PALUBA

Ratna mornarica => Italijanska ratna mornarica - Regia Marina/Marina Militare => Topic started by: ML on December 30, 2010, 07:13:07 am

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info



Title: Italijanska ratna mornarica od stvaranja do ISR
Post by: ML on December 30, 2010, 07:13:07 am

Jedinstvena italijanska mornarica nastala je spajanjem napuljske (Kraljevine dviju Sicilija) i sardinijske(pijemontske) mornarice prilikom proglašenja Kraljevine Italije na saboru u Torinu 17.03.1861g. i Vittorio Emanuele II., kralj Pijemonta, postao je prvi kralj Italije.

Napujska ratna mornarica, bila je veoma razvijena krajem 18 stoljeća za vladavine Ferdinanda IV,  međutim do spajanja je stalno slabila, dok je sardinijska ratna mornarica stalno rasla. Sardinijska ratna mornarica dobija nagli zalet za vladavine Karla Sretnog (Carlo Felice) od 1821-1831g. Uspješno sudjeluje u ratu za ujedinjenje Italije 1848 -1849 godine. Posle toga rata ministar Count Camillo Benso di Cavour pravilno je ocijenio važnost jake ratne mornarice , izgrađuje se pomorska baza u La Speziji, brodogradilišta, reformom školovanja i jasnim programom razvoja postavljena je osnova za stvaranje jake i kadrovski usposobljene mornarice.

[attachment=1]

Nakon ujedinjena Italije izgradnja mornarice je usklađivana sa interesima zemlje , koja je imala više od 6000km obale i veliku trgovačku mornaricu, naime Italija je više od 2/3 sirovona nabavljala iz prekomorskih zemalja.
Jedan od prioriteta ratne mornarice je bio i uspostavljanje prevlasti na Jadranu .Tu ne treba zaboraviti da je Italija bila ujedinjena do venecijanske granice i da je pretendovala na njeno prispojenje. Pri osposobljavanju ratne mornarice za njene osnovne strategijske zadatke odbrane obala i zaštite pomorskog prometa bilo je poteškoća pre svega zbog heterogenosti samog sastava mornarice.
Trebalo je izmiriti političke i organizacijske suprotnosti koje su nastale spajanjem viju mornarica, različitih po tradiciji, shvačanju i navikama.
Vlada je uspješno savladala početne teškoće i brzo izgradila jaku i modornu flotu i to u vremenu kada se dešavaju najveće tehnološke promjene u pogonu i naoružanju brodova.

»Mornarica je u početku bila posve heterogena. Njen je časnički zbor bio različitog podrijetla, školovanja i navika. Netrpeljivost je vladala među časnicima bivše sardinijske i napuljske mornarice, dok su venecijanske časnike, dočasnike i mornare koji su nakon pobune 1848/49 prešli iz austrijske mornarice u sardinijsku i napolitansku, mrzili i jedni i drugi. Najviše su zbog zapostavljanja negodovali sardinijski časnici. Nisu mogli podnijeti časnike koji su službovali u Garibaldijevoj Siciliji i u prosjeku u novoj ratnoj mornarici imali više činove. Bilo je to prilično zatrovano društvo. Dovoljno je reći da im je u mornarici francuski bio službeni jezik. Svemu tome usprkos, grof Camillo Cavour, veliki ideolog Risorgimenta, tadašnji predsjednik Vlade i ministar mornarice, povećava budžet mornarice i zauzima se za izgradnju oklopnjača Terribile i Formidabile. U New Yorku, u brodogradilištu Webb, u osvit velikog američkog građanskog rata, naručuje gradnju oklopljenih fregata Re d'Italia i Re di Portogallo. Ubrzo nakon narudžbe, Cavour umire i novi ministar postaje grof Carlo Pellion di Persano. Njegov je dolazak na mjestu ministra mornarice, pokazat će se četiri godine kasnije, zakrvario more oko Visa.«

 [attachment=2]
»Persano, navodno nezakoniti sin kralja Maksimilijana trećeg, još je više produbio jaz i povećao međusobnu zavist u časničkom zboru. Njegov dolazak na čelo flote oslabio je disciplinu, a s njegovim preuzimanjem zapovjedništva nisu se mogli složiti niti visoki časnici mornarice niti premijer Vlade general La Marmora. Unatoč svemu tome Persano uspijeva podići proračun mornarice na 60 milijuna lira i po domaćim, te francuskim i britanskim brodogradilištima izgraditi najsnažniju ratnu flotu tog doba. Početkom 1866., uoči rata s Austrijom, mornarica je raspolagala s 12 oklopnjača, 7 fregata, 7 korveta i topovnjača i 5 izviđačkih brodova. Imala je 10.000 dočasnika i mornara, oko 350 časnika i 16 admirala. Bila je to sila kakvu povijest pomorskog ratovanja do tada nikad nije vidjela, golema željezna šuma posred mora. No, kako to već u bitkama biva, pod Visom će se pokazati da je stari Njegoš bio u pravu kad je rekao da ne bije boj svijetlo oružje, već srce u junaka.« (Zadarski list)
1966 kao saveznica Prusije uprkos poraza kod Custozze i pomorskog poraza kod Visa dobija Italija dobija cijelu venecijansku oblast.
Katastrofalni poraz italijanske ratne mornarice kod Visa (http://www.Paluba.info/smf/index.php?topic=1509.0) izvao je veliko negodovanje u javnosti i doveo do nagle stagnacije u razvoju ratne mornarice.Gotovo četiri godine je preovladalo mišljenje da ratna mornarica , posebice flota ije uopšte potrebna, da bi 1870 stvoren zaključak da se zadaci obalne odbrane mogu povjeriti obalnim baterijama, stacijonarnim i  nameščenim na oklopnim vlakovima, koji bi se kretali obalnim željezničkim prugama.

 

 
 


Title: Re: Italijanska ratna mornarica od stvaranja do ISR
Post by: ML on December 30, 2010, 07:18:54 am
Kriza u razvoju ratne mornarice je prebrođena naradne 1871 godine, kada se u parlamentu usvaja novi plan za organizaciju ratne mornarice po prijedlogu Antonio Augusto Riboty-a .

 [attachment=1]
Riboty je 1855-1856 učestvovao u Krimskom ratu kao zapovjednik oklopnjače Re di Portogallo, a u Viškoj bici  dobio je zlatnu medalju za hrabrost, naime uspio je da ošteti austrijskog Kraiser-a. Nakon toga se povlači iz aktivne službe i postaje ministar mornarice, uvodeći tehničke novine, radi na jačanju mornarice i njenoj organizaciji, osniva Hidrografski institut ratne  mornarice.
Zakonom o obnovi flote 1875 usvojen je program razvoja koji je italijansku ratnu mornaricu uveo nanovo u red velikih pomorskih sila.
1981 osnovane su pomorska vojna akademija u Livornu i  Viša pomorskotehnička škola u Genovi , koje su davale ratnoj mornarici visoko stručano osposobljen kadar.
Opšti idustrijski prosperitet zemlje, otvaranje novih i modernizacija starih brodogradilišta (La Spezia, Napulj, Castellmare di Stabia, Venecia), kao i proizvodnja mornaričkog naoružanja ( Pozzuoli –topovi, Venecia-torpeda, tvornice Ansaldo i  Odero u Genovi, Orlando u Livornu..) omogučio je da Italija u to vrijeme gradi najmočnije brodove u svijetu
Velike zasluge na razvoju pripadaju admiralu Simone Arturo Saint-Bon koji je 1873 postao ministar mornarice (učestvovao u krimskom ratu, 1960 u obsadi Ancone, nosilac zlatne medalje za hrabrost, koju je dobio kao zapovjednik Formidabile-a u  viškoj bici, kada je utišao austrijske obalne  baterije) i zapamčen je kao tvorac moderne italiajnske flote. Tijesno je surađivao sa mornaričkim inženjerom Benedetto Brin-om. Oni su tvorci tada najmočnijih ratnih brodova na svijetu Duilia(1876) i Dandola(1878)


 [attachment=2] [attachment=3]
U daljnjoj izgradnji flote Italija je obratila pažnju na brzinu, manevarske osobine i naoružanje svojih kapitalnih brodova, na račun oklopne zaštite. Nisu zanemarene ni lake snage i flota se popunjava krstaricama i torpiljarkama.
Velika sredstva se ulažu od 1895 u povečanje i modernizaciju pomorskih baza i uporišta (Venecija, Ancona,La Spezia, La Maddalena i Messina), te izgradnju novih u Brindiziju prema A-U monarhiji i Taranto u vezi sa kolonjalnim aspiracijama Italije, pre svega prema ekspanziji Italije u Africi.
Posle otvaranja Sueskog kanala, Italija je nastojala da se učvrsti na Crvenom moru pa je osnovala koloniju u Eritrei 1870g i nastoji proširiti područje pod kontrolom 1885g , čime praktično zatvara Etiopiji izlaz na more. To dovodi do Italijansko Etiopskog rata koji je završio katastrofalnim porazom Italijana 1896, kada su morali priznati nezavisnost Etiopije, a granice Eritreje su određene granicama na rekama Marebu i Muni.
Posle završetka tog rata opet  se javlja nepovjerenje prema vojsci i ratnoj mornarici, pa je smanjen budžet, što je usporilo tempo izgradnje pomorskih snaga. Međutim želje Italije da izgradi flotu koja bi odgovarala njenim osvajačkim ambicijama ruši sve prepreke.
1900 g. Italija učesvuje u gušenju bokserskog ustanka (sastav admirala Candiani-ja, oklopni krstaš Vettor Pesani , krstarice Fiedmosca, Elba), tako da dobija koncesije u Tientsinu.
Italijanski imperjalizam nakon poraza u Etijopiji, našao je priliku za ekspanziju u Libiji, dalekoj provinciji Osmanlijskog carstva, koja bi joj ojačala položaj u Sredozemlju i otvorila put za dalji prodor u Afriku. Prema sporazumu između Italije-Francuske i V.Britanije, Libija je podpala pod intersnu sferu Italije.
1911 ukazala se povoljna prilika za vojnu intervenciju, ( njemačko-francuska kriza povodom Maroka, previranja na Balkanu, ustanak u Albaniji i Jemenu) kada je Turska prebacila veliki dio vojnih trupa iz Tripolisa u Arabiju.
Italijanska flota je bila izrazito superiorna i slikovito rečeno šetala se Sredozemljem, pružajuči podršku invazionim trupama i bombardujući obalnu liniju. Ona u ovom ratu nije imala dostojnog protivnika.
Italija prenosi rat i na prilaze samom Carigradu. Eskadrila je upučena u Dardanele , ali nada da če turska flota stupiti u borbu je bila uzaludna. Dejstva u Egejskom moru se nastavljaju osvajanjem Dedekaneskih ostrva. Treba spomenuti i upad pet italijanskih torpiljarki tipa Spica u Daradanele, iako akcija nije bila uspješna Zapovjednik sastava kapetan Enrico Milo dobija Zlatnu medalju za hrabrost.
Brodovi su operisali i u Crvenom moru gdje su potopili nekoliko turskih topovnjača, bombardovali neka mijesta u Arabiji i uveli blokadu arabijske obale. U luci Bejrutu 1912 februara mijeseca oklopni krstaši Giuseppe Garibaldi i Francesko Ferrucio potopili su turski oklopni kazamatski brod Avnillah i torpiljarku Angora.
Posle pobijede u ratu porastao je ugled mornarice, a strategijski položaj Italije u Sredozemnom moru bio je poboljšan izgradnjom pomorskih baza u Libiji (Tobruk) i na Dedekanezu (Leros)
Uoči prvog svijetskog rata Regia Marina je dobro organizirana i raspolaže sa jakom i modernom flotom.
Italija je ostala na početku I SR ostala neutralna i time otkazala obaveze iz pomorske konvencije iz 1913, prema kojoj je kao članica  Centralnih sila, trebala da se pridruži A-U i Nijemačkoj floti u operacijama na Sredozemlju.
U rat je stupila posle Londonskog sporazuma na strani Antante 25.maja 1915.
Regia Marina je u tom trenutku imala 4 bojna broda tipa drednot, 9 klase poddrednot, 10 oklopnih krstaša, 8 krstarica, 33 razarača, 69 torpiljarki i 20 podmornica.

Dalje ču pokušat  prikazati razvoj Italijanskih brodova do I SR.


Title: Re: Italijanska ratna mornarica od stvaranja do ISR
Post by: bajker on December 30, 2010, 11:03:24 am
Sve pohvale gospodine Ml , jedva čekam nastavak :)


Title: Re: Italijanska ratna mornarica od stvaranja do ISR
Post by: MOTORISTA on October 30, 2011, 01:37:52 pm
Italijanska mornarica tokom PSR-a.

http://www.youtube.com/watch?v=GGT8g7vvetk

http://www.youtube.com/watch?v=C2aukLfUg-E

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info