PALUBA
March 29, 2024, 08:22:24 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno, dopuna Pravilnika foruma PALUBAinfo, tačka 22
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Vojna diplomatija Kraljevine Jugoslavije  (Read 2906 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« on: November 10, 2019, 10:30:14 am »

Aleksandar Životić


Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije


U radu se na osnovu arhivskih dokumenata vojne i diplomatske provenijencije, kaoi relevatne memoarske i istoriografske literature analiziraju brojnost i zastupljenost oficira slovenačke nacionalnosti u vojnoj diplomatiji jugoslovenske kraljevine. Rad sadrži detaljne biografije jugoslovenskih generalštabnih oficira koji su se nalazili na dužnosti vojnog izaslanika ili pomoćnika vojnog izaslanika Kraljevine Jugoslavije do 1945.

Ključne reči: Kraljevina Jugoslavije, Slovenija, Slovenci, vojna diplomatija, oficiri, 2.svetski rat.





Uvod – vojna diplomatija jugoslovenske kraljevine i zastupjenost oficira Slovenaca



Vojna diplomatija jugoslovenske kraljevine se neposredno po obrazovanju zajedničke države oslanjala na postojeću strukturu i diplomatsku mrežu Kraljevine Srbije. Vojna izaslanstva koja su funkcionisala u savezničkim zemljama (Francuska, Grčka, Italija, Rumunija) su nastavila s radom, otvorena su nova vojna izaslanstva u novonastalim državama – 1919. Čehoslovačkoj i 1920. u Poljskoj.Istovremeno, 1919. je zatvoreno vojno izaslanstvo u Belgiji, a naredne godine i u Švajcarskoj pošto je završetkom rata prestala potreba za njihovim radom. U zemljama poraženim u Prvom svetskom ratu – Austriji, Mađarskoj i Bugarskoj su do zaključenja mirovnih ugovora postojale srpske vojne delegacije koje su obavljale funkcije vojnih izaslanstava i specijalnih vojnih misija za nadgledanje poštovanja uslova sporazuma o primirju.

U uslovima opšteg državno-pravnog i vojnog provizorijuma, vojna obaveštajna služba jugoslovenskog kraljevstva se suočavala s nizom izazova i pripremala za početak mirnodopskog funkcionisanja. U periodu intenzivnog mirnodopskog razvoja do 1938. postepeno se širila i mreža vojnih izaslanstava. Pri poslanstvima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prelaskom iz ratnog u mirnodopsko stanje u inostranstvu su postavljeni vojni izaslanici, kao organ Ministarstva Vojske i Mornarice, direktno potčinjeni Kabinetu Ministra Vojske i Mornarice. U funkcionalnom smislu od 1922. vojni izaslanici su bili pretpotčinjeni Obaveštajnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba, dok su po disciplinskoj odgovornosti i dalje odgovarali Ministru Vojske i Mornarice. Vojni izaslanici se u potpunosti potčinjavaju Obaveštajnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba 1929.


Krajem 1920. vojne delegacije u zemljama poraženim u Prvom svetskom ratu – Bugarskoj, Austriji i Mađarskoj su prerasla u vojna izaslanstva. Otvorena su i nova vojna izaslanstva

– u Albaniji 1922. što je bilo izazvano pojačanim jugoslovenskim interesima u toj zemlji i poboljšanju odnosa između albanskog kralja Zogua i jugoslovenskog kralja Aleksandra i Turskoj kao direktna posledica zbližavanja Jugoslavije i Ataturkovog režima u Turskoj. U početku je od 1927. do 1932. u Turskoj bio akreditovan vojni izaslanik u Grčkoj, a potom do 1935. vojni izaslanik u Bugarskoj, da bi od te godine vojno izaslanstvo u Turskoj postalo samostalno.


U isto vreme, vojno izaslanstvo u Parizu je prošireno dobivši pored standardne uloge najznačajnijeg jugoslovenskog vojnog predstavništva i funkciju zastupanja Jugoslavije i njene vojske u Velikoj Britaniji od 1927. i Španiji od 1930. Vojnom izaslanstvu u Parizu je 1937. dodatno proširena nadležnost i na Belgiju. Vojna izaslanstva u Poljskoj i Rumuniji su 1928. spojena u jedno sa sedištem u Bukureštu, a ponovo su razdvojena 1938. Ponovni rastući uticaj Nemačke u međunarodnim odnosima i njen vojni značaj za Jugoslaviju su uslovili akreditovanje jugoslovenskog vojnog izaslanika u Pragu 1933. i u Nemačkoj. Samostalno vojno izaslanstvo u Berlinu je počelo s radom 1936. zadaci vojnih izaslanika su se odnosili na prikupljanje raznih statističkih podataka o zemlji u kojoj su akreditovani, njenom vojnom uređenju i organizaciji u mirno doba, ratnoj formaciji komandi, jedinica i ustanova i ratnom potencijalu
dotične zemlje, kao i podataka o pitanjima spoljne i unutrašnje politike te zemlje.


Vojni izaslanici su bili viši oficiri za generalštabne poslove, obično čina potpukovnika ili pukovnika. Najjednostavniji način obaveštajnog rada kojim su se koristili jugoslovenski vojni izaslanici bilo je lično zapažanje, dok su za složenije zadatke koristili poverenike i agente. Izmenama „Upustva za obaveštajnu službu“ iz 1932. vojni izaslanici su postali glavni centri obaveštajne službe. Od vojnih izaslanika je zahtevano da njihovi tromesečni izveštaji budu vrlo solidni i da daju sve podatke povezane uvek sa prethodnim, ranijim izveštajima i podacima, obrađene i sa gotovim zaključcima. Pored redovnih izveštaja u hitnim slučajevima izaslanik je odmah izveštavao šifrovanim telegramom.


Usled naglih promena u Evropi i usložnjavanja političke i bezbednosne situacije postojeća mreža vojnih izaslanstava je pretrpela određene promene. Anšlusom Austrije 1938. je prestala potreba za radom vojnog izaslanstva u Austriji, pa je prostor Austrije kao integralnog dela Trećeg Rajha bio u nadležnosti vojnog izaslanstva u Berlinu. Nakon prestanka postojanja Čehoslovačke kao države 1939. je ukinuto vojno izaslanstvo u Pragu, a okupacijom Poljske je iste godine prestalo s radom i vojno izaslanstvo u Varšavi. Usled priključenja Albanije Italiji, 1939. je zatvoreno i vojno izaslanstvo u Tirani. Kako su i civilna diplomatska predstavništva u tim zemljama svedena na nivo konzulata, a potreba za obaveštajnim radom sve veća, na predlog Obaveštajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba odlučeno je da se pri konzulatima u Beču, Pragu, Trstu, Tirani, Skadru, Valoni i Korči postave kao civilni službenici mlađi aktivni ili rezervni (penzionisani) oficiri koji bi se bavili prikupljanjem informacija vojnog karaktera.


Novonastale okolnosti su uslovile i obrazovanje novih vojnih izaslanstava. Sve tešnje zbližavanje između Jugoslavije i Velike Britanije rezultiralo je otvaranjem samostalnog vojnog izaslanstva u Londonu 1939. Iste godine je otvoreno i vojno izaslanstvo u Vašingtonu usled pojačanog jugoslovenskog interesovanja za nabavku ratnog materijala i sirovina za vojnu industriju iz Sjedinjenih Američkih Država. Proširena je i mreža vojnih izaslanstava 1940. otvaranjem vojnog izaslanstva u Moskvi nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Početak rada vojnog izaslanstva u Moskvi je koincidirao s jugoslovenskim težnjama ka uspostavljanju bliskih vojnih veza sa Sovjetima, uspostavljanjem veza dveju vojnih obaveštajnih službi i pokušajem jugoslovenskog vojnog i državnog vođstva da u toj zemlji izvrši neophodne vojne nabavke.


Nakon kapitulacije Vojske Kraljevine Jugoslavije, tokom Drugog svetskog rata funkcionisala su vojna izaslanstva u Moskvi, Vašingtonu, Londonu i Ankari, kao i vojne misije u Palestini, Južnoj Africi i Argentini.


U kadrovskom pogledu, sve do sredine 30-tih godina dominanto je prisustvo nekadašnjih oficira Vojske Kraljevine Srbije na dužnosti vojnog izaslanika. Uzroci takve prakse su bili višestruki i ticali su se samog karaktera i unutrašnjih problema jugoslovenske oružane sile. Nekadašnji viši oficiri austrougarske vojske su se ređe i teže odlučivali da nastave službu u vojsci novostvorene države. Mnogi iz grupe onih koji su se odlučili da stupe u vojsku jugoslovenske države su je relativno brzo napuštali kako iz razloga penzionisanja, tako i usled nesnalaženja i neprihvatanja nove sredine ili pak usled nekoliko ozbiljnih špijunskih afera.

Tek od sredine 30- tih godina, s pristizanjem mlađe generacije oficira koji su u jugoslovensku vojsku stigli iz austrougarske vojske, a u jugoslovenskoj kraljevini su stekli obrazovanje
na Višoj školi Vojne akademije i generalštabnoj pripremi i najmlađe generacije koja je i Nižu školu Vojne akademije okončala nakon Prvog svetskog rata, zastupljenost Hrvata i Slovenaca, kao i bivših austrougarskih oficira srpskog, hrvatskog i slovenačkog porekla će bivati sve veća.

Prvi oficir koji je postavljen na mesto vojnog izaslanika, a koji je sve nivoe školovanja završio u nekadašnjoj austrougarskoj vojsci bio je Hrvat, generalštabni pukovnik, kasnije brigadni general Vilim Klobučar koji je tu dužnost obavljao u Bukureštu od 1930. do 1932.Iste godine je kao vazduhoplovni i pomorski ataše u Francuskoj imenovan još jedan Hrvat– kapetan bojnog broda Vladimir Mariašević.

Nova imenovanja tokom 1930. svakako imaju veze s proklamovanom politikom ličnog režima kralja Aleksandra o integralnom jugoslovenstvu, potrebi brisanja „plemenskih razlika“ i postepene nacionalne nivelacije na ključnim položajima u vojsci. Sledeći bivši austrougarski oficir koji će ući u vojnu diplomatiju biće potpukovnik Mirko Burja, Slovenac, nekadašnji dobrovoljac sa Solunskog fronta koji će se takođe u Bukureštu zadržati od 1934. do 1936. Naredne godine je i drugi Slovenac – potpukovnik Ivan Prezelj postao vojni izaslanik u Atini. On je na toj dužnosti ostao do 1937. Potpukovnika Burju je u Bukureštu zamenio pukovnik Julije Mušić, oficir hrvatske nacionalnosti i nekadašnji austrougarski oficir 1936. Iste godine je i pukovnik Žarko Verić, inače hrvatske nacionalnosti preuzeo dužnost vojnog izaslanika u novotvorenom izaslanstvu u Berlinu. Tempo uvođenja oficira hrvatske i slovenačke nacionalnosti
u vojnu diplomatiju je intenziviran 1937. Tada su na dužnost vojnog izaslanika upućeni oficiri Hrvati - u Atinu pukovnik Ivan Vrkljan, u Ankaru potpukovnik Petar Tomac, u Prag potpukovnik Stjepan Jendrašić i u Tiranu pukovnik Vladimir Kalečak.

Naredne 1938. vojni izaslanici su postali Slovenci – potpukovnici France Stropnik u Bukureštu i Vladimir Vauhnik u Berlinu. Godinu dana kasnije, na čelu vojnih izaslanstava su se našli još jedan Slovenac – pukovnik Mirko Burja u Vašingtonu i Hrvat Zvonimir Župančić u Budimpešti. Neposredno pred početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, 1940. su na mesta vojnih izaslanika poslati Hrvati – pukovnici Vladimir Keler u Atinu i Vladimir Gerba u Pariz, a u Ankaru Slovenac potpukovnik Milan Prosen. Iste godine je i Slovenac – major Josip Rijavec postao pomoćnik vojnog izaslanika u Rimu.

Neposredno pred početak Drugog svetskog rata, od 11 vojnih izaslanika Kraljevine Jugoslavije – 4 su bili Srbi, 4 Slovenci i 3 Hrvata, dok je i jedan pomoćnik vojnog izaslanika bio Slovenac.

Uprkos uvreženom mišljenju o apsolutnoj srpskoj dominaciji u vojsci jugoslovenske kraljevine, pa tako i vojnoj diplomatiji, treba istaći da su oficiri hrvatske i slovenačke nacionalnosti bili neprekidno od 1935. do 1941. na dužnosti vojnog izaslanika u Atini, kao i u Berlinu od 1936. do 1941. Slično je bilo i u Bukureštu, gde su od 1930. do 1941, sa izuzetkom perioda od 1932. do 1934. kad je na tom mestu bio pukovnik Mihailo Ѕtajić bili Hrvati i Slovenci. I u Ankari su od 1937. do 1941. vojni izaslanici bili Slovenci i Hrvati, dok je u Vašingtonu od otvaranja izaslanstva do kapitulacije 1941. vojni izaslanik bio Slovenac.

U kvalitativnom smislu, radilo se o izuzetno važnim mestima za Kraljevinu Jugoslaviju i njenu vojsku – Bukureštu kao prestonici države saveznice u Maloj Antanti i Balkanskom paktu, Ankari i Atini kao prestonicama država saveznica u okviru Balkanskog pakta, te Berlinu i Vašingtonu glavnim gradovima zemalja koji su u tim godinama dobijali poseban značaj za ostvarenje i očuvanje jugoslovenskih vojnih i političkih interesa.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #1 on: November 10, 2019, 10:37:54 am »

Mirko Burja. Prvi Slovenac jugoslovenski vojni izaslanik


Mirko Burja je rođen u Ljubljani 23. februara 1894. Pripadao je generaciji kojnije planirala da se profesionalno bavi vojnim pozivom, ali je početak Prvog svetskog rata izmenio njegove planove. Naime, po završetku realne gimnazije u Ljubljani, on je oktobra 1912. poslat na odsluženje vojnog roka u Školi rezervnih ofi cira u Ljubljani koju je završio septembra 1913, da bi po otpočinjanju rata mobilisan i poslat na Istočni front gde se borio kao komandir voda u pešadiji. Zarobljen je od strane ruske vojske na položaju „Smilni vrh“ u Karpatima 25. marta 1915. U ruskom zarobljeništvu se nalazio do novembra 1916. kad je stupio u srpske dobrovoljačke jedinice. Priznat mu je čin rezervnog pešadijskog potporučnika u srpskoj vojsci 15. juna 1917. Tu je već od jula 1917. bio komandir voda u 1.jugoslovenskom puku, da bi kasnije u istom puku bio komandir voda u mitraljeskoj četi, ađutant komandanta bataljona i zastupnik komandira mitraljeske čete.

S jedinicama svog puka je stigao na Solunski front.11 U borbama na Solunskom frontu je komandovao vodom Rovovske baterije Jugoslovenske divizije (12. april 1917 - 20.maj 1918).
Potom je bio ađutant komandanta 3.bataljona 1.jugoslovenskog puka (4. mart-25.novembar 1919).Ponovo je bio komandir voda u 40.pešadijskom puku u Ljubljani od 1. decembra 1919. do 10. jula 1920, kao i 42. pešadijskom puku u Bjelovaru od 15. jula 1920. do 3. aprila 1921. Kad je zatražio da bude preveden u rezervu, da bi već 1.maja 1921. ponovo aktiviran u činu kapetana II klase. Po aktiviranju je do 30. novembra 1922. bio komandir u istom puku.

U Četvrtu pešadijsku podoficirsku školu u Zagrebu je premešten za komandira voda 3. decembra 1922. gde je od 14. marta 1924. bio komandir čete. Na toj dužnosti je 12 .marta 1923.postao kapetan II klase. Na školovanju u 25. klasi Više škole Vojne akademije se nalazio od 1. oktobra 1924. Tokom školovanja u Višoj školi Vojne akademije unapređen je 6. septembra 1925. u čin kapetana I klase i majora 22. maja 1926. Školovanje je završio kao 27. po uspehu od 32 slušaoca te klase.13 Po uspešnom završetku školovanja, kao izuzetno
talentovan oficir zadržan je na generalštabnoj pripremi pri Glavnom Đeneralštabu u Beogradu od 23. oktobra 1926. do 8. maja 1929. Iz svog matičnog roda pešadije preveden je u generalštabnu struku 27. februara 1929.14 Već 10. maja iste godine, kao generalštabni major je postavljen na mesto vršioca dužnosti načelnika štaba Savske divizijske oblasti u Zagrebu. Potom je bio na službi u Štabu I konjičke divizije u Zagrebu od 30. aprila 1930. do 15.aprila 1931. Tokom službe u štabu te divizije 6. septembra 1930. je unapređen u čin potpukovnika.

Usledio je potom premeštaj na bezbednosno nesigurni jug na mesto načelnika štaba Bregalničke divizijske oblasti u Štipu gde se zadržao od 22. aprila 1931.do 16. maja 1934. Kad je
razrešen dužnosti da bi već 1. juna postao vojni izaslanik u Bukureštu akreditovan za Rumuniju i Poljsku i time postao prvi Slovenac koji je u jugoslovenskoj državi postao vojni izaslanik. Po povratku iz rumunske prestonice, od 5. juna 1936. je u Ministarstvu vojske i mornarice bio šef Organizacionog odseka Đeneralštabnog odeljenja. Tu se zadržao do 21. oktobra 1939. da bi 20. novembra 1939. postao prvi jugoslovenski vojni izaslanik u Vašingtonu. Govorio je nemački, francuski, ruski i italijanski jezik. Oženjen je bio Pavlinom , kćerkom Rozalije i Josipa Plevnika, direktora banke u Klivlendu. Za svoju vojnu službu odlikovan je Srebrnom medaljom za hrabrost, francuskim ratnim krstom s palmom, Srebrnom medaljom za revnosnu službu,. Ordenom Jugoslovenske krune IV reda i Karađorđevom zvezdom IV reda.15 Dužnosti u Vašingtonu je razrešen ukazom ministra vojske I mornarice armijskog generala Bogoljuba Ilića 3. juna 1941.

Tokom Drugog svetskog rata je bio vojni izaslanik u vašingtonu do avgusta1941. kad je smenjen i poslat u Kanadu gde je trebalo da vodi vojnu misiju.17 Nešto kasnije, početkom 1942. postao je šef jugoslovenske vojne misije u Argentini koja je trebalo da se bavi prikupljanjem dobrovoljaca među jugoslovenskim iseljenicima. Penzionisan je 1943. Nastanio se u Klivlendu gde je i umro 5. maja 1969.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #2 on: November 10, 2019, 10:47:42 am »

Ivan Prezelj. Komandant slovenačkih četnika


Ivan Prezelj je rođen 28. avgusta 1895. u Novoj Vasi kod Cerknice. Kako se nije pripremao za vojni poziv, završio je osnovnu školu i potpunu gimnaziju – 8 razreda. Izbijanje Prvog svetskog rata je poremetilo njegove planove i on je januara 1915. pozvan na odsluženje vojnog roka u Školu rezervnih ofi cira koja je bila u Frizahu. Po njenom okončanju juna 1915. poslat na front kao komandir voda u 17. pešadijskom puku. Tokom Prvog svetskog rata je u tom puku komandovao vodom i četom. U borbama je ranjen na položaju Oslavje kod Gorice.

Ranjavanje je ostavilo ozbiljnije posledice, pa je usled zdrobljene kosti u levom ramenu ograničeno mogao da podiže levu ruku. U austrougarskoj vojsci je 1. avgusta 1915. proizveden
u čin zastavnika, a tačno godinu dana kasnije u čin potporučnika da bi poručnik postao 1. novembra 1918. Po raspadu Austro – Ugarske, stupio je u jedinice Vojske Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Učestvovao je u borbama u Koruškoj obavljajući dužnost komandira čete u Ljubljanskom puku. 6. januara 1919. sa svojom četom je zarobljen od strane austrijskih snaga.

U vojsku novostvorene jugoslovenske države je primljen u činu poručnika 21. oktobra 1919. Po izvršenoj demobilizaciji, od 13. septembra 1920. do 12. decembra 1921. je bio komandir voda u 39. pešadijskom puku u Celju, a potom od 19. decembra 1921. do 1. februara 1924. komandir voda i čete u Četvrtoj pešadijskoj podoficirskoj školi u Zagrebu. Službujući u podofi cirskoj školi 21. oktobra 1923.je unapređen u čin kapetana II klase. Potom je usledio premeštaj u 35. pešadijski puk u Zagrebu na višu dužnost komandira čete gde je ostao do 29. septembra 1924.Naredne dve godine je u Beogradu bio slušalac 26. klase Više škole Vojne akademije koju je završio kao 18. u rangu od 40 slušalaca.20 Uspešan završetak školovanja ga je preporučio za prelazak u red najelitnijih ofi cira jugoslovenske vojske, pa je neposredno po okončanju Više škole Vojne akademije već 23. oktobra 1926. postao pripravnik za generalštabnu struku pri Glavnom Đeneralštabu u Beogradu koju je s uspehom završio 8. maja 1929. Tokom školovanja, 17. decembra 1926. je unapređen u čin kapetana I klase. Iz svog matičnog roda pešadije preveden je u generalštabnu struku 27. februara 1929. Po završetku generalštabne pripreme je unapređen u čin majora 17. decembra 1929. Tokom školovanja u Višoj Vojnoj akademiji i generalštabne pripreme bio je u istoj klasi s Mirkom Burjom. Oficirsku službu je nastavio u Glavnom Đeneralštabu na službi u njegovom Saobraćajnom odeljenju gde je ostao do 10. maja 1930. Usledila je potom prekomanda u Štip gde je bio na službi u Štabu Bregalničke divizijske oblasti. Tu je već 30. maja preuzeo dužnost pomoćnika načelnika štaba.

U tom bezbednosno rizičnom garnizonu se zadržao do 14. maja 1934. U Štipu je 6. aprila 1934. postao potpukovnik. Iz Štipa je prekomandovan na dužnost pomoćnika načelnika Štaba Jadranske divizijske oblasti u Mostaru gde je ostao do 14. juna 1935, kad je premešten u Valjevo za načelnika štaba Drinske divizijske oblasti. U Valjevu se kratko zadržao jer je već
2.maja 1936. postao vojni izaslanik u Atini. Iz Atine se vratio 9. decembra 1938. kad je postavljen za šefa II odseka Saobraćajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba. Na tom mestu je 1. aprila 1939. unapređen u čin pukovnika.

Tokom svoje službe u jugoslovenskoj vojsci odlikovan je Medaljom za vojničke vrline, Oredenom jugoslovenske krune IV reda i Spomenicom na borbe za oslobođenje severnih
krajeva Jugoslavije 1918-1919, kao i grčkim odlikovanjima – Ordenom Feniksa II reda i Ordenom Kralja Đorđa III reda. Govorio je nemački i francuski jezik.

Po povratku s dužnosti u Atini, njegov pretpostavljeni načelnik Saobraćajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba brigadni general Vasilije Petković ga je izuzetno povoljno ocenio navodeći da je „karaktera svetlog i postojanog, a u slučaju odgovornosti pribran i staložen, istrajan i preduzimljiv, a naravi tihe , društven, lepo vaspitan, inteligentan i skroman, zdrav i sposoban za službu u ratu i miru“, a da „službu vrši sa voljom i razumevanjem, savesno, umešno i sa uspehom“. Njegovu stručnu spremu je ocenjivao kao „vrlo dobru i da ima sposobnosti za komandovanje pešadijskim pukom i odgovarajuću službu u višim štabovima“ pošto se radi o „korisnom generalštabnom ofi ciru“ koji „marljivo i stalno radi na svom opštem i stručnom usavršavanju“. Slične ocene je general Petković ponovio i na kraju naredne godine dodajući da je „druželjubiv, živahan i skroman, a da državnu imovinu čuva kao svoju ličnu“. Kako ga je već dobro upoznao tokom ranijih godina i na kraju 1940. general Petković je u godišnjoj oceni ponovio i potvrdio svoje dotadašnje mišljenje o pukovniku Prezelju.


Nakon kratkotrajnog Aprilskog rata pukovnik Prezelj se našao u italijanskoj internaciji odakle je pušten leta 1942. Krajem iste godine je pristupio jedinicama Jugoslovenske vojske u otadžbini u Sloveniji. Početkom 1943. postao je pomoćnik Karela Novaka, komandanta četničkih jedinica u Sloveniji, kao i član ilegalnog Vojnog saveta. Naredne godine je kao pristalica ponovnog ilegalnog organizovanja četnika unapređen u čin brigadnog generala i postavljen za komandanta jedinica Jugoslovenske vojske u otadžbini na tlu Slovenije pod pseudonimom „Andrej“.

Uglavnom je bio uz Notranjski i Primorski četnički odred. Decembra 1944. je unapređen u čin divizijskog generala, da bi aprila 1945.od strane Narodnog odbora za Sloveniju postavljen za komandanta Slovenske narodne vojske. Pred snagama Jugoslovenske armije se povukao sa glavninom svojih snaga u Furlaniju gde se predao britanskim snagama. Odatle je sve do 1949. obaveštajno delovao protiv Jugoslavije. Emigrirao je u SAD 1949. Bavio se trgovačkim poslovima u Klivlendu i uređivao časopis „Ameriška domovina“. Umro je u Klivlendu 22. aprila 1973.


nastaviće se....
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #3 on: November 10, 2019, 11:27:37 am »

France Stropnik. Diplomata i obaveštajac posebnog kova


France Stropnik je rođen u Ljubljani 28. septembra 1898. Gde je završio pet vrazreda osnovne škole i pet razreda realne gimnazije. Potom je stupio u kadetsku školu. U Artiljerijskoj kadetskoj školi je bio od 15. septembra 1914. do 15. septembra 1917. Nakon toga je stupio na Vojnu akademiju gde se školovao do 20. novembra 1918.kad je pristupio oružanim formacijama narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Raspoređen je u pešadijski bataljon pitomaca kadetskih škola i vojnih akademija. Kao pitomac Vojne akademije učestvovao je na dužnosti ordonansa konjanika u okupaciji Međumurja 1918-1919. Čin potporučnika mu je priznat 1. novembra 1919.kao pitomcu koji je završio drugu godinu Vojne akademije.

U Karlovcu je ostao bez rasporeda do 1. marta 1920. Od 8. marta 1920. se nalazio na službi u 1. haubičkom puku, prvo kao komandir voda njegovom 1. divizionu u Velikom Bečkereku od 10. do 13 .marta 1920, a potom na istoj dužnosti u njegovom 2. divizionu u Kraljevu od 16. marta 1920. do 31. oktobra 1922. Tokom službovanja u Kraljevu završio je u Kragujevcu telefonski kurs od 1. novembra do 1. februara 1920. U kraljevačkom garnizonu je od 1. novembra 1922. do 11. novembra 1923. bio komandir voda u 4. haubičkom divizionu Šumadijske artiljerijske brigade.

Na tom mestu je 17. decembra 1922. postao poručnik. U istom divizionu je vršio dužnot komandira baterije od 16. novembra 1923. do 30. septembra 1924, da bi od 1. oktobra 1924. do 10.oktobra 1926. bio na školovanju u 26. klasi Više škole Vojne akademije koju je završio kao 20. rangu od ukupno 40 slušalaca. Po završetku školovanja bio je do 15. novembra iste godine na raspolaganju ministra vojske i mornarice, a potom od 17. decembra 1926. kad je unapređen u čin kapetana II klase, pa sve do 24. oktobra 1927. komandir brdske baterije u Artiljerijskoj podoficirskoj školi u Ćupriji.

Na generalštabnoj pripremi pri Glavnom Đeneralštabu u Beogradu je bio od 25. oktobra 1927. do 21. aprila 1930. Tokom generalštabne pripreme, 17. decembra 1929. je unapređen u čin kapetana I klase. Iz svog roda artiljerije, preveden je u generalštabnu struku 21. februara 1930.Po završetku generalštabne pripreme, ostao je na službi u Glavnom Đeneralštabu, u Organizacionom odseku Operativnog odeljenja do 16. decembra 1930. kad je postao ordonans oficir kralja Aleksandra. Pored redovne dužnosti na Dvoru, od 28. jula 1931. do 3. aprila 1935. je ponovo na službi u Glavnom Đeneralštabu, u Organizacionom odseku Operativnog odeljenja. U to vreme je 17. decembra 1932. unapređen u čin majora. Vršio je dužnost pomoćnika načelnika štaba Savske divizijske oblasti u zagrebu od 9. aprila 1935.do 25. decembra iste godine, ali je period između 22. juna i 22. decembra proveo u Francuskoj radi usavršavanja znanja francuskog jezika. Po povratku iz Francuske je u 35. pešadijskom puku u Zagrebu od 26. decembra 1935. Do 23. novembra 1936. bio komandant bataljona.

Odatle je 24. novembra prebačen na mesto načelnika štaba Kosovske divizijske oblasti u Prištini. Tu je 31. decembra 1936. postao potpukovnik. Za vojnog izaslanika u Bukureštu imenovan je 12. novembra 1938. Dok je službovao u Bukureštu, 31. decembra 1940. je unapređen u čin pukovnika.

Odlikovan je ordenima Belog orla V stepena, Jugoslovenske krune IV reda, dva puta Medaljom za vojničke vrline, Spomenicom na borbe za oslobođenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919, poljskim ordenima – Viteškim krstom i Srebrnim krstom za zasluge, kao i bugarskim ordenom Svetog Aleksandra Nevskog IV reda.

Ocenjujući ga kao vojnog izaslanika u Bukureštu, načelnik Glavnog Đeneralštaba armijski general Dušan Simović je zapisao da je „karaktera čvrstog i postojanog, u slučaju opasnosti pribran i hladan, da dobro vlada sobom, inicijativan, energičan, istrajan i čvrste ruke, preduzimljiv, razborit, živahan, iskren, druželjubiv i vrlo inteligentan“, kao i da „marljivo radi na svom usavršavanju“. Identičnu ocenu njegovog rada Simović je dao i naredne 1939. Čak je i Simovićev naslednik na tom položaju general Petar Kosić, iako ofi cir sasvim drugačijeg senzibiliteta je ponovio ocenu koju je dao njegov prethodnik što je svakako bila potvrda posebnih Stropnikovih ljudskih i vojničkih kvaliteta.

Svestrano je podržao i obradovao se prevratu izvedenom 27. marta 1941. Neposredno pred početak nemačkog napada na Jugoslaviju u Rumuniji je organizovao i razvio obaveštajni rad koji je imao za cilj prikupljanje informacija o nemačkim trupama u Rumuniji, prelasku nemačkih snaga u Bugarsku i njihovim namerama prema Jugoslaviji. Niz dragocenih informacija do kojih je došao je ukazivao na tačan datum početka agresije na Jugoslaviju.35 Nakon otpočinjanja napada na Jugoslaviju aprila 1941. pošto zbog brzog sloma jugoslovenske vojske nije mogao da nastavi s diplomatskim i obaveštajnim radom, nastojao je da u granicama svojim mogućnosti pomogne jugoslovenskim pilotima koji su se nalazili u rumunskim
bolnicama. Zvanično je 21. maja 1941. ukazom ministra vojske i mornarice armijskog generala Bogoljuba Ilića razrešen dužnosti vojnog izaslanika u Rumuniji.

Tokom Drugog svetskog rata je po napuštanju Rumunije, na Bliskom istoku је bio šef jugoslovenske vojne misije u Palestini. Na taj položaj je zvanično postavljen kraljevskim ukazom od 15. januara 1942, iako je tu dužnost obavljao odmah po dolasku na Bliski istok, pre formalnog razrešenja s prethodne dužnosti i mnogo pre zvaničnog postavljenja na novu. Po vladinom odlasku iz Jerusalima, ostao je na Bliskom istoku sa zadatkom održavanja veze sa savezničkim komandama, prikupljanja dobrovoljaca i obaveštajnog rada.39 Kraljevskim ukazom od 30. novembra 1942. je postavljen na dužnost šefa jugoslovenske vojne misije u Južnoj Africi. Ukaz o tom postavljenju je izmenjen 26. januara 1943, tako da se od tog datuma nalazio na raspolaganju.

Potom je od 4. februara 1943. bio komandant bataljona Kraljeve garde sastavljenog od Slovenaca nekadašnjih italijanskih vojnika koji su zarobljeni od strane Britanaca u severnoj Africi. Prema nekim svedočenjima, navodno je i Božidar Purić razmišljajući o rekonstrukciji vlade septembra 1943. razmišljao da mu ponudi ministarski položaj.

Iz emigracije se vratio oktobra 1944. Po nalogu jugoslovenske vlade, oktobra 1944. je stigao na Vis gde je s Vrhovnim štabom NOVJ ugovorio i koordinirao prelazak jugoslovenskih vojnih lica iz Italije u Jugoslaviju. Pristupio je Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije 30. oktobra 1944, pa je ukazom ministra vojske , mornarice i vazduhoplovstva divizijskog generala Borisava Ristića od 13. novembra 1944, razrešen ranije dužnosti i stavljen na raspolaganje. Ukazom Vrhovnog komandanta mu je priznat čin pukovnika 1. septembra 1945. Vojne službe
je usmenim putem razrešen 15.oktobra 1945, ali se još nekoliko meseci vodio na platnom spisku štaba Druge armije u Zagrebu.

Živeo je u Zagrebu na Maruliućevom trgu broj 15. Bio je oženjen Katarinom, ćerkom Dragoljuba i Zore Stojisavljević iz Beograda. O njegovom životu nakon napuštanja vojske malo znamo. Pouzdano se zna da je od Personalne uprave Državnog sekretarijata za narodnu obranu 1960. tražio i dobio potvrdu o svom nivou obrazovanja, kretanju u službi i ostvarenom
random stažu radi regulisanja penzije, a da je 1965. od istog organa na svoj zahtev dobio uverenje da je nosilac Spomenice na borbe za oslobođenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919. što mu je bilo potrebno radi dobijanja invalidske penzije.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #4 on: November 10, 2019, 11:43:14 am »

Vladimir Vauhnik. Kontroverzni obaveštajac


Vladimr Vauhnik je rođen u Mihalovcu kod Svetinja 24. juna 1896. Završio je osnovnu školu i četiri razreda gimnazije u Mariboru, a potom je 14. septembra 1911. stupio u kadetsku školu u Mariboru koju je završio 1914. Tokom Prvog svetskog rata se borio kao austrougarski oficir u činu zastavnika u koji je proizveden 15. oktobra 1914. kao komandir voda u pešadiji 1914, a potom kao komandir pešadijske čete (1915-1917) u činu potporučnika (od 1. maja 1915) i poručnika (od 1. maja 1917).

Pri kraju rata je bio komandir čete u Jurišnim trupama (1917-1918). Pri kraju rata je zastupao komandanta bataljona u Jurišnim trupama. Ranjavan je 21. januara 1916. na Vrhu Svatega Mihaela, ali ranjavanje nije ostavilo veće posledice. Na kraju rata, na austro-italijanskom frontu je zajedno s čitavim slovenačkim pukom 3. novembra 1918. prešao u Italiju.

U jugoslovensku vojsku je primljen septembra 1919 .u činu poručnika. Kao komandir 3. čete 3. bataljona 45. pešadijskopg puka se borio na Koruškom frontu od 1. avgusta 1919. do 10. aprila 1920. Potom je do 15. jula 1920. službovao kao komandir 4. čete 1. bataljona 45. pešadijskog puka u Mariboru. Odatle je premešten u Ljubljanu gde je od 18. jula do 19. decembra 1920. zastupao komadira čete i blagajnika u 40.pešadijskom puku, da bi potom do 12. marta 1921. bio komandir 3. čete 3. bataljona 40. pešadijskog puka. Tu je 28. juna 1920. postao kapetan II klase. Kratko je do 11.maja 1921. zastupao ađutanta puka. Potom je do 13. avgusta 1921. komandovao 1. četom 1. bataljona istog puka. Odatle je usledila prekomanda u 44. pešadijski puk u Štipu gde je do 1. oktobra 1921. bio komandir 2. čete 1. bataljona.

Usledio je odlazak u Beograd na školovanje u 23. klasi Više škole Vojne akademije do 25. oktobra 1923, a zatim i na generalštabnoj pripremi u Glavnom Đeneralštabu do 17.februara 1926. Školovanje u Višoj školi Vojne akademije je završio kao 33 po uspehu od 39 slušalaca. Tokom školovanja na Višoj školi Vojne akademije, 24. oktobra 1922. je postao kapetan I klase, a za vreme generalštabne pripreme 17. decembra 1925. je unapređen u čin majora.Po završetku generalštabne pripreme je kratko službovao u Glavnom Đeneralštabu, a od 20. marta 1926. do 20.aprila 1927. je bio pomoćnik načelnika štaba Savske divizijske oblasti u Zagrebu.Nakon toga je do 12. maja 1929. obavljao istu dužnost u Bosanskoj divizijskoj oblasti u Sarajevu. Tu je 11.aprila 1930. unapređen u čin potpukovnika. Potom je u Moravskoj divizijskoj oblasti u Nišu do 11. maja 1930. vršio dužnost načelnika štaba, kao u Kosovskoj divizijskoj oblasti u Prištini do 23. juna 1932. Od 1.avgusta 1932. do 21. maja 1933. komandovao bataljonom u 23. pešadijskom puku u Štipu. Odatle je 26. maja 1933. prekomandovan na službu u Štab Prve armijske oblasti u Novom Sadu.

Iz Novog Sada je 15. decembra 1934. premešten u Valjevo na mesto načelnika Štaba Drinske divizijske oblasti. Od 9. juna 1935. vršio je dužnost šefa Odseka za trupnu nastavu Đeneralštabnog odeljenja Ministarstva vojske i mornarice. Tu je 6. septembra 1935. postao pukovnik. Već od 22. maja 1937. je bio šef odseka u nastavnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba. Na mesto vojnog izaslanika u Berlinu je postavljen 25. novembra 1938. Posebnim rešenjem od 6. decembra 1940. mu je vreme koje je proveo na dužnosti vojnog izaslanika između 6.dembra 1939. i 6.decembra 1940. priznato kao vreme provedeno na dužnosti komandanta puka čime je stekao neophodan uslov za unapređenje u čin brigadnog generala.

Neki od savremenika su smatrali da je u tom delu izmenjen Zakon o ustrojstvu vojske i mornarice isključivo zbog Vauhnika da bi mogao da napreduje. Ipak, mišljenja smo da to nije učinjeno isključivo zbog Vauhnikovog slučaja, već da bi veći broj privilegovanih generalštabnih ofi cira stekao uslov za napredovanje bez odgovarajućeg trupnog staža, a Vauhnik je bio prvi i jedini generalštabni oficir kome je to pravo priznato.

Za revnosno vršenje vojne službe odlikovan je Medaljom za vojničke vrline, Ordenom Belog orla petog i četvrtog stepena, Ordenom jugoslovenske krune četvrtog i trećeg reda, kao i Spomenicom na borbe za oslobođenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919. Služio se nemačkim, francuskim, italijanskim i engleskim jezikom. Vladimir Vauhnik je bio i plodan vojni pisac. Na stranicama vojnostručnog časopisa “Ratnik” je objavljivao prevode tekstova uglednih evropskih vojnih teoretičara s francuskog i nemačkog jezika, kao i prikaze najznačajnijih
savremenih vojnih dela. Pisao je o upotrebi automobile u vojsci, taktici pešadije i problemima savremenog komandovanja većim jedinicama.


Tokom boravka u Nemačkoj je razvio snažnu obaveštajnu aktivnost koja i danas izaziva niz kontroverzi od toga da su informacije do kojih je on dolazio i slao u Beograd bile od izuzetnog značaja do toga da su upravo te informacije uticale na demoralizaciju jugoslovenskog vojnog vrha u predvečerje rata. Zbog obaveštajnog rada u Nemačkoj, uhapšen je od strane Nemaca u aprilu 1941. Po puštanju je u saglasnosti s britanskom obaveštajnom službom stupio u Domobranstvo Nezavisne Države Hrvatske. Formalno je od strane vlade u egzilu oslobođen dužnosti u Berlinu posebnim ukazom od 24. maja 1941.

Zbog stupanja u redove oružane sile Nezavisne Države Hrvatske ukazom predsednika vlade i vršioca dužnosti ministra vojske armijskog generala Dušana Simovića od 26. septembra 1941. je oglašen za vojnog begunca I lišen čina generalštabnog pukovnika. U početku je bio bez konkretnog zaduženja, ali kako su vojnodiplomatski predstavnici zemalja koje su priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku počeli da pristižu u Zagreb, u Glavnom Stožeru Domobranstva je s obzirom na nesporno iskustvo i znanje postavljen na dužnost oficira za vezu s inostranim vojnim predstavnicima.

Od jeseni 1941. u Ljubljani je organizovao obaveštajni centar. Juna 1944. je napustio Ljubljanu i otišao u Milano, a potom u Švajcarsku. Boraveći u Švajcarskoj je razvio izuzetno
razgranatu obaveštajnu mrežu i živu obaveštajnu aktivnost. Prešao je u Argentinu 1948. gde je napisao svoje memoare. Umro je u Buenos Ajresu 31. marta 1955
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #5 on: November 10, 2019, 03:56:59 pm »

Milan Prosen. Diplomata i poverenik Dvora


Milan Prosen je rođen u Brezovici kod Ljubljane 21. septembra 1902.61 Završio je osnovnu školu i četri razreda realne gimnazije. Nakon toga je stupio u Kadetsku školu u Gracu (1917-1918), a potom je završio šesti i sedmi razred vojne realne gimnazije u Mariboru (1918-1920).62 U 48. klasu Niže škole Vojne akademije je stupio 1. decembra 1920. Po uspešnom završetku školovanja 4. oktobra 1922. je unapređen u čin potporučnika. Školovanje je zavšio kao prvi u klasi od 309 pitomaca te klase. Prva služba mu je bila u mariboru gde je od 20. oktobra 1920. do 13. decembra 1923. u 1. bateriji 4. haubičkog diviziona 2. dravskog artiljerijskog puka komandovao vodom.

Zatim je do 24. jula 1924. u Drugoj artiljerijskoj podoficirskoj školi bio komandir voda, kao i u školskoj bateriji Škole za rezervne ofi cire pešadije i artiljerije u Sarajevu. Odatle je 1. oktobra 1925. poslat na školovanje u Višu školu Vojne akademije, ali je posle završene prve godine 17. septembra 1926. upućen u Višu ratnu školu u Parizu koju je završio 5. septembra 1928. Tokom školovanja je 4. oktobra 1926. postao poručnik.

Po povratku u zemlju je od 12. do 25. septembra 1928. bio na službi u Đeneralštabnom odeljenju Ministarstva vojske i mornarice, da bi od 3. oktobra 1928. do 24. oktobra 1929. komandovao 2. baterijom 5. poljskog diviziona Zetske artiljerijske brigade u Sarajevu. Pomenuta baterija je bila u sastavu Artiljerijske škole gađanja. Mnogi pitomci su kasnije svedočili da je na njih ostavljao poseban utisak svojom spremnošću i metodičnošću prenošenja gradiva.

Na generalštabnu pripremu pri Glavnom Đeneralštabu je primljen 25 .oktobra 1929. Pripremu je uspešno završio 29. februara 1932. U generalštabnu struku je preveden iz svog roda artiljerije 21. februara 1932. Na službi u I odseku Obaveštajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba je bio od 29. aprila 1932. do 18. marta 1936. U to vreme je 9 .oktobra 1933 .unapređen u čin kapetana I klase.

Ordonans oficir kralja Petra II je bio između 19. marta 1936. i 17. septembra 1939, a potom je do 24. maja 1940. komandovao bataljonom u 2. pešadijskom puku u Beogradu. U čin
majora je unapređen 31. decembra 1936. Od smene s mesta komandanta bataljona pa do 16. avgusta 1940. je bio na pripremi u Obaveštajnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba radi upoznavanja s dužnostima vojnog izaslanika.

Već 26. avgusta 1940. je postavljen na mesto vojnog izaslanika u Ankari. Potpukovnik je postao 31. decembra 1940. Njegov rad na mestu vojnog izaslanika je načelnik Glavnog
Đeneralštaba armijski general Petar Kosić posebno pohvalio. Za revnosno vršenje službe odlikovan je Medaljom za vojničke vrline, Zlatnom medaljom za revnosnu službu, ordenom Jugoslovenske krune V reda, Ordenom Belog orla V reda, Spomenicom na borbe za oslobođenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919, rumunskom Medaljom kralja Karola, bugarskim Ordenom Svetog Aleksandra IV reda, čehoslovačkom Medaljom Belog lava, Rumunskom krunom, francuskom Legijom časti, belgijskim ordenom Leoploda II reda, poljskim ordenom Polonia Restitua, kao i grčkim ordenom Feniksa.

Bio je oženjen Zdenkom, ćerkom Štefanije i Marka Čaleta, pastorkom Stevana Zrilića, bankara iz Sarajeva.

Razrešen je dužnosti jugoslovenskog vojnog izaslanika u Ankari 27. oktobra 1941. Istim ukazom ministra na to mesto je umesto njega postavljen potpukovnik
Miloš Banković.
Od 27. avgusta 1942. do novembra 1942. je komandovao bataljonom Kraljeve garde sastavljenim od Slovenaca koje su kao italijanske vojnike zarobile britanske trupe tokom borbi u severnoj Africi. Zahvaljujući njegovom odlučnom držanju tokom Kairske afere 1942. nije došlo do pobune unutar samog bataljona. Nakon toga je vršio dužnost pomoćnika komandanta jugoslovenskih trupa na Bliskom istoku. Potom je od oktobra 1943. bio član jugoslovenske vojne misije u Bariju. Kraće vreme je od marta do avgusta 1944. bio šef vojne misije pri
jugoslovenskoj delegaciji u Savetodavnom odboru za Italiju.

Nakon što se veći deo ljudstva bataljona izjasnio za pristupanje Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, premešten je u London gde je bio na službi u Ministarstvu vojske, mornarice
i vazduhoplovstva, a potom i ađutant kraljice Marije koja ga je izuzetno cenila i svojim testamentom zaveštala izvesnu količinu novca. Izuzeetno je bio blizak s princom Tomislavom Karađorđevićem kome je u Velikoj Britaniji pomagao oko započinjanja privatnih poslova u oblasti poljoprivrede i vođenju poslovnih knjiga. Često ga je pratio na putovanjima po Evropi, a neretko bio njegov vaspitač.

Nakon smrti karljice Marije je radio kao turistički vodič. Umro je u Londonu 22. novembra 1991.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #6 on: November 10, 2019, 04:07:25 pm »

Josip Rijavec. Ofi cir, diplomata, bibliotekar


Josip Rijavec je rođen 10. novembra 1904. u Mariboru. Nakon završene gimnazije stupio je 15. oktobra 1923. u 51. klasu Niže školu Vojne akademije koju je završio 1. oktobra 1925. Po završetku školovanja je od 10. oktobra 1925. do 20. juna 1930. bio komandir voda u 45. pešadijskom puku u Ljubljani, a od 21. juna 1930. do 28. februara 1931. je vršio dužnost komandira mitraljeske čete u 22. pešadijskom puku u Kumanovu. U čin poručnika je unapređen 1. oktobra 1929.

U istom puku je od 1 .marta 1931. do 30. septembra 1933. komandovao mitraljeskom četom 2.bataljona u garnizonu Kriva Palanka. Odatle je 2. oktobra 1933. poslat na školovanje u 35. klasu Više škole Vojne akademije koju je završio 24. oktobra 1935. Tokom školovanja, 1. decembra 1933. je postao kapetan II klase. Po završetku školovanja je od 28. oktobra 1935.do 1. aprila 1937. bio komandir čete u Prvoj pešadijskoj podofi cirskoj školi u Beogradu. Tu je 11. decembra 1936. postao kapetan I klase. Na Dopunskom tečaju Više škole Vojne akademije je bio od 14. oktobra 1937. do 14. oktobra 1938, a potom do 5. maja 1939. na generalštabnoj pripremi pri Glavnom Đeneralštabu. Kraće vreme je po završetku pripreme, od 5. do 22.maja bio na službi u Organizacionom odeljenjuu Glavnog Đeneralštaba, da bi potom do 24. februara 1940. službovao u Inspekciji zemaljske odbrane.

Odatle je prekomandovan na službu u Direkciju pasivne odbrane da bi 22. novembra iste godine postavljen za pomoćnika vojnog izaslanika u Rimu. Nakon kapitulacije jugoslovenske vojske u kratkotrajnom Aprilskom ratu je napustio Rim zajedno s ostalim diplomatskim službenicima jugoslovenskog poslanstva u italijanskoj prestonici. Zvanično je posebnim ukazom ministra vojske i mornarice armijskog generala Bogoljuba Ilića oslobođen dužnosti pomoćnika vojnog izaslanika u Rimu 21.maja 1941.

Tokom Drugog svetskog rata je bio od avgusta 1941. do marta 1942. referent u Ministarstvu vojske, mornarice i vazduhoplovstva u Londonu. Od 4. februara 1943. je bio pomoćnik komandanta bataljona Kraljeve garde u Plaestini i Siriji.Od avgusta 1944. do marta 1945. je bio vojni referent pri Predsedništvu vlade u Londonu. Istovremeno, od septembra 1944. do januara 1945. je bio ađutant kralja Petra II.

Podneo je molbu šefu Vojne misije NOVJ u Londonu Vladimiru Velebitu da stupi u redove NOVJ, ali je po njegovoj naredbi ostao na dužnosti sve do formiranja Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu. Po povratku u zemlju je od 1. aprila 1945. bio načelnik Nastavnog odseka u Pešadijskoj oficirskoj školi u Beogradu. Posebnim ukazom mu je istog dana priznat čin majora.

Kraće vreme, od 12. septembra 1945. do 11. januara 1946. je bio na raspolaganju, a od tada, pa do 31. oktobra 1946.je bio nastavnik štabne službe u Pešadijskoj oficirskoj
školi u Sarajevu.

Prilikom ankete o ostanku u vojnoj službi koja je sprovođena pred ostanak u vojnoj službi. Nakon toga je do 29. maja 1948. bio redaktor uredništva Vojnog glasnika. Teško se uklapao u odnose koji su vladali u novoj vojsci. Njegovi pretpostavljeni su ocenjivali da nema dovoljno marksističkog znanja, ali i da nema ambiciju da se marksistički obrazuje i da važi za prikrivenog ljubitelja anglofilske politike. U čin potpukovnika je unapređen 14. septembra 1946. Nakon demobilizacije na svoj zahtev od 2. avgusta 1948. je bio na raspolaganju Vlade NR Slovenije.

Živeo je u Ljubljani u Gajevoj broj 6. Bio je oženjen Olgom, kćerkom Davorina i Marije Rovšek iz Ljubljane. U tom braku je rođen sin Andrej 4. marta 1937. Po demobilizaciji je radio u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani kao bibliotekar i stručnjak za unuverzalnu decimalnu klasifikaciju. Od 1955. je bio na čelu odeljenja za periodiku. Viši bibliotekar je postao 1960. Dao je poseban doprinos razvoju bibliotekarstva u Sloveniji. Objavio je niz radova o problemima univerzalne decimalne klasifikacije, periodične štampe i aktuelnim problemima
bibliotekarstva. Dobitnik je prestižne Čopove nagrade 1967.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #7 on: November 10, 2019, 04:11:14 pm »

Gotovo deceniju i po po završetku Prvog svetskog rata, jugoslovenska vojna diplomatija se oslanjala na infrastrukturu i ofi cire nekadašnjeVojska Kraljevine Srbije. Uzroci takvog stanja su bili višestruki. Na jednoj strani loša iskustva s višim ofi cirima bivše austrougarske vojske i njihovo odbijanje da stupe u vojsku novostvorene države ili brz odlazak iz nje usled ispunjenja uslova za penzionisanje, a često i nemirenja s odnosima u novoj vojsci, a na drugoj potrebno vreme da bi mlađi ofi ciri koji su u jugoslovensku vojsku stigli iz nekadašnje Austro-Ugarske ili započeli vojnu karijeru u jugoslovenskoj državi dostignu potrebne kvalifikacije za obavljanje te vrste dužnosti, učinili su da od sredine 30-tih godina, sukcesivno sve veći broj oficira hrvatske i slovenačke nacionalnosti zauzme mesto u redovima jugoslovenske vojne diplomatije.

U datom period petorica ofi cira Slovenaca, elitnih generalštabnih oficira su obavljali dužnost vojnog izaslanika u Atini, Vašingtonu, Bukureštu, Ankari i Berlinu, dok je jedan bio na dužnosti pomoćnika vojnog izaslanika u Rimu. Radilo se o elitnim ofi cirima, zavidnog opšteg i vojnog obrazovanja koji su pored diplomatskih neretko izuzetno uspešno obavljali i obaveštajne dužnosti. Njihov uspešan rad ih nije preporučivao samo za najviše vojne dužnosti, već je većinu njih široka opšta i lična kultura preporučivala i za odgovorne dužnosti na dvoru.


pisao Životić  Aleksandar, dr.prof.  Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

izvor PDF
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #8 on: November 10, 2019, 11:23:22 pm »

ВОЈНА ОБАВЕШТАЈНА СЛУЖБА У КРАЉЕВИНИ СХС/ЈУГОСЛАВИЈИ 1918–1941.


Капетан мр Далибор Денда, истраживач-сарадник
ИНСТИТУТ ЗА СТРАТЕГИЈСКА ИСТРАЖИВАЊА, БЕОГРАД,


АПСТРАКТ: чланак на основу грађе из Војног архива у Београду, мемоара, домаће и иностране литературе реконструише рад и организациону структуру Војне обавештајне службе у Краљевини СХС/Југославији од 1918. до 1941. године. Посебно је наглашена њена сарадња са савезничким обавештајним службама од 1939. до 1941. године.
Кључне речи: обавештајна служба, војска, Краљевина СХС/Југославија

Преузети ПДФ овде



Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #9 on: November 11, 2019, 06:58:45 am »

Nevidljivi rat - živahni osuđenik na smrt



Od kada postoje države, postoje i obaveštajne službe. Kako je osnovana i kako je radila Tajna vojna služba Kraljevine Jugoslavije?


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Od osnivanja stajaće vojske Srbije, pa preko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sve do 1938. i Kraljevine Jugoslavije, nije postojala neka posebna organizacija koja bi mogla da se nazove tajnom službom. Postojala su standardna obaveštajna odeljenja vojske, formirana po uzoru na Francusku i Nemačku. Ona su se uglavnom bavila obaveštajnim radom, sastava promenljivog u zavisnosti od perioda, a sama činjenica da su ta odeljenja imala naziv, pečate, delovodnik, ukazuje da tu nekih tajni baš i nije bilo. Pogotovu što su se u Jugoslaviji špijunažom bavili gotovo svi, od finansa, carinika, žandarma, preko Ministarstava spoljnih i unutrašnjih dela, do Ministarstva vojske i mornarice i Glavnog generalštaba. Građanstvo, oduvek vrlo sklono pružanju takvih informacija, da se i ne pominje. Sve Ilija do Đure Čvorovića.

Iako je postojalo „Uputstvo za obavljanje obaveštajne službe”, u ovoj oblasti je vladao pravi haos, svako je radio na svoju ruku, obaveštenja su dugo putovala kroz administraciju, duplirala se, pa na kraju niko živi to više nije mogao da klasifikuje u nešto upotrebljivo. Kako je Jugoslavija bila okružena susedima nimalo prijateljskih namera, a od 1938. i pripajanja Austrije Nemačkoj, u to društvo ulazi i Treći rajh, sa više vrlo moćnih obaveštajnih službi, to se javila hitna potreba za organizovanjem ozbiljne obaveštajne službe.


Šifre Mike Alasa


U maju 1938. godine konjički major Uglješa Popović pozvan je kod načelnika Generalštaba generala Dušana Simovića. S obzirom na to da je imao nekoliko godina iskustva u vojnoobaveštajnom poslu, Simović mu nudi mesto šefa tajne službe u osnivanju. Uz komentar da konjanike bije glas da imaju više smelosti nego pameti, Popović prihvata i postaje prvi šef nečega što dobija ime „Servis tajne vojne obaveštajne službe pri Glavnom generalštabu”. Servis je odgovoran lično načelniku generalštaba, a za njegovo postojanje nije trebalo da se zna, čak ni u samom Generalštabu.

Sve je ustrojeno po uzoru na englesku službu, s malom centralom u Beogradu, uglavnom popunjenom tehničkim osobljem, dok bi se na terenu stvarali obaveštajni centri, iz kojih bi se dalje granale ćelije sa po dva do tri saradnika. Saradnici su uglavnom vrbovani na dobrovoljnoj bazi, a u sasvim retkim slučajevima su plaćani. Izbegavan je sistem stalnosti, što će reći da su se posle dva zadatka saradnicima lepo zahvalili, da bi ih posle nekog vremena možda ponovo aktivirali.  Time su se izbegavale situacije poput one: „A, Pera špijun je na trećem spratu”.

Služba je razvijana kao operativna jedinica, bez firme, štambilja, delovodnog protokola i ostale administracije. Ukratko, zvanično nije ni postojala. Razvijen je poseban sistem šifrovanja, potpuno različit od uobičajene vojne šifre, zasnovan na pravoslavnom kalendaru. Šifru je prilikom neke vojne vežbe odobrio i Mihailo Petrović – Mika Alas, koji ni sam nije uspeo da je razbije. Konačno, u „Službenom vojnom listu” objavljen je premeštaj Uglješe Popovića iz Konjičke škole u Glavni generalštab, pa je Tajna služba počela s radom 1. novembra 1938. godine.


Na drugoj strani, u Beogradu se još 1934. otvara „Nemački saobraćajni biro”. Organizovalo ga je Inostrano odeljenje Nacionalsocijalističke partije, a prvi šef je bio Franc Nojhauzen, za vreme okupacije generalni opunomoćenik za privredu Srbije, najmoćnija ličnost u okupiranoj Srbiji. Zvanično je služio za predstavljanje nemačke privrede i turizma. Nezvanično, biro je bio prototip špijunsko-diverzantske organizacije. Preko njega, ambasade i raznih službi i predstavništava nemačkih firmi, jugoslovenska služba borila se protiv nemačkog Abvera (vojna obaveštajna služba) i RSHA (partijska obaveštajna služba). Zanimljivo je da Nemci u početku uopšte nisu bili svesni protivnika, nego su mislili da imaju posla sa britanskom službom, koja je takođe pustila pipke po Jugoslaviji.



Napad na flotu u Tarantu


Prvi uspesi stigli su već na početku, kada su agenti slikali utvrđenu zonu na italijanskoj granici. Na osnovu rasporeda trupa, obaveštenja koje su divizije u pitanju, rezervi, došlo se do zaključka da se uobičajeni italijanski defanzivni ratni plan nekako pretvorio u vrlo ofanzivan. Isto je urađeno i na albanskoj granici. Na osnovu toga, jugoslovenska vojska postigla je jedan od retkih uspeha u Aprilskom ratu, upravo protiv Italijana.

Za Italijane je vezana i zanimljiva priča, koja pokazuje koliko su slučajnost i sreća važne u ovom poslu. Naime, jedan italijanski mornarički oficir je krajem oktobra 1940. dobio odsustvo kako bi došao na sahranu majke. Tu je brinuo da li će se na vreme vratiti na brod, pa ga je poznanik upitao gde tako žuri. Ovaj mu je odgovorio da idu u Taranto, gde se sakuplja flota. Slučaj je hteo da je taj poznanik bio saradnik naše Službe, koji je tu vest odmah prosledio gde treba. Šef Tajne službe je saznanja koja se nisu preterano ticala Jugoslavije dojavio prijateljskoj engleskoj službi 1. novembra 1940. godine. Britanac je bio vrlo srećan zbog podatka, a 11. novembra će se shvatiti i zašto. Tada su Englezi iznenada hidroavionima napali flotu u Tarantu, i uništili veliki deo brodova. Od toga se Italija do kraja rata nije oporavila.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Englezi su uzvratili uslugu, kada su Popoviću 25. februara 1941. dostavili nemački ratni plan koji se odnosio na Jugoslaviju.  Dokument je potpisao Fon Brauhič, komandant nemačke kopnene vojske.  S dokumentom je upoznat načelnik generalštaba Kosić, koji je mislio da je reč o engleskoj nameštaljci. Slično su prolazila i obaveštenja Vladimira Vauhnika, oficira Tajne službe, o kome je „Zabavnik” već pisao. Na početku Aprilskog rata ispostavilo se da su planovi bili potpuno tačni, i da nije bilo ni najmanjeg odstupanja.

Servis tajne službe aktivno se bavio i kontrašpijunažom. Doduše, nije imao ovlašćenja da hapsi, ali je redovno prisustvovao hapšenjima, isleđivanjima i suđenjima. Za svakog osumnjičenog davao je stručno mišljenje, a suđenja su obavljana u Državnom sudu za zaštitu države. Osumnjičeni su često imali čitave timove advokata, koje je plaćala suparnička služba, najčešće nemačka. Jugoslovenska služba imala je vrlo velikog uspeha u otkrivanju agenata, toliko da su prilikom uobičajene razmene za jednog našeg otkrivenog negde u inostranstvu davali pet do deset njihovih.


Uloga taštine igle


Jedan od najvećih uspeha bilo je hvatanje Valtera Trojmana, jednog od rukovodilaca Abvera za Balkan. U novembru 1939. u Tajnoj službi se po preporuci pojavio čovek koji je tvrdio da ga vrbuju za nemačkog špijuna. Posle provere, on je ispričao da je bio kod tašte u Nemačkoj, gde je upoznao izvesnog Alberta Hercoga iz Bremena, koji ga je nešto kasnije posetio u Zemunu. Nasamo, Hercog je počeo da ga podseća da mu je žena Nemica, da je prijatelj Nemačke, da treba da pomogne. Dao mu je mapu na kojoj je iglom valjalo da probuši mesta na kojima se se nalaze vojni objekti. Mapu bi poneo sa sobom u Nemačku, kad bude dolazio kod tašte, a do tada obaveštenja napisana nevidljivim mastilom u pismu treba da šalje Hercogu.

Pošto se sutradan sastao sa Hercogom kod „Venecije” u Zemunu, agenti su ga pratili i potvrdili pouzdanost izvora. Na karti su izbušili neka nevažna mesta, a Hercog se vratio u Nemačku. Ubrzo je tražio podatke o proizvodnji Vojnog zavoda u Kragujevcu, pa su mu opet poslali neke strogo kontrolisane ali nevažne podatke, a tražili su da dođe radi dogovora i nastavka saradnje. Hercog se za nekoliko dana stvorio u Beogradu, gde ga je čekala zamka. Po uputstvu Službe, saradnik mu je predložio da se nađu u hotelu na Avali, da večeraju i da mu preda podatke. Tada je saradniku rekao da on nije nikakav Albert Hercog, već Valter Trojman.

U Službi nisu mogli da veruju kakva im zverka upravo pada u ruke, pošto su znali da je on jedan od rukovodilaca Abvera za Balkan. U akciji je učestvovao i sam šef Popović, u obaveznom civilnom odelu, koji je obezbedio agente i maricu iz Uprave grada. Samo hapšenje odigralo se tako što su agenti prišli saradniku i Trojmanu i na nemačkom im tiho rekli da pođu s njima, zbog nekih podataka. Ovo se odigralo brzo i tiho, tako da niko od okolnih gostiju ništa nije primetio. Na saslušanju, Trojman je dao pravo ime, i pored toga što mu je u ispravama stajalo da se zove Albert Hercog.

Dobro se držao, sve dok mu nisu doveli „saradnika” vezanog lisicama, i dok pod nos nisu počeli da mu guraju jedan po jedan dokument koji su našli pri pretresu, kao i kopije dokumenata koje je dobijao ranije.

Tada je ustao sa stolice, salutirao i lupio petama, iako je bio u civilu, i priznao sve. Izjavio je da mu je najveća želja da se, ako prežive rat, nađu kod njega u Nemačkoj, da se provesele, kao kolege i džentlmeni. Završio je na sudu, osuđen je, da bi posle intervencije nemačkog poslanika Fon Herena bio deportovan. Ipak, proveo je četiri dana u zatvoru na Adi Ciganliji, gde su mu priredili uobičajen prijem sa sve, šišanjem do glave. To je bila posebna zabava, kada se zna da je Trojman bio vrlo ponosan na svoju bujnu kosu. Naravno, saradnik je odmah pušten, pohvaljen, ali su ga za vreme okupacije Nemci našli i odveli u Dahau.


Šetnja granicom


Jedan od važnijih poslova Servisa bilo je poturanje lažnih podataka neprijatelju. Tako je Popović u januaru 1941. dobio obaveštenje da Italijani pojačavaju pritisak na slovensko stanovništvo u Julijskoj Krajini, čak prete smrtnim kaznama. Pored redovnih protesta preko vlade, Popović je pozvao konjičkog majora Milutina Petkovića. Naložio mu je da uzme nekoliko ljudi, obuče ih u četničku uniformu, crnu, sa šubarama i redenicima, naoruža do zuba, pa da se takvi prošetaju po granici, ali tako da ih vide karabinijeri s druge strane. Kada to obave, odmah da se preobuku i natrag za Beograd.

Po obavljenom zadatku Služba je u Italiji plasirala vest da se zbog terora fašista četnici nalaze u Krajini, i da su spremni da vrše odmazde za svaki konkretan slučaj. To je bilo propraćeno fotografijama Petkovića i društva, sa italijanskom karaulom u pozadini. Naravno, na italijanskoj strani zavladala je panika i teror je odmah prestao.

Ovih nekoliko crtica iz rada Tajne službe govore o tome sa kakvim se pretnjama sa svih strana suočavala Kraljevina Jugoslavija. Iako je bila osuđena na smrt, ipak je bila osuđenik koji ne samo što se opire i džilita, nego ume da nanese i ozbiljan udarac dželatu.

Autor: Nemanja Baćković
Ilustrovao: Milan Ristić





* avala.jpg (51.69 KB, 555x333 - viewed 54 times.)

* 6,1.jpg (55.21 KB, 555x310 - viewed 54 times.)
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #10 on: November 11, 2019, 07:04:32 am »

Beograd je bio prepun špijuna. Naročito opasni bili su nemački, pošto su se izdavali za engleske



Od kneza Pavla pukovnik Vladimir Vauhnik je dobio uputstvo: "Sačuvajte prijateljstvo Nemačke do konflikta sa Rusijom, a za Englesku pobrinuću se ja"



Jugoslovenski obaveštajac u Berlinu generalštabni pukovnik Vladimir Vauhnik, objavio je u "Slobodnoj Sloveniji", emigrantskom glasilu koje je izlazilo u Argentini, svoje svedočenje o kobnom datumu pod naslovom "Deset godina od raspada Jugoslavije".

Vauhnikov napis preštampao je Dragiša Cvetković u svojim "Dokumentima o Jugoslaviji", Pariz 1951. godine (sveska br. 2).

Vladimir Vauhnik je 1939, 1940. i 1941. godine bio vojni ataše Kraljevine Jugoslavije u Nemačkoj. Dosta kasnije, 1984. godine, u Minhenu se pojavila (štamparija "Iskra") njegova knjiga "Nevidljivi front - borba za očuvanje Jugoslavije".

Bio je sposoban obaveštajac i ostavio je dragocena svedočanstva o događajima koji su se odigrali posle pada Čehoslovačke. Razmišljajući na temu "koji je sledeći Hitlerov potez", Vauhnik je došao do podatka da će već pred zimu 1939. godine Treći Rajh raspolagati sa 92 do 96 divizija. Jugoslovenski Generalštab je odmah bio obavešten i o razgovorima koje je Vauhnik imao sa nemačkim pukovnikom Bekom (on je zbog neslaganja sa Hitlerom bio uklonjen iz vojske). Vojni vrh Vermahta je strahovao od rata na dva fronta (zbog nedovoljnog broja divizija) i procenjivao da bi treći front, na Balkanu, doveo Nemačku u poziciju gubitnika. Zbog toga je učinjeno sve da vojna industrija Rajha proizvede dovoljno oružja kako bi se mogle opremiti dodatne divizije.

Iz ovoga je proistekao zaključak da se Hitler ubrzano priprema za rat na dva fronta!

Krajem 1939. godine, pukovnik Vauhnik je jugoslovenskom Generalštabu poslao opširnu analizu u kojoj je, između ostalog, predvideo nemački napad na Poljsku.U "Slobodnoj Sloveniji", pukovnik Vauhnik piše:

"Poznato je, da je Hitlerova vojska, za vreme samo jednogodišnje kampanje - od jeseni 1939. do jeseni 1940. - pregazila dobru polovinu Evrope, razbila Poljsku, Dansku, Norvešku, Francusku i Belgiju i u jesen 1940, pošto je napustila invaziju Engleske, praktično vladala nad celom Evropom. Tada na veliko čuđenje, nemački Generalštab nastavlja dalje razvijanje nemačke oružane snage i na jesen 1940/41, snaga nemačke vojske porasla je od 100 na 180, zatim na 210, a na proleće 1941, već na 240 divizija. Za koga i protiv koga?

Naša obaveštajna služba, pre svega u mojim rukama, mogla je zaključiti samo to, da ta vojska dolazi obzir za napad, na tada najvernijeg nemačkog saveznika, Sovjetsku Rusiju, i to naročito posle posete Molotova Berlinu, u novembru 1940, kad su se prijatelji dosta hladno razišli. (...)

U to vreme, nemačka diplomatija počela je da nam se obraća sa prvim predlozima za sklapanje ugovora o prijateljstvu ili pristupa Trojnom paktu.Sretnim slučajem, naša obaveštajna služba uspela je, da 14. marta dođe do nepobitnih dokaza i čak i do dosta detaljnih planova za početak priprema za nemački napad na Sovjetski Savez. (...)

Nema većeg uspeha od onoga, ako jedna ugrožena zemlja, sazna za čitavu godinu unapred za namere neprijatelja i može, prema tome, da podesi svoj stav prema stvarnom položaju. Beograd je, uistinu, sačuvao ovu tajnu. Za nju su, pored princa Pavla, znala samo četiri lica, sve dok engleska vlada, koja je o tome planu bila isto obaveštena, nije naredila da treba tu vest svuda odlučno suzbijati, kako ne bi slobodne zemlje još više simpatizirale sa Nemačkom, kada bi se ona postavila na čelo krstaškog rata protivu komunizma. Sada je bilo jasno jugoslovenskom Generalštabu zašto Nemačka traži od Jugoslavije izvesne garantije, pošto je za Nemačku bilo od životnog značaja da obezbedi svoj desni bok. (...)

Beograd je, u to vreme, bio pun špijuna: engleskih, nemačkih, italijanskih i ruskih. Naročito opasni bili su nemački, pošto su se izdavali za engleske i kojima su zbog toga mnogi naseli: od ministara do malih novinara.

Novac se trošio na veliko i mnogi od 'rodoljuba' dali su pošteno nagraditi svoje oduševljenje za jednu ili za drugu, ili čak za obe zaraćene strane. U to doba spada praktična provedba srpsko-hrvatskog sporazuma, kome se većina Srba protivila i samo čekala priliku da ga razbije. (...)

U takvoj atmosferi rodio se, pod okriljem Srpskog Kluba, tajni odbor prevratnika sa generalom Mirkovićem na čelu, koga su iza kulisa poduprli ljudi iz klike generala Petra Živkovića. Ne može se prikriti činjenica, da je taj odbor težio za tim da se odkloni Cvetkovićeva vlada i da se stavi van snage srpsko-hrvatski sporazum. (...)

Nemačka, međutim, počela je da izvodi svoje prve pripreme protivu Rusije. Jedna od bolnih tačaka bio je Balkan i to Jugoslavija i Grčka.

Počitičko vođstvo u Berlinu tražilo je da treba pre napada na Rusiju, zbog osiguranja desnog boka, zauzeti čitav Balkan pomoću Bugara i Mađara. Vojničko vođstvo, sa generalom Halderom na čelu, je međutim zastupalo stanovište da treba Jugoslaviju na svaki način sačuvati kao važan vojničko-privredni faktor. Pored toga bi napad na Jugoslaviju, za koju se verovalo da ima najbolju vojsku u Evropi, prinudio tu zemlju na gerilsko ratovanje, koje bi tražilo velikih žrtava u ljudima i vremenu, a pored toga moglo kompromitovati glavne operacije protibu Rusije. Zato bi bilo podesno Jugoslaviju političkom akcijom neutralisati i tako je učiniti bezopasnom. To stanovište je pobedilo i tako je počeo diplomatski pritisak Nemačke za pristup Jugoslavije Trojnom paktu, koga je Jugoslavija konačno potpisala 25. marta, tačno dva meseca pre prvobitno određenog termina za napad na Rusiju. (...) Tačno je da je princ Pavle, svoju prividnu kapitulaciju pred Nemačkom, zasnovao na ubeđenju da će uskoro doći do rusko-nemačkog rata i da je taj razlog znao odlično prikriti".

 

Od kneza Pavla pukovnik Vladimir Vauhnik je dobio uputstvo:

"Sačuvajte prijateljstvo Nemačke do konflikta sa Rusijom, a za Englesku pobrinuću se ja".

Vauhnik je u glavnim crtama izneo i plan za bližu budućnost. Kada Nemačka bude duboko zagazila u Sovjetsku Rusiju, dok vojska Trećeg Rajha bude zbog zime zauzeta na Volgi, onda iskoristiti povoljnost i napasti prazan bok Nemačke na Balkanu. Jugoslavija, Turska i eventualno Rumunija, sa 40 do 60 divizija, uz pomoć jedne engleske armije, mogle bi da okončaju rat.

 

Međutim i ove planove osujetio je puč od 27. marta. Vauhnik konstatuje:

"Šestog aprila 32 nemačke divizije stupile su u akciju protivu Jugoslavije. U prvoj liniji bilo je svega 12 divizija. Za nepune dve nedelje Jugoslavija je bila pregažena, razbijena i okupirana, a da nije uopšte došlo do bilo kakve odlučujuće bitke".

 

Zatim, Vauhnik pobija tvrdnje da je aprilski rat u Jugoslaviji usporio nemački napad na SSSR. I kaže:

"Engleski vojni analitičar Lidel Hart gleda na beogradski puč kao na jedinstveni samoubilački akt Jugoslavije, koji je najviše štetio njoj samoj, pogotovu pošto je potenciran bezglavim gerilskim ratom raznih struja. Naročito je bio štetan i po Englesku, koja je tada pobedonosno prodirala prema Tripolijju, pošto je razbila italijansku vojsku. Engleska beogradskim pučem dala se zavesti da se i u Africi zaustavila i da je deo svojih trupa prebacila u Grčku.

 

Šef nemačkog Generalštaba general Halder dokazuje, da jugoslovenska epizoda nije uticala na određivanje početka rata prema Rusiji, pošto je neočekivano brzo završen. Istina, početak rata protiv Rusije predviđen je za 25. maj, ali zbog lošeg vremena, koje nije dozvoljavalo upotrebu tenkova na blatnjavom zemljištu, on je više puta odlagan sve do 22. juna, dok su vojničke operacije u Jugoslaviji zaključene 20. aprila".

 

I jugoslovenski obaveštajac u Berlinu zaključuje:

"Samo vlastiti interesi i vlastite koristi služe kao merilo političkog morala.

Čerčil je postao veliki samo zato, jer je za očuvanje života jednog jedinog Engleza, umeo da žrtvuje čitave narode i države. Time je sve rečeno". 

 

Feljton "Istina o poslednjim danima Kraljevine Jugoslavije" baziran na istorijskom bestseleru “Knez Pavle, istina o 27. martu”, autora Miodraga Jankovića i Veljka Lalića

 
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.037 seconds with 23 queries.