PALUBA

Raketni sistem PVO "Bristol Bloodhound", je raketni sistem britanske proizvodnje. Namenjen za PVO teritorije i teže je pokretan. Proizvod hladno-ratovske trke zapada i istoka.

Jedan od prvih sistema sa uvedenim poluaktivnim radarskim samonavođenjem raketa u zemaljskim PVO sistemima i po tome je značajan za spomenuti.

Za trupnu PVO, organizovana je modifikovana polumobilna verzija po nazivom "Thunderbird".

Sistem je izvožen u nekoliko zemalja, a poslednja aktivna zemlja korisnik je bila Švajcarska, gde je sistem korišten sve do 1999. godine.

Raketni sistem PVO "Blooodhound Mk I"

Prva verzija sistema, nosila je oznaku "Mk I" (Mark I).
Položaj je na početku postavljanja bio organizovan sa 16 lansirnih rampi sa po 1 raketom podeljeno na 2 razmeštajne prostorije od po 8 raketa na svakoj prostoriji i jednim Centrom za upravljanje vatrom.
Kasnije je to uvećano pa je konačno odlučeno da uobičajeni položaj kod RAF Velike Britanije bude koncipiran kao 2 vatrene jedinice sa po 16 lansirnih rampi/raketa svaka,( podeljenih na 2 polja sa po 8 raketa) i jednim Centrom za upravljanje vatrom po položaju, dakle ukupno 32 lansirne rampe/rakete/letelice po jednoj vatrenoj jedinici sa jednim Centrom za upravljanje vatrom.
Ukupno je bilo organizovano i postavljeno 10 položaja sa po 2 vatrene jedinice svaki, ukupno 320 lansirnih rampi/raketa.
Centar za upravljanje vatrom upravlja sa 2 vatrene jedinice sa lansirnim rampama i radarima za osvetljavanje i praćenje, tako da je eskadrila- skvadron (puk) (sastavljen od 2 vatrene jedinice) 2-kanalan po cilju.
Domet po daljini ove prve verzije sistema iznosio je do 35 km.

Raketni položaj sistema Bristol Bloodhound:

[attachment=1]


Prve verzije, dakle "Bloodhound Mk I" su imale pulsni radar Type 83 "Yellow River" osetljiv na refleksije sa zemlje pa je tako bio ometan i nije imao dobre rezultate kod gađanja niskoletećih ciljeva.

[attachment=2]

O drugoj verziji sistema "Bristol Blooodhound Mk II" se može ipak pronaći više podataka.
Naveo bih samo razlike i unapređenja u odnosu na "Bloodhound Mk I", da se ne ponavljam previše.

Izgled položaja uglavnom odgovara prethodniku Bloodhound Mk I:
Uobičajeni položaj kod RAF Velike Britanije bio je koncipiran kao 2 vatrene jedinice sa po 16 lansirnih rampi/raketa svaka,( podeljenih na 2 polja sa po 8raketa) i jednim Centrom za upravljanje vatrom po položaju, dakle ukupno 32 lansirne rampe/rakete/letelice po jednoj vatrenoj jedinici sa jednim Centrom za upravljanje vatrom.

Unapređenja na raketi:
Na raketi su ugrađeni moćniji motori Thor i povećani spremnici za raketno gorivo, tako da je domet rakete povećan sa 35 km na 80 km.
Usled toga je i brzina rakete povećana sa 2,2 na 2,7 Macha. Bojeva glava rakete je povećana sa 91 kg na 179 kg.

Unapređenja na radarskoj tehnici:
"Bloodhound Mk II" vatrene jedinice su imale CW radare za praćenje i osvetljavanje Type 86 "Fireflight" ili Type 87 "Scorpion". Ti radari nisu imali problema sa refleksijama sa zemlje pa je tako donja granica gađanja spuštena na oko 50 m.

Početne podatke vatrenim jedinicama slali su radari ranog upozoravanja sistema vazdušnog osmatranja i javljanja koji su se slivali u Centar za upravljanje vatrom i odatle slali na radare za praćenje i osvetljavanje u prvoj ili drugoj vatrenoj jedinici.
Centar za upravljanje vatrom upravlja sa 2 vatrene jedinice sa lansirnim rampama i radarima za osvetljavanje i praćenje, tako da je eskadrila-skvadron (sastavljen od dve vatrene jedinice) 2-kanalan po cilju.

Radar za navođenje Type 86:

[attachment=1]

Radar za navođenje Type 87 Scorpion:

[attachment=2]

Gađanje ciljeva u VaP-u je bilo sa poluaktivnim radarskim samonavođenjem. Dakle raketa je po dobijanju komande iz Stanice za kontrolu i lansiranje poletala pod određenim uglom i tako je letela dok ne otpadnu busteri. Tada je raketa prelazila sa penjajuće buster faze u srednju krstareću fazu, pa u fazu praćenja cilja preko signala koji se od radara Type 86 ili Type 87 reflektuje od cilja i onda se "obrušava" na cilj, odnosno navodi na tačku preticanja metodom proporcionalne navigacije gde se predviđa susret rakete sa ciljem.

Prva faza:

[attachment=1]

Druga i treća, završna faza:

[attachment=2]

Evo i jedan prilično dobar film o upotrebi britanskog raketnog sistema PVO "Bristol Bloodhound Mk.II", švajcarske vojske. Jedina "mana" snimka je što nema tona....ali pogledajte! :)
Inače radar za navođenje raketa je Type 87 "Scorpion":

https://www.youtube.com/watch?v=1F9mS1fNXVs&fbclid=IwAR0zjPPaxEVn3pwjAOWV_52G8Y04rjEU2YGzXu0BFkMW-9YgL-9wzaXyW9Q

Evo mali prilog temi.



[attachment=1]
poz.

https://youtu.be/gAIGXu1QpGM

https://youtu.be/L7YVdiw1jSw

Evo nečeg što nije direktno vezano za Bloodhounda ali jeste indirektno pa dok ne dobije upotrebnu vrednost (još uvek ne znamo zvanično u kom pravcu će ići razvoj ) neka bude ovde. Srpska kompanija EdePro je otpočela rad na "ram jet"raketnim motorima diametra 122mm ,a u radu koji je predstavljen na OTEH 2020.naučnom skupu nalazi se i Bloodhound  (u prevodu na Srpski njegovo ime je Krvoslednik-rasa pasa goniča) ali samo kao primer jedinog ram-jet pogonjenog sistema koji je bio u upotrebi u nekoj od Vojski. [attachment=1]

Ne znam da li znate da su Amerikanci i uopšte na zapadu, prebacivali Sovjetima (Rusima) da kopiraju njihove rakete.
Tako su raketu sistema PVO "2K11 Krug", koja inače veoma liči na raketu sistema "Bristol Bloodhound", a pogotovo na verziju za trupnu PVO "Thunderbird" nazvali "kopijom" iliti "plagijatom".
U tom smislu, ceo sistem "2K11 Krug" nosi zapadnu oznaku SA-4 "Ganef", a ta oznaka "Ganef" odabrana je iz Yiddish jezika (germanski jezik kojim govori oko 4 miliona jevreja, ptetežno naseljenih u Nemačkoj) i znači "lopov" ili "nevaljalac-bitanga".... :)

Ja nisam znao (jer ne govorim Jidiš ) ali eto sada znamo svi  ;D ;D ;D

Nije pomenuto da Bloodhound ima domet po visini od 15 000 metara  (verzija MK I) i da je bila u razvoju i verzija sa nuklearnom bojevom glavom  MK III, što valjda znači da može da gađa ciljeve i na zemlji (isto kao i NEVA i drugi slični sistemi),a planirana je i verzija MK IV koja bi bila mobilna  (to jest mogla da se kreće po bojnom polju ).

U Velikoj Britaniji je formirana grupa entuzijasta, zaljubljenika u tehniku i u sistem Bristol Bloodhound Mk I/II i naravno penzionisanih pripadnika tih jedinica, koji su se udružili radi očuvanja sećanja na sistem Bloodhound.
Nakon gotovo 30 godina od povlačenja raketnog sistema PVO Bristol Bloodhound i armijske verzije Thunderbird iz upotrebe u Velikoj Britaniji, odlučili su da pokušaju da osposobe jednu jedinicu!

U tom smislu, oni su preuzeli odnosno dobili od RAF-a i Britanske vojske (armijska verzija Thunderbird) neke komponente sisteme poput lansera, razoružanih raketa, čak i radarske opreme, pa tako imaju na primer radar za osvetljavanje i navođenje Type 86 "Fireflight" koga su čak uspeli da osposobe da radi! I sam radar i komandnu kabinu....

Organizuju druženja i okupljanja....dakle, stvarno za respekt!

Rade i javno podnose izveštaje za svoj rad, pa napominju da ih je prošla godina malo usporila zbog pandemije Covida, ali da nastavljaju rad kako na estetskom uređenju sredstava (na redu je farbanje sredstava) ali i na funkcionalnoj ispravnosti, pre svega radara "Fireflight".

Slika kabine radara za navođenje raketa nakon restauracije. Na monitorima se vide simulacije osmatranja, osvetljavanja, praćenja i "gađanja", jer postoji u radaru i svojevrsan simulator za uvežbavanje posada:

[attachment=1]

Slika radara Type 86 "Fireflight" tokom restauracije:

[attachment=2]

Turistička tura malim električnim Segway vozilima po razmeštajnoj prostoriji nekada aktivnog raketnog puka Bloodhound MkII u Švajcarskoj....zanimljivo...   :)


https://www.youtube.com/watch?v=vaiwLiakGKU

Protiv Zrakoplovni sistem Bloodhound BL-64 svicarske vojske. Vise nije u upotrebi i ovo su slike iz jedine sacuvane baze Bloodhound na Svijetu i u CH.
Baza nije otvorena za stalnu posjetu ali par puta na godinu se moze posjetiti uz predhodnu najavu . Prezentaciju nam je napravio posljednji zapovjednik baze , naravno sada u mirovini. Ovaj sistem su imale samo tri zemlje: V.Britanija, Singapur i Svicarska. Svicarska je imala zadnju poboljsanu varijantu. Domet sistema cca 200 km. Bojeva gadjanja su se vrsila na poligonima u V.Britaniji. Zadnja slika je stup koji sluzi za kalibraciju sistema.

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]

Ovaj stub na zadnjoj slici sluzi za kalibriranje sistema i nalazi se izvan baze na privatnoj parceli ali se niko nije bunio.
I da se pohvalim , pri kraju prezentacije je ovaj gospodin koji je prezentaciju vodio i kao sto sam rekao bio je zadnji zapovjednik baze, postavio je pitanje zasto su polozaji svih raketnih baza na uzvisinama a niti jedna u dolini npr. Tessin/Ticino? Ja sam znao odgovor jer bi imali od brda mrtve kuteve i postavljanjem na visinskim polozajima povecali su domet u visinu, nesto, ali vise vaznije u daljinu gadjanja. Dobio sam za nagradu knjigu, monografiju, i siveni amblem jedinice.

 :pilot :pilot :pilot :pilot :pilot :pilot       :marinero :marinero :marinero :marinero :marinero :marinero

Svicarska je imala MkII sistem i pokazali su nam za vrijeme posjete test verziju na konzoli.

https://www.youtube.com/watch?v=5Xl1By8vh3k

https://www.youtube.com/watch?v=6IB00A0Sqg4


https://www.youtube.com/watch?v=p0Z9TBa9PzI

Hvala za ovaj lep i detaljan prikaz  :klap  :)

Rakete sistema PVO "Bristol Bloodhound" na položaju na lansirnim rampama. Položaj čuvaju i obilaze pripadnici stražarske službe sa odgovarajućim zaštitnim odelima sa maskama i sa psima čuvarima....

Slika datira iz 1988. godine, britanska vojska.

[attachment=1]

   Pomalo stupidna situacija! Čovek nosi zaštitnu masku a pas ne? Nemački ovčar je otporan na BoT ili suzavac dok će se čuvaru slošiti. Sami sebi skočili u stomak.

Zanimljiva sudbina raketnog sistema PVO Electric Thunderbird u oružanim snagama Finske

10 godina nakon završetka Drugog svetskog rata, finskom vojno-političkom vrhu postalo je jasno da je nemoguće zaštititi glavni region od vazdušnih udara samo protivavionskim topovima. Međutim, 1950-ih Finska nije imala finansijska sredstva potrebna za nabavku modernog oružja. Takva prilika se pojavila sredinom 1960-ih, a istovremeno sa nabavkom mlaznih presretača, počela je potraga za sistemom protivvazduhoplovne odbrane koji bi mogao da se bori protiv bombardera van linije vida i prilagođen za dugotrajno borbeno dežurstvo.

U određenom trenutku, finska vojska je bila zainteresovana za britanski sistem protivvazduhoplovne odbrane srednjeg dometa Thunderbird. Kompleks, koji je ušao u upotrebu 1958. godine, imao je dobre karaktkeristike: ciljani domet lansiranja od 40 km i domet po visini od 20 km. Glavna prednost britanske poluaktivne radarsko navođene protivvazduhoplovne rakete bila je upotreba čvrstog goriva, što je olakšalo i pojeftinilo rad. Ovo je bilo značajno dostignuće, sovjetske protivvazduhoplovne rakete srednjeg i dugog dometa stvorene tih godina imale su mlazne motore na tečno gorivo koji su radili na toksično gorivo i agresivni oksidant.

Krajem 1960-ih postignut je preliminarni dogovor o nabavci britanskog sistema PVO, a Britanci su nešto kasnije predali komplet opremu za pripremu jedinice, uključujući i trenažne protivvazduhoplovne rakete modifikacije Thunderbird Mk I, bez goriva i bojeve glave.

Godine 1968. već je bila u toku proizvodnja poboljšanog modela Thunderbird Mk II, a britanska kompanija English Electric ozbiljno je računala na veliki ugovor. Međutim, u poslednjem trenutku Finci su odbili da kupe britanski sistem PVO. Iz kog razloga se to dogodilo, teško je pronaći prave odgovore. Možda se strane nisu složile oko cene. Trenutno su pojedinačni elementi sistema PVO Thunderbird Mk I izloženi u Muzeju protivvazduhoplovne odbrane u Tuusuli.

Vežbovna raketa sistema PVO Electric Thunderbird Mk. I u Muzeju protivvazduhoplovne odbrane u Tuusuli:

[attachment=1]


Izvor (https://topwar.ru/211783-finskie-radiolokacionnye-sredstva-kontrolja-vozdushnogo-prostranstva-i-obektovye-zrk-proshloe-nastojaschee-i-buduschee.html)

https://www.youtube.com/watch?v=6IB00A0Sqg4&t=540s