PALUBA

Na otvaranje teme me natjerala zanimljiva tema o Splitu... :)

Rijeka praktički nije bila utvrđivana u "zlatnom dobu" fortifikacije na Jadranu, kad je Austrija utvrđivala čak i Trst (a o Puli da i ne govorimo), ali nakon što je 1924. godine postala pogranični grad Rapalskim ugovorom i novom granicom između Italije i Kr. SHS, odnosno Jugoslavije, postala je isturenim bastionom koji se odlučilo čvrsto braniti. Tako da se najjači objekti stalne fortifikacije koje je fašistička Italija tada gradila na svojim granicama nalaze upravo u Rijeci.

Naravno, Jugoslavija je pokušala odgovoriti istom mjerom: i Sušak i područje oko Rijeke bili su utvrđeni bunkerima "Rupnikove linije".

Konačno, Nijemci su za vrijeme svoje okupacije ovog područja dodali dosta svojih utvrđenih objekata.

Elem, prvo generalna slika za orijentaciju. Na njoj je prikazano, vjerujem, manje od 10% onog što bi se moglo pokazati, ali sam ograničen veličinom...

Zeleno su talijanski utvrđeni objekti, crno njemački, a crveno jugoslavenski.

[attachment=1]

Idemo redom, prvo talijanski utvrđeni objekti.

1. i 2. Uporište “Sv. Katarina A”

Sastojalo se od dvije utvrde: “Centar br. 1” i “Centar br. 2” (na mojoj su slici brojevi 1 i 2 zamijenjeni, tj. br. 1 prikazuje osmatračnicu Centra br. 2, a br. 2 onu Centra br. 1), izgrađenih unutar brda iznad kanjona Riječine, sa pogledom na luku grada Sušaka, i bile međusobno povezane podzemnim prolazom duljine nekih 160 metara. Utvrde su bile u potpunosti autonomne i pripravne za dugotrajnu borbu, čak i u slučaju potpunog okruženja od strane neprijatelja.

Naoruženje utvrde br. 1 sastojalo se od teških strojnica i puškostrojnica smještenih unutar 6 borbenih blokova (bunkera): dva betonska bloka sa po tri puškarnice, jedna čelična kupola sa jednom puškarnicom, dva bloka za teške strojnice zaštićen čeličnim štitom debljine 20 cm, i čelična osmatračka kupola koja je mogla služiti i kao položaj za puškostrojnicu. Prva dva bloka bila su namijenjena osmatranju/obrani zapadne strane, i izgrađeni kao masivne nadzemne konstrukcije. Preostali bunkeri su bili orijentirani prema mnogo opasnijem istoku, pa je tu talijansko umijeće kamufliranja došlo do punog izražaja, uz korištenje vapnenačkog kamenja za stvaranje iluzije primorskog suhozida, ili ukopavanje položaja do te mjere da se puškarnicu moglo razabrati tek iz neposredne blizine. Uz spomenutu čeličnu osmatračku kupolu, ova je utvrda raspolagala i posebnom armiranobetonskom osmatračnicom, koja je služila za navođenje vatre obaju utvrda (“komandantska osmatračnica” - “Osservatorio comandante”), izgrađenom gotovo u ravnini tla. Polja vatrenog djelovanja ove utvrde obuhvaćali su kako kanjon Rječine, tako i Drašku dolinu, sa tamo smještenim važnim komunikacijama prema gradu Sušaku, kao i glavnu cestu i željezničku prugu Zagreb – Sušak.

Naoružanje utvrde No. 2, smještene na Katarini, sastojalo se od teških strojnica i puškostrojnica smještenih unutar 6 borbenih blokova (bunkera), uključujući podzemnu topničku bateriju od dva oruđa kalibra 75 mm u čeličnim kazamatama, duljine cijevi 27 kalibara (2025 mm) izrađenih prema Kruppovoj licenci. Spomenute čelične kazamate, izrađene u ljevaonici Vanzetti u Milanu, bile su najjače oklopljeni dijelovi koji su se ugrađivali u utvrde “Alpskog bedema”.
Osnovna namjena utvrde bila je kontrola područja središta i luke grada Sušaka na jugoslavenskoj strani. Teške strojnice bile su smještene u jednom betonskom bunkeru iznad površine zemlje, koji je osim tri puškarnice imao i otvor za posebnu komunikacijsku napravu, tzv. fotofon (poravnat sa istovjetnom napravom u utvrdi “Sv. Katarina B”). Ostale su teške strojnice bili smješteni u čeličnim kupolama (kazamatama) s jednom puškarnicom, ubetoniranim u obronke brda i pažljivo kamufliranim. Dvije čelične kupole za osmatranje bile su kamuflirane vapnenačkim kamenjem, a mogle su poslužiti i kao položaji za puškostrojnice. Streljivo za topove je iz spremišta bilo dodavano uz pomoć ručno (lancima) pogonjenih naprava smještenih uza zid stepeništa koja su povezivala artiljerijske položaje i logistički dio utvrde smješten duboko pod zemljom.

Obje su utvrde raspolagale podzemnim skloništima i prostorima za boravak posade sa spremištima za streljivo, hranu i vodu (u obliku masivnih rezervoara – cisterni), kuhinjama, sanitarnim čvorovima i ambulantom. Podzemne prostorije za boravak posade bile su građene kao proširenja hodnika, širine otprilike 3 metra. U takvim prostorijama, duljine i preko 20 metara i zapremine otprilike 200 kubnih metara, posebno su bili odvojeni prostori za časnike i dočasnike, dok su vojnici spavali na željeznim krevetima na kat. U posebnim nišama, obično na sredini prostorije, nalazili su se motorom pogonjeni ventilatori prisilne ventilacije s filterima. Osobno naoružanje držalo se u manjim nišama ugrađenim u zidove prostorije. Oprema utvrda obuhvaćala je električnu rasvjetu, kanalizaciju (sifonski spojenu kod plinonepropusnih vrata) te telefonsku vezu (sa odgovarajućom centralom) od podzemnog zapovjednog mjesta do borbenih položaja. Hodnici i stepeništa do borbenih blokova bili su visoki 2 i široki 1 metar, dok su glavni (ulazni) hodnici, kao i dugački hodnik koji je povezivao dvije utvrde bili široki 1,2 metra. S ciljem osiguranja odgovarajuće debljine zaštitnog sloja betona i kamena, do strojničkih položaja, kao i osmatračkih kupolica stizalo se vertikalnim čeličnim ljestvama, kroz provlaku u čeličnom podu borbenih položaja. Odgovarajuća pažnja bila je posvećena zaštiti od napada otrovnim plinovima, uz dvostruka hermetička vrata na ulazu u svako sklonište te prisilnu ventilaciju s filterima, dok je čisti zrak za posadu na borbenim položajima bio osiguran posebnim cjevovodom sa spojevima na plinske maske vojnika. Za komunikaciju sa susjednim uporištem “Sv. Katarina B” koristio se (uz podzemni kabel i radio-vezu) poseban svjetlosni uređaj nazvan “fotofon”: sastojao se od dvije cijevi promjera 180 mm, od kojih je jedna bila za primanje, a druga za odašiljanje svjetlosnih snopova. Na ovaj način mogla se uspostaviti komunikacija dvaju udaljenih položaja sa istovremenom predajom i primanjem poruka. Uređaj je mogao funkcionirati na načelu Morse-ovog koda, ali je također bio u mogućnosti modulirati zvučne signale (riječi izgovorene u mikrofon) u svjetlosne, odnosno demodulirati na ovakav način modulirane svjetlosne signale, omogućavajući brzu komunikaciju u realnom vremenu, zaštićenu od ometanja i prisluškivanja. Naravno, loši vremenski uvjeti i magla mogli su u potpunosti narušiti ovakvu komunikaciju, što u slučaju uporišta “A” i “B” nije igralo veću ulogu, zbog udaljenosti od tek nekoliko stotina metara. Uporište “Sv. Katarina A” raspolagalo je i sa tri manje betonske osmatračnice, koje su služile i za ventilaciju. Ukupnu posadu obaju utvrda sačinjavalo je oko 150 časnika i vojnika “Pogranične straže”, koji su u mirnodopskim uvjetima bili smješteni u obližnjim jednokatnim kasarnama.

3. iskop za položaj nedovršene utvrde na brijegu Sv. Katarina

Neposredno pred početak 2. svj. rata  započela je izgradnja velike podzemne utvrde, koja je trebala biti naoružana (pretpostavka) sa 2 topnička oruđa od 75/27 mm i 4 teške strojnice u ukopanim bunkerima. Nekih 12 metara iznad razine podzemnih skloništa trebala se nalaziti masivna betonska osmatračnica, s kojom je broj blokova ove utvrde “Montecroce Istok” dostizao sedam. Na dan početka neprijateljstava između Italije i Jugoslavije u travnju 1941. godine, međutim, izgradnja ove utvrde nije odmakla dalje od betoniranja iskopa podzemnog (logističkog) dijela, dok su borbeni blokovi bili potpuno nedovršeni, tek na razini iskopa. Kakva-takva obrambena funkcionalnost ovog podzemnog sustava bila je ipak omogućena na zanimljiv način: otprije postojeći manji bunkeri za teške- i puškostrojnice (ojačanog poljskog tipa) bili su povezani s podzemnim dijelom, budući da su se nalazili nedaleko od mjesta gdje su trebali biti “pravi” borbeni blokovi. Tako je bila stvorena utvrda sa razgranatim podzemnim dijelom od nekoliko stotina metara hodnika, ali sa vrlo primitivnim i dosta slabo zaštićenim (mada dobro kamufliranim) borbenim dijelom. Postoje naznake da se ovu utvrdu namjeravalo povezati sa utvrdom “Sv. Katarina A – Centar br. 1”, ali je izgradnja spojnog hodnika zastala nekih 200 metara od cilja.

4. topnički položaj na brijegu Sv. Katarina, vjerojatno onaj koji je pripadao talijanskoj bateriji "Julia", jednoj od najaktivnijih za vrijeme Bitke za Rijeku 1945. godine

Ovaj se položaj sastojao od 4 betonirana postolja, uz još 2 ukopana skladišta municije. Ovakvih ili sličnih položaja, što ih ja znam, u Rijeci i Sušaku bilo je 7.

...

5. Talijanska utvrda "Monte Lesco" na Velom Vrhu

Utvrda je bila gotovo dovršena u trenutku izbijanja rata između snaga Osovine i Jugoslavije. Nedostajalo joj je, međutim, naoružanje i razni elementi komunikacijske i elektro-opreme, te se nije mogla smatrati operativno spremnom. Za razliku od prije spomenutih utvrda, čiji su bunkeri bili duboko ukopani u obronke brda, borbeni blokovi na uzvisini Monte Lesco bili su masivne nadzemne betonske konstrukcije, dok je projekt prema kojem je utvrda trebala biti izgrađena predviđao više ambrazura (puškarnica) po jednom bloku, uz korištenje kako frontalne, tako i bočne vatre. Bunkeri su bili odgovarajuće kamuflirani, tako da su nalikovali nakupinama krških stijena, ali ih je obučeni promatrač već izdaleka mogao prepoznati po njihovoj izraženoj veličini. Utvrda je ukupno imala devet borbenih blokova sa 13 teških i puškostrojnica, ali se iz projekta nazirala teška situacija sa čelikom u tadašnjoj Italiji (trpjela je međunarodni embargo na uvoz čelika, a prioritet za njegovu uporabu je dobila mornarica): puškarnice za bočno djelovanje nisu imale nikakvog čeličnog oklopa, čak je i za neke položaje za frontalnu vatru jedini oklop bila čelična ploča debljine 5 cm. Nedostatak čeličnog oklopa pokušalo se kompenzirati većom debljinom zaštitnog sloja betona, što je i bio uzrok većih dimenzije bunkera. Osim osnovnog (strojničkog) naoružanja, projekt utvrde predviđao je i sredstva za blisku obranu: svi bunkeri sa više puškarnica imali su i posebne cijevi za izbacivanje ručnih bombi u njihovu neposrednu blizinu.

Borbeni blokovi utvrde «Monte Lesco» izgledali su na slijedeći način:
Br. 1: Dvije ambrazure za tešku, odnosno puškostrojnicu – za frontalnu i bočnu vatru (frontalna ambrazura sa sektorom vatre prema zapadu, zaštićena 5 cm oklopnom pločom, bočna ambrazura bez čeličnog oklopa);
Br. 2: Dvije ambrazure za tešku strojnicu/puškostrojnicu – jedna frontalna prema sjeverozapadu (sa 5 cm oklopnom pločom) i jedna bočna, te jedna osmatračka ambrazura (koja je mogla poslužiti i za puškostrojnicu). Osim toga, tu je bio i jedan otvor za fotofonski uređaj, za komunikaciju sa istovjetnim uređajem u utvrdi (nikad dovršenoj) «Drenova»;
Br. 3: Jedna ambrazura za tešku strojnicu orijentirana prema jugu, zaštićena 5 cm oklopnom pločom;
Br. 4: Jedna ambrazura za tešku strojnicu orijentirana prema sjeverozapadu, zaštićena 20 cm debelim čeličnim štitom;
Br. 5: Jedna ambrazura za tešku strojnicu orijentirana prema sjeveru, zaštićena 20 cm debelim čeličnim štitom;
Br. 6: Kupola (kazamata) sa jednom ambrazurom za tešku strojnicu orijentirana prema istoku – ukopana u obronak i vješto kamuflirana kao krška stijena, gotovo neprimjetna iz daljine;
Br. 7: Čelična osmatračka kupola («osservatorio attivo» - «aktivna osmatračnica»), koja je mogla poslužiti i kao položaj za puškostrojnicu;
Br. 8: Masivna betonska osmatračnica sa tri neoklopljene ambrazure orijentirane prema zapadu, sjeveru i istoku. U istu strukturu bila je ugrađena i zasebna kupola (kazamata) sa jednom ambrazurom za tešku strojnicu orijentirana prema sjeverozapadu;
Br. 9:   Kupola   (kazamata)   sa   jednom   ambrazurom   za   tešku strojnicu orijentirana prema sjeverozapadu, sa jednom neoklopljenom puškarnicom za bočno djelovanje.

Bez obzira na uporabu čeličnih oklopnih elemenata, svi su borbeni položaji bili dodatno zaštićeni debelim slojem (nearmiranog) betona.
Podzemni (logistički) dio nalazio se na dubini od oko 14 metara ispod razine glavne osmatračnice, sa svim potrebnim dijelovima smještenim u proširenju glavnog hodnika koji se prostirao u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Iskop je bio betoniran, a nakon toga još dodatno obložen ciglama. Prostorija za generator za struju, kuhinja, sanitarije, te skladište hrane i vode nalazili se se blizu jedinog ulaza (nedostatak izlaza u slučaja nužde je dosta čudna – netipična – karakteristika ove utvrde).

6. čelična kupola za 2 teška mitraljeza, "Desni sektor" uporišta "Sv. Katarina B"

Ukupni broj položaja utvrda ovog uporišta je 14 - sad je valjda jasno koliko slika lpku sam stavio gore prikazuje vrlo mali dio onog što Rijeka može ponuditi ljubiteljima fortifikacija...:)

Uporište “Sv. Katarina B” na Pulcu (“Angheben II”) sastojalo se od dvije utvrde (“lijevog” i “desnog” sektora, odnosno “istočne” i “zapadne” utvrde). Obje su imale po šest borbenih blokova sa istovrsnim naoružanjem, koje je uključivalo 2 topnička oruđa kalibra 75/27 mm (kao i u “Uporištu “Sv. Katarina A”), jednu tešku strojnicu u čeličnoj kupoli (kazamati) s jednom puškarnicom, te jednu tešku strojnicu smještenu iza čeličnog štita debljine 20 cm. Dvije su se teške strojnice nalazile u čeličnoj kupoli sa četiri puškarnice, dok je zasebna osmatračka kupolica mogla poslužiti i kao položaj za puškostrojnicu.

Nekih 14 metara iznad razine podzemnih skloništa nalazili su se otvori za osmatranje tzv. “Središnje osmatračnice” (“Osservatorio centrale”), čiji betonski krov nije bio deblji od 50 cm, ali je bio ojačan čelikom i pomno kamufliran. Svaka je od utvrda imala zaseban ulaz i dobro opremljen logistički dio, uz generatore struje za potrebe osvjetljenja, ventilacije i komunikacije. Prostorija generatora, zajedno s rezervoarom za benzin nalazila se blizu ulaza u “desnu” utvrdu. Ova utvrda “Sv. Katarina B – Istok” također je raspolagala i dodatnim bunkerom u kojem je bio smješten fotofon za komunikaciju između uporišta “A” i “B”, a tu je bio i sigurnosni izlaz, branjen položajem za puškostrojnicu.
Podzemni (logistički) dio utvrda obaju uporišta bio je sličan, ali je njihov unutarnji raspored bio prilagođen reljefu brda unutar kojeg su se utvrde nalazile. Utvrde uporišta “Sv. Katarina B” imale su ukupno nešto veću posadu od približno 180 časnika i vojnika.

Naoružanje ovih uporišta nije bilo ograničeno onime što je bilo postavljeno unutar samih podzemnih utvrda, budući da su se u blizini nalazili brojni položaji poljskog tipa, ponekad ojačani betonom i kamenjem, te ukopani dublje u zemlju. Radilo se o više strojničkih položaja, minobacača kalibra 45 i 81 mm, te topova kalibra 65/17 mm. Ti su zasebni položaji i bunkeri, pored ostalog, služili i za zaštitu unutarnjeg teritorija uporišta (pokrivanje eventualnih “mrtvih kutova” i sprečavanje blokiranja ulaza u utvrde). Cjelokupna teritorija utvrda bila je opasana bodljikavom žicom, a bile su izvršene i pripreme za polaganje protupješačkih minskih polja.

7, 8, 9: nedovršene utvrde na Drenovi

Na području Drenove, na tri lokacije (zapadnije od strelišta, neposredno iznad starog groblja prema crkvi, te na brijegu zapadnije od starog groblja - Dorčići) započeta je izgradnja velikih podzemnih utvrda. Uloga utvrda kod strelišta i starog groblja trebala je biti zaštita doline između Drenove i Velog Vrha, dok je utvrda na brijegu u Dorčićima trebala kontrolirati pogranični prijelaz i «Petrolejsku cestu». Njihova je izgradnja, međutim, bila usporena nakon travnja 1941., te praktično zaustavljena sa kapitulacijom Italije, tako da se s radovima nije stiglo dalje od dovršavanja podzemnih iskopa i njihovog betoniranja, odnosno ozidavanja.

 Borbeni blokovi (bunkeri) ovih utvrda nisu nikad bili dovršeni. Najdalje je u gradnji odmakla najveća utvrda u Dorčićima, koja je trebala “čuvati” Petrolejsku cestu: nacrti su predviđali deset borbenih blokova (bunkera), uz naoružanje od desetak teških strojnica i vjerojatno 2 topnička oruđa. Važan i izložen položaj ove utvrde zahtijevao je da svi borbeni blokovi budu duboko ukopani, cjelokupno strojničko naoružanje smješteno u čeličnim kupolama, a topovi iza debelih čeličnih štitova. Može se pretpostaviti da je s ovom utvrdom trebala biti povezana i manja utvrda iznad starog groblja. Upravo stupanj (ne)dovršenosti ovdje nam pomaže shvatiti način gradnje borbenih položaja: nakon dovršetka iskopa dubine otprilike 4 i promjera 6 metara, betonirao se temelj za čeličnu kupolu (kazamatu). Na gotov temelj postavljali su se dva čelična cilindra visine 1.57, odnosno 1.05 metara, međusobno spojeni velikim vijcima, na koje su se trebali postaviti završna dva elementa oklopne kupole: cilindar s puškarnicom i krovna kalota (kupola). Prostor između takve čelične konstrukcije i kraja iskopa imao je biti ispunjen betonom, i dovršen tako da je puškarnica bila jedva vidljiva, budući da je beton bio pokriven vapnenačkim kamenjem, zemljom i travom za kamuflažu. Samo je jedan od položaja ove utvrde odmakao dalje od betoniranja temelja, sa dva čelična cilindra jedan na drugome, koji se doimaju poput apstraktnog spomenika usred šikare i okolnog krša.

Ne tako davno jedna od neugrađenih čeličnih kupola nalazila se odbačena u blizini, dok je nije otkrila ekipa s brenerima...

Ja, inače, imam još jednu teoriju o tome gdje su završile kupole iz nedovršenih riječkih utvrda: u Beogradu, na dvije lokacije (Kalemegdan i Banovo Brdo) postoje mitraljeski položaji s tipskim talijanskim kupolama, kao dijelovi topničkih baterija. Smatram da se radi o gradnji nakon rata, u ono doba napetosti sa SSSR-om, uz korištenje talijanskih oklopnih elemenata

A spomenute nedovršene nisu bile baš male...

[attachment=1]

10. Još jedna nedovršena utvrda, na mjestu današnjeg rotora kod shopping centara na Škurinjama

11. Nekakav manji bunker na padinama Kalvarije iznad Rječine. Definitivno previše izložen za prijeratnu gradnju, pa mislim da se radi o dogradnji nakon što je Italija okupirala Sušak.

...

12. i 13. Masivni nadzemni bunkeri na obroncima Vežice iznad zaljeva Martinšćica. Naoružani teškim strojnicama i protutenkovskim topom, imali su zadatak kontrole istočnog prilaza gradu Sušaku.

...

14. i 16. Dvije utvrdena brdu Sveti Križ

Jedna se nalazi na samom vrhu, a druga ispod njega prema istoku. Nije se stigao do kraja izbetonirati podzemni dio, ali su bili dovršeni građevinski radovi na nekima od bunkera, gdje su čak bili ugrađeni i čelični oklopni dijelovi. Veća od ove dvije utvrde raspolagala je jednim borbenim blokom koji je bio okrenut prema Draškoj dolini, gdje je kontrolirao promet željezničkom prugom i cestom prema Zagrebu. Na primjeru tog bunkera može se vrlo dobro uočiti koliko se pažnje pridavalo odgovarajućoj kamuflaži, gdje su osim osnovne mase betona dodavani i posebno uobličeni slojevi kamena i betona, s ciljem pridavanja bunkeru izgleda krških stijena (to je br. 16 na onoj mojoj slici, uz malo fotošopa...). Ostali borbeni blokovi ovih utvrda nisu stigli biti kamuflirani, dok je osmatrački blok veće utvrde ostao nedovršen

15. talijanska utvrđena vojarna, s više izraženim estetskim nego borbenim osobinama...:)

To je dobro došlo nakon rata, kada se ruševinu u kojoj sam se igrao kao dijete odlučilo renovirati, pa je danas to Riječki astronomski centar s planetarijem.

...

Konačno, br. 17, na slici sasvim lijevo: bunker neposredno uz more na teritoriju tvornice torpeda, koji je flankirao liniju obale. Smatram ga talijanskim zbog talijanskog oklopnog štita, ali nigdje još nisam vidio ništa slično, ni među njemačkim, niti među talijanskim bunkerima.

To su, dakle, talijanski bunkeri. Ako se računa ukupan broj položaja, bilo ih je stotinjak, tako da je ovih 17 slika nekakva "demo verzija"...:)

Njemačka utvrđenja:

1. Baterija na Turniću

Dva topnička bunkera, sa skloništem u podzemnom dijelu.

[attachment=1]

2, 4, 10, 11 - desetine "tobruk" bunkera (kružnih otvorenih položaja za mitraljez, ponekad i sa većim podzemnim skloništem) bile su izgrađene uz obalu na cijelom riječkom području

3. Artiljerijski bunker u lučici na Kantridi - čudno je što je "sam", obično su bili u grupama

5. "Tobruk" položaj na netipičnom mjestu, u unutrašnjosti - vjerojatno namijenjen za obranu kakvog poljskog artiljerijskog položaja

6. Veliki bunker - sklonište kod upravne zgrade "Luke"

7. "Tobruk" položaj uz jedan od ulaza zapovjednog skloništa na Trsatu

8. još jedan "osamljeni" topnički bunker kod gostionice "Pariz" na Boulevardu

9. tipski bunker za poljski top, na ulazu u uvalu Martinšćica

Konačno, jugoslavenski bunkeri, građeni u sklopu "Rupnikove linije".

Trebalo bi ih biti više, kao što ih je vjerojatno i bilo više, samo su ih Talijani nakon okupacije ovog teritorija nemilo "potamanili". Ostalo ih je svega nekoliko: na slici 1. je mali tipski "ojačani poljski" položaj kod mosta na Sv. Ani, dok je na slici 2 bunker iznad uvale Martinšćica.

Na području koje sam "pokrio" slikom postoje tek još dva Rupnikova objekta za koje znam, evo slike jednog koji je nastradao ne za vrijeme rata, već tek kad se gradila riječka zaobilaznica:

[attachment=1]

To bi bilo to, hvala na pažnji!

svaka čast! Vrlo interesantno i stručno obrađeno! Kada bi sada netko mogao to još malo slikati, ono što je ostalo i ono što je dostupno.

Za početak video.
http://www.youtube.com/watch?v=DiyLMhBY020

http://www.youtube.com/watch?v=grhtWV7DAJk

http://www.youtube.com/watch?v=B-Q1-K8Ih30

http://www.youtube.com/watch?v=R1y8FdDgfpI

http://www.youtube.com/watch?v=cXTQVb0QaPg

Браво, врло занимљиво и лепо обрађено.

Nacrt uporišta "Sv.Katarina A"[attachment=1]

A odakle si samo to izvukao... ;D

Evo i uporište "Sv. katarina B":

[attachment=1]

Evo našao sam još nešto o "Alpskom bedemu/Vallo alpino" autora Vladimira Tonića.Nadam se da neću prekršiti autorska prava,ako administratori smatraju da će biti ugrožena autorska prava neka brišu post.[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Dobar je to autor Kanader, nadam se da se neće ljutiti a najbolje je da pitamo i njega pošto je tu kod nas na forumu i u ovoj temi ujedno  :)

...

nyupnik, nadam se da nije problem?  ;)

[attachment=1][attachment=2]

Odlično,veliko mi je zadovoljstvo saznati da se i autor nalazi na ovom našem forumu.Kad je tako ipak ću sada prekinuti postavljanje slika dok autor ovog odličnog djela o "Alpskom bedemu" ne da svoju završnu riječ.A ima još dosta toga za postaviti,nadam se da će pristati da se ostalo postavi na post.

Autor se, kako čujem, uopće ne ljuti, dapače...:)

I, nema "završne riječi", sve je to dio istraživanja koje mi je zanimljivo samo po sebi, tako da ne bi volio da mu vidim kraja...

(Iskreno, ja sam bio kompletno zaboravio na one video materijale na Youtube-u...)

Ona .pps prezentacija je bila dijelom izlaganja na jednom manjem znanstveno-povijesnom skupu u Klani 2007., a video i predavanje su bili napravljeni 2010. godine...

Stavit ću cjelokupan materijal s tog predavanja...

Nisam ni sumnjao, nego red je da se pita  ;)

Samo napred, gladni smo ovih sadržaja ...

Evo i nastavka:[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

[attachment=1][attachment=2]

Kao što sam najavio, evo većeg dijela prezentacije o riječkim utvrdama.

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

Dobro su se Talijani namučili za izgradit "Alpski bedem",brdovit teren,sav taj građevinski materijal je trebalo prebaciti na lokacije,a veliku ulogu je sigurno imala i mula(križanac magarice i konja).[attachment=1][attachment=2]

Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da mi je trebalo više od 10 godina da svoja istraživanja pretočim u knjigu...

[attachment=1]

Prvo izdanje je u simboličnoj nakladi, ali bi se kao trebalo odmah krenuti s drugim...

E pa, neka je sa srecom Nyupnik. :super. :klap :klap :klap

Svaka čast nypnik, samo napred. :super :super :super

Tako se radi. :super :super :super

Једно питање везано за интерпункцију - професионално ми је запало за око:
- зар наводници на насловној страни нису уобичајени у руском језику? На овим просторима су уобичајени ”овакви”.

Čestitam ! :klap

imam jedno pitanje za kolege:  evo me u Opatiji na odmoru pa me zanima da li ima nesto od objekata iz ovog perioda da se vidi u ovom kraju? Cuo sam da u Icicma ima nekih bunkera iz bitke, posto sam tamo na plazi svakodnevno rado bih to obisao...
Hvala unapred!

http://www.youtube.com/watch?v=aGJUzSfGx3o

dali nekogas ovie italajnski utvrduvanja bile upotrebuvani vo vojna, i kako vie eve gi osovijite ako ste bile partizanski komandat da recime eve na  dva batalojna so vkupno 4000 luge?

Mislim da je jedan partizanski bataljun vođen lokalnim ilegalcima kroz podzemni prolaz zašao Nijemcima iza leđa.

Nije, i ne samo zato što lokalni ilegalci skoro da uopće nisu postojali u tadašnjoj Rijeci (barem ne oni koji bi vodili partizane)...:)

Nakon osvajanja Sušaka - tu se stvarno ekipa bila provukla neopaženo kroz njemačke položaje, što je pogodovalo brzom slamanju obrane - Rijeka zapravo nije bila osvojena u borbi. U Rijeku su partizanske snage ušle nakon što su se Nijemci i Talijani povukli.

Posto im je pretilo odsecanje, jer su se partizani probili severnije od Rijeke i ugrozili jedinu kopnenu komunikaciju koju su njemci imali slobodnu.

Naravno, i takvim je planom trebalo ići od samog početka, a ne prvo "glavom o beton"...

I najbolje branjeni položaj gubi svaki smisao nakon što bude odsječen od ostatka snaga...a ionako je tada već u cijelom "Rajhu" bio raspad sistema.

Želio bi postaviti pitanje možda i netko zna, nije direktno vezano za samu obranu Rijeke ali mislim da ima veze  s njom. Naime ispod Rijeke se nalazi mreža tunela koji svi nekamo vode. Javno su obilježeni kao skloništa, no to nema smisla jer se radi o tunelu koji je dugačak i uzak i probijanje bombe i detonacija iste bi napravio pomor u cijelom tunelu.
Ono što me zanima je, zna li netko pravu svrhu tih tunela i tko ih je kopao?

Valjda su ih radili svi u stotinu i vise godina.
Rijecki "Lokalpatrioti" su sve to sistematizirali.......

http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewforum.php?f=68

Prava svrha tih tunela jest upravo ta koja je, javna skloništa.

Kopana uglavnom od 1942. do 1944. Dakle ne baš "stotinu godina".

Građena od strane civilnih građevinskih tvrtki, prema javnim natječajima.

U Državnom Arhivu u Rijeci postoji kompletna natječajno-projektno-uzvedbeno-primopredajna dokumentacija.

Da, zaboravih na garantne radove...:)

Sve sa popisom izvođača i cijenama...

Imam tadašnji popis, imam današnji popis. Vrlo malo ih je doživjelo ikakvu "modernizaciju" (koja je uglavnom uključivala zamjenu ulaznih vrata, i promjenu elektroinstalacija; također talijanski kopani WC-i zamnjenjivani su kemijskim).

Tako da sorry, nikakve pretjerane senzacije...:)

Komentar na pomor u slučaju boNbe: skloništa su se gradila prema tadašnjim standardima otpornosti, i izdržavala onoliku kilažu bombe koliko je mogao izdržati pokrov stijene od 7-9 metara.

Ako bomba pogodi baš ulaz, onda baš nemaš sreće, ali koja je vjerojatnost toga?

U riječkim skloništima nije bilo žrtvi od bombardiranja - a bombardiranja je bilo poprilično...

U Zadru se npr. dogodilo da je jedno sklonište manjeg i plićeg tipa postalo grobnicom ekipe koja se tamo bila sklonila, a koja bi imala veće šanse preživljavanja da je ostala na otvorenom - bomba je pogodila i zatrpala upravo sklonište, i ekipa se što zgnječila, što podavila...

Još jednom: prava svrha svih tih riječkih skloništa je, vidi vraga, sklonište...

hvala na odgovoru :)
eto, moram priznati da me malo zbunila konstrukcija tih skloništa koja je drukčija od današnjih. eto, samo se trebalo sjetiti da su rađena po tadašnjim kriterijima, o današnjim oružjima su mogli samo sanjati..
hvala još jednom

TURIZAM ISPOD ZEMLJE

Tajne šetnice, vinski podrumi i hostel učinili bi podzemne tunele u gradu Rijeci hitom EU!

Autor: Luka Benčić

Za silazak u podzemlje nema službene procedure, ali Šarić izlazi u susret organiziranim grupama koje, prije nego što prođu željezna vrata u Dolcu, moraju potpisati izjavu da ulaze na vlastitu odgovornost.

[attachment=1]
Posljednjih šest mjeseci bilježi se 300-postotno povećanje aktivnosti u riječkom podzemlju, i to u doslovnom smislu. Sve je veći interes za tunele koji prolaze ispod grada, produkt talijanske vojne gradnje uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, i u zadnje se vrijeme intenzivno razmišlja na koji bi se način moglo iskoristiti barem jedan dio tunelske mreže koja je za većinu Riječana oduvijek bila strogo čuvana tajna.

Kralj podzemlja

- U zadnjih 20 godina, do ove godine, sve skupa je stotinu ljudi bilo u tunelu. A onda, samo u prvih šest mjeseci 2013. bilo ih je 300 - kaže nam Goran Šarić, savjetnik za zaštitu i spašavanje i obrambene pripreme Grada Rijeke.

[attachment=2]
Šarić je službena osoba Grada Rijeke zadužena za tunele i skloništa, čuvar svih ključeva i poznavatelj svakog pedlja podzemne mreže. Kolege s posla u šali ga znaju nazivati kraljem riječkog podzemlja.

Zahvaljujući inicijativi riječkog Centra tehničke kulture, nedavno je organiziran obilazak velikog tunela u samom središtu Rijeke, koji počinje u Dolcu, kod talijanske gimnazije, a završava kod katedrale Svetog Vida, s krakovima prema riječkom istražnom zatvoru i današnjoj zgradi Kanala Ri na Trgu riječke rezolucije. U riječko podzemlje spustila se grupa od 50-ak znatiželjnika, među ostalima i mnogo klinaca u pratnji roditelja, baka ili djedova, koja se napokon iz prve ruke uvjerila kako, u stvari, izgleda skriveni svijet o kojemu se već desetljećima priča. Nisu oni jedini koji su ove godine prošetali mračnim prolazima ispod grada - bili su tu i studenti iz Litve, Belgije i Islanda, zajedno s riječkim kolegama, spustio se i donedavni vršitelj dužnosti primorsko-goranskog župana Vidoje Vujić kojega je privukla profesionalna znatiželja...

[attachment=3]
Upravo zbog nedostupnosti, priča o riječkim podzemnim tunelima napuhala se do proporcija urbanog mita. Govorilo se o prolazima koji počinju u centru i vode sasvim do periferije, od Staroga grada do Trsata, Pećina i slično, čak i kako se kroz neke tunele može doći daleko u riječko zaleđe, do Klane ili, pak, Slovenije. Takva povezanost, naravno, ne postoji, ali činjenica je da je ispod Rijeke čak 80 tunela, od kojih su neki dugački i po par stotina metara.

Vlastita odgovornost

Za silazak u podzemlje nema službene procedure, ali Šarić izlazi u susret organiziranim grupama koje, prije nego što prođu željezna vrata u Dolcu, moraju potpisati izjavu da ulaze na vlastitu odgovornost.

Tunel stari grad - Grivica - Sveti Vid počinje u dvorištu talijanske gimnazije i ukupno je dug četristotinjak metara. Gumene čizme ili gojzerice dosta su bitne jer na pojedinim mjestima ima blatnih lokvi, a svjetiljka, naravno, zato što struju zbog prodora vlage u instalacije nije pametno uključivati.

Gradila ga je talijanska vojska, u strogoj tajnosti, negdje od kraja 30-ih sve do kapitulacije. Pojedini dijelovi nisu dovršeni pa šetače okružuje gola stijena.

Gljive Via Roma

U Drugom svjetskom ratu bio je namijenjen za vojsku, ali i civile koji su se ovdje skrivali od bombardiranja, o čemu još ima živih svjedoka, a ulogu skloništa imao je sve do 90-ih, odnosno do završetka Domovinskog rata. Do sredine devedesetih se, otrpilike, i održavao.

Madraci na krevetima zbog vlage su istrunuli, jednako kao i drvene klupe koje su potpuno uništene, željezo je zahrđalo, a jedino netaknuti izgledaju plastični spremnici za vršenje nužde. Smeća baš i nema previše jer su ulazi zaključani, ali miris vlage i truleži nagriza nosnice. Sa stropova vise stalaktiti dugi gotovo metar. Kablovi za električnu energiju razvučeni su duž cijelog tunela i izgledaju relativno u redu, ali prekidači za svjetlo puni su vode, tako da su hodnici, zbog sigurnosti, u potpunom mraku.

[attachment=4]
Krakovi prema Kanalu Ri, odnosno zatvoru zatrpani su smećem, ostacima opreme za skloništa i nisu baš najprohodniji. Kod izlaza prema riječkom zatvoru, među građanima poznatom po starom talijanskom nazivu Via Roma, velike su plastične kante. Šarić objašnjava da su zatvorenici u vrijeme Jugoslavije ovdje proizvodili gljive. Glavni izlaz iz tunela nalazi se točno nasuprot Katedrale, na vrhu Trga Grivica.

- Posjetitelji su uglavnom oduševljeni. Ja sam sve to već vidio previše puta da bi me oduševljavalo - smije se naš vodič.

Šarić nam potvrđuje da su kilometarski tuneli koji povezuju cijeli grad mit, a većina ih je samo nastavak skloništa ili prolaz od bunkera do bunkera od 20-30 metara. Osim u centru grada, posebno su zanimljivi oni izgrađeni za potrebe talijanskih fortifikacija na području Katarine, Pulca, Velog Vrha i Rujevice. Uglavnom sve tunele napravili su Talijani 30-ih godina 20. stoljeća kako bi povezali skloništa, ali ima ih i starijih na koje se talijanska vojska nadovezala. Najstariji poznati građen je u vrijeme Frankopana, od Gradine na Trsatu do Rječine, ali taj je zatrpan u Drugom svjetskom ratu.

Grad Rijeka upravlja sa 58 od 80 riječkih tunela - ostali su na području tvrtki kao što su 3. maj, Luka, Torpedo... Šarić veli da nacrti postoje, ali su tajni s obzirom na to da se ipak radi o skloništima u slučaju bombardiranja.

Centar tehničke kulture pokrenuo je rasprave među mladima što bi se s tunelima moglo napraviti. Ideje su doista kreativne - od podzemne alternativne šetnice, biciklističke staze ili pruge za turistički vlakić do vinskog podruma i hostela...

Dobrih primjera imamo već u regiji - u Beogradu postoji organizirana tura podzemljem, uz profesionalnog vodiča, što je postalo turistička atrakcija, a ponuda je dopunjena druženjem u vinskom podrumu. Na Rijeci je da iskorisiti relikt starih ratova i mirnodopskih paranoja.

  JL (http://www.jutarnji.hr/)

Nacrti skloništa o kojem se govori u tekstu iz prethodnog posta. Građen u dva dijela, još sa dodanim skloništem od zatvora (nije prikazano na skicama).

[attachment=1]

[attachment=2]

Eksplozija u tunelu nije prošla nezapaženo u jugoslavenskim novinama. Članak od 12. srpnja 1933. godine.

Kad se male ruke slože... :)

https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/uredeni-rijecki-tuneli-na-pulcu-pogledajte-kako-sad-izgleda-katarina-b/