PALUBA

Japanski nosači aviona -  drugi svjetski rat

Prema odredbama Vašingtonskog pomorskog sporazuma trebalo je da se nedovršeni  bojni krstaši Amagi i Akagi, koji su prvobitno bili predloženi za rezalište, dovrše kao nosači aviona, kako bi se pariralo američkom Lexingtonu i Saratogi. Na sreću, trup Amagija bio je tako jako oštećen u potresu 1923, da ga se moralo rezati, pa se umjesto njega koristio trup nedovršenog broda Kaga, jednog iz slične klase bojnih brodova, koji je također trebao da bude rezan prema Vašingtonskom  sporazumu. Kad je konačno bio pregrađen, Kaga je bio za 12,17m kraći, ali 2.000t teži i 3čv sporiji nego Akagi, ali su oba broda nosila  u stavari isti broj aviona, operišući obično zajedno. Zaista, poslije svoje rekonstrukcije 1936-1938, Akagi je bio opremljen  komandnim mostom na svojoj lijevoj strani, umjesto na desnoj (kao što je to bilo na Kagi), tako da su, kad bi zajedno plovili, krugovi slijetanja njihovih aviona u protuivnom smjeru. Vjerovalo se da će time izbjeći nesreće a ubrzati ponovno prihvatanje aviona na palubu. Soryu je imao svoj most na desnoj strani, a njegov polubrat Hiryu na lijevoj, iz istog gore nevedenog razloga. Kad su ta četri broda zajedno dejstvovala, u bitki kod Midweya  njihova je formacija bila tako podešena da se to koristi.

Međutim, most na lijevoj strani nije bilo uspješno rješenje. Turbulencije uzduha uzrokovale su problem, pa je porastao broj nesreća pri sljetanju na palubu, i tako ni jedan nosač nije više dobio most s lijeve strane. Kaga i Akaga zadržali su svoj debeli pojas na vodenoj liniji. Svaki od njih bio je naoružan prvobitno  sa deset topova od 203mm a imao je tri uzletne palube sprijeda.

Isprva je Kaga imao dva dugačka dimnjaka, po jedan sa svake strane glavne uzletne palube, s ispuhom prema krmi. Za vrijeme jednog generalnog remonta 1934-1936, oni su nadomješteni jednim jedinim dimnjakom, zakrivljenim blago na dolje, a ispuhom na sredini broda. Za razliku od prvobitnog rasporeda to je izazivalo male smetnje. Bile su mu montirane protivtorpedne bubline, tzv. blisteri, a brod produljen za 8,5mm na krmi. Ugrađena je nova mašinerija, što je malo povećalo brzinu. Istovremeno su bili maknuti topovi od 203mm, a glavna uzletna paluba produžena od pramca do krme, s tim da su bile odstranjene  pomoćne uzletne palube. To je omogućilo da se prošire hangar, a broj aviona koji je mogao nositi porasao je od 60 na 90. Jedan navigacioni most bio je podignut na prvobitnoj neprekinutoj uzletnoj palubi. Dva postoječa dizala za avione bila su proširena, a treće je  bilo postavljeno sprijeda.

Akagijev renom bio je manje obiman. Pošto su vrijeme i novac bili dragocjeni, montirani su blisteri, ali su maknuta samo četri topa od 203mm. Čak i tako je glavna uzletna paluba  produžena od pramca do krme, a dodatni hangarski prostor  povećao je formacijsko brojno stanje aviona od 60 na 91. Dva prvobitna dizala bila su proširena, treće postavljeno sprijeda, a bio je podignut i navigacioni most. Svi su kotlovi bili prepravljeni na loženje naftom, što je donekle povećalo snagu strojeva. Malo manji i nešto sporiji od Lexingtona i Saratoge , poslije ove “plastične operacije” tridesetih godina, Kaga i Akagi  su se s njima mogli sasvim dobro mjeriti.

Kaga:

-Istisnina: 38.200/43.000t
-Duljina: 247,59m
-Širina: 30,47m preko uletne palube
-Gaz: 9,44m
-Pogon: parne turbine, četri osovine, 127.400KS na osovini
-Brzina: 28čv
-Oklop: pojas 280mm, paluba 105-152mm
-Topovi: 10x203mm,16x127mm,22x24mm
-Aviona: 72 (dva katapulta)
-Porinut: 17.11.1921. Kawasaki Co., Kobe


Hiryu:

-Istisnina: 17.300/21.000t
-Duljina 227,38m
-Širina: 26,27m preko uzletne palube
-Gaz: 7,27m
-Pogon: parne turbine, četri osovine, 152.000KS na osovini
-Brzina: 34,5čv
-Topovi: 12x127mm, 31x25mmPA
-Aviona: 73 (dva katapulta)
-Porinut: 16.11.1937, Yokosuka

Sljedeći je nosač Ryujo, koji je započet 1929. godine dovršen 1933. Prvobitno projektiran za istisninu od oko 7.500t, a da bi se iskoristila činjenica što Vašingtonski sporazum ne ograničava broj nosača manjih od 10.000t, koje svaka zemlja može grditi, njega su preinačili za vrijeme gradnje tako da u sebi ima dvije hangarske palube umjesto jedne. Pokušalo se učiniti i suviše mnogo kod ovako malog deplasmana, pa je Ryujo bio opterćen gore, što je bila griješka od koje su trpjeli mnogi japanski projekti između dva rata. Opasnosti toga pokazale su se jasno u martu 1934. kada  se torpiljarka Tomozuru iz tog razloga za nevremena prevrnula.  Neposredno poslije toga su sa Ryoju-a bila uklonjena četri protuavionska topa od 127mm, a montirana mu je balastna kobilica. Zatim je u septembru 1935. japanska združena flota naišla na oluju na Pacifiku; gotovo svi brodovi bili su oštećeni, a dva razarače izgubljena. Poslije ovog, trupovi večine japanskih ratnih brodova bili su pojaćani, a težine s gornjih dijelova uklonjene. Ryujo je svoj pramac povisio za jenu palubu da bi imao bolju plovnu sposobnost. Sve te preinake povisile su  njegovu istisninu na 10.500t, ali bi on bio mnogo uspješniji  brod da mu je bila prvobitno projektirana tonaža.

U svakom slučaju Ryujo je bio suviše malen za flotni nosača aviona. Mnogo uspješniji je bio Soryu os 16.000t, započet 1934, godine; jedino se on mogao graditi,  jer je Japan tako nisko iskazao  svoju tonažu nosača da se činilo kako će je, prema odredbama Vašingtonskog sporazuma, ostati dovoljno za gradnju još jednog nosača, što u stvari nije bio slučaj. Međutim, Soryu je bio sagrađen, pa je postao osnova za projektiranje većine sljedečih nosača aviona japanske  mornarice. S brzinom preko 34čv i sposoban da nosi više od 50 aviona, bio je to moćan ratni brod.

Njegov polubrat Hiryu bio mu je veoma sličan, ali je sagrađen poslije isteka uvjeta Vašingtonskog sporazuma, pa ograničenje tonaže više nije uzeto u obzir. Tako je bilo omogućeno da se iskoriste iskustva iz velikog nevremen 1935, pa je bio modificiran kako bi se poboljšala njegova plovna sposobnost. Širina je mila za 0,9m veća, pramčana nadgradnja povišena za jednu palubu, trup mi je bio jaći, a istisnina za 1.500t veća. Pa i ovakav je bio manji  i mogao je nosit manje aviona od svojih američkih vršnjaka iz klase Yorktawn. Kao što je ranije spomenuto, Hiryu je zajedno s Akagijem imao tu spornu karakteristiku: to su bila jedina dva nosača s komandnim mostom s lijeve strane uzlewtne palube.

Premda je Hirju bio sagrađen poslije isteka ugovornih ograničenja, njegove su dimenzije bile određene prema onima na Soryu. Sljedeća dvojka flotnih  nosača Shokaku  i  Zuikaku bila je prva poslije Hosho-a, čiji se projekt ravnao jedino prema zahtjevima operativnih zadataka.
U osnovi, oni su bili uvećana i poboljšana verzija Hiryu-a, a svaki je istiskivao preko 25.000t i mogao je nositi preko 80 aviona. Usvojivši istu vrstu bulb pramca poput suvremenika Yamata, oni su imali maksimalnu brzinu od 34čv, te povećani akcioni radius. Sa 160.000KS na osovini, koje su proizvodili njihovi strojevi, oni su bili brodovi  s najjačim pogonom među svim japanskim ratnim  brodovima.Povrh toga, oni su za 1941. godinu imali teško protuavionsko naoružanje od po šesnaest  protuavinskih topova od 127mm i trideset od 25mm. Svaki je imao po tri dizala za avione, a poslije nesretnog iskustva s Akagi-jem i Hiryu-om oba ova broda dobila su komandni most s desne strane uzletne palube. Kad su bili dovršeni, nekoliko mjeseci prije Pearl Harbora, to su bili najmoćniji nosači aviona na Pacifiku. Kao brodovi dobro ujednačenog projekta oni su bili najuspješniji od svih japanskih nosača, pa je njihova prisilna odsutnost  u operaciji kod Midwaya zbog oštećenja  u akciji i zbog nedostatka vještih pilota bila za japance kobna.

Međitim, u jednom se nidu mogli mjeriti sa svojim britanskim savremenicima, ni ovi ni bilo koji drugi japanski ili američki nosači kasnijih tridesetih godina. Prvi im je nedostatak bio pomanjkanje oklopne uzletne palube, što je bilo urađeno namjerno. Nosači britanske ratne mornarice  bili su prisiljeno da djeluju većinom unutar akcionog radiusa neprijateljskih aviona s kopnenih baza, pa bi veći broj tih neprijateljskih aparata bio dovoljan da slomi  svaku obranu lovačkih aviona  koje bi nosači mogli da ubace u borbu.Stoga je konačna obrana britanskih nosača bila prepuštena vlastitom  protuavionskom naoružanju  i horizontalnom oklopu  u što većoj količini. Budući da su oklopljene uzletne palube znatno povećale težine na  gornjem dijelu broda,  hangari su morali biti maleni, kako bi se izbjegao preteg na gornjem dijelu broda. Usljed toga je broj aviona  koji je nosač mogao nositi bio malen. Na Pacifiku su problem bili drugačiji. Udaljenosti su bile prevelike za avione  s kopnenih baza da bi se oni smatrali glavnom opasnošću. Najveća je bila potreba za uvećanim kapacitetom smještaja aviona,  kako bi se postigla premoćna udarna snaga, a ujedno i dovoljno lovačkih aviona za eskortiranje i obranu nosača. Stoga oklopne uzletne palube nisu bile potrebne.

Ratno iskustvo je pokazalo da je to bila pogrešna računica. Dok su britanski nosači s okolpljenom uzletnom palubom preživjeli borbe i reparirani, a često i sposobni da nastave s dejstvom svojih aviona, čak i poslije teških pogodaka bombi, japanski i američki vršnjaci s neoklopljenim uzletnim palubama lako su bili izbačeni iz borbe, čak i usljed manjih oštećenja, pa je te nosače  bilo bmnogo lakše  npotopiti napadima iz zraka. Premda je Shokaku  preživio dvije bitke (Koraljno more, Santa Cruz), pri čemu je njegova uzletna paluba bila tako jako oštećena da je postao onesposobljen  za rukovanje  svojim avionima,  takva izdržljivost protiv  oštećenja u borbi  bila je rijetkost među japanskim nosačima.

Uvidjevši da neće biti vremena niti raspoloživih brodograđevinskih kapaciteta ako Japan uđe u dugotrajni tat, mornarička Vrhovna komanda naredila je da se više pomoćnih brodova iz flote i nekoliko velikih  putničkih brodova projektira tako da se  u slučaju potrebe moguu brzo i lako pretvoriti u lako nosače, pa su u tom smislu 1940. bili učinjeni prvi koraci. Shoho i Ziuho (ex Tsurugizaki i Takasaki) bili su započeti 1934. kao vrlo brzi tankeri, ali je kasnije bilo odlučeno da se dovrše kao matični brodovi za podmornice. Tsurugizaki je bio stvarno dovršen u tom obliku 1938. godine, a njegov preobražaj u nosača nije započeto prije početka 1941. Takasaki je još bio u gradnji kad je  januara 1940. odlučeno da se dovrši kao nosač aviona. Za ove su brodove prvobitno bili predviđeni dizel motori, zbog potencijalne koristi takvog tipa mašine (manji potrošak goriva i manja težina), a baš to je bilo potrebno brodovima većeg akcionog radiusa, dok bi se istovrijemeno veći  dio istisnine prepustio naoružanju i oklopnoj zaštiti. Poput Njemaca i japanci su u razdoblju između dva rata intenzivno eksperimentisali  s dizel motorima, ali nisu nikad uspjeli dobiti dizel motore koji bi radili dovoljno pouzdano u aktivnoj službi. Zbog toga su na Shoho i Ziuho prilikom njihove  pregradnje u nosače,bile montirane turbine. Nije bio postavljen nikakav oklop jer bi to smanjilo opću sposobnost broda, koja je i inače bila vrlo skromna za brod koji bi trebao dejstvovati sa flotom. Mali veči Ryuho (ex Taigei), započet 1931. kao matični brod za podmornice, bio je preuređen na isti način kao Shoho i Zuiho. Projektiran i građen na brzinu, uz obilnu primjenu električnog zavarivanja da bi građa brže napredovala, brod je trpio od raznih nedostataka kao i zbog nepouzdanih dizel motora, koje su tokom rekonstrukcije zamijenili turbinama. Dovršen ptkraj 1942, brod nije bio nikad upotrebljen u operativne svrhe, te je jedan od četri japanska nosača koji su preživjeli rat.

Projektirani tako da se mogu preinačiti u brze tankere, matične brodove za podmornice, nosače hidroaviona ili aviona , Chiyoda i Chitose bili su završeni 1938. kao vrlo brzi matični brodovi za hidroavione, sap o četri katapulta na svakom, a s kombiniranim strojevima na dizel motore i parne turbine, koje su zadržali do kraja svoje karijere. Gubitkom svoja četri nosača aviona kod Midwaya,  potreba za nosačima u Japanu postala je neodloživa, pa je preinaka Chitose I Chiyode bila započeta pod kraj 1942. i početkom 1943. Ovako preinačeni bili su jako slični brodovima klase Shoho, osim svog kombiniranog pogona.

Taiyo, Chuyo i Unyo (ex Kasaga Maru, Nitta Maru, Yawata Maru) također su bili pregrađeni u nosače. Taiyo je bio prepravljen 1941, a Unyo od januara do maja 1942, a preinake Chuyo-a  je bila odgođena jer je trebalo da potkraj 1941. ponese jednu japansku delegaciju na predloženu konferenciju s predsjednikom Roosevelt-om. U stvari njegova pregradnja nije bila dovršena do novembra 1942. Pošto su im nedostajali katapulti i uređaji za aretiranje, ti brodovi nisu bili pogodni za službu u floti, dočim su za eskorte I školske svrhe bili nepotrebno veliki i brzi. Većinom su bili korišteni kao trajekti za avione i kao školski nosači, a njihove velike dimenzije poslužile su jedino kao dobra meta za podmornice, koje su jih najzad potopile sve tri. Znatno bolje opremljeni  za flotne zadatke bili su  Hiyo i Junyo. Preinačeni u početnoj fazi svoje gradnje (prvobitno zamišljeni kao luksuzni putnički brodovi Izumu maru i Kashiwara Maru), bili su oko 6.000t veći i gotovo za 5čv brži nego nosači iz klase Taiyo. Bili su najsličniji britanskoj floti lakih nosača, a ujedno prvi nosači u japanskoj mornarici koji su imali i most i dimnjak montiran iznad uzletne palube, pa su predstavljali veoma vrijednu prinovu svojoj floti.

Pregrađeni iz putničkih brodova bili su i Kaiyo i Shinyo. Kainyo ex Argentina Maru bio je dovršen kao lajner 1939, a njegovo pregrađivanje okončano kasno 1943. On je bio najmanji lajner koji su japanci preinačili u nosača, a u nastojanju da mu povečaju brzinu nadommjestili su postoječe strojeve  garniturom turbine za razarače, ali i s njima je mogao postiči samo 23čv. To bi bili više nego dovoljno za eskortiranje, međutim, Japanci su pogriješili odlučivši sve te preinačene b rodove upotrijebiti u flotnim akcijama, za što su kao i ovaj brod kao i Taiyo prespori. Poput ostalih I on je bio korišten kao školski nosač i avionski trajekt. Njegov brat Brazil Maru  bio je potopljen kao transportni brod još prije nego što ga se pokušalo pregraditi.

Shinyo je nastao od njemačkog putničkog broda Scharnhorst, koji koji se prilikom izbijanja rata zatekao na Dalekom istoku. To je trebalo da bude brod za testiranje novih njemačkih visikotlačnih kotlova, koji su se na njemu, kao I svi ostali na njemačkim brodovima gdje su bili upotrebljeni, pokazali pouzdanima. Ubrzo poslije rekonstrukcije tis u kotlovi na Shinyo-u bili nadomješteni drugima. Kad je bio kmpletiran, Shinyo je bio sličan nosačima Taiyo, osim u tome što je imao montirane protutorpedne blistere i radarsku antenu. Čelik za njegovu rekonstrukciju bio je uzet s nedovršenog četvrtog bojnog broda klase Yamato.

Gradnja nosača Taiho započeta 1941. godine dovršena je tek 1944. Bio je to prvi japanski nosač aviona čije je dovršenje u sebi povezivalo rezultate borbenog iskustva iz rata na Atlantiku i Mediteranu, kao i japanska iskustva  na pacifiku. Gotovo istih dimenzija kao Shokaku, imao je jednu palubu manje i to zbog jedne oklopljenem palube, pa je zbog toga nosio 2/3 normalnog broja aviona. Nosio je također veoma jako protuavinsko naoružanje, a bio je prvi japanski flotni nosač aviona s komandnim mostom i dimnjakom iznad uzletne palube. I pramac mu je bio opločan do te razine, pružajući brodu izvrsnu plovnu sposobnost po velikim valovima. Premda je Taiho bio odlično projektiran brod, on možda ipak nije bio tako dobar kao bi se to moglo očekivati od jednog nosača dovršenog pred karj rata.Taiho je bio izgubljen poslije torpediranja i to zbog nemarne kontrole borbene otpornosti broda, čemu treba dodati I lose predviđeno skladište goriva kao i uređaja za distribuciju.

-Istisnina: 29.300/33.000t
-Duljina: 260,60m
-Širina: 30m (preko uzletne palube)
-Gaz: 9,60m
-Pogon: parne turbine, četri osovine, 160.000KS na osovini,
-Brzina: 33čv
-Oklop: pojas 56-152mm, paluba 94mm,
-Topovi: 12x100mm, 51x25mm PA
-Aviona: 74kom
-Porinut: 07.04.1944, Kawasaki Co., Kobe

Gradnja nosača Unryu započeta je 1942. godine , pa se posve malo razlikovao od Hiryu-a, s mostom pomaknutim u desnu stranu uzletne palube, te s pojačanim protuavionskim naoružanjem. Poslije Midwaya bila je započeta gradnja još pet nosača od kojih su samo Amagi i Katsuragi bili dovršeni. Kasagi je već bio gotovo izgrađen ka su radovi obustavljeni u aprilu 1945, a Aso i Ikoma nisu još imali  ni montirane hangare kad je rat završen. U te brodove bila su ugrađena samo dva dizela radi jednostavnije konstrukcije, a budući da nije bilo ogdovarajućih velikih mašina,  Aso i Katsuragi bili su opremljeni turbinama za razarače, što je smanjilo snagu strojeva  za 30%, a brzinu za 2čv. Premda je Hirju bio dobro projektiran za sredine tridesetih godina, on je 1944 već bio zastario, dok su nosači klase Unryu bili premali i preslabo zaštićeni  za predviđene zadatke nosača u pacifičkoj floti u drugoj fazi rata.

Poslije ovih brodova (Amagi, Katsuragi) došlo je do rekonstrukcije dvaju ratnih brodova. Prvi od njih, Shinano, započet je u maju 1940. kao treči bojni brod iz klase Yamato. Poslije Midwaya projekt je bio zamijenjen, pa je na praktički već gotov trup bila sagrađena oklopna uzletna paluba. Kod prve preinake projekt nije predviđao da će s njega dejstvovati njegovi vlastiti avioni. Umjesto toga je bilo odlučeo da brod bude baza za avione s drugih nosača, i da te avione snabdijeva sa gorivom, da jih popravlja i održava na moru. Stoga je na njemu  bilo planirano samo malo hangarskog prostora, ali s velikim zalihama goriva, bombi, torpeda i rezervnih  dijelova, uskladištenih u prostorijama gdje su inače trebale bit ugrađene topovske kule. Pravovremeno se shvatilo da bi brod trebao imati i nekoliko svojih aviona radi samozaštite, pa su bili poduzeti radovi da bi ti avioni  mogli biti aktivni. Međutim, nikad mu se nije pružila prilika da jih upotrebi u akciji jer je bio torpediran i potopljen na svom prvom putovanju.  Pogođen sa četri torpeda  u krmeni dio broda od američke podmornice Archerfish, proslijedio je plovbu sa 16čv u svoju propast (Shinano je, naime, imao još uvijek svoju zaštitu bojnog broda, pa se vjerovalo da će se moć održati).Međutim, njegova posada nije bila uvježbana, a razina proizvodnje kao i kvaliteta materijala pogoršali su se tokom rata. To je imalo za posljedicu da su mnoge prostorije između nepropusnih pregrada, za koje se je vjerovalo da ne propuštaju vodu, bile propusne, a nedostajalo je i nekoliko vodonepropusnuh vrata. Sa 16čv brzine voda je nahrupila u trup, pa je brod potonuo za nekoliko sati.
Drugi ratni brod koji su “prekrojili” bio je Ibuki, započet 1942. kao teška krstarica. Potkraj 1943. bilo je odlučeno da se preinači u nosač aviona, ali su radovi tekli veoma sporo, pa je brod bio samo 80% gotov kad se Japan predao. Da je bio dovršen bio bi sličan nosačima američke klase Saipan.

Shinano:

-Istisnina: 62.000/70.555t
-Duljina: 266m
-Širina: 40m preko uzletne palube
-Gaz: 10,28m
-Pogon: Pparne turbine, četri osovine, 150.000KS na osovini
-Brzina: 27čv
-Oklop: pojas 158-398mm, paluba 76-227mm
-Topovi: 16x127mm, 145x25mm PA, 12x28cijeni bacač raketa
-Aviona 47
-Porinut: 08.10.1944. Yokosuka



Poslije japanske ratnodobne preinake brodova u nosače koje je trebalo projektirati bili su tanker Otakisan Maru, Shimane maru i  Yamashio Maru, koji su građeni 1944. godine (zadnja dva za vojsku). Bilo je predviđeno da budu opremljeni uzletnom palubom, kako bi mogli dejstvovati kao eskortni nosači, ali početkom 1945. bilo je odlučeno da se dovrše kao tretnjaci na ugljeni pogon, budući da Japan više nije imao zaliha nafte. Svi su bili potopljeni još prije nego što su bili dovršeni.

Japan je bio prva zemlja na svijetu koja je montirala sonare na svoje nosače aviona. Počevši sa Shokaku-kom, svi japanski nosači sagrađeni poslije 1940. imali su taj pasivni električni  lokator koji im je omogućavao da otkrivaju bliske podmornice I da izbjegavaju torpediranje. Međutim, do polovine rata nijedan japanski nosač nije imao radar, pa su u tom pogledu Amerikanci, čiji su jih nosači imali od početka, bili u ogromnoj prednosti. Da su japanski nosači bili opremljeni radarom kod Midwaya, možda sva četri flotna nosača, Kaga,Akagi, Soryu i Hiryu,nebi bila izgubljena usprkos neophodnom rukovođenju kao i nedostatku oklopljenih paluba.

Sve super, osim sto RYUJO nije bio niciji polubrat, nego "one-off" nosac gradjen na sto manjem deplasmanu, kako bi se ispunili uvjeti medjunarodnih sporazuma i ispitalo koja je donja granica efektivnog nosaca. Bio je potpuni neupjeh, pramac mu je stalno bio preplavljivan valovima unatoc povisenju za jos jednu palubu i stoga se vratilo na gradnju vecih nosaca.

Scharnhorst prije pregradnje i poslije kao nosač aviona Shinyo

Argentina Maru prije pregradnje i kao nosač avina Kaiyo

Tsurugizaki, započet kao brzi tanker, i kao nosač aviona Shoho.

Pregradnja Takasaki-a u nosač aviona Zuiho.

Taigei prije pregradnje u nosač aviona Ryuho.

Prema odredbama Vašingtonskog pomorskog sporazuma trebalo je da se nedovršeni bojni krstaši Amagi i Akagi, koji su prvobitno bili predloženi za rezalište,dovrše kao nosači aviona, kako bi se pariralo američkom Lexingtonu i Saratogi. Na nesreću, trup Amagija, bio je tako jako oštećen u potresu 1923, da ga se moralo rezati, pa se umjesto njega koristio trup nedovršenog broda Kaga, jednog iz slične klase bojnih brodova, koji je također trebao biti izrezan prema Vašingronskom sporazumu. Kad je konačno bio pregrađen, Kaga je bio za 12,17m kraći, ali 2.000t teži i 3čv sporiji nego Akagi, ali su oba broda nosila isti broj aviona, operirajuči obično zajedno. Zaista, poslije svoje rekonstrukcije 1936.-1938, Akagi je bio opremljen komandnim mostom na svojoj lijevoj strani, umjesto na desnoj (kao što je to bilo na Kagi), tako da su, kad bi zajedno plovili, krugovi siljetanja njihovih aviona bili u protivnom smjeru. Vjerovalo se da će se time izbjeći nesreće a ubrzati ponovno prihvatanje aviona na palubi. Soryu je imao svoj most na desnoj strani,a njegov polubrat Hiryu na lijevoj, iz istog gore navedenog razloga.

Međutim, most na lijevoj starni nije bio uspješno rješenje. Turbulencije uzduha uzrokovale su problem, pa je porastao broj nesreća pri slijetanju na palubu, i tako više ni jedan nosač nije dobio most s lijeve strane. I Kaga i Akaga zadržani su svoj debeli pojas na vodenoj liniji. Svaki od njih bio je prvobitno naoružan sa deset topova od 203mm a imao je tri uzletne palube sprijeda.
Isprva je Kaga imao dva dugačka dimnjaka, po jedan sa svake strane uzletne palube, s ispuhom prema krmi. Za vrijeme jednog generalnog remonta od 1934.-1936, oni su nadomiješteni jednim dimnjakom, zakrivljenim blago nadolje, a s ispuhom na sredini broda. Za razliku od prvobitnog rasporeda to je izazivalo male smetnje. Bile su mu montirane protivtorpedne bubline, tzv. blisteri, a brod produljen za 8,5m na krmi. Ugrađena je nova mašinerija, što je malo povećalo brzinu. Istovrijemeno maknuti su topovi od 203mm, a glavna uzletna paluba produžena od pramca do krme, s tim da su bile odstranjene pomoćne uzletne palube. To je omogućilo da se prošire hangari, a broj aviona koji je nosio porastao je sa 60 na 90. Jedan navigacioni most bio je podignut na prvobitnoj neprekinutoj uzletnoj palubi. Dva postojeća dizala za avione bila su proširena, a treće je bilo postavljeno sprijeda. Akagijev remont bio je manje obiman. Pošto su vrijeme i novac bili dragocijeni, montirani su blisteri, ali su maknuta samo četri topa  203mm. Čak i tako je  glavna uzletna paluba produžena od pramca do krme, a dodatni hangarski prostor povećao je formacijsko brojno stanje aviona od 60 na 91. Dva prvobitna dizala bila su proširena, treće postavljeno sprijeda, a bio je podignut navigacioni most. Svi su kotlovi bili prepravljeni na loženje naftom, što je donekle povećalo snagu strojeva. Malo manji i nešto sporiji od Lexingtona i Saratoge, poslije ove rekonstrukcije tridesetih godina, Kagi i Akaga su se njima mogli sasvim mjeriti.

Slijedeći nosač Ryujo,  je započet 1929. godine a dovršen 1933. Prvobitno projektiran za istisninu od oko 7.500t, a da bi se iskoristila činjenica što Vašingtonski sporazum ne ograničava broj nosača aviona manjih od 10.000t, koje svaka zemlja može gradit, njega su preinačili za vrijeme gradnje tako da u sebi ima dvije hangrske palube umjesto jedne. Pokušalo se učiniti i suviše mnogo kod ovako malog deplasmana, pa je Ryujo bio opterećen gore, što je bila greška od koje su trpjeli mnogi japanski projekti između dva rata. Opasnosti  toga pokazale su se jasno  u martu 1934. kad se torpiljarka Tomozuru iz tog razloga za nevremena prevrnula. Neposredno poslije toga sa Ryujo-a bila uklonjena četri protuavionska topa od 127mm, a montirana mu je balastna kobilica. Zatim je u septembru 1935. japanska združena flota naišla na oluju u Pacifiku; gotovo svi brodovi bili su oštećeni, a dva razarača izgubljena. Poslije toga, trupovi većine japanskih  ratnih brodova bili su pojačani, a težine s gornjih dijelova uklonjene. Ryujo je svoj pramac povisio za jednu palubu da bi imao bolju plovnu sposobnost. Sve te njegove preinake povisile su njegovu istisninu na 10.500t, ali bi on bio mnogo uspješniji brod da mu je to bila prvobitno projektirana tonaža.

U svakom slučaju Ryujo je bio suviše malen za flotnog nosača aviona. Mnogo uspješniji je bio Soryu od 16.000t, započet 1934.: jedino se on mogao graditi, jer je Japan tako nisko iskazao svoju tonažu nosača da bi se činilo kako će je, prema odredbama Vašingtonskog sporazuma, ostati dovoljno za gradnju još jednog nosača, što u stvari nije bio slučaj. Međutim, Soryu je bio sagrađen, pa je postao osnova za projektiranje većine slijedečih  nosača aviona japanske mornarice. S brzinom preko 34čv i  sposoban nositi preko 50 aviona, bio je to moćan ratni brod.

Njegov “ polubrat” Hiryu bio mu je veoma sličan, ali je sagrađen poslije isteka uvjeta Vašingtonskog sporazuma, pa ograničenje tonaže više nije uzeto u obzir. Tako je je bilo omogućeno da se iskoriste iskustva iz velikog  nevremena 1935, pa je bio modificiran kako bi se poboljšala njegova plovna sposobnost. Širina je bila za 0,9m veća, pramčana nadgradnja povišena za jednu palubu, trup mu je bio jaći, a istisnina za 1.500t veća. Pa i ovakav je bio manji  i mogao je nositi manje aviona od svojih američkih vršnjaka iz klase Yortown. Kao što je ranije spomenuto, Hiryu je zajedno s Akagijem imao tu spornu karakteristiku: to su bila jedina dva nosača s komandnim mostom s lijeve strane uzletne palube. Premda je Hiryu bio sagrađen poslije isteka ugovornih ograničenja, njegove su dimenzije bile određene prema onim na Soryu.

Slijedeća dvojka flotnih nosača Shokaku i Zuikaku bila je prva poslije Hosho-a, čiji se projekt ravnao jedino prema zahtjevima operativnih zadataka.
U osnovi oni su bili uvećana i poboljšana verzija Hiryu-a,  a svaki je istiskivao preko 25.000t i mogao nositi preko 80 aviona. Usvojivši istu vrstu bulb pramca , poput suvremenika Yamata, oni su imali maksimalnu brzini od 34čv, ta povećani akcioni radijus. Sa 160.000KS na osovini, koje su proizvodili njihovi strojevi, oni su bili brodovi s najjaćim pogonom među svim japanskim ratnim brodovima. Povrh toga, oni su  za 1941. godinu imali teško protuavionsko naoružanje od po 16 PA topova od 127, i trideset od 25mm. Svaki je imao po tri dizala za avione (Soryu je imao samo dva), a poslije nesretnog iskustva s Akagiyem i Hiryuom oba ova broda dobila su komandni most s desne strane uzletne palube. Kad su bili dovršeni, nekoliko mjeseci prije Pearl Harbora, to su bili najmoćniji nosači aviona na Pacifiku. Kao brodovi dobro ujednačenog projekta oni su bili najuspješniji od svih japanskih nosača, pa je njihova prisilna odsutnost u operaciji kod Midwaja zbog oštećenja u akciji i zbog nedostatka vještih pilota bila za japance kobna.

Međutim, u jednom (japanski nosači) se nisu mogli mjerit sa svojim britanskim suvremenicima, ni ovi ni bilo koji drugi japanski ili američki nosači kasnijih tridesetih godina. Prvi im je nedostatak bio pomanjkanje oklopljene uzletne palube, što je bilo urađeno namjerno. Nosači britanske ratne mornarice bili su prisiljeni da djeluju većinom unutar akcionog radijusa neprijateljskih aviona s kopnenih baza, pa bi veći broj tih neprijateljskih aparata bio dovoljan da slomi svaku obranu lovačkih aviona koje bi mogli nosači ubacit u borbu. Stoga je konačna obrana britanskih nosača prepuštana vlastitom protuavionskom naoružanju  i horaizontalnom oklopu u što većoj količini. Budući da su oklopljene uzletne palube znatno povećavale težinu na gornjem dijelu broda, hangari su morali biti manji kako bi se izbjegao preteg na najgornjem dijelu broda. Usljed toga  je broj aviona koje je mogao nositi nosač bio malen. Na Pacifiku su problem bili drugačiji. Udaljenosti su bile prevelike za avione  s kopnenih baza da bi se oni smatrali glavnom opasnošću. Najveća je bila potreba za uvećanim kapacitetom smještaja aviona, kako bi se postigla premoćna udarna snaga, a ujedno i dovoljno lovačkih aviona za eskortiranje i obranu nosača. Stoga oklopne palube nisu bile potrebne.

Ratno iskustvo je pokazalo da je to bila pogrešna računica. Dok su britanski nosači s oklopljenom uzletnom palubom preživjeli borbe i bili reparirani, a često i sposobni nastaviti s dejstvom svojih aviona, čak i poslije teških pogodaka  bombi, japanski i američki vršnjaci s neoklopljenim uzletnim palubama lako su bili izbačeni iz borbe, čak i usljed manih oštećenja, pa je te nosače bilo mnogo  lakše potopiti napadima iz zraka. Premda je Shokaku preživio dvije bitke (Koraljno more i Santa Cruz), pri čemu je njegova uzletna paluba bila tako teško oštećena da je postao nesposoban za rukovanje svojim avionima, takva izdržljivost protiv oštećenja u borbi bila je rijetkost među japanskim nosačima.

Uvidjevši da neće biti vremena niti raspoloživih brodograđevnih kapaciteta ako Japan uđe u dugotrajni rat, mornarička Vrhovna komanda naredila je da se više pomoćnih brodova iz flote i nekoliko velikih putničkih brodova projektira tako da se u slučaju potrebe mogu brzo i lako pretvoriti u lake nosače aviona pa su u tom smislu 1940. godine bili učinjeni prvi koraci. Shoho i Zuiho (ex Tsurugizaki i ex Takasaki) bili su započeti 1934. kao vrlo brzi tankeri, ali je kasnije bilo odlučeno da se dovrše kao matični brodovi za podmornice. Tsurugizaki je bio stvarno dovršen u tom obliku 1938. godine, a njegov preobraža j u nosača nije započeto prije 1941. Takasaki je još bio u gradnji kad je januara 1940. odlučeno da se dovrši kao nosač aviona. Za ove su brodove prvobitno  bili predviđeni  dizel motori, zbog potencijalne koristi takvog tipa mašine (manji potrošak goriva i manja težina), a baš to je bilo potrebno brodovima velikog akcionog radijusa, dok bi se istovremeno veći dio istisnine prepustio naoružanju i oklopnoj zaštiti. Poput Njemaca i Japanci su u razdoblju između dva rata intenzivno eksperimentirali sa dizel motorima, ali nikad nisu uspjeli dobit dizel motore koji bi radili dovoljno pouzdano u aktivnoj službi. Zbog tih razloha na Shoho i Zuiho prilikom njihove pregradnje u nosače, bile su montirane turbine. Nije bio postavljen nikakav oklop jer bi to smanjilo opću sposobnost broda, koja je iinače bila vrlo skraomna za brod koji je trebao dejstvovati sa flotom.  Malo veći Ryuho (ex Taigei), započet 1931. kao matični brod za podmornice, bio je preuređen na isti način kao Shoho i Zuiho. Projektiran i građen na brzinu, uz obilnu primjenu električnog zavarivanja da bi gradnja brže napredovala, brod je trpio od raznih nedostataka kao i zbog nepouzdanih dizel motora, koje su tokom rekonstrukcije zamijenili turbinama. Dovršen potkraj 1942, brod nije nikad bio upotrebljen u operativne svrhe, te je jedan od četri japanska nosača koji su preživjeli rat.

Projektirani tako da se mogu preinačiti u brze tankere, matične brodove za podmornice, nosače hidroaviona ili aviona Chijoda i Chitose bili su završeni 1938. godine kao vrlo brzi matični brodovi za hidroavione, sa po četri katapulta na svakom, a s kombiniranim strojevima na dizel motore i parne turbine, koje su zadržali do kraja svoje karijere. Gubitkom svoja četri  velika nosača aviona kod Midwaya, potreba za nosačima kod Japana postala je neodloživa, pa je preinaka Chijode i Chitose bila započeta pod kraj 1942. i početkom 1943. Ovako preinačeni bili su jako slični brodovima  klase Shoho, osim svog kombiniranog pogona.

Taiyo, Chuyo i Unyo (ex Kasaga Maru, Nitta Maru i Yawata Maru) – također su bili pregrađeni u nosače aviona. Taiyo je bio prepravljen 1941, a Unyo od januara do marta 1942, a preinake Chuyoa je bila odgođena jer je trebalo da potkraj 1941. Ponese jenu japansku delegaciju na predloženu konferenciju s predsjednikom Rooseveltom. U stvari, njegova pregradnja nije bila dovršena do novembra 1942. Pošto sui m nedostajali katapulti i uređaji za aretiranje, ti brodovi nisu bili pogodni za službu u floti, dočim su za eskorte i u školske svrhe bili nepotrebno veliki i brzi. Večinom su bili korišteni kao trajekti za avione i kao školski nosači, a njihove velike dimenzije poslužile su jedino kao dobra meta za podmornice, koje su ih najzad potopile sva tri.

Znatno bolje opremljeni za flotne zadatke bili su Hiyo i Junyo. Preinačeni su u početnoj fazi svoje gradnje (zamišljeni kao luksuzni putnički brodovi  Izumo Maru i Kashiwara Maru), bili su oko 6.000t veći  i gotovo za 5čv brži nego nosači iz klase Taiyo. Bili su najsličniji britanskoj floti lakih nosača, a ujedno prvi nosači u japanskoj mornarici koji su imali i most i dimnjak montiran iznad uzletne palube, pa su predstavljali veoma vrijednu prinovu svojoj floti.

Pregrađeni iz putničkih brodova bili su i Kaiyo i Shinyo. Kaiyo (ex Argentina Maru) bio je dovršen kao lajner 1939. godine, a njegovo je pregrađivanje završeno kasno – 1943. godine. On je bio najmanji lajner koji su Japanci pregradili u nosača, a u nastojanju da mu povećaju brzinu nadomjestili su postojeće strojeve garniturom turbine za razarače, ali i s njima je mogao postići samo 23čv. To bi bilo više nego dovoljno  za eskortiranje, međutim, Japanci su pogriješili odlučivši sve te preinačene brodove upotrijebiti u flotnim akcijama, za što su i ovaj brod i Taiyo bili prespori. Poput ostalih i on je bio korištem kao školski nosać i kao avionski trajekt. Njegov brat  Brazil Maru bio je potopljen kao transportni brod još prije nego što ga se pokušalo pregraditi.
Shinyo je nastao od njemačkog putničkog broda Scharnhorst, koji se prilikom izbijanja rata zatekao na Dalekom istoku. To je trebao biti brod za testiranje novih njemačkih visokotlačnih kotlova, koji su se na njemu, kao i na svim  ostalim njemačkim brodovima gdje su bili upotrebljeni, pokazali nepouzdanima. Ubrzo poslije rekonstrukcije ti su kotlovi na Shinyou bili nadomješteni drugima. Kad je bio kompletiran, Shinyio je bio sličan nosačima klase Taiyo, osim toga što  je imao montirane protutorpedne blistere i radarsku antenu. Čelik za njegovu rekonstrukciju bio je uzet s nedovršenog  četvrtog bojnog broda klase Yamato.

TT podaci Kaiyo

-Deplasman: 13600/16483t
-Dužina: 166,55m 
-Širina: 21,9m 
-Gaz: 8.04m
-Pogon: parne turbine,  52.000KS, dvije elise
-Brzina: 23čv 
-Akcioni radijus: 7.000Nm   
-Naoružanje: 4x2 - 127mm PA, 8x3 – 25mm PA
-Avioni: 24

TT podaci Shinyo

-Deplasman: 17500/20586t
-Dužina: 189,36m   
-Širina: 26m 
-Gaz: 8,18m 
-Pogon: parne turbine,  26.000KS, dvije  elise
-Brzina: 22čv       
-Naoružanje: topovi 8x2 - 127mm, 30x25mm PA (od 1944. 50x25mm PA)   
-Avioni: 33 (dva lifta)

Gradnja nosača Taiho, započeta 1941. godine, dovršena je tek 1944. Bio je to prvi japanski nosač aviona čije je dovršenje u sebi povezivalo rezultate borbenog iskustva iz rata na Atlantiku i Mediteranu, kao i japanskog iskustva na Pacifiku. Gotovo istih dimenzija kao Shokaku, imao je jednu palubu manje i to zbog jedne oklopljene palube(ali to je bila samo paluba, a ne “sanduk” kao na britanskim nosačima), pa je zbog toga nosio samo dvije trećine normalnog broja aviona. Nosio je također veoma jako protuavionsko naoružanje, a bio je prvi japanski flotni nosač aviona s komandnim mostom i dimnjakom iznad uzletne palube. I pramac mu je bio opločen do te razine, pružajući brodu izvrsnu  plovnu sposobnost po velikim valovima. Premda je Taiho bio odlično projektiran brod, on možda ipak nije bio tako dobarkao što bi se to moglo očekivati od jednog nosača dovršenog potkraj rata. Taiho je bio izgubljen poslije torpediranja i to zbog  nemarne kontrole borbene otpornosti broda, čemu treba dodati i loše predviđeno skladište goriva kao i uređaja za distribuciju.

TT podaci Taiho
 
-Deplasman: 29770/37270t
-Dužina:260,60m    
-Širina: 27,4m  
-Gaz: 9,60m     
-Brzina: 33čv        
-Naoružanje: topovi 12x100mm PA, 51x25mm PA
-Avioni:  65, dva lifta
-Posada: 1.751

Gradnja nosača Unryu započeta je 1942. godine, pa se posve malo razlikovao od Hiryua, s mostom pomaknutim na desnu stranu uzletne palube, te s pojačanim protuavionskim naoružanjem. Poslije Midwaja bila je započeta gradnja još pet nosača od kojih su samo Amagi i Katsuragi  bili dovršeni. Kasagi je već bio gotovo dovršen kad su radovi obustavljeni u aprilu 1945, a Aso i Ikoma  nisu još imali montirane ni hangare kad je rat završen. U te brodove bila su ugrađena samo dva dizala radi jednostavnije konstrukcije, a budući da nije bilo odgovarajuće velikih mašina Aso i Kasuragi bili su opremljeni su turbinama za razarače, što je smanjilo snagu strojeva za 30%, a brzinu za 2čv.

TT podaci Unryu
 
-Deplasman:  20450t
-Dužina: 227,35m    
-Širina: 22m  
-Gaz: 8,73m    
-Pogon:  parne turbine, 152.000KS, četri elise  
-Brzina: 34čv          
-Naoružanje: topovi 6x2- 127mm PA, 13x3 – 25mm PA, 1x25mm PA, rakete 6x28 – 120mm  
-Avioni: 57+(osam)
-Oklop: pojas 48-150mm, paluba 26-56mm  
-Posada: 1.595  

TT podaci Amagi

 -Deplasman: 20450t  
-Dužina: 227,35m    
-Širina: 22,00m    
-Gaz:  8,73m  
-Pogon: parne turbine, 152.000KS, četri elise  
-Brzina: 34čv
-Akcioni radijus: 8.000Nm – 18čv        
-Naoružanje: topovi 6x2 – 127mm PA, 13x3 – 25mm PA, 3x1 – 25mm PA, rakete 6x28 – 120mm
-Avioni: 57+(osam)
-Oklop: pojas  48-140mm, paluba 25-56mm
-Posada: 1.595

TT podaci Katsuragi

 -Deplasman:  22534t
-Dužina: 227,35m    
-Širina: 22m  
-Gaz:  7,93m    
-Pogon:  parne turbine, 104.000KS, četri elise  
-Brzina: 32čv          
-Naoružanje: topovi  6x2 – 127mm, 22x3 – 25mm PA, 30x1 – 25mm PA, rakete 6x28 – 120mm
-Avioni: 57+(osam)
-Oklop: pojas  25-100mm, paluba 25-130mm
-Posada: 1536  

Premda je Hiryu bio dobro projektiran za za sredinu tridesetih godina, on je 1944. već bio ponešto zastario, dok su nosači klase Unryu bili premaleni i preslabo zaštićeni za predviđene zadatke nosača u pacifičkoj floti u drugoj fazi rata.
Poslije ovih brodova došlo je do rekonstrukcije dvaju ratnih brodova. Prvi od njih, Shinano, započet je u maju 1940. kao treći bojni brod iz klase Yamato. Poslije Midwaja projekt je bio zamijenjen, pa je na praktički već gotov trup bila sagrađena oklopna uzletna paluba. Kod prve preinake projekt nije predviđao  da će s njega djelovati njegovi vlastiti avionic. Umjesto toga je bilo odlučeno da brod bude baza za avione s drugih nosača, i da te avione snabdjeva s gorivom, da ih popravlja I održava na moru. Stoga je na njemu bilo planirano samo malo hangarskog prostora, ali s velikim zalihama goriva, bombi torpedo i rezervnih dijelova, uskladištenim u prostorima gdje su inače trebale biti ugrađene topovske kule. Pravovremeno  se shvatilo da bi brod trebao imati i nekoliko svojih aviona radi samozaštite, pa su bili poduzeti radovi da bi ti avioni mogli biti aktivirani. Međutim, nikad mu se nije pružila prilika da ih upotebi u akciji jer je bio torpediran i potopljen na svom prvom putovanju. Pogođen s četri torpedo u krmeni dio broda od američke podmornice  Archerfish, proslijedio je plovidbu sa 16čv u svoju propast (Shinano je, naime, još uvjek imao svoju zaštitu bojnog broda, pa se vjerovalo da će se moć održati). Međutim, njegova posada nije bila uvježbana, a razina proizvodne i kvaliteta materijala pogoršali su se tokom rata. To je imalo za posljedicu da su mnoge prostorije između nepropusnih pregrada, za koje se vjerovalo da ne propuštaju vodu, bile propusne, a nedostajalo je i nekoliko nepropusnih vrata. Sa 16čv brzine voda je nahrupila u trup, pa je brod potonuo za nekoliko sati.

TT podaci Shinano
 
-Deplasman: 62000/72000t   
-Dužina: 266,00m     
-Širina: 36,30m   
-Gaz: 10,80m     
-Pogon:  parne turbine, 150.000KS, četri elise   
-Brzina: 27čv
-Akcioni radijus: 10.000Nm - 27čv         
-Naoružanje: topovi 16x2 – 127mm , 145x25mm PA, rakete  12x28 – 127mm   
-Avioni: max. 120 
-Oklop: pojas 205mm, hangar 190mm, paluba 80mm
-Posada: 2.400   

Drugi brod koji su “prekrojili” bio je Ibuki,   započet 1942. kao teška krstarica. Potkraj 1943. Bilo je odlučeno da se preinači u nosač aviona, ali su radovi tekli veoma sporo, pa je brod bio samo 80% gotov kad se Japan predao. Da je bio dovršen bio bi sličan nosačima američke klase Saipan.
Poslednje japanske ratnodobne  preinake brodova u nosače koje je trebalo projektirati bili su tanker Otakisan Maru, Shimane Maru i Yamashio Maru, koji su građeni 1944. godine (potonja dva za vojsku). Bilo je predviđeno da budu opremljeni uzletnom palubom, kako bi mogli djelovati kao eskortni nosači, ali početkom 1945. bilo je odlučeno da se dovrše kao teretnjaci na ugljeni pogon, budući da Japan više nije imao zaliha nafte. Svi su bili potopljeni još prije nego što su bili dovršeni.
Japan je bio prva zamlja na svijetu koja je montirala sonare na svoje nosače aviona. Počevši od Shokakuom, svi japanski nosači sagrađeni poslije 1940. imali su taj pasivni električni lokator koji im je omogućavao da otkrivaju bliske podmornice i da izbegavaju torpediranje. Međutim, do polovine rata nijedan japanski nosač nije imao radar, pa su u tom pogledu Amerikanci , čiji su jih nosači imali od početka, bili u ogromnoj prednosti. Da su japanski nosači bili opremljeni  radarom kod Midwaja, možda sva četri flotna nosača, Kaga, Akagi, Soryu i Hiryu, ne bi bila izgubljena usprkos neophodnom rukovođenju kao i nedostatku oklopljenih paluba.

TT podaci Ibuki


-Deplasman: 14800t   
-Dužina: 200,60m     
-Širina: 21,20m   
-Gaz: 6,31m       
-Pogon: parne turbine, 72.000KS, 2 elise   
-Brzina: 29čv
-Akcioni radijus: 7.500 – 18čv         
-Naoružanje: topovi  22x3 – 25mm PA   
-Avioni: 27   
-Posada: 1015   

Građen od 1920. - 1922., u upotrebi do 1945., razrezan 1947.

TT podaci Hosho
 
-Deplasman: 7470/9494t     
-Dužina: 168,25m     
-Širina: 17,98m     
-Gaz:  6,17m       
-Pogon: parne turbine 30.000KS, dvije elise   
-Brzina: 25čv
-Akcioni radijus: 8.680Nm – 12čv         
-Naoružanje: topovi  4x1 - 140mm, 2x1 – 80mm PA   
-Avioni: 15   
-Posada

TT podaci za nosače aviona, koje greškom nisam postavio.

TT podaci Akagi
                                                                                                     
-Deplasman: 37100/42000t
-Dužina: 260,67m
-Širina: 31,32m
-Gaz: 8,71m
-Pogon: parne turbine 133.000KS, 4 elise
-Brzina: 31,5čv
-Oklop: pojas - 152mm, paluba – 79mm
-Naoružanje: topovi 6x1-200mm, 6x2-120mm PA, 14x2 – 25mm PA
-Avioni: 66 + (25 rezerva)

TT podaci Kaga

 -Deplasman: 38200/43000t
-Dužina: 247,65m
-Širina: 32,5m
-Gaz: 9,48m
-Pogon: parne turbine  127.400KS, četri elise
-Brzina: 28čv
-Oklop: pojas 152mm (280mm?), paluba 38mm (105-152mm?) 
-Naoružanje: topovi 10x1-200mm, 8x2-127mm, 11x2-25mm
-Avioni: 72+(18 rezerva)

TT podaci za nosače aviona, koje greškom nisam postavio.

TT podaci Ryujo
     
-Deplasman: 11684/15046t
-Dužina: 179,9m 
-Širina: 20,8m 
-Gaz: 7,1m
-Pogon:  parne turbine 65.000KS, dvije elise   
-Brzina: 29čv     
-Naoružanje: topovi 8x127mm, 4x25mm PA, mitraljezi 24x13mm 
-Avioni: 48

TT podaci Soryu

-Deplasman: 15900/19500t
-Dužina: 222m 
-Širina: 21m 
-Gaz: 7,44m
-Pogon: parne turbine – 152.000KS, četri elise 
-Brzina: 34,5čv     
-Naoružanje:topovi  12x2-127mm, 26x25mm PA, mitraljezi 15x13,2mm
-Avioni: 57 + (16)
 

TT podaci za nosače aviona, koje greškom nisam postavio.

TT podaci Hiryu

-Deplasman: 17300/20165t
-Dužina: 222m 
-Širina: 22,3m 
-Gaz: 7,74m
-Pogon:parne turbine-153.000KS, četri elise 
-Brzina: 34,5čv     
-Naoružanje: topovi 12x127mm, 31x25mm PA
-Avioni: 57 + (16)


TT podaci Shokaku

 -Deplasman: 26087/32620t
-Dužina: 257,5m 
-Širina: 26m 
-Gaz: 8,8m
-Pogon: parne turbine – 160.000KS, četri elise 
-Brzina: 34,2čv     
-Naoružanje: topovi 16x2 -127mm, 36x25mm PA
-Avioni: 72 + (129

TT podaci Ziukaku

-Deplasman: 29800/32000T 
-Dužina:257,50m 
-Širina: 26,00m   
-Gaz: 8,90m 
-Pogon: parne turbine, 160.000KS, četri elise 
-Brzina: 34,5čv
-Akcioni radijus: 7.581Nm – 18čv     
-Naoružanje: topovi  16x127mm, 36x25mm PA   
-Avioni: 72 + 12
-Posada:1.660


TT podaci Shōhō

-Deplasman: 11443t   
-Dužina: 205,50m 
-Širina: 18,20m   
-Gaz: 6,58m 
-Pogon:  parne turbine, 52.000KS, dvije elise
-Brzina: 28čv
-Akcioni radijus: 7.800Nm – 18čv     
-Naoružanje: topovi 4x2 – 127mm, 4x2 – 25mm PA
-Avioni: 30
-Posada: 785    

TT podaci Ryūhō

-Deplasman: 16700t 
-Dužina: 215,60m   
-Širina: 23m   
-Gaz: 6,7m 
-Pogon: parne turbine, 52.000KS, dvije elise 
-Brzina: 26,5čv
-Akcioni radijus: 9.700Nm – 18čv     
-Naoružanje:topovi 4x127mm, 38x25mm PA
-Avioni: 31
-Posada: 989


TT podaci Chitose

-Deplasman:11400/15500t 
-Dužina: 192,50m   
-Širina: 20,80m   
-Gaz: 7,50m 
-Pogon: parne turbine, 56.000KS, dvije elise 
-Brzina: 28,9čv     
-Naoružanje: topovi 8x2 – 127mm, 30-48x 25mm PA
-Avioni:  30
-Posada: 800

TT podaci Chiyoda

-Deplasman: 11200/15300t 
-Dužina: 192,50m 
-Širina: 20,80m   
-Gaz:  7,50m
-Pogon: parne turbine 56.800KS, dvije elise 
-Brzina: 28,9čv     
-Naoružanje: topovi  8x127mm, 30-48x25mm
-Avioni: 30
-Posada:800


TT podaci Taiyo

-Deplasman: 18120/19800t 
-Dužina: 180,40m 
-Širina: 22,50m   
-Gaz: 8,00m 
-Pogon: parne turbine, 25.200KS, dvije elise 
-Brzina: 21čv
-Akcioni radjus: 6.500Nm – 18čv     
-Naoružanje: 1943.-topovi  4x120mm, 30x25mm,
-Posada: 747
-Avioni: 27 

TT podaci Hiyō

-Deplasman: 24150t 
-Dužina:  220,00m
-Širina: 26,70m   
-Gaz: 8,15m 
-Pogon: parne turbine, 56.250KS, dvije elise 
-Brzina: 25,5čv
-Akcioni radijus: 11.700Nm – 18čv     
-Naoružanje: topovi 6x2 – 127mm, 8x3 – 25mm
-Oklop: pojas 50mm, paluba 25mm
-Posada: 1.224
-Avioni:  48-53


TT podaci Jun'yō

-Deplasman:  24150t 
-Dužina:  219,32m
-Širina: 26,70m   
-Gaz: 8,15m 
-Pogon: parne turbine, 56.250KS, dvije elise 
-Brzina: 25,5čv
-Akcioni radijus: 12.251Nm – 18čv
-Posada: 1.224     
-Naoružanje: topovi 6x2 – 127mm, 8x3 – 25mm PA
-Avioni: 48-53

TT podaci Zuihō

-Deplasman: 11443t 
-Dužina:  205,49m
-Širina: 18,19m   
-Gaz: 6,58m 
-Pogon: parne turbine, 52.000KS, dvije elise 
-Brzina: 28čv
-Akcioni radijus: 7.800Nm – 18čv     
-Naoružanje: topovi 4x2 – 127mm, 4x2 – 25mm PA
-Posada: 785
-Avioni: 30


TT podaci Unyō

-Deplasman: 18120/19800t 
-Dužina: 180,40m 
-Širina: 22,5m   
-Gaz: 7,74m 
-Pogon:  parne turbine. 25.200KS, dvije elise
-Brzina: 21čv     
-Naoružanje: topovi 4x120mm, 8x25mm
-Posada: 850
-Avioni: 27

 TT podaci Chūyō

-Deplasman: 18120/19800t  
-Dužina: 180,40m  
-Širina: 22,50m  
-Gaz: 7,74m  
-Pogon: parne turbine, 25.200KS, dvije elise  
-Brzina: 21čv
-Akcioni radijus: 6.500Nm – 18čv      
-Naoružanje: topovi 8x127mm, 30x25mm
-Posada 850
-Avioni: 27

Bravo svaka cast ali si zaboravio jednu malu stvar: Japanci su tokom drugog svetskog rata razvili jos jedan program, koji posle rata niko vise nikada nije pokusao; a to je Sen Toku podmornica-nosac aviona, sto  im je omogucavalo da salju avione opasno blizu SAD-a a da ne budu primeceni(obzirom da tada nisu imalu stelt tehnologiju koju mi imamo danas, to je za ono vreme bilo revolucionarno resenje :super)
zapravo podmornica je mogla da prevali put od Japana do zapadne obale SAD tri puta, ada pritom ne mora da dopunjuje gorivo ili da stigne u bilo koju tacku na svetu "sa samo jednim rezervoarom".
Dizajnirana je da ponese tri Aichi M6A1 Seiran aviona u specijalno napravljenim (hermeticki zatvorenim hangarima).
Takodje je imala mogucnost brzog zarona nakon sto bi avioni poleteli, ne bi li ostala neprimecena.
No njena izgradnja je trajala dugo: 18. I 1943-24. VII 1945 kada je napravljen poslednji primerak: I-402, a posto su i one koje su zavrsene na vreme(zbog testiranja) kasno usle u sluzbu: 1944  nisu uspele ni da dovrse prvu misiju:napad na panamski kanal. A od planiranih osamnaest napravljeno je i plovno osposobljeno svega tri: I-400; I-401; I-402. i jos dve su diskutabilne: I-13 i I-14. Od toga su dve unistili sami Japanci nakon zavrsetka rata: I-401 i I-402 a I-400 su ameri potopili nakon sto se predala (mada mi nije jasno zasto kad su moglida iskoriste tehnicke podatke i naprave sebi nekoliko s obzirom da bi im sigurno bila korisna u godinama koje su usledile).
Inace I-402 nikada nije ni stupila u sluzbu iako je vec bila zavrsena i plovno sposobna, jer je bila zavrsena upravo 24. VII 1945-pet nedelja pre kraja rata.
Inace dizajn podmornice je bila ideja nikog drugog do admirala Isorokua Jamamotoa

tehnicki podaci Sen Toku I-400
Deplasman pod zaronom: 6560t
Duzina: 122m
Sirina: 12m
Gaz(kada je na povrsini): 7m
Brzina povrsinska/podvodna: 18.7knt/12knt
Pogon: 4 dizel motora ukupne snage: 6720 kW (8400 konjskih snaga) ili: 1680kW (2100 konjskih snaga) svaki motor posebno-povrsina.
          2 elektricna motoraukupne snage 3200kW (4200 konjskih snaga) ili 1600kW (2100 konjskih snaga) svaki motor posebno-podvodno.
Maksimalna dubina zarona (na testovima): 100m
Posada: 144 clanova posade i oficira
Piloti: 3
Naoruzanje: 3 Aichi A6M1 Seiran hidro aviona
                 8 torpednih cevi 533mm
                 1 14cm/40 tip: 11-ta godina, mornaricki top
                 3 trocevna montirajuca mitraljeza kalibra 25mm
                 1 mitraljez montirajuci kalibra 25mm

Upotreba ovih podmornica sa avionima mogla je imati isključivo psihološki značaj. Tri aviona, sa po jednom bombom od 250kg svaki, pa to je čak i taktički smešno. Ni trista takvih aviona nije moglo učiniti veću štetu, osim sejanja straha i panike. Osim toga, akcioni radijus aviona je bio takođe par stotina km. Da su Japanci na vreme shvatili značaj podmornica kako su to učinili Nemci posle 1940. stvari su mogle biti drugačije, ali džapanezi to nikada nisu shvatili, što je neoprostiva greška.

Svejedno, dovesti flotu nosača aviona do Havaja, po olujnom moru, bez zvezda, bez radara,a sa greškom u navigaciji od par milja, i zatim napraviti onakav haos, po meni je najbriljantnija pomorska operacija modernog vremena.

inace male zanimljivosti o nosacima o kojima je duje govorio:
Ime broda/klasa:                    Prevod imena njegovo znacenje:
Akagi/Akagi...........................Crveni zamak (ime je dobio prema istoimenoj planini u Gunma prefekturi*)
Kaga/Kaga............................Ime je dobio prema drevnoj provinciji u Japanu (danasnja Ishikawa prefektura)
Ryūjō/Ryūjō..........................."Propinjuci zmaj"
Hiryū/Hiryū-modifikovan od Sōryū klase..."Leteci zmaj"
Shōkaku/Shōkaku..................."Leteci zdral"
Zuikaku/Shōkaku....................."Srecan/povoljni zdral"
Shōhō/Zuihō..........................."Leteci feniks"
Zuihō/Zuihō............................"Srecan/povoljni feniks"
Ryūhō/Ryūhō.........................."Zmajev/zmajski feniks"
Chiyoda/Chitose......................"Zastitnik/sticenik"
Chitose/Chitose......................ime je dobio po istoimenom gradu u ishikawa podprefekturi** na ostrvu Hokkaido
Taiyō/Taiyō............................"Sunce" a takodje moze da znaci i "Okean" mada je verovatno da je u slucaju ovog broda ime imalo oba znacenja
                                             Okean bi bilo vezano za cinjenicu da je u pitanju brod a Sunce cinjenicu da je pripadao Zemlji izlazeceg sinca
Chūyō/Taiyō...........................???***
Unyō/Taiyō.............................???
Hiyō/Hiyō................................"Leteci jastreb/soko"****
Jun'yō/Hiyō.............................."Sivi jastreb/soko"
Kaiyo/Kaiyo.............................."Morski jastreb/soko"
Shinyo/Shinyo.........................."Novi jastreb/soko"
Taihō/Taihō.............................."Veliki feniks"
Unryū/Unryū.............................???
Amagi/Unryū.............................ime je dobio po planini Amagi u Shizuoka prefekturi
Katsuragi/Unryū.........................ime je dobio po Katsuragi gradu u Nara prefekturi
Shinano/Shinano........................ime je dobio po drevnoj Japanskoj provinciji danasnja Nagano prefektura
Ibuki/Ibuki................................ime je dobio po istoimenoj planini na granici Gifu prefekture i Shiga prefekture
Hōshō/Hōshō............................"Leteci feniks"*****
Sōryū/Sōryū............................."Plavi zmaj a moze i da znaci "Zeleni zmaj"
Objasnjenja:*prefektura je oblast u Japanu(poput savezne drzave u SAD-u, stim sto ima daleko manju ili nema uopste autonomiju u odnosu na saveznu drzavu SAD-a)
                 **Podprefektura je istoimena prefektura van maticnog ostrva Honshu (nosi ime neke od prefektura sa maticnog ostrva)
                 ***Ne postoji posebno znacenje reci, ili ga makar ja ne znam i nisam uspeo da ga pronadjem.
                 ****U japanskom Jeziku postoji samo jedna rec i za jastreba i za sokola: taka; samo se orao kaze drugacije: washi/iguru
                 *****najverovatnije igra reci u Japanskom jeziku: Shōhō>>Hōshō sto najverovatnije znaci da ima isto znacenje.
Koga bas interesuje da pogleda nesto o prefekturama i planinama po kojima su pojedini nosaci imenovani moze da potrazi na wikipediji, provereno znam da ima, stavise postoji kompletan spisak prefektura zajedno sa geografsko-politickim kartama i po nekom fotkom, pa ko hoce da siri znanja iz geografije...
Hteo sam da okacim par slika kako su izgledali pre "sredjivanja ali iskreno me je malo mrzelo posle ovog kucanja a i malo mi net baguje. :komp

Ispravka svaki od aviona ima nogucnost nosenja torpeda ili jedne bombe od 800 kg
a domet aviona i nije toliko presudan kada sama podmornica ima neverovatno veliki domet, uostalom i tih par stotina kilometara bi bilo dovoljno jer je napad na Panamski kanal trebalo izvrsiti sa udaljenosti od oko 112km i prvobitna namera je bila da se avioni odbace nakon obavljene misije pa da ih potom pokupe. A kasnije su se ipak odlucili za kamikaze napad to su navodno 10 aviona sa po 800kg ubojtih sredstava
(kazem navodno jer su pored I400 i I401 druge dve podmornice I13 i I14, od kojih je jedna trabalo da ponese samo jedan avion, diskutabilne obzirom da je Jamamotova ideja bila flota takvih od 18 podmornica pa su nakon njegove smrti broj srezali na 3)
Jedina joj je mana sto je potrebno jako dugo vremena za napraviti je.
A sto se tice Pearl Harbour-a pa to je jos jedan "biser" Isoroku Jamamotoa, inace prema anegdoti nakon sto mu je adjutant cestitao na uspesno izvrsenoj operaciji on je izdeklamovao:"Bojim se da smo probudili uspavanog diva i da ce njegova reakcija biti strasna".

O podmornicama ja pisano u temi o "Japanske podmornice u drugom svjetskom ratu", to je tema o brodovima.

Slučajno naleteh na ovaj topic - interesantno i poučno!

Već sam i ranije čitao o tome da je most na levoj strani uzletne palube na japanskim nosačima pravio određene turbulencije vazduha, sasmim tim i probleme prilikom uzletanja i prihvata aviona.

Nije mi to baš najjasnije, zašto most sa leve strane pravi probleme, a most sa desne strane je OK.
Može li neko dodatno objašnjenje stručnjaka o tome, ukratko u par rečenica?

Osobno mislim da nema veze gdje je most, već se brod mora postaviti prema vjetru pri uzljetanju. Možda je tada konstrukcija bila manjkava i stvarala bočne struje.

Mozda zbog pravca rotiranja propelera (lupam na glas, nemam pojma jel tacno). ;)

Nije zbog propelera i turbulencije aviona, ali upravo zbog turbulencije vetra i strujanja vazduha u punoj brzini preko palube - to jeste. Detaljnije objašnjenje ne znam. Poznato je da su Hiryu i Soryu  imali sa raznih strana postavljena "ostrva", upravo iz tog razloga. A kako i ne bi, kad su oba mogli voziti preko 34 čvora, tj oko 65km/h na maksimumu, a upravo je velika brzina u vetar bila potrebna za uzletanje aviona, jer nije bilo katapulta.

Koliko sam ja shvatio: most konstrukcijski uvek ide na desnu stranu palube - zbog određenih aerodinamičkih raloga. Ne mogu potvrditi, ali svi nosači (osim japanskih) imaju most sa desne strane.
Možda je to zbog rasporeda poletne i sletne staze na brodu?!

Gledajući savremene američke nosače, vidimo da na palubi ima jedna kosa staza, i jedna paralelna sa uzdužnicom broda. E sad, koja je uzletna a koja sletna ne znam.
Ova kosa staza ide uvek ka levom boku.
Možda je to razlog da se most postavi desno.

Međutim, ako razmišljam čisto laički, zašto ta kosa staza ne bi mogla da ide ka desnom boku broda?

Osim toga, ne znam da li na glavnoj palubi ima samo jedan katapult ili više?

Da li su japanski nosači imali katapult na palubi?

Koliko sam video, most je na desnoj strani zbog:

- unifikacije, jer je uvek na desnoj strani i pilot vidi sa koje strane se približuje nosaču
- ostala plovila znaju u koju smer ide nosač aviona (varianta crveno-zeleno svetlo na brodu)
- večina pilota/ljudi ima tendencu da prilikom opasnost trzne u levo. Tako se izbegne da bi prilikom trzaja avion direktno završio u mostu (setite se primera u autu, kad se vozi večinoma svi trznemo u levo ako dođe do opasnosti)

Bozo, unifikacija i refleksne radnje čoveka su sigurno bitni razlozi zašto se most gradi sa desne strane palube.
Ali, pored toga uvek se spominju i neke opasne turbulencije kao razlog za to. To sam nekoliko puta pročitao, a vezano za gradnju japanskih nosača iz 2. sv rata.

Kakva je razlika između mosta na desnom ili levom boku, pa nikakva. Ukoliko ima turbulencije koju prouzrokuje most, isti je andrak bio on na levoj ili desnoj strani, ustvari svaki most prouzrokuje neku vrstu turbilencije. Ta "glupost" oko mosta na levoj strani se javlja u knjizi World War II Warships od Davida i Hugha Lyona. Sama knjga ima lepih crteža i fotografija brodova, ali...niko nije ništa bolje napravio od Britanaca, i svi su ostali grešili i bili slepi kod očiju i njihovi brodovi su bili i ovakvi i onakvi, ali zato brodovi RN su bili čudo, doduše uz par izuzetaka, ali... ::)

Japanci su nosače gradili u parovima (Hiryu-Soryu, Šokaku.Zuikaku i dr) Mostovi su bili na suprotnim stranama da bi kod paralelne plovidbe avioni koji čekaju na slijetanje radili krugove u kontra smjerovima, bez preklapanja. Druge mornarice nisu slijedile tu praksu.

Ovu gornju rečenicu sam čitao kod raznih izvora, ali nikada nisam pronašao neko šire objašnjenje.

Očito da postoji nešto, što mi ne znamo. Bilo bi interesantno iskopati odnekud šta je uzrok tome.

Ja ne vidim logičan razlog zašto bi most na levoj strani pravio problem oko turbulencije.

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

Malo bolja fotografija, Shōhō - 祥鳳 1942. godine.

[attachment=1]

[attachment=1]

https://youtu.be/_J2bvN_PXQ0

IJN Taiho


https://youtu.be/fkchsNDmkNc

https://youtu.be/KXbHsRYZlKE

Пронађен "Кага"...

https://www.facebook.com/wrhstol/videos/444808382807758/

https://youtu.be/MGDcx1t8dyk

Као мали сам у одсуству правих података правио разне теорије о НА Шинано, као најмоћнијем носачу у историји, са 150 авиона и јаким оклопом. Тек касније сам сазнао да је Шинано уствари замишљен као ремонтна база, а не као ескадрени ударни носач. Носио је само 47 сопствених авиона, пре свега ловаца заштите! Потопљен је пре него што је званично примљен у службу. Посада је била необучена, противпожарни и црпни системи некомплетни, а систем подводне заштите, иако преузет од ББ имао је многе мане и није био херметичан.

https://youtu.be/FEbWz4ulESM

Evo jedna detaljna maketica nosaca aviona Zuiho u razmeri 1/2000 firme Ftoys

[attachment=1]

Zašto onda svi savremeni nosači imaju most na desnoj strani palube?

Mora da postoji neki razlog, koji mi ne znamo!

Ovdje imaju neka objašnjenja na tu temu.

https://www.quora.com/Why-do-most-aircraft-carriers-seem-to-have-their-islands-on-the-same-side-starboard-right

poz.

Zuikaku sa 36 aviona na krmi spremnih za poletanje i Shokaku u pozadini.

[attachment=1]

https://youtu.be/7dEKRtmGDKs

https://youtu.be/gnwb2MtXLhY

https://youtu.be/2Q2ZYTY7w-I