PALUBA

Minski rat na Jadranu-I SR.
Mine su se uveliko upotrebljavale na Jadranu, pre svega za zaštitu vlastitih baza i plovnih puteva a manje ofanzivno za sprečavanje saobraćaja protivnika, kako ratnih tako i trgovačkih brodova.
Austrougarska je vodila pre svega defanzivni minski rat, položila je oko 6000 mina pretežno u području svojih pomorskih baza Pule, Šibenika, Boke, a u ofanzivne svrhe samo neznatan broj pred italijanskim lukama. Na tim minama je protivnička strana izgubila 1 oklopni krstaš, 1 pomočnu krstaricu, 4 razarača i 2 podmornice.
Italijani, a u ovom dijelu će biti uglavnom riječi o njihovim minama, u sam rat su ušli nespremni, odnosno premalo spremni , imali su oko 2900 mina raznih tipova, od toga novijih tipa Bollo oko 1400.
Međutim za vrjeme rata je mornarici isporučen0 još  oko 14000 mina, od kojih je upotrebljeno oko 9100 mina. 
8000 mina je italijanska mornarica položila za zaštitu svojih baza i luka na Jadranu, Jonskom i tirenskom moru, a oko 4000 je položila u ofanzivne svrhe van svojih voda pre svega u sjevernom Jadranu.
Britanci su u Jadranskom moru pre svega za jačanje i postavljanje pomorske baraže na  Otrantu položili oko 1000 mina.
Šematski prikaz minskih polja je na slikama ispod.[attachment=1][attachment=2]Šeme su iz knjige La Marina nella Grande Guerra (Franco Favre)

Mine upotrebljavane u italijanskoj mornarici u I SR
Opisat poimenično tipove mina je dosta problematično, radi razlike u podacima koji potiču od raznih izvora. Uzevši općenito to je segment oružja koji je u literaturi najslabije obrađen.
Mornarički oficir Elia je bio u početnom periodu vodeći dizajner mina. On je 1900g je dizajnirao minu, koja je kasnije po licenci proizvođena i u Vickers-u, kao British Elia, u francuskoj kao Vickers Breguet, a američka mornarica je kupila mine od Vicker-sa i planirala njihovu proizvodnju u Norfolku (Navy Yard).
Ove mine su koristile za aktivaciju mehaničkog upaljača, dugu polugu. Kada bi brod udario u polugu, ona bi se zakretala i oslobodila udarni mehanizam, koji bi detonirao minu. Bila je punjena sa 110 kg, piroksilina (praskavog pamuka), kasnije i TNT-a. Ovo je bila veća verzija koja je korištena za defanzivne svrhe.  1913 italijanska mornarica je imala 1000 mina Elia tipa za odbranu luka. Postojala je i manja verzija sa 25kg, piroksilina.Do 1906 je Elia bila standardna mina, kada je izabrana Novero mina za njenu zamjenu.
U Novembru 1914, Elia je objavio da je veliki broj mina ili naručen ili izrađen u raznim europskim državama 30.000 u Engleskoj, 10.000 u Francuskoj, 5.000 u Italiji i 5.000 u Španiji. Britanske su bile Vickers Elia tipa, francuske Vicker Breguet mine, a Španci su isto imali Vickers Elie, jer je Vickers dominirao u španskoj pomorskoj industriji.
 Italijani od Francuza dobili  Vicker Breguot mine početkom rata. Te mine nisu imale polugu, kao Elia mine, več jaram sa šiljatim rogovima. Jaram je bio upet sa gornje i donje strane mine. Mina se detonirala kada je brod za određenom snagom udario i izazvao rotaciju, koja je oslobodila oprugu sa udarnim iglom. Jaram se morao zakrenuti za 15 do 16 stepeni da bi oslobodio udarnu iglu. Inače je sistem isti kao i kod Vickers Elie, razlika je samo što je na jednoj poluga, a  na drugoj jaram. Mina je bila sferična, diametra 770mm, težine 360 kg, sa eksplozivnim punjenjem od 60 kg piroksilina.
Dolje slike engleske i francuske verzije Elia- mine[attachment=1][attachment=2][attachment=3]
Nastavlja se.

Mine Bollo su početkom rata bile najmasovnije u italijanskoj ratnoj mornarici, 1400 kom. Ove su mine smatrane poprilično neuspjelim. Opisno to su bile 1912 Bollo mine hidrostatskog tipa. Paljbeni uređaj je operirao pod uticajem vodenog pritiska. Sferična mina je imala četiri  roga namještena neposredno iznad sredine tijela mine. Pri udaru broda u rog, on i pucao, i voda pod pritiskom bi kroz fleksibilnu cijev u hidrostat koji oslobađa paljbeni mehanizam.
Minimalna dubina potrebna da bi se mina aktivirala bila je 6ft. Težila je 548lbs uključujući tu 160lbs(80kg)TNT-a.
Ako bi mina otpala od sidrenog konopa,  plutala je okrenuta i tada je bila bezopasna. Ako bi se ponovo uspravila automatski se aktivirao paljbeni mehanizam.Položajna dubina mine je bila od 6-20 ft, a polagala se na dubinama do 60 fadoma
Dolje presjek,  i  slike iz proizvodnje Tosi-Taranto.
[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]
Nastavlja se

Do 1906 Elia mine su bile standardne blokadne mine, kada je odlučeno da ih zamjene Novero minama. Ova verzija Novero mine je imala 220lb eksplozivnog punjenja i oko 100m sidrenog konopa. 1908 godine prvi put je viđena od strane Britanskih oficira.
Mina se sastojala od dvije posude, gornje, koja obezbeđuje uzgon i donje u kojoj se nalazio eksploziv (piroksilin). Posude su međusobno spojene cilindrom u kojem se nalazi udarač oblika igle.
Uređaj za paljenje ima kuglu postavljenu u ležištu pri vrhu posade. Pri nagibu 40 stepeni kugla ispada iz ležišta i preko vodećeg cilindra pada na udarač koji preko detonatora izaziva eksploziju.
Mina ima hidrostatičko osiguranje, tako da se kugla oslobodi, mina prelazi u oštro stanje, tek kada hidrostatski uređaj pod pritiskom oslobodi loptu, tako da čašu u kojoj se nalazi gurne prema dole. Mina je bila opremljena sidrom za automatsko sidrenje sa predhodnim utegom.

[attachment=3]
[attachment=4]
Kasnije se usvaja licenčna proizvodnja sličnih mina. To je bila ustvari Sauter-Herle mina izrađena po licenci, tako da se zove i 1911 Herle 75M, sa 75 kg eksploziva i 100m sidrenog konopa. Kada bi brod udario u minu, jedna čelična lopta bi pala u vertikalni tunel na upaljač (visina pada je bila 19.7inch). Ta lopta je stajla u zaštitnom okviru spojenom na hidrostat. Kada bi mina dostigla dubinu 6 ft, hidrostat je potisnuo zaštitni okvir prema dole, a kugla bi ostala na obruču. Prilikom udara broda i naginjanja mine, kugla bi pala u tunel i po njemu na upaljač.

[attachment=1]
Pored ove italijani su imali u upotrebi i Herle 75M 1916g i Herle 100M 1916g, gdje broj znači težinu punjenja –eksplozivnog. Dužine sidrenih konopa su bile 100m. Upaljač je bio hidrostatski. Mina je položajnu dubinu zauzimala pomoću predhodnog utega. Na 6 ft dubine sigurnosni hidrostat je postavljao minu u oštro stanje. Mina bi detonirala kada bi jedan od rogova (4 roga) bio slomljen. Kada bi voda stigla do hidrostata, on bi oslobodio udarnu iglu koju bi udarna opruga gurnula prema detonatoru.
Dole je šema ove mine.

[attachment=2]

Ove mine koje smo spomenuli su kontaktne mine (le torpedini), pored ovih u upoterebi su bile i plutajuće mine (galleggiamento)  kao i kontrolirane mine (ginnoti). Kod kontroliranih mina , služile su za zaštitu luka, bio je potreban osmatrač na obali, koji bi nadolaskom neprijateljskih brodova aktivirao te mine.[attachment=1]
Plutajuće mine su bile 1915/40 Simion (proizvedeno 500kom) i oscilirajuće Ceretti i Tosi (naručeno oba tipa po 1000mina. Ove mine (Tosi) su imale jednu gumenu vazdušnu posudu, koja  je punjenjem ili pražnjenjem regulirala položajnu dubinu. Praktično je mina oscilirala između dvije položajne dubine. Mjeh se punio iz spremnika komprimiranog vazduha u mini.[attachment=2]

Kod predhodne mine sam zaboravio napisati, da su sve plutajuće- oscilirajuće mine bile postavljene za kratak period. Svega 4-6 sati, kada bi se morale deaktivirati, eksplodirati ili potonuti.
Kao dodatak još jedna plutajuća mina koja se izbacivala iz aviona. To je Avionska mina 70/1918., ofanzivna mina za borbu protiv površinskih brodova. Dubina minske posude u slučaju kada je plutala je bila cca 5 ft. Imala je 70kg eksploziva, snabdjevena je sa šest mehaničkih rogova, imala hidrostat koji ju je stavljao u oštro stanje.
Kada bi se izbacila iz aviona, plovak se odvajao od tjela mne i punio se vodom, mina je plutala zahvaljujući negativnom uzgonu, morskom sidru i plovku. Položajna dubina je zavisila od dužine konopa do plovka.

Paljbeni uređaj-sistem se oslobađao pri udaru broda na rog, udar se preko poluge prenosio na točak koji je zarotirao i oslobodio udarač koji se nalazio pod pritiskom udarne opruge.
Za samolikvidaciju posle 9 sati je korišten galvanski element, dizajniran da u tom vremenu korozijom otvori rupu u tjelu mine, ušla bi voda i potopila minu.[attachment=1]

Bravo ML, odlično prezentirano!

Dodajem nekoliko fotografija A-U mina (Schupita......)
https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=7990.105

Hvala @Duje, @ Jadran tvoj prilog nacrta a-u mina je potpun, ima podosta napisano u topiku o minama , ali mislim da bi vse trebalo koncentrisati na jedno mijesto, kako bi to bilo preglednije. Ipak se a-u mine gube po cijelom forumu, ako je sada riječ o minskom ratu na Jadranu (ISR) mislim da bi priloge mogli skupiti ovdje, u svakom slučaju A-u mine nisam mislio zaobići i nešto ću o njima napisati.
 
Za početak jedna sličica a-u mine koja je otkinuta od sidra lutala Jadranom, pokupio ju je italijanski brod. Vidi se rogovi, koji su sastavni dio inercjonog paljbenog sistema, sa strane vertikalna polugica koja je spojena na kočnicu sidrenog uređaja. Na tu polugicu je bio pričvrščen plovak pomoču koga se regulisala položejna dubina mine..[attachment=1]

A-U mine
Austrougarska je u ratu položila oko 6000 mina.
Stare mine tipa A, B, i B1 bile su punjene praskavim pamukom. Najstariji tip upotrebljen u I SR bila je mina tipa B oblika odrezanog obrnutog konusa, napunjena sa 40 kg praskavog pamuka, B1 je imala blaži konus i imala je punjenje od 47kg praskavog pamuka.
Tip C je ipak bila glavna mina upotrebljena u I SR. Prvi tip se pojavio 1989g i verzije koje su se razlikovale samo u minornim detaljima nosile su oznake godina kad asu prihvačene u proizvodnju,
C.89,C93,C.96, C.98, C.99, C.03, C.08,C.10 i C.12. Sve su bile cilindričnog oblika, 1m visoke, napunjene sa 100kg praskavog pamuka, izuzevši C.99 koja je imala punjenje od 58.8kg . Od C.10  se mine pune amatolom ( 30%TNT, 46% ammonal-salpetre, 22%aluminijuma, 2% uglja)
 Kao što smo rekli oba tipa B I C su korišteni u ratu, ali kakogod glavni i najbrojniji tipovi su bili C.08, C.10 i C.12. Mine su bile sve slične, razlikovale su se u detaljjima. Sve su imale pet rogova- mesinganih špica, raspoređenih na gornjem dijelu cilindra.Udaro broda u šipku dolazi do aktiviranja paljbenog mehanizma. Za sidreni uređaj je na principu plovka. Prosječno  je mina postavljana na položajnu dubinu 2-3m.  Mine su imale 100m sidrenog konopa.
Mine su se obarale sa šina, a mogle su se obarati i bočno sa klizača.
Kontroliranih i plutajućih mina Austrijci nisu imali. Korištene su  i razni tipovi italijanskih mina koji su izvučeni iz mora.
Ovdje je @Jadran postavio kvalitetne materjale i crteže a-u mina, paljbenih mehanizama, kao i načina sidrenja.
https://www.paluba.info/smf/index.php/topic,7990.msg126782.html#msg126782
[attachment=1]

Njemačke mine na Jadranu.
Nešto malo i o njima, zaslužile s upre svega radi efikasnosti.  To su na Jadranu mine koje su polagane sa podmornica(UC I i II, te UE). Najviše su korištene za zaprečavanje luka, a masovno su upotrebljene i uzduž albanske obale. O tim minama ima malo napisanog, a sve što je napisano u raznim izvorima, a konsultovao sam poprilično knjiga i pregledao splet nije baš isto. Tako da ću ovdje iznjeti samo osnovne karakteristike. Mine su razvijene od E mine koja je bila standardna mina polagana sa površinskih brodova.
E-mina je imala galvansko paljenje Hertz rogove, eksploziva je imala 150kg, a imala je i osiguranje od salmijaka, kao i hidrostatsko osiguranje, koje je prekidalo žičanu vezu ako bi isplivala, znači neutralisalo bi je u skladu sa Haškom konvencijom 1907g.
Sva ta osiguranja na podmorničkoj mini nisu puno značila jer su se mine nalazile (kod UC I i UC II)u tunelima koji su prolazili kroz čvrsti trup i nisu bili zatvoreni. U njima je vladao pritisak već zavisno od dubine zarona podmornice.
Da bi se zaštitili rogovi prilikom izbacivanja iz podmornice, sa strane su montirane četiri zaštitne letve koje su sprječavale da rogovi dođu u dodir sa tunelom. Sami rogovi su postavljeni samo sa gornje strane. Sistem sidrenja je bio pomoću hidrostatatskog uređaja, mina bi potonula na dno a nakon toga se odvojila i zauzela položajnu dubinu.
Za podmornice sa vanjskim tubama (tako ih nazivam iako prolaze kroz tijelo podmornice jer su u njima vanjski uslovi)  Postojala su dva tipa mina UC120 i UC200, razlika je bila u količini eksploziva TNT. Obim je ostajao isti produljeno je samo tijelo mine same.
Ovdje treba napomenuti da su tu minu UC120 izvadili i italijani, zarobivši je zajedno sa podmornicom,kad  su ispred Taranta izvdili potonulu podmornicu UC 12(a-u oznaka U 24) i prepravili je u svoj polagač mina X-1.[attachment=1][attachment=2][attachment=3]
Pored ovih mina za tip UE, taj tip je imao mine smještene u dvije tube od 1000mm koje nisu komunicirale sa okolnim morem znači bile su zatvorene , izrađene su mine UE150 koje su imale 150 kg eksploziva(TNT-a, kasnie je eksploziv mijenjan na Amatol hexa-nitro, koji je bio lakši za proizvodnju)) Za razliku od  predhodnih koje su se mogle sidriti do 100m, ove su mogle sidriti do 125m. Paljbeni sistem je isti galvanski, Hertz rogovi.
Iako nisu upotrebljavani na Jadranu, kad smo kod podmorničkih mina, da kažem da su Nijemci  izradili dva tipa mina koje su se polagale iz torpednih cijevi, znači podmornica nije trebala biti određena kao minopolagač, to je moglo iz svake podmornice. Engleske oznake su TI i TIi, obadvije su imale 190lb TNT-a. Obe su imale Hertz rogove, a da ne bi udarile u stjenke torpedne cijevi, TI je imala samo par vertikalnih rogova, a TII je koristio napredniji sistem, rogovi su bili večim dijelom uvučeni dok se mina nalazila u cijevi.
Ovde da napomenem izvještaj amerikanaca od septembra 1918g ,da se je šest A-U podmornica upotrebljavalo kao polagači mina?[attachment=4][attachment=5]

Doktrina minskog rata.
Italijani su sve do dolaska Admirala Revel na čelo mornarice nisu polagali dovoljnu pažnju primjeni mina u pomorskom ratovanju. Svojim dolaskom 1913g on je do 1915g povećao arsenal minskog oružja sa 200 na 2900 mina. I ta količina je bila premalena za potrebe intenzivnog minskog rata. On je predvidio zaštitu vlastitih luka i dužobalnih komunikacija, u cilju zaštite od brodova, a pre svega podmornica.
Sjeverni Jadran je plitak i Thaon di Revel je velikim minskim poljima na sjevernom Jadranu sprječiti Austrijskoj floti izlaz na otvoreno more i prisiliti je da ostane u vlastitim bazama, prisilivši je tako na više »gerilsko ratovanje«
Za zaštitu baza su postavljene minska polja sa minama na položejnoj dubini 3-4m, a tamo gdje je dubina bila ispod 12 m  postavljane su kontrolirane minske prepreke koje su kontrolisane iz obalskih kontrolnih stanica.
Od ofenzivnih minskih polja su postavljena minska polja u Sjevernom Jadranu, koji je to dozvoljavao (maksimalna dužina sidrenih konopa je bila 100m) i uzduž plićih dijelova Istočne obale Jadrana . Normalno da sa ovim minama nisu mogli blokirati izlaz iz Boke radi predubokog mora. Regia Marina je blokirala minama i Albanske luke, a na samu Otrantsku baražu je potrošeno 1900 Bollo mina.

Austrijska mornarica je predvidila defanzivno miniranje za zaštitu vlastitih baza i obalnih zona, kao i ofanzivno miniranje koristeći brodove flote na kojima su bile ukrcane mine. Četiri Pulske baraže imale su 1500mina položenih u linijama sa guščim linijama bliže obali i rjeđim dalje od obale, oko deset nautičkih  milja. Obalska artiljerija je krila prolaze između miniranog područja i obale.
Mine predviđene za defanzivno miniranje Trsta ostale su u Puli i postavljene ssu tek 1915 ulaskom Italije u rat
Šibenik je takođe branjen minskim poljima, postavljenim između  vanjskih otoka i minskim zaprekama između ostrva koja su zatvarala ulaz u Šibenski kanal.
Defanzivna minska polja su postavljena i na prilazima u Kvarnerski zaliv i mjestimično na vanjskim međuotočkim prolazima, štiteći unutrašnje plovne rute, kako je vidljivo na šemi postavljenoj na početku topika.
Ispred Boke su postavljene mine kako slljedi : 21 minska baraža u zalivu Trašte, radi zaštite od eventualnog neprijateljskog iskrcavanja,  baraža od Prevlake i   od rta Oštro (28 mina), ispred glavnog ulaza (33 mine) i na samom ulazu od Rta Kobila kontrolirano minsko polje, koje je podržavano sa artiljerijom i dvije torpedne stanice na kopnu.
Sva ova polja su kako od strane austrijaca tako i italijana pojačavana i obnavljana jer je svaka oluja otkidala pojedinačne mine od sidra.
Prva žrtva rata bio je Baron Gautsch koji je naletio na prijateljsku minu 13 augusta 1914, da bi već 23 augusta torpiljarka Tb26 naletila na plutajuću minu otkinutu od sidra i potonula…
Ofanzivna minska polja su Austrijci postavljali između Medue i Drača duž albanska obale , kao i ispred Venecije i Brindizija.
Njemačke podmornice su polagale mine u Jadranu pre svega ispred Brindizija i ispred Albanske obale.

Brodovi polagači.
Prije nego pređem na tekstualni dio, jedna interesantna fotografija, SMS Chamaleon-a sa krmene strane, na šinama se vidi mina tipa C, sa sidrom i plovkom za određivanje položajne dubine, spremna za obaranje.[attachment=1]

Italijanski minopolagači.
Na početku rata italijani su imali četiri stare torpedne krstarice, prerađene u minopolagače sa kapacitetom do 60 mina to su bili Goito, Minerva, Partenope i Tripoli. Osim tih brodova koji su bili namjenski korištene su za defanzivno miniranje i pomoćne krstarice.
Za ofanzivne operacije su bili predviđeni razarači i torpiljarke a posle 1917g i MAS-ovi.
Prvu podmornicu minopolagač italijani su dobili 1918  od izvađene podmornice UC12 koju su popravili i uvrstili u flotu 1917g, prvu misiju je izvršila u oktobru 1917, polažući ofanzivne mine ispred otoka Unije. 1918 su joj se pridružile još dvije podmornice istog tipa (prekopirana je X1) koje su  uglavnom vršile ofeanzivno miniranje, doduše bez ikakvog uspjeha.
[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Austrijski minopolagači
Austrijci su imali tri stara minopolagača Dromedar (kapaciteta 50 mina), Salamander (90 mina) , Basilisk (145 mina) i novi brod  Chamaleon (240-300 mina).
Stari parobrod Carniolia služio je kao depot brod.
Mine su mogli polagati brojni brodovi, krstarice, razarači, torpiljarke.
Njemačke podmornice UCI i UC II su vršile ofanzivno miniranje.
[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Minolovci zaraćenih strana.
Italijani su ušli u rat sa 6 vedeta- minolovaca (vedette dragamine). Kao minolovci  se upotrebljavaju ribarski brodovi, 1916g od japanaca su kupljeni ribarski brodovi , 1916g, koji su kasnije naoružani i obavljali su razne zadatke u okviru flote, uglavnom su bili topovnjače, minolovci opremljeni sa Oropesa mehaničkim minolovkama, označavaju se kao tip G.  Kupljeno je 47 brodova sa oznakama G 1do G 47. To su brodovi od 425 t dimenzija 38,15x6,78x3,28m, brzine 10čv, naoružani sa topovima 2x76/40mm, ovo su podaci za G 1, ali uglavnom su brodovi bili od 315 do 470t deplasmana.[attachment=1]
Kasnije  su im se pridružile Vedette Dragamine klase RD građene u italijanskim brodogradilištima. Do kraja rata u sastav je ušlo trideset ovih brodova, istisnine od 200-220t, različitih tipova, zavisno od brodogradilišta. RD je originalno značilo Rimorchiatori Dragamine, da bi kasnije to značilo Regio Dragamine.[attachment=2][attachment=3]
Podaci za RD-1, građen je u Cantieri di Castellammare di Stabia, ušao u operativu 1916g. Imao je istisninu 197t i dimenzije 35,5x5,8x2,14m, motor od 800ks, brzinu 13,1, a naoružanje 1x 76/40mm.
Neki od ovih minolovaca su kasnije bili i u JRM.
Normalno da svi ovi brodovi nisu angažovani na Jadranu, angažovani su i na jugu i na zapadnoj obali Italije.
Austrijci su početkom rata imali deset starih torpiljarki pretvoreno u minolovce TB27,29,30,33,34,35,36,37,38 i 40.Tokom rata pridružilo im se još deset brodova i to TB19-25,31,32 i 39. Neki od tih su pod oznakom D bili i u mornarici  JKRM i kasnije posle 1941 u Italijanskoj mornarici.[attachment=4]
Pored njih je upotrebljeno pet popisnih parobroda, jedanest večih motornih čamaca i neki tegljači.
A-U mornarica je naručila i izgradnju serije manjih minolovaca, koji nisu ušli u sastav do kraja rata. Za ilustraciju u Rijeci su porinuti minolovci MT130,131 i132,1918g. Zapljenjeni su od Italijana posle rata i završeni u Rijeci za njihov račun 1920, postavši RD58,59 i 60. Oni su imali istisninu 121t, i dimenzije 31X6,5X1,4m.[attachment=5]

[attachment=1]Lutajuće mine su bile opasne za obe strane, često su brodovi stradali na prijateljskim minama. Dole jedna žrtva SS Adelberg, naišao na lutajuću minu u Žirjanskom kanalu na putu iz Splita u Rijeku 20.juna1916g.

Malo kasnim s par fotografija; Minolovci tipa "G" od 1-47 svi su odreda bili japanski ribolovni brodovi koji su kupljeni i preradjeni. Oznaka "G" je mozda dosla od talijanskog naziva za Japan "Giaponne"?
[attachment=1]
[attachment=2]

Jedna interesantna fotografija, ispod fotografije piše KuK mina. Mina je italijanska Bollo mina sa hidrostatskim paljenjem. [attachment=1]

Iako se uspjeh minskog rata nikako ne mjeri samo sa brojem i veličinom potopljenih brodova, već pre svega postizanjem zadanih ciljeva prilikom polaganja minskih prepreka u smislu odvraćanja i zaštite,odnosno ometanja neprijateljske plovidbe morem, ovdje ču pokušati hronološki iznjeti gubitke ratnih brodova na Jadranu. Svaka nadopuna je dobrodošla. Pa da krenem:

23.08.2014
TB 26, Flamingo, potonuo pola sata nakon što je udario u plutajuću minu, 6milja od Pule.
24.02.2015
DAGUE, francuski razarač, udario u minu i potonuo na sidrištu like Bar. Ova prestižna jedinica francuske flote se nalazila na eskortnom zadatku, obezbeđivala je engleski parobrod Whitehead.
Noču 24.02. se nalaziljo usidren ispred ulaza u luku, ali zbog jakog vjetra sidro je oralo i brod je noču udario u minu. To je bila mina koju je posijala UC 25.[attachment=1]
3.07.1915
17 OS Italijanska torpiljarka udarila je u minu polažući minsko polje ispred istarske obale, tačnije ispred Kopra. Brod je pripadao klasi torpiljarki PN, I serije a slova znače u kom je brodogradilištu rađena(PN-Pattison Napoli a OS –Oderi di Sestri). Brod je bio deplasmana 140/157t i dimenzija 42,54,64x1,47m, naoružan sa 1x57/43mm i dvije torpedne cijevi 450mm, brzine 27čv.[attachment=2]

8.8.2015
SM U 12, prva austrijska podmornica potopljena u ratu. Zapovjednik  Egon Lerch je operisao u vodama ispred Venecije. 08.08. italijanske jedinice su pretraživale dno, gdje je dva dana ranije razarač Rosolino Pilo udario pramcem  nepoznati objekat, kad asu opazili jaku eksploziju u minskom polju  položenom ispred Punte Sabbione. Kad asu ronioci pretražili dno našli su olupinu SM U 12, koja je potopljena sa svom posadom.
17.08.1915
JALEA, itallijanska podmornica, ona je udarila u minu  u trščanskom zalivu. 16.08. je isplovila iz Venecije sa zadatkom da obezbeđuje torpiljarke koje su postavljale mine u neprijateljskom zalivu, Trebala je ležati na dnu ispred Porto Busa i sačekati  torpiljarke, koje su trebale noću 17 na 18 položiti mine. zadnji put je viđena u 0430, 17.08. iz signalne stanice u Gradu.
Drugi dan na obalu je doplivao jedini preživjeli sa podmornice torpedista Arturo Vietri, koji je ispričao šta se u međuvremenu događalo sa podmornicom. Podmornica je ležala na dnu do 1200 časova, posada je ručala, a potom je podmornica produžila prema sredini zaljeva da bi u 1430 odjeknula eksplozija. Podmornica je pramcem udarila u minu. Nalazila se na dubini 14m, tako je šest članova posade na pramčani izlaz uspjelo napustiti podmornicu, ali nakon napuštanja pet ih se udavilo pokušavajuči plivajući stići do Grada, najbliže italijanske teritorije, jedino se pomenuti Vietri spasio posle 14 sati provednih u moru.
Podmornica je izvađena iz mora u maju 1954g.[attachment=3]
http://www.youtube.com/watch?v=UHD47X0wdFQ

4.12.1915
INTREPIDO, italijanski razarač, potopljen na mini ispred Valone.
03.08.brod je isplovio iz Brindizija pod komandom kapetana korvete  Lava.Zadatak mu je bio da sa još četiri razarača prati transport trupa koje su bile ukrcane na transportne brodove Re Umberto i Valpariso, sve ukupno 1800 ljudi i 150 četveronožaca. Uz albansku obalu u visini San Giovani di Medua, Re Umberto je udario u minu, koju je tu postavila UC 14 i potonuo za samo 15 minuta. Na brodu je bilo 765 ljudi. Razarač je pokupio oko 100 brodolomaca, koje je kasnije iskrcao u Valoni.
Posle iskrcavanja brodolomaca razarač je isplovio na protivpodmorničku patrolu, da bi i on u visini Capo Linguetta, udario u minu. Da se ne bi potopio nasukan je na obalu u pliću vodu i kasnije napušten. Nekoliko dana nakon toga brod je kliznuo u dublje more (35m) i tamo i ostao do danas.[attachment=1]
29.12.1915
LIKA i TRIGLAV , austrougarski razarači, stradali na minama ispred Drača. Posle dosta neuspjele akcije u Draču( luka je bila prazna) uprkos tome četiri razarača( snage su se sastojale od krstarice Helgoland i pet razarača) su ušla u luku, da bi pri povlačenju pod artiljerijskom vatrom ušla u minsko polje. Lika je odmah potonula a Triglav je imao oštečen krmeni dio i propelere, tako da je komandant sastava Seitz, naredio da se uhvati u tegalj.
Sastav sa brodom u teglju nije mogao postići veću brzinu od šest čvorova, a u međuvremenu su isplovili i saveznički  brodovi iz Brindizija, tako da je tehalj morao biti otpušten.[attachment=2]

23.06.1916
CITTA DI PALERMO, italijanska pomočna krstarica, poznatija po učešču u okupaciji Palagruže, udarila u minu 6 km od luke Brindizi i potonula. Minsko polje je još u decembru 1915 postavila UC 14. Brod je isplovio iz Brindizija prema albanskoj obali, a na palubi je imao ukrcano 540 vojnika Commonwealtha.
Posle eksplozije mine brod je potonuo, a preživjelima su odmah priskočili u pomoć engleski drifteri koji su spasili većinu brodolomaca. Dva driftera Freuchny i Morning Star su pri tome stradala na minama .[attachment=1]
10.08.1916
MELORIA, italijanska vedeta
11.12.1916
REGINA MARGHARETA, italijanski pre dreadnought, koji je bio baziran Valoni, u decembru je  trebao da  ode po naređenju admirala Milla u Taranto radi dokovanja, vrjeme isplovljenja je prepušteno odluci komandanta Bozzo-a. Kako je vrjeme bilo olujno čekalo se smirivanje vremena, tako da je brod odmah kada se je vrjeme umirilo 11.12 u 2100 digao sidra. Brod su pratila dva razarača Ardente i Indomito. Isplovili su kroz kodridor između minskih polja, da bi na prolazu na otvoreno more između otoka Saseno i rta Linguetta, stari brod udario u   minu, koja je dodatno izazvala eksploziju municijone komore na pramcu. Eksplozija je ostavila brod bez pogona i bez mogućnosti manevrisanja dok je naaglo dobijao pramčani trim. Posada je bježala prema krmi, ali ne zadugo, samo 5  minuta nakon eksplozije, krma se uzdigla i brod je sa pramcem nestao ispod površine. Sa sobom je povukao komandanta i 614 mornra. Spasilo se  18 oficira i 257 mornara.
Minu je postavila UC 14.[attachment=2]
15.05.1917
BOUTEFEU, francuski razarač, 15.05. isplovio je iz Brindizija i hitao u pomoć britanskom lakom krstašu Dartmouth z vrjeme bitke u Otrantu, kada je odmah kada je ostavio za sobom luku naišao na minu, koju je položila podmornica UC-25. Razrač je presječen u dva dijela potonuo u dvije minute, a sa mnim i cijelokupna posada.[attachment=3]
16.05.1917
U-5, za vrjeme uvježbavanja u fažanskom kanalu, krmom je udarila u minu i potonula na dubinu 36m, sa gubitkom 6 članova posade (od ukupno 19). Kasnije je dignuta i popravljena.
3.06.1917
SMS WILDFANG, austrijski razarač, 03.06. isplovio sa Csikos-om i TB-93, radi podrške operacije hidroaviona. Razarač je udario u plutajuću minu i potonuo kod Penade, povukovši sa sobom komandanta i 25 mornara.[attachment=4]
04.08.1917
W 4, italijanska podmornica, vjerovatno udarila u minu između Kotora i Drača, potonula sa cjelokupnom posadom.

13.02.1918
BERNULLI, francuska podmornica, udarila minu, ispred  Boke, nestala sa cjelokupnom posadom[attachment=1]
3.08.1918
UB 53 njemačka podmornica, Pola Flotilla, sa bazom u Boki. Potomula naišavši na mine postavljene u Otrantskoj baraži, 10 članova posade je nestalo sa podmornicom.
29.10.1918
RD 10, minolovac, naišao na minu kod rta Rodoni (Albanija) i potonuo
10.11.1918
36 PN,torpiljarka, stradala prilikom eksplozije mine u blizini albanske obale.
16.11.1918
CESARE ROSSAROL, mine ne znaju za završetak rata. Brod je isplovio iz Pule za Rijeku, ukrcan je bio i jedan srpski oficir, koji je u Rijeci trebao posredovati kod neregularnih srpsko-hrvatskih formacija, da prepuste grad Italijanima. Malo posle, dok je posada ručala, brod je prolazeči ispod Kamenjaka naišao na minu, koja je eksplodirala na polovici broda i prepolovila ga, tako da je u par minuta nestao sa površine.[attachment=2]
Vjerovatno:
1-2.04.1917
U-30, austrijska tipa U-27, maišla na minu u Otrantskoj baraži.

quote:
......
CESARE ROSSAROL, mine ne znaju za završetak rata. Brod je isplovio iz Pule za Rijeku, ukrcan je bio i jedan srpski oficir, koji je u Rijeci trebao posredovati kod neregularnih srpsko-hrvatskih formacija, da prepuste grad Italijanima.

----
Ustvari, bio je to raniji pripadnik K.u.K. Kriegsmarine (tada Maschinenbauingenieure 1. Klasse) Artur Malbohan koji je po nalogu iz Pule isao po spomenutom zadatku u Rijeku.

Hvala na popravku.

Jedna podmornica koju sam stalno imao na umu pa je izostavio.
15.07.1916
H-3,britanska podmornica tipa H, građena u Kanadi,  preuzeta 3.juna 1915g. U  Jadran je stigla zajedno sa H 1,2 i 4.
H-3 je bila u patroli ispred Boke Kotorske. Austrijci su iz osmatračke stanice na Punto Oštro vidjeli rano ujutru podmornicu, a kasno popodne zamjećena je eksplozija u vanjskom  obrambenom minskom polju. Iz  Kotora je poslan čamac, koji je na mijestu eksplozije našao veliku naftnu mrlju zajedno sa plutajućim ostacima sa podmornice.
Podmornica se nije vratila sa zadatka, ali šta joj se tačno desilo nije bilo nikakvih informacija. Admiral Kerr u svojim memoarima, iznio je i zanimljivu priču na koji način je potvrđen gubitak podmornice.
Gabriel O'Byrne (komandant podmornice Curie), kao ratni zarobljenik, poslao je poštansku kartu Ministarstvu mornarice u Rimu, gdje je zahtjevao da mu pošalju neke knjige. Zašto je to upitao Italjane bila je misterija, ali među zatraženim knjigama bila je i jedna koja je zapisana kao »Mineharsh 3(vols)«
Pronicljivi umovi su uspjeli riješiti ovu zagonetku, radilo se o šifriranoj poruci koja je imala vrjednu informaciju. »Mine H3«
Kako je O' Byrne došao do te informacije u zarobljeničkom logoru nije zapisano.
Dolje H 3 još u Newfoundland-u, prije nego je prešla Atlantik.[attachment=1]

9.07.1918
SM U 10, austrijska podmornica, tipa BI, da i nju stavimo, broji se kao gubitak, iako se nasukala i kasnije izvršen popravak. Udarila je u minu na sjevernom Jadranu na poziciji 45°30′N 13°00′E, ispred izliva Tagliamenta. Nije bilo gubitaka u posadi.
[attachment=1]

Plutajuća (otkinuta od sidra ) austrougarska mina tipa C. Sad kad je okrenuta lijepo se vidi kočnica bubnja sidrenog uređaja.[attachment=1]

ZAKLJUČAK
Nešto kao zaključak gore rečenog, ali nikako kraj topika. Došao sam do nekih novih saznanja koja bi bilo dobro kao nadopunu ovog topika obraditi u drugom topiku sa istom tematikom, kao nadopune i ispravke.
Poželjan je svaki komentar i prilog, koji nče voditi rasvjetljavanja ovog značajnog segmenta pomorskog ratovanja na uskim morima.
Minski rat je bio značajan segment tog rata kako u prvom tako i u drugom svjetskom ratu. Gore je obrađen prvi svjetski rat. U drugom svjetskom ratu mine su masovno korištene, jugoslovenska mornarica je izvršila   miniranje u aprilskom ratu, polja su bila dosta neprecizno položena, što kasnije pokazuju vlastiti gubici na minskim poljima, nadopunili su ih italijani, pre svega duž vanjskog ruba otoka istočne obale, čineći obrambene pregrade, štiteći od prepada uzdužnoobalski saobračaj i sprečavajući prodor protivničkih snaga u unutrašnje vode i iskrcavanje njihovih desanta. Nijemci kasnije 1944 prenos minski rat na istočnu stranu jadrana, radi zaštite od eventualnog desanta  i osiguranja povlačenja svojih trupa iz jugoistočne europa.(samo Nijemci su položili 5.500 mina)
Prvi svjetski rat je definisao neke principe pomorskog rata na uskim i zatvorenim morima kao što je Jadransko more.
Prvo takva mora imaju ulaz- izlaz, a kontrola toga je od strateške važnosti.  
U ovakvim morima nema mjesta za upotrebu velikih brodova, koji postaju odmah nakon isplovljenja potencijalne mete dosta lakših brodova.
Mali brodovi  (torpedni čamci, topovnjače, razarači ) i male podmornice preuzimaju vodeću ulogu.
Blizina avionskih baza ima značajan uticaj na vođenje pomoskog rata.
Mine postaju glavni faktor, one mogu biti postavljene svukud .
Sam rat bez obzira na opremljenost mornarica postaje poprilično gerilski, prepad sljedi prepadu….
Sve ove postavke se nisu promijenile dodanašnjih dana. Čudim se maloj upotrebi mina u zadnjim dejstvima na Jadranu, gdje se prema mom saznanu osim pokušaja blokiranja Lore i polagana u Splitskom vratima ništa značajno nije desilo(bilo bi koristo da neko ko ima više saznanja o primjeni mina u tom periodu, nešto iznase). Jedna mina u međuotočkom prolzu je pretnja koja se nikako ne može zanemariti. Ne miješam se u tačku 11. Gledam samo vojnički i šta se sa nekoliko dobro postavljenih mina moglo postići. Mine daju mogučnost suprostavljanja dosta jačem protivniku, sve to za relativno male pare, važno je samo saznanje da je mina položena.
Nije ni čudo što se sada to oružje masovno uništava u nekim mornaricama nastalim na prostoru koji je prije kontrolisala JRM. Valjda nekom tako odgovara.
Minski rat na Jadranu u prvom svjetskom ratu je pokazao svu svoju vrjednost, kod  zaštite glavnih pomorskih baza , međuotočkog prostora i koridora za dosta bezbjedan uzdužnoobalski saobračaj, što je za A-U bilo od strateškog značaja radi slabih puteva i snabdjevanja pomorske baze u Kotoru i  trupa na južnom  krilu. Pokazala se je vrjednost pre svega oko pule minskih polja u kombinaciji sa obalnom artiljerijom, čime se je ostvarila jaka obrambena linija na desetine milja udaljenosti od obale.
Veoma uspješana je bila i ofanzivna komponenta ovog rata pre svega zahvaljujući Njemačkim podmornicama koje su bile najaktivnije oko Brindizija i Albanske obale. Italjani su na tim preprekama pretrpjeli značajne gubitke, da ne govorimo o angažovanju protivmnskih snaga i psihološkom efektu.
Sjeverni Jadran je bio minama gotovo potpuno blokiran za upotrebu velikih brodova.
Italijani su svoje pomorske baze i uzdužno obalni transport zaštitili minskim preprekama, sada postavljanim i radi novog neprijatelja podmornica. Ofanzivna miniranja su vršena lakim pomorskim snagama, torpiljarkama i MAS-ovima
Mine su i u JRM bila najmasovnija sredstva pomorske odbrane, što je obradio Admiral Mamula u knjizi Mornarice na velikim i malim morima, koju je bez obzira na ideološka gledanja dobro pročitati.
Normalno da su se minska oružja razvila, pre svega nekontaktne mine, veće dubine sidrenja (do 1000m dubine), a i širi je diapazon polagača.
Težišta upotrebe mina su istovetna onim iz prvog rata. Sama obala diktira postavljanje minskih linija ispred otočke linije i u međuotočkom području koje je branjeno obalskom artiljerijom i raketnim sistemima. Prepreke obezbeđuju unutrašnji saobračaj, kao i sprečavaju prodor protivničkih snaga, kao i izvođenje desanta.
Mogunosti ofenzivno polaganja su veće pre svega zbog razvijenijih minskih sistema kao i širokog diapazona polagača.(tu se treba podsjetiti naših džepnih podmornica, naoružane samo minama)
Polaganjem mina razvijao se i sistem osmatranja i javljanja kako mina tako i podmornica. Tu je otočje pokazalo izuzetne prednosti.

Pa ni sami "nazovimo ga sukob" nije i nesto trajao.
Jedna vojska u povlacenju druga u stvaranju. Nije tu bilo zbiljske borbe.
Kasnije se sve odigravalo manje vise na kopnu.


Ko ce znati, svi kriju prave podatke kao zmija noge.

poz.

Ne bih komentarisao, znam da su minska sredstva  postojala, a sve se činilo da se oteža povlačenja....Ali kao što rekoh svako saznanje i razmišljanje o tom segmentu je interesantno.

Da ima još ostataka iz prvog rata kažu slike dolje.

Nalazi su obično u raspalom stanju, a u tom slučaju je bila je bila mina dosto dobro očuvana, tako, da je bila identifikacija moguča več u vodi.
No, prve predpostavke su bile, da je to UMB (vanjske dimenzije su slične), kasnije po precizniji analizi se je ustanovilo, da je to mina BOLLO.
Jedino nas je zbunjivalo šest rogova, jer po literaturi svi navode četiri roga.
Ribari su je vjerovatno našli negde u području Piranskog ili Tržaškog zaljeva i je ostavili na širem području privremenog ostavljanja morskih NUS. O tome nije bilo javljeno ni CZ niti Policiji.

Toliko za mali doprinos o tome što sve se može nači u našem jadranu.


[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3] 

Stvari u moru obično propadaju jako brzo ali uz napomenu, da ne sve.

Slika dolje kaže malo očiščeno kučište unutrašnjeg, centralnog dijela  mine sa vanjske strane, u predjelu mjehura za hidrodinamičko paljenje.
Ako pogledamo materiale od kojih je napravljena, možemo ustanoviti, da je mina  još uvijek opasna ako se je dira po unutrašnjosti, pa makar je preživjela 100 godina u moru.

[attachment=1]

Francuske mine.

[attachment=1]

To nisu francuske mine, vjerovatno su turske.
http://www.turkeyswar.com/navy/navalops.html

Zar nije mina BOLLO bila polagana u drugom ratu?

Bollo je polagana i u prvom i u drugom ratu.
http://www.regiamarina.net/detail_text_with_list.asp?nid=103&lid=1&cid=4

Turska mina izbačena na obali kod Samsuna.[attachment=1]

Interesantni filmovi
https://www.youtube.com/watch?v=SZAcz1rbtYw

https://www.youtube.com/watch?v=z8pTWFnlBPU

Krcanje mina na torpiljarku, Boka i polagač u vožnji.[attachment=1][attachment=2]

Vađenje upaljača sa Bollo mine, Austrijci je zovu »Tosi« mina.
Ali nije sve tako jednostavno. Iz opisa kapetana korvete v. Bayera vidmo i da je bilo složenijih primjera.Prilikom jednog vađenja mine, video je pored zavrtnja M čudnu ugraviranu oznaku. Mina mu se učinila sumljiva pa je prebačna na kopno. Skinuta je kompletna kapa, da bi posle skidanja vidjeli unutra mesingani lančić vezan na upaljač. Imali su ludu sreću pa je lančić bio prekinut. Inače zamišljen je da aktivira minu prilikom skidanja upaljača. Takve mine su imale posebnu oznaku.
Na takvim minama je stradalo nekoliko njegovih kolega ispred Pule Boke i Medue.
[attachment=1]

Kačenje mine pod vodom, dizanje mine i sidra (opet je riječ o Bollo mini, koja se aktivira hidrostatskim pritiskom kada voda prođe kroz slomljeni rog i oslobodi udrač, mina otkinuta od sidra pliva okrenuta i nema mogućnosti aktiviranja.)[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

Mina izbačena na obalu(Sikstiana, slo.Šešljan)okrenta je naglavačke pa se sa donje strane se vidi hvatište sidrenog konopa i otvor hidrostatskog osiguranja.[attachment=1]

Malo slikanja sa minama sa bjelom košuljom v.Bayer, onaj isti koji je opisao događaj sa osiguranjem mine(gore)[attachment=1][attachment=2]

Transport mina. [attachment=1]

Ovih se dana raspravlja o dubrovackoj mini iz ISR.
Ranije su pokazane slike Cara u Arsenalu 1917.g. gdje mu pokazuju ocigledno talijansku....
[attachment=1]
[attachment=2]
a na slikama od ranije se vidi izvlacenje. Je li mina u postavljanju bila u tom cilindru?

To je BoLLO mina, identična sa dubrovačkom, samo je kasniji model sa 6 rogova.
Ono sa rupicama jr sidro.