PALUBA

26 dokumentarnih fotografija iz prvog rata. Koliko je meni poznato, sve su sa teritorije Slovenije ili bar tamo, gdje smo Slovenci živjeli u to vrijeme.
Originalne skanirace fotografije su ogromne, tako da sam jih trebao dobro smanjiti. Ako neko želi original, molim na PM.
Sve fotografije su vlastništvo NUK (www.dlib.si) i skenirane su za potrebe digitalne biblioteke. Avtorska prava su pretekla.

Neka znalci prebace/kopiraju u teme, gdje više spadaju. Pogotovo oni topovi, avion u kuči...

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

[attachment=1]

Fantastične slike!

Hvala i predstavnici NUK, koja je omogučila da vidimo te fotografije.

LPB

Čestitam "madmitch", krasne slike... :klap

Ove spadaju u sanitetu WWI. Opet imam problem, jer su originali veliki preko 10MB i kar jih smanjim, gubi se masu detalja.

[attachment=1]

[attachment=2]

Pronašao sam nekoliko razglednica koje su slali moji rođaci, vojnici A-U monarhije svojoj kući. Mislim da su interesantne, no, na većini ima samo datum, ali nema imena mjesta odakle su slane (vojna tajna ;)))

Ova prva je poslana 23.12.1914. -  čestitka za novu godinu i božič

Fotografija 12. - talijanski top 30,5 cm.

Ova razglednica je poslana 17.05.1913. iz Stolca (BiH). Razglednice su naravo univerzalne.

31.05.1916. poslano iz Graz-a

Poslano 15.06.1916., nema ime grada odakle je poslano, a slika predstavlja inžinjerce u postavljanju pontonskog mosta u Ptuju.

03 - lici mi na Citta di Iesi kod Pule.

Razglednica je napisana 28.02.1917. poštanski žig 02.03.1917.
Na razglednici je slika kasarne na Ptuju.

Razglednica poslana 06.10.1912. iz Stolca. Na razglednici je "sjeverna kasarna" u Mostaru. Postoji još i danas, šta je trenutno u njoj neznam. Kad sam zadnji put bio tamo bila je jako oštećena.

Poslano 04.07.1918. Na razglednici su pripadnici jedne vojne bolnice. S križičem je označen zarobljeni srpski vojnik, koji je radio u toj bolnici (oznaka je iz onog vremena).

02.03.1917.

Ova je iz 1939., ali ima veze s I. svj. ratom. Razglednica predstavlja "Sveta gora" iznad današnje Nove Gorice, i spomenik vojnicima u I.svj. ratu.

Fotografije iz knjige "Po sledeh soške fronte" autora M.Simića
Vojnik A-U pješadije, na "soškoj fronti"- fronta u dolini rijeke Soče (SLO), u štuka sivoj, "hechtgrau", uniformi. Tu uniformu je 1915.god. zamijenila zelenkasata, "feldgrau". Kapa je tipična sa sjenilom. Na leđima ima rusak iz teleče kože (Pack Tornister), oko njega je omotan šinjel. Na rusak su okačeni porcija i čutura, ispod visi torbica za municiju. Pored te torbice za municiju su na opasaču bile dvije dvodijelne "fišeklije" za 40 metaka. Na rusaku se vidi i drška za lopatu (ašov). Na lijevim boku ima i torbu za kruh (Brotsack) i bajonet za pušku Mannlicher M1895. Čitava borbena oprema sa puškom, bajonetom, 120 metaka, propisanom konzerviranom prehranom, šatorskim krilom, vešom, odjelom, rezervnim cipelama i ašovom je težila oko 30kg.

Crtež desetara  puka tirolskih strijelaca (A-U monarhija). Tri puka tirolskih strijelaca, skupa sa 1. celovškim (Klagenfurt) i 2. Ljubljanskim planinskim streljačkim pukom bili su jedini  izvježbani za planinsko ratovanje. Vojnicima planinskih jedinica su prvima zamijenili – modernizirali uniforme. Dobili su kratku pelerinu, meku planinsku uniformu  sa podloženim okovratnikom, planinske hlače (do koljena), duge čarape i okovane cokule. Na okovratniku uniforme je bio izvezen cvijet runolista (planika) – simbol planinskih jedinica,  na kapi zakrivljeno pero tetrijeba (ruševec). Desetar na slici ima kratku pušku M 1895, tipično za planinske  jedinice, u snijeg zabijen “cepin”. S “cepinima” su bili opremljeni  i oficiri, vonici su imali okovane štapove (Bergstock). Četi je pripadalo 250kom štapova (Bergstock), 40 “cepina”, 90 pari skija sa podešavajučim vezovima tipa Bilgeri i 20 konopa od kudelje – takv ima desetar na leđima

Crtež prikazuje vojnika  ugarskog “honvedskog” puka.  Na hlačama se vidi tipična aplikacija – “vitez kötez"” na prsima mu visi streljački konopčić (dobar strijelac). U rukama drži pušku Mannlicher M 1895 sa bajonetom, na opasaču ima dvije dvodijelne trapezaste fišeklije , svaka za 4 okvite po 5 metaka.

Crtež prikazuje A-U natpotučnika lovačkog bataljona, naoružanog sabljom. Na nogama ima tipične “gamaše” (gamašne), koje su oficirskoj uniformi zamijenile čizme. Lovački bataljoni su bili samostalne jedinice lake pješadije, namijenjene za izvršavanje borbenih zadataka, koji nisu bili primjereni za običnu pješadiju. Kod obuke je bila najbitnija fizička izdržljivost i precizno  pucanje.

 Vojnici A-U iz Bosne, (tipična kapa-fes), prenose municiju na drugu postaju žičare na Rombon.

U Italiji su 1872. godine frmirali prve jedinice alpinista,  vojnika posebno izvježbanih za ratovanje u planinama. Osnovna jedinica  “alpina”  bio je bataljon, koji je nosio ime mjesta odakle su regrutirani vojnici. Italijanska vojska je započela prvi svjetski rat s 52 bataljona “alpina” koji su postali elitne jedinica talijanske vojske.  1916.godine bilo je več  79 bataljona “alpina”, na kraju rata bilo ih je  88. “Alpini” su bili posebno opremljeni za gorsko ratovanje. Tipičan je bio njihov šešir sa fazanovim perom i oznakom puka. 1887.godine su “alpini” dobili prvi puk gorske artiljerije.

U talijanskoj vojsci imali su pored obične pješadije i barsaljere, prepoznavali su se po čuperku pera koji su nosili  na šeširu. Barsaljeri su bili formirani kao mobilne jedinice, slično  kao lovačke jedinice u  A-U vojsci. Poznate su bile  i  biciklističke jedinice barsaljera, koje su bile najbrže jedinice taljanske vojske.  

Grupa oficira na A-U položajima istočno od kote 1776 (na slici desno). Lijevo u pozadini je greben Vršiča, kojeg su utvrdili Italijani. Na tom grebenu je u 11.bersaljerskom puku  od 21.09.1915 do sredine februara 1916. služio i Benito Mussolini. Interesantno je to, da iako veliki zagovornik rata, nije otišao u vojsku dobrovoljno, nego su ga mobilizirali augusta 1915.

(Slika i tekst iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića)

500 metara od crte fronte na sjeveroistočnim padinama Malih Peskov, istočno od Vrha nad Peski izgrađeno je cijelo naselje Baraka, tu je bila komanda i pozadinske jedinice 15. gorske brigade. U jednoj od njih živio je i k-dant gen. major Weiden von Alpenbach. U doljem dijelu slike je teška haubica.

(Slika i tekst iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića)

Italijanski vojnici pucaju sa utvrđenih položaja na Griži.

(Slika i tekst iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića)

Označeni srpski vojnik (zarobljenik) na ovoj slici: https://www.paluba.info/smf/index.php/topic,16668.msg230749.html#msg230749 je najevrovatnije neki oficir ili podoficir. Sudim to po okovratniku i epoletama koje se naziru.

Iako je to slika od mog djeda, nemam nikakvih podataka o tome.

-Godine 1915. su u A-U pukove počeli dolazit 75mm Škodini gorski topovi M15 (Gebirgskanone M1915). Ovaj na slici je na Javorščku sa kojeg je djelovao po dolini Slatenika. Sa topa je skinut 86 kg težak štit, napravljen od 5mm debelog čelika. Štit nije bio potreban jer se top upotrebljavao u keverni.  Težak 613kg  bio je pravo oružje za gorsko ratovanje: dugačak samo 3,57m. Radi transporta mogao se rastavit u sedam dijelova. Najteža je bila metar dugačka cijev.

Radi male početne brzine granate (224 do 350m/sek – ovisi od barutnog punjenja). Široko polje djelovanja po elevaciji ( od -5°do +70° )  mogao se upotrebljavat i kao haubica. Upotrebljavalo se pet vrsta granata teških oko 6kg.

Posada od šest članova mogla je ispaliti osam  granata u minuti. A-U je do kraja rata izgradila najbrojnije gorsku artiljeriju u povijesti ratovanja, odtoga je bilo najviše,  880kom,  topova M15. Poslije rata su te odlične topove upotrebljavali u mnogim armijama, najviše ih je preuzela Itallija, gdje su dobili oznaku Obice da 75/13.

Tim topovima su za vrijeme drugog svj. rata Italijani i Njemci opremali kvislinške jedinice na području Jugoslavije. Nekoliko ih je zarobila i partizanska vojska.


-U pomanjkanju PA topova posebno ukopan M15. U lijevom dijelu slike vojnik posebnim ključem tempira šrapnelsku granatu. Ti topovi bili su dosta efikasni protiv ondašnjih sporih aviona

(slike i tekst iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

Ovo bi trebao biti taj brdski top, izložen na terasi Vojnog muzeja na kalimegdanu:

[attachment=1]

A-U kaverne i oficirske barake na jugoistočnim obroncima Selskega vrha kod tolminskog mostobrana.

(slika i tekst iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

Italijanski vojnici na Krasu pune vodom butelje iz bačvi.

(slika i tekst iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

Prije rata je u Gorici (danas u Italiji) živilo oko 32.000 stanovnika, ljeto 1915 oko 15.000. poslije bombardovanja u novembru 1915 je u gradu ostalo oko 6.000 stanovnika.
I prijašnih godina su Italijani gađali vojne ciljeve u Gorici, no 18.11.1915 počelo je sistematsko bombardovanje i civilnih ciljeva koje je naredio maršal Cadarona. Grad su gađali i merzerima od 210, 280 i 305mm. U prva četri sata je na grad palo 3000 granata večih kalibara. Pored velike materijalne štete bilo je puno žrtava među civilnim stanovništvom.
Prije napada na grad su Italijani stanovništvo letcima, koje su bacali iz aviona, obavjestili o svojoj namjeri uneštenja grada.

(slika i tekst iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

 

Ostaci samostana i crkve na Sveti gori (1917) iznad Nove Gorice, poslije djelovanja italijanske artiljerije i slika renoviranog sakralnog objekta danas.

A-U vojnici II.bataljona 37. pješadijskog puka iz Nagy-Varada (danas Oradee u Rumuniji) u zaklonima za vrijeme italijaskog granatiranja prije napada kod Dolja, vjerovatno septembra 1915, za vrijeme 4. bitke na Soči. Bataljon je još sa dva bataljona došao u Zgornje Posočje 30.10.1915 kao pojačanje umornim i desetkovanim jedinicama XV.korpusa. Bataljone su uključili u novu kombiniranu brigadu Wasserthal, kojoj je komandovao pukovnik Konstamtin von Wasserthal. Brigada je ojačala obranu na najkritičnijoj točki kod kote 854, između Mrzlog vrha i Vodelom.

(slika i tekst iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

A-U položaji na južnim padinama Sabotina, jesen 1915. Lijevo pozadi vidi se Soča sa željezničkim mostom južno od Pogore. Desno od mosta je greben Kalvarije iznad Podgore. U pozadini na lijevom brijegu Soče je zaravan Doberdob sa širokim vrhom Šmihel.

(slika i tekst iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

A-U žičara za transport opreme. Na prvoj slici prvi stupovi, 25km duge teretne žičare, Ajdovščina do Spodnjega Lokavca.

(slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

-Najveća građevina u stijenama "Male Črnelske špice" je gornja postaja italijanske vojne žičare.
-Najviše izgrađeni italijanski objekti (na fronti na Soči) na "Mali Črnelski špici"

(slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

Karta prikazuje italijansko napredovanje na rubu "Doberdobskega krasa" 1915.godine. Ucrtana je A-U crta obrane poslije 1. bitke na Soči (07.07.1915), poslije druge bitke na Soči (10.08.1915), na početku 3. bitke na Soči (18.10.1915) i na kraju 4. bitke na Soči (30.11.1915). Zelenim strelicama su označeni glavni smjerovi italijanskih napada. (debelom crtom je označena današnja granica između Slovenije i Italije)

(slika i tekst iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

Da i ja stavim mali prilog u ovu temu... (iako nisam stručnjak za to)

Na soškoj fronti, bilo je i 12.000 ratnih zarobljenika iz Rusije. Jedan od njihovih zadataka je bio i čiščenje puta preko prelaza Vršič. U 8 martu 1916 je plaz (jeli to pravi izraz na S-H?) zasuo/ubio 300 zarobljenika i 10 stražara, tačan broj se nezna. Pa su time u čast postavili kapelicu. Slike su na internetu ako potražite pod ''ruska kapelica vršič''

jedna od slika tih vremena, ukradena ovde

http://stari.forum.prohereditate.com/s/f/f24.m10.php

plaz=lavina

EEEEE u pravu si Duje, lavina je pravi izraz. Zaboravljam polako reči, ali ovaj forum mi služi za dobro mesto da vežbam i da ne zaboravim taj jezik što nas je nekad družio.

Greben Sabotina. U kaverni (desno dolje sa krovom) je završavala teretna žičara, koja je vozila od željeznice na Soči do Sabotina. (slika iz kraja 1915. ili početka 1916.godine)

Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića

Bosanci 4. bosansko-hercegovačkog puka za vrijeme ručka u rovovima na Ravelniku, istočno od Bovca. Rov je ojačan vrbovim granama.

Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića

Kaverne i barake komande grupe Rombon (Gruppen Komando Rombon) na Kraljišču ispod Rombona. Slikano 24.09.1917. U jednoj od baraka je živio potpukovnik Leo Kuchynka, komandant odsjeka Rombon.

Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića

Unutrašnjost A-U kaverne iznad Kala-Koritnice, gdje je bila manja art. utvrda - Erdwerke Kal.

Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića

Osim običnih razornih granata su u I. svj. ratu upotrebljavali  i šrapnelske granate. Ime šrapnel se danas upotrebljava nepravilno (komadiči granate), to je u stvari  mehanizam djelovanja granate. Ime je došlo od izumitelja, britanskog  generala  Henrya Schrapnela (1761-1842). Šrapnelsk granata je imala na vrhu pirotehnički vremenski upaljač, koji je u na postavljenom vrijemenu poslije lansiranja upalio barut u donjem dijelu granate. Eksplozija baruta odbacila je gornji dio granate, okrugla metalna pločica sa rupom za cijevčicu u sredini je iz srednjeg dijala granate izbacila olovno-antimonske kuglice, koje su bile opasne i za vojnike u rovovima,  pošto su djelovale odozgo. Pravilno tempirana 76mm-ska granata je eksplodirala u donjem dijelu putanje, snop kuglica pokrio je površinu dugu 150-200m i široku 20-25m.
 
Na slici je neeksplodirana A-U šrapnelska  granata 76mm za gorski top M15. Nađena je iznad planine Zagreben na Krnu. 6,5kg teška granata imala je i dodatni gornji tempirni prsten s kojim su tempirali granatu, ako su upotrebljavali dodatno barutno punjenje kod lansiranja. Time su povećali početnu brzinu granate sa 300 na 350m/sek, a veći je bio i domet.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Zahtjevi artiljeraca po što večoj proizvodnji granata, prouzročio  je u tvornicama slabiju kvalitetu. Povečavao se je broj neeksplodiranih granata i mina. Posebno veliki broj neeksplodiranih projektila bilo je u ravničarskom dijelu oko Gorice i kod  Vipave. Tu i danas kod većih zamljanih radova pronađu streljivo iz I. svj. rata. Ova granata na slici ostala je na Lipniku na Rombonu.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Donja postaja A-U žičare koja je vozila na Kozji breg , u dolini Soče. Dnevni kapacitet bio je 26t. Nosivost max. 350kg.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Mrtvi italijanski vojnici poslije A-U napada plinom. Kota 197 na Šmihelu 29.jun 1916.god.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Prvi napadi plinom,  A-U vojske na Krasu,  bili iz čeličnih boca koje su bile zakopane u rovovima A-U vojske i olovnim cijevima sproveden na vrhove rovova. Kasnije su obije strane (Italija i A-U) upotrebljavale granate i mine punjene bojnim otrovima. Obe armije počele su opremati svoje vojnike zaštitnim, plinskim (gas) maskama. Fotografija prikazuje dva italijanska vojnika sa plinskim maskama u rovu, u blizini Podgore(SLO). Italijini  su bili opremljeni sa plinskim maskama francuske proizvodnje (Masque Tambuté nouveau – T.N.) i poboljšanom M2 (L.T.N.), koju su pod nazivom maschera polivalente radili u Italiji.

Aktivni dio maske bio je sastavljen iz  19 slojeva gaze natopljene u različite kemikalije, koji je nekoliko sati sigurno štitio protiv koncentracija  klora, fozgena, difozgena i još nekih bojnih otrova.  Njemci su ocijenili, da ova maska štiti samo  jednu šestinu toliko, koliko štiti onda najbolja njemačka maska sa filterom Modell 11/11. Italijani svoju masku (maschera polivalente) nisu usavršavali, pa su imali velikih gubitaka u ljudstvu, jer maska nije dovoljno štitila od večih koncentracija fozgena. Upravo tim se plinom koristila njemačka vojska  u svojim minobacačkim minama u dolini kod Bovca (SLO), 1917. godine.   

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Na gornjooj slici je prvi model[attachment=1]
Prvu gasmasku su uveli 1915 »Ciamician-Ribi«. Ima konusni oblik i dodatna zaštitna očala. Imala je slojeve gaze namočene u alkalne rastopine, kalijev karbonat i natrijev karbonat. Nije predstavljala skoro nikakvu zaštitu od fozgena pa je zamijenjena modelom Z (sl  5 i 6).[attachment=2][attachment=3] Upotrebljava se od januara 1917g, a sastavljena je od obrazina-voštanog platna sa rupama za oči i imala je sistem za zaštitu disajnh puteva, okvir slojeva gaze (32 sloja) namočena u sodu bikarbonu. Ni ta maska nije predstavljala neku veliku zaštitu, što su talijani uvidjeli u bovškoj kotlini oktobra 1917g., tako da od početka 1918 godine uvode englesku PRS sa respiratorom, kao i američku PBR.(ove dvije zadnje su slične)[attachment=4]
Engleska (Small Box Respirator) SBR[attachment=5]

[attachment=1]

Telefonska centrala 58. A-U pješačke divizije bila je u podrumu zgrade u Gorici.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Za borbu iz bliza, upotrebljavana su sva moguča sredstava. Na slici Dalmatinci ( na položajima iznad Podgore - SLO) opremljeni buzdovanima. Zarobljenici kod kojih je pronađeno takvo oružje, imali su malu mogučnost preživjeti.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Prehrana u streljačkom rovu. Dalamtinac na slici jede ispod čelične zaštite sa otvorom za pucanje.

Prehrana u rovovima bila je slaba s malo mesa. Kako je rat trajao duže, prehrana je bila sve slabija. Oficiri su imali bolju ishranu, jer su imali posebne kuhinje.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Jedna od najpoznatijih italijanskih fotografija sa fronte na Soči. Slikano 1916. god. na Krasu. Jedna od rijetkih pravih akcijskih fotografija. Vojnici idu u napad.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Italijanski vojnici u rovovima na južnom dijelu kote 208 oktobra 1916 za vrijeme 8. ofanzive

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Pored (u ono vrijeme) najmodernijih sredstava veze, telefona i telegrafa, vojske su upotrebljavale i golube pismonoše. Na slici A-U desetar i vojnik učvrščuju poruku na nogu goluba. Vojnici su često pucali na te golubove, zato zadatak golubova nije bilo jednostavan.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Italijanski zarobljenici (u zatvoru u Ljubljani). Prema brojevima na kapama, bili su pripadnici 30. pješačkog puka, koji je pripadao brigadi Pisa.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

U 10. bitci na Soči bilo je ranjeno 140.000 vojnika, koje je trebalo prebacit u bolnice u pozadini. Transport se je vršio većiom sanitetnim vlakovima, no, sve više se upotrebljavao i prevoz sanitetnim automobilima.
Na slici pripadnici A-U vojske transportiraju svoje vojnike u sanitetna vozila.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

 

Konjevodac, sa izdržnljivim bosanskim konjičem, iz BiH na Soči.

Pošto A-U vlasti, u BiH, nisu imale spisak stanovništva, su na frontu na Soči slale sve sposobne muškarce, koje su uspjeli uhvatit, pa i starije.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

I danas se nalaze ostaci iz bitaka na Soči. Na slici je italijanska okovana čizma sa kostima noge.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

A-U vojnik na grobu svojih drugova. Treći pokopani vojnik je sigurno Anton Kalan. Prema natpisu bi se dalo zaključit da su pripadali 9. četi, 1. gorskog puka iz Celovca (Klagenfurta)

Rezervni poručnici Mihovil Vujučić i Zdenek Kolársky kod Tolmina.

[attachment=1]

12.02.1915, na padinama Čuklje. U sredini natporučnik Mickl sa grupom oficira uz zaplijenjeni mitraljez Vickers.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Ranjenici na vlaku ispred tunela u Logu pod Mangrtom.

Interesantno je oružje stražara (na lijevoj strani slike). Naoružan je zastarjelom puškom Werndl M 1873. Sa ovakvim puškama (call 11mm, sa jednim metkom) bili su naoružani od 1915. godine pripadnici pozadinskih jedinica. Pomanjkanje pušaka bilo je tako veliko, da su nudili novčanu nagradu ranjenicima, koji sui z bitke donje pušku.


(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Uskršnja misa u 1.hovendskom pješadijskom puku u logoru kod Segetih istočno od Lokvice na Krasu.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Grupna fotografija A-U vojnika ispred maskirane barake kod Tolmina.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

 

Padine "Svete gore" poslije čestog granatiranja pretvorene su u pravu pustinju. Na slici se vide i ostaci itlijanskih položaja.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Poslije jedne od bitaka. Ubijeni A-U vojnik kod Vojščice na Krasu.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

A-U vojnici pored ulazom u kavernu, koje je jedina štitila od eksplozija italijanskih granata.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

A-U optički tegraf. Signalisti su međusobno komunicirali svjetlosnim signalima - upotrebljavali su Morsovu abecedu. Svjetlo se je "pravilo" pomoću acetilenskih lampi.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Generalmajor Schwarzenberg sa štabom 12.gorske brigade ispred kaverne na Grmadi.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

A-U mitraljez u akciji na Krasu. Vodom hlađeni mitraljez Schwarzlose 07/12 bez zaštitnog lima. Vjerovatno model koji je upotrebljavala konjica.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Posebnost u A-U vojsci bili su minobacači na komprimirani zrak: 200mm M1916, Sitem Spitz-Bartelmus, i 120mm (Luftminenwerfer M1916A) vidi se na slici spreman za ispaljivanje mine(vjerovatno u Škabrijelu). Naklon minobacača je bio fiksan (45°), a domet se je određivao pomoću pritiska zraka. Kod 10atm, mina teška 4,65kg imala je domet 300m, kod najvećeg dozvoljenog pritiska 35atm domet je bio 1100m. Opaljenje se je vršilo pomoću konopa. Cijev je bila glatka, mina je dobila rotaciju od žlijebova u ležitu mine. Posada se je sastojala od trojice poslužioca, koji su mogli ispalit 2-3 mine/min. Ispod cijevi bila je položena boca sa komprimiranim zrakom. Sa 60kg teškom, 20 litarskom bocom napunjenu na 200atm mogli su ispalit 10 mina na maksimalni domet.
Slika u boji:  jedini sačuvani primjerak 120mm minobacača u vojnom muzeju u Beču.


(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Duje, lijepi pregled.
Sjecam se da sam davno na platou iznad Bohinjskog jezera prema triglavskim jezerima nailazio na relativno dobro sacuvane fortifikacije; isao sam s bakinim bratom koji se vrlo zivo sjecao pojedinih detalja tog dijela ratista.

Za vrijeme 11. Bitke na Soči, je na padinama Grmade stajala onda najmodernija  A-U haubica M1916 380mm, koja je bila prvi put upotrebljena u maju 1916. u ofanzivi u južnom Tirolu. Haubice je izrađivala tvornica Škoda u Plznu. Težina na borbenom položaju bila je skoro 80 tona. Iskop položaja trajao je oko 10 sati, a 8 sati bilo je potrebno, da je bila borbeno spremna (pomoću dizalice). Granata koja je bila teška 740kg do haubice je dovežena po šinama na vagonu. Punjenje u ležište za opaljenje bilo je pomoći el. dizalice. Posadu je sačinjavalo 10 vojnika i k-dant. Iz haubice  bilo je  moguće ispalit 24 granate u sat vremena – domet 15km. Punjenje granate je bilo 50kg eksploziva. Udarom u armiranu betonsku konstrukciju napravila je 5m dubok krater.
Transportirali su je pomoću četri Porschejava vućna voza, koje su zavali B-cug. Haubica na slici (zadnjoj), jedina je sačuvana i nalazi se u vojnom muzeju u Beču. Na slici se vidi granata prije ulaska u cijev, kasnije se stavljalo barutno punjenje.

Radi stalne nadmoći italijanske artiljerije A-U artiljerija nije se štedjela. Tako da je svaki laki top, za vrijeme 11.bitke na Soči, ispalio prosječno 1350 granata, srednji top 700 granata, merzer 400 granata. Posljedica takve upotrebe bilo brzo trošenje cijevi, zato je poslije bitke 38% topova bilo neupotrebljivih. Često je radi preopterečenja došlo do eksplozija cijevi, što je bilo opasno za poslugu topa I ostale u blizini topova.
Na slici je 100mm hubica M14 iz 2. Baterije 16.puka poljskih haubica, kojoj je eksplodirala cijev 14.januara 1917.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

U pozicionom ratu na zapanom frontu sve više se upotrebljavalo novo oružje -  minobacači. Minobacač bio je lakši, manji, jednostavniji i svakako jeftiniji od topova. Večina minobacača imala je glatke cijevi (osim izuzetaka), a mine krilca radi stabilne putanje mine tokom leta. Na fronti na Soči Italijani su prvi počeli upotrebljavat to oružje. Baš je broj minobacača bio presudan za uspjehe Italijana, za vrijeme 6. bitke na Soči.
Obe armije (italijanska i A-U) su pred jednostavnih i lakih minobacača upotrebljavali i teške, koji su ispaljivali , za današnje pojmove nevjerovatno teške mine. Italijanski minobacač od 240mm ispaljivao je 67 i 71 kg teške mine.  A-U minobacač od 260mm ispaljivao je 82 kilogramske mine. A  400mm-ski italijanski minobacač čak 265kg teške mine 4km daleko.

Na slici je A-U minobacač kalibra 250mm M1916. Oružje je teško 744kg, proizveden je u tvornici Bohler u Kapfenbergu. Ispaljivao je mine teške 51 kg na udaljenost  1,1km.  Ovaj minobacač se nalazi u Sredpolju (Redipuglia).


(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

U podzemnim položajima (kaverne) ispod vrha Šmihela bili su postavljeni topovi M149A (149/35). Bili su to zastarjeli topovi, bez amortizera trzanja, koji su se poslije opaljenja vratili nekoliko metara, pa su trebali dosta prostora na borbenom položaju. Iako zastarjeli bili su dosta učinkoviti. 40kg tešku granatu mogli su ispalit 12km daleko, tako da su pokrivali područje od Panovca kod Nove Gorice oa Temenice na Krasu.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Druga slika: top iz muzeja na Kalemegdanu u BG (149/35)

 

Za desetu bitku na Soči, Italijani su dobili 64 britanskih i 35 francuskih topova. Jedna od britanskih 6-inch haubica sačuvana je u spomenparku na Colle S. Elia kod Sredpolja (Redipuglia). Haubica je teška 3630kg, kalibra 152mm - službeni britanski naziv je BL 6 IN 26 CWT Howitzer Wire Mark I.
Pošto je italijanska haubica 149/12 imala domet samo 6900 metara, što je 1100 metara manje od slične   A-U haubice Škoda M14, Italijani su jako cijenili te britanske jer su mogle 45,36kg teške granate ispalit čak 8800m daleko. Mana im je bila njihova velika širina (2,2m), što nije bilo baš pogodno na području Soče.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Druge dvije slike sa Wikipedije

Ovaj je bio u 13. Proleterskoj. Ako se dobro sećam dedinih priča, zvali su ga Tomica.

Poslije posjete kod K-danta armade na Soči (gen.puk. Boroević), car Karlo je iz Postojne otišao u pozadinu fronte. Na gotografiji se vidi kako 22.08.1917 dvogledom promatra sa ivice "Trnovskog gozda" borbe na Krasu.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Poslije bitke na Krasu bilo je mnogo mrtvih. Na slici je groblje kod Nabrežine (27.08.1917). Mrtvim vojnicima prije sahrane oduzmu osobne stvari. Lijevo stoji vojni svečenik (feldkurat). U pozadnini su grobovi označeni brojevima, na desnom donjem rubu je na križu broj 1651.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Mrtav vojnik u uništenoj Kostanjevici na Krasu (26.08.1917)

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Ajdovščina 23.08.1017. Teško ranjeni A-U vojnici prije ukrcavanja u sanitetni vlak. (Perm. krankenzug N°16). Pošto je bio nedostatak pravih sanitetnih vagona, sanitetne su vlakove sastavljali iz običnih putničkih vagona, kojima su poboljšali amortizere. Na slici je putnički vagon II. razreda, tip D, namijenjen za evakuaciju oficira, ostalo su vagoni tipa C III, u koje je bilo jako tešku unosti ranjenike na nosilima. Sanitetni vlakovi su prevezli večinu od 108.000 italijanskih i 45.000 A-U vojnika ranjenih u 11. bitci na Soči.

(Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Prva slika:
Iako je bilo ratovanje u I. svj. ratu civilizirannije nego u današnje vrijeme, obije strane su najčešče držale humanitarnih pravila. Razvojem oružja, rat se sve više širio u pozadinu na ne vojne ciljeve. Na slici je, pogođena granatom, A-U mobilna epidemiološka poljska bolnica.

Druga slika:
I neopasne rane, su se često upalile, jer nije bilo antibiotika, zato su za vrijeme operacija, najčešče   rješavale amputacijama.


(Slike iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

"Duje" druze stari  ;) , procitao sam ovu tvoju temu od pocetka. I dva puta. I sta...
Tema je puna prekrasni i zadivljujuci fotografija i pristojni komentara. Ali nigde nema bar kratkog istorijata
svega ovoga. Nigde opisa gde se nasla Slovenija u svemu ovom. U cijem sastavu je bila, gde su i za ciji interes
ratovali Slovenci. Kako je pocelo, a kako se zavrsilo, razumijes.
Citalac koji udje u temu, a nije upoznat sa istorijatom svega toga ostace zbunjen i sa mnogo toga nedorecenog.
Zato bi bilo dobro da preneses i dio teksta koji sigurno postoji u toj knjizi na koju se pozivas, o uzrocima, stanju i
razvoju rata na prostorima Slovenije i okolo.

Nadam se ta si razumeo o cemu pricam... :)

Da slažem se, no triba mi vrimena za prevod. Svakako ću to pripremit.....

Ako treba pomoč, javi.

Mali prilog ovoj zanimljivoj i poučnoj temi.

Teren u bliziini Gorice.

Borojević sa zapovjednicima brigada.
Sklonište u kršu.

Pred pripreme za 12. bitku na Soci sa sefom Generalstaba Hoetzendorfom
[attachment=1]
i nakon rasula talijanske vojske koja se pak reorganizira uz pristiglu americku pomoc
[attachment=2]

Poprište krvavih bitaka.

Prolaz kolone kroz Postojnu i odmor u Ljubljani. Rat  je završen.

Gradonačelnik Ljubljane pozdravlja srpsku vojsku.

Bravo "brodarski"..

Interesuje me ima li gde i priblizan podatak, koliko nasih nesretnika sa Balkana nastrada u tim nesretnim okolnostima,
u ovom slucaju zaista za racun tudjina. Tesko mi je povjerovati da je bilo koji vojnik sa prostora Balkana imao osjecaj
da se u tim okolnostima ide boriti i ginuti za svoju domovinu. Drugo je, sto je to morao kao pojedinac.

Ćiro, nije baš odgovor na tvoje pitanje, ali su podaci interesantni.(iz knjige: Po sledeh soške fronte autora M.Simića)

A-U armija bila je nacionalno jako heterogena. Austrijanci (cca 10milijona) i Mađari(cca 10milijona), jedina dva državotvorna naroda, sastavljali su manje od polovine vojnika. Od Ostalih naroda bilo je:

13% Čeha
9% Srba i Hrvata
8% Ukrajinaca
8% Poljaka
7% Romuna
4% Slovaka
2% Slovenaca
1% Italijana

Sastav oficirskog kadra bio je sasvim drukčiji, 76% aktivnih i 57% rezervnih oficira bilo je Austrijanaca.
Italija nikad nije krila pretenzije prema prema zemljama koja nije bila naseljena Italijanima, zato su se jedinice u kojima su bili Slovenci i Hrvati (prije svega Dalmatinci) još žešče borili prema Italijanima.

Nacionalna struktura (8/1914) po svim jedinicama K.u.K. Heera (kopnene vojske)
http://de.wikipedia.org/wiki/Liste_der_k.u.k._Kampftruppen

Evo i jedne od glavni licnosti koja je obiljezila ove dogadjaje za sva vremena na teritoriji
koja je u sastavu danasnje Slovenije.


Svetozar Borojević


Borojević je rođen 1856. godine u selu Umetići, blizu Kostajnice, u Austro-Ugarskoj u hrvatskoj pravoslavnoj porodici. Porodica mu je imala dugu vojničku tradiciju, pa je tako i Svetozar još u mladosti usvojio osjećaj za stegu i čast, te se i sam odlučio za vojnički poziv. Vojnu akademiju je završio u Grazu. U vojsci je prilično brzo napredovao kroz činove: 1872. godine postao je kaplar, a tri godine kasnije poručnik. Kao zapovjednik istaknuo se u okupaciji Bosne i Hercegovine, 1878. godine za što je odlikovan, a dvije godine kasnije i unaprijeđen u natporučnika (Oberleutnant).

[attachment=1]

Nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku, između 1887. i 1891. godine, radio je kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Bečkom Novom Mjestu. 1892. godine postao je bojnik (Major), 1895. pukovnik (Oberstleutnant), a 1897. godine brigadir (Oberst). 1896. godine prvi put je dobio zapovjedništvo nad vlastitim bataljonom. 1899. godine oženio se austrijankom Leontinom, kćerkom pukovnika Friedricha von Rosnera. S njoj je imao sina Friedricha, koji se utopio u novembru 1918. godine. 1904. godine unaprijeđen je u general-majora (Generalmajor) i postao je zapovjednik u Hrvatskom domobranstvu. Ugarsku plemićku titulu von Bojna dobio je 1905. godine. 1908. godine unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Feldmarschallleutnant), a 1913. u generala (General der Infanterie)

U maju 1915. s dijelom svoje Treće armije poslan je na Italijanski front gdje je preuzeo zapovjedništvo nad Petom armijom s kojom je organizirao uspješnu odbranu protiv brojnih italijanskih napada. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije,  koji je smatrao nepovoljnim za odbranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad frontom na Soči.

Borojevićeve jedinice su odbile jedanaest od ukupno dvanaest napada višestruko brojnije italijanske vojske, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto. Za junaštvo u borbi, 1916. dobio je najviši generalski čin – general zbora (Generaloberst), a slijedeće godine preuzeo je zapovjedništvo nad cijelim Jugozapadnim frontom. 1. februara 1918. godine godine postao je feldmaršal, te je odlikovan brojim medaljama. Na frontu je ostao do novembra, a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog haotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske. I dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u decembru, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj Državi SHS. No, kao visoki austrougarski oficir bio je nepoželjan u jugoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen, a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobijali nosioci odličja Red Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno. Umro je 1920. u klagenfurtskoj bolnici nakon moždanog udara, a pokopan je na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio car Karlo I.


Deo teksta iz  ovog izvora (http://bs.wikipedia.org/wiki/Svetozar_Borojevi%C4%87)

S druge strane fronta "stajao" je maršal grof Luigi Cadorna. Rodio se 04.09.1850 u Pallanzi, u staroj aristokratskoj oficirskoj porodici. Sa deset dodina ga otac šalje u vojni internat u Milano, od tamo odlazi u vojnu akademiju u Torino, koju završava kao najbolji u klasi 1869. Poslije službe u vrhovnoj komandi u Rimu, komandovao je u bataljonu 62.pješačkog puka, u godinama 1892-1896 je kao pukovnik komandovao 10. Barsaljerskom puku. Več je u tom vrijemenu imao problema sa nadređenima, jer je maltretirao potčinjene. Neko vrijeme bio je načelnik kmande korpusa u Firenci, u vrijemenu 1898-1905 je u činu gen.majora komandovao brigadi Pistola.  1910 postao je k-dant korpusa  u Genovi.  Godine 1912 imenovan je na mjesto k-danta 2. Armije u slučaju rata.

Suradnici su ga opisivali kao strogog i metodičnog, moglo bi se reći i dogmatičnog, često previše opreznog k-danta. Skromni rezultati u  jedanaest  bitaka na Soči i katastrofalan poraz u dvanaestoj, dokazuju da nije bio dobar strateg. Bio je tipičan salonski komandant, komandovao je direktivama, njihovo izvođenje nije pratio. Na liniju fronte je dolazio samo izuzetno, sa vojnicima i nižim oficirima nije imao kontakata. U svojoj blizini nije trpio sposobne mlade oficire, mogli su mu postati “opasni”. Za svaku sitnicu je mijenjao podređene oficire. Za vrijeme njegove komande bilo je razriješeno 807 visokih oficira, među njima skoro 200 generala. Uveo je željeznu discipline te ćesto pribjegavao kažnjavanju  desetkovanjem  jedinica (streljanje svakog 10-tog vojnika). Čudno se čuje, no bio je veliki katolik. Nije podnosio kritike iako je bila opravdana.
Podaci iz knjige “Po sledeh soške fronte M. Simića)

(Slika iz vrijemena ka je bio  gen. poručnik načelnik italijanske vrhovne komande)

[attachment=1]
[attachment=2]

Gornja slika prikazuje ostatke mitraljeza Fiat Ravelli M 1914, kojeg se pisac knjige (Po sledeh soške fronte) sa suradnicima izvukao iz jame duboke 60m na Banjšicah. Interesantan je okvir za municiju. Punio se sa lijeve strane, a izbačen je sa desne kad je okvir bio przan.

kalbar - 6,5x51 M91
težina - 17kg (+ težina postolja 22,4kg)
dužina - 1180mm
brzina gađanja - 400/min


 

Slika u boji prikazuje neeksplodiranu, 287kg tešku, granatu za merzer Škoda M 1911. Granata stoji uz cestu Solkan-Grgar na parkirnom prostoru gostione "Oddih". Na njoj se vide dva nazupčana bakarna prstena, pomoću kojih granata dobije rotaciju (68 žlebova u cijevi merzera), radi stabilnog leta kroz zrak. Granata je namjenski proizvedena za gađanje pješadije u rovovima. Domet tog tipa granate je bio 11.300m.
(slika iz knjige: "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Jako puno žrtava među vojnicima na starani A-U bilo je radi itlijanskih “bombardi”.  Gornja slika prikazuje neeksplodiranu bombardu  ispaljenu iz minobacača (58A). Zadnji dio bombarde fali (otpao prilikom udara u zemlju). Taj zadnji dio bila je čelična cijev promjera 58mm koja je ulazila u cijev minobacača, a tijelo mine sa krilcima  virilo je iz cijevi. Domet mine bio je mali:  58A 300m, 58B 500m. Ni preciznost nije bila velika. Prednost ovog oružja bila je u cijeni (u odnosu na topove). Mina, teška 16kg, pala je skoro okomito, pa je jedina zaštita za vojnike bila u kavernama.
(slika - gornja, iz knjige: "Po sledeh soške fronte" M. Simića)

Da se nadovežem, jer ne verujem da svi pregledaju ostale članke:

Контроверзе

Аустроугарски фелдмаршал Светозар Боројевић од Бојне је без сумње био један од најуспешнијих војсковођа у Првом светском рату, што су му признавали како савезници тако и друга страна у рату.

Међутим, у његовом случају, на самом крају Аустроугарске, и аустријском војнику српског порекла са највишим чином у историји службе српских граничара у Војној крајини и после ње, догодило се да се налази на челу непријатеља Србије, Црне Горе, Русије и њихових савезника. Док су многи његови војници и сународници, православни Срби пребегли из аустријске у српску или руску војску Боројевић је до краја остао веран аустријској круни, само што је та верност српских крајишника, која је имала неког смисла док Срби нису обновили своју државу 1804, изгубила сваки смисао у XIX веку.

Сачувана су писма на основу којих би се могао стећи утисак да Боројевић говори о себи као о Хрвату 1918, на којима се посебно инсистирало на загребачкој изложби поводом 150. годишњице рођења Боројевића 2006. Што се личних писама тиче, изгледа да је реч о преводима са немачког, на ком је већина аустроугарских генерала јужнословенског језика комуницирала. Постоје нека писма у којима говори како је читао писмо на хрватском језику и сл. Највише у прилог тој тези иде један телеграм у време општег хаоса, након распада Аустроугарске, којим се обраћа тек формираном Народном вијећу Словенаца, Хрвата и Срба 1. децембра 1918, упозоравајући на неке одредбе о железничком саобраћају које у препису гласе овако „последице ће бити катастрофалне за јужнославенска подручја јер ће хорде недисциплиниране војске и Талијана, који се не могу у овом тренутку зауставити, нахрупити преко Крањске и Хрватске и зато вас молим не као генерал, не као посљедси син земље већ као домољуб који своју домовину воли исто тако као и сваки други Хрват...". Остаје питање и за овај случај, колико је добро уопште говорио или писао на српском/хрватском, и да ли је ово писмо он писао, или, како је то обично било његов ађутант, можда Славко Кватерник и сл.

С обзиром да је био веран поданик Хабзбурга, аустријски генерал који је у приватном животу говорио на немачком, умро као држављанин Аустрије чија смртовница је на немачком као и сви натписи на гробу, могао се осећати Аустријанцем, Мађарем, јер је у Аустроугарској скоро цела територија бивше Војне крајине у којој је рођен припала Мађарској, а и припадао је мађарском племству, Хрват јер се могао осећати становником Бановине Хрватске, која је као део Мађарске (Угарске) била део Аустроугарске. Ни за једну од ових теза нема довољно потврда из до сада доступних докумената. Извено је да је био у пријатељским односима са више аустријских високих официра од којих су неки били рођењем етнички Хрвати као што је случај његовим ађутантом Славком Кватерником или Саркотићем од Ловћена или Срби као Павле Пухало од Брлога или Милан Узелац. Неки од њих који су доживели Други светски рат, без обзира на то да ли су били рођењем Срби или Хрвати постали су генерали НДХ, а неки од Срба су се експлицитно изразили тада као Хрвати, па и прешли у католичку веру, иако је свима било познато да су српског порекла. Питање је како би се опредељивао Боројевић да је доживео Други светски рат.

У сваком случају извесно је да су Боројевићи били српска православна породица и да је он рођен у тој породици од српског оца и српске мајке православне вероисповести у парохији митрополије карловачке Српске православне цркве.[11]
Иако је служио монархији, као Србин, није био прихватљив антисрпски расположеним Хрватима - Франковцима, који су уочи Првог светског рата разорили надгробни споменик његових родитеља на православном гробљу у Петрињи .

Од Боројевића из Кнезовљана, где је рођен отац Светозара Боројевића, као и из других околних села бројне су жртве концентрационог логора Јасеновац Независне Државе Хрватске. Само из Кнезовљана на списку убијених у логору Јасеновац је 35 Боројевића, укључујући и децу. Очигледно је да управа логора концентрационог логора Јасеновац није имала дилеме којем народу и којој вери припадају Боројевићи,


Од 2008. године улица Нова 1. у Бусијама, приградском насељу Београда, носи име по Светозару Боројевићу од Бојне ("Службени лист“ 02/2008).

Ovo je odlomak iz članka na "Srpskom" jeziku (http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%BE%D0%B7%D0%B0%D1%80_%D0%91%D0%BE%D1%80%D0%BE%D1%98%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B).

[attachment=1]


Љуба

ПС. Не навијам нити за једну опцију, али ето да се истакне та "контроверза"

Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ja ovdje promatram strane koje su ratovale kao pripadnike svojih vojski. Promatram ratne operacije na zemljištu gdje su etnički pripadali (naglašavam samo etnički) slovenskom narodu. (za vrijeme ratnih operacija Italiji, A-U) Nacionalnost pojedinaca meni nije bitna. Mislim da bi to bila neka druga tema. No, dobro je crpiti podatke iz više izvora. Patili su svi, neovisno odakle su bili i kao što kažu: ne ponovilo se!

Crtez S. Borojevica je od vojnog slikara Oskar Brücha iz tematike "Unsere Heerführer" - Nasi Vojskovodje. Koliko mi je poznato, portretirao je u 6 mapa ukupno 200 licnosti; od Cara Karla do nizih oficira, valjda po nekom kljucu zasluga.

Ajmo se mi malo vratiti na slavnoga Svetu. Kad dođem na onaj svit pitaću ga kao Hrvata/ Srbina/Vlaha/ pravoslavne vjere što je bio po nacionalnosti. Na zemlji se oko toga neću bakćati.
Malo je poznato da je Borojević bio umirovljen zbog dvoboja negdje na početku stoljeća. U jednom poznatom zagrebačkom lokalu/kavani zakačio se s nekim civilom zbog jedne dame. Nabusit kakav je bio od majke prirode izazvao je nesritnjaka na dvoboj. Nesritnjak se pokazao malo vještijim nego što se moglo očekivati i dvoboj je ostavio vidljive znakove od sječiva na vidljivom dijelu tijela. Carsko zapovjedništvo a posebice generalitet nije imalo sluha ni osjećaja za viteške ispade svojih pripadnika ma u kojem činu bili. Odmah je suspendiran i u najkraćem vremenu umirovljen. Netko ga se sjetio pred Balkanski rat i iz pričuve vratio u djelatnu službu. Početkom 20. stoljeća dvoboji su preplavili Zagreb. Tukli su se studenti, novinari, glumci i purgeri. Netko je zaradio posjekotinu, netko dobio metak u prsa i ruku a Sveto umirovljenje. Siromašan kakav je bio od rođenja čak ni kao visoki časnik nije bio masno potkožen. S novcem je raspolagao kao i većina njegovih kolega. Danas bi rekli, bio je u minusu. Kakav je minus nagomilao tijekom prisilnog odmora nije mi poznato ali se znade da je netragom iz Zagreba nestao. Tko ne vjeruje meni, a ne mora, neka potraži malu smeđu knjižicu Kreše Kovačića. Poznatog zagrebačkog novinara Jutarnjeg lista i sina još poznatijeg oca Ante, književnika, pisca legendarnog romana U registraturi. Krešo je Zagreb imel vu malem prstu a ovakvih pričica znao je mali miljun. On i Fra Ma Fuis stvorili su neke likove koje smo gucali u crtanim romanima kao djeca. Svete u crtanim nije bilo. Dio radnog vremena kao zapovjednik Zapadne bojišnice odradio je u Opatiji. Niti jedan sporedan životni detalj ni događaj  ne zasjenjuje njegovu slavu i veličinu kao  vojskovođe. Dapače, bio je svestran na svim poljima.

http://www.youtube.com/watch?v=eapsfrFM9Xc

Moje mišlenje je , da na kraju nije važno šta je bio. Rodio se u državi, odlučio se za vojnički posao, i kao profesionalac odradio do kraja. Jedna strana vidi ga kao Srba koji se borio protiv Srbije, a druga kao Hrvata pravoslavne vere. Jedna kao izdajicu (i odreče se ga) a druga kao heroja. Sve je stvar percepcije. Ali da se dobro borio, to mu treba priznati.

LPB

Tačno, to i nije važno. Čovjek je uradio posao koji mu je povjeren.

S druge strane u pravu su i oni koji istražuju i tumace i poreklo i sve ostalo oko takve ličnosti kakva je bio Borojević.
Nemoguće je zamisliti da se jednostavno kao nezna poreklo takve ličnosti sa prostora Balkana. A to kako ga naknadni
tumači prikazuju i tumače radi "peglanja" istorije, to je drugi par opanaka. Ako su mu majka i otac bili Srbi (a vjerovatno
jesu, jer iz tih krajeva u kojem je i MOJ ZAVIČAJ, ima Borojevića i dan danas ko pljeve i svi su Srbi) on je poreklom Srbin,
a to kako se osjećao to samo je on znao. Po mome on se prilogođavao shodno situaciji, kad je trebalo, Hrvat, Srbin ili
Austrijanac. A sve to jer je gledao svoju guzicu. Jbl... :rtfm se njemu za bilo koga od svih ovih, on je zbog vlastite kože
i interesa odrađivao "prljavi" posao za Austrijskog Cara, dok je ovaj krckao orašćiće u svom ljetnikovcu.

Poslije svega, kad je propala i carevina i posao koji je svesrdno odrađiva, setio se ipak da je Sebin pa se ponudio novoj
državi na Balkanu kao da ništa i nije bilo. Naravno, ovi nisu sisali veslo, pokazali su mu cošak za takve kakav je bio i on.

Na kraju je spao i na to da je živio od neke crkavice, a kad je skončao jedva mu se našlo i nešto keša za sahraniti.
Davno je narod rekao: Ko visoko leti, lakše se i strmoglavi... ;D

Ali nije Borojević, usamljeni primjer. Toga je bilo ba Balkanu i za neizbrojati u svim nacijama. I za vrijeme najnovijeg
Balkanskog cunamija medju našim kolegama. I biće i u buduće.

Svi smo mi samo obićni ljudi, sa svojim procjenama i opredeljenjima. Životna vrednovanja su nam osobna i svakom
prema njegovom obrazu.

Jos nekoliko fotografija kasnijeg feldmarsala S. Boroevica;
Na prvoj, snimljenoj u Postojni, pozira za izradu portreta (njemacki naziv za Postojnu bio je Adelsberg)
[attachment=1]
Na sljedecim forografijama su Car Karlo, njegova supruga Zita, u drugom planu (tada generalpukovnik) S. Boroevic. Carev adjutant feldmarsal Zdenko v. Lobkowitz.
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

Vrlo lijepa fotografija.
Glavnokomandujuci austrijskom jugozapadnom frontom, generalpukovnik nadvojvoda Eugen, vraca se s inspekcije.
Mjesto se navodi kao prijevoj Mojstrovka, a kolege iz Slovenije bolje ce odrediti lokaciju. Snimljeno je navedenog datuma izmedju 10. i 11. bitke na Soci.
[attachment=1]
 

danas se to zove prelaz Vršič
Mojstrovka je planina u blizini
cestu na prelaz su gradili ruski zarobljenici
ogroman broj ih je pokopala snežna lavina i za to je uz cestu iz smera kranjske gore postavljena ruska kapelica
svake godine se pored ruske kapelice održava lovesnost u uspomenu

prilično su odeveni za 31.07.
bilo kako bilo, prilažem noviju fotografiju snimljeno u isto smeru

[attachment=1]


a kako to zna biti zimi.....
[attachment=2]

spominjali smo ruske ratne zarobljenike sa ruskog fronta, koji su gradili cestu:

[attachment=1]

lavina je odnela protiv lavinsku konstrukciju, stražare, zarobljenike....

[attachment=2]

kapelica u njihovu uspomenu. izgradili drugi ruski zarobljenici:

[attachment=3]

Evo te kapelice prije renoviranja.

Hvala Kukador za usporednu fotografiju. Primijetio sam odjecu i datum, ali opet racunam da su se spustali sa 1600 m u otvorenim automobilima  :)

Svi su se ukopavali sto dublje i maskirali da se zastite i da ih se ne vidi.
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Cesta maskirana granama i trstikom (slika koji je postavio Jadran2) je na području Tolmina. Na slici je A-U automobil sa jednim od komandanata. Ceste su maskirane radi art. osmatrača i usmjerivača vatre.
Evo ista slika - malo lošija.

Nemilosrdni rat; stradaju vojnici i civili, imovina, sprema se preraspodjela dobara
[attachment=1]
pogodjena tvornica papira
[attachment=2]
Car Karlo u razgovoru s lakim ranjenicima; oni teski ne bi se uklopili ...

[attachment=1]

Na zgradi se lijepo vidi natpis na slovenskom jeziku, poslije rata to više nije bilo moguće, sve je bilo na italijanskom jeziku :(

Ceste koje je upotrebljavala i gradila vojska u vrijeme bitaka na Soči.

Bojište u predjelu Bovca bilo je moguće snabdjevati preko prijelaza Predel, no ta prijelaz bio je ugrožen radi prodora italijanskih snaga preko prijelaza Nevej prema Rablju. Radi toga je A-U prije ulaska Italije u rat, odlučila graditi cestu iz smjera Kranjske Gore u dolinu Trente preko prijevoja Vršič. Radove su ubrzali kad su Italijani juna 1915. počeli  artiljerijom djelovati na cestivni prijelaz Predel.

Građevinski pothvat bio je jako zahtjevan. Cesta se poslije mnogih okuka popne na 1601m, kasnije se sa starane Bovca spusti na 1000m nadmorske visine. Cestu je do proljeća 1916. gradilo više od 10.000 ruskih zarobljenika. Paralelno su sa cestom gradili su i teretnu žičaru (30km dugačku), koja je bila završena do ljeta 1915. a završavala je u Logu u dolini Trente. Kasnije su je produžili do Kala- Koritnice.

Službeni naziv cesta bio je “Erzherzog Eugen Strasse” i bila je spremna za upotrebu u jesen 1915. Veći objekti uz cestu imenovani su po A-U komandantima. Tako su mostovi kod Jasne dobili ime “Rohr i Scotti Brücke” po komandantu i načelniku komande 10. Armije. Most prijeko Limarice, na strani doline Trente,  dobio je ime Mühlberger Brücke, susjedni most preko Soče Oberst Spitzmüler Brücke. Most preko Krajcarice na Logu u Trenti dobio je ima po komandantu 44. Strljačke divizije Nemetzek Brücke. 01.10.1915. je po toj cesti doša u posjetu fronti i prijetolonasljednik Karlo.

Želja A-U komande bila je, da prijelaz preko Vršiča bude u upotrebi i preko zime, što je bilo nemoguće.   ( ni danas sa svom tehnikom je cesta često zatvorena radi lavina, nanosa…) Na mjestima, gdje su se očekivale lavine, bile su izgrađene zaštitne ograde pa i nadstrešnice. Samo prve godine bio je veći dio zime prijelaz prolazan, jer je bil jako “suha” zima. Tek 08.03.1916 počeo je padati gusti snijeg, počele su lavine ispod planine Mojstrovka. Lavina je zatrpala i oštetila gradilište, poginulo je 110 ruskih zarobljenika i 7 njihovih stražara. Žrtve lavine su sahranili u Kranjski  Gori, u grobnici kod ruske kapelice i  na vojnom groblju u dolini Trente. Da bi izbjegli lavine, kasnije su izgradili obilaznu cestu 90m višlje. Cesta koja je danas asfaltirana ide po istoj trasi, kao što je izgrađena prije gradnje obilaznice.
 
Nije samo A-U gradila ceste ne području Soče.  Jedna od naj smjelijih je cesta iz Breginja na greben Kobariškega Stola i od tamo na planinu Božica u dolinu Učje. U području Krna izgradili su cestu iz Kobarida  u Drežnicu i preko Drežniških Raven na planinu Zaprikraj. Gradili su i na grbenu Kolovrat-Matajur.

Podaci i slike iz knjige "Posledeh soške fronte" M. Simića  

  

[attachment=1]

.........evo i gore spomenuti most od Duje
[attachment=1]

Za obranu mostobrana kod Gorice, bili su jako važni artiljerijski položaju na brdu Škabrijelu (646m) koji se diže iznad lijevog brijega Soče iznad Solkana. Sa tih položaja su A-U artiljerci sa preciznom vatrom zaustavili većinu italijanskih napada na 4km udaljeni vrh Sabotin. Da su mogli nesmetano snabdjevati svoje jedinice na Škabrijelu i Sveti Gori su A-U izgradili cestu iz Ajševice na Britof (danas dio sela Grgar). Radi sigurnosti je cesta izgrađena na istočnim padinama Škabrijela do jaruge potoka Globočnik i prijelaza Vratca (403m) između Škabrijela i brda Štenijel (533m). Ispod Vratca je pionirska četa 1915 ozidala kraški izvor vode, nazvan “Izvir Franca Jožefa”  (Franz Josef Quelle). Na gornjoj slici su ruski zarobljenici, koji su došli po vodu. Donja slika prikazuje kako izvor izgleda u današnje vrijeme.
Podaci i slike iz knjige "Posledeh soške fronte" M. Simića

Gornja slika:
Kaverne i barake komande grupe Rombon (Gruppen Komando Rombon) na Kraljišču ispod Rombona. Slikano 24.09.1917, mjesec dana prije proboja. U jenoj od Baraka je živeo ppuk Leo Kuchynka, komandant područja  visoki Rombon i Rombon-padina.

Donja slika:
Današnji pogled na prostor gdje je bila komanda grupe Rombon. Baraka nema više, ostali su samo temlji i kaverne.

Podaci i slike iz knjige "Posledeh soške fronte" M. Simića

Zanimljive su usporedne fotografije, nakon toliko godina; a sam izvor - stara gradnja
[attachment=1]

Jos jedan detalj zamaskirane ceste
[attachment=1]
 

Nekoliko fotografija spomenutih mostova iz drugog rakursa
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Nakon prijelaza Vrsica
[attachment=1]

I danas su vidljive italijanske kaverne ispad samog vrha Rombona (2208m) u sedlu između "Čuklje" i uzbrdice "V Glavah". Odma iznad italjanski kaveri bili su položaju A-U vojske. Zimi su te kaverne zatrpane snijegom.
(Podaci i slika iz knjige "Posledeh soške fronte" M. Simića)

Ispod sedla između Košutnika (592m) i Kuka (611m) postavljena je spomen ploča. Natpis je toliko oštečen, da nije moguće pročitat kome je ta ploča postavljena. Autor knjige "Po sledeh soške fronte" je u Vojnom arhivu u Beču pronašao sliku sa tom istom pločom. Postavljena je u čast generalmajoru Guidu Novaku von Arientiju, koji je od početka rata uspješno komandovao 1.gorskom brigadom. Danas je oko ploče šuma.
(Podaci i slika iz knjige "Posledeh soške fronte" M. Simića)

Iz jame, između Krajišča i Čuklje,  speleolozi su donjeli A-U ručne bombe (na slici tri lijeve) i tromblonske mine. Ručnim bombama sa drškom od žice, službeni naziv je “Zeitzunder Handgranate”. Prije bacanja bilo je potrebno trzajm izvući omču na vrhu bombe (ne vide se jer su propale). Trenje je upalilo štapin, koji je nakon osam sekundi aktivirao bombu. Dijelovi eksplodirane bombe su bili opasni na rastojanju od oko 100m, zato se je bomba obavezno bacal iz zaklona.
Lijeve tri tromblonske mine ,“Zeitzunder Gewehrgranate”, (nemaju žicu na dnu mine na krajnje lijevoj je komad cijevi). Njih se je lansiralo iz puške sa posebnim metkom samo sa barutnim punjenjem. Prije lansiranja se je na dnu mine učvrstila čelična cijev (štap) koja se je umetnula u cijev puške, tako da je mina došla do usta cijevi puške.  Domet je bio oko 110m. Interesantno je, da nije eksplodirala kod udara u zemlju, nego osam sekundi posluje lansiranja. Štapin je upalila olovna kuglica (kasnije čelična) na konopčiću. Kuglica se vidi desno od donje tromblonske  mine. Ovu minu su A-U vojnici često pričvrstili na dršku i upotrebljavali je kod borbi prsa u prasa.
Prva slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića  

Speleolozi su na  nekadašnjem bojištu, na području Soče, pronašli elipsast predmet za koji su mislili da je protupješedijska mina. Pregledavajući literature došli su do saznanja da je to u stvari italijanska ofanzivna ručna bomba  tipa “lenticolare”.
Iz otvora na gornjoj strani bombe virio je štapin sa fosfornom glavom. Prije bacanja je trebalo taj fosforni vrh  podrgnuti  po hrapavoj površini i tako aktivirati štapin, te baciti bombu. Nakon osam sekundi bomba je eksplodirala. Ručno je bilo moguće baciti bombu do oko 30m, pomoću posebnog bacača bombi, “Minucciani” i do 150m (neki podaci govore i do 300m) daleko. Težina bombe 500gr, visina 40mm, promjer 115mm
(prva slika i podaci, osim TT podataka za bombu, iz Knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića)

Bomba S.I.P.E. (Società Italiana Prodotti Esplizivi) bila je najčešće upotrebljavana italijanska ručna bomba. Aktivirala se tako da se fosforna glava podrgnula (bila je ispod zaštitne kapice) po hrapavoj površini. Eksplodirala je poslije 7-8 sekundi. Opasna je bil do 40m od centra eksplozije. Upaljač nije bio pozdan, zato ih ima još mnogo po nekadašnjem boljištu. Poslije rata su tijela bombi upotrebljavali za različite ukrase (druga slika).
(prva i druga slika i podaci, osim TT podataka za bombu, iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića)

Ø=55-60mm
Visina=100-120mm
Težina= 530gr
Punjenje= 70gr baruta ili 65gr siperita

Radi velike elevacije -10°+50°, su Italijani top Modello 911 često upotrebljavali kao gorski top.

Licencu za proizvodnju tog topa kupili su od Francuza, kojeg je “razvio” francuski pukovnik Deport. Top je u italijanskoj vojsci dobio naziv “Cannoneda 75, modello 911” i postao najbrojniji top u artiljeriji. Modello 911 bio je prvi top, sa danas uobičajenim, dvokrakim lafetom. Na odstojanju 1000m pokrivao je horizontalno 900m široko polje.  Domet 6,5kg teške granate bio je 8000m.

Do maja 1915 su 141 bateriju lake poljske  artiljerije (od ukupno 373) naoružali novim topom. U upotrebi je ostao do kapitulacije Italije u II.svj. ratu.

Top na prvoj slici je postavljen ispred kosturnice na Oslavju (Oslavia) iznad Gorice (I), simbolično je okrenut u istom smjeru kao za vrijeme I.svj. rata; u pozadini se vidi Sabotin (SLO)
(Prva slika i podaci iz knjige “Po sledeh soške fronte M.Simića)

Samo jedno pitanje.

Za koji đavo mu služi ovo čudo iznad cevi ( zaokruženo)?

[attachment=1]

Koliko ja vidim, služi zato da uđe unutra zupčanik za elevaciju. Pogledaj drugu sliku na mom postu. A ima na Forumu i artiljeraca pa če oni....

Prva slika je iz priručnika Škodine haubice “G.Hb. 8 und 10. Artillerie unterricht. 10cm Mod. 8 und 10 Gebirgshaubitze”.  Haubica je upotrebljavana na soškoj fronti. Prije prvog svjetskog rata bile su to najmodernije haubice.  Cijev je bila iz bronze. A-U tvornice imale su bogata iskustva sa obradom bronze što je smanjilo ukupnu težunu habice. Na osnovu te gorske haubice razvijen je Škodin gorski top M1915, što pokazuje i velika sličnost. Danas je tu haubicu moguće vidit na brdu Sv. Elija (Colle di S. Elia), nasuprot kosturnice kod Sredpolja (Redipuglia).
(prva slika iz knjige: ”Po sledeh soške fronte” M.Simića)

Kalibar= 104mm
Težina= 1210kg
Elevacija=-8°+42°
Horizontalno=5°
Početna brzina=300m/sek
Domet=6km, šrapnelska 5,4km   

Hvala duje.

Prije treće bitke na Soči A-U armija dobila je prve nove haubice 150mm M14 (15cm Felfhaubitze M14) koje su skupa sa 100mm modelom koliko toliko izjednačile artiljeriju Italije i A-U.  Kao sve moderne haubice imale su hidraulične kočnice i hidropneumatski povratnik koji je omogućavao brzo i precizno gađanje.
Haubica je transportirana u jednom ili dva dijela sa konjskom zapregom. Rastojanje između točkova bila je 1.650mm, tako da je bila idealna za slabu cestovnu mrežu na tom području. Haubicu su, osim u Škodi - Plzen, radili  u tvornici Böhler i u tvornici Agyugyar R.T. u Ugarskoj.
Poslije raspada A-U  te su haubice preuzele Austrija, Madžarska, Čehoslovačka, kraljevija SHS i Italija. Italija je izvršila preinake (modello 149/13), tako da je demontirala dva sjedišta sa vanjske strane štita.
Posada haubice bila su 11 vojnika. Dosta tih haubica su Italijani postavili na svoja spomenpodrućja. Haubica na prvoj slici postavljena je na vrhu Monte Grape iznad Bassana. U dolini Soče je postavljena u Šmihelu (M.S. Michele, kod kosturnice u Sredpolju (Redipuglia) i na Oslavju (Oslavia).
(prva slika i podaci iz knjige:”Po sledeh soške fronte” M.Simića)

Haubica 15cm Feldhaubitze M14 (M14/16)

Težina=2.765kg
Dužina=2,12m
Kalibar=149,1mm
Težina granate=41kg (42kg)
Elevacija=-5°+70°
Brzina gađanja=1-2/min
Početna brzina=336m/sek
Domet=8.760m

Radi pomanjkanja dobrih položaja za teško oružje, su pripadnici A-U, 2.baterije 24.puka teških haubica, svoju 15cm M14 smjestili u selu Kal kod Bovca.

16. oktobra 1917. na sošku frontu su doveli najteži  A-U top –haubicu M1917 42cm. Sastavljanje oružja bio je zahtjevan posao i mogao je trajati nekoliko dana, ovisi o terenu. Najprije su uz željezničku prugu montirali dodatne tračnice, sve do borbenog položaja  iskopali temelje za podnožje, onda sastavili mosnu dizalicu, sa vagona dizalicom digli i montirali ponožje. Na njega su postavili nosač za kupolu, u poseban utor su položili čelične kugle (veličine balota) a na njih kupolu (okretala se 360°) sa nosačem cijevi, na kraju su montirali i cijev. Tri dana kasnije haubica je bila spremna na položaju. Pisac knjige kaže “negdje u dolini Soče”, prema nekim podacima u naselju  Kanal.
Na prvoj slici se lijepo vidi mosna dizalica, na drugoj haubica na položaju i tračnice za dotur granata.
Još nešto o tom tipu haubice. Prije prvog svj. rata je A-U za obranu luke Pula  proizvela je merzer kalibra 42cm M1914. Nekoliko su ih 1916 montirali na pokretno podnožje – nastala je autohaubica M1916, sledeće godine su modificirali ponožje za haubicu M1917. Na žalost danas ne postoji više ni jedan haubica tog tipa. Granata visine 1.550mm i teška 1000kg stoji danas ispred Muzeja prvom svjetskom  ratu u Kobaridu (SLO)
(dio podataka i prve dvije slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

Tim tipom haubica bombardovan je Sevstopolj (drugi svj. rat). Poslije bombardovanja je vračena je u Plzen, gdje joj se gubi trag.
  
TT podaci M1917 42cm

Kalibar=420mm
Dužina cijevi=6.290mm
Težina cijevi=25,935kg
Visina=1.750mm
Početna Brzina=780m/sek
Domet= min 4.800m, max. 14.600m
Težina granate= 1.020kg
Težina ekspl. punjenja= 89,6kg  do  104,4kg (tritol ili amonal)
Barutno punjenje= 55kg
Kadenca= 7 do 8/sat

Montaza ovakve grdosije je bila zahtijevan posao.
[attachment=1]

Uništena i zarobljena italijanska artiljerija poslije jedne od bitaka na Soči.

Nisam stručnjak za artiljeriju, ali upao mi je u oči podatak o početnoj brzini granate na haubici 42 cm. te brzine se ne bi postidio ni protutenkovski top. Je li možda greška ili je točan?

Mündungsgeschwindigkeit:    415–470 m/s  brzina na ustima cijevi
Auftreffgeschwindigkeit:    etwa 370 m/s konacna brzina (kod udara)

Prva slika:

Preko prijelaza Predel je A-U morala dovesti najteže naoružanje u područje Bovca. Cesta preko Vršiča bila je preuska za merzere 30,5cm. Merzere, koje je proizvodila Škoda, transportirali su u dva dijela. Na slici je skoro 6t teška cijev. Vućno vozilo, kojeg je konstruirao Ferdinand Porche, sa benzinskim motorom od 100kW, direktno vezan električnim generatorom. Istosmjerna struja, iz generatora  je preko šest - stepenskog regulatora, napajala elektromotore na osovinama.

Druga slika:

Karakteristična slika iz novembra 1917. umorni njemački i A-U vojnici napreduju na zapadu prema Piavi. Ostavljeno  oštećeno italijansko naoružanje i oprema, koje je italijanska vojska ostavila prilikom povlačenja.    

Austrougarska avijacija je na području  soške fronte krajem juna 1915, mjesec dana poslije prvog italijanskog napada, izgradila tri aerodroma i to u Podnanosu, Ajdovščini i Ajševici.  Tu su bile stacionirane 2.,4. i 12-ta aviočeta sa ukupno 13 aviona. U Puli je bio aerodrom sa pomorskom avijacijom sa pet aviona, te još jedan aerodrom kod Trsta.

Dvije godine kasnije (juna 1917) je na tom podrućju djelovalo sedam aerodroma  i to:  Ajdovščina, Vipava, Podnanos, Podraga, Divača, Sežana i Prosek. Na aerodromima bilo je raspoređeno 13 aviočeta sa 113 aviona. U udaljenijoj pozadini bilo još aerodroma koji su imali zadatak da isto djeluju na podrućju Soče.
Avijacija je imala više gubitaka od kvarova i nesreća na aerodromima, nego u samim zračnim borbama. Najviše štete napravila je jaka bura, loše zemljište na i oko aerodroma.

U prvim godinama rata, avione dvosjede pilotirao je pilot podoficir, osmatranje je vršio oficir, obično poručnik ili natporučnik. Oznaka na uniformama avijacije (na okovratniku) bio je balon. Pojavom aviona jednosjeda, mnogi oficiri su se dobrovoljno javljali na dužnost pilota,  i išli na obuku za pilote.
Za izviđanje bojišta  izviđači su bili  opremljeni boljim fotoaparatima. Pomoču fotografija su komande artiljerijskih jedinica dobile informacije na osnovu  kojih su usmjeravali vatru svojih jedinica. Vrijednost dobrih fotografija bila je veća nego sama borbena sposobnost aviona.

Veliki i sve brži italijanski bombarderi Caproni, bili su za obranu opremljeni sa po tri mitraljeza, a štitili su ih i prateći avioni. Od 1917. godine se A-U izviđački avioni nisu se više usudili na samostalna izviđanja. Italijanski izviđači sa zemlje su pomoću svjetlečih raketa obavijestili svoju avijaciju, koji su se digli u napad na dolazeče A-U avione.
U 1917 i 1918 godini je brzi razvoj avijacije a pogotova brojnija proizvodnja, razvoj oružja i  proizvodnja zapaljivog streljiva, zanći da je završio period “vteštkog ratovanja” te se dalo naslutit buduću upotrebu avijacije.

.

.

A-U lovci i protuzračna obrana oborili su dosta italijanskih sporih bombardera. Na slici je oboreni bombarder Caproni Ca-3 u Čepovanskom dolu. Fleka ispod visokog uskog hladnjaka kaže da je bio pogođen u hladnjak. Caproni nije mogao letjeti samo sa dva motora. Najčešći model Capronijevih bombardera imao je tri vodom hlađena motora Isotta-Fraschini V.4B od 150KS. Maksimalna brzina mu je bila 151km/h. Opterećen bombama imao je dolet 450km pri brzini 135km/h. 50 minuta mu je trebalo da dostigne visinu 4000m.
(podaci  prva slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

Francesco Baracca (1888-1918) bio je najuspješniji italijanski  pilot – lovac  sa 34 oborena neprijateljska aviona. Prvu pobjedu postigao je 07.04.1916, kada je prisilio na spuštanje do tada nepoznat  A-U avion.
(podaci  prva slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

Za vrijeme 11. bitke na Soči, italijanski avioni  često su bombardirali i mitraljirali položaje A-U vojske. Pravih protuavionskih topova A-U vojska imala je jako malo, zato su na avione pucali sa šrapnelskim granatama iz običnih topova. No, naopasniji za italijanske avione bio je mitreljez  Schwarzloze 07/12. Postavljen je posebno konstruirano postolje. Postavljena fotografija je slikana na području Gorice. Hlađenje cijevi mitraljeza bilo je pomoću vode. Na slici se vide cijevi koje vode do kondenzacijske posude gdje se vrši kondenzacija pare, koja se poslije hlađenja pomoću pumpe opet vrača u hladnjak cijevi.
(slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

Vrlo je malo fotografija americkih vojnika u borbi s A-U vojskom.
[attachment=1]

Gornja fotografija  s tim datumom, kako je u originalu datirana, ne moze biti istinita; naime iz Ekspedicijskog korpusa, u kontaktu na podrucju koje spominje fotografija (rijeka Piave) bila je americka 332. pjesacka regimenta koja je stupila u kratkotrajni sukob na sami kraj 10. mjeseca 1918.

(opis fotografije)
http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Piave_Front_1918.JPEG

Prije toga imali su vjezbe u rovovima (uz instrukciju Ardita) pa fotografija najvjerojatnije to i prikazuje.

Fotografija je iz vojnog arhiva u Beču.  Vojnici nose postolje za mitraljez Schwarzloze na položaj negdje na Krasu.
(slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

Nijemci su imali u svom naoružanju odličan vodom hlađeni mitraljez Maxim MG 08-15, koji nije bio, radi svoje težine (58,5kg), pogodan za napade na gorskom bojištu.  Zato su pokušali opremit svoje jedinice sa lakim mitraljezima – puškomitraljezima. Iako je “laka” verzija mitraljeza Maxim težila 17,7kg, nisu se ustručavali upotrebe zaplijenjenih puškomitrajeza (na zapadnom frontu). Na slici, snimljenoj 13. oktobra 1917,  njemački vojnici vježbaju sa britanskim  Lewis. Mitraljez ima okvir u obliku diska u kojeg stane 47 metaka. Pored njega je danski Madsen M1902, vjerojatno isto britanskog porijekla,  jer su ga po licenci radili u britanskoj tvornici Rexer.
(prva slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

 

Oruzja trebaju i municiju.....
[attachment=1]

Voda je uvijek bila problem na Krasu. Iznad sela Grgarske Ravne na Banjščicah jedan je od rijetkih izvora. Pored izvora je velika betonska cisterna sa natpisom 6/13 Sappeurkomp. A-U Seperi su za vrijeme rata izgradili cisternu  i vodu sproveli nekoliko desetina metara u bunar, koji je dobio ime po princezi Mariji Ani von Parma. Na gornjoj slici vidimo A-U vojnike koji u redu čekaju na vodu.
Pored bunara bila je cesta uz koju su izgrađeni kameni stupovi, ograda i kapelica.
(slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

Današnji izgled bunara
(slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

-Rovovi na Krasu, pucanje pomoću periskopa
-Prijenos ranjenika
-Konvoj u dolini Soče

.

Popis artiljerije (A-U) i raspored po položajima 15.maj 1917.

Ovcja draga, danas predgradje Gorice, oboren nemacki avion, 1915.

[attachment=1]

Nekoliko lokaliteta
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

...jos par fotografija (nazivi mozda nizu najtocniji buduci su prevedeni s njemackog)
Na prvoj fotografiji vidi se skelet buduce kino-dvorane, knjiznice i citaonice...ocekuje se da rat nece kratko trajati
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

[attachment=1]
[attachment=2]

Druga slika (Fajti hrib), je danas šumovit (mada su često požari na tom području), na vrh brda je kaverna kopana okomito prema dolje.
Tu u blizini je bio nekad centar za predvojničku obuku, kasnije za obuku SV. Sva brda u okolini sam dosta puta prepešačio sa vojskom.....Tu nema zaleganja po propisu (iskorači sa nogom.....) Gdje gad pogledaš kamen, zaklon se ne kopa nego zida.... :zid

[attachment=1]
Mnogo je Talijana zarobljeno
[attachment=2]
[attachment=3]

Za italijanske vojnike slikane u Tolminu je rat završen. Po oznakama na kapama i kacigama vidimo da su iz 127. i 262. pješačkog puka, koji su bili u sastavu brigade Firenza i Elba, 3. pješačke divizije, koja je bila poražena u borbama na Matajuru. Do kraja 12. ofanzive (zadnje) istu je sudbinu dočekalo 292.00 italijanskih vojnika.
(slika i podaci iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića)

U “Logu pod Mangrtom”, ispod padina “Kolovrata”, sahranjeno je 1328 austrougarskih vojnika, poginuih u borbama na Rombonu. Kameni vojnici okrenuti su prema Rombonu, Bosanac sa fesom i vojnik gorskog puka. Pored njemačkog natpisa da je spomenik podignut hrabrim braniocima Rombona i u dolini Bovca poginulim vojnicima, su sa strane inatpisi u S-H jeziku (Na Rombonu padlim junacima) te slovenskom jeziku (Hrabrim braniteljem Rombona).

Na spomeniku, rad vojnika Ladislava Kofraneka iz Prage, utisnute su skračenice jedinica koje su sudjelovale u borbama na području Bovca: 1.celovški (Klagenfurt) i 2.ljubljanski gorski streljački  puk (stare oznake LIR 4 i 27), 4. Mostarski BiH pješadijski puk (BH4), 2. puk carskih strijelaca (K SCH R N2) iz Innichena (danas S.Candido u Italiji), 20. trščanski i 7. ljubljanski lovački bataljon (Jäger 20. u 7.), 59. salcburški pješadijski puk (IR 59), 41. domobranski pješadijski bataljon, 14. brigade poljske artiljerije (F.A.B. 14), 3. puk gorske artiljerije iz Gradca (G.A.R.3) i 4. puk poljske  artiljerije.

Druga slika

U betonu stepenica je maleni okvir sa natpisom na ćirilici: Russkij. P 1841 Semen. I.
Russkij p(lennij) znači zarobljenik, 1841 vjerovatno broj zarobljeniške radne jedinice. Očito se je potpisao ruski vojni zarobljenik koji je radio na vojnom groblju u Logu pod Mangrtom.
(tekst i slike iz knjige:"Posledeh soške fronte" M. Simića)  

Solkanski most

Most u Solkanu bio je izgrađen kao dio željezničke pruge između Beča i Trsta. To je most, sa najvećim lukom –  85m, iz obrađenog kamena, na svijetu. Dužine  je 220m, visina u tjemenu 28m.  Građen je od prolječa 1904. do decembra 1905, po segmentima,  po metodi ugrađivanja kamenih blokova sa postupnim zaključivanjem pojedinih prstenova  luka. Kamena blokove su dovozili iz kamenoloma Romana u Nabrežini, veličine su od 0,2 do 0,7m³ (800-2.400kg). Glavni luk je izgrađen u samo 18 radnih dana. Nacrte ne napravio je R. Jaussner, postupak gradnje vodio inženjer Leopold Oerley. Svečano otvorenje mosta bilo je 16. jula 1906. Otvorenju je prisustvovao prijestolonasljednik  Franc Ferdinand.

U prvom svjetskom ratu je most srušen. Srušila ge je austrougarska vojska (minersko odjelenje 62. divizije) prilikom povlačenja (9. augusta 1916 u 02.40 sati) za vrijeme šetste bitke na Soči. Prilikom miniranja su upotrijebili 930kg ekrazita.

Poslije prvog svjetskog rata most su obnovili Italijani. Kamene blokove su dovozili iz kamenoloma Chiampo kod  Vicenze,  Nabrežine i  Aviana. Popravljeni most malo se razlikuje od originala.  Malo je tanji, i ima samo četri luka za rasterečenje (original je imao 5 rasteretnih lukova). Italijani su kod renoviranja ugradili 4.533 kamena bloka, zadnjeg  9. decembra 1926. Svečano otvaranje bilo je 8. augusta 1927.

Kako je išla gradnja mosta

Zanimljiv opis. Bez prometnica nema napretka, a ni ratova u to vrijeme.

Nize je detalj serpentinske ceste istocno od Gorice kod Ajšovice.
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Da, da, danas je to i ispočno od Nove Gorice, a naselje se zove Ajševica, tu je za vrijeme bivše države bila graničarska jedinica JNA. Danas je tu neka jdinica SV (nisam siguran da je još centar stranih jezika).

-Solkanski most u današnje vrijeme
-Solkan je dobio 1985. i novi cestovni most prema Goriškim Brdima (dio ceste prema Brdima je išao preko itlijanske teritorije (kridor).

Bosanci banjalučkog 2. BiH puka, 15.oktobra 1917, u dolini rijeke Soče, na putu prema fronti. Puk je važio za elitnog, jer su njegovi pripadnici dobili 42 zlatne medalje za hrabrost, najviše od svih A-U pukova. Večina od ovih vojnika na slici, imala još sam nekoliko dana života pred sobom.  Poginuli  su za vrijeme juriša  na italijanske položaje kod planine Predolina.
 
Na suprotnoj strani Soče (prva slika) vidi se vojna teretna žičara, koja je vodila iz Kranjske Gore, Vršiča do Črče.

Isto mjesto prolaska A-U kolone slikano 1994, 77 godina kasnije – nije se mnogo promijenilo.
(podaci i slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

A-U vojnici su na grbenu Sabotina iskopali brojne kaverne, u kojima su na južnoj strani bili otvori za pucanje po italijanskim položajima.  Niže, vidi se na prvoj slici, bile su brojne barake, velike kaverne za smještaj ljudstva, te kaverna za komandu odsjeka. U kaverni (desno dolje) sa krovom, završavala je teretna žičara za snabdjevanje, koja je vodila iz doline Soče sa željezničke pruge. Slikano je krajem 1915 ili početkom 1916.godine.

Druga slika, isto područje ali slikano 1995.godine.

Poslije prvog svjetskog rata su to područje Italijani proglasili svetim (Zona sacra), postavili su muzej, sredili puteve kroz kaverne u grebenu Sabotina  označili pojedine kaverne zašto su bile namijenjene. Do drugog svjetskog rata su bili na topovskim položajima zaplenjeni A-U topovi i mitraljezi. Poslije drugog svjetskog rata, veći dio Sabotina pripao je Jugoslaviji i kao granično područje, bilo je ograničeno kretanje. Zdraga muzeja (do izgradnje nove) služila je kao karaula, a muzejska građa polako je propadala. Danas koroz kaverne vodi markiran planinarski put iz Solkana na Sabotin.
(podaci i slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

A-U  teretna žičara, gledano iz doline Trenete prema prijelazu Vršič, snimljena  sa međupostaje na Hudi Ravni (Schütthalde). Vidi se prijelaz sa Slovenskim planinarskim domom (Slovenska koča), u današnje vrijeme tu stoji  Tičarjav dom. Žičara prijeko  Vršiča povezivala je Kranjsku Goru sa neposrednom pozadinom fronte u blizini Kanala- Koritnice. Žičara je bila podijeljena u 2,5km duge odsjeke(etape) i radila je po principu  kao današnje skijaške žičare. Čelik-čelo (noseča sajla) bila je i nosiva i vućna, kretala se brzinom 1,5m/sek. Teret sa “nosiljkom” se je na svakoj postaji skidao i pričnrščivao na sljedeću etapu (odsjek). Pojedine odsjeke žičare pogonio je motor 20-30KS. Pokjedini teret (obično u vrečama) bio je težek oko 100kg. Dnevni kapacitet bio je 200 tona.
“slika i podaci iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)     

A-U kompresor sa benzinskim motorom . Jednocilindrični, vodom hlađeni motor od 7KS pogonio je vodom hlađeni kompresor radnog pritiska 4-7atm, kapaciteta 820 litara zraka u minuti. U kompletu koji se je zvao Gesteinbohranlage, bio je i pneumatski čekići(Bohrhammer), 800 udaraca na minutu. Njima se je moglo izbušiti 1-1,5m duboku rupu ,koju su kasnije napunili eksplozivom, aktivirali i uklonili smrvljeni kamen. Kod izradi kaverni i rovova, ponavljali su postupak do željene dubine.
(slika i podaci iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića) 

Branioci Krasa su se na kraju italijanske ofanzive mogli odmorit. 25.08.1917.
(slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

....neposredno pred kraj 12. bitke...
[attachment=1]
Vec je ranije spomenuto (istina poslije II rata) kako se tesko ukopavalo na kraskom terenu; evo takve fotografije
[attachment=2]
(ima dosta fotografija o radu kompresorskih busilica  na najtezem terenu, treba naci....)

Još dvije slike motora i kopresora, nisam siguran, da su sa soške fronte, ali bi moglo biti s obzirom na teren.

A-U vojnici, 01.11.1917, piju uz Neptunovu fontanu na Piazza Grande u Gorici (Italija), poslije ponovnog zauzimanja grada. Poslije rata trg se zove Piazza Vittoria. (u današnje vrijeme je tu veliko parkiralište).
(slika iz knjige: Po sledeh soške fronte M.Simića)

Fotografija jednog nepoznatog austrougarskog (čini se) Zugsführer-a brdskih lovaca. Na poleđini fotografije piše Basalhelle, 10.03.1918.  

Internet pretragom sam saznao da se lokacija nalazi u regionu Veneto a na 30-talk kilometara od Treviza.

Prva je iz pozadine soske fronte, donja s prijevoja Vrsic.

Evo jos kompresora.
Prva fotografija je nastavak prije postavljene Dujine
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

Solkan

Čepovan  1917.

Plav 1917

Čepovan septembar 1917

Protuzračna obrana u Čepovanu septembara 1917.

Slika iz privatne kolekcije (porodica Jug) - hladno oružje

Ništa neznam o toj slici, osim da se našla na Koroški (verovatno vojnik Slovenac doneo uspomenu), osim da je prevod "weltkrieg 1914/1916 Wien rotunde" ide odprilike Svetski rat, 1914/1916 Bečka "kostnica"?

[attachment=1]

Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
http://www.slobodnadalmacija.hr/default.aspx

Objavljeno 13.04.2014. u 18:57

Sočanska bojišnica - najveće dalmatinsko groblje

Mnogi preživjeli vojnici su nakon kapitulacije Austrougarske još godinama ostali u zarobljeništvu po Italiji i Francuskoj
U nacionalnoj se memoriji sliku austrougarskog domobrana uvriježilo mahom vezivati uz tragične likove zagorskih kmetova. Tome je uglavnom pridonijela školska lektira, a ponajviše "stari Fric“ sa svojim Trdak Vidom, Pecak Imbrom, Loborec Štefom, Blažek Franjom, Lovrek Štefom, Križ Matijom i pričuvnim desetnikom Pesek Matom, "što su stotine kilometara proputovali pješke i vozom i mnogo se najaukali po zatvorima i špitalima do onoga nedjeljnog jutra kad im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim u Galiciji kod Bistrice Lesne, u navali na kotu 313“.

Nije, međutim, samo Trdak Vid službenicima tadašnje Carsko & kraljevske monarhije uzalud vapio da ne može na front jer mu je žena umrla i nema kud s djecom: "Starešjemu je samo sedam let. Gde buju, za pet ran Kristušovih, gde buju ostali?“ Jednako uzaludne apele južnjačkoga idioma - "A di ću s dicom, za Blaženu divicu, komu ću ih ostavit?“- upućivale su prije stotinu godina letargičnim carskim službenicima i stotine naših predaka, dalmatinskih domobrana, što su brigu o djeci prepustili dragome Bogu i rasuli kosti duž Drine, po Šumadiji i dalekim alpskim vrhuncima, a ponajviše u najvećoj dalmatinskoj grobnici u 1. svjetskom ratu: Sočanskoj bojišnici.

Pozivi i za tovare

Dalmatinci, nažalost, nisu imali svojega Krležu, svojega Hašeka ili svojega Remarquea da u kolektivnome imaginariju ostavi dubljega traga o njihovoj žrtvi, o njihovim uzaludnim smrtima i još uzaludnijim pobjedama. S druge strane, nisu imali ni aureolu pobjednika da poslije mogu slobodno pričati o svojim ratnim uspomenama.

Mnogi preživjeli su nakon kapitulacije Austro-Ugarske još godinama ostali u zarobljeništvu po Italiji i Francuskoj, a kad su se vratili doma, postali su građani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili Italije, pošto su dijelovi Dalmacije i Zadar Rapalskim ugovorom postali talijanski teritorij. Spomenici palima morali su biti srušeni, imena jadnika brzo su pala u zaborav, a pučko pamćenje ubrzo je obuzela gripa španjolica, još smrtonosniji usud. Tek zadnjih desetljeća, posredstvom starih austrijskih arhiva, isplivava na površinu njihova golema povijesna kalvarija.

Dalmatinske žrtve na Soči nisu, a vjerojatno nikad i neće biti precizno pobrojane, no riječ je svakako o više od desetak tisuća mrtvih. Usporedbe radi, na Sutjesci je u Drugom svjetskom ratu poginulo oko 2600 Dalmatinaca, u Oluji i za Masleničke bitke u zadnjem ratu zajedno - oko 300 vojnika. Krv nebrojenih bodula, primoraca i vlaja vratila se skupa s alpskim snjegovima sa Sočom u Jadran, no kosti su im se ostale zauvijek bijeliti po hrbatima talijanskih vrhova. Na sočanskoj bojišnici u Prvom svjetskom ratu izginulo je više od milijun ljudskih duša. Da je i milijun mrava, bilo bi previše.

Italija je, kao što je poznato, najprije bila u Trojnom savezu zajedno s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Ubrzo je okrenula kaput i u svibnju 1915. ušla u rat na strani sila Antante, nakon što su joj Londonskim ugovorom obećani znatni dijelovi hrvatskih i slovenskih područja, te austrijski južni Tirol i Trident. Talijanska imperijalistička posezanja austrougarska je propaganda lukavo koristila za raspirivanje ratničkih strasti u dalmatinskih Hrvata.

Po priobalju su masovno provođene nove mobilizacije ribara i težaka, naivna je mladost za regrutacijskih pregleda u kolonama pjevala posprdnu pjesmicu znanu nam iz Smojina "Velog mista": "Asti mande, nova leva, i mene će tokat poć/komešjunu kazat guicu, sve za cara i za dom!“ Kraljevsko-cesarske pozive za obranu monarhije dobili su i brojni dalmatinski tovari i mazge, ostavljajući dobro znane pute po otocima, pojima i baštini i krećući se u velikom, sivom i tromom Kaiserovu stroju na alpski front.

Talijanska noćna mora

Sve vojne postrojbe u Kraljevini Dalmaciji bile su pod upravom vojnog zapovjedništva u Zadru. Službeni jezik bio je njemački. Dalmatinske domobranske pukovnije bile su 22. (zadarsko-sinjska), 23. (šibensko-splitska) i 37. (dubrovačka) K.u.K. Infanterie Regiment. U trenutku otvaranja jugozapadnog, talijanskog fronta dijelovi svih triju jedinica već mjesecima ratuju prema Srbiji i Crnoj Gori, a regimenti 22. i 23. već prilično masovno ginu na planini Zajčici i Milenkovu kamenu na Drini.

U ofenzivi se uspijevaju probiti i u unutrašnjost Srbije, sve do Užica i Šapca. Dijelom i iz političkih razloga, budući da se bilježe sve češći prebjezi srpskoj vojsci - a i pošto Dalmatinci nerado ratuju protiv naroda svojega jezika - prebacuje ih se sredinom 1915. na talijansku frontu, gdje će, smatra se, biti militantniji i motiviraniji.

Da nacionalni i politički paradoks bude potpun, zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči i nad novoustrojenom 5. armijom - pa tako i nad Dalmatincima - preuzima general austrougarske carske vojske Svetozar plemeniti Boroević, pravoslavac rodom iz Hrvatske Kostajnice.

Već vojnički slavan nakon bitaka na Karpatima i u Galiciji, Boroević će na Soči potvrditi svoj status vrhunskog stratega, u bečkim carskim odajama steći laskavi nadimak "Lav sa Soče“ i zbog ostvarenih rezultata s vremenom postati jedini austrougarski feldmaršal nenjemačkog porijekla koji čak nije završio ni slavnu terezijansku vojnu akademiju. Cijena? Prava sitnica: planine jeftinog topovskog mesa natjeranog u veliku, gnojnu, klaonicu. Zašto? Jer su se carevi igrali rata.

Od lipnja 1915. do listopada 1917. Talijani su na Soči i u Alpama neprestano pokušavali probiti austrougarsku obranu kako bi mogli izbiti u Ljubljansku kotlinu i zauzeti Trst. U početnoj fazi rata najvažniji talijanski cilj bio je grad Gorica, a upravo tri dalmatinske pukovnije dobivaju strateški presudan položaj oko goričkoga mostobrana, tj. obližnjih uzvisina na Banjškoj planoti i grebenu Sveta Gora-Vodice-Kuk. Na posljednjemu lokalitetu je dalmatinska inačica Krležinoj sudbonosnoj koti 313 kod Bistrice Lesne: krvava kota 383.
 
U njezinoj obrani posebno se istaknula, što će reći hitro i beznadno iskrvarila, 2. bojna 22. dalmatinske pukovnije iz Sinja. U borbama prsa u prsa odmah po dolasku porazila je, doduše, elitne talijanske brigade koje su imale preko 3000 poginulih, a njezin zapovjednik bojnik Stanko Turudija bio je, prema dostupnim zapisima, za talijanske snage prava noćna mora. O intenzitetu bitaka govori podatak da je obrana ove kote u samo šest dana - od 11. do 17. lipnja 1915. - izgubila više od 2600 ljudi.

Sjećanja na Dalmatince prilično su sačuvana i u obrani brda Sabotina, Oslavije i Podgore na Goričkom mostobranu (a kako i neće kad su ih kvalitetno i nesebično pognojili?). Dvadeset treća šibenska i 37. dubrovačka Landwehr pukovnija odbile su sve talijanske napade na Podgoru, od kojih je najkrvaviji bio 21. srpnja. U obrani Oslavije u studenom 1915. u samo tri dana Dubrovčani su izgubili više od 600 ljudi, a 23. pukovnija u kolovozu 1916. u samo dva dana ostala je bez 47 časnika i čak 2513 vojnika.

Rame uz rame sa Rommelom

Bojna "Turudija“ sastavljena mahom od Sinjana obranit će carsku slavu nakon povlačenja s goričkoga mostobrana i kolovoza 1916.: čak 16 sati zadržavat će neprijatelja da se ne probije na rijeku Soču, što će ukrasiti pogibijom više od 280 ljudi te zarobljavanjem svojega zapovjednika, legendarnog Stanka Turudije. Dalmatinci će platiti buletu i u 10. sočanskoj bitci na području Krasa i kod Avča, gdje će 23. i 37. pukovnija uz velike gubitke četiri dana parirati višestruko brojnijoj talijanskoj brigadi Avellino.

U rujnu 1917. svi našijenci su dobro zapamtili ime Svetog Gabrijela, brda oko kojeg će ponajviše iskrvariti 18. pješačka brigada pod vodstvom obersta Vladimira Laxe, kasnijega generala NDH. Brdo je istodobno zasula artiljerijska sila od 700 topova i nekoliko stotina minobacača, što je bila najgušća koncentracija topništva u cijelom ratu. Obje su zaraćene strane na samo dva četvorna kilometra brda imale više od 40 tisuća mrtvih. Četrdeset tisuća duša odjednom poslanih na ispomoć anđelu Gabrijelu: kao da otvor mravinjaka zaliješ vrelom vodom.

Danas se u prisjećanjima na te događaje nerijetko romantizira velebne uspjehe Boroevićeve 5. armije i hrvatsku ratničku vještinu koja je uglavnom uz slovensku i njemačku pomoć čak dvije godine uspjela Talijane držati na distanci i zaustaviti 11 njihovih ofenziva. Kako je Boroeviću to polazilo za rukom? Sigurno ne bečkim kavalirskim manirima: vojničku sirotinju tretiralo se kao žrtvene janjce i zadnju marvu, a počesto i gore.

"Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na teški zajednički rad. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njegovu dužnost, a jednako je i s čovječanstvom općenito“ - pisao je u svojim dnevnicima plemeniti carski sluga von Boroevic, a peštanski pitomac Krleža svjedočio kako je vojnička pedagogija toga vremena izgledala u praksi: "I u kasarnama se mlatilo, i u ratovima.

Sabljom, čizmom i šakama. Vezalo se u spone: čovjek visi na podlakticama vezanim unakrst, jedva dodirujući vršcima prstiju zemlju svojom težinom, onesvješćujući se. Vezivali su vojnike sapete u klupko kao pse, lijevu ruku o članku desne noge: po devet sati, i to još u rovu, samo zato jer nije iskazao dovoljnu počast višem činu.“

Tako su živjeli i tako su umirali ti velebni hrvatski domoljubi pod paskom njemačko-austrijskih dobrotvora.

Feldmaršal Boroevic je u ta doba česta meta prozivki domovinskih panslavista, uspoređuju ga s banom Jelačićem koji je za mađarske revolucije također bio odan caru, makar Hrvatska i Hrvati od toga nisu imali nikakve koristi. Dok on oko Soče rukovodi aktivnom obranom, Ante Trumbić ga u otvorenom pismu poziva da prestane služiti Nijemcima i voditi mlade Jugoslavene u besmislenu smrt, umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje.

Trumbićeve riječi kroz topovsku paljbu ne dopiru do Boroevića: u studenome 1917. on vodi tzv. dvanaestu sočansku bitku. U ispomoć njegovim premorenim hrvatsko-slovensko-bosanskim trupama dolazi 14. njemačka armija, pa zajednički razbijaju Talijane i potiskuju liniju fronta u dubinu i do 180 kilometara. Ovaj talijanski poraz samo će produljiti agoniju i odgoditi kraj 1. svjetskog rata.

U ovoj bici i dodatno dolazi do izražaja cinizam povijesti: u toj veličanstvenoj ofenzivi rame uz rame s dalmatinskim težacima i ribarima ratuje i gradi svoju vojničku slavu mladi njemački natporučnik Erwin Rommel, buduća Hitlerova "Pustinjska lisica“. Za 20-ak godina u Africi bivši neprijatelji Talijani postat će mu najveći saveznici i suborci, a glavnina dalmatinskih ribara i težaka naći će se na njemu suprotstavljenoj strani.


Pouke tragedije
-Svatko tko posumnja u jedinstvo, mir i slogu u Europi mora otići i posjetiti ta silna vojna groblja oko Soče. Nigdje bolje neće osjetiti potrebu čovječanstva za mirom i tolerancijom, posebice danas kada raspolažemo puno snažnijom industrijom umiranja nego što je bila ona prije sto godina - kaže nam umirovljeni pukovnik HV-a Nikola Tominac koji je zadnjih godina proučavao i obišao mahom sve tamošnje lokalitete na kojima su ratovali i gdje počivaju Hrvati. To su pravi gradovi naših mrtvih predaka o kojima se malo zna - kaže Tominac - a razum nam govori da je i te kako potrebno izvlačiti pouke iz svake, a naročito iz ovako velike tragedije.

Zanimljivo je da će se dalmatinski ratnici na rijeci Soči naći i potkraj Drugoga svjetskog rata: na njezinim je obalama 15. svibnja 1945. kraj oružanih sukoba dočekala i Dvanaesta dalmatinska udarna brigada Narodnooslobodilačke vojske, stajući na zapadnu granicu novostvorene države koju su 30-ak godina prije krvlju zalijevali njihovi očevi.

Davor Krile
 

-Karta Europe prije početka prvog svjetskog rata
-Karta Europe poslije završetka prvod svjetskog rata

Malo o pripremama za ofanzive na Soči

Podaci: Vojni muzej Solkan – Soška fronta 1915-1917.
Slike iz knjige "Po sledeh soške fronte"M.Simića

Kronologija ratovanja i prelazak Italije na starnu antante

Odma poslije AU objave rata  Srbiji, Rusija je stala na stranu Srbije i objavila rat AU. Onda je Njemačka objavila rat Rusiji i istovremeno napala Francusku preko Belgije. Francuzima je došla u pomoć Velika Britanija. I AU je objavila rat Rusiji. Oktobra 1914 centralnim silama se je pridružila Turska i napala Rusiju.  Krug je bio zatvoren.
Italija je poslije objave rata AU i Njemačke ostala neutralna. Kasnije je u kontaktima sa antantom postavila svoje uslove ulaska u rat na njihovoj strani. AU je ponudija južni Tirol (pod pritiscima Njemačke), no Italiji to nije bilo dovoljno. Tražila je pored ostalog i Trst, i to odma.
U tim uslovima antanta je lakše nudila tuđi teritorij, nego AU svoj. Tako je Italija 26.aprila u najvećoj tajnosti potpisala Londonski sporazum sa antantom.  Trebala je, u roku mjesec dana, započet rat sa AU, kao protuuslugu saveznici su joj obećeli: Trentino, južni Tirol do Brenera, Trst, Istru, Dalmaciju, u ondašnjim granicama, luku Valöre, otok Saza u Albaniji i potpunu suverenost na Dodekanezom u Egejskom moru. Obećano joj je i udio njemačkih kolonija i dio u mogućoj podjeli Turske. 03.maja je je Italija otkazala trojni savez, 23.maja1915 je italijanski veleposlanik u Beću, AU ministru vanjskih poslova urućio objavu rata. Tako je Italija uspješno unovčila ulazak u rat, a AU je dobila i treći front na jugoistoku.

Dvanaest bitaka (ofanziva) na rijeci Soči

Prve borbe na Soči počele su 23. Maja 1915. uveće. Italijani su imali na tom području dvije armije, 2. armija bila je raspoređena od Kanina do Ločnika, bila je sastavljena iz 122 bataljona pješadije, 33 eskadrona konjice i 147 art. baterija. 3.armija bila je stacionirana od Ločnika do jadranskog mora. Sastavljena je bila od 51 bataljona pješadije, 77 eskadrona konjice i 35 art. baterija. Austro-ugaraska (AU) vojska je na području rijeke Soče raspolagala samo sa 45 bataljona pješadije, 5 eskadrona konjice i samo 35 art. baterija. Ostatak vojnih jedinica tek je dolazio na frontu. AU vojska se je bez borbi povukla na crtu Rombon-Bovec-Tolmin-Sabotin-Gorica-Devin. Na toj crti su sačekali svoja pojačanja I Italijane. Italijani su napredovali jako sporo  pažljivo.

Prve borbe su bile u gornjem toku rijeke Soče. Tek četvrti dan je došlo do pravih borbi. Na prijelazu Mrzli vrh-Sleme su Italijani napali, no odbili sui h AU vojnici. Na obije strane bilo je mnogo žrtava. 31.maja su Italijani zauzeli Mrzli vrh. U tri dana borbi su izgibili 1.600 vojnika, AU je izgubila 400 vojnika. Radi svojih velikih gubitaka Italijani su po principu “desetkanja” (svakog desetog iz vrste), ubili 6 civila-seljaka. Istovrijemeno su napredovali prema Krnu. Na prijelazu Vršič-Krn, najprije su zauzeli Vršič (1897m) i greben do  Lopatnika (2013m), zauzerli su važnu koti 2102, koji su kasnije, dva puta neuspješno pokušali zauzeti  AU vojnici, 5.juna su italijanski barseljeri zauzeli Skutnik.  16.juna si počeli Italijani zauzimati Krn sa dvije strane po grebenu Lopatnik-Krnčica i  po grebenu Pleča-Kožnik. Pomoću art.  vatre zauzeli su Krn, zarobili 300 AU vojnika. Po svojoj poslovičnoj sporosti,  nisu iskoristili mogućnost zauzeti Bogatico. U toj operaciji si Italijani izgubili skoro 11.000 ljudi. Krivac za tako velike italijanske žrtve bilo je pomanjkanje artiljerije i nepravilna upotreba iste.  Italijani su odložili sljedeću ofanzivu do dolaska  dvadeset teških topova.

Plava crta – granica između kraljenine Italije i AU
Široka srvena crta – današnja granica između Slovenije i Italije
Tanka crvena crta – linija na koju se je povukla AU vojska prije prve bitke na Soči

Prva bitka na Soči
23.jun - 7.jul 1915

U prvom mjesecu borbi su Italijani prešli Soču samo na tri mjesta: sjeverno od Tolmina, kod Plava, te Zagrajem (Sagrado) i Jadranskog mora. 23.juna počeli su  jakom artiljerijskom vatrom napali AU položaje (7 dana). Odlagali su napade pješadijom, kad su ustanovili, da artiljerija nije napravila puno štete na AU starni. Italijanski artiljerci nisu imali još iskustva, tukli su po cijeloj fronti a ne samo izabrane ciljeve.  Najača art vatra bila je usmjerena na visoravan Doberdob. 3.jula su Italijani probili redove AU vojske ali su bili u protunapadu odbijeni. Sljedeći dan su napali Šmihel (275m) – bez uspjeha. 05.jula napali su visoravan Doberdob – bez uspjeha, Italijni su napadali i mostobrane kod Tolmina i Gorice,  no AU vojska je odbila sve napade. Rezultat prve bitke na Soči bio je za Italijane jako loš. Nisu zauzeni ni jedan zadani cilj, imali su 1.916 mrtvih, 11.495 ranjenih i 1.516 nestalih. AU  vojska  imala je 8.800 mrtvih i ranjenih te 1.150 nestalih. Rezultatima prve bitke bili su  zadovoljni, spoznali su da mogu zaustavit Italijane već na Soči, te su odustali od prvobitnog  plana,  povlačenja na rijeku Savu. Sljedeća ofanziva počela je već za deset dana.
Karta prikazuje napredovanje Italijana na ivici Doberdobskog Krasa  1915.godine. Ucrtana je linija AU obrane poslije prve bitke na Soči (07.07.1915), poslije druge bitke na Soči (10.08.1915), na početku treće bitke na Soči (18.10.1915) i na kraju četvrte bitke na Soči (30.11.1915). Zelenim strelicama obilježeni su glavni pravci napada Italijana. Široka crvena crta je današnja granica Italija – Slovenija.

Major Stanislav Turudija, Srbin iz Prijedora, K-dant bataljona dalmatinaca u AU vojsci, je radi svoje originalnosti postao legenda već za vrijeme prvih bitaka. Potčinjeni su ga voljeli i pratili , bez prigovora, u najteže borbe. Priloženi portret, sa njegovim potpisom nacrtao je slikar Ludwig Koch. Turudija je napredovao do čina potpukovnika, augusta 1916. su ga zarobili Italijani. Poslije rata bio je jedan od malobrojnih viših oficira primljen u vojsku Kraljevine SHS. Službovao je u Ljubljani i Kragujevcu, gdje je umro 10.decembra 1937.

Da malo dodam koju scenu sa pocetaka....

[attachment=1]
[attachment=2]

Druga bitka na Soči
17.jul - 10.august 1915

U toj ofanzivi, Italijani su odlučili napasti Šmihel, visoravan Dobrdob i na sjeveru Bogatico. 18.jula počeli su artiljerijom djelovati po visoravan Doberdob. U podne započeli su pješadijski napad. Prodiranje je bilo sporo radi žestoke borbe AU vojske. AU vojska imala je velike gubitke, pa je izgubila početne položaje. Italijani su na kratko zauzeli  Šmihel, pa ga brzo izgubili. Vojska AU je kasnije odbila sve napade na mostobranu kod Gorice.

Italijani su počeli napade i na planine oko Krna. Njihov cilj je bila Batognica (2164m). 3.jula bila su odbijena dva italijanska bataljona. Tri dana kasnije zauzeli su zapadne padine. 21.jula ponovo su napali sa tri čete i dva bataljona,  AU vojska se je povukla na istočnu stranu Batognice.
 
Ni u drugoj bitci Italijani nisu postigli zadanje ciljeve. Gubici na obije strane bili su veliki  41.866 mrtvih, ranjenih i nestalih. Za vrijeme bitke ja na AU strani oboljelo 6.400 vojnika (kolera), na itlijanskoj strani 15.000 vojnika (umrlo 6.000 od tifusa i kolera). Vode nije bilo dovoljno ni za piće. U rovovima su sa namnožili pacovi…

Radi neuspjeha u  prve dvije bitke, u drugoj polovini augusta, Italijani su počeli napadati mostobran kod Tolmina i prostor oko Bovca. AU vojska odbijala je napade sa visoravni Lom jakom art. vatrom. 23.augusta Italijani su zauzeli, već prije napušteni Bovec,  sa dva puka. Istovrijemeno su Italijani napali na Rombon (2208m). Najprije su opkolili susjednju Čukljo (1767m) te ju zauzeli. Na vrhu Rombona su se vodile žestoke borbe.  Vojska AU  odbijala je stalne napade. Italijani su utvrdili svoje položaje na sjevernoj padini. Borbe su tarjale i u septembru, sa velikim gubicima na obje strane, bez promjene položaja.


Portret Franca Breteta starijeg (1883-1959), narednik u 2.gorskom streljačkom puku. Sudjelovao je u borbama od prvih dana pa sve do kapitulacije 1918.godine. Na kapi ima spomen značku Isonzo Armee

Treća bitka na Soči
18.oktobar - 5.novembar 1915

Britanci i Francuzi zahtjevali su od Italijana početak treće ofanzive, kako bi pomogli svojoj saveznici Srbiji. Italijani su već u august i septembru dopremili više velikih topova na frontu. Zadatak im je bio zauzeti Goricu. Bitka je počela sa milijon ispaljenih topovskih granata, prvi put su uptrebili i avione za bombardovanje. Zapadna ivica Šmihela prelazila je iz ruku u ruke , na kraju je ostala u italijanskim rukama, osim zapadne strane. Slićno se je događalo i na Javorščku koji je na kraju ostao u rukama AU.                 2.novembra, Italijani su zauzerli selo Oslavje ali su se morali povući radi jakih napada AU.
 
I u trećoj bitci na Soči, Italijani su doživjeli poraz. Gubitci su bili veliki na obje strane. U gornjem djelu rijeke Soče, kod Plaveh ,  na mostobranu kod Gorice i na Krasu Italijani uopče nisu probili liniju fronte. Gubici Italijana bili su 67.998 vojnika, AU je izgubila 41.847 vojnika.

Načelnik komande jugozapadne fronte general  Alfred Krauss. Tražio je da poslije druge bitke na Soči, 5. armija AU vojske, pređe u napad. Boroević se tome protivio, svjestan slabosti vlastite obrane.
Kasnije, oktorbra 1917. Krauss se proslavio, kao k-dant  1. korpusa AU vojske, koji je u okviru AU-Njemačke ofanzive probio frontu kod Bovca.

Četvrta bitka na Soči
10.novembar - 11.decembar 1915

Neuspjesi prvih ofanziva na Soči uznemirio je saveznike. Da bi ih umirio, gen.Cadorna pripremao je novu ofanzivu da iznenadi AU vojsku . Poslije neuspijelih napada na Sabotin, odustali su od zauzimanja istog. Svakodnevno granatiranje kod Plava nije davalo rezultata, crta fronte nije se pomjerila. Ni na Krasu  nije bilo uspjeha. 18.novembra počei su sistematski granatirat Gorico (u četri sata su ispalili 3.000 granata), no, pješački napad nije uspio. U troj bitci je ubijeno 48.967 italijanskih i 25.381 AU vojnika.

Borbe u gornjem dijelu Soče između  4. i 5. Bitke

Četvrta  bitka iscrpila je obje strane. Dolazeća zima otežaval je snabdjevanje, posebno u gorama, jer su bile česte lavine.

Sada je AU htjela ponovo zauzeti Čukljo. 12.februara im je to uspjelo ali si je ponovo izgubili, poslije jake topovske vatre Italijana, koji su je zauzeli 10.maja.
 
Italijanska artiljerija napadala je i Rombon, sa najvećim kalibrom 305mm, ali branioci – Bosanci, odbijali su sve napade. Italijani su imali velike gubitke.

Na Batognici se je vodio minski rat. Zapadni dio zauzeli su Italijani, istočni dio AU. Crta razdvajanja bila je, na pojedinim mjestime, samo nekoliko desetaka metara. UA vojnici su došli do saznanja da Italijani kopaju rov radi miniranja AU položaja. AU vojska je počela kopat svoj rov, naišli sun a italijanski, punog eksploziva, kojeg su uklonili. Borba je počela u rovu, AU vojska je našal  drugi italijanski rov pun eksploziva. Uklonili su ga na početak svog rova i sve skupa aktivirali. Na vrhu Batognice se i danas vide  krateri, koji su nastali aktiviranjem italijanskog eksploziva,  iz onog vrijemena.

Peta bitka na Soči
11.mart - 16.mart 1916

Radi njemačke ofanzive kod Verduna morao je gen.Cadorna, svojim napadima, rasteretiti Francuze. 2. italijanska armija napala je na Mrzlem vrhu, 3. armija između Šmihela i Martinščice. Gubici su bili relativno mali, ali je linija fronte ostala nepromijenjena.

Vidjevši, kako imaju uspjeha  u ratovanju bojnim otrovima Nijemci,  i AU vojska je izvela napad bojnim otrovom  između Majnica i Martinjščico. Zauzeli su veliku teritoriju, ali su je jedva zaržali radi jake italijanske art. vatre.

Šesta bitka na Soči

4.august - 16.august 1916

Petu bitku na Soči izazvala je politika i bila je samo priprema za šestu bitku. Cilj te bitke je bio zauzeće Gorice. Četri divizije trebale su napast Sabotin, tri divizije Šmihel, južno od Gorice. Za ovu opraciju su Italijani posebno pripremili jaku  artiljeriju.

U 10.00 Italijani počeli su sa granatiranjem visoravni Doberdob, kako bi zaveli AU vojsku. Odma poslije krenula je u napad pješadija. AU vojska ostala je u kavernama, nisu ni primjetili napad pješadije. Italijani su zarobili tri čete AU vojske. Pošto su Italijani zauzeli Sabotin, AU se  povukla  iz Gorice, jer su uvidjeli da ju nije moguće braniti. Italijani su osvojili i Šmihel  (7. augusta). AU vojska se je noću , 9. augusta, povukla sa visorani Boberdob. Italijani su Goricu zauzeli 9.augusta 1916., vojska AU se povukla na lijevi brijeg Soče.
Radi tog uspjeha  Italijani su produžili sa napadima sve do 17.augusta, no AU vojska se je ukopala na crti Solkan-Gorica-Šempeter-Vrtojba., kada je general Cadorna naredio prekid borbi.

U toj bitci su Italijani konačno postigli pobjedu. Pobjeda je učvrstila položaj Italije u političkim pregovorima sa Francuzina i Britancima. Vojska AU se pravdala izdajom, no glavni razlog italijanske pobjede bilo je iznenađenje.

Sedma bitka na Soči

14.septembar – 17.septembar 1916

I ovaj put su imali Italijani izrazitu nadmoć na bojištu. Nasuprot 186 italijanskih bataljona stajalo je samo 59 AU bataljona. I u atriljeriji su imali Italijani nadmoć: 954 topova i 586 minobacača, nasuprot 284 topa  i 255 minobacača AU vojske.

Popodne 14.septembra počela je italijanska artiljerijska vatra po AU položajima. Sva četri dana su se izmjenljivali napadi i protunapadi. Italijani su zauzeli samo manje podrućje između Novo vasjo i Gorjupo kupo. AU vojska je bila pred slomom, Italijani su prekinuti borbe ubjeđeni u svoju pobjedu.  U samo četri dana koliko je trajala 7. bitka,  gubici Italije bili su 17.570 vojnika, AU 15.000 vojnika, od kojih je bio  veliki broj zaroblenjika.

Osma bitka na Soči

9.oktobar - 12.oktobar 1916

Osma bitka vodila se više prema sjeveru. AU vojska imala je velike problem sa neutvrđenim položajima na Krasu. Odlućili su utvrditi crtu obrane (više u pozadini) na liniji Veliki vrh(463m) Fajti hrib(433m), Kostanjevica, Govec(289m), Sela na Krasu, Grmada(323m), Devin.

Italijani su napali između Šempetra i Vipave. Izmjenljivali su se napadi i protunapadi, na bojišnica je ostala na istoj crti. Italijani prodrli po doberdobskom polju  prema Jamljam,  vojska AU  im je došla iza leđa, zbunila ih, pa su se Italijani povukli na početne položaje. Italijani su prodirali od Opatjeg sela prema Hudem logu, prema Kostanjevici na Krasu ali su se povukli radi jake baražne vatre AU.

U ovoj bitci italijanski gubitci iznosili su 20.100 vojnika, AU  20.000 vojnika.

Deveta bitka na Soči

31.oktobar - 4.novembar 1916

Ova bitka trebala je započeti 23.oktobra, ali je zbog loših vremenskih uvjeta preložena na 31.oktobar. Italijani su ovaj put promijenili taktiku (nisu vršili višednevne art. napade), nego su poslije jake i kratke art. pripreme  poslali pješadiju u napad. Napad između Šempetra  i Vipave  nije bio uspješan – AU je uspjela zadržati položaje. Uspješniji su bili Italijani na Krasu, pa su prodirali prema Vipavskoj dolini. Zauzeli su zaseok Trstelj i tamo učvrstili svoje položaje.  Napad  AU vojske  na njih su Italijani odbili upotrebom bojnih otrova. Kasnije su ipak Italijani  zauzeli  Fajti hrib(433m), na sjeveru su prodrli do Figovca(122m) i do Kostanjevice na Krasu.

I ovdje su Italijani ponovili griješku, skoro su uništili obranu AU, te prekinuli daljnje akcije, što je omogućilo AU vojsci da se konsolidira. Italijani su izgubili 28.900 vojnika, AU 28.000 vojnika.

Slika: Loisl Höhle. Prirodna kraška jama zatvorena je sa gredama i nasutom zemljom – kamenjem. Na dnu se jama zaširi u prostor 33x15m. U njoj je napravljeno pravo sklonište, u koje se je moglo sklonit 2.000 vojnika.
Druga slika: Natpis na jami

Deseta bitka na Soči

12.maj - 5.jun 1917

Poslije polugodišnjeg zatišja su se Italijani odlućili za novu ofanzivu. Saveznici su im odbili pomoć radi prijašnjih neuspjeha jer nisu probili frontu na Soči. Do maja 1917. je Italijanska vojska dobila nova pojačanja.
 
Ofanziva je bila zamišljena u tri faze. Najprije bi  granatirali po cijeloj dužini fronte, onda bi izvršili napad kod Gorice i kasnije na Kras sa svom snagom. No, i AU vojska je dobila pojačanja sa Istočne fronte.
Napad je počeo trodnevnim  granatiranjem. Dugog dana – noću su Italijani zauzeli Sveto goro, protunapadom su je ponovo zauzeli AU vojnici. 15.maja su Italijani zauzeli položaje kod Zagomile i Zagore. AU vojnici su se povukli na greben Kuka, sa kojeg su se morali povući 16.maja kad su ga zauzeli Italijani. Italijani su napadali i kod Vodice, Sveto goro i kod Gorice.

Druga faza je počela 23.maja sa napadom na Kras. Kratkotrajno su zauzeli Kostanjevicu.Zauzeli su Kremenjak(236m), Trnič(247m), Srnjak(240m) i Županov vrh(237m). 25.maja je general Cadorna naredio prekid ofanzive. 4.juna je AU vojska prešla u protunapad. Poslije kratke ali jake art. pripreme napali  su pješadijom. Protunapad je završen 5.juna, sa zarobljavanjem 10.000 italijanskih vojnika i zauzećem prije izgubljenih položaja. Italijani su se predali bez borbe.

U ono vrijeme je povećana represija i kažnjavanje – kazne za pobune, u italijanskoj vojsci. Više puta su izveli “decimiranje” (streljanje svakog desetog vojnika).

Italijanski gubici u ovoj ofanzivi bili su strašni, 132.000 mrtvih i 27.000 zarobljenih, AU vojska  52.000 mrtvih i 23.400 zarobljenih.

Jedanaest bitka na Soči

19.august - 15.septembar 1917

U ovoj ofanzivi su imali Italijani spremnih 567 bataljina, 3.430 topva i 1.752 minobacača, AU je raspolagala sa 249 bataljona i 1.544 topa. Ovaj put su Italijani najprije počeli sa artiljerijskom vatrom, kasnije, 19. Augusta u napad je krenula i pješadija. AU vojska je uspješno držale položaje kod Avča, ostale AU jedinice to nisu znale jer su bile pokidane sve telefonske veze. Sjeverno i  južno od Avča su Italijani potpuno razbili vojsku AU. Radi pokidanih telefonskih veza AU vojska nije imala pregleda nad bojištem. Italijani su im, kod Kanala, prišli iza leđa. Napali su i Škabrijel(646m), no bez uspjeha.  Kod Vipave su Italijani prodrli kroz AU položaje te došli do Stare Loke (275m). Težište napada Italijana bile su Banjščice, gdje se je AU vojska osječala potpuno sigurno. Jako italijansko granatiranje spriječilo je protunapad, pa su se vojnici AU kod Avča morali 22.augusta povući. Istog dana si Italijani osvojili Jelenk(787m) i Golenk(821m). Napadi Italijana na području Tolminskog mostobrana bili su neuspješni.

Komanda AU vojske odlučila je povuć liniju fronte na Čepovanski stol, poslije saznanja da uspješno zadržavaju Italijana kod Avča odlučili su postaviti crtu obrane: Log, Mešnjak, Hoje, Kal, Podlaka, Madoni, Zagorje, Škabrijel. Time su postigli to da su Italijani prebacili artiljeriju na drugu starnu Soče, te za moguću sljedeću ofanzivu imali bolji položaj. Italijani su sate i sate granatirali prazne AU položaje, kad su 24.augusta Italijani krenuli u napad, vidjeli su da su AU položaji prazni. Onda ih je zasula granatama AU artiljerija – no svejedno su položaje polako zauzeli Italijani. Zaizeli su i Sveto goro.

Italijanski napad na Škabrijel bio je za kratko vrijeme, 4.augusta,  uspješan, napadali su ga i pomoću topova od 420mm. AU protunapad na izgubljene položaje na Krasu bio je uspješan, pa su zauzeli sve prije izgubljene položaje. Napadi Italijana na Škabrijel trajali su do 13.augusta, no bez promjene položaja na fronti.

Tih dvadeset sedam dana ofanzive, bile su najkrvavije borbe na teritoriju Slovenije. Bilo jeubijeno 40.000, ranjeno 108.000 italijanskih vojnika, dok je AU imala 40.000 mrtvih te 95.000 ranjenih, bolesnih i nestalih.

Dvanaesta bitka na Soči

24.oktobar - novembar 1917

Uspjesi Italijana u jedanaest ofanziva bili su neznatni. Zauzeli su Goricu, zapadnu ivicu Banjščic i 12km dugačak pojas na Krasu. Takvi rezultati i veliki gubici (čak 200.000 mrtvih od početka rata) negativno su djelovali na moral vojnika.

Veliki gubici AU vojske ukazivale su na to da nebi mogli izdražati još jedni italijansku ofanzivu. U komandi su se odlućili za protunapad. Procijenili su, da protunapad neće biti uspješan, ako ga izvedu sami. U pomoć su pozvali Nijemce. Bilo je jako važno, da Italijani ne saznaju da AU priprema protunapad, zato su jedinice poslali na frontu prije samog napada. Zatvorili su granicu sa Švicarskom (bojali su se da bi dezerteri mogli izdati pripreme i datum početka  ofanzive). Radi nadmoći italijanske vojske, odlućili su upotrebit bojne otrove, prije svega u prvoj crti bojišnice da bi onemogućili otpor. Radi opsežnih priprema morali su pomjeriti datum ofanzive. Cilj ofanzive bio je probity frontu kod Tolmina, Bovca doći do crte Gumin(Gemona)-Čedad(Cividale).

Italijanski generali naredili su obranu, no neuspješno, nisu imali iskustva jer su do sada samo napadali. Najčudnije su bile postavljene čete u obrani. Prva borbena linija bila je utvrđena i aktivno se branila sa velikim jedinicana, no nisu se prilagodili do tada zauzetom zemljištu. Druga borbena linija imala je odlične prepreke, ali nije bila zauzeta. General Cadorna nije dozvolio povlačenje na drugu crtu obrane. Pored obavijesti, o napadu bonjim otrovima, nisu bili adekvatno opremljeni. Italijanska zaštitna maska je štitila samo protiv klora.

Dan prije napada,  brojno stanje armija bilo je: Italija – 41 divizija, 3626 topova i AU sa njemačkom vojskom: - 37 divizija i 3302 topa.
 
24.oktobra u 02.00 sati u oblačnom i kišnom vrijemenu njemački minobacači (sa granatama punjenim bojnim otrovom) počeli su kod Bovca napad. Taj napad trajao je pola sata. Izatoga počela je artiljerijska vatra po italijanskim položajima. U 09.00 počeo je napad pješadije. AU je zauzela Bovec, na Rombonu i prelazu Nevej bili su odbijeni. Italijani su se najprije povukli iz Bovca, Čuklje, sa planine Jama, Polovnika, Krasjeg vrha i planine Predolina. Kad su italijani saznali da je pao Kobarid, povukli su se na treću borbenu crtu, i omogućili AU vojsci  slobodan prolaz prema Učji. Pošto su snage AU vojske zauzele dolinu nije imalo smisla braniti Krn, pa su se Italijani povukli  od tamo. 12. AU divizja zauzela je u 22.00 Robič. Njemačke čete napadale su kod Tolmina, ušle su u Hlevnik (nije bio branjen), napali su Matajur, gdje su se Italijani nakon dva dana borbi predali. Na Banjšicah nisu uspjeli zadržati osvojene italijanske položaje.

Kasnije je  AU vojska zauzela dolinu prema Učji, padine Skutnika i Kala, zauzela selo Učjo. Zauzeli su Kobariški stol, kjučnu točku italijanske obrane.

Rezultat ofanzive AU i njemačke vojske  bio je više nego dobar.U italijanskoj obrani bila 32km dogačka rupa. Grenral Cadorna je povukao svoje snage na zapadnu ivicu Banjšic, a zadnju liniju obrane odredio je Tilment (Tagliamento).

27.oktobra počeolo je potpuno povlačenje Italijana. Vojska se je povlačila prema zapadu. Bilo je to panično bježanje nego povlačenje. Oružje i opremu nekontrolirano su odbacivali. Na prelazu su Italijani ostali do 28.oktobra, pa ga napustili. Dvije njemačke divizije zauzele su Čedad(Cividale). 29.oktobra zauzeli su Goricu, malo kasnije i Videm(Udine). 1.novembra su Timent prešle zadnje italijanske snage. No, AU i njemačka vojska nisu stale, sa ofanzivom su nastavili do 09.novembra kad su došli do rijeke Piave, gdje su ih zaustavile ujedinjene  italijansko-francuske-britanske snage.

Njemački napad bojnim otrovima kod Bovca

Slike terena na kojima su se vodile borbe

Teren

Položaji

Položaji

Rombon je po pricanju ucesnika bilo strasno podrucje.
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

Jos dvije grupe fotografija vezane za Rombon
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

Bravo Jadrane2, odlične slike!

Zaista sjajne slike.
Moj pradjed se borio na strani AU tamo negdje, on je inace bio iz Trebinja, bar tako otac prica

Hvala....taj mi je Rombon, kako sam vec rekao, ostao, iz pricanja, u sjecanju. Pokusati cu pronaci i postaviti jos po koju fotografiju.

Uglavnom tema po talijanskim ratnim zarobljenicima
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

AU položaju  bili su zapadno od Gorice, uz groblje. Prilikom napada Italijana, borbe su vođene i na groblju, pa je potpuno uništeno. Na ondašnjem groblju (danas na teriroriji Slovenije) je zgrada opčine N.Gorice.

Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića

Prebacivanje AU vojske čamcima, za vrijeme 12-te bitke, preko rijeke Soče kod Škocjana (S.Canziano). Italijanska 3. armija je prilikom povlačenja srušila sve mostove.

Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića

Rasčišćavanje ceste u Šempetru kod Gorice 29.10.1917.godine. Pokrajina i naselja bila su potpuno uništena. Zemlja i voda bili su otrovani od posljedica eksplozija granata.
Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića

Car FJI nije prilikom posjeta 1900 godine ni pomisljati kako ce Gorica izgledati 1918.
[attachment=1]
[attachment=2]

Na padini iznad ceste, Most na Soči - Kozaršče, postavljen jedan od najneobičnijih spomenika. Vojnici IV. bataljona zagrebačkog 53.pješačkog puka, koji su bili u sastavu 7.gorske brigade i borili se na mostobranu kod Tolmina, podigli su spomenik bataljonskoj kuhinji.

AU položaji ispod Sabotina (bile su zaštićene od italijanske artiljerije)
Slika iz knjige "Po sledeh soške Fronte" M. Simića

Na visoravni Doberdob, poslije 6.bitke na Soči, Italijani su izgradili treći liniju obrane. AU vojnik gleda napuštene bunkere, koje su Italijani napustili bez borbe.
Slika iz knjige "Po sledeh soške Fronte" M. Simića

-Fajti hrib prije 100 godina, poprište žestokih borbi za vrijeme fronte na Soči. Danas je potpuno obrasao  borovom šumom

-Ulaz u krašku jamu, u kojoj su AU vojnici našli jedino sigurno sklonište od italijanske artiljerije.

Slike iz knjige "Po sledeh soške Fronte" M. Simića

-Jedva utvrđeni položaji AU vojske na Banjšicah, 26.septembra 1917.godine. Ozbiljnu ofanzivu Italijana sigurno nebi izdržali, srećom se je italijanska vojska 19.septembra 1917. povukla u obranu

-AU protunapad negdje na Krasu, 26. augusta 1917.godine. Oblak dima je od upotrebe bacač plamena na čelu napada.

Slike iz knjige "Po sledeh soške Fronte" M. Simića

Sljedeće fotografije su sa podrućja gradića Renče (jugoistočno od Nove Gorice), objavljene na njihovoj inter. stranici, a vlasništvo su Društva "Soška fronta" iz NG (Simon Kovač)

gradić Renče WW1

gradić Renče WW 1

gradić Renče ww 1

gradić Renče WW 1

-Podoficir 87. celjskog puka u (borio se u Škabrijelu)

-Značka 87. celjskog puka Škabrijel (1916-1917)

Borbe u Škabrijelu

Prigodna razglednica za ono vrijeme.

AU vojnici peru rublje, na jezeru Lužnica ispod Krna.

Dvije fotografije iz okoline Doberdoba; dizel traktor koji odrzava transport po poljskoj zeljeznici i A-U hidroavion koji je vjerojatno ostecen bio prisiljen prinudno se spustiti na malo jezero. Oznaka nije vidljiva.
[attachment=1]
[attachment=2]

-Prije nekoliko godina su iz rijeke Soče izvukli nekoliko topova, među njima i dvije haubice (Krupp) kalibra 149mm. Izrađene su bile 1911. – 1912.godine u Essenu za italijansku vojsku. Težina granate bila je 39,5kg, max. domet 6.900m što je 1.100m manje od AU haubice Škoda M14. Težina haubice bila je 2.344kg, sama cijev 870kg.  Haubice su postavljene kao eksponati.


-Batognica je bila, Italijani su je zvali “Monte Rosso”, krvavo bojište od juna 1915. Zapadni dio zauzeli su Italijani, istočni vojska AU. Između položaja bilo je samo 85m rastojanja. 24. oktobra je AU vojska konačno zauzela cijelo brdo. Na slici je lafet italijanskog topa koji je bačen sa visoravni Batognice na padine ispod nje.

Slike i podaci iz knjige  “Po sledeh soške fronte” M.Simića

-Za vrijeme povlačenja su Italijani u Soču gurnuli i kamion, koji se u ono vrijeme masovno uvodio u opremu vojske zbog pomanjkanja tovarnih životinja. Ostaci kamiona su marke Fiat. Na prednjem dijelu se vidi motor sa propelerom za hlađenje, a koji je služilo i kao zamajac. Na srednjem dijelu kamiona je mjenjač, uz njega diferencijal i kočnica. Zadnje točkove sa punim gumama je gonio lanac.


-Na mjenjaču fiatovog kamiona fali poklopac, pa se lijepo vida zupčanici.

Slike i podaci iz knjige  “Po sledeh soške fronte” M.Simića

Spomenik na Vir-u nekad i "danas" >:(
sa internet stranice Pro-Hereditate

Tri iz onog vremena.

Rovovi na Sveti gori

Malo kasnim, ali lahko je kad se ima.

Slike "Fiata" i haubice, stoje na ulazu u Kobarid. Slikano 2012 uz pomoč Motoriste ;)


[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

i Fiat

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

LPB

-Ispod Rombona je pisac knjige, “Po sledeh soške fronte”, M.Simić, za v rijeme istraživanja bojišta pronašao neobično  velik drveni đon, koji je sav okovan ekserima (kao ondašnje vojničke čizme). S obzirom da nije mogao vjerovati, da je netko imao tako veliku nogu, malo je istraživo taj “problem” na nekoj staroj fotografiji sa fronte video je da su alpini zimi, preko svojih čizama, navukli te tzv. “galoše”(kaljače) , od kojih je ostao samo ovaj drveni dio.

-Za vrijeme istraživanja bojišta pronašao je i italijansku drvenu čuturu model Guglielmetti. Izrađena je iz drva (fali drveni češ sa navojem).

-Granate za italijanski gorski top 65mm (ispod Rombona), ostale su na položajima poslije povlačenja. Poslije rata su skupljaći obojenih metala skinuli upaljače i kalibarske prstenove.

-Poslije skoro 100 godina još uvjek se mogu nači i ostaci italijanskih uniformi te druge vojne opreme., koju si ostavljali poslije povlačenja.

Slike i podaci iz knjige  “Po sledeh soške fronte” M.Simića

-U jednoj od kaverni na padinama Rombon speleolozi su pronašli AU ručne bombe. Rohrhandgranate, dobro očuvane, fali im samo ručka iz kartona u kojoj je bio konpčić za aktiviranje. Eksplodirala je 8sek. poslije aktiviranja.

-Između ostataka žičanih prepreka pronađena je italijanska kaciga model Adrian.

-Na padinama Rombona još dvije granate haubice 149mm. Kalibarski prstenovi su skinuti.

Slike i podaci iz knjige  “Po sledeh soške fronte” M.Simića

-Vrh granate italijanskog merzera na padinama Rombona

-Neeksplodirana italijanska minobacačka mina

-Prazni okviri za italijanski mitraljez Fiat-Ravelli M1914 na grebenu Krn-Krnica-Kal

Slike i podaci iz knjige  “Po sledeh soške fronte” M.Simića

 

-Prazne limenke maslinovog ulja

-Kutija italijanske zaštitne maske. Na kutiji piše: "Ko skine masku umre" "Nosite uvjek sa sobom" Italijanske vojnike nije zaštitila od fozgena (kod napada u blizini Bovca)

Slike sa soške fronte

Iz privatne zbirke Ive Krajnika

Za potrebe logistike fronte na Soči bila je izgrađena i pruga Godovič - Idrija. Teren za izgranju bio je izrazito zahtjevan- - teren iznad Rijeka Idrijce i Zala. (samo visinska razlika bila je 250m).

Prugu je gradilo oko 20.000 judi, večinoma ruski zarobljenici. 12km pruge bilo je izgrađeno u samo 20 dana (10.09.1916 – 30.09.1916). Razmak tračnica bio je standardan -  600mm. U prvo vrijeme su vagone vukli konji, kasnije male dizel lokomotive. Prugu su zvali “feltban”  - poljska željeznica. Pruga je bila u upotrebi godinu dana, kasnije je izgubila svoju namjenu, jer se je fronta pomicala prema zapadu.

Viri podatkaka, fotografija i  zemljovida, koji su  upotrebljeni  za fotopis:
- novine Idrijske novice, februar 2010
- zbornik Idrijski razgledi, LVI 2/2011
- knjiga W. Schaumann: Die Bahnen zwischen Ortler und Isonzo 1914-1918
- http://www.geopedia.si/

Autor: Aljaž  (vlaki info)

Spmenik ruskim zarobljenicima - graditeljima pruge Godovič - Idrija

Gradnja željezničke pruge Dutovlje Kostavnjevica na Krasu

Prije završetka druge bitke na Soči, u komandi AU vojske, došli su do zaključka da postoje problem sa snabdjevanjem na pojedinim dijelovima fronte. Snabdjevanje sjevernog i južnog dijela nije bilo problematično, problem su se javljali na srednjem dijelu fronte. AU se je odlučila graditi željeznicu od postaje Dutovlje - Skopno na pruzi Sežana – Gorica do Kostanjevice na Krasu. Oko 22km dugačku trasu pruge trasirali su od 01. do 28.augusta, gradnja je počela 15.augusta 1915. Gradila ju je 35. željeznićka četa i velik broj ruskih zarobljenika.

Iako je razmak između šina bio normalan, po njoj nisu mogli voziti obični vlakovi. Trasa je pratila vrtače (radi brzine gradnje i što manje osjetljivosti na art. pogotke) sa što manje nasipa. Skoro četvrtina pruge bila je u okukama manjim od 100m promjera, usponi i padovi pruge bili su 50‰.

Pruga je bila građena za posebne generatorske vlakove zvane B-zug konstruktora Ferdinanda Porsche-a. Na lokomotivi je bio vodom hlađeni  6-cilindrični benzinski motor , koji je pogonio električni generator 250V, snage 93kW. Istosmjerna struje je preko šeststepenskog regulatora  pogonila dva elektromotora na osovimana lokomotive. I svaki vagon vlaka imao je na svakoj osi po jedan elektromotor koji je bio kablom povezan sa lokomotivom. Kompozicija je postigla brzinu od 27km/h, nosivost je bila 60t.

Lokomotiva B-zuga mogla je samo vući (nije mogla vozit unatrag), zato su zapadno od naselja Komen, Škrbina i Kostanjevica na Krasu izgradili tri petlje po kojima je vlak mogao okrenuti. Prvih 11km pruhe bilo je u upotrebi već do 04. septembra, petlju kod Kostavnjevice na Krasu završili su mjesec dana kasnije. Dnevni kapacitet pruge bio je 450t, što je bilo neprocjenljivo za snabdjevanje fronte sve do proboja oktobra 1917.

Podaci i slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića  

U 45 minuta bilo je moguće  montirat na kola (točkove) nešto veće obruče sa punim gumama, pa je B-zug mogao voziti i po cestama. Koristio se za prevoz haubice Škoda 30.5cm i 38cm.

Fotografije s raznih strana
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

Za obranu gornjeg dijela fronte na Soči bila je presudna pruga koja je išla od Bohinja prema Trstu (tzv “bohinjska proga”). Pruga je jako zahtjevna sa mnogim okukama, tunelima i usponima do 28‰. Baš za takve pruge je poznati austrijski konstruktor parnih lokomotiva, ing. Karl Gölsdorf, projektirao gorsku lokomotivu kkStB 180 sa pet pogonskih osovina.  1., 3. i  5. osovina  bile su aksijalno pomične  2cm, što je omogućavalo da je relativno dugačka i teška lokomotiva savlađivala okuke radijusa 120m. Baš takve locomotive i 1909. godine razvijene lokomotive sa pregrijanom parom, kkStB 80,  vukle su vojne transporte po toj pruzi.

Slika prikazuje muzejski primjerak lokomotive kkStB 80, rastavljena je na željezničkoj postaji Divača. Za Jugoslovenske željeznice izrađena je 1929.godine u tvornici STEG u Floridsdorfu kod Beča. Sa oznakom JŽ 28-006 bila je u upotrebi do sredine sedamdesetih godine prošlog stoljeća.  Tender lokomotive stariji je (1915) i je vozio za vrijeme rata po “bohinjskoj” pruzi.

Slika podaci iz knjige "Po sledeh soške fronte" M. Simića  

Iz vrijemena prve i druge bitke na Soči sačuvani su betonski bunkeri (Sredpolje - Redipuglia) u kojima su se borili italijanski vojnici brigada Siena, Savona i Caligari. Kasnije više nije bilo vrijemena za gradnju takvih bunkera, kopale su se kaverne, koje su jedine pružale kakvu-takvu zaštitu od artiljerije.

Slika iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića

-Ostaci betonske kade (na Sabotinu) u kojoj su se kupali AU oficiri. Voda je dolazila iz Soče pomoću pumpi

-Ostaci probušenih rezervara za vodu pored AU kaverni i baraka ispred nekadašnje komande sektora Rombon - sjeverno od Kraljišča.

Slike iz knjige "Po sledeh soške fronte" M.Simića

-Jedan od mnogih spomenika građenih u vrijeme rata

-Solkan poslije rata

-1. slika: Identifikacijska "kutijica" italijanskog vonjika. Za vrijeme prvog svjetskog rata nisu se nosile oko vrata, nego su bile ušivene u uniformu.

-2. i 3.slika: AU idnetifikacijske "kutijice". 

I JNA, a kasnije i VJ imale su istovetne identifikacijske "kutijice" ("matrikule") za identifikaciju stradalih. Znači da je to AU nasleđe.

Tekst i slike iz revije "Obramba" SLO

Izložba,  “Naši gorski strelci”,   otvorena je povodom 100. godišnjice 1. svjetskog rata u “Parku vojaške zgodovine” u Pivki ,   organizirana je u saradnji  muzeja iz Gorice , Društvom soška fronta iz Nove Gorice i Vojnim muzejom SV.

Izložba predstavlja priču o carsko-kraljevskom (KundK)  gorskom streljačkom puku br.2 (GSR2),  bio je “najslovenskiji” (po pripadnicima slovenske nacionalnosti), ujedno i prvi slovenski gorski puk, koji se je borio u Galiciji, u Tirolu, na soškoj fronti i uz rijeku Piavu.
 
2.GORSKI STRELJAČKI PUK

Carsko-kraljevski (K und K) Domobranski pješedijski puk br.27 “Laibach” (K.kLIR27) sa sjedištem u Ljubljani, bio je formiran 1901.godine i bio službeno preformiran 01.marta 1911. u gosku jedinicu (Landwehrgebirgsregiment), preformirani su bili i njegovi bataljoni. Poslije reorganizacija bio je LIR-27 sastavljen samo iz dva bataljona (obično su bila tri). Prvi bataljon i komanda bio je smješten u ljubjanskoj domobranskoj kasarni – bio je sastava pet četa, drugi bataljon bio je smješten u Gorici (danas Italija)- komanda i četri čete. Preformiranje je značilo promjenu uniformi, opreme i obuke. Puk je imao zadači zaštitu granice sa Italijom od Gorice do tvrđave Kluže iznad Bovca. 

2. gorski streljački puk

Puk za vrijeme prvog svjetskog rata

15. augusta 1914 puk je iz Ljubljane vlakom krenuo na rusko bojište. 26. augusta imao je, kod Przemysla, vatreno krštenje.  Imali su  velikim gubitke, povukli su se, te se ponovo okupili Lvova. Sa pobjeđenom AU Armijo, se povukao Karpate. Decembra 1914., poslije teških borbi kod Wisloke u blizini Jaslowa, u puku je ostalo još samo 500 vojnika, poslije zime u karpatima ostalo ih je još samo 300. Poslije njemačkog prodora kod Gorlica, u maju 1915., puk je napredovao do Dnjestra. U drugoj polovini septembra 1915. Puk je bio premješten na bojište kod Bovca. Na tim položajima je ostao do prolječa 1916.

Sredinom mjeseca marta 1916. puk je premješten sa područja rijeke Soče, vlakom odlazi u Tirol kao pojačanje. 15. maja imao je bataljon, iz sastava puka, na Monte Cengio borbe prsa u prsa sa italijanskom brigadom Forli i izašao kao pobjednik, ali i pored velikih gubitaka napad na susjedno brdo Monte Páu, bio je neuspješan.  Radi ruske ofanzive  puk je morao 24. juna 1916. ponovo u Galiciju. Sa rusima su vodili brobe čitav jul  august krajem augusta 1916. Ponovo su se vratili na sošku frontu. Za vrijeme 8. Bitke na Soči je 2. bataljon od 09.–12. oktobra 1916. Izgubio trećinu ljudstva, za vrijeme odbijaje itlijanskih  napada između Lokvice i Volkovnjaka (Nad Logom). Na tim položajima je ostao  zavrijeme 9. bitke na Soči (29.oktobar-05.novembar 1916.). 05. novembra vratio se u Komen, i tu ih je posjetio general Borojević . 19. marta 1917. Puk je primenovan u 2. Gorski streljački puk  (K.k. Gebirgs Schützen Regiment N.2, GSR 2). Za vrijeme 10. bitke na Soči, puk je bio u rezervi. 11-tu bitku na Soči od 04.-11. Septembra 1917., zajedno se još nekim drugim jedinicama, branio Škabrijel. U tim borbama izgubio je 30 oficira (5 ubijenih, 19 ranjenih, 3 bolestna, 3 nestala), 1173 vojnika (82 mrtva, 507 ranjenih, 121 bolestan, 463 nestala). Oktobra 1917. Puk je poslije proboja fronte kod Kobarida prodirao za Italijanima koji su se povlačili prema rijeci Piavi I tamo stigao 13.novembra 1917. Aprila 1918. Obišli su ih predstavnici grada Ljubljane te im poklonili srebrenu trubu. U junskoj ofanzivi 1918., puk je napadao prema Trevizu, ali su se poslije neuspjeha povukli nazad preko rijeke Piave.

2. gorski streljački puk

25. oktobra 1918., u Codroipu, puk se, prije odlaska na frontu, pobunio. Pobunili su se i 29. oktobra i pod vodstvom oficira krenuli prema domovini. U Gorici su promijenili ime u Jugoslovenski gorski streljački puk br.2 i položili zakletvu  “narodnom sevjetu”. Iz 2. gorskog streljačkog puka u Ljubljani je formiran Slovenski planinski puk, koji je sudjelovao u borbama za “sjevernu granicu”. (General Maister….)
 
Tekst i slike  iz revije“Obramba”
http://www.obramba.com/ 

:zid

Bio juče tamo, i nisam poslikao :(

Sljedeće fotografije su objavljene ureviji "Mladina" a posjeduje ih "Muzej novejše zgodovine Slovenije"

-Izbjeglice iz Furlanije poslije proboja fronte kod Kobarida (novembar 1917.)

-Skromna imovina tovari se na vojne vagone

Iz "Mladine"

-Za potrebe vojske prikupljanje crkvenih zvona

-Radionice 5.AU armije u Ljubljani, pomanjkanje radne snage su popunjavale žene i zarobljenici

Slika iz revije "Mladina"

Djeca izbjeglica sa Primorske u izbjegličkom logoru u Steinklamm-u

Slike iz revije "Mladina"

-Ruski zarobljenici i vojnici AU ispred "kapelice" uz cestu prema prejevoju Vršič

-Vojnici Kranjskog 17. pješačkog puka, (večinoma popunjen sa Slovencima), pa su ih zvali "Kranjski Janezi". Slikani su uz spomenik 1. bataljonu 17. pješačkog puka na Monte Chiesi

Slike iz revije "Mladina"

-Napad plonom na italijanske položaje oktobra 1917. za vrijeme zadnje odanzive

-Jedna od komandi AU vojske na Krasu

Slike iz "Mladine", foto Rado Grum

-Srušene Plave uz Soču

-Srušen Kanal uz Soču

Slike iz "Mladine", foto Rado Grum

-Feldmaršal Borojević odlazi u kontrolu snaga na Krasu

-AU vojnici u Gropadi na Krasu

Slike iz "Mladine", foto Rado Grum

-Ceste u Italiji poslije proboja fronte na Soči, oktobra 1917., razbacana oprema itlijanske vojske koju su ostavili za vrijeme povlačenja

-Oboren italijanski avion kod rijeke Piave 1918. godine

Slike iz "Mladine", foto Rado Grum

-oštećenja u Gorici

-fotograf AU vojske Rado Grum

U kojem je on činu bio primljen u vojsku KSHS?

Nisam  upoznat.

AU utvrda na padinama “Svinjaka” (1653m). Lokalni naziv je Čelo – za vrijeme prvog svjetskog rata ga je AU vojska zvala Stützpunkt Kal. Gradnja utvrde sa pripadajućim položajima,  poćela je 1914. U njoj su bila smještena dva topa M80 12cm - Batterie Kal. Topovima su pokrivali smjer prema utvrdi Kluže i cestu prema Trenti. Italijanska artiljerija je uslijed stalnih granatiranja oštetila položaje pa se je AU vojska povukla nešto niže i u novoj kaverni postavila topove.

Vir:
http://www.geocaching.com/geocache/GC2NKTC_sh4-soca-highlights-no-4-celo?guid=37021e9c-4a94-4e20-a7c5-f2470b097e16

Čelo danas

Vrijeme leti; izvor Soce se ne mijenja.
Godina 1915.
[attachment=1]
[attachment=2]

[attachment=1]
General Rudolf  Maister – Vojanov (1874-1934), borec za severno mejo.
Za zasluge prema kralju i otadžbini odlikovan je Ordenom Belog orla, Ordenom Karađorđeve zvezde i Ordenom Svetog Save.

Razglednica koju je sa fronte poslao slovenski vojnik.
Vir: "Delo" Ljubljana

nekoliko fotografija
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Nekoliko serija fotografija s temom Vrsic
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

i nastavak: sigurno nasi Palubarci iz Slovenije mogu prepoznati neki detalj.
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]

Slike iz novina "Primorske novice" U temi o prvoj bitci na Soči.

Evo niza fotografija snimljenih u Sloveniji na istom mjestu i istog dana.

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]
i u Kostanjevici drugom prilikom
[attachment=2]

Nedaleko Slovenije ide montaza haubice 42 cm
[attachment=1]

Postoji li u Dornberku jos ova Prodajalna In Gostilna Pri....?
[attachment=1]

Koliko me sečanje služi (a i GE) nema više te gostilne. Ali kuče još uvek istog oblika (dva reda prozora + kvadratni otvori na vrhu).

Gregorčičeva ulica, Dornberk (https://www.google.si/maps/@45.8872765,13.7373082,3a,75y,36.42h,83.05t/data=!3m4!1e1!3m2!1sbuRNgp9pSrzRhnlU3UJhJQ!2e0)

Hvala Božo.

Nema na čemu.

Nekoliko fotografija snimljenih oko Soce...mozda Kranjska Gora?
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

"Operativni vojaški zemljevidi iz štaba armadne skupine Svetozarja Borojevića (1856-1920), avstro-ogrskega feldmaršala, ki so po naključju ohranjeni v NUK. V izvirniku so zemljevidi še vedno razstavljeni v okviru razstave Vihar sovražen svet pretresa, ob 100. obletnici pričetka prve svetovne vojne. Vabljeni na ogled, le še do 10. januarja 2015.Ko se je Borojević ob koncu vojne z vlakom vračal v Avstrijo, so lačne množice vlak izropale. Na vlaku je bil tudi celotni arhiv armadne skupine, ki so ga kot nezanimivega razmetali ob progi. Anton Kobler, kranjski župnik in dekan, je arhiv pobral in skril. Večino arhiva je pozneje odpeljala srbska vojska, manjši del, v katerem so bili večinoma zemljevidi, je pa po naključju ostal na slovenskih tleh in po 2. svetovni vojni prišel v NUK."


Dvije karte iz štaba armijske grupe S. Borojevića, koje među ostalim čuva NUK (sveučilišna biblioteka) u Ljubljani.

Interesantno kako su te karte došle u posjed NUK. Poslije rata se Borovević vračao vlakom u Austriju. Narod je vlak opljačkao, a cjeli arhiv nije bio zanimljiv pljačkašima. Župnik iz Kranja Anton Kobler je arhiv sklonio. Većinu arhiva je kasnije odnjela srpska vojska u Beograd, manji dio je ostao u Sloveniji i poslije drugog svjetskog rata taj dio je predan  NUK-u. Trenutno je taj dio izložen javnosti.

Zeleni kadar je po zavrsetku rata bio aktivan u Sloveniji i Hrvatskoj.....

U gornjem tekstu se navodi, da je "gladni narod" opljačkao vlak, što ne isključuje i "zeleni kadar".

 

Nekoliko fotografija oko Gorice
[attachment=1]
Brzo povlacenje talijanske vojske
[attachment=2]
[attachment=3]

Gledam ovaj topic i opis bojišnice na Soči. Bez sumnje jedna od najkrvavijih klaonica u povijesti ratovanja.

da li neko zna razbrati natpis?
Pomen?

[attachment=1]

 I. R. 17, 1. Baon. (17. pjes. regimenta, 1. bataljun) - oni su izgradili spomenik
Zatim u sredini : Hoch Habsburg! (visoki dom Habsburga!, da zivi Habsburg!)

ispod datum :22. 7/ 16.

Ispod : "HRAST SE OMAJA IN HRIB, ZVESTOBA SLOVENCEV NE GINE."

[attachment=1]
[attachment=2]

[attachment=1]

Serija fotografija vezanih na Vipavu (Wippach)
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Bravo Jadran!

Postojna se nazivala i Adelsberg. Nekoliko fotografija, prvo  kada je gradjena juzna pruga, kasnije ratne.....
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
za vrijeme X bitke na Soci. Kao i na gornjoj, buduci i tadasnji Car i glavnokomandujuci generalpukovnik (1915) pa feldmarsal S. Borojevic.
[attachment=4]

Jeli ovo u Sloveniji?

Ako se ne varam, rovine znače italjansko ruševine, a Vipacco je taljansko ime za Vipavu. Zaselak Rupa pri Vipavi ne poznajem nažalost.

Pomislio sam da je to Vipava ali nisam bio siguran. Ima li lokalitet Cadore veze sa Slovenijom? To je neka planina.
Dvije sa Krasa. To je Slovenija bez sumnje.

Cadore je znana planina iz pesme Beneških fantov Rdeči cvet.


https://www.youtube.com/watch?v=i8c3-eRFyI0

Pokriva se (ako se ne varam) sa Benečijom (Beneška Slovenija) koja u novije vreme leži večinom u Italiji.

Ali nažalost ne mogu lovirati gde bi ta planina bila.

Talijanski skijaši na planini za vrijeme rata.

Napušteno na Krasu. Merzer, haubica?

Srdačan doček osloboditeljima u Kopru 1918. godine.

Kolevka i postolje merzera 30,5 cm M.11 (https://www.paluba.info/smf/index.php/topic,5451.0.html)

Tri slike sa Sočanske bojišnice.

Zdravstvena skrb na bojišnici.

Vremenske prilike su bitno utjecale na ratna zbivanja u planinama.

Desno je vjetrulja, u sredini barometar a šta bi bilo ono lijevo ?

poz.

Možda za mjerenje količine kiše?
Dvije fotografije ratnih zarobljenika.

Malo iza prve crte.

Stratesku cestu od Kranjske Gore do Vrsica nije bilo lako graditi ni odrzavati. Mnogi su zarobljenici (Rusi i Talijani) kao i Austro-Ugarski vojnici stradali u brojnim lavinama.
Poznavaoci tog dijela prepoznati ce dom koji se sada zove Koca na Gozdu, a sprojektirao je Karl Riml.

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

Bila je to jedna od najkrvavijih bojišnica u povijesti ratovanja. Obilan ratni plijen pao je Talijanima u ruke.

Ostavljeno naoružanje i prikupljalište ratnog plijena.

Par fotografija s bojišnice.

Djevojka smjerno predaje cvijece Nadvojvodi Friedrichu.
Na zidu zgrade se vidi natpis "Na Grintovec" i vjerojatno udaljenost pjesice.
[attachment=1]

Kralj Nikola je bio česti posjetitelj bojišnice.

Italijanski poručnik Carlo Emilio Gadda je za vrijeme 12. bitke na Soči pisao bilješke i kasnije ih objavi u knjizi.  (Taccuino di Caporetto: diario di guerra e di prigionia – ottobre 1917−aprile 1918.)

Misa zadusnica za FJI na terenu
[attachment=1]

Serija fotografija s datumima dogadjaja oko Soce

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

A do tuda vodi mali mostić.

[attachment=1]
Nadvojvoda Eugen u inspekciji
[attachment=2]
"Pij i osvjezi se, ali se dugo ne zadrzavaj jer te mrski neprijatelj moze vidjeti"
[attachment=3]

Božić je.

Sa bojišnice par slika.

Operacija glave (bolnica Podmelec - Klavže)

Slika: "Primorske novice"

Колико је медицина, барем војна хирургија напредовала за 100 година. Данас би доктора који би овако радио операцију (на отвореном, без рукавица, уз присуство радознале публике) прогласили у најбољем случају лудим, ако га већ не би стрељали.

.

Pripadnici A-U vojske iz BiH na soškom bojištu

-Italijanska artiljerija na položaju

-Nošenje ranjenika

-Odmor između bitaka

27. domobranski puk

-Ispod Rombona

-Podoficir 87. celjskog pješ. puka

Vir: Hrvatska revija 2004.3

Talijansko bojište — X. bitka na Soči

Deseta bitka na Soči počela je 12. V. višednevnim bombardiranjem svih austrougarskih položaja. Osim uobičajenih pokušaja proboja na Krasu i ulazu u Vipavsku dolinu, Talijani su napali na potezu od Plava do Solkana i nakon ogorčene obrane uspjeli zauzeti krvavu kotu 383, selo Zagoru, Kuk i hrbat Vodica, za koje su se vodile žestoke borbe s obostrano visokim gubitcima. Nova austrougarska obrambena crta prelazila je s Vodica na rub Banjške zaravni. Kad su napadi zbog iscrpljenosti popustili, austrougarske trupe na Krasu u jednodnevnoj protuofenzivi odbacuju Talijane na početne položaje. Bilanca: Talijani su izgubili oko 133 000 ljudi (od čega 15 000 mrtvih), a Austrijanci oko 76 000 (oko 7300 mrtvih).

Već 28. svibnja, dakle prije završetka X. bitke i prije austrougarske protuofenzive, Cadorna je armijskim zapovjednicima uputio »direktive za iduću ofenzivu«, naznačivši Banjšku i Trnovsku zaravan kao ciljeve 2. armije, a Komensku zaravan kao cilj 3. armije. Na važnom sastanku Antantinih vojnih vrhova 25. lipnja u mjestu St. Jeanne de Maurienne, Cadorna je jedva uspio izvući dodatnu pomoć u topništvu: 34 francuska topa velikoga kalibra i 24 moderne britanske haubice od 152 mm. Malo, uzme li se u obzir da je tražio bar 25 haubičkih baterija većega kalibra i još 300 topova manjega kalibra s obilnim količinama streljiva. Kako bi se odužila, Italija je u Francusku morala poslati 4000 radnika i oko 1000 ljudi inženjerijskih postrojbi. Zbog krizne situacije u Rusiji saveznički političari sastali su se 25. srpnja u Parizu, pa opet 7. i 8. kolovoza u Londonu. Britanske akcije na zapadnom bojištu bile su duga daha, tako da se nije moglo udovoljiti Cadorninoj želji za većim brojem teških topova i savezničkim divizijama, iako je Cadorna svoje zahtjeve motivirao očajničkim rumunjskim pozivima u pomoć i uvjerenjem da bi proboj austrougarske fronte na Soči sigurno doveo do kolapsa Monarhije, revolucije u Mađarskoj, separatnog mira i odsijecanja Njemačke od preostalih saveznika — Bugarske i Turske. Štoviše, saveznici su Italiji savjetovali da odgodi ofenzivu do jeseni, dok se Rusija ne oporavi (!), a Englezi i Francuzi ne osposobe za veće akcije. Međusobno neuspješno uvjeravanje trajalo je sve do 17. kolovoza, kad su talijanski topovi već počeli s pripremom za XI. bitku. Cadorna je poslije pokušavao svoju odluku da bez savezničke pomoći i koordinacije krene u tu bitku opravdati držanjem zaključaka iz Chantillyja i uvjerenjem da je moral pučanstva Centralnih sila (a posebno Austro-Ugarske) poljuljan pa ga treba do kraja slomiti, ali mnogo je vjerojatniji razlog bojazan da bi neaktivnost mogla bitno oslabiti već ozbiljno načet moral vlastitih postrojbi i naroda, u očima saveznika umanjiti zasluge, pa time i prava Italije, te da bi predah omogućio Centralnim silama prebacivanje trupa s ruskoga na talijansko bojište.

Cadorna se bez obzira na pretrpljene gubitke u X. bitki i propalom pokušaju osvajanja Ortigare (Južni Tirol) mogao odvažiti na novu bitku: formirano je šest novih divizija, ojačano teško topništvo i namaknute goleme količine streljiva. Ovaj put Cadorna podređenim zapovjednicima nije dao iscrpne pisane naredbe; ograničio se samo na neke općenite smjernice. Talijanska 2. armija mora iskoristiti prednosti ostvarene u X. bitki i preko Banjške zaravni probiti se na Trnovsku zaravan, kako bi se — u nekoj idućoj operaciji — s nje mogla spustiti u Vipavsku dolinu, iza leđa tamošnjeg obrambenog sustava, s opcijama nastavka ofenzive prema Postojni ili prema Trstu. Treća armija trebala je dosegnuti ciljeve postavljene još prije X. bitke: crtu Trstelj — Sesljan (Sistiania). Ofenzivu istodobno moraju započeti 2. i 3. armija, a njihovim se zapovjednicima prepušta da odaberu i organiziraju snage u skladu s osnovnom zadaćom. Capello, novi zapovjednik 2. armije čija se fronta protezala od Vipave do Rombona, iskoristio je operativnu slobodu tako da u svoje ciljeve ponovno uvrsti i Tolminski mostobran. Na taj način je tri (poslije čak četiri) od svojih šest korpusa odvratio od prvotnog cilja: Trnovske zaravni. Rezultat je bio da ni jedan od bitnih ciljeva nije postignut!

Vir: Hrvatska revija 2004.3

XI. bitka na Soči

Uz golemu artiljerijsku premoć Talijani su na početku XI. bitke forsirali Soču na više mjesta između Plava i Doblara, probili slabe obrambene linije i izbili na bezvodnu Banjšku zaravan, no ondje su (uzduž Lokovca) zaustavljeni. U obrani lijeve obale Soče između Kanala i Avča istaknuo se satnik Ivan Iskrić, Hrvat koji je za iznimne uspjehe odlikovan viteškim redom Marije Terezije. Ni prodor prema Tolminu nije uspio, a i napad 3. armije na Krasu je zaustavljen pod Grmadom (da bi Austrijanci — kao i u prošloj bitki — kratkom protuofenzivom vratili najveći dio izgubljenog prostora na Krasu). Uspješno je obranjen i ulaz u Vipavsku dolinu, ali izgubljeni su Vodice i Sv. Gora, pa je sjeverni oslonac obrane postao Sv. Gabrijel — brežuljak visok 652 m, tek nešto veći od Medvedgrada i nešto viši od Marjana! Na njega je Capello usmjerio sve raspoloživo ljudstvo i topništvo. Budući da je riječ o jednoj od najtragičnijih epizoda cijelog rata, bit će opisana malo podrobnije.

Napade na Sv. Gabrijel je 24. i 25. VIII. započela brigada Palermo. Uspješno joj se odupro mađarski pučki ustanak. Idućih dana su desetkovanu brigadu Palermo zamijenile brigade Messina i Avellino. One su iskrvarile pod ručnim bombama Dalmatinaca (II/22) kod sedla Dol i rafalima Štajeraca nešto više na obroncima brda. Pojavljuje se nova brigada — Forlí. U nekoliko sati obje su njezine hrabre regimente potpuno uništene i ostaci su žurno morali biti prebačeni u duboku pozadinu da ne bi poljuljali moral novih kandidata smrti.

Od 26. VIII. na brdu je stalno pet bataljuna: Štajerci iz 87. puka (Celje) i IX (štajerski) lovački bataljun. Noću je brdo sa svih strana obasjano reflektorima. Cestu od Solkana do sedla Dol Talijani su miniranjem i vrećama s pijeskom pretvorili u velik rov kojim neprekidno struje ljudi, životinje, topovi, oprema, ranjenici i mrtvaci... Austrijska zaprječna paljba takva je intenziteta da talijanske trupe velike gubitke trpe već na prilazima brdu. Talijani zauzvrat sve austrijske pristupne putove drže pod stalnom paljbom, tako da samo s najvećim teškoćama i gubitcima na brdo stižu austrougarska pojačanja, hrana, voda i streljivo. S hranom ima najmanje problema: od mase nepokopanih mrtvaca u stanju raspadanja širi se nepodnošljiv zadah koji ljudima oduzima svaku volju za jelom. Kaverne su prepune ranjenika jedne i druge strane, a sve te jadnike najviše muči žeđ.

Sv. Gabrijel je kao Moloh proždirao bataljune branitelja i napadača. U prvom tjednu Slovenci i Nijemci iz 87. reg. (Celje) prošli su takva iskušenja kao ni jedna druga austrougarska regimenta do tada. Kako bi se motivirali ljudi koji su upućivani na Sv. Gabrijel u sigurnu smrt, trebale su i iznimne kvalitete zapovjednika. Zbog toga je Borojević odlučio iz Tirola pozvati generala konjaništva, kneza Schönburg-Hartensteina, poznatog (i Hrvatima, s ruske fronte) kao vojskovođu koji uživa bezgranično povjerenje podređenih časnika i vojnika. On u noći na 29. VIII. preuzima zapovjedništvo nad cijelim sektorom. Neposrednom obranom Sv. Gabrijela sposobno rukovodi generalštabni pukovnik Vladimir Laxa, Hrvat, brigadir 18. brigade. Kad su poslije za uspješnu obranu Sv. Gabrijela odlikovani redom Marije Terezije (general komturskim, a brigadir viteškim križem), bilo je to ponajprije priznanje važnosti koju je za moral trupa imala njihova česta prisutnost u prvim borbenim redovima i izlaganje istim opasnostima kojima su se svakodnevno izlagali i obični vojnici.

Primjera junaštva nije manjkalo ni na drugoj strani. Na čelu svojih boraca na Sv. Gabrijelu junačka smrt je zatekla brigadnoga generala Tommasa Montija. Na Sv. Gori teško je ranjen generalmajor A. Cascino, ali budući da je htio ostati sa svojim vojnicima, odbio je prijevoz u bolnicu i umro na prvoj crti od gangrene. Za hrabrost pred neprijateljem odlikovane su cijele brigade: Tortona, Venezia, Livorno, Milano, Piceno i obje bersaljerske brigade 47. divizije.

Zadnjeg dana kolovoza pokazalo se nemogućim zadržati Veliki hrib i iduću istaknutu kotu (552) na grebenu prema vrhu. Nakon tjedan dana borbi od 87. puka ostalo je tako malo ljudi (sve skupa 185) da ih se nije isplatilo zamijeniti. Ostaju na brdu zajedno s lovcima i služe kao vodiči novim postrojbama, a te su iz svih pokrajina Monarhije: jedini kriterij je iskustvo u borbama na Krasu. Nakon Štajeraca dolaze Rusini (IV/20), Mađari i Slovaci (II/34), 2. (ljubljanski) puk brdskih strijelaca, 6. k. k. LS puk (Sudetski Nijemci), 25. k. k. LS puk (Moravska), 1. i 24. streljački puk (Beč), IV/57. (Poljaci), 50. puk (Mađari i Rumunji), III/69. (Mađari) i I/2. k. u. LS (Mađari), IV BH lovački bataljun...

Potkraj kolovoza carskom je odlukom Sočanska armija pretvorena u Armijsku skupinu Borojević s 1. sočanskom armijom na Krasu (GO Wenzel Wurm: ukupno devet i pol divizija) i 2. sočanskom armijom od Vipave do Krna (GO Johann Henriquez, sa šest divizija). Austrougarska zapovjedništva trenutačno nisu očekivala novi snažni napad na Sv. Gabrijel i on ih je zatekao u vrlo nezgodnom trenutku: noću od 3. na 4. rujna, dva puka 106. pučkoustaničke divizije (ukupno oko 2500 pušaka, nakon nedavnih velikih gubitaka uzduž crte Rohota popunjeni mladim i neiskusnim vojnicima) zamijenila su iscrpljene trupe iz sastava 57. div. U mrkloj noći našli su se na nepoznatom terenu, a ujutro su bili zahvaćeni talijanskim napadom. Talijani su ubrzo zauzeli rovove oko kote 552, a malo zatim i sam vrh! U zarobljeništvo je palo više od 1000 pučkih ustanika. U protunapadu je oko podneva oslobođen vrh, ali samo zakratko. Nove neprijateljske kolone uspinjale su se po zapadnim obroncima i počela je iznimno krvava borba prsa u prsa za svaki metar rova, za svaku kavernu. Vrh stalno prelazi iz ruke u ruku, a oba topništva zaprječnom paljbom zahvaćaju i neprijateljsko i svoje pješaštvo. Navečer divizionar podmaršal Hrozny javlja da se situacija malo popravila: ostatci 87. i 50. puka, nešto mađarskog i austrijskoga pučkog ustanka i ljubljanski brdski strijelci drže se na starim položajima nešto sjevernije od kote 526. Od te točke crta preko istočnih padina doseže sam vrh i spaja se s položajima 58. div. kod Kromberka. Siloviti se sukobi nastavljaju i 5. rujna. Kad su 7. IX. povučeni, od tri bataljuna ljubljanskih brdskih strijelaca ostalo je još samo 450 ljudi, od dva bataljuna 24. puka samo 164 puške, a IV/57. reduciran je na 30 ljudi!

Idući dan u borbu je morao ući i prvi pristigli puk 53. divizije (koji je upravo došao s ruskog bojišta); talijanski pokušaji nemaju uspjeha ni 7. rujna, a tada se Capello odlučuje za novu taktiku — neprekidno bombardiranje svim raspoloživim topovima i minobacačima, kako bi branitelje doveo do očaja i kapitulacije. Počinje trodnevna »vatrena opsada«: oko brda je nagomilano 700 talijanskih topova i brojni minobacači. Brdo je okruženo neprekidnim eksplozijama i višestrukim zidom plamena i rasprskavajućih granata, tako da nema mogućnosti dopreme hrane, vode, streljiva i pojačanja. Borci su stjerani u kaverne i zaklone, a vani su samo mrtve (u doslovnom smislu!) straže. U ta tri dana ispucano je oko 45 000 projektila većih kalibara. Sigurni da više nema preživjelih, Talijani 11. i 12. kreću na juriš. To su sada brigade Foggia i Girgenti. Užasno je bilo iznenađenje kad su se na njih bacili branitelji i u strahovitim borbama prsa u prsa odbacili ih, pa čak i nastavili progoniti niz brdo. Što se dogodilo?

Iako je s istočnoga bojišta stiglo nekoliko divizija, bilo je jasno da se na Sv. Gabrijel mogu uputiti samo provjereni i iskušani krški borci. Borojević odlučuje obranu povjeriti legendarnim braniteljima drugog »arkanđela« — Sv. Mihaela, 20. honvedskoj diviziji. Kako i ona ne bi beskorisno iskrvarila kao i tolike druge do tada, trebalo joj je pripremiti teren akcijom koja će uvjeriti Talijane u uzaludnost daljnjih pokušaja osvajanja Sv. Gabrijela. Ta je uloga dodijeljena jednoj od najslavnijih i najelitnijih postrojbi stare vojske: 14. gornjoaustrijskom puku »Ernst Ludwig, veliki vojvoda Hessena i na Rajni« (u literaturi najčešće samo »Hessen«). On je već od 8. rujna u pripremi na obroncima Sv. Danijela. Desetog — nakon što su Talijani opet jednom izbili na vrh — nema više čekanja, iako je Borojević htio da se napad pripremi jakom topničkom paljbom, a sve baterije 20. honvedske divizije još nisu stigle na položaje. Navečer toga dana se »Hessen« — podijeljen u manje skupine — počinje probijati kroz zaprječnu paljbu i kaos kamenjara na jugoistočnim obroncima Sv. Gabrijela. Noć, nepoznat teren i neprijateljsko topništvo omeli su vremenski plan i kad je 11. ujutro u 3.30 otvorena austrougarska topnička pripremna paljba, borci još nisu bili na položajima predviđenima za početak akcije. Skupina koja je trebala napasti kotu 552 morala je odgoditi napad za iduću noć. Druga je skupina uspješno zauzela talijanske položaje oko kote 468 na potezu od vrha prema Sv. Katarini, ali je bila izložena stalnim protunapadima i najtežoj topničkoj paljbi. Iduće je noći međutim napad desnokrilne (vršne) skupine uspio. Osvojena je kota 552 i cijeli vršni greben, a zarobljeno 600 Talijana i 12 strojnica. Napad je izveden upravo u trenutku kad su odredi brigade Foggia ojačani alpinima trebali sami krenuti u napad i rovovi su bili puni ljudi. Borbe su se velikom zagriženošću nastavile cijeli dan, no na kraju su Talijani priznali poraz. Posljednji napad odbijen je 13. rujna, a onda su se borbe postupno umirile. Samo 12. rujna »Hessen« je izgubio polovicu ljudstva, a kad je 14. rujna svoje položaje prepustio honvedima iz 20. divizije, imao je tek trećinu početnoga brojnog stanja! Sporadični napadi i gotovo neprekidno bombardiranje Sv. Gabrijela nastavili su se sve do 20. listopada. Uzornim organiziranjem obrane, suradnje topništva i pješaštva, gradnjom novih zaklona i kaverni, skrivenih pristupnih putova i prihvatnih položaja, ali ponajprije čestim kontaktima s postrojbama na prvim crtama i ratničkim iskustvom s Krasa brigadir 81. honvedske brigade, pukovnik Karl Kratochvil, zaslužan je da je Sv. Gabrijel obranjen, iako su od 12. rujna do 20. listopada na brdo jedan za drugim napadali 21 talijanski pješački i bersaljerski puk, a brdo danonoćno bilo izloženo snažnom topničkom bombardiranju. U tom je razdoblju izvedeno četrdesetak pojedinačnih i dva masovna pokušaja proboja; »topnička« kaverna je izgubljena, pa nakon dva dana ponovno vraćena. Dvadeseta honvedska divizija popunjavala se gradskim stanovništvom (Budimpešta, Székesfehérvár, Debrecin, Nagyvarád), za koje su talijanska zapovjedništva vjerovala da nije doraslo psihičkim i fizičkim naporima borbi na Krasu. Da su se prevarila, pokazuje ne samo iskazana izdržljivost nego i protunapadi, posebno onaj 2. listopada kad je zarobljeno 415 Talijana. Pukovniku Kratochvilu je za zasluge kao trećem istaknutom inspiratoru obrane Sv. Gabrijela bio dodijeljen viteški križ vojničkog reda Marije Terezije.

»Brdo smrti« (Monte della morte) branitelji su obranili uz golemu cijenu. Računa se da je od prvih napada u kolovozu 1916 (nakon pada Gorice) do kraja rujna 1917. na njemu poginulo ili ranjeno oko 56 000 vojnika iz svih pokrajina Monarhije. Talijanski gubitci bili su gotovo dvostruki, razmjerni upotrijebljenim snagama od oko 22 brigade. Umiralo se tragičnom monotonijom: tijekom tri kritična tjedna oko tisuću ljudi svakog dana, bez većih osciliranja. Ukupan broj poginulih (obje strane) na toj, jedva dva četvorna kilometra velikoj uzvisini bio je oko 40 0002 ljudi. Neprepoznatljivi posmrtni ostatci dobrog dijela njih i danas su razbacani među kamenjem i u tankom sloju zemlje na tom brdu smrti koje čak ne resi nikakav spomenik!

Sedmog dana XI. bitke (počela 17. kolovoza) povukle su se posljednje trupe 57. divizije sa Sv. Gore na Škabrijel, koji je time postao najvažnijim branikom ulaza u Vipavsku dolinu. Brdo brani 18. brigada, čiji je Laxa brigadir. Stalna topnička paljba s triju strana ometa dovršavanje obrambenih položaja (rad moguć samo noću). Neprijatelj je, koristeći se napuštenim rovovima, kavernama i tunelima, od sedla Dol mogao gotovo nezapaženo prići do zapreka pred austrougarskim položajima, koje razaraju i avionske bombe i na koje se puca projektilima punjenim bojnim otrovima. Od 26. kolovoza do 15. rujna dnevno je znalo biti i do 10 juriša Talijana. Napadalo je dvadesetak pukova, među njima i neki elitni. Najogorčenije su borbe za obje ključne kote: 646 i 526 (Vel. hrib). Na prvoj je 31. kolovoza izgubljen jedan rov, drugu je 4. rujna na kratko vrijeme zauzeo neprijatelj, ali je protunapadom istoga dana, pa zatim opet 11. i 12. rujna (uz pomoć 14. reg. »Hessen«) protjeran. Utrošak vlastitih snaga bio je strahovit: Laxi je u spomenutom razdoblju redom bilo podređeno ukupno 36 bataljuna. Glavni teret borbi podnijeli su herojski štajerski strijelci, 87. puk (Celje), IX. lovački bataljun (Graz) i mađarski PU bat. I/2. »Borbe za Sv. Gabrijel spominjat će se uvijek kad bude potrebno posebno istaknuti primjer nepopustljive i slavne obrane« (službeni izvještaj AOK-a od 11. IX. 1917). Duša te herojske obrane bio je Hrvat, pukovnik Vladimir Laxa.

Talijanski gubitci nadmašili su sve dotadašnje: identificiranih mrtvih bilo je 18 974 (a njima treba dodati i većinu od 35 187 nestalih), 89 173 ranjena i 18 000 zarobljenih. Jedanaesta sočanska bitka bila je najužasnija od svih i po uloženom i utrošenom materijalu na razini najstrašnijih bitki na zapadnoj fronti.

Vir: Hrvatska revija 2004.3

Epilog XI. bitke

Kao i nakon prijašnjih bitki, oba su protivnika svijetu objavila svoju pobjedu. Talijani su doista mogli pokazati stotinjak četvornih kilometara osvojenog bespuća, neke trofeje i zarobljenike, a Austrijanci su — isto tako s pravom — mogli upozoriti na još jedan obrambeni uspjeh. Talijanima unatoč stravičnim gubitcima nije uspjelo postići nikakav strateški uspjeh. Trst je bio jednako daleko kao i prije bitke, a moral vojske i pučanstva unatoč promidžbenim fanfarama sve slabiji. Obje bitke u 1917. progutale su gotovo 350 000 ljudi i to se nije dalo sakriti. Takvo »puštanje krvi« nije moglo ostati bez posljedica, tim više što je već i u prijašnjim bitkama dolazilo do izoliranih pokušaja pobuna. Od početka godine počeli su se smanjivati obroci hrane (dotad obilni i za moral Talijana jako bitni), ukidati kava i smanjivati novčana naknada koju su primale obitelji boraca. Osim toga Italija je doživjela visoku inflaciju i — bez obzira na uvoz hrane i sirovina — veći dio pučanstva (posebno na industrijskom sjeveru) patio je od oskudice. Nisu nevažni ni utjecaji ruskih revolucionarnih zbivanja. Nakon XI. bitke pobune su se intenzivirale. Brigada Catanzaro je tijekom bitke u nekoliko dana izgubila 3000 ljudi i njezina su se dva puka (141. i 142) pobunila. Slično je bilo i u brigadi Ravenna. Rezultat: 28 nasumice strijeljanih i 123 optužbe pred vojnim sudom. Vojni sud je tijekom rata izrekao 1006 smrtnih osuda (od kojih je 729 izvršeno), a od toga najviše između X. bitke i poraza kod Kobarida. Masovni nemiri u pozadini također su brutalno ugušeni u krvi. Od pobunjenih radnika iz industrijskih središta sjeverne Italije (Torino, Milano...) formirani su kažnjenički bataljuni i upućeni na srednji i sjeverni dio sočanske fronte (upravo na području proboja u XII. bitki!). Zahtjevi za što bržim završetkom rata izneseni su čak i u parlamentu. Talijanski narod bio je umoran od rata, a vojska demoralizirana, samo što to vodstvo nije uviđalo.

U oba generalštaba objektivnije su procjenjivali rezultate. Austrijanci su se nakon te bitke našli u kritičnoj situaciji: na Banjšicama su Talijani zadobili prostor na kojem su mogli dovesti do izražaja svoju sve veću brojčanu nadmoć, prostor koji za razliku od bojišnice oko Gorice i na Krasu praktički uopće nije bio utvrđen. Raspoložive snage i sredstva nisu ni omogućavali solidnije utvrđivanje u dogledno vrijeme. Nova talijanska ofenziva mogla se očekivati već u listopadu, a najkasnije u proljeće 1918. Bilo je jasno da će ona nastaviti ondje gdje je XI. bitka zastala — u smjeru Trnovske zaravni i zaleđa goričke fronte. Pretrpljeni gubitci od 110 000 ljudi (oko 10 000 palih, 45 000 ranjenih, 20 000 oboljelih i 30 000 nestalih, većinom zarobljenih) nisu se mogli nadoknaditi, a trebalo je bar pola godine proizvodnje da se dođe do minimalnih količina streljiva s kojim bi se mogao prihvatiti rizik nove obrambene bitke. Sv. Gabrijel, ugaoni kamen obrane, ovaj put je obranjen, ali je postalo jasno da će Talijani idući put na njega upraviti ne 700, nego 1700 cijevi i da će ga unatoč herojstvu branitelja zauzeti. Početkom rujna Capello je već počeo dovlačiti srednje i teško topništvo na Banjšicu, s ciljem da u lokalnim akcijama odlama kamen po kamen obrane i sruši Tolminski mostobran. Akcije sredinom rujna i početkom listopada jasno su pokazale da je inicijativa ostala u talijanskim rukama. Obrambeni uspjeh u XI. bitki očito je bio Pirova pobjeda. Tako su na stvari gledali u Postojni i Badenu.

U Udinama su već od 23. kolovoza sa sve većom zabrinutošću gledali na golem utrošak streljiva. Za XI. bitku pripremljeno je oko 3,5 milijuna projektila raznih kalibara, ali se minimum pričuva (za suzbijanje eventualne nove austrijske ofenzive iz Južnog Tirola) nije smio potrošiti. Dok su uspješne akcije na Banjšici stajale relativno malo ljudi (prosječni gubitci od oko 3000 po diviziji), na Krasu i na goričkoj bojišnici, a posebno oko Sv. Gabrijela cijele brigade su u nekoliko dana reducirane na nekoliko četa i za popunu je — iako je Italija za razliku od Austro-Ugarske raspolagala s dovoljnim resursima — bilo potrebno bar nekoliko mjeseci. Zbog toga je Cadorna 23. VIII. naredio obustavu ofenzive 3. armije na Krasu, a 29. VIII. i 2. armije posvuda, osim na goričkoj bojišnici.

Ofenziva koju je najavljivao prvo za 15. rujna, prebačena je na kraj rujna, a nakon 18. rujna bila je definitivno odgođena za iduću godinu. Zbog te su odluke saveznici Cadorni oduzeli većinu topova i haubica koje su mu bile posuđene tijekom ljeta.

Minski rat koji su protivnici 1917. vodili na Batognici (kraj Krna) kulminirao je u rujnu; da je završio uspješno za austrougarsku vojsku, a tragično za Talijane, zasluga je Hrvata, Osječanina Đure Hofmanna, pričuvnog opkoparskog natporučnika, koji je za svoju nevjerojatnu hrabrost, požrtvovnost, stručnost i odlike pravog vođe dobio viteški red Marije Terezije.

Vir: Hrvatska revija 2004.3

Bitka kod Kobarida

Kako je već rečeno, austrougarsko zapovjedništvo se nakon XI. bitke našlo u položaju u kojem više ne bi moglo podnijeti još jednu bitku iscrpljivanja. Stanje na istočnoj fronti nije bilo loše, ali unatoč progresivnom raspadanju ruske vojske još se nisu mogle povući znatnije snage na jugozapadno bojište. Na rumunjskom bojištu Nijemci su predlagali konačnu likvidaciju Moldavije (kamo su se povukli ostatci rumunjske vojske i vlada) kako bi ubrzali pad Rusije. S druge strane, saveznici su od Italije tražili da zadrži inicijativu, jer su francuske i britanske trupe na zapadnoj fronti bile praktički nesposobne za veće akcije do kraja godine. Cadorna se tomu odupirao (jamačno uviđajući da je u toj godini »potrošio« već previše ljudi), a saveznici su mu u znak protesta uzeli devedesetak topova koje je dobio na posudbu za dvije ljetne bitke. Austro-Ugarska je međutim morala očekivati nastavak talijanskih napada i postavljala se alternativa: protunapad ili povlačenje, koje bi uključilo i napuštanje Trsta (a time i Istre). Car Karlo zamolio je njemačkog cara za pomoć, ali indirektnu: da njemačke trupe zamijene austrougarske trupe (do 10 divizija) na ruskoj fronti i ustupe nešto teškog topništva s ljudstvom. Karlo je to opravdavao nepovoljnim moralnim učinkom koje bi njemačke trupe i zapovjedništvo imale na moral austrougarskih trupa, međutim očito je bila riječ o pitanjima prestiža (a i germanofobija nekih njegovih savjetnika i carice Zite imala je pritom znatnu ulogu). Nijemci su ubrzo uvidjeli ozbiljnost situacije i — polazeći od taktičkih pretpostavki koje je izradilo zapovjedništvo jugozapadne fronte (o kojima je obaviješten general Krafft von Dellmensingen, kojega je poslalo njemačko vrhovno zapovjedništvo na razgovore s Borojevićem) i u kojima je kao rok za koncentraciju predviđeno najviše šest tjedana — ponudili brži način: prebacivanje sedam elitnih divizija s jugoistočne i zapadne fronte i još nekih trupa iz pričuve vrhovnog zapovjedništva na sočansku frontu. Pregovorima su otklonjene formalno-prestižne zapreke i već je 8. rujna potpisan sporazum o vojnoj pomoći. Akcija je dobila tajni naziv »Oružana vjernost« (Waffentreue) i odmah je započelo dovlačenje trupa i materijala, logističko remek-djelo kojemu nema premca u vojnim operacijama I. svjetskog rata.

Kakav je zapravo bio austrougarski plan koji je postao osnova zajedničke akcije? Polazeći od nemogućnosti daljnjeg iscrpljivanja na Krasu i bilo kakva masovnog proboja na tom dijelu bojišta (sektor: Doblar — more), odlučni proboj se mora i može izvesti iz Tolminskog mostobrana i neprijatelja odbaciti bar do Čedada (Cividale), a u idealnim uvjetima i do rijeke Tilmenta (Tagliamento). Na poticaj generala Alfreda Kraußa i uz suglasnost šefa glavnog štaba novoformirane njemačko-austrijske 14. armije (već spomenutoga generalporučnika Konrada Kraffta von Dellmensingena; zapovjednik te armije bio je general pješaštva Otto von Below) u plan je uključen i proboj iz Bovške kotline, kojim su se sa sjevera trebale odsjeći talijanske snage na Polovniku i Krnskom masivu i zatvoriti kliješta kod Kobarida. Za slučaj uspješnog proboja svim su korpusima naznačeni pravci koji bi konvergirali na prijelaze preko srednjeg Tilmenta: Humin (Gemona) — Osoppo — Cornino — Pinzano — Dignano — Codroipo (Pti. d. Delizia). Sočanske armije trebale su ofenzivnim akcijama onemogućiti prebacivanje pojačanja iz zone 3. u zonu 2. talijanske armije (na koju je trebao biti usmjeren napad 14. armije).

Najveća slabost tog plana bila je u njegovoj pesimističkoj procjeni uspjeha. Kad je uspjeh nadmašio sva očekivanja i ofenziva dosegnula Piave, vodstvo nije imalo pravoga novog cilja, pa je i zbog toga propuštena prigoda da se raširi mali mostobran na donjem toku Piavea (kod San Bartolomea), odnosno dovoljno jakim snagama napadne Grappa. Treba međutim reći i da su Nijemci vremenski uvjetovali »posudbu« svojih trupa, pa iako je ona produžena do kraja godine, nesigurnost je utjecala na strateško planiranje. Na opseg i trajanje njemačkog angažmana najviše je utjecala ofenziva u Flandriji, u kojoj su Britanci uz goleme vlastite gubitke ipak potiskivali Nijemce. Ta je opasnost prestala tek polovicom listopada.

Bez obzira na tajnost priprema, Talijani su saznali za planiranu ofenzivu, ali nisu povjerovali da bi se neki profesionalac odlučio za takvu akciju u poodmaklo godišnje doba. Napad je počeo 24. X. intenzivnim topničkim bombardiranjem, pri čemu je obilno korištena kemijska municija za koju Talijani nisu imali maske. Glavni cilj topništva bili su štabovi, komunikacije i neprijateljsko topništvo. Dramatična je novost bila široka primjena jurišnih trupa umjesto masovnog napada pješaštvom: proboj je uspio na cijeloj liniji i saveznici su (uz relativno vrlo male gubitke) već četvrtog dana izbili na rub Furlanske nizine. Talijanska 2. armija je razbijena, a ostatci su se povlačili u panici. Sočanske armije počinju napredovati 26. X, 28. X. su zauzete Udine, a potkraj mjeseca saveznici su izbili na Tilment u punoj širini. Rijeka je forsirana 2. XI (Bošnjaci!) i progon nastavljen prema zapadu. Prethodnice savezničkih trupa stižu na obalu Piavea 9. XI. Navečer 10. XI. zauzet je i Belluno, a toga i idućeg dana na Piave izbijaju i trupe obje sočanske armije. S mostovima se događa isto što i na Tilmentu: neki lete u zrak i prije nego su se sve talijanske trupe povukle, a na kraju ni jedan ne ostaje čitav. Neke su postrojbe u žaru progona odmah htjele pregaziti rijeku (koja je u donjem toku mirna i ima dosta gazova), ali otpor s druge strane bio je dosta žestok i nastao je dojam da su za organiziran prijelaz potrebni solidna topnička priprema i pionirski materijal.

Conradova ofenziva u Južnom Tirolu počinje 10. XI, ali sa samo 6 divizija. Cilj je visoravan Sette Comuni, kako bi se spriječio promet kanjonom Brente i sišlo u Venetsku ravnicu. Uz teške napore i gubitke trupe se probijaju do Gallia, ali ih talijanski protunapad odbacuje gotovo na početne položaje. No prodor na istok uspijeva: pregazivši utvrđenu zonu Enega i Primolana, Conradove trupe dočekuju Kraußove u Feltreu.

U vezi s nastavkom ofenzive preko Piavea, već tijekom rata, a posebno poslije, postoje brojne kontroverzije. One su razumljive jer je propuštenom šansom za još teži poraz Talijana i vrlo vjerojatan separatni mir, koji bi Italija morala sklopiti da su austrijsko-njemačke trupe prodrle do Adigea i Poa, propala zadnja mogućnost da se Monarhija spasi. Službeno stajalište AOK-Baden bio je da za prijelaz preko rijeke u tom trenutku, sredinom studenoga, nije bilo ni ljudi (odmorenih), ni materijala (pontonskoga), ni dosta topništva i streljiva. Nije naime bilo dovoljno prijeći rijeku — trebalo je nastaviti progon. Kao razlozi navode se i velika udaljenost od opskrbnih baza (što je za municiju svakako istina), još neosposobljene cestovne i željezničke linije prema novoj fronti, utvrđena desna obala Piavea, krajnji umor trupa itd. Sve je to istina, ali ne smije se zaboraviti moralni čimbenik koji je u dotadašnjem tijeku kampanje imao glavnu ulogu i progoniteljima višestruko nadomjestio topništvo i streljivo.

Iako su Talijani Conradovim trupama na južnom rubu visoravni Sette Comuni pružili iznenađujuće jak otpor, pa ih čak i odbacili, nemoguće je da bi se do 10. pa ni do 15. studenoga Talijani toliko oporavili i ponovno naoružali (ostali su gotovo bez topništva) da bi se mogli uspješno suprotstaviti odlučnoj ofenzivi u ravnici. Ni zapadni saveznici nisu do kraja mjeseca bili ni organizacijski ni brojčano sposobni za intervenciju.

U žaru borbe i progona uspostavljena su tri mostobrana na donjem toku Piavea: jedan u samoj delti (nadomak lagunama kod Venecije), jedan kod Zenzona i jedan kod San Bartolomea i Fagarea, samo 12 km od Trevisa. Prva dva mostobrana su poslije dobrovoljno ispražnjena (močvare, bolesti, nemogućnost izgradnje zaklona), a trupe iz sjevernog dijela (dva bataljuna 92. puka) su se, ostavljene bez potpore i opskrbe, morale predati. Pri razbijanju tog mostobrana (kod Molino della Sega) Talijani su u boj morali poslati maloljetnike (godište 1899) jer drugih trupa nije bilo!

Umjesto energičnog (a ne metodičnog) prodora preko Piavea na širokoj fronti, koristeći se tada još prisutnim njemačkim trupama, krenulo se u besmisleni napad preko masiva Grappe sa sjevera prema jugu (po punoj širini!). Pokušaj proboja kroz kanjon Brente propao je, Conrad se bez pojačanja nije uspio probiti na jug, a kad se 16. studenoga jedna četa ujutro probila preko Mte. Prassolana i tada još potpuno praznog Mte. Pertica do pod vrh Grappe (ondje su samo slabi talijanski odredi radili na kopanju rovova), bataljun je (iscrpljen i prorijeđen, izložen bočnoj paljbi s Col’ dell Orso) četu pozvao natrag. Kad je brigadir nakon nekoliko sati dao naredbu za ponovni napad (ovaj put s većim snagama), bilo je već prekasno: Pertica i Col Buratto bili su zaposjednuti, otpor prejak i šansa zauvijek propuštena. Preventivno utvrđivanje Grappe počelo je već 1916 (vjerojatno pod dojmom južnotirolske ofenzive u svibnju te godine) i najveća je usluga koju je Cadorna napravio talijanskom narodu u cijeloj svojoj karijeri i zbog koje su mu oproštene mnoge pogreške. U vrijeme XII. bitke crta obrane na južnom rubu masiva već je uglavnom bila dovršena i oslanjala se ponajprije na moćno naoružanu podzemnu tvrđavu na samom vrhu Grappe, s dobrom cestom od Bassana do vrha, vodovodom, električnom centralom, vojarnama itd. Kavernirane baterije u više kilometara dugoj podzemnoj galeriji (srednji i teški kalibri) pokrivale su cijeli masiv, a Austrijanci su u idućih godinu dana uspjeli do prvih položaja dovući samo nešto brdskog topništva (zbog nedostatka putova). Talijani su bili raspoređeni na sve (rijetke i poznate) pristupne putove i imali su golemu prednost u obrani. Austrougarska pojačanja redovito bi bila desetkovana već pri dolasku do položaja. Najveći je propust AOK — Baden što se o stupnju utvrđenosti i obrambenoj moći Talijana na Grappi nije znalo ništa i što su ljudi slani u besmislene i bezizgledne napade. Trupe dvojne monarhije ipak su do kraja prosinca 1917. postigle nemoguće: probile su se do posljednjih talijanskih položaja pred silaskom u ravnicu, ali s takvim gubitcima da o nastavku operacija nije moglo biti ni govora. Vrh Grappe nije bilo moguće zauzeti, a dva najkraća pravca, preko Mte. Asolone i Mte. Tomba, zapriječili su Talijani i Francuzi. Do kraja godine (a na visoravni Sette Comuni još i u siječnju 1918) vodile su se krvave bitke za pojedine strateške točke, ali do odluke nije došlo. Može se reći da je XII. bitka završila potkraj studenoga 1917. Jedan od znamenitih sudionika bitke bio je i natporučnik Erwin Rommel, koji je već tada pokazao majstorstvo u taktičkom vođenju trupa.

Rezultati su — bar na papiru — bili fenomenalni: 171 saveznički bataljun razbio je 238 talijanskih, pomaknuvši u petnaestak dana frontu za više od 120 km u dubinu neprijateljskog teritorija. Do dolaska na Piave Centralne su sile (prema talijanskim podatcima!) zarobile 293 943 talijanska vojnika, 97 topova velikog dometa, 1577 topova srednjeg i teškoga kalibra, 1462 poljska i brdska topa, 1732 minobacača, goleme količine prehrambenih i odjevnih artikala, 73 000 konja i mazgi, 1600 automobila, 390 km poljskih željeznica (s 32 lokomotive i 370 vagona), oko 120 bolnica (s punim skladištima sanitetskog materijala); mrtvih i ranjenih bilo je oko 40 000, dezertera i raspršenih oko 400 000, zaplijenjeno je oko 3000 strojnica, nepregledne gomile streljiva, zaprežnih vozila i stoke za prehranu. Austrijsko-njemački gubitci iznosili su od 24. listopada do početka prosinca oko 67 000 ljudi, od kojih 12 do 14 tisuća mrtvih. Proboj kod Kobarida među najuspješnijim je operacijama u vojnoj povijesti.

Na samome početku rata s Italijom, Austro-Ugarska je dobrovoljno napustila 2240 km2 državnog teritorija da bi obranu oslonila na prirodno jake prepreke (brda, rijeke). Talijani su u 27 mjeseci ratovanja osvojili još 335 km2 (uz cijenu od 1900 poginulih za svaki četvorni kilometar!), da bi onda u XII. bitki u nepuna dva tjedna izgubili sve osvojeno i još 12 000 km2 (njih su Austrijanci i Nijemci »platili« s po jednim poginulim za svaki četvorni kilometar, a održanje tog osvojenog prostora je do 1. XI. 1918. tražilo još po 4 poginula, uključujući i žrtve u ljetnoj ofenzivi na Piaveu).

Fronta je znatno skraćena i — uzimajući u obzir mase koje će se uskoro početi vraćati iz ruskog zarobljeništva — kad već nije nastavljeno s ofenzivom na zapad, mogao se uz ispravnu taktiku (obrana po dubini, a ne u prvoj crti) bez suvišnih gubitaka čekati kraj rata, jer su veliki osvojeni dijelovi talijanskog teritorija bili dobar adut za mirovne pregovore. No, sudbonosne su se pogreške nastavile: suluda istodobna ofenziva na Piaveu, Grappi i visoravni Sette Comuni (15. lipnja 1918) završila je debaklom i od tada počinje rapidno raspadanje Monarhije — ponajprije na unutrašnjoj (političkoj i gospodarskoj) fronti. Na Grappi su u idućih godinu dana krvarile obje države kao što su krvarile i na Krasu, samo što su ondje Talijani branili domovinu, a to je dizalo njihov moral. Zadnja linija pred ravnicom bit će održana uz cijenu od gotovo 50 000 talijanskih života, a i Austrijanci će svoje položaje (s Venetskom ravnicom nadohvat ruke) održati krajnjom požrtvovnošću, hrabrošću i izdržljivošću očajnika sve do zadnjeg dana rata (isto tako uz neopisive gubitke i tek nešto manje žrtve).

Tako je Austro-Ugarska sredinom studenoga 1917. zapravo proigrala pobjedu. Time ne želim reći da su Austrijanci u slučaju prodora preko Piavea mogli okupirati cijelu Italiju. Za to nije bilo dovoljno snaga. Međutim, izbijanje na Addige i Pad vjerojatno bi prisililo Italiju na kapitulaciju i separatni mir i sudbina rata je (za nas) mogla postati drukčija. Zašto se Centralne sile nisu odlučile na nastavak progona preko Piavea? Nijemci su ga zagovarali (njima je čak i odgovaralo na toj fronti vezati što više Antantinih snaga), iako nisu vjerovali u odluku na talijanskom ratištu. Mnogi niži austrougarski zapovjednici bili su bezrezervno za, ali čini se da su prevladali oportunizam i bezvoljnost u AOK-Baden, strah pred uspjehom (posebno ako bi ga izborili Nijemci) i rivalstvo među zapovjedništvima austrougarskih armija. Račune su svojim životima i krvlju platili vojnici iz svih pokrajina Monarhije, a nakon rata i narodi koje su porobili »pobjednici«.

Borojević,

slike sa: http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=990.0

Italijani

Dvije fotografije iz Kobarida

Ruski premjer Dimitrij Medvedjev posjetio rusku kapelu koja je izgrađena ispod prijelaza Vršič. Kapela je postavljena u spomen na ruske zarobljenike (I.svj. rat), koji su poginuli u snježnoj lavini (mart 1915).

Vir: "Obramba" SLO
http://www.obramba.com/
28/07/2015

Prijateljstva med Rusijo in Slovenijo ne pogojujejo sprotne razmere

OBISK PREMIERJA RUSIJE V SLOVENIJI

Ruski ministrski predsednik Dimitrij Medvedjev je med spominsko svečanostjo, posvečeno spominu na ruske ujetnike, ki so umrli pod prelazom Vršič med prvo svetovno vojno, je izjavil, da prijateljstvo med Rusijo in Slovenijo ni pogojevano z s sprotnimi razmerami, temveč je dokaz posebnih odnosov med dvema narodoma, poroča Ruska Rec.

„Dejstvo, da na slovesnosti sodelujejo Slovenci in Rusi govori o nadaljevanju prijateljstva in izjemne tradicije ohranjanja spominov, ki je dokaz posebnih odnosov med našima narodoma,“ je poudaril Medvedjev.“ Želim vam odprto povedati, da mi to izjemno cenimo. Politiki in vsi ljudje, ki sprejemajo odločitve v naših dveh državah, moramo storiti vse, za bi to prijateljstvo nadaljevali, ker tako želijo ljudje.“

Po mnenju ruskega premiera se je rusko-slovensko sodelovanje v zadnjih letih okrepilo, to sodelovanje pa po njegovih besedah ni odvisno od okoliščin. Spomnil je še, da je še na številne pomembne datume v letošnjem in prihodnjem letu.

„Tako smo pred nedavnim obeležili 70-letnico zmage nad fašizmom in spominjamo se prispevka obeh narodov v tem boju, naslednje leto bomo obeležili 100-letnico Ruske kapele pod Vršičem, ki je poimenovana po enem največjih ruskih apostolov knezom Vladimirom.“

„Globoko sem hvaležen vsem našim slovenskim prijateljem, voditeljem države, članom društva prijateljstva Slovenija-Rusija, drugim družbenim in veteranskim organizacijam, prebivalcem Kranjske Gore, vsem slovenskim ljudem za iskreno spoštovanje, ki ga izkazujete spominu na ruske vojake. Tiste vojake, ki so našli svoje zadnje zatočišče v slovenski zemlji. Hvala vam, ker ohranjate najboljše izročilo našega prijateljstva,“ je izjavil Medvedjev.

Po njegovem mnenju je dejstvo, da je kapela sto let po teh dogodkih ostala mesto zbiranja ljudi, dokazuje iskrena čustva in vzajemne simpatije prednikov, ki so še vedno živijo v ljudeh obeh držav.

„V zadnjih sto letih so se na tem ozemlju menjale države, politični režimi, socialni sistemi …, Ruska kapela pa je ostala in še vedno stoji,“ ugotavlja ruski premier in dodaja: „To pa je mogoče zahvaljujoč pobudi in dobri volji nekaj generacij Slovencev, prebivalcev Kranjske Gore, ki so bdeli nad tem spomenikom.“

Po prireditvi se je Medvedjev zadržal v pogovoru z zbranimi ljudmi, med njimi so bili tako ruski izseljenci kot Rusi, ki so prišli pod Vršič iz različnih delov države, da bi se poklonili sonarodnjakom.

Pripravil: B. Knific, vir: Ruska Rec, foto: You Tube

Na današnji dan 19.08.1917. godine počela je XI bitka na Soči.

Ruska kapelica - sve strane su na fotografiji.
[attachment=1]

U toku je X bitka na Soci; Car Karlo u obilasku.
[attachment=1]

Bošnjačke elitne jedinice i prva dzamija u Sloveniji, Log pod Mangartom !914-1918

https://www.youtube.com/watch?v=RpMAknyHXNI

Vir: "Večernji list" Vojna povijest   Zagreb
http://www.vecernji.hr/
18.08.2016.

Talijani pokreću jedanaestu krvavu bitku na Soči

Za 11. pokušaj, Cadorna je poslao 51 diviziju i 5 200 topova na svog neprijatelja - Austrijance. Talijansko napredovanje je uistinu bilo impresivno, odbacili su austrougarsku vojsku na svim diejlovima bojišta, a na sjeveru je talijanska vojska najviše napredovala - 2. armija koju je vodio Luigi Capello.
 
Talijani pokreću jedanaestu krvavu bitku na Soči
 
Na današnji dan 1917. godine talijanska vojska pokreće 11. bitku protiv austrougarskih postrojbi na rijeci Soči, blizu talijanske granice s Austro-Ugarskom, piše History.com.

Talijansko bojište je zbog svog brdovitog reljefa bilo najmanje pogodno za osvajanje u Prvome svjetskom ratu. Međutim, od 1915. godine talijanska vojska je pokrenula više od deset napada na austrougarske položaje. Iako su često imali puno više vojnika od neprijatelja, Talijani nisu uspjeli napredovati. Linija je bila od rijeke Soče do istočnog dijela današnje Slovenije. Nakon početnih uspjeha, bitka je prešla u mrtvu točku kao i na ostalim bojištima u Drugome svjetskom ratu. Talijanski šef stožera Luigi Cadorna nastavio je bacati svoje vojnike u vatru gdje je najvažnije bilo zaustaviti austrijsko napredovanje preko planina u Italiju.

Za 11. pokušaj, Cadorna je poslao 51 diviziju i 5 200 topova na svog neprijatelja - Austrijance. Talijansko napredovanje je uistinu bilo impresivno, odbacili su austrougarsku vojsku na svim dijelovima bojišta, a na sjeveru je talijanska vojska najviše napredovala - 2. armija koju je vodio Luigi Capello. Talijani su ukupno zauzeli pet planinskih vrhova uz 20 000 zarobljenika dok ofenziva nije usporila, a Austrijanci su posložili svoje linije. Talijanski napad je zaustavljen 12. rujna. Dvanaesta bitka za Soču, poznatija kao Bitka kod Kobarida krajem listopada 1917. godine bila je veliku uspjeh za Centralne Sile koje su tada skoro uspjele izbaciti Italiju iz rata. S velikom savezničkom pomoći, novi šef stožera Armando Diaz koji je zamijenio Cadornu, nastavio se boriti u Italiji. Do kraja Prvoga svjetskog rata, studenoga 1918. godine, pola od ukupnog broja talijanskih žrtava (300 000 od 600 000) se dogodilo upravo uz rijeku Soču.

Ne znam da li su bile ...


[attachment=1]


[attachment=2]

Dve razglednice na temu ...


[attachment=1]


[attachment=2]

Dobar dan dobri ljudi.
Znam da ovo nema veze sa fotografijama, ali ne znam više kome da se obratim..Ovde na ovom forumu sigurno postoje ljudi koji mogu da mi pomognu. Zato bih zamolio admine da mi dozvole ovaj post, bio bih vam zahvalan.
Moj navrdeda je ratovao u soči, imam podatak iz Austrougarske arhive i crvenog krsta da je ranjen 9. januara 1916 godine, tako je zavedeno u arhivi.
Istraživao sam dosta već godinama, možda bi mi neko bio od pomoći, značilo bi mi mnogo.. On je regrutovan u 23. domobransku pešadijsku pukovniju (k.k. 23. Landwehrinfanterieregiment Zara), kao konjovodac.
Čukundeda mi je poginuo u Sloveniji, nemam podatak dal je sahranjen u neku zajedničku grobnicu ili posebno, voleo bih da odem na to mesto kada bih saznao gde mu je grob. Možda neko od vas može da mi pomogne, s obzirom da je ranjen 9. januara 1916. godine (po mojim nekim istraživanjima između 4 i 5 sočke ofanzive). Ne znam na koji način je poginuo i na kojem groblju je sahranjen, ali ko je više informisaniji od mene zna više detalja sigurno zna gde je tih dana januara 1916 godine dejstvovala 23. domobranska pješadiska pukovnija, ili na kom mestu su sahranjeni borci njegove pukovnije ili bilo kakvu značajnu informaciju, molio bih vas..Stvarno mi mnogo znači.  :) :)

Ne znam koliko si dodatnih detalja iskopao ali evo ti nešto što ti neće odgovoriti na tvoja pitanja ali će ti pomoći da dalje tražiš.

Taj puk je bio u sastavu 5. GrBrig (brigade), 58. divizije, XVI Korpus). Od decembra do marta se nalazio u okolini Gorice. spominju se sela Ranziano i Selo. Problem sa ovim Selo je što ih ima 3-4 u zapdnoj sloveniji ali obzirom da je jedno od njih blizu Ranziano-a verovatno se o njemu radi.

Evo ti linkovi gde sam tražio pa ti nastavi dalje :

https://www.scribd.com/document/143942159/Austrian-Army-1914-Landwehr-doc
http://www.austrianphilately.com/dixnut/dn6e5.htm
http://www.austrianphilately.com/dixnut/dn6d2.htm
http://www.austrianphilately.com/dixnut/dn6c.htm

Hvala puno!!
Šta mislite kolike su šanse da mu nađem grobnicu, dal je to uopšte moguće?
Pogledao sam ovo, stvarno odlično što su sve to zapisivali! Možeš li mi samo objasniti ovo spominju se mesta Ranziano i Selo..Gde si došao do tih podataka? Meni u tabeli za period decembar piše svuda "Görz area". Mesto Ranziano sam pronašao na karti na slovenskom se ono sada zove [Ренче], a mesto po imenu Selo ne mogu nigde u okolini na google map da pronađem..  :(
Da li je neko posetio to područje i zna li da li u blizini Gorice postoji neko vojno groblje iz Prvog svetskog rata? Ja planiram da idem i posetim, okačiću slike na ovaj forum, samo da dodjem do još nekih preciznijih informacija, pošto okolina Gorice u sloveniji je veliki pojam, ima mnogo sela okolo. :)
Veliki pozdrav.

Prelistaj ovaj PDF, u njemu postoji deo sa spiskom vojnih groblja, spomen ploča i drugih stvari sa Sočanskog fronta.

[attachment=1]

Možda postoji sajt na internetu gde su upisani podaci sahranjenih..Ja sam tako pronasao knjigu gde su mobilisani sve dalmatinci sa imenima,prezimenima,datumima iz svakog mesta nasumično.. :) Hvala na ovom PDF-u. Ima mnogo grobnica i spomenica u okolini, nemam podatak ni u kojoj bolnici je zbrinut u kom mestu..Samo 9 januar 1916. god je upisan kao ranjen,posle se nije vratio kući, očigledno da je poginuo..

Na tom zadnjem linku gde su podaci za korpus imaš ta dva sela pomenuta :

10 Nov 1915   5 Armee: 18 ID, 58 ID, 20 HID -res at Ranziano
mid Dec 1915   5 Armee: 18 ID, 58 ID, 9 IBrig in res at Selo after arr 26 Nov

Selo je nekih 7-8 km istočno od Renče. Ne znam na kojoj karti si tražio ali ja sam ga našao na ovoj :

https://www.google.rs/maps/place/Slovenia/@45.9304773,13.6976554,11.25z/data=!4m5!3m4!1s0x476524e75e968361:0xe740451e25e2d465!8m2!3d46.151241!4d14.995463

Da li ćeš naći grob ne znam, pošto nije daleko možeš da odeš tamo na neki vikend pa da obiđeš sva sela u krugu 10-20 km, raspitaj se možda ima neki lokalni istoričar (makar i amater) tamo koji se bavi tim periodom pa te uputi ne novi trag.

Fotografija rovova snimljena 1917. godine, Nova Gorica, Monte San Gabriele (Škabrijel). U pozadini se vidi Monte Santo.



[attachment=1]

Ili po domače Sveta Gora. Do gore vodi Romarski put.

Crkva je bila posvečena 12. oktobra 1544, ali je tekom PSR uništena.

[attachment=1]
[attachment=2]

Kad smo jeli u Gorici, video si tu crkvu. ;)

Selo u Sloveniji koje se i zove Selo je u Vipavskoj dolini, preko puta Batuja.

Evo linka na karti i slike.

Mogu da se raspitam kod familije.

https://www.google.com/maps/place/5262+%D0%A1%D0%B5%D0%BB%D0%BE,+%D0%A1%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%98%D0%B0/@45.8846915,13.7757333,14z/data=!3m1!4b1!4m5!3m4!1s0x477b1b16ee23aff7:0xf56ce29c226f71f4!8m2!3d45.8895779!4d13.7882123[attachment=1]

[attachment=1]

Moji predci u vrijeme ww1.

Odlično. Kakva je to medalja?

Jeste, sećam se i crkve i klope u Šparu  ;D


....


Put između Nova Gorice i Ravnice (tada nije bila deo grada), 1916. godina.


[attachment=1]

Snimljeno 1917. godine, Lipa, Slovenija, Groblje 46. Regimente iz Segedina.



[attachment=1]

"Villa Danica" na Soškoj fronti.



[attachment=1]

Dobio sam informaciju da mi je čukundeda sahranjen u Gorici 24.11.1915. godine u ulici Via Capucini ( Alter. Zt. Fr. Gorz Via Capucini). Na tom mestu danas izgleda stoji neki park. :( Tako da mu grob ne mogu naći do kraja..

Vidim da je forum odličan. Da li neko može da mi pomogne gde da nastavim traganje?
Želim da saznam od čega je ranjen, kako je lečen i u kojoj bolnici.
Bio je u 23. regimenti.

@PetarD95. Како је чукундеди име и презиме? када и где је рођен? Познавање ових (основних) података неопходан је услов за било какву помоћ у наставку трагања.

Dobrić Prokop , rođen 1881. godine, selo Kožlovac pokrajina Dalmacija u Austrougarskoj.
Kako i gde bi mogao proveriti? Eto saznadoh da je pokopan 24.11.1915. u Gorici u ulici Via Capucini. Bolnica ne znam gde se nalazila, a grob ne verujem da mogu naći jer je tu sada nekakav park i parking. Bio je u 23. regimenti. E sad, da li kožeš da mi pomogneš oko toga gde je i od čega je lečen? Bio bih ti mnogo zahvalan!

Da li si siguran da je bio u 23. puku? Ovo te pitam zato što je 23. puk 1914. godine bio stacioniran u Budimpešti i Somboru ( štab i prva tri bataljona, dok je IV bataljon bio stacioniran u Somboru).

Istovremeno je 22. puk bio stacioniran u Mostaru, s tim što je I bataljon bio u Sinju.

23. domobranska pješačka pukovnija Zadar (k.k. 23. Landwehrinfanterieregiment Zara)

E to menja stvar. Hvala.

Smem li da pitam gde proveravaš? Imaš li neku ideju nešto?

Čuo sam da na familysearch imaju zapisaane maticne knjige umrlih uz 23. regimente opis bolesti i ostali podaci..Ja trazio trazio al nisam uspeo da nadjem tamo. A i da nađem ko će mi pročitati i prevesti goticu?

Spisak pukova možeš da proveriš na netu:

http://www.austro-hungarian-army.co.uk/orb14.htm

http://www.mlorenz.at/Bewaffnete_Macht/01_Infanterie/01_Infanterie_01.htm

Ali ti je najbolje da se obratiš Austrijskom vojnom arhivu za te podatke.

https://www.statearchives.gv.at

A pogledaj i ovo:

http://ahmilitary.blogspot.com

Hvala ti al to sam vec sve uradio odavno..Sad mi trebaju samo podaci o tom groblju ili bolnici u kojoj se lečiobu Gorici ili gde je ranjen koliko je bolovao? To mi je sad cilj. Ako neko ima neke slike, podatke bilo sta nek postavi.. :) Molio bih.

file:///C:/Users/Dobric/Downloads/Seznam_vojaskih_pokopalisc_in_kostnic_2017.pdf

https://www.youtube.com/watch?v=n4F-x4q8FII&feature=youtu.be&fbclid=IwAR3Soj3vpbQjZ6PzJTIUAcsGoRcvf-lkt30zIEhaO6gosgscfeL7FPQCruQ

Пеш. потпуковник Станко Турудија, 1916. г.

[attachment=1]

Sa svojim Dalmatincima strah i trepet za kukavičluk italjanski. Skakali u rovove i sakatili jih sa mačetama, napiljenima ašovčičima, .... Tako piše u knjizi KRVAVO POSOČJE avtora Gradnika.

Dobro veče.
Iz Bečkog arhiva sam uspeo da dobijem čukundedinu smrtovnicu.
Po informacijama do kojih sam došao bio je sahranjen u gradu Gorici, u ulici Via Capucini (24.11.1915) grobno mesto 144. Medjutim, mojim daljim istraživanjem sam došao do toga da je u toj ulici danas nekakav park. Raspitao sam se među ljudima. Rečeno mi je da je groblje premešteno sa te lokacije oko Drugog svetskog rata. Gde je to lokacija, ne znam. Rečeno mi je, da su nadležne vlasti slale dopis porodicama sahranjenih vojnika kako bi ih pitali da li dali izvesnu svotu novca da se njihovom srodniku digne dostojan spomenik, od onih porodica od kojih nisu dobili odgovor - takve su zakopavali u zajedničke grobnice. Za moju porodicu, ne znam, mi smo bili sirotinja. Ne verujem da je iko od naših i primio taj dopis. Te zbog toga sumnjam da je moj predak sigurno prebačen na novo groblje na neku novu lokaciju.

Sigurno su vlasti i prilikom preseljenja grobnica vršeni adekvatnu i preciznu papirologiju što se tiče umrlih. Ali ko zna gde je to? Zašto ne mogu ništa konkretno da pronađem o 23. domobranskoj pješačkoj pukovniji u kojoj je bio moj čukundeda.. Nikakve fotografije, dokumenta i sl? Kolika je šansa da nađem gde je pokopan i da nađem neki njegov dokument ili fotografiju? Za mene to ima izuzetnu simentalnu vrednost.

Koliko znam , taljani su premeštali kosti poginulih iz područja Gorice u Kostnica na Oslavju (Oslavia)

http://www.itinerarigrandeguerra.com/code/41723/Kostnica-na-Oslavju

Možda tamo kontaktiraš.

LpB

Добар дан. Мало да активирам тему.
За ове четири године доста тога сам пронашао о мом чукундеди Прокопу.
Нашао сам у Бечкој војном архиву лист из његовог војног картора на ком пише да је сахрањен у Горици, у улици Via Cappucini, гробно место 144.
Ја сам се одмах обрадовао, а када сам погледао на интернету - та улица се у Горици исто тако данас зове. Погледавши схватио сам да се на том локалитету тренутно налази јавна површина тј. градски парк.

Онда сазнам да је гробље између два светска рата премештено на неке локације. Распитујем се ко ових код оних.
Дођем до места Палманове у Италији. Тамо постоји велико аустроугарско гробље, погинулих војника из 1 светског рата. Уђем на њихову званичну страницу и куцам име и презиме мог чукундеде, у свим могућим фразама и налетим на нешто овако: PROCOPH DOBUIC, а мој чукундед је ПРОКОП ДОБРИЋ. То ми да некакву наду.
Питам њих да ли имају неке податке о њему, они ме упуте на министарство унутрашњих послова - пошаљем њима мејл они ми кажу да податке о том покојнику пробам добити у аустријској организацији ЦРНИ КРСТ. Пошаљем им мејл. Они ми одговоре да немају никакве податке.. И ту се моја потрага заврши. Не знам куд даље.
Шеткају ме од Италијана, Мађара до Словенаца и Аустријанаца - ја разумем да се држава мењала и да су папири ко зна где.. Али не знам више где да тражим.
Рекли су ми италијани ако се утврди да је то заиста он могао бих да за не тако велики новац добијем његов прах који се чува на гробљу од сваког покојника.

Али како да утврдим да ли је то заиста он: Када не знамо да ли су случајно приликом уписивања Добрић написали Добуић и кад не знам када је тај покојник рођен ни погинуо, ни из које је регименте био. Кад би бар имао неки траг: неку годину рођења, или име родитеља, или датум погибије или нешто са чиме би могао да утврдим да ли је то заиста он... Али ми је дало наду.
Шта би сте ви урадили на мом месту?

Ja mislim da se tu radi o tvom dedi. Čak i u to vreme ime Prokop nije bilo baš često, a i prezime vuče na Dobrić jer ko zna kako su italijani to čitali.

http://cadutigrandeguerra.net/index.php/ricerca4/caduti-italiani?option=com_listofitems&view=items&Itemid=231&categoryid=624&jform%5Bcategoryid%5D=639&jform%5Btext%5D=PROCOPH&filter_order=catid%2C+title&filter_order_Dir=ASC&6909bb17aff793690e5ec9dbb10436b7=1

Na ovom link dole u tabeli je to ime i prezime.. Kako uopšte da otvrdim dal je to on?

Da li postoji još neki Prokop na tom spisku?

Nema. Ima samo u Italijanskoj vojsci nekoliko PROCOP-a.
Nije to bilo baš toliko retko ime, ima ih tu i tamo i u Austrougarskoj vojsci. Pogledaću baš u knjizi gubitaka..

Molim vas malo aktivirajte temu :)