Print Page - Korvete Projekt 20380

Quote from: Prvačić on May 14, 2023, 07:29:54 pm

Rašo možeš li nešto detaljnije o toj diverziji?

Da ne idemo u off-topik u ovoj temi, našao sam ti vrlo opširan tekst o ovom događaju koji je pomenuo Rašo:

Hruščovljeva posjeta Engleskoj na krstarici. Krstarica "Ordzhonikidze"

Hruščovljeve eskapade, koje je "preveo" Trojanovski, nailaze na jasno odobravanje publike. Neke fraze su čak dočekane aplauzom. A Hruščov, koji je pobjesnio, ne može povezati svoje otkrivajuće pasuse s njihovom oduševljenom reakcijom...

Posjeta tadašnjih čelnika sovjetske države Hruščova i Bulganjina Engleskoj u aprilu 1956. bila je prva te vrste i izuzetna po svom značaju.

Činjenica da su dvije osobe došle u ovu posjetu odražavala je poravnanje snaga koje je postojalo u Kremlju u to vrijeme - Hruščov još nije zauzeo poziciju apsolutnog i jedinog lidera, to se dogodilo nešto kasnije.

U Veliku Britaniju su stigli na najmodernijem brodu sovjetske mornarice u to vrijeme, krstarici Ordžonikidze. Slučajno sam se našao na ovom brodu sa malom grupom pratilaca. I gledajte sve svojim očima.

Povjesničari su više puta opisivali, istraživali i ocjenjivali detalje ove prve državne posjete. Stoga ću, bez preuzimanja zadaće ponavljanja poznatog, sa čitaocima podijeliti neke detalje koji su već dugi niz godina mrtvi teret u mojim bilježnicama.

18. aprila 1956. godine, krstarica Ordžonikidze je punom brzinom uletjela u luku Portsmouth - čudo tehnologije tog vremena - i, na divljenje Britanaca koji znaju mnogo o pomorskoj umjetnosti, slavno privezana uz zid za vez.

Uvažene goste dočekao je premijer Engleske, desna ruka vođe ratnih godina, Winstona Churchilla, Anthony Eden, koji je izgovorio zvanične riječi prigodne. Sam Churchill je tada već bio u penziji.

10 godina ranije, u martu 1946., održao je zloglasni govor u Fultonu, gdje je prvi put skovao izraz "gvozdena zavjesa". Nagazivši sopstvenu pesmu, Čerčil je u štampi poželeo uspeh u poseti, koja bi, kako je napisao, "trebalo da doprinese plodnijim odnosima naših zemalja".

Državna posjeta sovjetskih vođa tekla je uobičajeno: prijemi, govori, polaganje vijenaca, pregovori - jednom riječju, sve što je potrebno u takvim slučajevima.

Sve je to objavljeno u štampi, rečeno na radiju. O svemu, ali ne o svemu.

Hladni rat, koji je do tada stupio na snagu, diktirao je svoja pravila. Incident o kojem želim da ispričam je tada, da se ne kvari opšta atmosfera, potpuno prešućen i u engleskoj i u sovjetskoj štampi. Strogo nam je naređeno da ga ne spominjemo.

Drugog dana boravka krstarice Ordžonikidze u luci Portsmouth, sovjetski mornari otkrili su sumnjive zvukove ispod dna broda.

Ispostavilo se da je misteriozni ronilac trčao okolo. Uslijedilo je prešutno, ali odlučno predstavljanje britanskim vlastima. U odgovoru je navedeno da su Rusi pogriješili i da u području broda nije bilo ronilaca.

Međutim, incident se ponovio i sljedećeg dana, pa je uslijedilo ponovno kategorično poricanje. Ne - pa ne. I sovjetski mornari su poduzeli svoje mjere.

Nekoliko dana kasnije, dok je sovjetska delegacija još bila u Engleskoj, bezglavi leš nepoznatog ronioca izbačen je na obalu. Ubrzo su sveprisutni novinari saznali istinu, pa čak i ime ovog ronioca - engleskog vojnika Crabba.

Prema njihovim riječima, mornarički komandanti pokazali su povećan interes za dizajn podvodnog dijela nove sovjetske krstarice, što je rezultiralo odsječenom glavom špijuna od strane podvodnog autogena. Ovog puta nije bilo protesta, a krajevi onoga što se dogodilo bukvalno su potopljeni u vodu.

I državna posjeta je protekla sama od sebe. I Hruščov i Bulganjin morali su se suočiti sa neugodnostima i teškoćama neobičnim za njih. Za zvanične prijeme u Buckinghamskoj palati strani gosti trebali su se pojaviti u frakovima, s čime su se sovjetski gosti odlučili ne složiti. Na kraljičin prijem su došli u strogim crnim odijelima.

Dotjerani Bulganin, koji je mirisao na parfem na kilometar daleko, izgledao je još manje-više pristojno. Nikita Sergejevič u tako neobičnoj odeći za njega se osećao neprijatno. Bez pomoći dobro obučenih slugu, nije mogao shvatiti svrhu brojnih čaša, noževa i viljuški postavljenih ispred njega.

Za ohole redovne goste na kraljevskim prijemima, hvaljena engleska suzdržanost pomogla je da zadrže osmehe. Međutim, Nikita Sergejevič nije bio nimalo posramljen zbog ove okolnosti. Vodio je živahan razgovor, vješto i smišljeno igrajući ulogu običnog ruskog seljaka koji je upao u društvo aristokrata koje nije previše poštovao.

Ali najupečatljiviji incident tokom ove posete, koji dodaje daške portretu Hruščova, dogodio se tokom dana njegovog putovanja u glavni grad Škotske - drevni Edinburg.

U drevnoj rezidenciji škotskih kraljeva - zamku Holydruhouse, palati sa srednjovjekovnim zidom tvrđave, okupila se sva tadašnja boja engleskog poslovnog svijeta da se sretne sa sovjetskim vođom.

Planirano je da se tokom ovog sastanka vodi ozbiljna diskusija na temu ekonomske saradnje naših zemalja. Ovoga puta, ne aristokrate iz kraljevske pratnje, već elita engleskog poslovnog svijeta željela je slušati glasnika iz Moskve.

Mala grupa pratnje otišla je u Edinburg sa Hruščovom. Nekoliko diplomata, zaštitara, doktor, prevodilac i jedini novinar koji je napisao ove redove.

Tokom ove večere, Nikita Sergejevič, koji u to vreme nije bežao od čaša, kako kažu, malo je prešao. Prilikom služenja kafe trebalo je da održi važan govor, čiji je unapred pripremljen i overen tekst ležao u njegovom džepu.

Sadašnjem čitaocu je teško razumjeti cijelu dramu onoga što se dalje dogodilo. Da podsjetim da je to bio početak 1956. godine. Crna senka Staljinove represije koja je decenijama visila nad zemljom još nije raspršena.

Prema pravilima koja su postojala dugi niz godina, govor vođe bio je "sveti tekst". Prilikom citiranja takvog govora, urednik je morao na marginama napisati „provjereno sa tekstom“ i potpisati. Svako povlačenje prijetilo je najtežim nevoljama.

I tako je Hruščov ustao sa stolice i počeo da govori. Međutim, pod vinom, zaboravio je na tekst koji mu je ležao u džepu i počeo da improvizuje. Govorio je, očigledno zaboravljajući ko je ispred njega, u stilu koji mu je postao poznat i naknadno izražen rečima u stilu „sahranićemo te“, razotkrivajući svetski imperijalizam i njegove pristaše.

Izgovara se prvi odlomak improvizacije. Nastaje mučna pauza. Njegov prevodilac, Trojanovski Oleg Aleksandrovič, trebao bi da prevodi, ali on ćuti. Vidim kako je problijedio, znoj mu se skotrljao niz čelo. Pauza se odugovlači, Hruščov gura prevodioca u stranu: "Prevedi".

I Oleg Aleksandrovič počinje da prevodi. Ali on ne govori ono što je Hruščov upravo rekao, već frazu iz zvaničnog teksta. Hruščov govori dalje. Trojanovski nastavlja u istom tonu. Hruščovljeve eskapade, koje je "preveo" Trojanovski, nailaze na jasno odobravanje publike, koja je prilično zadovoljna pozivima na saradnju zvaničnog prevodioca. Neke fraze su čak naišle na aplauz publike, a Hruščov, koji je pobesneo, nije mogao da poveže svoje eksponirajuće pasuse u odnosu na prisutne sa njihovom dobronamernom, gotovo oduševljenom reakcijom.

Sjedim živ i mrtav i samo jedna misao buši kroz mene: šta ako je ovdje barem jedna osoba koja zna ruski, a slijedi primjedba da je prevod potpuno drugačiji od onoga što kaže Hruščov.

Srećom, takve osobe nije bilo. Završivši temperamentni govor, Nikita Sergejevič, zadovoljan sobom, napušta salu uz gromoglasan aplauz prisutnih.

U bekstejdžu su ga asistenti uhvatili za ruke i odveli u toalet. A Oleg Aleksandrovič i ja ostali smo u bolnom iščekivanju šta će se dalje dogoditi.

Zaspavši, Hruščov je ušao u sobu u kojoj smo sedeli i pomalo postiđeno upitao:

“Izgleda da sam rekao nešto pogrešno?”

„Da, Nikita Sergejeviču“, rekao je Trojanovski, „odstupili ste od pripremljenog teksta.

„Ne mahajte, recite mi tačno šta sam im rekao.

Morao sam reći.

I ti si im sve ovo preveo? okrenuo se Trojanovskom.

„Nikita Sergejeviču, pratio sam unapred odobreni tekst“, rekao je Trojanovski tihim glasom.

- Kako si ti pametna devojka! poviče Nikita Sergejevič, zagrli i toplo poljubi Olega.

U novinama, N.S. Hruščov je reprodukovan tačno prema zvaničnom tekstu i od tog trenutka Oleg Trojanovski je počeo da se penje na diplomatskoj lestvici karijere. I zasluženo! Pokazao je ne samo odgovornost i brigu ne za karijeru, već za interese zemlje, ali i izuzetnu političku hrabrost. U to vrijeme to je bio čin.

I još o jednom slučaju iz tih dana, koji nije dobio široku popularnost ili, tačnije, nije je dobio odmah iu usko naučnim krugovima, želeo bih da ispričam. Za mnoge je neočekivano bilo uključivanje akademika Igora Vasiljeviča Kurčatova u sovjetsku delegaciju koja je krenula u Englesku.

Možda je tih dana u Sovjetskom Savezu postojala tajnija figura od jednog od očeva sovjetske atomske bombe. Ime ovog izuzetnog naučnika nije spominjano u štampi, a čak su i njegova kretanja po Moskvi bila praćena strožim merama predostrožnosti nego u odnosu na članove Politbiroa.

I odjednom - javno pojavljivanje Kurčatova narodu i ne samo nastup, već predstavljanje ovog visokog, impozantnog muškarca, okićenog punom bradom, spoljnom svetu. Procjenjujući ono što se dogodilo unazad, možemo reći da je tvorcu prve sovjetske atomske bombe u to vrijeme dodijeljena uloga političke bombe. A ono što je uradio prevazišlo je učinak svih političkih govora, društvenih događaja, protokolarnih događaja, pa čak i pregovora te posjete zajedno.

Tokom posete, Igor Vasiljevič se držao tiho, gotovo da se nije pojavljivao u javnosti, a misija koju je obavio četvrtog dana boravka u početku je zataškana.

22. aprila nekoliko automobila, od kojih je jedan nosio akademika, krenulo je prema gradiću Harwellu, šezdeset milja zapadno od Londona, gdje se nalazi visoko povjerljivi kompleks laboratorija sa šest nuklearnih reaktora. Bio je to glavni britanski istraživački centar u kojem se radilo na atomskoj energiji.

Spolja, sve se dešavalo više nego rutinski. Mala konferencijska sala sa nizovima stolica raspoređenih u amfiteatru bila je ispunjena svetski poznatim naučnicima. Kurčatov je otišao do velike ploče, kratko je govorio o radu svog i njegovih kolega na problemima kontrolisane termonuklearne reakcije, a zatim je kredom počeo da crta formule na tabli, praćen kratkim objašnjenjima.

Nekoliko minuta kasnije, dvorana je ličila na tribinu stadiona u kritičnom trenutku fudbalske utakmice. Prisutni su skočili na svoja sedišta, mašući rukama, ispunjavajući prostoriju uzvicima iznenađenja i divljenja.

Naravno, nisam razumeo šta se dešava. Formule koje je Kurčatov izveo nisu ništa govorile meni, neupućenom, i nisam mogao da podelim emocije prisutnih. Kada je Kurčatov završio, otresajući kredu sa svojih ruku, u sali su zagrmile ovacije.

Predavanje u Harwellu bilo je fino proračunat politički i naučni potez. Kako mi je kasnije sam objasnio, na tom predavanju nije i nije mogao dati nikakve informacije važne za sigurnost zemlje:

- Pričao sam kolegama o jednoj od oblasti našeg naučnog rada u oblasti termonuklearne fuzije, koja se pokazala neuspešnom i dovela u ćorsokak. Zatim su krenuli istim putem, ali su bili u početnoj fazi. Pokazao sam im rezultate koje će na kraju postići, čime sam zapadnim kolegama uštedio vrijeme, trud i novac. Naravno, nisam govorio o novom smjeru u kojem smo istraživali u tom trenutku. Dakle, interesi nacionalne sigurnosti nisu narušeni.

Time su se jasno pokazali i nivo naše nauke i spremnost za kreativnu saradnju.

Iz knjige: Zorin Valentin. Nepoznato o poznatom, M.: Izdavačka kuća Vagrius, 2000.

Ugriz "Barracuda": zašto se najbolji ronilac u Engleskoj nije vratio sa misije

U Engleskoj je skinuta tajnost dokumenata, što su mnogi brzo nazvali senzacionalnim. Riječ je o incidentu koji je sredinom 50-ih zapravo poremetio "mirovni proces" između Velike Britanije i Sovjetskog Saveza. Tokom "morske" posete Nikite Hruščova, Lionell Crabbe je nestao ispod dna krstarice Ordžonikidze, legendarni šef izviđačko-diverzantske jedinice engleskih podmorničara. Tajna njegove smrti je otkrivena. Objavljujemo materijal lista "Argumenti sedmice" u kojem se autori vraćaju na ovu priču, uzimajući u obzir novootkrivene okolnosti.

Trojka koja je potopila Novorosijsk

Vodeći stručnjak za organizaciju radova podvodnog rušenja, Lionell Crabb, više puta je nagrađivan za hrabrost. Njegovi borbeni plivači izveli su nekoliko sabotaža protiv neprijateljskih brodova uz pomoć transportera torpeda.

3. januara 1943. godine u luci Palermo na Siciliji britanski diverzanti podmornica potopili su italijansku laku krstaricu Ulpio Traiano deplasmana od 5420 tona i transportni brod. 18. januara iste godine uspjeli su oštetiti transport u libijskoj luci Tripoli. A 21. juna 1944. u luci La Spezia porinuli su tešku krstaricu Bolzano deplasmana od 14 hiljada tona, koja je nakon predaje Italije završila u rukama Nemaca.

Nakon što su britanske trupe ušle u Italiju, tamo je stigao i komandant Crabbe. On je zapravo spasio odred Musolinijevih borbenih plivača od uništenja. Saznavši da je čuveni Crabbe u Italiji, komandant 10. flotile italijanskih ronilačkih specijalnih snaga, Aleksandar Volkov, potomak belih emigranata, lično došao da se preda svom slavnom kolegi. Svaka ptica svome jatu leti. Volkovljev proračun je bio opravdan. S njim je Crabbe potpuno obnovio odred talijanskih borbenih plivača, koji su tada ne samo savjetovali stručnjake iz britanske 12. flotile, već su i zajedno sudjelovali u borbenim operacijama. Volkov je kasnije otišao u Argentinu, gde je postao "otac argentinskih borbenih plivača".

Treći u ovoj "bandi" bio je američki ronilac Anthony Marslow, s kojim se Crabbe družio i posjetio ga u Sjedinjenim Državama. Istina, Antonio Marzullo, jedan od donova italijansko-američke mafije, predstavljao se kao Marslow.

29. oktobra 1955. ovaj trojac je digao u vazduh sovjetski bojni brod Novorosijsk, koji je predstavljao posebnu opasnost za Englesku. Činjenica je da je sovjetska komanda željela opremiti Novorosijsk nuklearnim oružjem. Nekadašnji italijanski bojni brod Giulio Cesare bio je idealan za ovu svrhu. Velika Britanija kao ostrvo u ovom slučaju se pokazala kao najranjivija meta za sovjetsku mornaricu.

Najnovije sovjetske krstarice projekta 68 bis više puta su šokirale britanski Admiralitet. U prvih deset dana oktobra 1955. godine krstarica Sverdlov, kao deo odreda sovjetskih brodova, počela je da se kreće u britansku pomorsku bazu Portsmut u prijateljsku posetu. Prateći pojas, u pratnji 2 razarača, u gustoj magli, učinio je nemoguće. Brod je nakratko izašao iz pogona, skrenuo sa dubokovodnog plovnog puta i punom brzinom prešao sprud dubine od svega oko 4 m! Grubu grešku u akcijama proračuna Sverdlovskog navigacijskog mosta tokom skretanja NATO specijalisti su preduzeli za tajne testove vodeće krstarice Projekta 68 bis, što je moguće bliže uslovima za borbeni proboj sovjetskih jurišnih krstarica u Atlantika od Baltičkog mora. Admiralitet je prvom prilikom odlučio da pregleda dno krstarice.

Kada je Sverdlov ušao u luku Portsmouth, Britanci su već bili spremni da sprovedu svoj plan. Istina, postojalo je jedno "ali". "Sverdlov" je došao u Portsmut na poziv vlade, pa su ga britanski obavještajci morali ostaviti na miru. Admiralitet je smislio opciju: ako bi Sjedinjene Države pozvale civilnog ronioca da "tajno pregleda" brod, britanske vlasti su uvijek mogle reći da nemaju ništa s tim. Crabbe je trebao biti takav ronilac.

Tajno zaron komandanta Kraba dogodilo se u oktobru 1955. godine. Niko nije primijetio, zaplivao je ispod trupa broda. Na nosu je bila velika okrugla rupa. Unutra je bio propeler koji se mogao spuštati na različite nivoe kako bi se postigla bolja manevarska sposobnost plovila. Crabbe je uspio otkriti šta je potrebno. Izašao je na obalu i otišao u London sa izvještajem.

"Ordzhonikidze" je slijedio Britance

Ali Britanci su željeli dobiti detaljniji opis. I dobili su priliku...

18. aprila 1956. jedan odred sovjetskih brodova stigao je u Englesku u službenu posjetu. Na brodu vodećeg broda "Ordžonikidze" (brat blizanac "Sverdlova") bili su Hruščov, Bulganjin, Kurčatov i predsednik KGB-a general Serov. Brod je privezan u Portsmouthu, nakon čega su na kruzeru isključene parne turbine. Uveče na dan dolaska, sovjetski vođa je priredio prijem na brodu. Pozvani su političari, bankari i drugi predstavnici poslovnih krugova zemlje. Čaše za led su zveckale. Svirao kamerni kvartet.

U međuvremenu, Crabbe se vratio na posao. Zadatak Admiraliteta formuliran je na sljedeći način. Crabbe mora ispitati propelere i kormilo krstarice, kao i otkriti ultramoderni Ordžonikidzeov sonarni sistem, instalirati tehničke obavještajne senzore na trup krstarice i pokušati ukrasti ultraosjetljivu opremu instaliranu na dnu krstarice.

Ako je vjerovati nedavno deklasificiranim dokumentima u Britaniji, onda ispada nešto ovako. Preko linije pomorske komande iz Forinofisa, kojoj je formalno podređena britanska obavještajna služba, dali su naredbu za otkazivanje ronjenja. Ali Crabbe je bio patriota i nije se povinovao naređenju komande. Odnosno, izviđačku operaciju je izveo “nasamo”. U principu, njegovi motivi se mogu razumjeti: to je bio vrhunac Hladnog rata i takva prilika se nije mogla propustiti...

Ali nisu se svi na kruzeru opustili. Iza čvrsto zatvorenih oklopnih vrata sjedili su stručnjaci najviše klase, osluškujući more kilometrima unaokolo. Kada je zabava na palubi dosegla svoj vrhunac, jedan od osmatrača, držeći pogled na displeju najnovijeg sonara, snimio je pljusak vode nedaleko od kruzera - znak dubokog ronjenja. Na dogovoreni signal tim za hitno reagovanje je krenuo sa radom. Tajni monitori isticali su na ekranima lik ronioca u termalnom odijelu koji se približava dnu broda. Ronilac je zaronio ispod kobilice. Cilj za pronalaženje pravca nije izgubljen iz vida. Sovjetski ronioci su bukvalno opkolili brod...

Ono što se dogodilo roniocu i dalje je obavijeno mrakom. Ali već sljedećeg dana, londonske novine izvještavaju o izvjesnom roniocu amateru, Lionelu Crabbeu, koji je „...samoinicijativno poduzeo avanturistički poduhvat - da ispita dno sovjetske krstarice Ordžonikidze. Diletantizam ga je skupo koštao. Sistem za opskrbu kiseonikom nije mogao izdržati prevelika opterećenja i bez pritiska. Ronilac amater je poginuo.

Istovremeno, u štampi su se pojavili i drugi izvještaji koji se protive vladi. Ronilac Lionell Crabbe nazivan je komandantom Kraljevske mornarice, a ne amaterom.

I konačno, 29. aprila 1956. godine, britanski Admiralitet je bio prisiljen objaviti nestanak ronioca Lionela Kraba, koji je zaronio u luci Portsmouth pored sovjetske krstarice, na kojoj su čelnici SSSR-a stigli u Veliku Britaniju.

Otkrivena britanska misterija hladnog rata!

Urednička pošta, sastavljena od odgovora čitalaca NS, ovoga puta bila je posebno bogata. Najzanimljivije je bilo pismo iz Rostova na Donu. Ovo je bio osvrt na članak "Najbolji ronilac u Engleskoj se nije vratio sa misije", koji smo objavili u novembru, u brojevima 26 i 27. Autor pisma je E.P. Koltsov, borbeni ronilac grupe specijalnih snaga Barracuda, bio je član prijateljske posjete Engleskoj triju brodova Baltičke flote: krstarice Ordzhonikidze, razarača Smotryashchy i Perfect. Danas dijeli svoja sjećanja, zapažanja i detalje o tome kako se sve to dogodilo.

S obzirom na senzacionalizam ovog materijala, u nastavku je doslovni autorski tekst učesnika ove kampanje.

“... Priprema kampanje je obavljena na Baltiku, u rudničkoj luci u Talinu. Pokušali su osigurati da u to vrijeme u trgovačkoj luci, koja se nalazi u blizini, bude manje stranih brodova. Osoblje na brodovima birano je s velikom pažnjom. Uzimajući u obzir činjenicu da je modernizirana krstarica imala tajne instalacije, uključujući i one koje se koriste za privez broda. Za privez takvog diva kao što je krstarica potreban je nakit.

Operativnu podršku kampanji vršio je šef obavještajne službe kontraadmiral Tiškov. Odlučeno je da se u slučaju bilo kakve vanredne situacije u Engleskoj, koja je nama neprijateljska, u potpunosti angažuje ne samo analitička, već i moćna obavještajna služba. Uključeni su podvodni plivači iz elitne izviđačke jedinice Barracuda. Pokrenuti u obavještajne aktivnosti morali su znati razlikovati obavještajne službenike. Odlučeno je da ih obuče u forme starijih mornara, jer. svi ostali su bili predradnici i mali broj mornara. Osoblje, naravno, nije znalo za ovo.

U Portsmouthu, hiljade Britanaca susrelo se s našom krstaricom od 16.000 tona. Privezao se na krmi uz zid privezišta brzinom od 30 čvorova. Krma krstarice je sve bliža molu, motori rade "puna rikverc", čini se da će se kruzer zabiti u mol. Komanda "zaustavi auto", rikverc, komanda "punom brzinom", prekidač talasa, kruzer se ukočio na mestu i lagano se naslonio na mol. Pomorska sila još nije poznavala tako majstorski vez. Bio je to trijumf sovjetske mornarice. Šta se dogodilo na obali, nemoguće je prenijeti. Kakvo oduševljenje, neki su čak i plakali.

Kada su uvaženi gosti napustili brod, on je stao uza zid. Stanovnicima i mornarima Engleske bilo je dozvoljeno da ga posjete. Na palubi kruzera bili su postavljeni švedski stolovi: kavijar, balik, kiseli krastavci i, naravno, Stoličnaja. Sljedećeg dana u novinama se pojavio crtani film: zdepasti ruski mornar vuče dva mršava i pijana Engleza s flašama votke koje su virile iz džepova.

U to vrijeme riječ "krasti" nije bila poznata u mornarici.

“... U 02 sata ujutro, akustičar, koji je nosio danonoćnu stražu, javio je čudne zvukove sa desne strane. Da bi se utvrdili uzroci buke, borbeni plivač je odmah zaronio u vodu sa leve strane. U takvim slučajevima, radi tajnosti, on nema dvosmjernu komunikaciju, te je prinuđen da samostalno donosi sve odluke. Njegov život zavisi od toga.

Spustivši se s lijeve strane, plivač je ušao sa krme da bi bio u sjeni mola. Vidio je čovjeka u ronilačkom odijelu kako popravlja minu ispred barutanih magacina krstarice. Ne znajući oružje diverzanta i njegovo zaklon, naš plivač odlučuje da ode do diverzanta odozdo. Otišavši na dubinu, zadržavajući dah kako ga ne bi odali mjehurići zraka, naš plivač je diverzanta oštro povukao za noge. Kada je njegova glava sustigla plivača, oštrim bočnim udarcem noža prerezao je grkljan sabotera zajedno sa cijevima za disanje. Crabbe je bio vrlo nizak, slabe građe. Naš plivač se isprva čak i uplašio, misleći da je ubio dijete, ali je, pregledavši mu lice, shvatio da se radi o odraslom čovjeku.

Zategnuvši ronilačko odijelo na grlu da stvori uzgonu, i nakon što je krvlju odredio smjer podvodne struje, naš plivač je leš poslao nizvodno. Tako je završen duel dva borbena plivača. Incident je prijavljen po komandi. Odlučeno je da se ovaj slučaj povjeri. Pobednik za primerno izvršenje zadatka opasnog po život i obezbeđenje spasavanja hiljada ljudi bez ikakve pompe odlikovan je Ordenom Crvene zvezde. Nagrađen je i akustičar.”

Što se tiče mine, ona je bezbedno uklonjena i odvučena na krajnji kraj mola, gde se možda još nalazi. Nešto kasnije, Crabbeov leš je pronađen bez glave. Riba, struja i talasanje vode dovršili su posao koji je spriječio smrt nevinih i međunarodni skandal.

Stanislav Lekarev, Argumenti nedelje

Prije 55 godina, 29. oktobra 1955. godine, u 01:30 48,5 sekundi, odjeknula je snažna eksplozija u Sevastopoljskom zalivu ispod pramca zastavnog broda Crnomorske flote, bojnog broda Novorossiysk. Nakon 2 sata i 45 minuta, bojni se brod prevrnuo i potonuo. Poginulo je 611 ljudi, stotine ljudi je ranjeno, kontuzovano i osakaćeno. Dogodila se velika tragedija u sovjetskoj mornarici, ali gotovo trideset godina sve njene okolnosti su čuvane u najstrožoj tajnosti.

Očevidac strašne tragedije bio je komandant 6. protivminske kalibarske baterije Novorosijskog LK, diplomac ChVVMU po imenu I.I. P.S. 1953. Žilin Karl Ivanovič, budući kontraadmiral. Tada je uspio i sam da ispliva iz vodenog lijevka i spasi mladog mornara.

O ovoj strašnoj tragediji napisano je mnogo memoara i monografija, objavljeno mnogo knjiga i brošura, pripremljeno više od stotinu izvještaja, prikupljeno na stotine tomova različite dokumentacije. Autori mnogih radova, koji iznose svoju verziju onoga što se dogodilo,
jure iz jedne krajnosti u drugu, pokušavajući da ubede čitaoce da su u pravu.

Kao dječak bio sam svjedok one strašne noćne more koja se dogodila u noći 29. oktobra 1955. godine. U mom dječačkom sjećanju ostao je Sevastopoljski zaliv obasjan snopovima reflektora i dugačak kit koji je ležao na boku - to smo vidjeli iz ulice Častnik. Zatim - gomila ljudi na pristaništu Grafskaja, plač, vriska, sirene automobila, patrole, koji su odgurivali posmatrače i tražili da idu kući. Zatim smo gledali sahranu Novorosijca na groblju Komunara.

Oni su, iz nekog razloga umotani u bijele čaršave, noću sahranjivani u zajedničke grobnice. A ujutro me je samo ravna, vlažna zemlja podsjećala na noćne događaje. Ali sada je to daleka priča. To je detaljno opisano u knjizi 3 Tajne mora iz serije Tajne Sevastopolja.

Prošlo je šest mjeseci od košmarne noći u Sevastopolju, ali grad i flota nastavili su da proganjaju priče i priče očevidaca o događajima tragične pogibije bojnog broda Novorosijsk. Tema misteriozne smrti sovjetskog bojnog broda nastavila je uzbuđivati maštu kontraobavještajnih službenika, rukovodstva KGB-a, diplomata i predstavnika drugih specijalnih službi i odjela kako Sovjetskog Saveza, tako i stranih.

„Čudnom koincidencijom“, šest meseci kasnije, u aprilu 1956. godine, došlo je do državne posete partijske i vladine delegacije SSSR-a Velikoj Britaniji, na čelu sa Hruščovom i Bulganjinom. Putovanje nije podrazumijevalo potpisivanje bilo kakvog sporazuma i proglašeno je "posjetom dobre volje".

Ali zanimljiva je činjenica da je posjeta Londonu planirana ne kao obično vladinim avionom, već ratnim brodom. Zašto?

Gledajući unaprijed, napominjem da je posjetu Engleskoj zasjenila čudna epizoda: britanski podvodni plivač pokušao je pregledati trup sovjetske krstarice.

Will, naravno, gosti su bili dobri. Međutim, otišli su na obale maglovitog Albiona na bojnoj krstarici Ordžonikidze.

Tankovi se ne koriste za posjete. Međutim, upravo je krstarica, naoružana najmodernijom artiljerijom raznih kalibara u to vrijeme, trebala igrati ulogu simbola moći i neosvojivosti SSSR-a.

Što se tiče upotrebe krstarice, bilo je još jedno obrazloženje, da tako kažem, taktičke prirode. Vrijeme je bilo neizvjesno, a brod nazvan po vatrenom Sergu s topovskim cijevima bez dna mogao je u svakom slučaju garantirati sigurnost delegacije. A za veće samopouzdanje, krstaricu su pratila dva razarača - "Watching" i "Perfect".
„Dogovorili smo se sa britanskom vladom da ćemo do njih doći ratnim brodom“, napisao je Hruščov u svojim memoarima. - Htjeli smo da stignemo kruzerom jer smo mislili: kad stignemo u lučki grad, imaćemo tu svoju privremenu bazu.
baza".

Sastav sovjetske delegacije, pored N.A. Bulganjina i N.S. Hruščov, ušla je grupa naučnika i kulturnih ličnosti, posebno akademik I.V. Kurčatov, ministar kulture Mihajlov, konstruktor aviona A.N. Tupoljev, zamenik ministra inostranih poslova Gromiko, Hruščovljev sin Sergej.

Međutim, uoči polaska, u sastav onih koji su odlazili iznenada je dodat još jedan putnik. Nevjerovatno, ali istinito: vojnik iz kapitalističke zemlje popeo se na palubu visoko povjerljivog vodećeg broda sovjetske borbene flote.
„Kada smo krenuli“, čitamo u Hruščovljevim memoarima, „britanska ambasada u Moskvi je ponudila da povede britanskog vojnog atašea sa sobom. Istina, neki su imali zamjerke: plovićemo na ratnom, novom, vojnom
Ataše će se sigurno zanimati za njega i moći će otkriti neke naše vojne tajne.

Takav sud je, naravno, bio besmislica, inspirisan običajima Staljinovog vremena. Vojni ataše sa činom pukovnika pokazao se kao veoma simpatična osoba.

Kada su otišli na more, upriličena je mala svečana večera na koju je bio pozvan i britanski ataše. Ispostavilo se da je dobro upućen u alkoholna pića i da je toliko popio da mu više nije do pregleda broda. Jedva je stigao do svoje kabine i čvrsto je spavao cijeli dan.”

Tokom nezaboravnog putovanja u Englesku, imao sam priliku da viđam Nikitu Sergejeviča skoro svaki dan - rekao je bivši predradnik prvog članka radiotehničke službe krstarice Miroslav Grigorijevič Djačok.
- Bulganin, ćutljiv i neosvojiv, obično je sedeo u garderobama - svojim i kapetan broda - kapetan 1. ranga Stepanov.

Za razliku od njega, Hruščov je bio na brodu kao i na kopnu. Obišao je sve uglove krstarice - kokpit, galije, kapetanski most - i svuda gde je razgovarao sa mornarima, zanimao se za detalje njihove službe. Njegov izgled, način komunikacije, sklonost šali podsticali su razgovore, pozivali na iskrenost.
- Odakle si? jednom je upitao jednog od mornara.
- Iz Ukrajine, iz Lavova.
- Lavov je prelep grad. Bio sam tamo i prije rata i poslije. Ternopil je stradao, uništen je u paramparčad, ali je Lavov spašen. Drohobych, Borislav, Transcarpathia - I ja sam bio tamo. Poznajete li takav grad Sokal?
- Svakako. Dva ili tri sata vožnje od Lavova.
- To ja znam. Moja supruga, Nina Sergejevna Kukharuk, vaša je zemljakinja. Ona potiče iz
selo ispod Sokala. Sada je otišlo u Poljsku..."

Tog nezaboravnog dana, 17. aprila, cijela posada krstarice svečano se postrojila na palubi da čestita Nikiti Sergejeviču rođendan. Održao je improvizovani govor koji je trajao više od dva sata. Zanimljivo i živahno je govorio o međunarodnim odnosima i neminovnom kraju kapitalizma.

Njemu je u ime posade uručen poklon - maketa našeg kruzera.
Ono što je najviše iznenadilo je da niko nije pratio Hruščova za petama i nije mu disao u potiljak. Odnosno, za razliku od drugih zvaničnika, on nekako nije priznavao ličnu zaštitu.

U Porsmouthu, sovjetski ratni brodovi bili su usidreni na južnom željezničkom pristaništu vojne luke.
Istorija Portsmoutha je neraskidivo povezana sa istorijom britanske plovidbe dugi niz vekova. Doseljenici, koji su 13. maja 1787. isplovili iz grada na jedanaest brodova, osnovali su prvu evropsku koloniju na tlu Australije. Ova ekspedicija je označila i početak slanja zarobljenika na peti kontinent. Jednu od tradicionalnih grana urbane privrede formirala su preduzeća logističkog sistema Kraljevske mornarice. Tokom ere industrijske revolucije, ova industrija je postala motor regionalnog ekonomskog razvoja. Godine 1802. Portsmouth Block Mills je otvorio prvu svjetsku liniju za masovnu proizvodnju u Portsmouthu za ugradnju na britanske ratne brodove. U tom periodu, brodogradilišta u Portsmouthu bila su jedan od najvećih industrijskih kompleksa na planeti.

Tokom Drugog svjetskog rata, Portsmouthovi poslovi su izvršili odbrambeni nalog, koji je grad učinio metom Luftwaffea. U bombardovanju su oštećene mnoge gradske zgrade, a Vijećnica je potpuno uništena. Tokom zemljanih radova, građevinari i dalje pronalaze neeksplodirane avionske bombe. Dana 6. juna 1944. u luci Portsmoutha, savezničke trupe su ukrcane na vojne transportne brodove. Sjeverno od Portsmoutha, Southwick House je bio sjedište glavnog komandanta Ekspedicionih snaga, Dvajta Ajzenhauera.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u Portsmouthu je izvedeno nekoliko velikih urbanističkih projekata koji su uključivali čišćenje slamova i ruševina i izgradnju stambenih zgrada. Jedno od njih, područje Lay Parka, jedno je od najvećih u Evropi. Značajan dio građana preselio se u nova stambena naselja na periferiji grada, u Buckland, Landport i Portsea. Mnoge zgrade izgrađene u poslijeratnim decenijama kasnije su kritikovane zbog svoje nedosljednosti sa istorijskim i arhitektonskim izgledom Portsmoutha; krajem stoljeća neke od ovih kuća su srušene.

Godine 1959. završeni su restauratorski radovi u zgradi Vijećnice. Ovoga puta kraljica Velike Britanije učestvovala je u svečanoj ceremoniji povodom njenog otvaranja.

Autor knjige “Tajne Sevastopolja” posjetio je Portsmouth 1994. godine, gdje mi je gradonačelnik grada pokazao (tada sam bio potgradonačelnik Sevastopolja) britansku pomorsku bazu i upoznao legendarne jedrenjake i parne brodove sa infrastrukturom luke. . Moderna, čista i veoma lepa zatvorena morska luka, u kojoj se pored jedrenjaka admirala Nelsona "Viktorija" nalaze raketne korvete i veliki ratni brodovi, brojni izletnici iz celog sveta, prodavnice, kafići, restorani.

Ali vratimo se u 1956. Hruščov se sa interesovanjem upoznao sa zemljom, posetio nekoliko gradova. Bulganjina i Hruščova primila je engleska kraljica Elizabeta II.

Na jednoj od svečanih večera priređenih u čast sovjetskih gostiju, mjesto pored Hruščova bilo je rezervisano za Čerčila, a razgovarali su skoro sat i po.

I u vrijeme kada su glasne zdravice bile praćene zvonjavom kristalnih čaša za svečanim stolom, na krstarici Ordžonikidze oglasio se alarm.

Očevidac događaja, penzionisani kapetan 1. ranga Viktor Muhortov, govorio je o tome šta se dogodilo na krstarici Ordžonikidze:
- U aprilu 1956. godine, odred sovjetskih brodova u sastavu krstarice „Ordžonikidze“, sekretar partijske organizacije čiji sam ja u to vreme bio, razarača „Vočing“ i „Perfekt“ bio je u poseti Engleskoj. Tamo je dopremio veliku partijsku i vladinu delegaciju SSSR-a - prvog sekretara Centralnog komiteta KPSS N.S. Hruščov, predsjedavajući Vijeća ministara SSSR-a N.A. Bulganin, vodeći konstruktor aviona u zemlji A.N. Tupoljev, akademik-atomski naučnik I.V. Kurčatov i drugi zvaničnici.
Rano ujutro 19. aprila, stražar jednog od razarača primijetio je kako je neko izronio uz bok krstarice i odmah potonuo. O tome je odmah izvijestio zapovjednika broda, koji je to proslijedio krstarici. Postojala je sumnja da britanski izviđači pokušavaju izvršiti tajno istraživanje dna broda i propelera, budući da je krstarica imala veliku brzinu - 32 čvora i vrlo dobru upravljivost. Nije isključena ni diverzija – postavljanje mine ispod dna kako bi krstarica pri ulasku u Sjeverno more eksplodirala. Smrt broda sa vladinom delegacijom mogla bi se objasniti činjenicom da je krstarica digla u vazduh ratna mina.

Poduzete su odgovarajuće mjere sigurnosti o čemu su obavještene britanske vlasti. Ubrzo je na jednom od ostrva u blizini Portsmoutha pronađen leš u lakom ronilačkom odijelu, kojeg je kao asa podvodnih diverzantskih operacija identificirao borbeni plivač Britanske mornarice, poručnik komandanta Lionel Philip Kenneth Crabb, nekadašnji poznati podvodni plivač koji je borio se protiv italijanskih diverzanata na Mediteranu tokom Drugog svetskog rata.

U krugovima britanske vlade izbio je skandal oko takozvane "afere Krab". Premijer Engleske, Anthony Eden, bio je primoran da govori u Donjem domu i izjavi da obavještajne službe nisu obavijestile vladu o operaciji Crabb i da je ne može sankcionirati. Laburistička partija, koja je u to vrijeme bila u opoziciji, osudila je britansku vladu za čin špijunaže tokom prijateljske posjete sovjetskih brodova i zatražila istragu.

Britanska mornarica je 19. aprila 1956. godine izjavila da se Crabbe "nije vratio sa eksperimentalnog ronjenja na dno, čiji je cilj bio testiranje nekih podvodnih vozila u Stoke Bayu, područje Portsmoutha".

Lično sam čuo jednog vojnog propagandistu koji je tvrdio da je, kada je podvodni plivač otkriven, data komanda, a krstarica je okrenula propelere, čime je diverzant uništen. Nakon predavanja prišao sam predavaču i taktično mu objasnio: da bi usidrena krstarica okrenula propelere potrebno je četiri sata pripreme, a u hitnim slučajevima dva sata. Za to vrijeme, diverzant bi otplovio u pravcu koji mu je davno bio potreban.

Nedavno je došlo do razjašnjenja događaja koji se zbio 19. aprila 1956. u Portsmouthu pod krstašicom Ordžonikidze. Dokumentarni film Otkrovenje morskog đavola prikazan je na kanalu RenTV, u čijoj pripremi sam i ja učestvovao. Njegov glavni lik bio je Eduard Koltsov. Koltsov je u intervjuu rekao da je u to vrijeme, sa dvadeset i tri godine, bio podvodni izviđač. Kada je akustika kruzera pronašla sumnjivi predmet ispod dna broda, šef izviđačke grupe pozvao je Kolcova i uputio ga da se spusti pod vodu i postupi prema okolnostima.

Kolcov je upravo to uradio. Ubrzo je primijetio siluetu čovjeka u ronilačkom odijelu, koji je postavljao minu s desne strane, točno tamo gdje su podrumi za punjenje. Pažljivo, naš izviđač je prišao diverzantu, uhvatio ga za čizme i povukao prema sebi. Kada je tijelo diverzanta plutalo pored njega, Koltsov je nožem prerezao uređaj za disanje, a potom i grlo neprijatelja. Leš plivača se pustio u toku, uklonio minu sa strane i odvukao je do ugla mola, gde nije bilo ljudi, nakupilo se mnogo mulja i svakakvog smeća. Za ovaj podvig Eduard Kolcov je dobio orden Crvene zvezde.

Tako smo saznali šta se zaista dogodilo. Što se tiče Leonela Crabbea, engleske arhive o njemu su povjerljive do 2057. godine. Zašto? Očigledno, smrt mnogih brodova, uključujući, možda, naš bojni brod Novorossiysk, koji je eksplodirao 1955. u Sevastopolju, je na njegovoj savjesti i na savjesti britanske vlade. U svakom slučaju, u to vrijeme Crabbe je komandovao 12. pomorskom diverzantskom grupom.

Evo šta je o tome napisao Roj Medvedev u knjizi o Hruščovu. “Posjetu Engleskoj zasjenila je čudna epizoda: podvodni plivač, po uputama obavještajne službe, pokušao je da pregleda trup krstarice. Kada su ga naši mornari primijetili, nestao je pod vodom i nikada više nije viđen.

Protestirali smo Britancima i objasnili da su naši mornari promatrali kako podvodni plivač u specijalnoj opremi pregledava podvodni dio našeg broda. Kako ovo treba shvatiti? Mnogi su se prisjetili tragične pogibije bojnog broda Novorossiysk u Sevastopoljskom zalivu. Nismo isključili da bi plivači mogli pričvrstiti magnetne mine na krstaš, a to bi nas moglo skupo koštati.

Pa smo razmišljali o povratku kući avionom. Ali Tu-104 je upravo bio na testiranju i bio je nesiguran, a letenje na Il-14 nakon furora koji je napravio Tu-104 činilo nam se nepristojnim.

Nismo vjerovali u mogućnost bilo kakve provokacije. Raznijeti krstaricu sa šefom strane vlade je rat. Englezi to neće dozvoliti! I odlučili smo da se vratimo kući na kruzeru..."

Sam Hruščov se prisjetio ove epizode: „Ispostavilo se da je to bila neka vrsta njihovog specijalnog izviđača - ronilac s činom, čini se, majora. Naši obavještajci su njen izgled objasnili činjenicom da su Britance možda zanimali propeleri krstarice i oblik nekih detalja trupa broda koji određuju njegovu brzinu.

Inteligencija je uradila svoj posao. Zanimalo ih je kakav je naš brod, a nisu bili zadovoljni onim što je vidio vojni ataše.

Nismo tome pridavali veliki značaj, iako smo rekli da su nas pozvali u posjetu, a sami su preturali po džepovima. I izviđač je umro, a štampa je mnogo pisala o tome da smo ga, po svoj prilici, uhvatili i odveli u Moskvu. Tada je objavljeno da je njegovo tijelo pronađeno. Ne znamo sa sigurnošću ko je bio tamo. Ali činjenica da je to bio izviđač - nismo sumnjali.

Drugi učesnik kampanje kaže: „Tog dana sam bio iznerviran jer je posada otišla na obalu u obilazak Portsmoutha, a ja sam morao da stojim na straži. Međutim, razočaranje je kratko trajalo.

Odjednom je naša služba na ekranima radara uočila neki strani predmet koji se brzo kretao sa obale u pravcu Ordžonikidzea.

Dežurni je odmah reagovao. Dalje ću samo ponoviti stih iz narudžbe za krstaricu: "agent britanske obavještajne službe je neutraliziran."
- A šta bi mogla biti svrha Britanaca? Možda su samo hteli da pogledaju šrafove?
- Mislim da je ovaj dizajn, kao i mnogi drugi, bio manje-više poznat Britancima. Ali mogli bi pričvrstiti minu odloženog djelovanja ili minu na daljinsko upravljanje blizu vijaka.

Ali na kraju krajeva, teško da bi jedna mina mogla uništiti tako moćno plovilo?
- Naravno, kruzer "Ordžonikidze" je imao solidne parametre: 210 metara dužine, 25 širine i visine zgrade od dvadeset spratova! Međutim, ako bi čak i jedna mina eksplodirala daleko na moru, pa čak i za vrijeme oluje, tada bi oštećeni propeleri i upravljanje mogli izazvati mnogo problema.

Možete zamisliti kako su se Britanci tada osramotili! I sovjetski lideri su, naravno, bili ogorčeni.
- Počeo je rat nerava - ko neće prvi ustati i objaviti ovaj incident cijelom svijetu. I hladnokrvni Britanci su izgubili ovaj rat.

Smatrajući da je napad najbolji način odbrane, objavili su da je taj i taj Sovjet uništio njihovog "mirnog" nedužnog ljubitelja morskog kupanja u hladnoj vodi. I sada za to moraju da odgovaraju.

Štaviše, za podršku su se obratili Međunarodnom sudu u Hagu. Ali sve je bilo uzalud! Određeno morsko područje oko našeg kruzera, po običaju, bilo je okruženo crvenim signalnim bovama. I sve što je bilo u njima
bove, u to vrijeme se smatralo teritorijom SSSR-a.

Dakle, međunarodni sud je samo na zahtjev Velike Britanije mogao poništiti davno potpisane međunarodne sporazume.

Dakle, zahvaljujući vama i vašim kolegama iz posade, povratak je prošao glatko. I stoga je u narudžbi za krstaš vjerovatno bilo još nekoliko redova ...

Svim učesnicima akcije zahvalili su se na odličnoj usluzi. A onda su ponudili pomoć oko upisa na bilo koji univerzitet.”
Možda je provokacija s britanskim podmornicom bila planirana provjera budnosti naših antidiverzantskih snaga, možda je to bio nastavak niza sova. tajne operacije britanske pomorske obavještajne službe.

Za sada to ostaje misterija.

Zanimljivo je da je dalja sudbina krstarice Ordzhonikidze povezana s imenom Hruščova. U februaru 1960. Nikita Sergejevič je stigao u Indoneziju. Tokom posjete potpisan je ugovor o nabavci brodova, aviona, helikoptera, tenkova i drugog naoružanja. Bez sumnje, najskuplji objekat među njima bio je kruzer "Ordzhonikidze".

Do tog dana SSSR nije prebacivao brodove takvog deplasmana drugim flotama. 5. avgusta 1962. godine krstarica "Ordzhonikidze" je stigla u Surabaju i nakon ceremonije prelaska i preimenovanja u "Irian".

24. januara 1963. je izbačen iz sovjetske mornarice. Suharto je došao na vlast u Indoneziji 1965. godine. Krstarica je pretvorena u plutajući zatvor za protivnike novog režima.

1972. godine "Ordzhonikidze" - "Irian" je demontiran na otpad.

Zvanična poseta

Tada su, na vrhuncu hladnog rata, međusobna fobija i neopravdana sumnja, čak i na nivou vladine posjete, doveli do tragedije. Iz do kraja nejasnih razloga, pod trupom krstarice poginuo je poručnik Lionel Crabbe, glavni ronilac Kraljevske mornarice Velike Britanije.

Glasine o predstojećoj posjeti Engleskoj kružile su Baltijskom, glavnom bazom flote, otprilike od kraja zime 1956. godine. U to vrijeme, svakakvi neugovori i tajne bile su općeprihvaćena norma života. Sve do početka aprila na krstaricu je stigao admiral Arsenij Golovko, tadašnji komandant Baltičke flote, koji je lično odredio misiju za kampanju. Krstarica je prešla u režim pripravnosti za izlazak na more, brod je doveden do zrcalnog sjaja, a usluga dovedena do savršenstva. Ukrcavši municiju i gorivo, mornari su očekivali uvažene goste.

Dana 15. aprila, Hruščov i Bulganjin su stigli na krstaricu sa solidnom pratnjom. Brod je odmah odabrao sidra, odustao od sidrišta i, povećavajući brzinu, otišao na zapad do Danskog moreuza i dalje do Sjevernog mora. U borbenom obezbeđenju krstaricu su pratili razarači „Perfect“ i „Watching“. "Ordzhonikidze", odličan mornar, lako je napravio 33 čvora na sat, brzinom koja je uporediva sa kursom savremenih nuklearnih nosača aviona. Za manje od tri dana tranzicije, lideri su bili prilično pristupačni u komunikaciji. Generalno, prisustvo najviših stranačkih i vladinih zvaničnika na brodu nije opterećivalo posadu. Oficiri su sa zadovoljstvom posmatrali pratnju. Morate priznati da je vrijedilo. U društvu Hruščova i Bulganjina bili su sovjetski nuklearni fizičar Igor Kurčatov i konstruktor aviona Andrej Tupoljev, kao i sin prvog sekretara Centralnog komiteta Sergeja Hruščova, u to vrijeme studenta na jednom od univerziteta u Moskvi.

Oficiri su bili pomalo posramljeni stalnim prisustvom u blizini Hruščova njegovog šefa obezbeđenja, pukovnika Nikifora Litovčenka. Strogi čekista je desnu ruku uvijek držao u džepu pantalona. Mornari su bili u nedoumici - boji li se pukovnik da će zbog pregrade na objekt njegove zaštite biti bačen bodež?

Manje kontakta imao je pomorski ataše britanske ambasade u Moskvi, komodor flote E. North. Jedva se ukrcao, sa sovjetskim kolegom iz Londona usamljen u za to predviđenu kabinu i nije se pojavio na palubi sve do privezivanja u Engleskoj. Događaji u kabini ostali su vojno-diplomatska tajna. Poznato je samo da je britanski komodor po dolasku u Portsmouth, ljubičastocrvenog lica i staklastog sjaja u očima, prilično čvrsto stajao na palubi.

Dana 18. aprila, odred sovjetskih brodova stigao je do mjesta susreta s britanskim razaračem Vigo na rubu britanskih tegljača, koji ih je odveo do pomorske luke Portsmouth. Britanci - domaća nacija mornara - cijenili su elegantan vez u najboljim tradicijama ruske krstarske službe. Nakon što je razradio mašine, veliki brod je za nekoliko minuta tačno stao sa zaostatkom do predviđenog zida. Visokopozicionirani putnici otputovali su na pregovore u London, a mornari su uslugu prebacili na uobičajeni način baznog parkiranja, s tim što je stražar na prolazu postao donekle "graničar".

Misterija misije rakova

Izvana je atmosfera na parkingu u Portsmouthu izgledala prilično prijateljski. U predviđenim satima brodove je posjetilo ukupno 20.000 lokalnog stanovništva. Skoro ceo tim je obišao London. Autobusi za razgledanje grada su odmah stavljeni ispod merdevina, a na dan 30. godišnjice tada mlade kraljice Elizabete II, signalni topovi kruzera ispalili su 21 rafal uz oduševljene ovacije britanskih podanika. Britanci su bili propisno impresionirani zlatom oficirskih epoleta, bodežima na crnim pojasevima i vježbom dostojanstvenih mornara.

Istovremeno, viši oficiri, takoreći, implicitno su osjećali skrivenu galamu oko sovjetskih brodova. Strahovanja su se potvrdila. Već 19. aprila gornji sat obližnjeg razarača "Looking" primijetio je: na lijevoj strani krstarice, odmah ispod vodene linije, bljesnula je glava ronioca u lakoj opremi. Na površini nije bilo mjehurića zraka. Više ronilac nije primijetio. Komandant krstarice kapetan 1. reda Stepanov je odmah naredio ronilačkoj grupi da zaroni kako bi pregledala podvodni deo broda. Zatim, u aprilu 1956. godine, nije prošlo manje od godinu dana od tragične pogibije bojnog broda Novorosijsk od misteriozne eksplozije na putu u Sevastopolju. Od tada je u državama timova velikih ratnih brodova uveden proračun lakih ronilaca, ili jednostavnije, ronilaca - borbenih plivača. Iskusni kaperang sigurno je bio zabrinut zbog odsustva tragova zraka na površini vode. Sa nepoznatom svrhom, ispod krstarice očigledno nije prošao ronilac amater, već borbeni plivač opremljen respiratornim sistemom zatvorenog ciklusa. Ovakva ronilačka oprema se tek danas može lako kupiti iz kataloga za dobar novac, a u to vrijeme samo su izviđačko-diverzantske formacije mornarice imale takve sisteme za disanje pod vodom.

Nakon što su odmah pregledali dno od pete kormila do reza stabla i pogledali ispod kobilice, mornari nisu našli ništa i nikoga, osim uzoraka flore tipične za Sjeverno i Baltičko more, na koje su se ukrcali i prijavili stražar. Više puta uvježban lakonski izvještaj: "Propelersko-kormilarska grupa i trup su čisti" otišao je na most do zapovjednika broda i kontraadmirala Kotova, starijeg u kampanji.

Činjenica pronalaska ronioca na brodu nije bila javno objavljena, a tim, većinom od preko hiljadu ljudi, za to je saznao tek po povratku u Baltijsk, kada je krstarica pristajala van bilo kakvih planova, a oni koji se sada nazivaju predstavnicima specijalnih službi pregledali su dno po centimetrima.

U isto vrijeme, u Engleskoj je slučaj dobio publicitet i prije nego što je krstarica Ordžonikidze napustila Portsmouth. Činjenica je da se ronilac koji je prošao ispod kobilice nije vratio iz misije. Njegovo tijelo odneseno je na jedno od napuštenih otoka, odnosno samo kamenje, u moru u blizini Portsmoutha. Ronilačko odijelo i ronilačka oprema nisu imali vanjskih znakova fizičkog udara.

Iz lokalnih i centralnih novina postalo je jasno da je pokojnik glavni ronilac britanske flote, poručnik komandanta Lionel Crabbe. Štampa je tada stvorila takozvani "slučaj Crabbe", koji je vremenom stekao neosnovane pretpostavke i spekulacije do te mjere da je preminuli oficir "sovjetski špijun". Zapravo, pomorska obavještajna služba je najvjerovatnije namjeravala tajno pregledati podvodni dio sovjetske krstarice, što je bio novi projekt u to vrijeme. A ronilac se jednostavno ugušio u nekoj fazi misije zbog kvara ili nesavršenosti respiratornog sistema. Sa svom odgovornošću možemo samo konstatovati da se u trenutku otkrivanja plivača nije okretao nijedan kruzerski mehanizam pokretan propelerima.

Kako god bilo, „afera Krab“ je u to vreme imala tako širok odjek da je britanski premijer Sir Anthony Eden bio primoran da održi poseban govor u donjem domu parlamenta sa izjavom u duhu da „Vlada Njenog Veličanstva nema nikakve veze sa ovom akcijom". Suprotno tekstu saopštenja, Eden je zapravo preuzeo odgovornost za nespretni postupak koji je rezultirao smrću mornara. Činjenica je da su, prema britanskoj tradiciji, tajne službe direktno podređene šefu kabineta, koji je odgovoran za sve njihove aktivnosti u obavještajnim izvještajima i za razumijevanje stvarnih parametara i borbenih mogućnosti lake krstarice Projekta 68bis Ratna mornarica SSSR-a, ostala je tajna, ali u Engleskoj znaju kako čuvati tajne.

Izvor:
https://kerchtt.ru/bs/vizit-hrushcheva-v-angliyu-na-kreisere-kreiser-ordzhonikidze-neudavshayasya/

Budi strpljiv, čitaj do kraja. Moje sećanje ipak nije pouzdano, nije mu prezime bilo Clark nego Crabb (ili su možda meni pogrešno rekli), i nije bilo u Temzi nego luci Portsmut.

PALUBA

Ratna mornarica => Ratni brodovi => Topic started by: Rade on May 21, 2008, 08:31:47 pm