Print Page - Podmornički rat na Jadranu ( I SR)

Potkraj augusta 1914g Francuska upućuje podmornice na Jadran na područje ispred Boke Kotorske. Prve su bile Le Verrier i Joule. Podmornice su imale zadatak blokadu Boke i crnogorske obale.Pored toga imale su i zadatak djelovanja po pomorskim komunikacijama duž obale.
Njihov učinak je bio neznatan zbog malog akcijonog radijusa i udaljenosti baza, podmornice su se mogle zadržavati u operacijskoj zoni svega jedan do dva dana.
Do kraja 1914 izvršile su svega dvije neuspjele akcije.
Podmornica Cugnot je pokušala forsirati minsku prepreku i prodrla je u Hercegnovski zaliv ali se odkrivena od A-U razarača Blitz i torpiljarkeTb 57T morala povući
Podkraj decembra je planiran napad na glavnu bazu A-U flote u Puli.Curie je dotegljena do Palagruže( krstaš Jules Michelet)
19.decembra podmornica Curie sljedeći A-U torpiljarku ulazi u sidrište Pula.Pred ulazom u unutrašnje sidrište se zaplela u podvodnu žičanu prepreku. Otkrivena je i napadnuta, pa ju je vlastita posada potopila Ubijena su tri člana posade, ostali su zarobljeni
Curie je izgrađena od 1912-1914g u Tulonu. Početkom rata je dodijeljena na dužnosti u Sredozemlju i bila je za ono vrijeme moderna podmornica.
A-U mornarica koja je imala uglavnom zastarjelu flotu podmornica, u februaru 1915 diže lako oštečenu podmornicu. Nakon popravka podmornica dobija oznaku U-14.
U-14 oštečena od dubinskih bombi 1916 biva modernizovana i za zapovjednika je postavljen Ritter von Trapp. U daljnjoj karijeri U-14 je potopila 11 brodova sa ukupno 48000BRT. Posle rata je vraćena u Francusku i ostala u službi do 1929g
[attachment=1]
Lijepo obrađeno na https://www.paluba.info/smf/brodovi-137/podmornica-'curie'/

Godine 1915 francuske podmornice su prebazirane u Navarinski zaliv odakle su svaki peti dan ulazile u Jadran i tamo na potezu Budva Boka ostajale dva dana.
Kasnije jim je zona proširena do Visa i Rta Ploče, iznimno i do Pule. Podmornice nisu imale nikakvih uspjeha opet vezano za mali akcijoni radius, slabe osobine a ponajviše zbog kanalisanja prometa duž obale od strane A-U u međuotočki prostor, gdje podmornice nisu ulazile.
Podmornice A-U u početku tri djelovale su protiv neprijateljskih brodova koji su blokirali Jadran i protiv brodova koji su doturali pomoć Crnoj Gori. Poslje potapanja Jean Barta blokadna linija se pomakla južnije na paralelu otoka Paxoi.
A-U podmornice prenjele su svoju aktivnost na rejon Otrantskih vrata.
Noču 26/27 april U-5 je južno od rta Santa Maria di Leuca potopila francuski oklopni krstaš Leon Gambetta, što je rezultiralo pomicanjem blokadne linije još više na jug u visinu Navarina, a A-U podmornice i torpedne jedinice već počinju operisati i u vodama Kefallinije.
Leon Gambetta jsa bazom na Malti bio je na zadatku blokade A-U mornarice.
26/27 j po mirnom vremenu sa mjesečinom vršio patrolnu službu vozeći sa brzinom 7 čv. Kada se nalazio na 15milja južno od Santa Marie di Leuka brod su stresle dvije eksplozije, jedna na krmenom dijelu i jedna na sredini broda. Posada se većim djelom nalazila na spavanju osim osoblja straže. Preživjeli sa broda su svjedočili da su vidjeli samo periskop podmornice. Brod se odmah počeo naginjati i komanda je naredila napuštanje broda i spuštanje čamaca u more što je bilo otežano radi velikog nagiba, tako da su mornari skakali ili skliznuli u more. Sa svetionika su primjetili dešavanje i pozvali pomoć, poslavši i svoje plovilo.
Brod je u roku 10 minuta od eksplozija nestao pod morskom površinom povukavši sa sobom 684 člana posade, među njima i kontradmirala Victor Baptist Senes-a komandanta 2 lake divizije.
Preživjelo je samo 137 članova posade. Preživjele su pokupili brodovi koji su pritekli upomoć
Podmornica koja je potopila krstaš bila je U-5 pod komandom Ritter von Thrapp-a.
Leon Gambetta je plovio sa prigušenim svjetlima, ali se na mjesečini jasno ocrtavao. Komandant podmornice se približio brodu koji se po njegovoj izjavi nalazio 20 milja od rta na 500m i nanišanivši ispalio prvi torpedo koji je zatresao krmu krstaša i drugo koje je odmah sljedio u sredinu broda. Oba torpeda su pogodila cilj. Videći kako se krstaš naginje von Tropp je zaključio da treći torpedo nije potreban.
Zaključak se pokazao ispravan nakon 10 minuta brod je nestao pod površino, sa podmornice je primjećeno da su uspjeli spustiti 5 čamaca za spasavanje.

[attachment=1]
Leon Gambetta[attachment=2]
Von Trapp na mostu[attachment=3]

Ulaskom Italije u rat na strani Antante (23.05.1915)situacija na Jadranu se izmjenila u korist Saveznika. Italija je ušla u rat sa 20 podmornica sa bazama u Brindisiju i Veneciji.
Na osnovu Pomorske konvencije zaključene u Parizu 10.maja 1915 u Jadran su upućeni i djelovi Savezničkih pomorskih snaga, između ostalog i 9 francuskih (Cugnot, Ampere, Massidor, Monge; Fresnel, Papin, Argorante, Cicogne, Gay Lussac) i 5 britanskih podmornica tipa B.
U proljeće 1915 i ljeto se ojačava i Njemačka prisutnost na Jadranu.

Antantine podmornice povečavaju dejstva oko Pule, rta Ploča i Boke, a kasnije i do albanskih obala. Rezultati su i dalje slabi jer se austrougarski promet odvija kroz dalmatinski arhipelag u koji podmornice nerado ulaze.
Francuska podmornica Papin torpedila je austrougarsku torpiljarku T-51, a podmornica Ampere bolnički brod Elektra.
U toku 1915 izgubljene su na raznim zadacima italijanske podmornice Medusa, Nereide i Jalea, kao i francuske Monge i Fresnel

Medusa biva potopljena pri povratku sa zadatka oko obala Istre. Dok se približavala ulasku u Lido sa brzinom 8 čv u površinskoj vožnji na sigurnoj ruti, iza zaštitne linije torpiljarki, pogođena je torpedom, koji je posada na palubi zamjetila tek neposredno prije eksplozije. Torpedo je ispalila UB-15 sa njemačkom posadom i austrougarskim pilotom, pod komandom Heino von Heimburga.
UB je bila mala obalna podmornica dopremljena željeznicom u Pulu I tamo sastavljena. Imala je 125/140 tona i imala na pramcu dvije torpedne cijevi. Prilikom ispaljavanja torpeda od 770kg imala je kompenzacijske tankove koji bi se naplavili da kompenziraju težinu torpeda. Međutim ti tankovi nisu radili besprjekorno pa bi podmornica prilikom ispaljivanja dobijala opasan trim. Prilikom gore pomenute akcije dobila je veliki pramčani trim prilikom ispaljivanja, tako da je posada morala spasavati podmornicu trčeći prema krmi radi izravnavanja.
Sa Meduse se od 21 člana posade spasilo 6 , Uglavnom onih koji su se nalazili na palubi I mostu podmornice. Isplivali su do plutače u blizini. Nakon dva sata su primjetili periskop a kasnije i podmornicu koja je izronila. Bila je to UB-15 koja je pokupila preživjele.
1954 podmornica je dignuta, digao ju je Veli Jože. U podmornici su pronađena ostaci posade koji su pokopani sa svim počastima.
[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

Kada su Italjani zauzeli Palagružu u augustu 1915, koristeći u operaciji I podmornice , u zonu Palagruže je poslana podmornica U 5 (zapovjednik von Trapp) koja se tada nalazila u Visu, a na osnovu izvještaja izviđačkog hidroplana da se nalazi italijanska podmornica usidrena ispod litice Palagruže.
Bila je to podmornica Nereide. U zoru 5 augusta sa Nereide su zamjetili podmornicu U-5 koja je izronila blizu obale. Zapovjednik kapetan korvete Carlo del Greco, otpustio je priveze i počeo manevrisati da zauzme kurs za napad. Nereide je ispalila jedan torpedo koji je promašio, nakon čega je naređeno da se zaroni. Van Trapp je ispalio jedan torpedo pa zatim odmah drugi na cilj koji je polako zaranjao , prvi je promašio ali je drugi pogodio Nereide koja je nestala u talasima Jadrana sa svom posadom.
Talijanski zapovjednik Carlo del Greco posmrtno je odlikovan sa Medaglia d'oro al Valore Militare
Ubrzo nakon toga Talijani su se povukli sa Palagruže.

Pouzetak iz Čuvara Jadrana(članak)

"Na samom početku kolovoza 1915. mornaričko zrakoplovstvo otkriva nazočnost neprijateljske podmornice u vodama oko Palagruže. Kapetan korvete Franz Thierry, zapovjednik podmorničke flotile (rođen 10.7.1871. u Zagrebu), zadaću otkrivanja i uništenja podmornice povjerava von Trappu.

U5 iz Pule isplovljava 2. kolovoza. U jakom nevremenu oštećena joj je antena pa pristaje u Komiži gdje su otklonjeni nastali kvarovi i oštećenja. Plovidba se nastavlja 4. kolovoza u večernjim satima. Zapovjednik oko ponoći uočava otok Palagružu, zaustavlja se i motri. U 3 sata i 25 minuta zaronjava i plovi usporedno s obalom otoka. Duže vrijeme se ništa zanimljivog nije dogodilo.

Ujutro 5. kolovoza u 5 sati 13 minuta u blizini obale otkriva talijansku ratnu zastavu. Neprijateljska podmornica se nije vidjela, bila je zaklonjena stijenama, no von Trapp vidio je talijanske mornare kako trče obalom prema zastavi. Napravio je s podmornicom veliki krug i kada je pramac ponovno bio okrenut prema otoku – bilo je 5 sati i 16 minuta – uočio je na daljini od oko 200 metara talijansku podmornicu u fazi zaronjenja, okrenutu prema njemu. Na palubi se užurbano motala manja skupina mornara. Von Trapp nije oklijevao, ispalio je prvo a potom i drugo torpedo. Prvo je torpedo promašilo cilj – bila je kriva prosudba brzine kretanja neprijateljske podmornice – no drugo je pogodilo i doslovce prepolovilo talijansku podmornicu NEREIDU. Potonula je isti tren. Nije bilo preživjelih.
U svojoj knjizi Die NEREIDE Wladimir Aichelburg u svezi s ovim događajem navodi riječi von Trappa, koji je u svojim sjećanjima napisao sljedeće:
"Uopće ne razumijem Talijane! Oko podmornice nije bilo nikakve mreže, nikakve zaštite minama! Ili smo mi slučajno proklizali pored njih? Uostalom, kako je bilo moguće da je u 5 sati u zoru zastava podmornice bila dignuta? Bez šarenila boja zastave ja nikako ne bih otkrio podmornicu!"

Kao što je poznato, u svim ratnim mornaricama zastava se dizala nakon izlaska Sunca a spuštala po njegovom zalazu.

U povijesti pomorskog ratovanja bio je to prvi slučaj potapanja jedne podmornice od strane neke druge podmornice. "

Nereide je ponovno izronila 8 juna 1972 godine u 1730h. U njoj su nađeni ostaci desetorice članova posade, dvogled i teleskop na tronožcu, uniforme ,fotografije..
Pronađena je i pramčana zastava koja se čuva u muzeju u mijestu Santorio di Redipuglia.Posmrtni ostatki su talijanskim minolovcem Mogano preneseni u Brindizi i sahranjeni uz najveće vojne počasti.
[attachment=1]

Talijanska podmornica Jalea je stradala vračajući se sa zadatka u bazu naišavši na minu, koju su postavili A-U brodovi i potopila se 3 milje južno od Mulo di Muggia. Preživio je samo jedan član posade, torpedista Antonio Vietri koji je naravno odlikovan.

Propast francuske podmornice Monge
U ponoć 28/29 decembar 1915 flotila brodova isplovila je na zadatak iz Boke Kotorske. U sastavu su se nalazili krstarica Helgolend, razarači Csepel, Lika, Triglav,Tatra i Balaton.
Flotila je imala zadatak da pretraži more između Brindisija i Drača jer su hidroavioni odkrili prisustvo dva talijanska razarača Ostro i Euro i bilo je vjerovatno da če napustiti Drač uputivši se u Valonu ili Taranto. Ako flotila ne bi naišla na razarače trebala se uputiti prema Draču i napasti artiljerijom trgovačke brodove , koji su se tamo nalazili u većem broju što je potvrđeno i od A-U podmornice U-15.
Oko 2h 35 min sa krstarice Helgoland 24 milje od punte Menders primjetili su periskop koji se nazirao na površini, ali pošto je bila slaba vidljivost i noć brez mjesečine podmornica nije registrovala krstaricu, koja ju je u punoj vožnji prešla i nanjela joj ozbiljna oštećenja.
Pod vodom je bila francuska podmornica Monge, pod komandom poručnika fregate
Rolanda Morillot-a
Podmornica je isplovila iz Brindisija 27. decembra i plovila je prema ulazu u Boku sa zadatkom presretanja brodova koji izlaze iz zaliva. Prilazila je obali u površinskoj vožnji puneći akumulatore.
Oko 2h 15 min( 28/29 decembar) ona je opazila neprijateljsku eskadru. Komandant je odmah naredio zaronjavanje na periskopsku dubinu i podmornica je bila na dubini oko 7m. Morillot , koji je registrovao razarače odlučio se za napad. Naredio je da se pripreme torpeda i počeo zauzimati kurs za napad.
U tom trenutku sa 30 čv brzine krstarica Halgoland udara u podmornicu smrskavši joj toranj, i kroz oštečenu oplatu u podmornicu počinje prodirati voda. U podmornii se širio smrad hlora koji je nastajao mješanjem morske vode sa sumpornom kiselinom akumulatora, voda je prodirala kroz pregrade i podmornica je počela tonuti pod krmenim trimom 30-40 stepeni. Sva svjetla su se pogasila.
Komandant i posada su u tim trenucima ostali hladnokrvni. Morilliot odmah naređuje izbacivanje balasne vode sa komprimiranim zrakom. Međutim podmornica nastavlja sve više tonuti i ubrzo se nalazi na 70m dubine ( 40m je bila maksimalana dubina, predviđena za taj tip) i trup počinje škripati pod pritiskom. Svi u podmornici su bili ubijeđeni da je to kraj, ali posle nekoliko minuta, mašinisti su uspjeli staviti u pogon dvije elktrične turbine, Monga se počela dizati prema površini. Drugi oficir je upalio upaljač i vidio se pokazivač dubine, podmornica se nalazila na 30m. Kad je podmornica povratila normalan trim, neki od posade su zauzeli svoja mijesta, Monge se neprestano dizala i ubrzo je bila na periskopskoj dubini.
Komandant naređuje dizanje periskopa, što je bilo nemoguće, bio je smrskan od udarca. Nalazili su se sljepi i bezpomočni pred neprijateljem koji je čekao. Morilliot naređuje zauzimanje mjesta za izronjavanje. Četiri granate su eksplodirale iznad njihovih glava, tako da nisu prodrle u unutrašnjost podmornice, ali peta je pogodila strop iznad periskopskog prostora i odtvorila veliku rupu, kroz koju je počela nadirati voda u podmornicu.
Komandant naređuje napuštanje podmornice, a sam ostaje na podmornici i nestaje zajedno sa svojim brodom.
Preživjele su pokupili Czepel i Balaton.
Topovske granate koje su potopile podmornicu ispaljene su sa Balatona.
[attachment=1]Morilliot na palubi[attachment=3]
Balaton, topovi 100mm i čaura granate koja je potopila podmornicu.[attachment=4][attachment=2][attachment=5]

U junu 1916 talijanska podmornica Atrope potopila je u Kvarneru A-U parobrod Albanien.

Zapovjedik podmornice je bijo kapetan Giotto Maraghini, a na podmornici se nalazio i kao pilot Nazaro Sauro, Istrijan rođen u Kopru koji se je iako A-U državljan stavio na raspolaganje Italjanima.
Parobrod Albanien je imao 1122 BRT bio dug 66m i širok 9,7m. Imao je brzinu 12 čv,pokretao ga je parni stroj trostruke ekspancije od 1350Ks. Unajmljen je za lokalne vojne transporte, mogao je prevozi 1010t tereta i 44 putnika.
Na poslednjem putovanju je prevozio sjeno za Zeleniku.
U rano jutro 4. juna 1916 godine oko 6 sati i 45 minuta nalazio se 5 NM južno od otočića Dolfin uz sjeverozapadni vrh Paga. Tu ga je presrela talijanska podmornica Atropo.
Na parobrod je podmornica ispalila dva torpeda, oba su pogodila i brod je brzo potonuo. Službena tvrdnja je bila da niko nije poginuo, ipak se spominje da je poginuo treči časnik stroja, strojari i ložači koji su bili zatečeni eksplozijom torpeda.
Podmornica Atropo je bila unikatna u talijanskoj mornarici i do kraja rata je služila na lakšim zadaćama i otpisana je 1919g.
Ni brod blizanac Albaniena, Adelsberg nije preživjeo rat, potonuo je udarivši u minu 16 dana nakon potonuća Albaniena.

Pilot Nazario Sauro nije bijo takve sreče ukrcavši se na podmornicu Pullino što će biti obrađeno u nastavku.
[attachment=1]

Nazaro Sauro , rođen u Kopru, pomorski kapetan. Kada je izbijo I SR Sauro je brodom prešao u Veneciju i pridružio se talijanskoj ratnoj mornarici. Dodjeljen je u torpedne jedinice i ostvario je više od 60 misija u razdoblju 14 mjeseci .
Sreča ga je napustila kada se kao pilot ukrcao na podmornicu Giacinto Pullino u julu 1916g.[attachment=3]

Podmornica Pullino je bila novija podmornica,porinuta 1913g. Posle izbivanja prvog vjetskog rata podmornica je iz Taranta (3 podmornički eskadrile) prebazirana u Veneciju (2 podmornička eskadrila) sa ofanzivnim zadacima u sjevernom Jadranu.[attachment=1]

32 zadatak od početka rata je bio proboj do Riječke luke i napad na brodove i postrojenja u luci.
29 jula 1916 isplovljava iz Venecije. Zapovjednik T.V. Ubaldo degli Uberti je odlučio da u Kvarner uđe između otočiča Galiola i Unije, teško da je mogao učiniti veću grešku Vidljivost je bila slaba, noć brez mjesečine, struje jake i promjenljive, kanal uzak ,omeđen sa niskim otocima. Da stvar bude gora po zalasku sunca 30.jula počela se dizati magla i vidljivost je opala na nekoliko metara, osmatrač je postavljen na pramac, ali on nije bio u stanju da zamjeti opasnost.
Oko 25 minuta nakon ponoći Pullino se nasukao na Galiolu.[attachment=4][attachment=2][attachment=5]

Posada je na svaki način pokušala da spase brod, ali je svaki napor bio uzaludan.
Zora se približavala i sa zorom se gubila svaka nada da če podmornica biti spašena.
Zapovjednik je naredijo da se unište svi dokumenti i nacionalne zastave (ipak je jedna zarobljena i nalazila se kasnije u muzeju u Puli ali ju je pri ulasku talijanske vojske u Pulu, 5. novembra 1918., Puljanin Mario Parovel uzeo iz muzeja i u delegaciji Talijana u znak dobrodošlice uručio admiralu Umbertu Cagniju). Jedan mornar je otplivao do obale i uzeo čamac. Sa čamcem su jedan oficir i nekolicina mornara pošli na obalu tamo uzaptivši veći brodić i vrativši se do podmornice izvršili konačnu ocjenu stanja, posle čega je zaključeno da se odustane od spasavanja i uništi oprema.

Nazaro Sauro svjestan svoje pozicije u slučaju hvatanja u čamcu, sa malo hrane i vode, u 5h 15 min napušta podmornicu i nastoji pobijeći veslajući prema jugu. Dogovoreno je da se u slučaju zarobljavanja predstavi kao Sambo Nikole koji je tabože na podmornicu ukrcan radi uviježbavanja.

U 07h i 30 minuta posada podmornice se ukrcala na veči brodić koji je bio opremljen jedrima. Opazili su neprijateljski brod koji im se približava, u daljini se čuo pucanj iz topa drugog neprijateljskog broda, otprilike iz smjera u kojem je odveslao Sauro. Na palubi torpiljarke koja je zarobila posadu podmornice, zapovjednik je upitan da li je imao ukrcanog još kojeg oficira na brodu,odmah je shvatio da se Sauro već nalazi u zarobljeništvu, što se kasnije iskazalo kao istina.

Nazaro Sauro je sproveden u Pulu, gdje mu je održano suđenje. Tijekom suđenja tvrdio je da je Sambo Nikole, izvršena su i suočenja sa majkom i rođacima za koje je izjavio da jih ne poznaje ali sve to nije bilo dovoljno da spasi život. Osuđen je za veleizdaju i obiješen 10.augusta 1916g. Prije samog čina pogubljenja viknuo je »Živjela Italija«, to su u bile zadnje rijeći.
Posle rata podignuti su mu spomenici u više priobalnih mijesta, najveći u Kopru koji se nalazijo na obali. Srušen je nakon oslobođenja Kopra. Sin Nazaro Saura bio je visok fašistički djelatnik.
Suro je posmrto odlikovan zlatnom medaljom za vojne zasluge, po njemu su poimenovani i brodovi talijanske ratne mornarice.

Brod koji je pokupijo brodolomce bila je torpiljarka Satellit.
Od strane A-U komande je odlučeno da se podmornica odsuka i odtegli u Pulu.
Talijani su odlučili da to spriječe njenim uništavanjem i šalju podmornicu Salpa na zadatak.

Iz Pule je poslan brod za spasavanje Herkules u pratnji dviju starijih torpiljarki Magnet i Trabant, koji su odukali podmornicu, ali odsukana i povučena ona se je potopila na dubinu 56m.
02 augusta stigla je podmornica Salpa, sa zadatkom da uništi Pullino, ali stigavši na 700m od Galiole, dovoljno da vidi čovjeka kako hoda na obali.Osmotrivši periskopom mjesto gdje se nalazio Pullino, nije našla nikakvog broda a ni podmornice, sve je nestalo. Zapovjednik je odlučio da se ne zadržava u tim vodama i okrenuo podmornicu u kurs za povratak. Nedugo zatim kurs podmornice presjeca torpiljarka Magnet. Salpa lansira 4 torpeda od kojih jedno pogađa Magnet u preedjelu krme, tačnije krmene kantine. Brod ostaje plutati i kasnije je odvezen u Pulu i opravljen, te vraćen u operativni sastav. Na brodu je eksplozija ubila 11 i ranila 7 ljudi.[attachment=1]
Međutim Austrijci se nisu tako lako htjeli lišiti pljena, pa šalju na mjesto potonuća Pullina dva pontona, dve manje torpiljarke T-4 i T-5, torpiljarku Trabant , Herkules, više čamaca i brod za ronioce.
Talijanska komanda u Veneciji je brzo shvatila, zahvaljujući dešifriranju poruke po radiju da se Austrijci i dalje nastoje dočepati Pullina. U blizinu Galiole šalju podmornicu Argo koja je pokušala više puta napasti T-50 koji se nalazio na obezbeđenju i neuspješno tražijo podmornicu. U jednom momentu Austrijci su primjetili podmornicu koja je prolazila ispod njih zahvaljujući kristalno čistoj vodi.
Argo je ispalio dva torpeda na pontone ali su oba promašila, nakon čega bježi prema Italiji progonjena od razarača Missori i tri hidroaviona i uspjeva se neoštećena vratiti u bazu.
Međutim prisustvo podmornica je bilo dovoljno da Austrijci za neko vrijeme odustanu od dizanja podmornice.
Ponovo su pokušali tek 1 oktobra 1916g napravivši precizan plan (tehnička služba Arsenala u Puli) došavši na mjesto potonuća podmornice sa dosta velikim snagama,[attachment=2]
Tri remorkera, dvije torpiljarke, sa više barki i barkom za ronioce, dva cilindra za dizanje sa kompresorima, četiri comore za dekompresiju, komanda i vodstvo operacije je bilo na krsatarici Saida..
Međutim iz nepoznatih razloga operacija je obustavljena i Pullino ostaje i dalje zarobljenik mora.

1929g počinju Talijani pripreme za dizanje podmornice i konačno 1931 Pullino je opet bio na površini. Odtegljen je u Pulski dok gdje je inspekcija pregledala podmornicu, i vršili se radovi čiščenja došlo je do požara koji je dorekao sudbinu podmornice.
Sa podmornice je skinut toranj, sidra, lanci, kormilarski točak, pločice sa imenom i još neke sitnice.
Toranj je poklonjen gradu Kopar i postavljen je u dvorište gimnazije Carlo Combi, čiji je učenik bijo svojevremeno i Nazaro Savro.
Spomenik je uništen 1950g u manifestacijama slovenskih rodoljuba i toranj je 1952 po odluci lokalne vlasti poslan u razrez.
1931 u doku,Pula[attachment=3]
Toranj u dvorištu gimnazije[attachment=4]

A-U podmornice su bile puno aktivnije.
Na sjevernom Jadranu su patrolirale ispred voda Venecije ( U -12 je u pokušaju da prodre u luku nastradala na minama).
Ipak težište aktivnosti je bilo na južnom Jadranu, područje luke Brindizi, a posebno na pomorskim komunikacijama Italija Albanija.
Njemačke podmornice u sastavu A-U mornarice polagale su i mine.
Na sjevernom Jadranu prilikom talijanskog angažiranja velikih brodova kao podrška primorskog dijela kopnenog fronta U-14 (njemačka podmornica pod A-U zastavom)potopila je oklopni krstaš Amalfi. Taj gubitak, kao i gubitak oklopnog krstaša Garibaldi 8 jula 1915g., inicirao je talijansku komandu da ograniči upotrebu velikih brodova na Jadranu.
U-4 je 09. juna 1915 torpedirala i teško oštetila britansku laku krstaricu Dublin. Za vrijeme akcije oko Palagruže U-5 potapa Nereidu.
Prilikom povlačenja srpske vojske na Krf A-U podmornice ispoljavaju pojačnu aktivnost ali brez večih uspjeha.
A-U podmornice su djelovale na jugu od Italije i Otranta do albanskih obala koje su bile naročito na udaru. U-6 potapa 18. marta 1916 jedan francuski razarač kod Drača, U-15 je 25. juna u Otrantu potopila talijansku pomočnu krstaricu i francuski razarač, a U-16 , 16 oktobra potapa kraj otranta talijanski razarač.
Mine su položene ispred Brindizija, Taranta i Valone.
Iz navedenog se vidi da su A-U podmornice bile uspješne u svojim aktivnostima i da su predstavljale respektabilnog protivnika.

Potonuće Amalfija
Da bi odgovorili na A-U bombardovanje talijanske obale a naročito bombardovanje Ankone, koja je pretrpjela teška oštečenja, a A-U brodovi su se sigurno vratili u baze( što je stvorilo politički pritisak Rima na Regia Marinu) Talijani šalju četiri oklopna krstaša iz Brindizija u Veneciju kao pomoč starijim brodovima koji su se već tamo nalazili.
Oni su tu dislocirani kao prijetnja A-U mornarici u slučaju napada na Italijansku obalu. Međutim umijesto da postanu ozbiljna prijetnja postali su mete i zatočenici u Venecijanskoj luci.
Nedugo nakon dolaska u Veneciju oklopni krstaš Amalfi isplovio je prema Puli s ciljem demonstracije sile 6/7 juli 1915g. Nakon završetka ove misije okrenuo u kurs prema Veneciji. Na 20 milja od Venecije u zoru, 07 jula , torpedovan je od podmornice U-14 pod zapovjedništvom Heino von Heimburg-a. ( U-14 je njemačka oznaka, A-U oznaka je bila U-26, podmornica je imala njemačku posadu, a plovila je pod zastavom A-U monarhije, naime u to vrijeme Nijemačka još nije bila u ratu sa Italijom). Podmornici je to bijo prvi zadatak.
U pratnji Amalfija su se nalazili razarači. 20 milja pred Venecijom oko 4h primječen je periskop podmornice koji se približavao i nalazio se oko stotinjak metara od lijevog boka broda. Minutu kasnije trup Amalfija stresla je snažna eksplozija, bio je pogođen četrdesetak metara od pramca i more je silovito počelo ulaziti u brod. Pokušali su uputiti pumpe za ispumpavanje, dok je glavni motor još radio. Međutim brod se opasno nagnuo na lijevu stranu i zapovjednik Giacomo Riaudo je pozvao svu posadu na palubu, skupio posadu na krmi, gdje su se skupili bez ikakve panike i meteža(izvor je italijanski), neki mornari su ljubili zastavu, orili su se uzvici Viva l' Italia! Viva il Re, dok se brod sve više naginjao. Sa Amalfija je radiotelegrafijom upučen poziv na pomoć. Zapovjednik je zaustavio strojeve i naredi da se svako spasava kako može("si salvi chi può")Posada je napustila brod, zadnji su brod napustili časnici. Ubrzo je brod nestao u vrtlogu, približno 10 minuta nakon pogotka, našto su se iz mora opet orili povici posade Živjela italija, Živio Kralj..
Ubrzo na mjesto potonuća stižu torpedni čamci i spasilački brodovi, tako da je spašena gotovo sva posada od 719 ljudi, spašeno je 652.
U procjeni admiraliteta za javnost podana je izjava da je torpediranje uspjelo radi specifičnih okolnosti, magle..

[attachment=1][attachment=2]

Potonuče oklopnog krstaša Garibaldi

Mjesec juli 1915 bio je nesretan mijesec za Regia Marinu.
Planirajuči odmazdu za bombardovanje talijanskih luka komanda planira napad na strateški važnu željezničku prugu između Dubrovnika i Boke Kotorske.
Pruga se je od Dubrovnika nastavljala prema Sarajevu.[attachment=1][attachment=2]
17 jula 1915 divizion starijih oklopnih krstaša ("Varese", "Ferruccio", "Garibaldi" i "Pisani") u pratnji razarača napušta bazu u Brindiziju pod zapovjedništvom admirala Trifarija.
Planirano je iskrcavanje na Šipan i uništavanje vonih zgrada, uz istovremeno granatiranje pruge topovima kalibra 203 I 254mm, a razarači su trebali granatirati željezničku stanicu I lučka postrojenja u Dubrovniku.
Grupacija italijanskih brodova je opažena iz osmatračnice na Radoštaku, kada se nalazila 3 milje od Molunta.
U-4 je bilo prethodno naređeno da isplovi u potragu za hidroavionom L43 zajedno sa podmornicama U-3 I U-4. Kada je uočena grupacija talijanskih brodova poruka je odmah prosljeđena na U-4 kojom je zapovjedao Rudolf von Singule.
Sa U-4 su u 03:35 uočili neprijateljske brodove kako plove prema Dubrovniku. Singule je zaustavio motore i čekao. Kada talijanski brodovi okreču prema Boki u 03:35 on jih prati do 04:37 kada je otkriven i na podmornicu je otvorena vatra sa Garibaldija pod komandom Fortunato Nunes Franca.
Singule se munjevito odlučuje za napad i već u O4:38 ispaljuje dva torpeda prema Garibaldiju. Kako je daljina bila oko 600m ubrzo je eksplozija zatresla oklopni krstaš.
Pogođen je u desni bok prema krmi, a kasnije kad asu ronioci pronašli brod na 122m dubine 2009 godine, vidi se da je drugi torpedo pogodio krmeni dio oštetivši osovine i otkinuvši kormilo.
Podmornica posle toga zaranja i okreće se prema obali.
Garibaldi posle samo tri minute od pogotka nestaje u talasima Jadrana.
Talijanski izvori tvrde da je prvi torpedo krstaš izbjegao, dok ga je drugi pogodio. Posada se posle pogotka ponašala smireno i disciplinovano i uzvikivala parole Živjela Italija,Živjeo Kralj. Od približno 600 članova posade 500 je spašeno.
A-U brodovi iako parospremni nisu se usudili isploviti i suprostaviti se talijanskim brodovima več su poslali podmornice da vrebaju u zasjedi.
Na brodu su se nalazile na čuvanju i dvije dragocjene sablje heroja, po kojem je brod imenovan.

Ubrzo nakon potonuća okrnjen talijanski sastav u strahu od podmornica bježi u Brindizi.
[attachment=3][attachment=4]

Potapanje pomočne krstarice Citta di Mesina i francuskog razarača Fourche

Najuspješnij akcija male obalne podmornice U-15 je odigrala se 23.juna 1916 , 30 milja istočno od Talijanske obale tačnije grada Otranto. Podmornicom je zapovijedao
Friedrich Fähndrich.
Razarač Fourche zajedno sa talijanskom pomočnom krstaricom Citta di Messina isplovio je iz Valone sa nalogom zaštite driftera u Otrantskoj baraži pod komandom Binos de Pombarat-a.
Vrijeme je bilo oblačno,nad morem sumaglica, vidljivost 4-5milja.
U 08:40 sa Citta di Messina ispaljene su dvije topovske granate na podmornicu i u istom momentu, torpedo je pogodio brod sa desne strane, gdje se digao stubac vode I dima. Brod je u samo dvije minute potonuo sa krmom prema dolje.
Razarač koji se nalazio oko 1000m od mijesta potonuća brzo je okrenuo i počeo potragu za podmornicom ali nije zamjetio ni periskopa ni podmornice, nasumice je odbacio dvije dubinske bombe 500 metara ljevo od čamaca za spasavanje Citta di Messine. Sa razarača misleči da su ugledali podmornicu 200m dalje na istok izbacuju 4 dubinske bombe. Treča je bomba je po mišljenju zapovijednika pogodila, na mijestu eksplozije voda je proključala I izbacila mrlje nafte, koje su se razširile na području 500-600m.
Oko 10:00 definitivno zaključivši da je podmornica pogođena Fourche počinje operaciju spašavanja preživjelih sa Citta di Messine. Bila je pozvana I pomoć iz Brindizija. Kada se približio da podigne zadnje brodolomce sa prevrnutog splava I razarač je potresla silovita eksplozija po sredini broda, koja je doslovno prepolovila brod koji je potonuo u 30sekundi , u obliku slova V.
Preživjeli su ostali u moru među hrpom drvenih predmeta, rešetke, kutije, daske , vesla.. Znajući da če na spasioce morati poprilično popričekati Binos de Pombarat savjetuje da se okupe u grupe I iskoriste sve krhotine kao improvizovane splavi.
Kako sam navodi u izvještaju moral ljudstva je bio na visini pjevala se Marseljeza I orili se uzvici Živjela Francuska.
Nakon četiri sata u moru kupe jih iz mora francuski razarači I 4 talijanske torpiljarke.

Citta di Messina (3495 GRT)[attachment=1]

Fourche (deplasman 745 t)[attachment=2]

Binos de Pombarat[attachment=3]

U-16
Posle popravka glabnih motora u Puli, 09.januara 1916 i probne vožnje za vrjeme koje je na podmornici kao posmatrač bio feldmaršal Svetozar Borojević podmornica isplovljava prema Kotoru.
Njene akcije se svode na patrolu ispred albanskih luka.04.februara U-16 pod zapovjedništvom von Zopa ispred Drača ispaljuje torpeda na parobrod Assyria, koji su paratili razarači Animoso i Garibaldino. Torpeda su pogodila brod ali nisu eksplodirala.
Posle par dana posle napada britanske krstarice Falmouth-klase 11.marta ventili na brodu su počeli propuštati što je rezultiralo plavljenjem podmornice, uključujuči akumulatore tako da se oslobađa veča količina hlora Podmornica se vraća u Kotor radi popravka i ostaje van stroja do aprila.
Od Aprila do Septembra, patrolira između Valone i Brindizija. Dva puta pokušava napad na francuske razarače, ali torpeda promašuju cilj. Isto tako se izjalovijo i napad na teretni brod na koga je takođe ispalio torpedo.
A-U mornarica je imala dobro obučene posade na podmornicama, tako da je dostigla procentualno najviše pogodaka u odnosu na broj ispaljenih torpeda, iz navedenog se da zaključiti da U-16 nije baš imala u tome velikog doprinosa. Od 79 torpednih napada ostvarila je 90 posto pogodaka.(podatak sa Uboat.net-a, tamo se nalaze provjereni podaci)
3.septembra se vraća u Kotor i tamo ostaje do 09.oktobra na generalnom remontu.
Po remontu sa puzom 11.oktobra kada u Đenovićima mijenja giro kompas nalazi se u patroli ispred albanskih luka.
17. oktobra von Zopa otkriva Talijanski konvoj i ispaljuje torpedo na talijanski razarač Nembo. U toj akciji strada i U-16. Podaci su vrlo kontraverzni, po nekim podacima brod iz konvoja Bormida udara pramcem u podmornicu što izaziva oštečenja i posada napušta podmornicu, druga verzija je da je razarač prije potonuća udario u podmornicu i potopio je, treča verzija govori da je usljed eksplozije torpeda došlo do eksplozije dubiskih bombi na razaraču koji je tonuo i to je posljedično izazvalo fatalna oštečenja na podmornici.Od 11 čalnova posade, dva su spasena.
U-16 je jedini podmornica svoje klase(U-10 kasa) potopljena tijekom rata.

Razarač Nembo (330t)

[attachment=1][attachment=2]

U 6
Pripadala je klasi U-5. Bila je bazirana u Kotoru i njena aktivnost nije pokazala rezultate do 18 marta 1916 kada je uspjela pod zapovjedništvom Hugo von Falkhausena potopiti francuski razarač Renaudin ispred Drača.
Renaudin se nalazio u ophodnji ispred Albanskih luka. Plovili su u sastavu sa razaračem Bory koji se nalazio. Na Renaudinu se nalazio komandant sastava Pierre Bréart od Boisanger, koji je ophodnju koristijo i za upoznavanje obale i razmjera na tom djelu obale. Sa njim je na mostu bio i talijanski oficir za veze jer je sastav obično bijo mješovit i sastojao se i od talijanskih brodova.
Brod je plovio brzinom od 12 čv, svakih desetak minuta mijenjajući kurs.
U 07:45 stražar je alarmirao most uočivši podmornicu na 300m, zapravo je uočio periskop koji je parao površinu mora. Odmah su izdane naredbe za otvaranje artiljerijske vatre u pravcu podmornice, ali već je bilo kasno odjeknula je eksplozija, razarač se silovito zatresao i prepolovio na dva dijela. Brod se zadržao na površini oko jedne minute.
Posada je poskakala u more i pokušala odplivati što dalje da ne bi bila uhvačena u vrtlog.
Komandant broda je poginuo poklopljen jarbolom koji se sručio a njega.
Nakon torpednog napada podmornica je izronila na površinu i prišla na 100m mijestu potonuća. Nakon 10 minuta podmornica je nestala, vidjevši da dolazi Bory, koji se odmah uputio u akciju spasavanja. Akcija spasavana je ipak potrajala jer su sa razarača nekoliko puta bili ubijeđeni da vide podmornicu i u tom smislu su bili prisiljeni manevrisati.
Sa brodom je nestalo 47 od 83 člana posade.

Ubrzo je i U-6 doživjeo istu sudbinu. Noču 12 maja 1916, pri pokušaju da prođe ispod mreže dviju driftera, sa ciljem napada na pomorski promet na potezi Santa Maria di Leuca – Valona, zapeo je u protivpodmorničku mrežu. Zapovjednih podmornice je shvativši o čemu se radi pokušao da spasi podmornicu. Pokušao je da zaroni dublje, a kako to nije mogao izronio je na površinu, da bi u površinskoj vožnji pokušao pobječi. To mu nije uspjelo jer je se je lijevi propeler upetljao u mrežu.
Drifter Calistoga u čiju se mrežu zapleo uočio je prisutnost podmornice i to odmah dojavijo drifterima Dulcie Doris i Evening Star koji su otvorili artiljerijsku paljbu na podmornicu.
Falkhausen, vidjevši da ne može spasiti podmornicu, naređuje uništavanje dokumenata i potapanje podmornice.
Sva posada je spašena ali je ostatak rata provela u talijanskom zarobljeništvu.
U toku rata samo su dvije podmornice uništene u Otrantskom baražu, spomenuta U-6 i njemačka UB 53.
Renaudin 800 t ,type Bisson (1913 – 1916) [attachment=1]

Drifteri[attachment=2]
Posada U-5 slikana nakon potapljanja razarača.[attachment=3]

1917-1918

Broj Antantinih podmornica u Jadranu se povećavao, saveznici su u Brindiziju imali 20 podmornica. Do jula 1917 u sastav talijanske mornarice ulaze S-1 do S-3, savim male A-1 – A-6, i usaavršeni tip A, B-1 do B-4, Argonavta, Balila, W-1 do W-4 (tijekom 1916) F-1 do F-17, H-1 do H-8 i Pacinotti u toku 1916/17, a od jula 1917 do januara 1918 dalje 4 podmornice od kojih tri minopolagača X ,građene po uzoru na austrijski tip UC.
Podmornice su djelovale oko Drača, Boke kotorske i rta Ploča bez značajnijih rezultata, a dio je angažovan u Otrantskoj baraži.
U 1917 francuska podmornica Archimede potopila je A-U parobrod Zagreb.
Međusobno kordinisani saveznici , posebice Britanci , potopili su talijansku podmornicu Guglielmetti ( potopio ju je britanski slup Cyclamen) i 1918 H-1 sa britanskom posadom potopio je H-5 sa talijanskom posadom.
H-4 izgubljena je iz nepoznatih razloga, u februaru 1918, F-7 je potopila A-U parobrod Pelagosa .
Kod Caorlea jula 1918 italijanska podmornica torpedirala je austrijski U-20.
Francuska podmornica Circe izgubljena je u septembru 1918g. [attachment=1][attachment=2]

Archimede
Potapanje Dubrovnika
Kako biljeze kronike Prvoga svjetskog rata, 9. maja 1916. brod je u Neretvanskome kanalu, negdje na pola puta izmeu Hvara i Peljesca, s dva torpeda potopila francuska podmornica Archimede. Poginulo je tada 18 putnika i clanova posade, a zbog potapanja nenaoruzanog broda punog zena i djece, Austro-Ugarska je ulozila notu Francuskoj optuzujuc´i zapovjednika podmornice za ubojstvo s umisljajem. Sok je bio to vec´i sto je to bio drugi parobrod s imenom Dubrovnika torpediran u samo 40 dana!
Izv. Slava Dubrovnika[attachment=1]
Torpediranje Zagreba
Na rtu Ploča poznatom pod nazivom Planka podmornica Archimede je 14. januara 1917. godine torpedirala i potopila putničko-teretni brod Zagreb. Brod je pogođen u predjelu krme u predjelu kormila i propelera. Svi koji su se nalazili u strojarnici i na krmi broda odmah su poginuli. Do obale je bilo nekoliko stotina metara ali i pored toga živote su izgubili zapovjednik A.Tuchtan, drugi časnik Ramo Adamić, 13 članova posade i 43 putnika.
Zapovjednik podmornice bio je Mercier du Paty de Clam.
Zapovjednika su valovi tu noć ,za vrjeme teškog mora i jakog vijetra odnjeli sa mosta. Iako je njegov zamjenik organizovao traženje nisu ga više našli.
[attachment=2]

Na početku neograničenog podmorničkog rata 1917—1918 u Jadranu i Sredozemlju je dejstvovalo 13 A-U i 24 njemačke podmornice.
A-U podmornice su uglavnom djelovale u Jadranu , a samo djelimično u Sredozemlju.
Podmorničke baze u Puli i Boki služile su njemačkim podmornicama iz sastava Sredozemne podmorničke flotile. Posebno značajne su te baze bile, jer su Dardaneli bili zaštičeni minskim i drugim baražama koje su sprječavale izlaz podmornica sila osovine, tako da su i na to područje slane podmornice iz Jadrana.
Da bi blokirali podmornice koje su djelovale u Sredozemlju, a imale baze u Jadranu, sile Antante u Otrantskim vratima uspostavljaju 1915g otrantsku baražu koja se je stalno usavršavala. U sastavu baraže su djelovale i antantine podmornice ( 1918g jih je bio12)
A-U snage su organizovale prepade na baražu, najznačajniji prepad je bijo 15 maja 1917g, za vrijeme kojega su podmornice UC-25 i U-4 položile mine ispred Brindizija i Valone i tamo posle toga bile u zasjedi. Na povratku savezničkog odreda koji je progonio A-U krstarice U-27 (tu se podaci potpuno ne slažu tako da je po nekim izvorima to bila UC-25)torpedirala je britansku krstaricu Dartmouth, a francuski razarač Boutefeu koji joj pritekao u pomoć stradao je na postavljenoj mini.
Inače sama otrantska baraža i nije predstavljala posebnu prepreku za podmornice, koje su brez večih gubitaka forsirale baražu.

[attachment=1]
Boutefeu klase Bouclier[attachment=2]

Otrantska baraža

U jesen 1915g A-U i njemačke podmornice iz Sredozemne podmorničke flotile(formirana u novembru 1915g,sa bazom u Boki Kotorskoj) sve češče počinju izlaziti kroz Otrantska vrata sa ciljem napada na trgovačke brodove u Sredozemlju.
Posljedično saveznička komanda se odlučuje za organiziranje protupodmorničke baraže u Otrantskim vratima.
U Brindisi je uplovila grupa od 65 britanskih ribarskih brodova (driftera) , koji su ploveći u grupama od Brindisija do Otranta formirali prve elemente Otrantske baraže.
Drifteri su u početku bili mobilizirani ribarski brodovi pogodni za vuču teških mreža, kasnije britanska mornarica u brodogradilištima koja su se bavila brodogradnjom ribarskih brodova, driftere specijalno građene za mornaricu tzv Admirality drifters, koji su bili deplasmana od 175 do 190t i naoružani topom cal.91 ili cal.123.
Svaki drifter je teglio ribarski mrežu dugu oko 1000m na dubini u početku 20, a kasnije 40m. Kasnije su mreže opremljene protupodmorničkim minama.
Posle gubitka prvog driftera, potopila ga je u oktobru 1915 njemačka podmornica topovskom vatrom, i ovi prvi drifteri se naoružavaju topovima i kasnije i protupodmorničke bombe.
Baražu je redovno osiguravao flotni odred 1 krstarice i 4 razarača.
Kako se baraža nije pokazala efikasna na konferenciji na Malti marta 1916 pojas baraže se širi na 50-60 milja, međutim ni to ne dovodi do zadovoljavajućih rezultata, uz velike vlastite gubitke. Podmornice su od marta do jula potopile u Otrantskim vratima 3 razarača, 1 pomočnu krstaricu i 1 transportni brod.
Ljeti 1917 drifteri su opremljeni hidrofonima i većim protupodmorničkim mrežama, a pokušalo se i sa postavljanjem elemenata fiksne protupodmorničke mreže, ali su ubrzo bili uništeni olujom.
Zbog prepada A-U flote, 1916- 7prepada, 1917-9prepada, baražna linija se pomiče prema jugu između paralela Otranta i rta Santa Maria di Leuca. Povečavaju se i snage osiguranja na 6 krstarica i 40 razarača, a položene su i sidrene mine uz talijansku obalu. I pored svih ovih mjera Otrantska baraža ne predstavlja ozbiljniju prepreku za podmornice.
Najveći prepad na baražu i poznati boj krstarica bio je 15 maja 1917.
Godine 1918 saveznici opet postavljaju usidrenu protupodmorničku prepreku dugu 66 km i pojačavaju pomorske i zrakoplovne snage za servisiranje baraže, tako je u julu 1918g. za održavanje baraže angažirano 282 broda, od toga 27 razarača,12 podmornica i 36 američkih lovaca podmornica.
Iako je sada otkrivan veći broj podmornica, one su olako izbjegavale baražu roneći ispod mreža. U planu je bilo i polaganje antenskih mina što zbog završetka rata nije ostvareno.
Hidrofoni su pored mreža predstavljali jedini sistem za otkrivanje podmornica, kao i za lociranje i napad dubinskim bombama. Obično se to činilo u grupi od tri broda od kojih su dva služila za lociranje pomoču dva smjera, a treči bi napadao bombama. Brodovi bi za vrijeme napada plovili u paralelnom kursu prema predpostavljenom kursu podmornice.

Rezime bi bijo, da Otrantska baraža nije ispunila očekivanje saveznika i nije predstavljala ozbiljnu prepreku za izlaz podmornica u Sredozemno more.
[attachment=1]

Italijanske podmornice klase F

Klas F koju je dizajnirao inženjer Cesare Laurenti i proistekla je iz klase Meduse. To je bila najbolja klasa italijanskih podmornica u ISR, u eksploataciji je pokazala dobra svojstva i pouzdanost, a bila je i ekonomski povoljna.[attachment=1]
Bila je idealna za upotrebu u zatvorenom moru, tipa Jadranskog mora, sa primjedbom da je imala malu operativnu dubinu zaranjanja.
Podmornice su opremljene i radio vezom i hidrofonom tipa »Fessenden«. E podmornice su građene i za druge zemlje (Španjolska ,Portugal,Brazil, Švedsku i Rusiju)
Izgrađena je 21 podmornica za italijansku mornaricu i ušle su u sastav sukcesivno od 1916 do 1918
Deplasman je bio 262t, au zaronjenom stanju 319 t, dimenzije 46,5x4,22x3,1m. Pogon se sastojao od 2xDiesel Fiat 700ks i 2 elektromotora Savigliano. Brzina u površinskoj vožnji je bila 12,5čv, a u podvodnoj 8 čv.
Naoružana je bila sad vije torpedne cijevi 450mm na pramcu, bk je bio 4 torpeda i 1x76 PAT Armstrong.
Posada se sastojala od 2 oficira i 24 podoficira i mornara.

Ova klasa je imala široku i intenzivnu upotrebu na Jadranu od 1916, najveći uspjesi podmornica ove klase su potapanje parobroda Pelagosa i Euterpe (F-7) i podmornice U-20 (F-12)
Zbog ratnih dejstava nije stradala ni jedna podmornica, a u upotrebi su ostale do 1935g
[attachment=2][attachment=5][attachment=4]Radio-operater na podmornici.

Tragedija parobroda Euterpe

11. augusta 1918g podmornica F-7, koja je operisala iz baze u Veneciji (Porto Corsini) uvukavši se u međuotočno područje, vrebala je zapadno od otoka Paga na A-U opskrbnoj prometnici koja je prolazila u međuotočnom području.
Zapovijednik podmornice bio je kapetan Falangola Mario, kasnije admiral i zapovjednik podmorničkih snaga na početku IISR.
To je bila podmornica koja je 12.februara 1918g u blizini Grujice potopila pomočni brod KuK Krigsmarine Palagosa.
Parobrod Euterpe ploveči od Rijeke ka Boki Kotorskoj plovio je na milju i pol od obale, otoka Paga prošavši Rt Lun, da bi u 1945h na udaljenosti cca 3NM od Novalje ništa ne sluteči postao meta podmornice F-7.
Podmornica je ispalila tri torpeda, dve su pogodila cilj, ali je samo jedan eksplodirao (to se često dešavalo sa torpedima na italijanskim podmornicama, istoj se podmornici dogodilo 29.augusta kada je napao transport kod Punta Mike i oba torpeda su zatajila).
To jedno torpedo koje je eksplodiralo bilo je dovoljno da zapečati sudbinu broda, kao i niza ukrcanih putnika.
Euterpe je bio brod Austrijskog Loyda, izgrađen1886g. u Engleskoj i bio je prvi brod sa parnim pogonskim strojem trostruke ekspanzije u vlasništvu tog brodara. Brod je imao 2270BRT, 1445NRT, dimenzije 96,5x11,3 , a visina trupa iznosila je 7,2m. Brzina (stalna) mu je bila 13,55čv. Mogao je ponijeti 2604 tone tereta i prevoziti 94 putnika.
Brod je angažovalo zapovijedništvo ratnog pomorskog transporta iz Rijeke u maju 1918 za brzi prevoz trupa i materjala na liniji Rijeka-Boka Kotorska.
U trenutku napada podmornice na brodu se nalazilo oko 1000 ljudi na putu za južni front. Brod je plovio po unutrašnjoj ruti, pratnja je ( bar se može zaključiti po kasnijem spasavanju preživjelih) bila udaljena i sastojala se od starog razarača Magnet i dvije torpilarke tipa Kajman ( 55 i 64).
Eksplozija torpeda je blokirala izlaz iz jednog skladišta u kojem su se nalazili vojnici, tako da nisu mogli izaći na palubu. Brod je brzo tonuo tako da čamci za spasavanje nisu spušteni ali su splavi posle potonuća isplivale na površinu i tako omogućile preživljavanje djela brodolomaca. U pomoć je ubrzo pristigao Magnet, dvije torpiljarke i ribarske brodice iz Novalje. Spašeno je 450 ljudi, a sedmoricu je idućeg dana pokupila britanska podmornica C 21 i predala ih u zarobljeništvo.
Sa brodom je našlo smrt cca 600 vojnika i 15 članova posade.

Veča tragedija na Jadranu se dogodila samo kod potonuća parobroda Bregenz kod Drača, kada je stradalo 1100 ljudi. Parobrod su potopili torpedni čamci MAS.
[attachment=1][attachment=2]

Džepna podmornica klase A
Posle neuspjelog prototipa Alfa i Beta stečena su iskustva pa je 1915 godine , izgrađena mini-podmornica tipa A, koju je dizajnirao Edgardo Ferretti, sa ciljem nadzora i odbrane nekih luka na Jadranu. Njihova veličina i težina su prilagođene željzničkom transportu.
Pogon je bio samo električni, stoga im je autonomija bila vrlo ograničena (12nm sa 6čv, odnosno 8,5nm sa 4čv).
Za razliku od predhodnika bile su naoružane sa dva torpeda 450mm izvan trupa.
Bile su deplasmana površinskog 31t, a u zaronjenom stanju 37t, dimenzija 13,5x2.2m, operativne dubine do 50m,
Posada se sastojala od 1oficira i 3 podoficira i mornara.
Izgrađeno je 6 podmornica. A-1 je ostao u La Spezii, A-2 i A-4 su prebačene željeznicom u Brindisi, a A-3.A-5 i A-6 su poslani u Veneciju za odbranu luke.
Vojne aktivnosti tih plovila nisu vrijedne pomena i 1918 su brisani iz flotne liste.
[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Klasa B
Ovo je klasa koja je usljedila klasi A, projektovao ju je general Edgardo R.Ferrato i rađeni su u Arsenalu u La Spesii gotovo istovremeno sa klasom A.
Bilo je predviđeno da se izradi 6 podmornica, ali su zbog zastoja, otkazana zadnja tri broda.
U odnosu na klasu A, koja je imala vrlo malu autonomiju, ove podmornice su veće i imaju ugrađen motor sa unutrašnjim sagorjevanjem, što im je drastično povečalo autonomiju.
Bitna razlika je i da torpeda nisu bila postavljena van trupa podmornice, naime klasa B je več imala unutrašnje torpedne cijevi.
Italijanska tipologija ju svrstava u podmornice koje se mogu prevoziti željeznicom( sommergibile transportabile su ferrovia), kao i džepne (tascabile)
Imale su deplasman 40/46t i dimenzije 15,12x2.32x2,56m, motor Itala tipo Avalve snage 85ks pogonio je podmornicu max 6,9čv, a autonomija sa 6,9 bila je 128nm, a sa 5čv 225nm.
U zaronjenom stanju pogonio ju je električni motor Savigliano snage 50ks, sa max brzinom 5 čv, autonomija zarojene je iznosila 9nm sa 5čv, a 48nm sa 3čv.
Naoružana je bila sa dva torpeda u torpednim cijevima 450mm.
Posada se sastojala od 1 oficira i 4 podoficira i mornara.
Mogla je zaroniti do 50m.
U upotrebi su bile samo dvije podmornice B1 I B2 koje su početkom 1917g poslane u Bari i zamijenile su tamo A2 i A4. One su vršile obalni nadzor i stražarile ispred luke. B 3 je poslana u Veneciju, gdje nije izvršila ni jedne vojne misije.

[attachment=1]

Quote from: ML on December 26, 2010, 09:26:56 pm

Zapovjednik broda tom je prigodom bio kap. Ilija Niketic iz Lepetana kod Tivta. Dugogodisnji zapovjednik na brodovima Austrijskog Lloyda, kao kapetan parobroda "Meran" je 1916 iz Boke do Pule teglio tesko osteceni razarac SMS "Csepel" koji je maja 1916 sjeveroistcno od Brindizija torpedirala francuska podmornica "Bernoulli" i raznijela mu krmu.... Brod je privremeno "prikrpljen" u tivatskom Arsenalu nakon cega je u teglju parobroda "Meran" upucen na generalni remont u Pulu.

Potapanje podmornice SM U-3[attachment=3]
10.augusta , podmornica je isplovila iz Boke na svoj zadnji zadatak. Patrolirala je sjeverno od Brindisija. Dva dana kasnije na povratku u Boku Zapovijednik Karl Strand je primijetivši neprijateljske brodove odlučio izvršiti torpedni napad. Ispalio je dva torpeda na italijansku pomočnu krstaricu Citta di Catania. Pomočna krstarica je manevrom izbjegla torpeda i okrenuvši prema podmornici koja je zaronjavala, pokušavši manevar udara pramcem. Menevar nije bio posve neuspješan, uništen je periskop podmornice, koja je pokušala izroniti ali je dočekala artiljerijska paljba pretećih razarača. Podmornica ponovo zaronjava, ali razarači je i dalje progone i dodatno je oštečena dubinskom bombom sa francuskog razarača Bisson, dok se odmarala ležeći na dnu. Sledeči dan U-3 je bila prisiljena da izroni na površinu, gdje ju je dočekala artiljerijska vatre sa Bissona. Podmornica je potopljena.U napadu je stradalo 7 članova posade, uključujući zapovjednika Strand-a, a 14 ljudi je zarobljeno.
Podmornica nije imala uspjeha u ratu.
Bisson je na povratku u Brindisi, dočekan sa počastima, a Italijanski admiral Milo, zapovjednik flotile odmah je čamcem prevezen na brod gdje je čestitao zapovjedniku razarača Le Sortu uspijeh i zagrlio ga.
[attachment=1][attachment=2]

Quote from: jadran2 on April 27, 2012, 09:01:09 am

Evo te slike od Brodarskog - postavljena na Mornarickoj komandi.

[attachment=1]

Pa nije ni cudo sto nijedna podmornica nije mogla da probije te mreze, pletene su poput srednjevekovnih veriznjaca, s tim sto su veriznjace bile fleksibilnije (inace je tacan nacin pletenja "izgubljen" ako uspem da nadjem par fotografija okacicu cisto kao pokazatelj o cemu govorim, dobro ocuvani primerci se mogu videti po raznim svetskim muzejima-izvinjavam se za mali off) dok su mreze svakako dosta kruce deda mi je sluzio JRM kao podoficir veze mesec dana na Tari 1956, a pre toga na galebu godinu dana, no kada je unapredjen u starijeg vodnika negde u martu '56 poslali su ga na kopno u Boku Kotorsku i od tada je sluzio kao komandir odeljenja veze u luci Boka kotorska potom u Dubrovniku i na kraju u Splitu odakle je napustio sluzbu '58. Pricao mi je o tim mrezama ali ja nikada nisam video kako izgledaju sve do sada tako da ove fotografije sada upotpunjuju dedinu pricu te stoga 'fala :)

Protivpodmornička flotila S-flottille
U početku rata protivpodmornička borba se sastojala u odabiru ruta i pračenju brodova od strane hidroaviona i torpiljarki.
Glavni zadatak Antantinih podmornica je bio ipak uništenje neprijateljskih podmornica , u čemu baš nisu bili najuspješniji, pre svega radi taktike A-U i Njemačkih podmornica koje su plovile napola zaronjene (samo komandni toranj iznad površine). Bilo je potrebno svega nekoliko sekundi da i ta mala meta nestane pod talasima. Jedino je francuskoj podmornici Circe uspjelo potopiti Njemačku podmornicu UC24(U88 pod austrijskom zastavom)blizu ulaza u Boku Kotorski 24.maja 1917g.
Kako je broj atantinih podmornica u Jadranu rastao, A-U mornarica osječala je potrebu za aktivnijom protivpodmorničkom odbranom, pre svega ugradnjom hidrofona na brodove.
Prvi hidrofon je instaliran na pomočnu krstaricu Pelagos kasno 1917g. Ispitivanja su vršena u Puli.
Nedugo zatim opremljen je i naoružani parobrod Zadar. Brodovi su trebali locirati i identificirati neprijatelja a napad je vršen u sadejstvu sa torpiljarkama ,dubinskim bombama i torpedima.
12 februara 1918 ova dva broda su ušla u trag italijanskoj podmornici F7 u blizini Rijeke. Podmornica je ispalila tri torpeda protiv ova dva broda i postigla pogodak u provu Pelagosa. Posada je na brzinu napustila brod, ali kako je nastavio da pluta, vratila se na brod i lokalizovala prodor vode. Nažalost kormilo je bilo savijeno i brod nije mogao nastaviti ploviti svojim pogonom. Kako je bilo suludo tegliti brod dok se u blizini nalazila neprijateljska podmornica, posadu je pokupila torpiljarka 89T. Napušten Palagos je potonuo u blizini obale.
Ovaj gubitak nije obeshrabrio Austrijce koji su pojačanim naporima 26 Februara 1918 formirali Unterseeboots-Suchflottile, skraćeno S-flottile. Ona se sastojala od 9 , a kasnije 11 malih naoružanih parobroda od 200-400 tona. Kako su hidrofoni stavljeni na brodove ometani brodskim vibracijama montirani su na splavove koji su tegljeni izza broda.
Traženje i napad je izvođeno timski. Idealna šema je bila da je vođa grupe pratijo podmornicu po krmi , a dva broda pratila smjer na podmornicu sa svake strane. Kada je pozicija izračunana i potvrđena pozivana je najbliža torpiljarka koja je mjesto zasula dubinskim bombama.
[attachment=1]
Na slici je mali parobrod Tatra koji je pripadao S-flottilli. Pada u oči isto ime kao vodećeg u klasi A-U razarača.

Međutim ma kako gore napisana metoda izgledala jednostavna, pri traženju i lociranju podmornica bilo je mnogo teškoća skopčanih pre svega sa preciznošču određivanja smjera sa hidrofonima , kao i zbog njihove neusavršenosti.
Ali u svemu je bilo najvažnije da se neprijateljske podmornice nisu više osečale sigurno. Sad i kad bi zaronile i pogasile motore, pumpe su morale raditi, a hidrofoni su bili dosta osjetljivi da to zaznaju.
Podmornica je jedino mogla leći na dno i zaustaviti sve mehanizme, u tom slučaju se nije mogla zaznati, ali tu je postojao jedan problem,dubina mora je morala biti u okviru max dubine ronjenja.
Postojala je i opasnost da se podmornica ošteti na kamenju, odnosno utone u mulj.
S-flottille je operisala uglavnom u Sjevernom Jadranu,da bi u proljeće 1918 operisala uglavnom oko ulaza u Boku Kotorsku. U više slučajeva za vrijeme i poslje napada dubinskim bombama opaženi su mjehuri zraka, odnosno mastne mrlje, ali nije bilo nikakve potvrde o potopljenim podmornicama.
Kako bilo da bilo postojanje S-flottille imalo je veliki uticaj na aktivnost podmornica Antante.[attachment=1]

Jadransko more je prozirno, dubine ronjenja u vrjeme prvog svjetskog rata bile su male. Pogled na zaronjenu podmornicu iz hidroaviona.

Korištena literatura:
-Austro-Hungarian Submarines in WWI, Jiri Novak.

PODMORNICA BALILLA
[attachment=1][attachment=2]

Podmornica je naručena prvotno od strane njemačke mornarice. Spada u tip Laurenti.To je ujedno bila jedina podmornica ikad naručena izvan Njemačke. Njemci su u njoj vidjeli oceansku podmornicu sposonu daljih krstarenja, u stvari ona je bila sposobna kračih, odnosno srednjih krstarenja.
Radovi na podmornici su počeli 18.augusta 1913g. Kako je Italija u junu 1915 ušla u rat, podmornica je 08. augusta 1915 uključena u Italijansku mornaricu.
Intresantno je da nije opredeljena nije kao podmornica (sommergibile) nego kao podmornica torpiljarka (torpediniera sommergibile)
Podmornica je imala površinski deplasman 728 t, a podvodni 875t. Dimenzije su bile 65x6,05x4,17m.
Operacijska dubina ronjenja je bila 50m. Na površini su je pogonila 2 dizel motora Fiat od 2600KS i sa njima je postizala brzinu od 14čv. U zaronjenom stanju brzin je bila 9čv sa 2 elektromotora tipa Savigliano. Autonomija u površinskoj vožnji je bila 3500NM sa brzinom 10čv, a podvodna 85 NM sa 3 čv.
Naoružanje se sastojalo od dvije torpedne cijevi na pramcu i dvije na krmi, sve četiri 450mm. Artiljerijsko naoružanje se sastojalo od dva topa 76/30 mm.
Posadu su činili 4 oficiri i 34 podoficira i mornara.
Podmornica je posle stupanja u sastav uključena u IV skvadron podmornica, sa bazom u Brindiziju.
Zapovjednik je bio kapetan korvete Farinata degli Uberti. Podmornica je trebala djelovati ofanzivno, blizu neprijateljskih baza, a po potrebi i defanzivno u slučaju napada austougarskih brodova na italijansku obalu.
Podmornica je imala kratak operativni život. Tokom druge patrole tragično je potonula.
13 jula 1916g isplovila je iz Brindizija prema zoni rta Ploča u svoju drugu patrolu. Zajedno sa njom su isplovile i francuska podmornica Faraday i engleske H2 i H3.
Kako se podmornica do 17.jula nije vratila, nikakvih vijesti nije bilo, a nedostajala je i podmornica H3,koja je bila poslana u sektor sjeverno od Boke.
Odmah je počelo traženje ali bez ikakvog rezultata.
20.jula u austrougarskim dnevnim novinama je osvanuo članak o podmornici koju su dvije torpiljarke potopile u srednjem Jadranu u noći 14 na 15 juli, i jednoj koja je potopljena dvanest sati kasnije. Niko od posade nije spašen.
Za H3 je stigo izvještaj zapovjednika podmornice Faraday koji se nalazio u blizini H3 ,čuo eksploziju, izronio na periskopsku dubinu ,ali na površini nije vidjeo ništa, tako da je zaključilo da je podmornica udarila u minu i potonula.
Prve detalje o pogibiji Balille dobili su ITaljani od brodolomaca sa podmornice U-16 koja je bila potopljena u južnom Otrantu. Oni su govorili o italijanskoj podmornici koju su posle borbe potopile dvije torpiljarke. Sudbina podmornice je bila jasna kada je tu vijest potvrdio poručnik Coraggio (drugi oficir sa Pullina) po povratku iz zarobljeništva.
Da se posjetmo Pullino je podmornica koja se prije toga nasukala na Galiolu.
Sam tok boja bio je razjašnjen tek posle rata iz arhiva austrijske mornarice.
14. jula Balilla se nalazila u blizini otoka Visa, kraj koga je prolazila u zaronjenom stanju. Kada su bili oko 10 km od Visa, izbio je požar u prostoru akumulatora , tako da su bili prisiljeni izroniti.
To nije promaklo budnom oku osmatrača na signalnoj stanici, koji su odmah alarmirali torpiljarke 65F i 66F. Kad asu torpiljarke stigle na poziciju podmornica je već bila nestala, primječivao se samo jak smrad goriva u vazduhu.
Obe torpiljarke su ispustile eksplozivne paravane i počele češljati more u potrazi za podmornicom.
Iznenada su po pramcu lijevo zamijetili komandni toranj podmornice(22 45 h), a odmah zatim i dva pjenušava traga torpeda koja je podmornica ispalila prema 65F.
65F je manevrom izbjegla torpeda, ali se manevrišući upetljala u svoje eksplozivne paravane,od kojih je jedan eksplodirao izazvavši oštećenja po krmi lijevo.
Balilla je ne vidivši 66F, ispalila ponovo torpedo na 65F i opet promašila. U međuvremenu je torpiljarka otvorila vatru oštetivši najvjerojetnije kormilo podmornice. Uprkos slaboj vidljivosti i 66F je otvorio vatru. Podmornica je na vatru uzvratila svojim artiljerijskim naoružanjem . Podmornica je više puta pogođena, oštećen je i periskop, pa je zapovjednik u dva navrata pokušao zaroniti sa podmornicom, ali je njen trup posle par minuta opet probio površinu, gdje je i potopljena pogođena od od dva torpeda ispaljena sa 66F. (23 20 h)
Kasnije je komandant 65F dao izjavu da je podmornica pogođena u blizini komandnog tornje , vidjeo se visok stub vode , da bi potom podmornica prelomljena na dva dijela nestala u dubinu mora.
Kao što je i rečeno niko od posade nije preživjeo.[attachment=3][attachment=4]

korištena literatura:
La marina nella grande guerra. Franco Favre
Mediterranean submarines Michael Wilson& Paul Kemp

PALUBA

Ratna mornarica => Podmornice => Topic started by: ML on October 04, 2010, 08:00:55 pm