PALUBA

Vojna istorija => Pešadijsko naoružanje => Topic started by: Deligrad on December 16, 2010, 09:14:57 pm

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info



Title: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Deligrad on December 16, 2010, 09:14:57 pm
Srpski mitraljezi Maksim 7 mm M.09




Nastanak mitraljeza

Još od XIV veka bilo je mnogo pokušaja da se konstruiše i izradi malokalibarsko oružje sa velikom brzinom gadjanja ali je veoma mali broj ovih konstrukcija u stvarnosti i isproban. Tako je i Leonardo da Vinči konstruisao jedno orudje sposobno da za kratko vreme ispali veliki broj projektila ali, najverovatnije, ova konstrukcija nikada nije napredovala dalje od projekta.
   Prvo dobro dokumentovano orudje sposobno za brzu vatru je bilo “Odbranbeni top” (Defence gun) koji je konstruisao Džejms Pakl (James Puckle) još davne 1718. godine i koji je te godine patentiran na osnovu tada upravo donetog propisa o patentnim pravima. Bila je to, u stvari, neka vrsta velikog revolvera koji se opaljivao na kremen. Cev, kalibra 1.25 inča, je bila dugačka 3 stope. Meci su bili smešteni u cilindru u koji je stajalo 11 metaka. Cilindar je morao da se napuni pre postavljanja na top. Brzina gadjanja je trebalo da iznosi 63 zrna za 7 minuta ili u proseku 9 zrna u minuti što je bilo najmanje tri puta brže od najbržeg strelca sa puškom kremenjačom.
   Ovaj Paklov top je bio konstruisan pre svega za upotrebu sa brodske palube ali nikada nije upotrebljen u stvarnosti. Interesantno je, da je po patentu, top trebalo da protiv civilizovanih (čitaj hrišćanskih) neprijatelja upotrebljava kugle a protiv turaka kockasta zrna koja su nanosila mnogo teže rane.
   Prvi pravi mitraljezi su se pojavili u XIX veku. U početku su pokretani rukom i bili su postavljeni na lake artiljerijske lafete a zahtevali su i artiljerijske prednjake za transport velike količine municije. Uglavnom su upotrebljavani kao artiljerijska orudja za dejstvo na na težištu fronta.

   Gatling (Gatling)

   Amerikanac Ričard Džordan Gatling (Richard Jordan Gatling) je rad na svom mitraljezu započeo 1861. a patentira ga je 1862. godine. Iste godine je predstavljen armiji unije. Armija unije je, u cilju ispitivanja, naručila 6 primeraka tog mitraljeza ali su oni zajedno sa projektima izgoreli u požaru koji je zahvatio njegovu fabriku. Američka armija je ponovo kupila Gatlingove mitraljeze 1865. godine da bi ih sledeće godine uvela u naoružanje. Koristile su ih i mnoge evropske zemlje medju kojima i Rusija koja ih je upotrebila i prilikom opsade Plevne u Rusko-turskom ratu 1877-8. godine. Bio je to prvi mitraljez koji je koristio sjedinjeni metak. Prvi modeli su upotrebljavali papirne čaure ali su već 1866. godine usvojene metalne čaure. Radio je na sličnom principu kao i revolveri. Imao je 6 do 10 cevi koji su se obrtali oko centralne osovine, pri čemu je ispaljivana jedna po jedna cev. Glavna prednost od više cevi je bila u tome da su se dosta efikasno hladile izmedju hitaca čime je povećavana pouzdanost a i smanjena je na minimum opasnost od prevremenog opaljenja zbog pregerejanosti cevi.  

Montinji mitraljez (Montigny Mitrailleuse)

Prvo orudje nalik današnjim mitraljezima a da je moglo da se stvarno upotrebi u praksi konstruisao je belgijski kapetan M. Fašamp (M. Faschamps). Oružje je bilo perkusiono i sastojalo se od 50 paralelno poredjanih cevi. Fašamp je 1851. godine svoje nacrte i radne prototipove pokazao belgijskom inžinjeru Jozefu Montinjiju (Joseph Montigny). Montinji je uvideo da orudje ima budućnost te ga je unapredio i nazvao Montinjijev mitraljez (Montigny Mitrailleuse). Montinji je mitraljez predstavio francuskom caru Napoleonu III koji ga je uveo u naoružanje Francuske armije 1869. godine. Proizvodjen je u najvećoj tajnosti što je imalo velikih posledica na obučensot posada. Veoma je podsećao na savremene mitraljeze, imao je 26 puščanih cevi paralelno čvrsto spojenih u široku mesinganu cev. Prethodno napunjena ploča sa mecima stavljana je u zatvarač. U to vreme je već koristio sjedinjeni metak. Opaljivanje je vršeno okretanjem ručice i to ili iz svih cevi istovremeno ili u krug metak za metkom. Brzina gadjanja je iznosila 125 do 150 metaka u minuti. Jednom prilikom, tokom Francusko Pruskog rata 1870-71. godine nekoliko ovih mitraljeza upotrebljenih u ulozi artiljerijske baterije oborilo je za 90 sekundi 500 nemačkih konja sa jahačima. Bio je to jedan od retkih uspeha montinjijevih mitraljeza tokom ovog rata. Glavni razlog za njihovu neuspešnu upotrebu je ležao pre svega u njihovoj potpuno pogrešnoj upotrebi u ulozi artiljerijskih orudja.  

Britanski Gatling

Tokom 1870. godine bitansko Ministarstvo odbrane (War Office) je, (na uporednim ispitivanjima) utvrdilo da je mitraljez Gatling veoma moćno oružje. Odmah su od komapanije Armstrong (NJG Armstrong and Co) koja ih je proizvodila po licenci  naručena dva modela i to jedan u kalibri .65 inča za ratnu mornaricu i u kalibru .45 inča za armiju tj KoV.
Prva dokumentovana upotreba Gatlinga od strane Britanaca bila je od strane od jednog mornaričkog gatling odeljenja (Royal Navy Gatling Detachment) protiv Zulu ratnika kod Ulundija. U izveštaju o bici je, izmedju ostalog pisalo i: “...ovde je ležalo, u radijusu od 500 jardi, 473 Zulua. Oni su ležali u grupama od 14 do 30 mrtvih i svi su oboreni vatrom Gatlinga...” Sve se ovo dogodilo za pet minuta a cela bitka je dobijena za pola sata.
   U početku su “bokser” čaure pravljene od uvijene mesingane ploče i one su bile uzrok čestih zastoja i neispravnosti u dovodjenju metaka ali uvodjenjem nove vrste čaure pouzdanost je znatno poboljšana. Brzina gadjanja je bila oko 300 met/min ali je kratkotrajno mogla da se poveća na 800 met/min. Brzina gadjanja je najviše bila ograničena problemima sa hladjenjem cevi i izdržljivošću rukovaoca koji je morao da okreće ručku. Kasnije verzije su imale bolje rešene prenosnike sa ručice na mehanizam za okretanje pa je i brzina gadjanja povećana.

Nordenfeld i Gardner (Nordenfeldt i Gardner)

Ova dva sistema su bili savremenici mitraljezima sistema Gatling. Nordenfeld je bio omiljen u evropskim armijama pa je tako usvojen i u britanskoj armiji 1880. godine. Model koji je bio u upotrebi kod Britanaca je imao 10 cevi. Pokretao se ručicom sa strane. Mitraljez Gardner je imao samo dve cevi ali ipak impresivnu brzinu gadjanja za ono vreme 10.000 zrna za 27 minuta. Oba ova modela ali u većim kalibrima bili su upotrebi i u britanskoj ratnoj mornarici u cilju zaštite od neprijateljskih torpiljerki. Nijedan od ovih mitraljeza nije ostao dugo u naoružanju jer su vrlo brzo mitraljezi pokretani rukom postali zastareli.
Ne računajući Američki gradjanski rat i Francusko pruski rat ovi prvi mitraljezi su uglavnom upotrebljavani u kolonijalnim ratovima.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Deligrad on December 16, 2010, 09:17:04 pm
Maksim (Maxim)

Za vreme posete Svetske izložbe u Parizu 1881. godine američki pronalazač i konstruktor Hajrem Maksim (Hiram Maxim), koji je inače živeo u Velikoj Britaniji izjavio je: “Ako želite da zaradite nešto para, izmislite nešto što će omogućiti ovim Evropljanima da kasape jedni druge sa što većom efikasnošću”. Tako je on konstruisao prvi “automatski” prenosni mitraljez koji je predstavio britanskim oficirima 1884. godine. Na osnovu njihovih sugestija napravio je drugi model 1885. godine koji će postati osnovni model svih njegovih narednih varijanti. U mećuvremenu, tokom 1884. godine Maksim se udružio sa brodogradilištem Vikers (Vickers) i sa Albertom Vikersom osnovao firmu “Maxim Gun Company” koju je 1892. godine preuzeo Vikers i promenio je ime u “Vickers, sons and Maxim”.  Britanska armija je usvojila Maksimov mitraljez 1889. godine ali su britanske trupe ove mitraljeze prvi put upotrebile još, pre toga, 1887. godine u Gambiji.  Kada je britanska armija 1889. godine uvela u naoružanje novu brzometnu pušku u kalibru .303 (7,7 mm) postojeći Maksimi su prepravljeni na novi metak. Istovremeno je razvijen novi model predvidjen za novi metak poznat kao Maksim model 1891 iz koga će nastati svi kasniji nemački i ruski Maksimi (kao i britanski Vikerski). Maksimi M 1891 će ostati standardni britanski mitraljezi sve do usvajanja Vikers-Maksima Mk. I 26. novembra 1912. godine a zadržaće se u naoružanju i prvih godina Prvog svetskog rata.
Otprilike u isto vreme nabavile su ga i Nemačka, Rusija, Austro-Ugarska, Italija. Švajcarska i Kina. Maksimi će se dokazati kao odlično oružje već u Burskom (1899-1902) i Rusko-japanskom ratu (1904-5).
Mitraljez je radio po principu trzanja cevi, koristio je vodeno hladjenje cevi i obično se montirao na trokrako postolje ali je kasnije u Rusiji usvojeno postolje Sokolov sa točkovima. Teorijska brzina gadjanja je zavisila od želje korisnika i kretala se uglavnom u granicama od 300 do oko 550 met/min. Najveći kvalitet Maksima u odnosu na druge mitraljeze razvijene posle njega je bila izuzetno velika pouzdanost čak i po savremenim standardima. On se gotovo nije kvario a povremeni zastoji su gotovo isključivo nastajali zbog neispravne municije ali su oni lako otklanjani. Zahvaljujući vodenom hladjenju imao je i za današnje pojmove neverovatan režim vatre. Iz njega se moglo ispaliti i do 2000 metaka bez prekida a da se cev ne pregreje što je i danas nezamislivo. Naravno, cena je morala biti plaćena na nekim drugim karakteristikama - pre svega na masi. Sve verzije Maksimovog mitraljeza su imale vrlo veliku masu - u stvari sama njegova konstrukcija nije dozvoljavala neko veće smanjenje mase.
U britanskoj armiji je bio, kao i raniji mitraljezi, u početku postavljen na laki topovski lafet na kome je bila ugradjena i kutija za municiju. Ipak, za razliku od ranijih modela Maksim je popotrebi mogao da se i skine sa topovskog lafeta i da gadja sa lakšeg postolja. Premda je još uvek bio težak ipak su po potrebi mogli da ga prenose njegovi poslužioci.
Prvi uspeh Maksima u borbi bio je 1893. godine kada je upotrebljen od strane Južno afričkih kolonijalni snaga protiv ratnika plemena Matabele na teritoriji današnjeg Zimbabvea. Tom prilikom je 50 južnoafričkih vojnika naoružanih i sa 4 Maksima potuklu vojsku od 5000 Matabela. I pored toga bilo je ljudi u britanskom Ministarstvu odbrane koji nisu znali šta da rade sa mitraljezima.
Ipak vreme će ubrzo pokazati da verovatno nije drugo oružje ili orudje nije imalo takav uticaj na tok istorijskih zbivanja kao mitraljezi Maksim. Oni će gotovo onemogućiti manevarski rat i dovesti do rovovske vojne u Prvom svetskom ratu.
   Pre nego što se vratimo razvoju Maksima pred Prvi svetski rat spomenimo ukratko i još nekoliko konstrukcija mitraljeza od kojih će neki učestvovati i na konkursu za izbor mitraljeza za Srpsku vojsku a neki od njih će se kasnije i naći u njenom naoružanju na Solunskom frontu ili u vidu plena i pre toga.
Jedan od prvih konstruktora mitraljeza koji se pojavio nakon Maksima bio je Džon Mozes Brauning (John Moses Browning) koji je za firmu Kolt konstruisao mitraljez koji je radio na principu pozajmice barutnih gasova. Premda je ovaj mitraljez imao pomalo čudan princip rada usvojen je 1895. godine u naoružanje američke mornaričke pešadije koja ga je prvi put upotrebila u gušenju Bokserskog ustanka u Kini. Iz ovog modela Kolt-Brauninga M 1895 (Colt-Browning Machine Gun 1895) razvijen je vrlo slični model Kolt Brauning M 1914. Velike količine ovih mitraljeza naručili su po izbijanju Prvog svetskog rata Francuzi i Rusi. Francuzi su naručili od američkih kompanija Sevidž arms (Savage Arms Corporation of Utica) i Kolt (Colt Patent Fire Arms Manufacturing Co. of Hartford, Connecticut) a Rusi od američke kompanije Merlin - Rokvel (Marlin - Rockwell Corporation of New Haven, Connecticut). Deo mitraljeza Kolt Brauning proizvedenih u kompaniji Merlin Rokvel je isporučen i Francuzima.
Bendžamin Berkli Hočkis (Benjamin Berkeley Hotchkiss) je bio Amerikanac koji osnovao svoju kompaniju za proizvodnju eksloziva i oružja u Francuskoj. Premda je Hočkis umro još 1885. godine njegova kompanija je nastavila rad. Austrijski plemić grof fon Odkolek (Graf von Odkolek) je 1893. godine došao u Hočkisovu kompaniju i ponudio prototip svog mitraljeza. Premda je oružje zahtevalo još dosta daljeg rada na usavršavanju kompanija je odmah otpkupila sva prava na mitraljez isplativši gotovinski, pomalo naivnog, pronalazača. Glavni inžinjer kompanije Hočkis Amerikanac Lorens Benet (Laurence Bénét) odmah je pristupio usavršavanju mitraljeza. Usavršeni model se pojavio 1895. godine i konačno posle daljeg razvoja mitraljez je usvojen u francusko naoružanje 1897. godine. Kasnije, 1909. godine pojavila se i verzija u vidu puškomitraljeza (Fusil Mitrailleuse Hotchkiss modele 1909 (portative)) koja je korišćena u francuskom RV tokom Prvog svetskog rata  a koristili su ga, tokom tog rata, i francuski i britanski konjanici. Konačno, 1914. godine pojaviće se Model 14 koji će postati standardni francuski mitraljez u Prvom svetskom ratu  a veći broj njih dobiće i Vojska Kraljevine SHS i koristiće ih sve do Aprilskog rata.
   Fiat Reveli (Fiat-Revelli) je mitraljez koji je konstruisao talentovani italijanski konstruktor major Abel Betel Reveli (Abiel Betel Revelli). Originalni patent na svoju konstrukciju mitraljeza Reveli je dobio 1908. godine. Konstruktor je ručno napravio nekoliko primeraka i ponudio ih italijanskoj armiji ali ova nije bila zainteresovana. Reveli je nakon toga pristupio firmi Fijat iz Torina koja je napravila nekoliko demonstracionih primeraka mitraljeza. Kada je 1914. godine postalo jasno da Italija svakog momenta može da udje u rat armija je prihvatila da izvrši zvanična ispitivanja Revelijevog mitraljeza nakon čega ga je usvojila u naoružanje da bi ubrzo bila započeta i njegova serijska proizvodnja u Fijatu.  Bio je to prvi mitraljez italijanske konstrukcije koji je masovno proizvodjen.
   Austrougarski standardni mitraljez u Prvom svetskom ratu je bio Švarcloze (Schwarzlose) koji je uveden u naoružanje armije dvojne monarhije 1905. godine. Mitraljez je konstruisao Andreas Vilhelm Švarcloze i prvi model svog mitraljeza je patentirao 1902. godine. Medjutim tek 1905. godine mitraljez je, pod oznakom MG 05, ušao u serijsku proizvodnju u fabrici u Štajeru (Österreichische Waffenfabrik-Gesellschaft). Uskoro se 1907. godine pojavio i nešto poboljšani model MG 07 koji je bio i osnovni model Austro-Ugarske vojske na početku Prvog svetskog rata. Ove prve dve verzije su imale pumpu za ulje za podmazivanje metaka pre uvodjenja u zatvarač, zbog čega je 1912. godine usvojen model MG 07/12 kod koga je ta pumpa bila izbačena. Ovaj model je proizvodjen sve do kraja Prvog svetskog rata i postepeno je zamenio u trupi prethodna dva modela.  Veliki broj ovih mitraljeza je koristila najpre srpkska vojska koja je do njih došla iz plena a posle Prvog svetskog rata takodje vrlo veliki broj je korišćen Vojske Kraljevine SHS (Jugoslavije) i to najpre u originalnom austro-ugarskom kalibru 8 mm a kasnije u standardnom jugoslovenskom kalibru 7,92 mm.
   U britanskoj armiji na smenu Maksima su došli mitraljezi Vikers koji su direktno razvijeni iz Maksima. Imali su manju masu i bili su lakši za prenošenje. Usvojeni su standardni mitraljezi britanske armije 1912. godine ali će proteći dosta vremena da u potpunosti zamene Maksime.
   Vratimo se Maksimima.
   Nemački Generalštab (Generalität) kao i car Vilhelm II (Wilhelm II) su vrlo rano shvatili značaj mitraljeza. Nakon prvih eksperimenata 1888. godine uvezeni su iz Britanije prvi Maksimi za potrebe Carske garde. Naime, car Vilhelm II je bio toliko impresioniran mitraljezima da je lično od svojih sredstava kupio manji broj Maksima tzv “Svetski standard” (World Standard) u kalibru 11 mm i to po jedan za svaki od gardijskih dragunskih pukova. Nekoliko primeraka je otišlo i u opitnu komisiju (Prufungskommission).  Ludvig Leve (Ludwig Loewe) je 1891. godine otpkupio na sedam godina licencu za serijsku proizvodnju Maksima. Zatim je sa još nekim drugim kompanijama stvorio Nemačku fabriku oružja i municije (Deutsche Waffen und Munitionsfabriken - Berlin - DWM) u kojoj je nastavljeno sa serijskom proizvodnjom Maksima.  Nemačaka ratna mornarica je Maksim usvojila 1894. godine dok je nemačka armija oko 1900. godine dosta eksperimentisala sa modelom MG 99. DWM je vrlo rano stekla prava i za izvoz Maksima pa ih je počela proizvoditi i za potrebe Austro-Ugarske i Rusije a započela je i da samostalno usavršava Maksim pa se tako oko 1901. godine pojavila prva nemačka varijanta koja je serijski proizvodjena pod oznakom MG 01.  Ova verzija je prva dobila lafet koji će biti zadržan i kod sledećih verzija. Neka poboljšanja usvojena 1903. godine dovela su do pojave novog modela MG 03 kod koga su mesingani delovi zamenjeni čeličnim. Daljom optimilazacijom konstrukcije, pre svega lafeta, pojavio se konačni model MG 08 koji je bio standardni nemački mitraljez u Prvom svetskom ratu.  Ono što je vrlo važno za nas je ne samo to da se ovaj mitraljez izmedju dva svetska rata nalazio i u naoružanju vojske Kraljevine SHS (tj Jugoslavije) već i srpski i bugarski Maksimi (kao i svi drugi Maksimi uvedeni u naoružanje neposredno pred Prvi svetski rat - osim ruskog) predstavljaju samo varijantu nemačkog MG 08.
Mitraljez MG 08 će ostati u naoružanju nemačke armije i tokom Drugog svetskog rata a neke istočno nemačke para vojne formacije koristiće ga sve do kraja pedesetih godina XX veka. Ove mitraljeze će izmedju dva svetska rata pa i tokom Drugog svetskog rata koristiti i mnoge evropske zemlje pa i azijske i južno američke.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Deligrad on December 16, 2010, 09:18:32 pm
Srpski mitraljezi Maksim M.09


Srpska vojska je relativno kasno nabavila mitraljeze.
Medjutim, još krajem 1892. godine Srbija je pokušala u Engleskoj, radi probe, nabavi jedan mitraljez Maksim. Naime, ministar inostranih dela J. Avakumović je 23. novembra/5. decembra 1892. godine uputilo zahtev srpskom poslaniku u Istanbulu da od Otomanske vlade zatraži odobrenje da se propusti transport jednog mitraljeza Maksim od Soluna do Srbije. No, otomanske vlasti su odbile da dozvole transport mitraljeza o čemu je srpska vlada obaveštena prvih dana januara 1893. godine.
Početkom XX veka bilo novih pokušaja sa nabavkom, ali nedostatak novca i preka potreba da se nabave brzometni topovi prisilili su srpski djeneralštab da nabavku mitraljeza ostavi za bolja vremena.
                  Konačno je tokom 1907. godine odlučeno da se nabavi 100 mitraljeza. Da bi se izabrao najbolji mitraljez Ministar vojni je naredio 24. decembra 1907/5. januara 1908. godine da se izvrše uporedne probe. Istovremeno je formirana posebna komisija (sastavljena od 3 artiljerijsko tehnička i 2 trupna oficira) koja je trebala da donese odluku o najboljem mitraljezu. Ispitivanje je vršeno u Kragujevcu i na terenima u okolini Čačka i Kraljeva, gde je izvodjeno i bojevo gadjanje.
Komisija je najpre izvršila probe sa mitraljezima Maksim (Maxim), Švarcloze (Schwarzlose) i Madsen (Madsen). Doduše, na testiranje je stigao i mitraljez sistema Hočkis čilski (Hotchkiss-Hočkis) ali je na samom početku proba imao takve zastoje u mehanizmu da je morao da se povuče sa testiranja za izvesno vreme. Tokom proba prijavljen je, naknadno, i laki mitraljez Hočkis a i teški mitraljez Hočkis (Hočkis čilski) je nastavio sa probama. Tako su na probama ukupno učestvovala pet modela mitraljeza i to tri teška (Maksim, Švarcloze i Hočkis) i dva laka  ili kako su se tada zvala ručna mitraljeza (Madsen i Hočkis).
      Ispitivanje je vršeno po opširnom programu koji je obuhvatao i čisto tehnička ispitivanja i ispitivanja na terenu. Glavna je pažnja obraćena na balističke osobine, na brzinu i tačnost gadjanja na raznim daljinama, na veličinu opasnog prostora po dubini i širini (košenje), na gadjanje na velikim daljinama, kao i na brzo i sigurno funkcionisanje mitraljeza. Važna karkteristika je bila izdržljivost u dugoj neprekidnoj vatri. Smatralo se da mitraljez treba da poseduje mogućnost neprekidne vatre od najmanje 1000 metaka a po mogućstvu i svih 2000 metaka i to sve bez promene položaja. Sve do pojave pratećih pešadijskih orudja (topovi 37 mm i minobacači) ovo je bilo moguće a posle pojave pratećih orudja brza promena vatrenog položaja će postati imperativ. Upravo zbog ovog uslova, mitraljezi sa vazdušnim hladjenjem (Hočkis) i ručni mitraljezi nisu praktično dolazili u obzir, samo mitraljezi sa vodenim hladjenjem su omogućavali ovakvu neprekidnu vatru. Praktično se izbor sveo na mitraljeze sistema Maksim i Švarcloze.
Posle obimnih proba komisija je, na svojoj sednici 22. februara/6. marta 1908. godine, odlučila da se usvoji mitraljez sistema Maksim, uz neke manje popravke. Zatim su izvršene i poslednje nasilne probe Maksima sa 15.000 metaka. Konačno su probe završene 26. februara/10. marta, posle čega je 5/18. marta komisija obavestila Ministra vojnog o svojoj odluci. Ministar vojni djeneral Stepa Stepanović je 7/20. maja naredio da se ove primedbe dostave fabrici DWM u Berlinu i da ova izvrši popravke pa da tako popravljeni mitraljez pošalje u Srbiju. Sve dotle i ostali mitraljezi su ostali u kombinaciji. Pošto je fabrika poslala prepravljeni mitraljez u Srbiju, Ministar vojni je 20. septembra/3. oktobra 1908. godine naložio komisiji naknadne probe. Pošto su i te probe izvršene rešeno je prema prepisu Ministra vojnog ABr. 7432 od 20. oktobra/2. novembra 1908. godine da se usvoji u naoružanje Srpske vojske mitraljez sistema Maksim M.09. Interesantno je da u tom rešenju piše Maksim M.08, ali je to najverovatnije štamparska greška, jer se već u sledećim dokumentima ovaj mitraljez naziva M.09.
         Mitraljezi su isporučeni tokom 1909. godine i pored velikih problema sa transportom zbog blokade od strane Austro-ugarske. Neki od njih su isporučeni i preko Rusije i Odese. Cena mitraljeza Maksim je bila 10.000 dinara po komadu.
         Naredjenjem Ministra vojnog djenerala Mihaila Živkovića bio je otvoren u Beogradu, od 5/18. septembra do 4/17. oktobra 1909. godine, “Privremeni kurs za obuku oficira u rukovanju i upotrebi mitraljeza”. Iz svakog pešadijskog i konjičkog puka bio je upućen po jedan komandir (kapetan I ili II klase) i po jedan pukovski puškar. Komandant kursa je bio konjički potpukovnik Živojin Babić (predavao i taktičku upotrebu mitraljeza) a nastavnici: artiljerijski major Đordje Špartalj (nastava gadjanja i fortikacija), pešadijski kapetan I klase Velibor Trebinjac (opis, rukovanje, čišćenje i pakovanje mitraljeza i njegovog pribora - Trebinjcu se za posuživanje mitraljeza pridodavao majstor Ljubomir Petrović kao pomagač) i artiljerijski kapetan I klase Golub Conić (opis, rukovanje, čišćenje i pakovanje tovarnog pribora i za manevrovanje odeljenjem od 2 i 4 mitraljeza).  U ovoj mitraljeskoj školi gadjanja isprobana su 4 Maksima iz kojih je ispaljeno 30.000 metaka bez ikakvog kvara.  
Komisija koja je primala mitraljeze u Berlinu takodje je izbacila veliki broj metaka i na ni jednom mitraljezu nisu bile primećene nikakve opasne i štetne mane.
Naredbom Ministra vojnog od 3/16. aprila 1910. godone odredjeni su, po potrebi služne, prvi komandiri mitraljeskih odeljenja pri pukovima.  Time su mitraljezi Maksim M.09 postali operativni u Srpskoj vojsci. Sa ovom prvom isporukom svi pešadijski pukovi I poziva su dobili po jedno odeljenje (od po dva voda sa dva mitraljeza) od 4 mitraljeza. Takodje i sva 4 konjička puka u konjičkoj diviziji su dobila po 4 mitraljeza. Za opremanje ostalih jedinica, kao i neophodnu rezervu, bilo je potrebno još 150 mitraljeza.
Srpska vlada je novembra 1909. godine potpisala ugovor u Francuskoj o zajmu od 150,000.000 dinara. U sklopu tog zajma bila je predvidjena suma i za nabavku 150 mitraljeza. Premda je Srpska vojska već imala u naoružanju 100 mitraljeza Maksim, zbog jakog pritiska Francuza da se oružje nabavlja u Francuskoj, jedno vreme se razmišljalo o nabavci ručnih mitraljeza Hočkis M.1909. Jedan od glavnih argumenata, onih koji su hteli da pristanu na ovaj zahtev, je bila znatno niža cena Hočkisa od svega 6.000 dinara. Načelnik Artiljerijsko tehničkog odeljenja pukovnik Nedeljko Vučković se u jednom referatu od 31. januara/13. februara 1910. godine žestoko suprotstavio ovom predlogu insistirajući na nabavci mitraljeza Maksim.  Na sreću, ovo mišljenje je prevladalo i tako je nabavljeno još 150 mitraljeza Maksim M.09. Ipak Ministar vojni je u svom dopisu od 23. februara/8. marta 1910. godine izneo nekoliko sitnijih primedbi koje su usvojene i zatraženo je od fabrike DWM postupi u skladu sa njima pri isporuci ove serije od 150 Maksima.
         Srpska vojska je na početku Balkanskih ratova imala u operativnim jedinicama 246 mitraljeza. Svaki pešadijski i konjički puk je imao po 4 mitraljeza. Takodje, mnogi samostalni konjički divizioni su imali po 2 pa čak i 4 mitraljeza. Ovako je bilo i tokom Prvog svetskog rata sve do povlačenja kroz Albaniju i dolaska na Krf. Tu su, preostali mitraljezi Maksim poslati u Francusku na reparaciju, dok je Srpska vojska dobila mitraljeze Sen Etjen M.07 i (u manjem broju) Hočkis M.14. Reparirani srpski Maksimi su zatim upotrebljeni na zapadnom frontu. Nešto srpskih Maksima su zaplenili i Austrougari koji su ih takodje upotrebili u borbi. Manji broj Maksima M.09 je bio u naoružanju Vojske Kraljevine Jugoslavije gde su prepravljeni na kalibar 7,92x57 mm Mauzer. U vojsci Kraljevine Jugoslavije zvanična oznaka ovog mitraljeza je bila (nakon prekalibriranja) 7,9 mm M. 09S.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Deligrad on December 16, 2010, 09:22:06 pm
Opis mitraljeza Maksim M.09

Mitraljez Maksim spada u grupu mitraljeza kod kojih se otvaranje i zatvaranje zatvarača, punjenje i opaljivanje vrši automatski pomoću trzanja oružja, koje dolazi usled dejstva barutnih gasova pošto izadju iz cevi. Cev se po opaljenju pokrene zajedno sa zatvaračem u nazad a po tom zatvarač produži sam. Orudje se sastoji od mitraljeza (mašinske puške), postolja i pribora. Kalibar mitraljeza je 7 mm, isto kao kod srpskih puški sistema Mauzer (M.99, M.99/07, M.80/07 i M.10). Cev se hladi vodom. Mitraljez je opremljen sa štitom i durbinom za nišanjenje i osmatranje. Jedno punjenje vodom omogućava da se iz njega bez prekida ispali 2.000 metaka, voda počinje da isparava tek posle 750 do 800 izbačenih metaka. Brzina gadjanja mu je 500 met/min sa ojačanjem trzanja cevi. Cev može da izdrži preko 12.000 metaka bez promene.

Taktičko tehnički podaci mitraljeza Maksim 7 mm M 09

masa mitraljeza sa vodom   kg   25.800
masa mitraljeza sa vodom, postoljem i štitom   kg   62.100
celokupna dužina mitraljeza sa uvučenim repom za ležeći stav   m   1.60
celokupna dužina mitraljeza sa uvučenim repom postolja za sedeći stav   m   1.20
dužina cevi   m   0.71
broj žljebova      4
korak žljebova   mm   220
kalibar cevi   mm   7
visina gornje ivice štita u najvišem sedećem stavu   m   1.05
visina gornje ivice štita u najnižem ležećem stavu   m   0.63
širina oba krila štita   m   0.74
površina štita   m2   0.56
broj metaka u redeniku      250
početna brzina zrna   m/s   700
masa zrna   gr   11.2
brisani prostor za cilj visine 0.50 m   m   360
brisani prostor za cilj visine 1.70 m   m   580


Metak 7 x 57 mm Mauzer (7 x 57 mm Mauser)

Metak 7x57 Mauzer, je takodje poznat i kao "7 mm Mauser", “7 mm Španski Mauzer” ("7 mm Spanish Mauser"), i ".275 Rigby", je 1893. godine razvila kompanija Mauzer kao vojni metak za potrebe španske vojske. Ubrzo ga je usvojilo više armija medju kojima i srpska. Ovaj metak pretstavlja u mnogo čemu prekretnicu u razvoju vojnog metka. Premda se danas smatra kao zastareo vojni metak još uvek je popularan kao lovački metak.
   Komapniju Mauzer su osnovali braća Vilhelm i Piter Paul Mauzer krajem šesdesetih godina XIX veka. Posle nekoliko inovacija i više godina probijanja na tržištu prvi veliki uspeh kompanije je bila, za ono vreme, ogromna turska naruDžbina za Mauzerove brzometke u kalibru 7,65 mm.
   Odmah zatim je i Španija 1893. godine usvojila Mauzerovu konstrukciju ali u kalibru 7 mm. Ovaj metak sa žljebom i bezdimnim barutom i centralnim paljenjem je imao zrno čiji je nominalni prečnik bio 7 mm i dužinu čaure 57 mm pa se zato obično i označava sa “7x57 Mauzer”. Oživalno zrno je imalo masu od 11 gr i početnu brzinu, zavisno od modela puške, bar 700 m/s. Za kraj XIX veka bile su to spektakularne karakteristike.
   Kvalitet metka se ubrzo potvrdio u Drugom burskom ratu 1899-1902. godine kada su se burske puške Mauzer 7 mm Mod 1903 pokazale apsolutno superiorne nad britanskim puškama koje su u to vreme još uvek imale municiju punjenu crnim barutom premda je kalibar već bio smanjen na .303 inča tj 7,69 mm. 


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Bozo13 on December 16, 2010, 10:48:28 pm
Ako se ne varam, to bi morao biti taj "Maksim"

[attachment=1]
[attachment=2]



Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: dzumba on December 16, 2010, 10:49:47 pm
Зна ли се ко су били чланови комисије која је испитивала и предложила увођење Максима у наоружање српске војске?


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: švercer011 on December 21, 2010, 01:46:11 am
[attachment=1][attachment=2]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Deligrad on December 22, 2010, 12:20:48 am
Na prvoj razglednici je crnogorski Maksim M. 12 koji ima ruski kalibar 7,62 mm, tj koristio je rusku municiju pošto su Crnorci imali u naoružanju ruske puške Mosin M. 1891 i to prvu verziju a ne M. 1891/10.
Drugi mitraljez jeste srpski.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on September 27, 2011, 09:41:36 am
[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: kanader41 on September 27, 2011, 11:33:03 am
Maksim u vojno-povijesnom kompleksu "Staljinova linija" 40-tak km od Minska.[attachment=1][attachment=2][attachment=3]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: kanader41 on September 27, 2011, 11:36:26 am
[attachment=1][attachment=2]Moja preporuka je da pogledate ovo: http://englishrussia.com/2011/09/12/the-tour-about-stalins-line/#more-67207


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: lovac on September 27, 2011, 12:25:27 pm
Deligrad, čestitam!
Vrlo lep opis mitraljeza


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: ML on September 28, 2011, 06:09:38 am
[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: ML on September 29, 2011, 06:08:49 am
[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on April 05, 2014, 10:30:33 pm
[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: momo PT61 on April 05, 2014, 11:45:35 pm
Gledam fotke stare,i sve imaju jednu zajedničku crtu-ponos i dika na licima mitraljesca i poslužioca na Maxim-u.Može se samo zamisliti kolika odgovornost i čast prema ostalim vojnicima imali ovi svakako odabrani za tu dužnost i čast,iako se radilo o teškom orudju i teškoj službi na I liniji fronta  :) ;)


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Bozo13 on August 29, 2014, 11:04:40 am
Nije baš Srbski ali je Crnogorski Maxim M1912

[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: JASON on August 12, 2017, 05:48:21 pm
Српски војници са митраљезима максим калибра 7мм. Mесто и време када је снимак направљен није познато.

[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Dreadnought on March 08, 2018, 03:35:30 pm


Mitraljesko odeljenje srpske vojske u Balkanskom ratu 1912. godine na razglednici.


[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Dreadnought on November 07, 2021, 02:09:34 pm



Srpski Maksim 7 mm M.09, Beograd.




[attachment=1]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on November 07, 2021, 02:16:03 pm
Na Adi ili na Zemunskoj stani?


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: Dreadnought on November 07, 2021, 02:26:47 pm



Ja bih rekao na zemunskoj strani, po položaju grada preko reke.

A i po strujnim stubovima, ne verujem da ih je bilo na Adi.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on November 07, 2021, 02:48:24 pm
I ja bih to rekao.

Cenim da narednici drže Nagane.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: dzumba on November 08, 2021, 08:13:26 pm
А где би ти струјни стубови били на земунској страни? Село Бежанија је око 1 км од обале Саве и на самој обали није било никаквих објеката да би им трбала струја. На Ади је требала јер је ту била караула и други објекти. Зато бих ја оценио да је ово ипак на обали Аде Циганлије. Ни сама река у позадини није широка (као што би била да је слика са земунске стране).


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: lovac on November 08, 2021, 08:50:30 pm
Pitanje:
za kalibar mitraljeza piše da je 7 mm.
Da li se radi o metku 7 x 57, koji je u doba pre Velikog rata bio dosta popularan?


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on November 08, 2021, 09:15:07 pm
Jeste, to je bio kalibar koji je Srpska vojska koristila početkom 20. veka.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: momo PT61 on January 17, 2022, 10:21:04 pm
         ајвише је добиила од француза 1915/16 године
        А :pirat иначе,ја га зовем  ФРАНЦХСКИ  својејер увјек воле да буду   како да каже м  аутох тони у калибрима  за  своје оржје


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on February 26, 2022, 07:54:50 pm
Mitraljezi Maxim u Srbiji i Crnoj Gori
Branko Bogdanović

Srpski mitralјez 7mm sistema Maksim M1909

U sklopu modernizacije armije, nakon nabavke brzometnih pušaka, pred Ministarstvom vojnim se našao sledeći zadatak – nabavka savremenih mitralјeza. Kao prvi korak, generalštabna Komisija je tokom 1904. godine izradila program naoružanja, prema kome je svaku pešadijsku diviziju I i II poziva trebalo opremiti sa po 20, a Konjičku – sa 16 mitralјeza. Tako su se iskazale potrebe za najmanje 116 mitralјeza. Ministarstvo vojno je 1907. godine odlučilo da nabavi prvu partiju od 100 mitralјeza te je zadužilo svoj Artilјerijski komitet da raspiše međunarodni konkurs za izbor nabolјeg sistema. Na konkurs su se prijavile renomirane evropske fimre: Deutsche Waffen – und Munitionsfabriken Aktien-Gesellschaft, Berlin Scharlotenburg (DWM) sa komercijalnom konstrukcijom mitralјeza 7,9 mm sistema Maksim, zasnovanom na usavršenom zatvaraču Vickers, Sons & Maxim Ltd (VSM) M1901; austrijska Ősterreichische-Waffenfabrik Gesellschaft, Steyr (OEWG) sa mitralјezima 8 mm M05 i M07 (Maschinengewehr Patent Schwarzlose M05 u. M07), francuska Société Anonyme des Anciens Etablissements Hotchkiss et Cie, Saint-Denis, sa “čilskom“ (čileanskom) varijantom mitralјeza 7 mm Hotchkiss M1896 kao i sa lakim mitralјezom Hotchkiss Mle.1909 Benet-Mercie, te danska Dansk Rekyl Riffel Syndikat A/S, takođe sa lakim mitralјezom Madsen M1902. (Tokom 1899 godine čileanski general nemačkog porekla Emil Kerner Hence (Emil Körner Henze, 1847-1920) i čileanski poslanik u Berlinu Ramon Suberkasiuks (Ramon Subercaseaux, 1854-1936) naručili su 60 mitralјeza sistema Hočkis M1896. (7mm Hotchkiss Mle.1896) po jediničnoj ceni od 4500 franaka. Sistem Madsen je razvijen 1890 godine i proizvodio se od 1900 godine u Kopenhagenu u firmi Dansk Rekylriffel Syndikat).U kragujevačkom Vojno-tehničkom Zavodu, te na poligonima u Valјevu i Čačku, 24. decembra 1907/7. januara 1908. godine započete su uporedne probe ponuđenih sistema. Svim probama je prisustvovao komercijalista i konstruktor nemačkog “DWM“, Georg Luger (Georg Luger, 1849-1923), koji se trudio da srpskoj komisiji ukaže na sve mane i mogućnosti Maksimove konstrukcije.

Nedelјko Vučković na čelu komisije u Kragujevcu 1908. godine testira ručni mitralјez 7mm Hotchkiss Mle.1909 Benet-Mercie
[attachment=1]

Komisija je 22. februara/6. marta 1908. najpovolјnije ocenila nemački Maxim sa vodenim hlađenjem ali je insistirala i na “nasilnoj“ probi na 15.000 metaka, koja je uspešno sprovedena 26 februara/10 marta. Komisija je Izveštaj uputila ministru vojnom, generalu Stepi Stepanoviću; Stepanović je 7/20. maja spisak uočenih nedostataka uputio proizvođaču u Berlin, kako bi ih otklonio i time u poptunosti zadovolјio uslove konkursa.  U suštini, srpski stručnjaci su insistirali da oružje bude prilagođeno domaćem metku 7h57 mm, da bude opremlјeno komercijalnim tronošcem umesto nemačkog, tzv. Schlittenlafette, olakšanim štitom i kutijama za dva rezervna zatvarača.

Ručni (laki) mitralјez 7mm Hotchkiss Mle.1909 Benet-Mercie
[attachment=2]

Usavršeni model je dostavlјen Beogradu početkom jeseni i 20. septembra/3. oktobra je uspešno prošao sva ispitivanja.  Komisija je 23. septembra/6. oktobra 1908. donela odluku da se u naoružanje srpske vojske primi mitralјez 7 mm sistema Maksim M1908, čto je potvrđeno i Naredbom ministra vojnog A№  7432 od 20. oktobra/2. novembra 1908. godine. No, prema godini isporuke, mitralјezi su zvanično poneli oznaku Modela 1909.

Mitralјez sistema Maxim sa orebrenim hladnjakom na probama u Kragujevcu, 1908. godine
[attachment=3]

Ministarstvo vojno je sa koncernom DWM potpisalo ugovor o isporuci 100 mitralјeza po jediničoj ceni od 10.000 dinara (8300 rejhsmaraka). Kako je do kraja jula 1909. godine u zemlјu stiglo prvih 50 primeraka, ministar vojni Mihailo Živković je 3/16. avgusta izdao Naredbu F/Đ№. 7163 o osnivanju kursa za obuku oficira u rukovanju novim oružjem. Kurs je održan u Beogradu, od 5/18. septembra do 4/17. oktobra 1909; komandant kursa bio je potpukovnik Živojin Babić, predavači – majori Đorđe Špartalј i Ljubomir Petrović, kapetani I klase Velibor Trebinjac i Golub Conić, te majstor kragujevačkog Zavoda Ljubomir Petrović, a kurs su pohađali po jedan kapetan I ili II klase iz svakog pešadijskog i konjičkog puka. Ostalih 50 mitralјeza isporučeno je do kraja tekuće godine.

Georg Luger prisustvuje probama mitralјeza 7mm maxim.
[attachment=4]

Kako je ovaj broj mitralјeza delimično pokrivao samo potrebe I poziva, Srbija je u Berlinu naručila još 150 komada. Do. 7/20. maja 1910. od ukupno naručenog broja u zemlјu je stiglo 130 mitralјeza, tako da je kompletna operativna vojska dobila mitralјeska odelјenja. Naknadno dostavlјenih 20 mitralјeza služili su kao rezerva ili su predati na upotrebu novoformiranim jedinicama i centrima za obuku. Svi srpaki mitralјezi M1909 imali su komercijalno postolјe-tronožac M1909 mase 22,5kg i čelične štitove (620x740mm) mase 13,8 kg.

Georg Luger i Nedelјko Vučković na probama mitralјeza 7mm maksim u Kragujevcu
[attachment=5]

Ministarstvo vojno je 20. maja/7. juna 1912.  godine izdalo naredbu A/T.№ 7561 prema kojoj su svi mitralјezi kompletno pokriveni bojom koja je odgovarala boji uniformi, usvojenoj 1908. godine (sivo-maslinasta).

Službeni crtež postolјa M1909 za mitralјez 7mm Maksim.
[attachment=6]

Srpska vojska je 1915. godine preko Albanije prenela 179 mitralјeza svih sistema i modela, od kojih je, prema izveštaju generala Mondezira – 122 mitralјeza sa 343.000 metaka 7×57 mm bilo srpskog Modela 1909 godine. Prema sporazumu sa Francuzima, 122 Maksima je upućeno na reparaciju u zavod Šatelro (Chatelleraut). Planom o reorganizaciji vojske bilo je predviđeno da se reparirani mitralјezi iskoriste za “udvajanje  mitralјeskih vodova“, od čega se kasnije odustalo.


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on February 26, 2022, 07:59:27 pm
Crnogorski mitraljez 7,62 mm sistema Maxim M1906

Prve moderne mitraljeze na principu povratnice barutnih gasova (mašinske puške) Crna Gora je nabavila u isto vrijeme kada i većina evropskih zemalja, uključujući balkanske susjede.

Mitralјez 7 mm sistema Maxim M1909
[attachment=1]

Načelnik Glavne uprave ruskog Generalštaba, Fjodor Palicin(Фёдор Фёдорович Палицын, 1851–1923), 8/21. decembra 1905. je obavijestio ministra inostranih poslova Vladimira Lamzdorfa da ga je vojni agent u Crnoj Gori, generalštabni potpukovnik Potapov obavijestio o želji knjaza Nikole da ruski izaslanik inkognito putuje sa prestolonasljednikom Danilom i načelnikom artiljerije brigadirom Mitrom Martinovićem u Pariz i London radi izbora mitraljeza za crnogorsku vojsku. U suštini, knjaz je zatražio od Nikolaja II Romanova podršku ruskih poslanika u ovim zemljama, sa čim se ruski imperator 3/16. decembra saglasio. Palicin je dopisom №. 9297 takođe Potapovu dao saglasnost za put, o čemu je P.V.Lobačev 5/18. decembra izvijestio Ministarstvo inostranih djela u St. Peterburgu.

Natpis na poklopcu sanduka mitralјeza M1909 iz zbirke Vojnog muzeja u Beogradu: ''НАРОД ОКРУГА НИШКОГ СВОМЕ ЈУНАЧКОМ ИИПЕШ. ПУКУ КЊАЗА МИХАИЛА''.VMB.
[attachment=2]

Potapov je 22. februara/7. marta 1906. podnio detaljan izvještaj o putu, probama i kupovini mitraljeza, priloživši uz izvještaj i kopiju ugovora. Ruski poslanik je, naime, iz Cetinja otputovao na dopust povodom božićnih praznika 21. decembra 1905/3. januara 1906, a u Pariz je stigao 25. decembra 1906/7. januara 1906. godine. U francuskoj prestonici se sa Danilom našao 28. decemebra 1905/10. januara 1906, a Martinović je stigao 31. decembra 1905/13. januara 1906. godine. Direkciju Société Anonyme des Anciens Etablissements Hotchkiss et Cie posetili su 2/15. januara, gdje su se upoznali o konstrukciji i načinu proizvodnje njihovih mitraljeza. Sjutradan, 3/16. januara 1906, na strelištu Saint–Denis 26 Route de Gonesse, izvedeno je i probno gađanje iz mitraljeza 8x51mmR Hotchkiss M1900.U suštini, radilo se o konstrukciji austrougarskog oficira i konstruktora Adolfa Odkoleka(Adolf Freiherr Odkolek von Újezd, 1854–1917) od koga je 1893. „Hočkiz“ otkupio patentna prava, a oružje su usavršili Lorens Benet (Laurence Vincent Benet, 1863–1948) i glavni fabrički inženjer Anri Mersje (Henri A. Mercié). Crnogorska delegacija je bila zadovoljna rezultatima testova, stavljajući primjedbu jedino na veliko zagrijevanje cijevi (mitraljez sa vazdušnim hlađenjem). Pregovori o cijeni i rokovima isporuke 24 mitraljeza ukoliko bi se Crna Gora opredijelila za ovo rješenje vođeni su do 8/21. januara.

Poklopac opruge povratnika mitralјeza M1909
[attachment=3]

Danilo Petrović i Mitar Martinović su za London otputovali 10/23. januara, a Potapov – 11/24. januara i, radi diskrecije, odseli u zasebnim hotelima. Martinović i Potapov su 12/25. januara posjetili direkciju firme Vickers, Sons & Maxim Ltd (32 Victoria Street), gdje su im Vikers (Albert Vickers, 1838–1919) i Doson (Arthur Trevor Dawson, 1866–1931) saopštili da najkasnije za dva dana mogu dobiti podatke o cijeni i rokovima isporuke 24 mitraljeza maksim M1901 (New Pattern Maxim M1901), a da bi probno gađanje bilo organizovano 17/30. januara. Za to vrijeme, princ Danilo je samostalno razgovarao sa predstavnicima firme British Arms Company Rexer koja je od 1905, bez licencnih prava, proizvodila danske mitraljeze Madsen M1902 pod nazivom Rexer (prvenstvo prava imala je Compagnie Madsen A/S iz  Taastrupa, od 1936 – Dansk Riffel Syndikat). Crnogorskoj delegaciji je rekser pokazan 14/27. januara, a probno gađanje je organizovano 16/29. januara na poligonu Wraysbury blizu Vindzora, 35 km zapadno od Londona. Zbog lošeg vremena, Danilo, Martinović i Potapov nisu mogli najbolje da sagledaju učinak oružja. No, kako im se rekser zbog male mase učinio pogodnim, zamolili su da im se jedan primjerak ustupi radi detaljnijih ispitivanja u zemlji. Sljedećeg dana, 17/30. januara, na strelištu fabrike u londonskom predgrađu Erit (Erith Works, zona Fraser Road), konačno su isprobani mitraljezi sistema Maksim M1901. Za razliku od starijih modela sa zatvaračem M1889, ovo oružje je bilo opremljeno lakšim, jednostavnijim zatvaračima (patent br. 17.639 iz 1900 i br.12.700 iz 1901), hladnjakom od čeličnog lima, skrivačem plamena i kompenzatorom trzanja i tripodom sa teleskopskim nogarama i starijim tipom elevatora tipa Acland. Crnogorska komisija je došla do zaključka da ovo oružje po svim performansama prevazilazi konkurente.

No, ovdje je iskrsao finansijski problem; budžetom je za mitraljeze bilo predviđeno 130.000 kruna, a samo jedan britanski maksim sa priborom koštao je 8.000 kruna (24 jedinice – 192.000 kruna). Delegacija je telegramski u Cetinje uputila kompletan izvještaj i predložila da se za sada kupi samo 16 mitraljeza ovog sistema. Pri tome, odlučeno je da se odgovor Ministarstva vojnog sačeka u Parizu, gdje je delegacija stigla 19. januara/1. februara 1906. godine. Kako odgovor iz domovine nije stizao, delegacija je odlučila da posjeti i Berlin, o čemu je obavijestila nadležne. U Berlin su stigli 28. januara/10. februara, gdje ih je sačekalo obavještenje crnogorskog Ministarstva vojnog da se naruči samo 12 mitraljeza sisema Maksim. U duhu novih instrukcija, delegacija je 30. januara/12. februara posjetila direkciju Deutsche Waffen-und Munitionsfabriken (DWM). Naime, konstruktor mitraljeza, Hajram Maksim (Hiram Stevens Maxim, 1840–1916), sopstvenu firmu, The Maxim Gun Company Ltd, pokrenuo je 5. novembra 1884. godine. Samo dva dana kasnije, sklopio je ugovor sa Albertom Vikersom (Albert Wickers), o saradnji u objektima 57D Halton Garden, gdje su registrovali zajedničku firmu Vickers, Sons & Maxim. No, Maksim je 17. jula 1888. i sa Torstenom Nordenfeldom (Thorsten Nordenfelt,  1842–1920) osnovao kompaniju Maxim Nordenfelt Guns & Ammunition Company Ltd. (MNG&AC), Vikers je 1896. otkupio MNG&AC, a novi koncern je od 1. oktobra 1897. nastavio da radi pod imenom  Vickers, Sons & Maxim Ltd. U međuvremenu, 21. oktobra 1893, imigrant iz Njemačke, Zigmund (Sigmund, 1854–1904), mlađi brat berlinskog fabrikanta oružja Ludviga Levea (Ludwig Loewe, 1837–1886), postavljen je za direktora MNG&AC. Ovo je svakako imalo uticaja na odluku da Maxim Nordenfelt Guns & Ammunition Company Ltd. London i  Ludwig Loewe & Comapny Commandit-Gesellschaft auf Actien (Hollmanstrasse No.32 Berlin), 28. januara 1892. potpišu sedmogodišnji ugovor po kome je njemačka fabrika dobila patentna prava za proizvodnju i prodaju mitraljeza maksim pod određenim, obavezujućim uslovima. Firma Leve se 1. januara 1897. uklopila u novi berlinski koncern DWM koji je, bez obzira što je ugovor sa MNG&AC u vrijeme posjete crnogorske delegacije već istekao, za komercijalno tržište i dalje proizvodio maksime britanske konstrukcije, koristeći čak i djelove izrađene u Erith Works i Crayford Works iz Kenta. Kako se radilo o istim mitraljezima isprobanim u Britaniji, princ Danilo i Martinović su zatražili da im se pripremi nacrt ugovora o kupovini 24 mitraljeza maksim M1901 u ruskom kalibru 3“’ (7,62x54mmR). Delegacija je 31. januara/13. februara obišla fabriku, a sjutradan je izvedeno pokazno gađanje iz mitraljeza. Martinović je 1/14. februara sa direktorima fabrike, Gontardom (Paul Theodor Eduard von Gontard, 1868–1941) i Kosegartenom (Max Kosegarten), potpisao ugovor o isporuci 12 mitraljeza u kalibru 7,62 milimetra do polovine maja tekuće godine (po Julijanskom kalendaru). Odabrani mitraljezi su bili sa glatkim, čeličnim rezervoarom hladnjaka, modifikovanim zatvaračem M1889, prilagodljivim na promjenu municije, kompenzatorom trzanja na ustima, sa zastarjelim tripodom tipa VSM (Vickers) Acland, ali bez štitova.

Mitralјesko odelјenje 20. pešadijskog puka I poziva. Kolekcija N. Milovanović
[attachment=4]

Inventar 12 mitraljeza, kao i ekspediciona lista za kompaniju International Transport-Gesellschaft Kohn & Mittler,Berlin und Wien radi prenosa od Francuske do Trsta (Trieste) a, potom, do Bara (Antivari), napravljen je na francuskom jeziku 3/16. jula 1906. godine. Tovar je činilo 6 cinkanih sanduka sa 12 mitraljeza maksim kalibra 0,3 pouce (palaca, inča, 7,62 mm) i 24 rezervne cijevi, 2 sanduka sa 12 teleskopskih tripoda, 1 sanduk sa rezervnim djelovima i alatom, 1 sanduk sa 6 mašina za punjenje platnenih redenika, 2 sanduka sa 72 municijske kutije i 2 sanduka sa 250 platnenih redenika kapaciteta po 120 metaka. Direkciji DWM je iz Cetinja već 4/17. februara uplaćena 1/3 ukupno ugovorene cijene, odnosno, 32.000 od 96.000 kruna, što je značilo da je jedan mitraljez (sa priborom, alatima i rezervnim cijevima) vrijedio 8.000 kruna – isto koliko je tražio i britanski MNG&AC. Ministarstvo vojno Crne Gore je prvi dvomjesečni „mitraljeski kurs“ organizovalo početkom 1907. godine. Cilj kursa je bio da se ljudstvo obuči u rukovanju i održavanju tek prispjelog njemačkog oružja. Prvi kurs je pohađalo 6 oficira, a nastavu je držao poručnik Veselin Sekulović, inače ruski đak. Nakon okončanja kursa, formirana je prva mitraljeska četa (nastavnog tipa) u koju je, u svojstvu instruktora, raspoređeno prvih šest polaznika. Kasnije, kroz obuku je prošlo ljudstvo za još tri mitraljeske čete. Prema Uredbi o formaciji vojske, odjeljenje mitraljeske čete je 1908. godine činio jedan potporučnik – komandir odjeljenja, dva vodnika – mitraljeskih kom(andira), dva desečara – nišandžija, 15 redova i 7 momaka-konjovodaca II klase.

Kvalitet i način izvođenja obuke slikovito je opisao Aleksa Bjeletić iz Banjana. On je u proljeće 1908. svoj tridesetodnevni vojni rok služio upravo u mitraljeskoj četi na Lovćenu.

Mitraljezi 7 mm M1909 na položajima
[attachment=5]

No, u nedostatku tehničkih informacija, Crna Gora 2/15. februara 1906. godine uz 12 mitraljeza nije naručila i odgovarajuće štitove. Ministarstvo vojno je grešku pokušalo da ispravi naknadnom narudžbinom (nakon narudžbine štitova za mitraljeze M1912), a zahtjev za izradu 12 štitova dostavljen je njemačkom koncernu početkom januara 1913. godine. No, Luger je 31. januara/12. februara i 17/29. februara 1913. obavijestio Hajdukovića da DWM nije u stanju da izradi štitove za staro oružje (M1906) jer originali starog lafeta i odgovarajuća tehnička dokumentacija više nisu postojali ni u Berlinu ni u Londonu. Oružje je, naime, bilo izrađeno po staroj britanskoj licencnoj dokumentaciji (Maxim-Nordenfeldt), odnosno, po uzoru na ruski 7,62 mm M1895, koji je bio izbačen iz proizvodnje. Luger je predložio da Crnogorci u Berlin pošalju jedan tripod M1906, prema kome bi se izradilo 12 odgovarajućih štitova. Nakon ekspedicije tripoda, Ilija Hajduković je u ime “Direkcije arsenala“, dokumentom br. 349 od 23. jula/4. avgusta 1913, od DWM zatražio oficijelnu ponudu za izradu istih. Komercijalno odjeljenje berlinskog koncerna je 31. jula/12. avgusta odgovorilo Hajdukoviću da bi jedinična cijena štita iznijela 320 maraka sa isporukom franko granica Njemačke radi daljeg transporta morskim putem, uz 14% popusta. Rok isporuke je bio 3 mjeseca, a ako bude moguće i prijed (ranije). Štitovi bi se transportovali preko Milana i Barija do Bara, pri čemu bi za špediciju bila angažovana italijansko-švajcarska firma Ficher Rechsteiner (Successors Fischer & Rechsteiner SA di Chiasso). Luger je tri dana ranije, 28. jula/9. avgusta obavijestio Hajdukovića da će biti za sigurno sve učinjeno da budeš što god bržije i dovoljno uslužen. Njemački DWM je Hajdukovićev dopis br. 349 od 23. jula/4. avgusta 1913. prihvatio kao konačni ugovor, s tim što je 12/24. avgusta jediničnu cijenu spustio na 274 maraka a popust povećao na 29%. Hajduković je 22.oktobra/3. novembra, novim dopisom br. 449, zamolio njemačkog proizvođača da štitove pošalje po istom špediteru, rutom Milano – Bar – Bari. Direkcija DWM je 30. oktobra/11. novembra direktora Direkcije Kr. Arsenala, g. majora Iliju Hajdukovića obavijestila da su štitovi spaketirani u jednu duplu cinkovu kašetu (sanduk obložen dvostruko pocinkovanim limom) označenu ‘E.K’. Težina ukupna (tovara je) 220 kg,  čisto (samo štitova) 174 kg, (a) mjere (kašete su) 800x700x450 m/m. Proizvođač je kontaktirao firmu Fišer-Rehštajner radi daljih uputstava po pitanju transporta. Crnogorsko Ministarstvo finansija je 15/27. novembra 1913. njemačkom koncernu isplatilo 2.335 maraka, odnosno 2755,3 perpera za 12 štitova M1906.

Crnogorski mitraljez 7,62 mm sistema Maxim M1912

Iz intenzivne Lugerove i Hajdukovićeve prepiske koja je vođena nakon 1906. godine, može se uočiti da se proslavljeni konstruktor zalagao da Crna Gora nabavi novi kontingent savremenijih mitraljeza. Svakako su najinteresantniji podaci koje je Luger sekretno dostavio Hajdukoviću 28. juna/10. jula 1907. godine. On bukvalno piše: Od dužeg vremena njemačka vojska izrazila nam (koncemu DWM) je njenu želju, da mašinsku pušku (bukvalno preveden njemački termin Machinengewehr) lakše težine konstruišemo, pošto je istu zbog teških terena teško transportovati. Na to smo po mogućstvu svi uticali, i ja isto, a izašlo nam je, da puška, koja je dosada 27,5 kila merila, sada samo 15,5 kg teži. A lafeta s’točkovima, koje je 64 kila merila, sada meri oko 30 kila. To su dakle koristi, koje čine, da se puška lako i brzo prenosi, naročito na brdima. U daljem tekstu, Luger je savjetovao da se sačeka da se novi sistem mitraljeza detaljno ispita, usvoji za njemačku vojsku i osvoji njegova serijska proizvodnja, pa da ga tek onda naruči i Crna Gora. Očito, Luger je pisao o najnovijim njemačkim verzijama maksima MG-08 i komercijalnog M1909, koja je tada bila u razvoju i koji su u fazi prototipa bili poslati na testiranje u Srbiju. Iznijeti podaci bili su isuviše optimistički u odnosu na krajnji rezultat konstruktorskog tima DWM.

Konačna verzija MG-08 imala je masu od 20,8 kg (bez vode), odnosno 25,3 kg sa vodom u hladnjaku. Originalni njemački saonički lafet (Schlitenlaffete), koji su na kraćim rastojanjima mogla vući ili nositi dva čovjeka (mogao se kombinovati i sa točkovima), imao je masu od 37,5 kg. Istina, ovo je bio izvjestan pomak u odnosu na stari lafet na točkovima, mase 67 kg (turski maksim M.1907 sa lakom verzijom vikers-maksimovog lafeta M1899 imao je masu od 80,74 kg). Suprotno lafetu sa točkovima, novi, komercijalni tripod M1909, korišćen na srpskom (M1909) i bugarskom (M1909) mitraljezu, težio je 22,5 kg, što je znatno prevazilazilo 15 kg koje je optimistički (ili kao dobar trgovac?) spominjao Luger. Lugerove sugestije i opredjeljenje srpske vojske za novi tip maksima, uticale su da i Crnogorci pokrenu inicijativu oko nabavke sličnog oružja. Prema nekim indicijama, izgleda da se u to vrijeme prvenstveno računalo na rusku pomoć u mitraljezima 7,62 mm M1910. Bugarski poslanik na Cetinju tvrdi da mu je crnogorski ministar vojni 1911. godine izjavio: Nabavićemo veće količine mitraljeza – najmodernijeg oružja, ali Rusi ih u dovoljnim količinama nemaju još ni za svoju armiju, tek kada ih nabave za svoju vojsku, oni su spremni da mitraljeze pošalju i Crnogorcima. Izgleda da su Rusi, pred rat 1912, u Odesi zaista deponovali mitraljeze namijenjene Crnoj Gori, ali da je dostava oružja bila spriječena blokadom i sankcijama koje su uslijedile nakon objave rata Turskoj.  Znači, najrealnije je bilo mitraljeze ponovo naručiti u Njemačkoj.

Mitraljezi 7 mm M1909 na položajima
[attachment=6]


Title: Re: Srpski Maksim 7 mm M.09
Post by: MOTORISTA on February 26, 2022, 08:04:37 pm
Luger je 18/30. marta 1911. obavijestio Hajdukovića …da bi se (u DWM) moglo najviše 6 komada… sastavljati … Dostali bi cieve, koje opaljuju ruske metke, drugo sve bi bilo ili od njemačke ili srpske ili bugarske načine, sve na tronogu metnut a sve u najboljem stanju … (svakako) bolje (nego crnogorske)….stare. Trajalo bi blizo 2 meseca dok bi se sve kako treba zminjalo…Plača (cijena) bi bila od prilike na polovinu od ono što je Crna Gora 1906 platila. Drugim ijrečima, Luger je nudio da se od cijevi kalibra 7,62 mm, saonika, zatvarača i nepokretnih djelova (sanduk, djelovi za okidanje, donosač, povratnik i hladnjak) preuzetih s njemačkog MG-08 ili srpskog M1909, kao i od tripoda M1909, do juna 1911. sklopi šest crnogorskih mitraljeza. Bez obzira na povoljnu cijenu i na tvrdnju da bi oružje bilo u najboljšem stanju, kvalitetnije od starih modela (M1906), Crnogorci su ovog puta bili daleko oprezniji, pa su odustali od kupovine ponuđenih bastarda.

Mitraljezi Maxim 7 mm M1909 na položajima
[attachment=1]

Sve izgledniji sukob sa Turskom primorao je crnogorsko Ministarstvo vojno da ažurira pitanje realizacije nabavke dodatne količine mitraljeza. U prilogu pisma od 24. juna/6. jula, Luger je Hajdukoviću poslao crteže ‘mašinske puške kao i njemačka taktička uputstva za mitraljeska odjeljenja. Što se tiče opisa, preporučio mu je da nabavi ruski prevod njemačkogDas Maxim-Maschinengewehr,kapetana Bauma, izdatog u Berlinu 1905. godine (odgovarao je usavršenom ruskom maksim-vikersu M1904).

Mitraljezi Maxim 7 mm M1909 na položajima
[attachment=2]

Prvi konkretan pomen o kupovini novog kontingenta mitraljeza nalazi se u pismu koje je Ilija Hajduković 19. aprila/1. maja 1912. uputio gospodinu Đorđiji Lugeru, indžinijeru u Berlinu. Hajduković je Lugera izvijestio kako je primio naređenje od generala Mitra Martinovića da mu se obrati povodom mašinskih pušaka o kojima je Martinović razgovarao sa Lugerom u Berlinu, prilikom povratka iz Rusije, gdje je boravio u pratnji kralja Nikole. Ministarstvo vojno Crne Gore je, naime, namjeravalo da kupi 60 ili čak i 100 komada mašinskih pušaka (mitaljeza) sistem Maksim, sa pripadajućim priborom, halatom i prinadležnošću, koje bi udešeni bili sa patronima (fišecima) kao što su isti one te smo uzeli 1906. god. tojest kao na ruske puške. Ministarstvu su bile potrebne pojedine cijene-ofert (ponuda) od Glavne direkcije DWM. Martinović je zamolio Lugera da podejtvuje u svoju Direkciju i zamoli da što hitnije pošalju čisto, jasno cijene na pojedini komad i da pošlju taj oferat njemu lično. Hajduković je ujedno Lugeru poslao diplomu za orden III stepena Danilovog krsta kojim ga je odlikovao kralj Nikola, a preporučio mu je da sam orden kupi kod Majera i Sina u Beču (V. Mayer’s Söhne, Hof-und Kammer-Juwelliere, Ordensliferanten, I., Stock-imEisenplatz Nr. 7, Wien).

Prema dopisu Mitra Martinovića br. 1259 Ministarstvu inostranih djela od 14/26. februara 1911, naime, Njegovo Veličanstvo Kralj (Nikola) blagoizvolio je još o Jubilarnoj proslavi (Proslava pedesetogodišnjice vladavine Kralja Nikole I i Zlatnog Pira Kralja i Kraljice, 14/26. – 17/29. avgusta 1910) odlikovati krstom III stepena Gospodina Indžinijera Georg Lugera koji se nalazi na službi pri Waffen und Munitions fabrike u Berlinu. Inače, kralj Nikola, knjaz Petar (1889–1932), ministar spoljnih poslova Dušan Gregović (1875–1923), šef dvorske vojne kuće brigadir Mitar Martinović, maršal Dvora Slavko Ramadanović i potporučnik Mitar Popović, 17/29. januara 1912. su iz Cetinja krenuli u zvaničnu posjetu u St. Peterburg. Kolima su se prevezli preko Kotora do Gruža, gdje se Nikola ukrcao na jahtu Rumija. No, zbog lošeg vremena, put za Trst je 19/31. januara nastavljen vozom preko Bosne i Hercegovine. Kralj je u Berlin stigao 23. januara/4. februara, a za Petrograd je produžio 26. januara/7. februara. U Carsko Selo, gdje ga je dočekao car Nikola II Romanov, stigao je 28. januara/7. februara. Iz St. Peterburga je krenuo 4/16. februara, u Berlin je preko Nojstrelica (Neustrelitz) stigao 7/19. februara, a u Trst – 9/21. februara. Kralj se iz Trsta do Rijeke (Fijume) prevezao kolima, gdje se ukrcao na brod za Bar. Znači, Mitar Martinović je boravio u Berlinu i imao priliku da razgovara sa Lugerom od 23. januara/4. februara do 26. januara/7. februara (u odlasku za Rusiju) ili 7/19. februara (prilikom povratka u Crnu Goru). Na tom sastanku, crnogorski ministar vojni je i zatražio ponudu za izradu 60 i 100 mitraljeza najnovijeg modela. Shodno dogovoru, a reagujući na Hajdukovićevo pismo, Generalna direkcija DWM je Direkciji vojnog arsenala Kraljevine Crne Gore 27. aprila/9. maja 1912. uputila Ponude za izradu i isporuku 60 i 100 mitraljeza prema uslovima ugovorenim 1906. godine (na francuskom jeziku). Luger je 10/22. maja obavijestio Hajdukovića da je njemačka fabrika poslala ponudu, ali i predlog da Crnogorci u Berlin pošalju stručno lice koje bi pregledalo najnoviji model oružja. Luger je pismenim putem objasnio i generalu Mitru Martinoviću da direktor DWM u suštini želi da utanači detalje ugovora i obavijesti Crnu Goru da joj mitraljeze nudi po cijeni 20% nižoj nego što je uobičajeno. Nakon duže prepiske, crnogorsko Ministarstvo je 27. juna/9. jula 1912. predložilo da radi konačnog definisanja broja mitraljeza i sklapanja ugovora u Cetinje dođe Georg Luger. Njemačka fabrika je već 30. juna/12. jula obavijestila Hajdukovića da Lugera šalje na pregovore, a uz dopis su bila priložena i Lugerova ovlašćenja da ima sva prava da potpiše ugovor.

Mitraljezi Maxim 7 mm M1909 na položajima
[attachment=3]

Luger je u Cetinje stigao početkom avgusta 1912, gdje ga je 24. jula/5. avgusta u 17 časova lično primio kralj Nikola. Ugovor na srpskom i francuskom jeziku o kupovini 50 automatskih Maksimovh mitraljeza, potonjeg modela sa mehanizmom potpune i udešene za gađanje sa ruskim fišecima kalibra 0,3 linije (7,62 mm); 50 zamjenjujućih mehanizama (rezervnih zatvarača) tj. isti oni koji su liferovati Ministarstvu Vojnom (Crne Gore) u 1906, primjenjene sadašnjem lakom modelu (M1909), 50 serija zamjenjujućih (rezervnih) komada alata, 50 tronožnih lafeta (tripoda M1909), 25 mašina za punjenje s fišecima fišeklije i sa zamjenjujućim komadima, 500 fišeklija svaka sadržeća 250 fišeka, 300 kutija za municiju sadržeća svaka po jednu fišekliju (platneni redenik) napunjenu sa 250 fišeka i 100 rezervnih cijevi, sa Hajdukovićem je potpisao 24. jula/6. avgusta 1912. godine. Ukupna vrijednost Ugovora iznosila je 267.040,90 maraka, odnosno 314.165,75 kruna, što znači da je jedinična cijena mitraljeza bila 3.000, a tripoda – 1.000 maraka. No, kako je njemača fabrika odobrila popust, Crna Gora je bila dužna da isplati ukupno 267.049,5 maraka (223.057,68 kruna), odnosno, jedinična cijena mitraljeza sa popustom bila je 2.190 maraka.

Trećim članom osnovnog Ugovora bile su predviđene probe oružja; iz svake cijevi i zatvarača mitraljeza trebalo je ispaliti po 2 tormentačna metka sa pritiskom od 4000 atmosfera (4053 bar), pri čemu dozvoljena deformacija unutrašnjosti cijevi nije smjela prelaziti 0,95 mm. Preciznost mitraljeza ispitivana je gađanjem iz svakog oružja po 4 serije od po 5 metaka jedinačnom vatrom.  Prva serija je podrazumijevala gađanje iz jedne cijevi i sa svakim od dva zatvarača (radni i rezervni) po 10 metaka; tokom druge serije, iz obe cijevi (radna i rezervna) je trebalo ispaliti po 10 metaka na metu udaljenu 50 metara, pri čemu su se kao zadovoljavajući priznavali pogoci u metu dimenzija 80×120 mm. Konačno, funkcionalnost oružja vršila bi se ispaljivanjem rafala od 50 metaka sa oba zatvarača. Tokom vatre, mitraljez nije smio imati zastoje, a pogoci su morali biti skoncentrisani u metu dimenzija 300×200 milimetara.

Tehnički crtež 11112 izgleda i preseka mitraljeza M1909 (crnogorski M1912), priložen uz Ponudu berlinskog DWM Crnoj Gori
[attachment=4]

Uz Ugovor su 24. jula/6. avgusta 1912. bili priloženi Cјenovnik i Spisak pojedinačnih dјelova sa ciјenama na srpskom i francuskom jeziku, fotografija i tehnički crtež presјeka mitraljeza M09. Istoga dana, Luger je ispred direkcije Deutsche Waffen-und Munitionsfabriken Berlin N.W.7 (Postamt Nordwesten 7, Dorotheenstrasse 47), Hajdukoviću dao i Izjavu kojom „izrično potvrđuje da visoka vlada Kraljevine Crne Gore ima pravo odbiti bez okolišanja pri svakom plaćanju prema Kontraktu 24. jula/6. avgusta 1912 god. koji sarži nabavku mitraljeza 29% a plaćati samo ostatak Njemačkoj vojnoj fabrici“. Na osnovu Izjave, Luger i Hajduković su sklopili i Aneks Ugovora kojim su promiјenili uslove ispate iz tačke 7. Prema orginalu Ugovora, naime, kupac je bio u obavezi da 1/3 ukupnog iznosa narudžbine u ime akonta(cije) uplati koncernu pri potpisivanju Ugovora a 2/3 nakon završetka izrade mitraljeza, prije njihove pošiljke, i to u samoj fabrici, u berlinskom Martinikenfelde (Waffenfabrik Martinikenfelde, u kojoj se od 1886. nalazila fabrika Ludwig Löwe & Co.). Luger je, u ime DWM prihvatio da crnogorsko Ministarstvo vojno 20.000 kruna uplati 8 dana nakon njegovog potpisivanja i 30.000 po isporuci mitraljeza (franko kupac). Preostalu sumu fabrici je trebalo isplatiti u tri jednake rate (1. decembra 1913, 1. decembra 1914 i 1. decembra 1915). U slučaju nepoštovanja izmijenjene tačke 7, crnogorskom Ministarstvu vojnom će se obračunavati kamata do dana isplate od 5%.

Prema osnovnoj verziji Ugovora, Nјemci su se obavezali da 30 mitraljeza isporuče 4 mjeseca nakon potpisivanje dokumenta, a ostalih 20 dva mjeseca od dana isporuke prvog kontingenta, znači, tokom januara 1913. godine. Međutim, zbog zastoja operacija pod Skadrom, Ministarstvo vojno Crne Gore insistiralo je da se dostava oružja ubrza. Hajduković je radi ažuriranja posla u Berlinu boravio od 9/12. septembra do 31. oktobra/13. novembra i od 25. novembra/8. decembra do 12/25. decembra 1912. Tokom njegovog boravka, a u skladu sa trećim članom Ugovora, mitraljezi su isprobavani na fabričkom strelištu u Berlinu od 2/15. oktobra do 17/30. novembra 1912. godine. Cijevi su testirane ispaljivanjem 2, 5 i 8 metaka a zatavarač na 50 metaka, pri čemu je iz oružja ser. br. 15, 1, 28, 32, 9, 14, 38, 42, 46 i 50 brzom vatrom ispaljivano po 250 metaka iz platnenog redenika. Nakon ispaljivanja metaka, posebno je kontrolisano stanje pojedinih djelova oružja. Tokom ovih proba ukupno je utrošeno 8.562 standardnih bojevih metaka 7,62x54mmR i 300 tormetačnih metaka za ispitivanje na pritisak od 4053 bar.

Mitraljez sa tripodom i sandukom za platneni redenik M1909, priložen uz Ponudu berlinskog DWM Crnoj Gori
[attachment=5]

Direkcija DWM je 16/29. novembra 1912. obavijestila crnogorsko Ministarstvo vojno da je prvih 12 mitraljeza sa tripodima, serijski brojevi 15 do 26, preko austrijskog Internacionalnog transportnog društva Oesterreichische Transport-Gesellschaft och E. Kohn & Mittler, u pratnji Hajdukovića, 31. oktobra/13. novembra uputilo željeznicom preko Milana i Trsta do Bara. Tovar je 13/26. novembra u Bariju ukrcan na brod i u Bar je stigao sjutradan. Do 16/20. novembra prvi kontingent mitraljeza podijeljen je Zetskom i Primorskom odredu. Ostalih 38 mitraljeza trebalo je da bude ekspedovano nakon svih provjera kvaliteta. Hajduković se u Berlin vratio  25. novembra. Ostalih 38 mitraljeza (ser. br. od 1 do 12 i od 27 do 50) završeni su do 27. novembra/10. decembra i 5/18. decembra. Nakon pakovanja, Hajdukoviću je predat spisak sa serijskim brojevima mitraljeza i tripoda i brojevima sanduka u koje su pakovana po dva mitraljeza i po dva tripoda (osim oružja od br. 15 do br. 26, koji su ranije isporučeni). Tovar je ekspedovan u Bari, gdje je ukrcan na parobrod Antigone (Egypt & Levant Steam Ship Company). Svi mitraljezi su konačno prispjeli u Bar 11/24. decembra 1912. godine. Podružnica firme Successors Fischer & Rechsteiner SA di Chiasso iz Milana je još 8. novembra/21. decembra 1912. Hajdukoviću isporučila račun u visini od 3420,45 lira (510.763 perpera) za transport od Berlina do Barija 76 sanduka pod oznakom “E.K. I/76“ ukupne mase 5622 kg. Inače,isplata mitraljeza njemačkoj fabrici vršena je preko Austro-ugarske banke (Oesterreichisch-ungarische Bank) u Beču.

Posada mitraljeza 7,62 mm Maxim M1912 na pložaju
[attachment=6]

Zanimljivo je da Ministarstvo vojno Crne Gore, poučeno iskustvom iz 1906–1907. godine kao i sa problemima nastalim oko nabavke štitova za staro oružje M1906, štitove za novo oružje naručilo je unaprijjed, i 6 meseci prije potpisivanja ugovora za same mitraljeze M1912. Pedeset štitova za mitraljeze M1912 je izrađeno u Krupovom koncernu i iz Berlina ekspedovano 14./27. februara 1913. godine. Kako se Hajduković 28. februara/13 marta žalio zbog kašnjenja isporuke, Luger je  odmah intervenisao kod špeditera Fišera i Rehštajnera, od koga je dobio obavještenje da je zastoj nastao u Milanu zbog velikog štrajka italijanskih mornara. Ratni materijal je u Bar stigao 6/18. marta i Hajduković je odmah obučio oficire u montaži i pripadajući broj štitova podijelio Primorskom i Zetskom odredu. Crna Gora je za štitove M1912 4/17. marta 1913. blagajni DWM uplatila 13.700 maraka, odnosno, 16.138,60 perpera. Jedinačna vrednost štita, naime, iznosila je 320 maraka, s tim da je Crnoj Gori dat popust od 14% i fabrika je platila transport do njemačke granice (60 maraka). Firmi Fišer i Rehštajn je za prevoz od Berlina do Barija isplaćeno 1400 franaka (1344 perpera), a osiguravajućem društvu Assicurazioni R. Compagnia Italiana Losito e Moro (corso Vittorio Emanuele 115) iz Barija – 19,35 franaka (18,58 perpera).

Crnogorski mitraljez 7,62 mm sistema Maxim M1912
- Kalibar, mm: 7,62
- Metak: 7,62×54 mmR
- Dužina, mm: 1185
- Dužina cijevi, mm: 720
- Masa mitraljeza, g: 25300 (sa vodom u hladnjaku)
- Masa tripoda, g: 22500
- Žljebova: 4, uvijanje ulevo, korak 240 mm
- Brzina vatre, metaka/min: 400-580
- Početna brzina zrna (Vo), m/s: 610
- Hranjenje: laneni redenik kapaciteta 250 metaka

Turski mitraljez 7,65 mm sistema Maxim M1909

Kako je crnogorska vojska tokom balkanskih ratova zaplijenila turske mitraljeze sistema Maksim M1909 u kalibru 7,65 mm (7,65×53 mm; Muaddel Maksim Makineli Tüfeğ /MG-09/), od DWM je naručeno 9 zatvarača, 18 udarača, 18 šušta (opruga) i drugih djelova za ovo oružje u vrijednosti od 5031,70 maraka. Za ovaj materijal je 9/21. novembra 1912, uzimajući u obzir popust od 29%, isplaćeno 1459,19 maraka (1718,92 perpera). Osim rezervnih djelova, Crnogorcima je za tursko oružje, različitog kalibra od domaćeg, nedostajala municija 7,65 mm i platneni redenici. Tako je Ilija Hajduković 9. septembra 1914. od ministra vojnog zatražio da se preko delegata Srbije kod crnogorske Vrhovne komande zatraži 500 pantljika za turske mitraljeze. Prema naredbi Ilije Hajdukovića od 24. avgusta/6. septembra 1915, 4 turska maksima su dodijeljena Sandžačkoj vojsci.

Inače, po konstrukciji i tipu lafeta, osim kalibra, turski mitraljezi su bili identični sa crnogorskim modelima iz 1912. godine. Najuočljivija razlika se ogledala u tome što je oružje M1912 na pokrivci razvodnika imalo utisnut crnogorski grb okružen nazivom proizvođača – DEUTSCHE WAFFEN-und MUNITIONSFABRIKEN BERLIN i godinom izrade, dok su turski mitraljezi na gornjoj strani hladnjaka imali kartušu sa oznakom osmanske vojske usvojenom 5/17. aprila 1882. godine.

Izvor: www.oruzjeonline.com

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info