PALUBA

Evo zanimljive knjige o bitkama 1.svjetskog rata na Zapadnom frontu.Sutra ču postaviti prve tekstove iz knjige.[attachment=1][attachment=2]

Imam knjigu, odlična je i koncizna, mada neke momente samo letimično prelazi... Što i nije čudo, s'obzirom da se sva dešavanja u WWI mogu malo šire opisati tek u četvorotomnom dinosaurusu...

Kao što sam obečao evo i teksta.[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3]Nastavak sljedi uskoro... :super

kad je ovo izaslo i ima li gde da se nabavi?

Knjiga je izišla iz tiska 2005.god,a možeš je naći i na internetu www.scribd.com/doc/.../Martin-Marix-Evans-Bitke-I-Svjetskog-Rata. Za kupnju knjige možeš vidjeti na www.profil.hr/knjiga/bitke-prvog-svjetskog-rata/27868/

Evo još jednog zanimljivog teksta o bitkama 1.svjetskog rata,ovog puta radi se o Balkanu. www.scribd.com/.../Vojne-operacije-na-Balkanu-u-Prvom-svjetskom...

Pošto je usko povezano uz temu prenjeti ćemo ovdje jedan zanimljiv članak ;

POVIJEST
Sočanska bojišnica - najveće dalmatinsko groblje

U nacionalnoj se memoriji sliku austrougarskog domobrana uvriježilo mahom vezivati uz tragične likove zagorskih kmetova. Tome je uglavnom pridonijela školska lektira, a ponajviše "stari Fric“ sa svojim Trdak Vidom, Pecak Imbrom, Loborec Štefom, Blažek Franjom, Lovrek Štefom, Križ Matijom i pričuvnim desetnikom Pesek Matom, "što su stotine kilometara proputovali pješke i vozom i mnogo se najaukali po zatvorima i špitalima do onoga nedjeljnog jutra kad im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim u Galiciji kod Bistrice Lesne, u navali na kotu 313“.

Nije, međutim, samo Trdak Vid službenicima tadašnje Carsko & kraljevske monarhije uzalud vapio da ne može na front jer mu je žena umrla i nema kud s djecom: "Starešjemu je samo sedam let. Gde buju, za pet ran Kristušovih, gde buju ostali?“ Jednako uzaludne apele južnjačkoga idioma - "A di ću s dicom, za Blaženu divicu, komu ću ih ostavit?“- upućivale su prije stotinu godina letargičnim carskim službenicima i stotine naših predaka, dalmatinskih domobrana, što su brigu o djeci prepustili dragome Bogu i rasuli kosti duž Drine, po Šumadiji i dalekim alpskim vrhuncima, a ponajviše u najvećoj dalmatinskoj grobnici u 1. svjetskom ratu: Sočanskoj bojišnici.

Pozivi i za tovare

Dalmatinci, nažalost, nisu imali svojega Krležu, svojega Hašeka ili svojega Remarquea da u kolektivnome imaginariju ostavi dubljega traga o njihovoj žrtvi, o njihovim uzaludnim smrtima i još uzaludnijim pobjedama. S druge strane, nisu imali ni aureolu pobjednika da poslije mogu slobodno pričati o svojim ratnim uspomenama.

Mnogi preživjeli su nakon kapitulacije Austro-Ugarske još godinama ostali u zarobljeništvu po Italiji i Francuskoj, a kad su se vratili doma, postali su građani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili Italije, pošto su dijelovi Dalmacije i Zadar Rapalskim ugovorom postali talijanski teritorij. Spomenici palima morali su biti srušeni, imena jadnika brzo su pala u zaborav, a pučko pamćenje ubrzo je obuzela gripa španjolica, još smrtonosniji usud. Tek zadnjih desetljeća, posredstvom starih austrijskih arhiva, isplivava na površinu njihova golema povijesna kalvarija.

Dalmatinske žrtve na Soči nisu, a vjerojatno nikad i neće biti precizno pobrojane, no riječ je svakako o više od desetak tisuća mrtvih. Usporedbe radi, na Sutjesci je u Drugom svjetskom ratu poginulo oko 2600 Dalmatinaca, u Oluji i za Masleničke bitke u zadnjem ratu zajedno - oko 300 vojnika. Krv nebrojenih bodula, primoraca i vlaja vratila se skupa s alpskim snjegovima sa Sočom u Jadran, no kosti su im se ostale zauvijek bijeliti po hrbatima talijanskih vrhova. Na sočanskoj bojišnici u Prvom svjetskom ratu izginulo je više od milijun ljudskih duša. Da je i milijun mrava, bilo bi previše.

Italija je, kao što je poznato, najprije bila u Trojnom savezu zajedno s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Ubrzo je okrenula kaput i u svibnju 1915. ušla u rat na strani sila Antante, nakon što su joj Londonskim ugovorom obećani znatni dijelovi hrvatskih i slovenskih područja, te austrijski južni Tirol i Trident. Talijanska imperijalistička posezanja austrougarska je propaganda lukavo koristila za raspirivanje ratničkih strasti u dalmatinskih Hrvata.

Po priobalju su masovno provođene nove mobilizacije ribara i težaka, naivna je mladost za regrutacijskih pregleda u kolonama pjevala posprdnu pjesmicu znanu nam iz Smojina "Velog mista": "Asti mande, nova leva, i mene će tokat poć/komešjunu kazat guicu, sve za cara i za dom!“ Kraljevsko-cesarske pozive za obranu monarhije dobili su i brojni dalmatinski tovari i mazge, ostavljajući dobro znane pute po otocima, pojima i baštini i krećući se u velikom, sivom i tromom Kaiserovu stroju na alpski front.

Talijanska noćna mora

Sve vojne postrojbe u Kraljevini Dalmaciji bile su pod upravom vojnog zapovjedništva u Zadru. Službeni jezik bio je njemački. Dalmatinske domobranske pukovnije bile su 22. (zadarsko-sinjska), 23. (šibensko-splitska) i 37. (dubrovačka) K.u.K. Infanterie Regiment. U trenutku otvaranja jugozapadnog, talijanskog fronta dijelovi svih triju jedinica već mjesecima ratuju prema Srbiji i Crnoj Gori, a regimenti 22. i 23. već prilično masovno ginu na planini Zajčici i Milenkovu kamenu na Drini.

U ofenzivi se uspijevaju probiti i u unutrašnjost Srbije, sve do Užica i Šapca. Dijelom i iz političkih razloga, budući da se bilježe sve češći prebjezi srpskoj vojsci - a i pošto Dalmatinci nerado ratuju protiv naroda svojega jezika - prebacuje ih se sredinom 1915. na talijansku frontu, gdje će, smatra se, biti militantniji i motiviraniji.

Da nacionalni i politički paradoks bude potpun, zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči i nad novoustrojenom 5. armijom - pa tako i nad Dalmatincima - preuzima general austrougarske carske vojske Svetozar plemeniti Boroević, pravoslavac rodom iz Hrvatske Kostajnice.

Već vojnički slavan nakon bitaka na Karpatima i u Galiciji, Boroević će na Soči potvrditi svoj status vrhunskog stratega, u bečkim carskim odajama steći laskavi nadimak "Lav sa Soče“ i zbog ostvarenih rezultata s vremenom postati jedini austrougarski feldmaršal nenjemačkog porijekla koji čak nije završio ni slavnu terezijansku vojnu akademiju. Cijena? Prava sitnica: planine jeftinog topovskog mesa natjeranog u veliku, gnojnu, klaonicu. Zašto? Jer su se carevi igrali rata.

Od lipnja 1915. do listopada 1917. Talijani su na Soči i u Alpama neprestano pokušavali probiti austrougarsku obranu kako bi mogli izbiti u Ljubljansku kotlinu i zauzeti Trst. U početnoj fazi rata najvažniji talijanski cilj bio je grad Gorica, a upravo tri dalmatinske pukovnije dobivaju strateški presudan položaj oko goričkoga mostobrana, tj. obližnjih uzvisina na Banjškoj planoti i grebenu Sveta Gora-Vodice-Kuk. Na posljednjemu lokalitetu je dalmatinska inačica Krležinoj sudbonosnoj koti 313 kod Bistrice Lesne: krvava kota 383.

U njezinoj obrani posebno se istaknula, što će reći hitro i beznadno iskrvarila, 2. bojna 22. dalmatinske pukovnije iz Sinja. U borbama prsa u prsa odmah po dolasku porazila je, doduše, elitne talijanske brigade koje su imale preko 3000 poginulih, a njezin zapovjednik bojnik Stanko Turudija bio je, prema dostupnim zapisima, za talijanske snage prava noćna mora. O intenzitetu bitaka govori podatak da je obrana ove kote u samo šest dana - od 11. do 17. lipnja 1915. - izgubila više od 2600 ljudi.

Sjećanja na Dalmatince prilično su sačuvana i u obrani brda Sabotina, Oslavije i Podgore na Goričkom mostobranu (a kako i neće kad su ih kvalitetno i nesebično pognojili?). Dvadeset treća šibenska i 37. dubrovačka Landwehr pukovnija odbile su sve talijanske napade na Podgoru, od kojih je najkrvaviji bio 21. srpnja. U obrani Oslavije u studenom 1915. u samo tri dana Dubrovčani su izgubili više od 600 ljudi, a 23. pukovnija u kolovozu 1916. u samo dva dana ostala je bez 47 časnika i čak 2513 vojnika.

Rame uz rame s Rommelom

Bojna "Turudija“ sastavljena mahom od Sinjana obranit će carsku slavu nakon povlačenja s goričkoga mostobrana i kolovoza 1916.: čak 16 sati zadržavat će neprijatelja da se ne probije na rijeku Soču, što će ukrasiti pogibijom više od 280 ljudi te zarobljavanjem svojega zapovjednika, legendarnog Stanka Turudije. Dalmatinci će platiti buletu i u 10. sočanskoj bitci na području Krasa i kod Avča, gdje će 23. i 37. pukovnija uz velike gubitke četiri dana parirati višestruko brojnijoj talijanskoj brigadi Avellino.

U rujnu 1917. svi našijenci su dobro zapamtili ime Svetog Gabrijela, brda oko kojeg će ponajviše iskrvariti 18. pješačka brigada pod vodstvom obersta Vladimira Laxe, kasnijega generala NDH. Brdo je istodobno zasula artiljerijska sila od 700 topova i nekoliko stotina minobacača, što je bila najgušća koncentracija topništva u cijelom ratu. Obje su zaraćene strane na samo dva četvorna kilometra brda imale više od 40 tisuća mrtvih. Četrdeset tisuća duša odjednom poslanih na ispomoć anđelu Gabrijelu: kao da otvor mravinjaka zaliješ vrelom vodom.

Danas se u prisjećanjima na te događaje nerijetko romantizira velebne uspjehe Boroevićeve 5. armije i hrvatsku ratničku vještinu koja je uglavnom uz slovensku i njemačku pomoć čak dvije godine uspjela Talijane držati na distanci i zaustaviti 11 njihovih ofenziva. Kako je Boroeviću to polazilo za rukom? Sigurno ne bečkim kavalirskim manirima: vojničku sirotinju tretiralo se kao žrtvene janjce i zadnju marvu, a počesto i gore.

"Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na teški zajednički rad. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njegovu dužnost, a jednako je i s čovječanstvom općenito“ - pisao je u svojim dnevnicima plemeniti carski sluga von Boroevic, a peštanski pitomac Krleža svjedočio kako je vojnička pedagogija toga vremena izgledala u praksi: "I u kasarnama se mlatilo, i u ratovima.

Sabljom, čizmom i šakama. Vezalo se u spone: čovjek visi na podlakticama vezanim unakrst, jedva dodirujući vršcima prstiju zemlju svojom težinom, onesvješćujući se. Vezivali su vojnike sapete u klupko kao pse, lijevu ruku o članku desne noge: po devet sati, i to još u rovu, samo zato jer nije iskazao dovoljnu počast višem činu.“
Tako su živjeli i tako su umirali ti velebni hrvatski domoljubi pod paskom njemačko-austrijskih dobrotvora.

Feldmaršal Boroevic je u ta doba česta meta prozivki domovinskih panslavista, uspoređuju ga s banom Jelačićem koji je za mađarske revolucije također bio odan caru, makar Hrvatska i Hrvati od toga nisu imali nikakve koristi. Dok on oko Soče rukovodi aktivnom obranom, Ante Trumbić ga u otvorenom pismu poziva da prestane služiti Nijemcima i voditi mlade Jugoslavene u besmislenu smrt, umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje.

Trumbićeve riječi kroz topovsku paljbu ne dopiru do Boroevića: u studenome 1917. on vodi tzv. dvanaestu sočansku bitku. U ispomoć njegovim premorenim hrvatsko-slovensko-bosanskim trupama dolazi 14. njemačka armija, pa zajednički razbijaju Talijane i potiskuju liniju fronta u dubinu i do 180 kilometara. Ovaj talijanski poraz samo će produljiti agoniju i odgoditi kraj 1. svjetskog rata.

U ovoj bici i dodatno dolazi do izražaja cinizam povijesti: u toj veličanstvenoj ofenzivi rame uz rame s dalmatinskim težacima i ribarima ratuje i gradi svoju vojničku slavu mladi njemački natporučnik Erwin Rommel, buduća Hitlerova "Pustinjska lisica“. Za 20-ak godina u Africi bivši neprijatelji Talijani postat će mu najveći saveznici i suborci, a glavnina dalmatinskih ribara i težaka naći će se na njemu suprotstavljenoj strani.

Pouke tragedije

- Svatko tko posumnja u jedinstvo, mir i slogu u Europi mora otići i posjetiti ta silna vojna groblja oko Soče. Nigdje bolje neće osjetiti potrebu čovječanstva za mirom i tolerancijom, posebice danas kada raspolažemo puno snažnijom industrijom umiranja nego što je bila ona prije sto godina - kaže nam umirovljeni pukovnik HV-a Nikola Tominac koji je zadnjih godina proučavao i obišao mahom sve tamošnje lokalitete na kojima su ratovali i gdje počivaju Hrvati. To su pravi gradovi naših mrtvih predaka o kojima se malo zna - kaže Tominac - a razum nam govori da je i te kako potrebno izvlačiti pouke iz svake, a naročito iz ovako velike tragedije.

Zanimljivo je da će se dalmatinski ratnici na rijeci Soči naći i potkraj Drugoga svjetskog rata: na njezinim je obalama 15. svibnja 1945. kraj oružanih sukoba dočekala i Dvanaesta dalmatinska udarna brigada Narodnooslobodilačke vojske, stajući na zapadnu granicu novostvorene države koju su 30-ak godina prije krvlju zalijevali njihovi očevi.

Autor : Davor Krile
Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/241971/Default.aspx)

Bilo je na sajmu knjiga u "Primi-3" u Splitu, tamo sam vidio da imaju tu knjigu, vjerovatno imaju i drugdje. Sajam je završio prošli tjedan.

PREŠUĆENA POVIJEST
Zašto je zaborav pokrio sve hrvatske žrtve Prvoga svjetskog rata

Podaci o dalmatinskim žrtvama na sočanskoj bojišnici, objavljeni u prošlom broju Spektra, iznenadili su i frapirali mnoge čitatelje Slobodne Dalmacije. Da je više od desetak tisuća našijenaca stradalo u krvavim i uzaludnim bitkama po talijanskim brdima i brežuljcima prije stotinjak godina mnogi su građani s naših stranica spoznali prvi put. U građanskoj svijesti se nekako uvriježilo mišljenje kako to nije bio “naš rat“, pa su takvoj percepciji prilagođeni i očekivani razmjeri stradanja.

Kroz popularnu filmsku ili glazbenu produkciju (“Galipolje”, Spielbergov “War Horse”, Mccartneyev čuveni spot za “Pipes of Peace”) i mlade generacije su mogle steći dojam kako su u Velikom ratu po rovovima krvarili isključivo veliki narodi, dok je naš domaći čovo uglavnom uspješno izbjegavao pogibelj skrivajući se po pojatama, škivavajući u zeleni kader ili kolo gorskih tića Jove Čaruge, te pretrčavajući navrijeme u redove solunaša, srpske subraće.

Za to što je svijest o razmjerima i posljedicama Prvog svjetskog rata kod nas u debelom podbačaju glavnu krivnju snosi povijesna znanost. U stotinu godina nemamo takoreći niti jednu jedinu historiografsku knjigu koja bi vjerodostojno sabrala statistiku tih krvavih i politički dinamičnih godina, nemamo čak ni muzej koji bi se brinuo za nedostupnu i rasutu arhivsku građu toga vremena koja je do današnjih dana uglavnom ostala u Beču.

Po grubim procjenama, od 1914. do 1918. na raznim je bojištima smrtno stradalo čak 137 tisuća hrvatskih soldata, a još je oko 109 tisuća hrvatskih civila umrlo od ratnih djelovanja, raznih epidemija i gladi. Ukupno je, dakle, ta vojna skrivila više od 250 tisuća žrtava, malo manje od razdoblja 1941. - 1945. koje u Hrvatskoj potpisuje 299 tisuća mrtvih.

Riječ je, naposljetku, o ratu koji je bio ishodišna točka čitavog 20. stoljeća i koji je u sebi skrivao klicu još krvavijeg - Drugog svjetskog rata. Tim je nejasnije zašto se dosad njime nismo ozbiljnije bavili; kako na znanstvenoj, tako ni na temeljnoj obrazovnoj razini. Da nije obljetnica i europskoga trenda, ne bismo ga se vjerojatno ni danas sjetili.

Oportuni zaborav

Povjesničar Tvrtko Jakovina drži kako su razlozi za takvo stanje višeslojni: s jedne se strane povijesna znanost držala načela distancije ne htijući istraživati nešto relativno svježe i blisko, a s druge je to bilo iznimno politički osjetljivo jer su Hrvati u Prvom svjetskom ratu bili poražena strana.

Ne treba zanemariti ni nedostupne ili teško dostupne povijesne izvore: naši su ratovali izvan domaćeg terena, bojišnice su bile u stranim zemljama, a većina arhiva u Beču. Najoportunije je bilo zaboraviti i Stanka Turudiju i Trdaka Vida: nakon što su iskrvarili u carskim rovovima, najpraktičnije ih je bilo skupa s njima zatrpati i bez velike potrebe ne spominjati.

“Iza Velikoga rata koji je nesumnjivo bio naša velika tragedija uslijedio je po nas još veći rat, koji je ujedno bio i formativni za novu državu. U njoj je fokus povijesnih istraživanja toga razdoblja bio uglavnom na Jugoslavenskom odboru, Franu Supilu, Anti Trumbiću i na odjecima Oktobra, na onome što je zapravo definiralo hrvatsku budućnost. Žrtve hrvatskih domobrana su bile na krivoj strani. Nisu ginuli kod kuće, pa ih se nije ni proučavalo ni komemoriralo. Kako se danas marketinški kaže, ‘nisu bili dovoljno seksi’“, ističe prof. Jakovina.

Situacija s Dalmacijom je u povijesnom smislu u odnosu na ostatak Hrvatske bila još kompliciranija: ona početkom Prvog svjetskog rata nije bila pravno sjedinjena s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom, nego je bila sastavni dio Trojedne kraljevine kao austrijska krunska zemlja. Hrvatski sabor nije mogao poduzeti ništa u pogledu nje, a dalmatinske vojne postrojbe bile su posve izdvojene od ustroja kontinentalnih. I statistiku se dalmatinskih žrtava unutar K.u.K. soldateske vodilo odvojeno od drugih hrvatskih postrojbi.

Povrh svih navedenih razloga za prešućivanje stradalih patnika u domobranskih odorama najkrupnijim se, ipak, doima broj srbijanskih žrtava. Ljudski gubici Srbije u Prvome svjetskom ratu - a koja je tad obuhvaćala i Makedoniju i Kosovo - procjenjuju se na čak jedan milijun i 250 tisuća mrtvih.

Dvije trećine poginulih činili su civili nad kojima su tijekom rata počinjena strašna zvjerstva od austrougarskih vojnika. Nakon što su se nakon rata Hrvati i Srbi našli u zajedničkoj državi, od prvih je bilo u najmanju ruku pristojno ne spominjati svoje poginule. Pod jedan, bili su među krivcima za srpska stradanja. Pod dva, bilo ih je čak pet puta manje nego Srba.

Mnogi Hrvati su - istinabog - tijekom rata blagonaklono gledali na Srbe, a mnogi su im se i pridružili, bez čega ne bi ni bilo kasnije Kraljevine SHS. Općepoznato je da su se budući kardinal Alojzije Stepinac, budući ban Ivan Šubašić, skladatelj Ivo Tijardović i slikar Vladimir Becić, između brojnih drugih, borili na solunskom frontu u sklopu tzv. Jugoslavenske legije.

S druge strane, mnogi hrvatski Srbi tukli su se protiv vlastitih sunarodnjaka na strani austrougarske monarhije. Gojko Nikoliš u svojim memoarima opisuje hvalisanje svojih srpskih suseljana s Korduna koji su 1914. krenuli u rat protiv Srbije vičući “Dolje Srbija, dolje kralj opančar!“

U sklopu 53. vražje pukovnije navodno su pjevali i “Kolji, pali pedesetreća“ te su se nakon povratka kući hvalili zločinima nad srbijanskim civilima, uključujući i djecu. Sve ovo svjedoči da to u nacionalnom smislu nije bilo nimalo monolitno razdoblje i da su se, u skladu s ratnim izgledima, brzo mijenjali kaputi.

Budući vođa jugoslavenskih komunista Josip Broz je, uostalom, bio vodnik 25. domobranske K.u.K. pukovnije. Kasniji šef HSS-a Vladko Maček je bio zapovjednik 3. satnije 25. pučke pukovnije. Ministar bogoštovlja u NDH Mile Budak, primjerice, ranjen je i u bolnici u Valjevu zarobljen od srpske vojske još 1914..

Igračka elita

O raznolikosti ideoloških stajališta ljudi koji su bili prisiljeni sudjelovati u Prvom svjetskom ratu svjedoči i nedavno objavljena knjiga “Tamna strana Marsa“ Filipa Hameršaka, profesora na katedri za povijest hrvatskog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

Ovo djelo je prvi zamjetniji doprinos oporavku hrvatske historiografije na temi Prvog svjetskog rata koje istodobno ne ispušta iz vida ni ljudsku dimenziju ove goleme tragedije. Mali čovjek je u ovome ratu bio puka igračka u rukama oholih i samodovoljnih carskih elita, što je pouka koju ne treba gubiti iz vida sve do današnjih dana. Nije odveć čudno da je u društvenoj memoriji Drugi svjetski rat lako potisnuo uzaludne žrtve Prvog: većina Hrvata je tada puno bolje znala zašto i za koga se bori.

Autor : Davor Krile
Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/242698/Default.aspx)

По мом мишљењу доста коректна анализа професора Јаковине.

Џаба... Ако пођеш на сајт Слободне Далмације и прочиташ коментаре испод чланка, видјећеш да коректне анализе нису, да парафразирам Јаковину, "довољно секси"...

Žrtve na Soškoj fronti su "problematične", jer se broj nikako ne slaže. Procene vrlo varijaju, mada ne neka najrealnija cifra oko 1.000.000  vojnika izbačeno iz stroja na obe strane. Pod izbačeno iz stroja ubrajaju se mrtvi, ranjeni, bolestni, dezertirali, zarobljeni.

Bio u Obrambi jedan članak oko broja mrtvih, i največi problem je bio, koliko se sečam klasifikacija mrtvi/zarobljeni/bolestni/ranjeni.

LPB

M.Simić, pisac knjige "Po sledeh soške fronte" piše u svojoj knjizi: "U dvije i po godine (znači u dvanaest bitaka na Soči) ubijeno je oko 300.000 vojnika"....( AU i Italijana)
Samo u zajedničkoj grobnici kod Sredpolja na rubu doberdobske visoravni sahranjeno je 100.187 italijanskih vojnika (ubijeni su na Dobrerdobu i Krasu).

 

To je srž problema. Jedno je broj ubijenih, a drugo izbačenih iz stroja. I dosta puta se oba termina zamenjuju, da su izbačeni iz stroja=mrtvi.

Kada se navodi izbačeni iz stroja tu se misli na ukupne gubitke, dakle mrtvi, ranjeni i nestali dok se kod nekih pisaca u to računaju i zarobljeni dok drugi broj zarobljenih daju odvojeno.