PALUBA

Pojam morske mine je svima poznat, međutim, red je da članovi ovako specijalizovanog foruma kao što je Paluba, detaljnije upoznaju o kakvim se oružju, o kakvim se eksplozivnim napravama radi. Koja je njihova osnovna namena, kakvih sve vrsta ima i na kojim principima funkcionišu. 

U glavnom, morske mine ili podvodne mine su podvodno oržje za borbu protiv brodova (ratnih i trgovačkih) i podmornica u površinskoj ili podvodnoj vožnji.

Prema načinu aktiviranja morske mine se dele na kontaktne, nekontaktne i dirigovane.

Da bi se kontaktna mina aktivirala, brod ili podmornica je mora dodirnuti i na taj način aktivirati njene osetljive elemente. Osteljivi (inicijani) elementi kontaktnih mina su najčešće olovni rogovi (Hercov rog), ili žičane antene, kod protivpodmorničkih antenskih mina.

Nekontaktne mine aktivira blizina plovnog objekta, odnosno dejstvo jednog ili više fizičkih polja broda ili podmornice na osetljive elemente mine. Kod nekontaktnih mina koriste se indukcioni (magnetski), akustični, hidrodinamički i kombinovani paljbeni uređaji. Ako je brod dovoljno blizu prišao mini, tj. ako je neko od njenih fizičkih polja dovoljno jako, paljbeni uređaj mine će aktivirati eksplozivno punjenje.
Nekontaktne mine su u najvećem broju slučajeva opremljene sa više senzora. 

Komandne mine se obično postavljaju na unapred očekivanim rutama brodova, u kombinaciji sa nekim senzorskim elementima koji otkrivaju prolazak broda ili podmornice. Aktiviranje mine se vrši iz kontrolnog centra.

Mine se postavljaju u moru, na rekama, jezerima. Prema mestu i načinu postavljanja delimo ih na:
- sidrene mine – drže se sidrom na određenoj dubini ispod površine vode
- na dnu ležeće mine – polažu se na morsko dno
- plutajuće (ploveće) mine – polažu se u vodu i plivaju nošene vodenom strujom

Osnovni sastavni delovi morskih mina su minska posuda, paljbeni mehanizam (upaljač) i sidreni uređaj.
Na dnu ležeće mine i ploveće mine nemaju sidreni uređaj.

U minskoj posudi smešteno je eksplozivno punjenje i paljbeni mehanizam, koji ima zadatak da izazove detonaciju mine. Minska posuda je obično metalni balon, koji ima određeni uzgon (osim na dnu ležećih mina) što obezbeđuje plutanje mine na određenoj dubini, odnosno sprečava njeno tonjenje.

U novije vreme pojavile su se pokretne mine (raketne i torpedne) – koje se lansiraju sa nosioca i vlastitim pogonom zauzimaju unapred programiranu poziciju postavljanja.

Eksplozivno punjenje morskih mina je u najvećem broju slučajeva bazirano na TNT, međutim, u toku 2. sv rata, uvidelo se da ovaj eksploziv upotrebljen sam za sebe nije dovoljno moćan, pa mu se dodaju i druge materije. Tako nastaju tipični vojni kompozitni eksplozivi velike brizantnosti i velike snage, kao što su:

-   torpex – mešavina TNT, heksogen (RDX) i alumijski prah
-   tritonal – mešavina 80% TNT i 20% aluminijumski prah
-   amatol – mešavina TNT i amonijum nitrata
-   amatex - mešavina TNT, RDX i amonijum nitrata
-   amonal – mešavina TNT, amonijum nitrat i aluminijumski prah
-   TAH – mešavina TNT, RDX i aluminijumski prah
-   TGAG-5 – mešavina TNT, RDX i aluminijumski prah
-   Heksotonal - mešavina TNT, RDX i aluminijumski prah

Svi navedeni kompozitni eksplozivi se širom sveta koriste kao eksplozivna punjenja za morske mine, avio bombe, bojeve glave raketa, torpeda, artiljerijske granate ......
U svim tim eksplozivnim smešama odnos pojedinih eksploziva je različit, često je to tajna proizvođača.

Šta se htelo postići mešanjem raznovrsnih eksploziva?
Osnovni cilj je povećanje razornosti eksploziva sa jedne strane, a sa druge strane povećanje bezbednosti prilikom rukovanja sa eksplozivnim materijama, tj. smanjenje osetljivosti eksploziva na udar, toplotu i druge vanjske uticaje.

Konkretno, u našem slučaju, u najvećem broju morskih mina, bojevih glava od torpeda i raktea koriste se mešavine TNT – RDX – alunijumski prah. Na ovaj način povećana je brizantnost TNT, smanjena je osteljivost RDX na vanjske uticaje, a alumijumski prah produžava eksplozivni impuls, a samim tim povećava ukupnu snagu eksplozije.

Ima li kakvih primera za korišćenje ovih mina ? Pada mi na pamet jedino reka.

Nakon uvodnog dela, gde sam u kratkim crtama objasnio opšte pojmove, koji se odnose na problematiku minskog naoružanja u mornarici, daću jedan kratak opšti prikaz o tipovima morskih mina koje je JRM imala u naoružanju.
Odmah u početku se moram ograditi: nemam pouzdanih informacija, zapravo nemam nikakvih informacija o minskom oružju u godinama posle 2. svetskog rata. Dakle, ne mogu dati kompletan istorijat te vrste naoružanja od 2. rata pa naovamo – sve do raspada. Moje informacije i znanja dosežu do sedamdesetih godina. Ono što je bilo ranije, obavijeno je tamom: ljudi koji su dolazili u kontakt sa minama u tom periodu su većinom pokojni, a raspoloživa literatura je nedostupna.

U glavnom, slobodno mogu kazati, da su u periodu posle rata u naoružanju JRM u najvećem broju bile zastupljene kontaktne sidrene mine (većina poreklom iz SSSR). Sve te mine su konstrukcijski veoma ličile na SAG-2, koju sam predstavio na Palubi. Razlikovale su se po nameni, odnosno veličini, tj po količini eksploziva u minskoj posudi. Uvođenje u naoružanje savremenih nekontaktnih mina, sa elektronskim logičkim sklopovima i višekanalnim paljbenim mehanizmima počelo je kasnije.    

Ova moja tvrdnja ima realne osnove, pošto sam početkom devedestih godina, kada sam počeo proširivati svoja znanja o mornaričkim oružjima, praktično godinama obilazio i posmatrao ogromne količine mina, u  Boki, koje su iz Hrvatske predislocirane u CG.
Oko 4000 (!?) komada velikih morskih mina, raznih tipova, bile su godinama postrojene na obali mora od Pristana pa skoro do Rosa, u dužini od nekoliko kilometara.  Rashodovanje tih mina je teklo sporo, trajalo nekoliko godina, i obala je potpuno raščišćena tek u drugoj polovini devedesetih godina.
Ljudi u Boki uopšte nisu bili svesni kakvoj opasnosti su bili izloženi tih godina: onoliki broj morskih mina na morskoj obali, praktično nezaštićene od bilo kakvog vanjskog uticaja ili sabotaže, naslagane jedno do drugog. Da su kojim slučajem eksplodirale, zbrisale bi sa zemlje ceo Herceg Novi, Kumbor, Đenoviće, Baošiće, Bijelu, Tivat i okolinu.
Izračunajte: oko 4000 mina, a najmanje eksplozivno punjenje su imale SAG-2 od preko 100 kg TNT, a bio je veliki broj sa eksplozivnim punjenjem od preko 200 kg. Kolika bi bila snaga eksplozije da su pukle, koliko kT?

No, sva sreća, grom uvek udara u vrh a ne u podnožje brda, gde su mine bile poslagane.
Bilo je to vreme haosa na svim nivoima!

Na početku ovog opšteg prikaza vraćam se na minu SAG-2, koja je već predstavljena na Palubi. Ove mine su konstrukcijski veoma stare (prototip je izgrađen 1908. godine), i mine sličnog tipa su se koristile u mornaricama širom sveta, više od sto godina. Principi gradnje mnogih savremenijih mina se baziraju upravo na principima gradnje mina SAG-2. Da pogledamo malo detaljnije:

Na prvoj priloženoj slici se vidi presek minske posude. Ona se u ovakvom obliku koristi i danas kod savremenih  mina i osnovni delovi posude su ostali isti od početaka pa do danas.
Minska posuda predstavlja jednu vodonepropusnu posudu namenjenu za smeštaj eksplozivnog punjenja i paljbenog uređaja mine. Ona štiti eksploziv i paljbeni uređaj mine od vanjskih uticaja (more, vlaga, mehanički udarci prilikom manipulacije). Obično je loptastog ili sličnog oblika i izrađeno je od mekoželeznog lima (kod savremenih mina stakloplastika, karbonska vlakna i sl.). U donjem delu kugle je minska komora (3) koja je napunjena sa eksplozivom. Gornji, prazan prostor daje telu mine neophodan uzgon, koji obezbeđuje pravilno sidrenje i držanje mine na predviđenoj dubini. Na gornjoj polulopti postoje otvori, svaki sa svojom specifičnom namenom: za smeštaj hidrostatkog osigurača (4), za smeštaj olovnih rogova i drugih snezorskih elemenata (5), za smeštaj potapača (6). Očnjaci sa karikama (9) služe za dizanje i prenošenje minske posude. Centralni očnjak (10) na donjoj polulopti  služi za spajanje sidrenog uređaja na minsku posudu, a otvor (11) služi za nalivanje i kontrolu eksplozivnog punjenja.
Upaljač se smešta u postolje (12) na eksplozivnom punjenju.
Ovakav oblik i raspored osnosvnih delova je manje više sličan kod svih sidrenih mina.  

Sledeća slika prikazuje faze sidrenja automatsih sidrenih mina, koje položajnu dubinu zauzimaju sa površine vode.
1. faza – kada se mina sa broda položi u more prethodni uteg ispadne i odmotava unapred odmerenu dužinu konopa (sajle). Na taj način se određuje na kojoj dubini će se mina sidriti.
2. faza – minska posuda isplivava na površinu, a minsko sidro zajedno sa prethodnim utegom tone ka dnu. Pošto je prethodni uteg specifino teži od minskog sidra ono tone brže i odmotava celu dužinu sajle za postavljanje dubine.
3. i 4. faza – prethodni uteg je odmerio položajnu dubinu, sidrena sajla se odmotava sa sidrenog uređaja, minska posuda pluta na površini mora.
5. faza – prethodni uteg je došao na dno i vrši kočenje bubnja na kojem je namotana sajla za sidrenje – odmotavanje sidrenog konopa prestaje. Mina je još na površini.
6. faza – Sidro i dalje tone i svojom težinom povlači minsku posudu pod površinu mora na odmerenu položajnu dubinu.

Tek kada mina dođe na određenu dubinu hidrostaski osigurač (reaguje na pritisak vode) dovodi minu u ’’oštro stanje’’, tj. zatvara strujni krug između paljbenog uređaja i upaljača. Šećerno osiguranje je mehanička zaštita, da se hidrostaski osigurač ne može nikako dovesti u ’’oštro stanje’’ pre nego što se mina položi u vodu. U slučaju da minsko sidro popusti ili pukne sidreni konop, minska posuda isplivava na površinu i hidrostatski osigurač prekida strujni krug između paljbenog uređaja i detonatora, te čini minu neopasnom.
U pojedine tipove mina se ugrađuje potapač. To je malo eksplozivno (najčešće barutno) punjenje usmerenog dejstva, koje posle isteka postavljenog vremena detonira i otvara otvor na oplati minske posude, ne izazivajući pri tome detonaciju eksplozivnog punjenja mine. Na taj način mina tone na dno mora i postaje bezopasna (uslovno rečeno).    

Od sidrenih mina ovakvog tipa JRM je u svom arsnenalu imala i mine SAG-1, koje su takođe predstavljene na Palubi. Osim toga, imali smo i mine SAG-3. Ove zadnje su u principu bile veoma slične prethodnima, osim što je njihovo eksplozivno punjenje u odnosu na SAG-2 bilo duplo veće. Mine SAG-3 su rashodovane sedamdesetih godina.

Što se tiče mina SAG-2B, moram dopuniti izlaganje koje sam postovao na Palubi.

Početkom devedesetih godina izvršena je određena modifikacija na osnovnom projektu (modifikovano je oko 60 mina).
Ugrađen je satni upaljač SU-10 ili SU-20 u minsku posudu, a minsko sidro je konstrukcijski izmenjeno, tako da se nakon polaganja mine u vodu mina nije usidrila već je plutala. To praktično znači da je mina plutala (plivala) na vodi neusidrena, nošena morskom strujom i tako je ’’lovila’’ svoj plen.
Na taj način je dobijena modifikovana mina: SAG-2B – plutajuća.
Namera konstruktora, odnosno onoga ko je osmislio ovakvu modifikaciju je očito bila, da se u slučaju nekog ozbiljnijeg, opšteg ratnog sukoba u bližem okruženju ili totalne blokade neše zemlje i naših pomorskih snaga, ovakve plutajuće mine puste niz struju – pa na šta nalete. Radni ciklus takvih mina je bio najviše 10, odnosno 20 sati, u zavisnosti od tipa satnog upaljača koji je ugrađen, i nakon isteka tog vremena one bi detonirale, naravno, pod uslovom da pre toga ne doplutaju do nekog broda ili luke.
Sva sreća, te plutajuće mine nikada nisu upotrebljene i ubrzo posle agresije 1999. godine su rashodovane i delaborisane.
  
Od kontaktnih sidrenih mina u naoružanju smo imali još protivpodmorničke antenske mine SAGA-M.74. Princip je isti kao kod prethodno spominjanih, osim što je ova mina sidrena na većim dubinama i pored olovnih rogova imala je i antenski paljbeni uređaj. Obradiću je kasnije, detaljnije.
 
Sledeća sidrena mina iz arsenala JRM je SAM-M.80 i predstavljena je na Palubi.

Sidrena mina PM je bila Sovjetske kontrukcije. Namenjena je za borbu protiv podmornica u zaronjenom stanju. Za razliku od prethodnih imala je oblik sličan torpedu i mogla se polagati iz torpednih cevi podmornica. Radi se o mini sa veoma specifičnim načinom sidrenja na velikim dubinama. U jednoj izvedbi je imala akustični a u drugoj antenski paljbeni uređaj. Eksplozivno punjenje je kompozitni eksploziv. Rashodovna je odavno – sedamdesetih godina, tako da o njoj ne znam skoro ništa.  

Sledeća grupa mina su na dnu ležeće mine KMD, AIM-M.70 i AIM-M.82, te Švedska mina GMI-100 ’’Rockan’’. Prva je već predstavljena na Palubi, a ostale ću pojedinačno predstaviti u narednim zapisima.
 

Evo i slika uz prethodni tekst

Da samo napomenem i olovni rogovi mine su zaštičeni čeličnim kapama koje su povezane sa čeličnim konopom sa slipnom kukom , kako nebi došlo do aktiviranja prilikom manipulacije.

ML svrati na ''Ostala tematika iz oblasti RM'' i naći ćeš detaljan opis mine SAG-2 sa priloženim fotografijama. Na jednoj od njih videćeš kompletan olovni rog sa metalnom zaštitom, oprugom koja odbacuje tu metalnu zaštitu kada se istopi šećerno osiguranje, zatim galvanski elemenat i ampulu sa kiselinom. Sve se lepo vidi na slici.

Nisam ništa loše mislio kad sam ono napisao, ali iz slika se gdje su rogovi i zaštite  baš se i ne vidi način oslobađanja zaščita, ali sam sad vidio da je duje to u replici ljepo bio objasnijo.

Taman posla - samo sam hteo da ti ukažem da je tematika SAG-2 već obrađena, a ti možda nisi čitao. Malo je razbacano po Palubi.

Idelmo dalje Lovac! Polako se prisječam satova nastave.
Duje

Duje, ako si ti stari miner, morao bi nešto više da znaš o sovjetskim minama PM. Da li ih poznaješ - ako jeste pripomogni malo i napiši nešto o njima.

To su sidrene akustičke mine i imaju dežurni akustički i bojevi akustički kanal, bil je davno, ali i ja ču pokušati nači podatke. To su bile pored AIM 1000 najsavremenije mine u naoružanju RM.

Mine su uglavnom namjenjenje za postavljanje iz podmornica, pri položajnoj dubini 15-20m se mogu sidriti do 400m dubine.Eksplozivno punjenje je 230 kg, radus nanošenja oštečenja je 10-25 m, namjenjene za borbu protiv brodova i podmornica i akustičko-akustičke.Oblik je prilagođen polaganju iz torprdnih cjevi,cigarastog su oblika. U naoružanje SSSR-a su uvedene 1959g.

https://www.paluba.info/smf/ostala-tematika-iz-oblasti-rm/mine-sag-1-i-sag-2/msg38726/#msg38726

Predlažem, da se ova diskusija ili podaci o minama iz ovog dela prebace na taj podforum.

O tim minama neznam ništa. Ja sam ona eksperimentalna "Šuvarova" generacija. Sa našom klasom su stalno nešto eksperimentirali. Sve što smo pisali, morali smo na kraju specializacije predati na uništenje. Teke su nam bile zavedene u knjigu  za povjerljivu literaturu. A sam znaš, šta pitomac razmišlja- samo, da što prije završi nastava.  Na brodu nismo mogli praktički ništa sami napraviti ni minama ni torpedima (TČ)
Duje

A mogao bi neko napisati nesto o SDB i BDB (sporotonucim i brzotonucim dubinskim bombama).

Idemo na sledeću minu. To ne znači da smo zaključili diskusiju na prethodne teme.

Mornarička sidrena automatska galvano – udarna antenska mina SAGA-M.74 je namenjena za borbu protiv podmornica u zaronjenom stanju, te protiv podmornica na površini i površinskih brodova. Mina je razvijena od kontaktne mine SAG-1, doopremanjem te mine sa žičanim antenama i antenskim paljbenim uređajem.
Polaže se sa površinskih brodova koji su opremljeni odgovarajućim minskim tračnicama i krmenim nastavcima.
Mina SAGA – M.74 je sidrena, sa automatskim uređajem za sidrenje na principu prethodnog utega, sa plavljenim sidrom. (To znači da se sidreni uređaj, kada se mina položi u more, puni morskom vodom i to mu obezbeđuje dodatnu težinu). Postavljenu položajnu dubinu zauzima sa morske površine, na isti način kao SAG-2.

Mina SAGA – M.74 ispoljava sigurno dejstvo na brod ili podmornicu ako je pravilno usidrena i ako nakon isteka potrebnog vremena od 30 ± 15 minuta brod ili podmornica udari u minu, savije jedan ili više olovnih rogova, ili pak podmornica u zaronjenom stanju ostvari kontakt sa jednom od antena (gornjom ili donjom), i zadrži kontakt potrebno vreme za aktiviranje antenskog paljbenog uređaja.

Topiva (šećerna) osiguranja (ista su kao kod SAG-2) i elektronski osigurač drže minu u bezopasnom stanju 30 ± 15 min nakon polaganja u vodu. U tom vremenu mina se ne može aktivirati. Šećerna osiguranja se postavljaju u slipni štrop i u hidrostatski osigurač. Otapanjem šećernog osigurača u slipnom štropu koji obezbeđuje zaštitu olovnih rogova, odbacuju se zaštitne kape olovnih rogova (olovni rogovi su isti kao kod mine SAG-2). Otapanjem šećernog osiguranja u hidrostatskom osiguraču otpočinje rad elektronskog osigurača. Nakon isteka vremena osiguranja (oko 12 min) elektronski osigurač priključuje minsku bateriju na elektronski antenski paljbeni uređaj i time mina postaje opasna.

Mina eksplodira ako:
- telo podmornice ostvari kontakt sa jednom od antena (gornja i donja) u trajanju od oko 3 sek. I ako tako generisani električni signal u antenama sa svojim karakteristikama zadovoljava parametre ulaznog sklopa, odnosno, dovoljno je jak da pobudi ulazna kola antenskog paljbenog uređaja, koji izaziva eksploziju mine.
- nailaskom broda ili podmornice savije se jedan ili više olovnih rogova. U njima se lome staklene ampule sa elektrolitom. Elektrolit dospeva u galvanski članak gde se razvija napon od oko 1,8V, što je dovoljno da dovede do eksplozije mine.

Osnovni TT podaci mine:

- položajna dubina mine sa donjom antenom i bandažom  .................   4 – 9 m;
- položajna dubina mine sa gornjom i donjom antenom  ....................   40, 73, i 90 m;
- dubina mora za polaganje mine  .......................................................      10 – 430 m;
- potreban pritisak za ukopčavanje hidrostata  ....................................   4,32 ± 1 bar;
- potrebno vreme da se mina dovede u ošto stanje  .............................   30 ± 15 min;
- granični minski interval ....................................................................   80 – 100 m;
- maksimalna brzina broda prilikom polaganja  ..................................           15 čvorova;
- trajnost položene mine u moru  ........................................................   1 godina;
- težina kompletno opremljene mine  .................................................   1000 кг;
- težina eksplozivnog punjenja  ..........................................................   240 kg (TNT)
- dužina sidrenog konopa ....................................................................   395 m;
- dužina konopa za odmeravanje položajne dubine  ...........................   91,5 m;
- dužina gornje antene  ........................................................................   30 m;
- dužina donje antene  .........................................................................   30 m;
- dužina bandaža  .................................................................................   25 m;

Sudbina ovih mina je ista kao i SAG-2: rashodovane su i delaborisane. Eksplozivno punjenje je prerađeno u privredni eksploziv, a minske posude i sidra su na gomili u krugu železare Nikšić, čekaju na red da budu istopljeni.
Na žalost nije ostala ni jedna mina – čak ni za izložbu.

Naredne dve fotografije prikazuju kompletnu minu SAGA-M.74, spremnu za polaganje u more.
Na prvoj slici, na minskoj posudi vidi se plovak sa namotanom antenom. Nakon polaganja u more plovak isplivava prema površini mora i  stalno drži nategnutu antenu.
Na drugoj slici je vidljivo minsko sidro. Uočljiv je prethodni uteg, čija je sajla namotana na malom bubnju, na vanjskom zidu sidra. Debela sajla koja se uočava unutar sidra je namenjena za sidrenje mine.
Vidi se da je minsko sidro šuplje – nakon polaganja u more, puni se morskom vodom.

Mina SAG koristi isti detonator kao i mina SAM-M.80, ali podsticajni meci se donekle razlikuju, mada su međusobno zamenjivi. Na sledećim slikama je prikazano pakovanje podsticajnih metaka.

Sledeća mina iz arsenala JRM je indukciona, na dnu ležeća mina GMI-100 ''Rockan''. Radi se veoma savremenoj mini, švedske proizvodnje. Mornarica bivše Yuge se opremila ovim minama tokom osamdesetih godina, i ova mina je najsavremenije podvodno oružje koje smo ikada imali u naoružanju.
Mina je prvenstveno namenjena za zaprečavanje obalnog ruba i luka protiv manjih brodova (desantnih), što znači da joj je osnovna namena zaprečavanja protiv desanata u očekujućem rejonu,  a može se upotrebiti i za zaprečavanje protiv podmornica (do 100 m dubine).

Mina se može polagati sa brodova opremljenih tračnicama za polaganje mina i sa neopremljenih brodova uz pomoć dizalice, a i sa obale, uz pomoć dizalice.

Mina GMI-100 je po svojoj konstrukciji dvokanalna mina – paljbeni uređaj je tako konstruisan da na njega mogu biti priključena dva različita senzorska uređaja. Kod nas je koršćena kao jednokanalna indukciona mina, za čije aktiviranje je potrebno promenljivo – dinamičko magnetsko polje određenih karakteristika. Paljbeni uređaj je tako konstruisan, da se na njega bez ikakve dorade može priključiti i drugi kanal (akustički). Prilikom upotrebe akustičkog kanala dodatni senzor se smešta u već unapred pripremljeno mesto, u telu mine, umesto balastnog utega, i na taj način paljbeni uređaj postaje dvokanalni: akustičko – indukcioni.

Mine koje smo posedovali u JRM nisu imale senzor za akustični kanal, već samo indukcioni, tako da se jedan kanal paljbenog uređaja nije korisito. Umesto akustičnog senzora u ležište je bio postavljen balastni uteg, radi stabilnosti mine prilikom polaganja u more.

Paljbeni uređaj se može porgramirati pre polaganja mine i mogu se postaviti sledeći taktički parametri:

-   vreme početne neaktivnosti;
-   period neprekidne aktivnosti u toku 24 sata;
-   periodična aktivnost u određenim vremenskim intervalima;
-   vreme sterilizacije ili likvidacije;
-   uključenje ili isključenje zaštite protiv dizanja mine;
-   uključen ili isključen brojač prelaza brodova.

Sve te različite mogućnosti programiranja i praktično amagnetično telo mine onemogućavaju bezbedno razminiranje.
Paljbeni uređaj mine se napaja električnom energijom iz baterijskog bloka sa 8 litijumskih baterija od po 3,7V.

Telo mine je specijalne konstrukcije i oblika, koja omogućava nekoliko načina polaganja (sa opremeljenog ili neopremljenog broda ili sa obale), a određuje joj i putanju kroz vodu, odnosno ''planiranje''. Putanja mine kroz vodu zavisi od ugla pod kojim se polaže. Da bi mina pravilno ''planirala'' i dostigla maksimalnu udaljenost od mesta polaganja (približno dve dužine od dubine mora na mestu polaganja) potrebno je da ugao polaganja bude u granicama od 300 do 600.

 Osnovni TT podaci:

- masa mine sa pakovanjem  ...............................................................   oko 250 kg;
- masa opremljene mine za polaganje  ................................................   192 kg;
- masa eksplozivnog punjenja (liveni heksotonal)  ............................   104 kg;
- masa prenosnog punjenja (heksogen)  ..............................................   1,2 kg;
- masa inicijalnog punjenja (heksogen)  .............................................   0,38g;
- dubina mora za polaganje   ...............................................................   5 – 100 m;
- granični minski interval ....................................................................   25 m;
- vreme rada početnog hidrostatskog – pirotehničkog osigurača  .......   25 – 60 min;
- vreme početne neaktivnosti  ..............................................................   32 ili 64 min;
- maksimalna dozvoljena visina za polaganje  ....................................   3 m
- brzina tonjenja  ..................................................................................   oko 2 m/s
- temperatura sredine za ispravan rad paljbenog uređaja .....................    +4 do +300C;
- trajnost položene mine u moru  ..........................................................   1 god;   



U skladištima RM CG još uvek ima 100 kom ovih mina, obzirom na sastav eksplozivnog punjenja, koji zahteva poseban tehnološki pristup da bi se delaborisalo. Najlakši i najjednostavniji metod delaboracije – uništavanja ove vrste eksploziva je detoniranje. Zbog poznatih problema u CG – ne postojanje adekvatnog poligona za uništavanje, za sada se ne zna kakva će biti sudbina ovih mina.
Odluka je doneta: moraju se uništiti, ali kako – ne zna se?
Činjenica je da su sve mine prevedene u ’’bezopasno stanje’’, tj. razoružane su – povađeni inicijalni elementi iz njih i čeka se odluka.

Sledeća slika prikazuje opremu za kontrolu i podešavanje paljbenog uređaja mine Rockan

Ode mi malopredjašni post bez slike

Sledeće mine, koje želim predstaviti jesu akustične – indukcione na dnu ležeće mine AIM-M.70 i AIM-M.82.
Ove mine su savremeni naslednici mina KMD. Kad kažem savremeni, prvenstveno mislim na elektronski paljbeni uređaj kojim su snabdevene. Paljbeni uređaj ovih mina je na osnovu Sovjetskog prototipa razvijen i proizveden u bivšoj Yugi. Konkretno, svu elektroniku za ove mine je proizvodio i sklapao RIZ.

U naoružanje je prvo uvedena mina AIM-M.70, krajem sedamdesetih godina. Eksplozivno punjenje mine je bio čisti TNT, a sama mina je bila izuzetno velika, sa eksplozivnim punjenjem od preko 700 kg.
Kasnije je razvijena novija verzija AIM-M.82, koja se od prethodne razlikovala samo po eksplozivnom  punjenju: umesto čistog TNT korišten je TAH-76. Iako je eksplozivno punjenje ove mine bilo skoro upola lakše nego kod prethodne, po snazi je ono bilo moćnije.

Osnovna namena akustično – indukcionih na dnu ležećih mina AIM – M.70 i AIM – M.82 je borba protiv površinskih brodova i podmornica (u površinskoj vožnji ili zaronjenih).
Mogu se upotrebiti i kao tempirne mine u moru i na kopnu. Mine se mogu polagati sa površinskih brodova i podmornica (kroz torpedne cevi kalibra 533mm).

Kada se polaže sa površinskih minopolagača mina je upakovana u drvenu ambalažu i smeštena je na minska kolica.
Da bi se polagala iz torpednih cevi mina se posebno oprema. U jednu standardnu torpednu cev kalibra 533mm stanu dve mine. Lansiranje mina se vrši pojedinačno.

Paljbeni uređaj mina je pasivni, akustično – indukcionog tipa. Kao kanal paljbe korsti se indukcioni kanal, dok akustični kanal služi kao dežurni.

Osiguranje pri rukovanju i polaganju mine ostvareno je pomoću dva hidrostata koji se aktiviraju prilikom polaganja, kada mina dođe na dubinu veću od 3,5 m.

Mina je opremljena sklopom za sterilizaciju – likvidaciju mine, koji ima zadatak da izvrši sterilizaciju odnosno samouništenje mine nakon postavljenog broja dana, na brojaču.   

Mina je opremljena sa brojačem prolaza brodova, koji ima zadatak da izvrši selektivno aktiviranje.

Sklop za regulaciju zakašnjenja paljbe namenjen je za aktiviranje mine u najpovoljnijem momentu – da bi se brodu koji plovi iznad mine nanela što veća oštećenja.

Zaštitni kanal štiti paljbeni uređaj mine od nepravilnog funkcionisanja usled smetnji koje nastaju prilikom uključivanja u rad, bliskih eksplozija i od višestrukog odbrojavanja brojača prolaza brodova.

Osnovni TT podaci za AIM – M.70

- dubina mora za polaganje (protiv površinskih brodova)   ................    6 dо 50 m
- dubina mora za polaganje (protiv podmornica) ...............................     dо 150 m
- težina kompletno opremljene mine za polaganje sa broda ...............    1300 kg;
- težina kompletno opremljene mine za polaganje sa podmornice  ....           1100 kg;
- težina eksplozivnog punjenja  ...........................................................   725 kg (ТNТ)
- paljbeni uređaj: dvokanalni akustično – indukcioni (dežurni, bojevi i zaštitni kanal)
- početna neaktivnost, kao i vreme sterilizacije i likvidacije ....od 2 časa do 12 meseci;
- zakašnjenje paljbe   ...................................................        0, 1.5, 3, 5, 7, i 10 sekundi;
- brojač prolaza brodova ...................................................................     od 0 do 899
   prelaza;
- granični minski interval  ................................................................   150 m;

Radni vek položene mine u moru zavisi od kapaciteta minske baterije. Proizvođač te baterije je garantovao da mina može izdržati 12 meseci u moru ....
 
Za minu AIM – М.82 sve isto, osim:

- težina kompletno opremljene mine za polaganje sa broda ..............           950 kg;
- težina kompletno opremljene mine za polaganje sa podmornice  ...           800 kg;
- težina eksplozivnog punjenja  ..........................................................   480 kg
  (ТАH-76: TNT + aluminijumski prah + heksogen)

Sudbina na dnu ležećih mina AIM-M.70 i M.80 je identična prethodno opisanim minama:

AIM-M.70 čije je eksplozivno punjenje čisti TNT su delaborisane, međutim sa mlađim minama iz ove porodice je zapelo, zbog nemogućnosti delaboracije kompozitnog eksplozivnog punjenja. Tako da ove mine još uvek predstavljaju veliku opasnost po okolinu. Veliki broj mina (blizu 200 komada) je razasut i obrastao travom i drugim rastinjem u krugu nekadašnjeg vojnog kompleksa Opatovo. Tamo stoje još od 1999. godine. Ako bi sada ušli u objekat malo koju minu bi odmah opazili - dobro su maskirane vegetacijom. Preostala količina (oko 100 komada) nalazi se na Pristanu, u skladištu, skoro bez ikakvog nadzora.
Problem Kod AIM-M.82 je isti kao kod svih do sada opisanih oružja sa ovakvim tipom eksplozivnog punjenja: kako ih delaborisati i šta sa produktima delaboracije?
Nemam nikakvu noviju informaciju o tome kako su tehnološki razvijene zemlje rešile problem uništavanja bojevih glava, granata, bombi, mina i sl. koje imaju u sebi takvo eksplozivno punjenje.
Navodno, kod njih se takva sredstva specijalnim alatom seku u sitne delove, koji se mogu bez bojazni po okolinu bezbedno detonirati.

U prilogu postavljam nekoliko slika o minama AIM [attachment=1]

Još jedna interesantne priča za AIM mine. Naglašavam da je u pitanju priča, pošto zvaničnu informaciju o zbivanjima koja ću opisati nemam. Samo sam ih čuo od pouzdanog prijatelja.

Početkom devedesetih u akvatoriju CG planirana je i realizovana vežba miniranja i razminiranja sa na dnu ležećim minama. Jedna naša podmornica je položila nekoliko školskih mina AIM-M.82, gradeći tako ''minsko polje''. Zatim su minolovci imali zadatak razminiranja, tj. da otkriju i da ''onesposobe'' položene mine.

Elem, podmornica je uspešno obavila zadatak, položila je mine u planirano''minsko polje''. Zatim su minolovci krenuli na zadatak i posle dugotrajne potrage priznali su da nisu pronašli ni jednu položenu minu.

Mine i dan danas leže u mulju na dnu Jadranskog mora!

Zaključak izvucite sami: iako je bila poznata tačna pozicija svake mine koja je iz zaronjene podmornice položena na dno mora, ni jedna nije nađena!
 
Ovu priču sam ispričao sa ciljem da ukažem na to koliko su morske mine opasno oružje i kako je veliki problem razminiranje nepoznatog područja, gde je neprijatelj položio minsko polje.....     

Fizička polja broda

Za bar približno razumijevanje djelovanja minskog i protuminskog naoružanja potrebno je prvo poznavanj fizičkih polja broda na čemu su i zasnovani ti oružni sistemi, pa imam osječaj da o tome na forumu vlada prilična praznina.
Svi koji smo bili u mornarici sječamo se periodičnih mijerenja, kontrole magnetskog polja broda kod Galiole(podmornice) i stanice za razmagnetisanje brodova podno Marjana.
Tematika je dosta opširna ja bih napisao samo par istočnica.
Fizička polja broda proučavaju sve savremene mornarice i o njima je dosta napisano.
Fizičko polje broda je područje koje se može izmjeriti i izraziti u nekoj jedinici polja (pritisak,frekvencije...).
Polja mogu biti:magnetska, akustička,hidrodinamčka,toplinska,gravitacijska....
Kod minskog oružja i ostalih sistema oružja največu primenu je našlo magnetsko, akustičko i hidrodinamičko polje.
Prema rasprostiranju mogu biti:
 bliža, primjenjuju se kod bojevih kanala
 dalja, kod dežurnih kanala,sistema za otkrivanje i samovođenje
Tablica rasprostiranja polja (pom.enc.)[attachment=1]

Magnetsko polje broda.
Prvo se je upotrebljavalo kod nekontaktnih mina.Polje je sastavljeno od dve komponente, permanentnog i promenljivog(induciranog)magnetizma.
Polje se može razložiti u tri komponente po X,Y,Z osi. S udaljacanjem od broda polje opada sa kvadratom udaljenosti, a od udaljenosti večoj od 1,5 širine broda kubom udaljenosti.
Takođe treba praviti razliku između promene magnetskih upaljača (kod njih je potrebno samo magnetsko polje) i indukcjonih upaljača gdje je potrebna promena magnetskog polja po vremenu H/dT. Magnetsko polje (H) je vrloo šaroliko obzirom na vrstu broda, a dT promena po vremenu u fukciji je brzine broda.(kod elektromagnetske minolovke se postiže simulacija puštanjem određenog profila struje)
Magnetno polje broda(ratnih)se kontroliše, razmagnetiše, a mnogi imaju avtomatski uređaj za kontrolu i smanjenje magnetskog  polja tzv degausa.
Za dodati je da magnetsko polje broda stvaraju i korozivne struje, sistemi aktivne i pasivne zaštite, turbulencija vode oko broda, rad električnih uređaja...[attachment=2]

Akustičko polje broda.
Svako kretanje broda kroz vodu izaziva titraje različitih frekvencija koji zajedno čine akustičko polje broda
Veličina ovisi o amplitudi i frekvenciji osnovnih komponenti:
  Vibracijske, to je osnovni šum broda koji nastaje udarom vode u trup broda,nastaje na postoljima glavnnih i pomočnih strojeva, hidrodinamičke sile koje nastaju radom propelera...On je obično niskofrekventni do 16Hz
 Hidrodinamički, koji nastaje trenjem čestica o oplatu broda,
 Šum propelera,rad propelera ne izaziva samo vibracijske šumove več i kavitacijske šumove

Hidrodinamičko polje broda.
je prostor oko broda u kome se može izmeriti promena hidrodinamičkog tlaka
Olik, dimenzije i vrednosti ovise o geometrijskim proporcijama broda, obliku podvodnog dijela i brzini.
Hidrodinamičko polje je našlo uglavnom primenu kod minskih oružnih sistema pre svega  jer nije konstruisana minolovka za borbu protiv takih mina.

Još jedna pokretna stanica za mijerenje polja mornarice Novog Zelanda[attachment=3]

U okviru se nalaze senzori za mijerenje raznih polja i signal se prenosi na plutaču koja ima instrumente za daljinsko oćitavanje

ML, čestitam, odličan dodatak uz prikaz minskog oružja raznih tipova i principa dejstva!

Lovac i tebi svaka čast za iscrpne podatke o minskom oružju RM.

Dejstvo podvodne eksplozije mine
Proučavajuči iskustva iz djelovanja  podvodnih oružja u I sv.ratu, došlo se do zaključaka da je rušilački efekt veči za jednaku količinu eksploziva , ako se aktivira na određenoj daljini od trupa broda  a ne direktno na trupu. Između dva rata vrše se obsežna istraživanja podvodnih eksplozija i to rezultira tačnijim podacima prema kojim su konstruisane nekontaktne mine upotrebljene u II svetskom ratu.

Kod podvodne eksploozije stvaraju se visoke temperature i tlakovi koji rezultiraju udarnim valom i plinskim kuglama i mjehurima.
plinski mjehur se širi i postepeno penje prema površini predajuči energiju vodi koja ga obkružuje tokom nekoliko pulsacija.(kada se pritisak u plinskom mjehuru izjednači sa pritiskom vode ekspanzija se nastavlja i stvara se manji pritisak u plinskom mjehuru,pritisak vode se prenosi ponovo na plinski mjehur u kojem pritisak raste dok radi inercije ne postane veči od pritiska vode, tada opet prenosi energiju na vodu...)To se odnosi na eksploziju u neograničenoj sredini, gdje nemamo uticaja površina vode i  morsko dno.
Kod eksplozije u ograničenoj srediniimamo dva slučaja:
 Eksplozija na površini vode: plinski mjehur brzo dolazi do površi vode i u dodiru sa površinom naglo opada njegova energija, nema nni pulsiranja,
 Eksplozija na dnu(na dnu ležeče nekontaktne mine): kod nje se ukupna energija za rušenje povečava odbojem od dna sve do 35%, u zavisnosti od sastava dna. Zavisno od dubine postoje i pulsacije.
 Da pogledamo  uticaj udarnog vala na oplatu broda pri kontaktnoj eksploziji, odnosno u neposrednoj blizini oplate broda.Plin je elastičniji i stisljiv samo dejstvo na oplatu je amortizovano u odnosu na udarni efekat vode koja je nestisljiva. Pri eksploziji na oplati broda i prodoru oplate plin kroz rupu brzo ekspandira i gubi se  energija  udarnog vala, oštečenje je relativno ograničen otvor, po površini malen ali veliki po dubini.
Kod nekontaktnih eksplozija nosilac udarnog vala je energija vode.Otvor na brodskoj oplati je veči ali je manji po dubini.
 Oštečenja broda zavise od količine i vrste eksploziva, o razmaku od centra eksplozije ,pritiska udarnog vala o dubini centra eksplozije, njezinom mjestu i konstrukciji broda.
 Povečanjem količine eksploziva  dolazi se do jedne granice kada odnos količina eksploziva -radius rušenja ne teče linearno več se pojavljuje zasičenje i to kod približno 1500kg. Govori se o klasičnom eksplozivu TNT. Radi toga se na dnu ležeče mine izrađuju sa maksimalno 1000kg eksploziva.

Da spomenemo još iskustvenu metoda, eksperimentalna metoda dobijena na osnovu proučavanja oštečenja i podataka iz dosadašnjih ratova

Q-potrebna količina eksploziva
C-koeficjent oštečenja broda (iskustveni)
r-radius od centra eksplozije

                                          Q = C  X  r3(r na treču)


   uvjeti za eksploziju                karakter vrsta oštečenja                                                             koeficjent  C
___________________________________________________________________________________________________

 Eksplozija po boku                   ulegnuče oplate i prodor vode                                                       0.09
                                            probijanje vanjske oplate                                                              0.5
                                            probijanje pregrade dvodna                                                           2.0
                                            prebijanje druge pregrade dvodna                                                   4.0
___________________________________________________________________________________________________

Eksplozija ispod broda               ulegnuče i prodor vode u dvodno                                                    0.005
                                            proboj dvodna                                                                             0.009
                                            proboj pregrade dvostrukog dna                                                      0.09

Vidi se da je brod dosta osetljiviji za eksplozije koje se dešavaju ispod broda

Ako se u gornju formulu unesu realne vrjednosti dobija se max dubina polaganja na dnu ležečih mina.
Treba uzeti u obzir da se energija udarnog vala eksplozije na dnu zavisno od dna(mulj,pjesak,kamen) poveča za 10-35%
Eksplozivi koji se upotrebljavaju u savremenim minskim oružjima su za 1.5-2 puta jači od TNT-a

Za vreme mog služenja bila je planirana slična vežba, ali nije održana iz ko zna kojih razloga. Veliki problem u borbi protiv ležećih mina pretstavlja nepoznavanje područja na kojem se vrši razminiranje. Zbog toga je uvek potrebno vršiti "snimanje" morskog dna sonarom pre takve akcije, jer jedino tako se mogu zapaziti položene na dnu ležeće mine. Sam lov mina je spor i naporan proces ( za Peliste pogotovo), a sonar ne razlikuje minu od starog bojlera. A koliko su opasne ležeće mine, video sam na snimku kada je potopljen jedan od minolovaca ( mislim da je u pitanju bio tip 111), kada ga je mina izbacila 2 m iznad površine, a on se raspao i potonuo za bukvalno 2 minuta.

Na temi Razarač HMS Småland klase »Halland« (https://www.paluba.info/smf/brodovi/razarac-hms-smaland-%28j19%29-klase-halland/) postavio sam slike Švedskih mina F103 i F14
Na netu ne mogu dobiti podatke o tim minama, pa se moramo zadovoljiti samo slikama.

LPB

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Minske prepreke
to je naziv za skup mina položen po nekim pravilima u sve tri dimenzije akvatorija.
Djele se prema obliku i veličini kao i prema taktičkooperatvnoj upotrebi.
Elementi minske prepreke:
-Položajna dubina mine , to je dubina od gornjeg djela mine do površine mora. Ona kod kontaktnih mina iznosi 0,4 d0 0,8 brodskog gaza, a kod influentnih zavisi od radiusa reagovanja i rušilačkog dejstva
-Minski interval(im) je udaljenost između dvije susjedne mine.
-Granični minski interval je najmanji razmak između dvije susjedne mine da kod eksplozije jedne ne dođe do oštečenja i aktivacije druge.Kod kontaktnih mina je aproksimativno 30-100m, a kod influentnih 100-200m.
-Minski pomak(em) razmak između dve mine dveju susjednih minskih linija.
-Vertikalni minski interval(im) jeste razlika između položajnih dubina susednih redova u vertikalnoj minskoj zavjesi.
-Interval minskih redova(ir) jeste razmak između dva susedna reda u višerednoj minskoj prepreci.On ns smije biti manji od graničnog minskog materjala ni prevelik, tako da ne dozvoli manevrisanje brodom u cilju izbjegavanja.
-Udarni ugao(Q) jeste ugao između procjenjenog kursa nailaska broda i minske prepreke.
-Ugao cik caka jeste unutreašnji ugao između smjerova protezanja dviju susjednih dijelova cik caka minske linije.
-Širina minske prepreke(Š) jeste veličina mjerena po fronti minske prepreke između krajnjih mina te prepreke.
-Dužina (D) je dubina minske prepreke u smjeru osi očekivanig nailaska cilja.
-Visina(H) jeste veličina vertikalnog zaprećavanja minskom preprekom
-Opasni prostor(OP).Radi sigurnosti plovidbe granice minskog polja se povečavaju za 0.2-2 milje i taj prostor se zove opasni prostor.
-Opasna zona(OZ) opasan prostor oglašen kao opasan za plovidbu po odredbama Osme haške konvencije.
Minske prepreke prema obliku i veličini.
-jedinična mina mina koja se polaže u protivničke vode s ciljem razvlačenja i opterečivanja snaga protivminske odbarane
-Minski banak prepreka sa manjim brojem mina na užem prostoru, maksimalni razmak krajnjih mina je 1000m[attachment=1]
-Minska linija je prepreka od niza postavljenih mina u dužini večoj od 1000m
  -prema broju redova mogu biti jednoredne i višeredne 
  -s nastavkom i bez nastavka
  -Prema dužini kratke 0.5-1 NM, srednje 1-3NM i duge >3NM
[attachment=2]
 -Minska zavjesa jeste vertikalana prepreka u kojoj su mine položene u redovima u kaskadi, postavljaju se kao protivpodmornička varijanta.[attachment=3]

Podjela minskih prepreka prema namjeni:
-ofanzivne (pozicijske i manevarske)
-defanzivne(pozicijske i manevrske)
Ofanzivne se postavljaju u protivničke vode i vode koje trenutno kontroliše neprijatelj.Obrambene se polažu u svoje vode u cilju sprečavanja djelovanja neprijatelja.One mogu biti osnovne i dopunske.Osnovne se polažu s ciljem dužeg djelovanja a dopunske se polažu tijekom ratnih operacija.
Pozicijske se polažu na unaprijed izabranim područjima prema procjeni u miru s obzirom na očekivane neprijateljske akcije dok se manevarske polažu tokom borbenih dejstava u svoje odnosno neprijateljske vode.[attachment=1]Polaganje njemačke  mine E  u I svetskom ratu
[attachment=2]
Krcanje njemačke kontaktne mine Tip II na podmornicu, I svetski rat

Karakteristike minskih prepreka:
-Odpornost je sposobnost da kroz određen vremenski period sačuva svoju bojnu spremnost.Djelovanje mora i valova nepovoljno utiče na sidrene konope sidrenih mina, vrsta dna utiče na držanje sidra, muljevito dno smanjuje osetljivost na dnu ležečih influentnih mina..
Odpornost na dnu ležečih mina povečava se postavljanjem posebnih elemenata na vremenski pribor mine i brojačem brodova, kod sidrenih mina se to postiže dežurnim minama, minskim zaštitnicima i postavljanjem lanaca ko sidrenih konopa.
-Efikasnost minske prepreke
Minska prepreka se smatra uspješnom ako je vjerovatno da če brod naiči bar na jednu minu u minskoj prepreci a kod protivdesantnih se smatra uspješnom ako uništi predviđen broj ciljeva od ukupnog broja desantno iskrcnih brodova.
Vjerojatnost da če brod naiči na minu je
                                                    n
                                     P=1-(1-P1)

gdje je n broj po karakteristiki istih linija, P1vjerojatnost nailaska na minu na jednoj liniji.
Broj minskih linija se može odrediti
                                           log(1-P)
                                    n=-------------
                                           log(1-P1)
Ako se minska linija sastoji od različitih mina, odnosno mina postavljenih u različitom intervalu
onda je vjerojatnost
                                   P=1-(1-P1)X(1-P2)X ...(1_Pn)

Vjerojatnost nailaska broda na minu  u jednoj liniji je
                                           B
                                 P1=------------
                                       imXsin O
gdje je B širina broda kod kontaktnih mina, a kod influentnih zavisno od njihove osjetljivosti i radijusu oštečenja
im -minski interval,  O-udarni ugao.

Mina Nekontaktna Sidrena Model 90 (MNS M-90)

[attachment=1]Izvor: Wikipedia

Godišnje izvješće o spremnosti obrambenog sustava, provođenju kadrovske politike i ukupnom stanju u Oružanim snagama Republike Hrvatske 2005. kaže:

 U svrhu opremanja mornaričkom minom u 2003., 2004. i 2005. godini preuzeto je 36 komada mina (MNS M-90) od dobavljača ''RIZ Odašiljači''.

Prema nekim drugim izvorima MNS M-90 se navodi kao proizvod "Brodarskog instituta", a spominje se i u nezavršenim projektima JNA.

Ima li netko više informacija o ovoj mini i da li je ikad ušla u naoružanje JRM, odnosno da li je bila dovršena pred rat ili je njen razvoj nastavljen i dovršen u RH?

Polaganje mina u Crnom moru 1942.
http://www.youtube.com/watch?v=674U9xVvi7Q

Vjerojatnost nailaska podmornice na minu pri presjecanju vertikalane zavjese.
     NmxB   Hz
P=------x -----
      ŠR      Hr

Nm -broj mina
B-širina podmornice odnosno kod influentne mine analogno brodu
ŠR- širina zaprječenog područja
Hz- dubina zaprečena vertikalnom zavjesom
Hr- dubina područja gdje se zaprečava, odnosno granična dubina ronjenja podmornice ukoliko je more dublje od granične dubine ronjenja.[attachment=1]

Leute, imaš li nekih dodatnih informacija o toj mini?

Minska posuda je verovanto ista kao kod SAM-M.80, ali se paljbeni uređaj razlikuje. Sa slike koju si postavio ne vidi se baš puno...
Ova mina nije bila u naoružanju JNA, verovatno je početkom devedesetih započet razvoj projekta, ali dok je trajao rat projekat nije dovršen.

Lovac, nažalost nemam mnogo informacija o ovoj mini. Nadao sam se da ćeš ti možda znati nešto više.  :)

Pregledavao sam neku literaturu i po niže navedenom izvoru (odnosno izvorima na koje se autori pozivaju) ispada da je razvoj mine započeo još u prvoj polovini osamdesetih:

Po ovome ispada da je MNS-M-90 ipak nešto stariji projekt (ako su navedeni izvori točni). Je li moguće da je mina uvedena (ili tek uvođena) u službu, ali da su svi primjerci ostali u RH? Evo i još jedne slike iz malo drugačijeg ugla:
[attachment=1]Izvor: http://www.skyscrapercity.com/ (ivan ri)

Također, zna li netko nešto više o Novom minskom programu ("Jež", "Kremen", "Kosmaj", "Lasta")???

Evo i ja nađoh jednu lepu za ovu temu ...

[attachment=1]

Ova je ukrcaj (iskrcaj) SAG-2 na brod, čini se da je školska mina u pitanju- ne mogu baš dobro proceniti. Ako se ne varam slikano je u Kumboru.

Gornji deo minskih posuda školskih mina uglavnom je bio obojen žutom bojom. Nisam video školske mine drugačije obojene, što opet ne znači da ih nije bilo.

MN 103 Manta Mina (Italija)[attachment=1]
Je multi influentna mina rađena za plitke vode dizajnirana za borbu protiv desantnih brodova i brodova manje i srednje tonaže.Može biti polagana sa pvršinskih brodova,helikoptera i aviona.
Razvijena je u SEI SpA, Italija za Italijansku mornaricu kao anti invazijska, multi-influentna mina.
Kod traženja zbog svog oblika predstavlja slabo vidljivu metu i ima slab magnetni potpis što čini velike teškoče pri detekciji.[attachment=2]
Mina reaguje na akustičko i  magnetsko polje broda a može se opremati i kao kontrolirana mina sa kablovskim paljenjem pri odbrani luka i plovnih puteva.
Minu je moguče opremiti i elektrodama, tako da reaguje i na ellektrično polje broda.
Dimenzije mine:
visina -440mm
diametar-980mm
težina 220kg
eksplozivno punjenje 130kg TNT(IM)
Operativne karakteristike
dubina polaganja 3-100m
temperatura -34 do +55 stepeni C
aktivna položena 1godina
polja: akustičko, magnetsko , električno,seizmičko
programiranje:akustičke i magnetske osjetljivosti,osjetljivosti na električno polje broda, trajanje aktivnosti mine, brojač prolaza brodova.
Mete:desantni brodovi, amfibijska vozila, brodovi male i srednje tonaže, malih podmornica.
Sigurnost, hidrostatski osigurač, programiranja vremena kad mina postaje oštra,samouništenje.

Postoji i školska verzija EXE105, DUM102[attachment=3][attachment=4]

Isprobana u Persijskom zalivu[attachment=5][attachment=6]

USS Princenton
Izvodeči zadatak protiavinske odbrane grupe za protuminska dejstva 18/02/1991 brod je  plovio uzduž linije gdje su bile postavljene mine Manta ne znajuči da su tu postavljene mine. ( u sklopu operacije Desert storm 1991)
U 0715 brod je aktivirao minu na dubini 16 m,koja je eksplodirala pod krmom broda,, kao posledica eksplozije 3 sekunde kasnije aktivirala se i druga mina koja je eksplodirala 300m desno po provi .
Ove mine su izazvale ozbiljna oštečenja uključujuči  naprsnuče strukture broda, više naprsnuča palube, oštetile propelersku osovinu i kormilo. Mine su eksplodirale pod brodom 3 sata nakon što je USS Tripoli udario u sidrenu minu i pretrpio teška oštečenja.
Eksplozija pod krmom je digla brod i dovela do pucanja strukture broda.Po opisu zapovjednika je došlo do jakih i brzih vibracija gore-dole, pa su se na komandnom mostu morali uhvatiti da ne padnu
Ozbiljno su ranjena tri člana posade. Najozbilnije je ranjen osmatrač na provi (osmatrao je mine, brod je vozio sasvim polagano sa brzinom kod koje su još slušala kormila).Osmatrača je eksplozija mine bacila 10m u vazduh.
Posle dva sata na brodu su stavljeni u operativno stanje borbeni sistemi .
Kako je brod plutao nošen strujom a dan je odmicao u tegalj ga je uzeo USS Beaufort , a ispred teglja je išao USS Adroit pretraživajuči područje od mina.
Kako je komandant USS Princentona kazao on je živote svojih ljudi i broda  stavio u ruke dva mala minolovca,naredio je USS Adroitu da ostane sa njima dok ne izađu iz opasnog područja.
Brod je privremeno opravljen u Bahrain-u onda j odvučen u Jebel Ali u blizini Dubaia i konačno je dokiran u suhom doku u Dubaiu.
Posle 8 nedelja se vratio u SAD sa svojim pogonom na dodatne popravke.
Treba napomenuti da mine Manta nisu namjenjene namjenski za borbu protiv brodova te veličine.( USS Princeton ,dužina 173m, širina 16,8m, zagaz 10.2m i deplasman 9700t)

[attachment=1][attachment=2]

[attachment=1]Kako su uvijek imali smisla za reklamu, tako opisuju i ovu minu u članku objavljenom u The New York Times od 5/10/1913 godine.
Kupljene su bile u velikim količinama. Izumitelj je časnik Italijanske mornarice Capt.Giovanni Emanuele Elia, koji je naveden kao vodeči svjetski stručnjak u minskoj tehnologiji i dobitnik zlatne medalje za naučne radove na tom polju u Italiji.
Elia mine  su se proizvodile i u Engleskoj i Francuskoj koristeči gore pomenuta istraživanja.
Dve američke krstarice su odmah opremljene kao nosači novih mina.
Mogli su se kao polagači koristiti razarači i torpedni čamci.nisu mogli biti aktivirani eksplozijom druge mine u blizini, mogle su biti polaganane pri brzini 30 čv,mogle su se primjeniti kao lutajuče mine tik ispod površine, avtomatski je posle polaaganja postajala oštra, nije eksplodirala pri prvom kontaktu več tek kada je dosegla vitalne djelove broda, flota razarača mogla je obkružiti sa njima neprijateljsku flotu i praktično svaki brod bi mogao biti uništen, može da uništi silne superdrednote u atome ..
Ovo gore nije moje mišljenje (moram se ogradit od gluposti).
Mina je  pomoču prethodnog utega zauzimala položajnu dubinu. Kad je korištena kao lutajuča imala je dodatni plovak koji ju je držao na položajnoj  dubini, dok je sve ostalo uključujuči sidro ostalo isto. U ovom slučaju se koristila u tandemi između dvije mine se stavljao konop i brod bi pramcem udarivši u konop privukao mine na svoj bok gdje bi eksplodirale.
Udarom broda u minu ona nije eksplodirala več je počela da rotira kako je brod vozio i posle određenog broja rotacija eksplodirala, po tadašnjem mišljenju na najosjetljivijim djelovima broda. Zato je imala spojenu polugu koja se slobodno okretala oko osovine i posle nekoliko okreta mehanički aktivirala udarnu oprugu.
Mina je bila ispitana kod raznih brzina broda od 6-30 čv i po izvještajima su bili oduševljeni sa efikasnošču.

Kasnije su slične odnosno iste mine nabavljane od Engleza kao MarkIII mine Vickers dizajna.To je bila sferična mina oko 76cm diametra sa 54 kg TNT.Poluga koja se okretala  i aktivirala minu na kraju je imala produžetak od plute. Proizvodnja u americi je počela 1915 i bilo je proizvođeno 140mina/tjedan
[attachment=2]

[attachment=1]

Morske mine do 1918
Ovdje neču iznositi cijeli istorijat več samo najznačajnije sisteme što se tiče paljbenog mehanizma i sistema sidrenja mine-polaganja.

1853 -56 g Rusi su upotrebljavali kontaktne mine Jakobija(konstruktor je Njemac Jacobi).Upaljač je bio hemijski i sastojao se od ampule napunjene sumpornom kiselinom, smještenom u smeši kalijeva hlorida i šečera. Ampula je bila prevučena olovom i osigurana gvozdenom kapom koja se pre polaganja skidala.
Udarom broda u jedan od dva štapa što su virila iz mine ampula se razbijala i dolazilo je do detonacije mine.Mina je punjena crnim barutom a sidrila se kamenim blokom.
Nekada su te mine užetima vezane u tandem tako daje brod udarom u uže povlačio mine na sebe.Ove mine  radi slabog eksplozivnog punjenja nisu mogle znatnije oštetiti brod.[attachment=1]
U američkom građanskom ratu Jug je protiv nadmočnije flote sjevera izdašno koristio mine, u početku večinoma komandovane sidrene mine koje su aktivirane vučenjem žice sa obale. Kasnije su se počele upotrebljavati sidrene mine sa ugrađenim upaljačima.Najpoznatije su Singerova i Broksova mina koja se palila slično jakobijevoj mini hemijskim upaljačem.
Singerova mina je bila punjena sa 50kg crnog baruta i opremljena frikcjonim upaljačem koji se palio kada je brod udario u minu  odvajao bi teški poklopac koji bi pao i povlačijo lančić koji bi povlačio upaljač, što je izazivalo iskru koja je palila barutno punjenje. Prvi put je primjenjeno sidro u obliki pečurke koje se zadržalo do I SR. [attachment=2]
Posle rata se razvijaju komandovane mine kao najpogodnije za zaštitu od napada neprijateljske flote sa mora.
Kad smo kod komandovanih mina treba spomenuti i komandovane mine postavljene za vrijeme ialijanskog rata za ujedinjene kao sistem odbrane Venecije. Austrijski oficir
Moritz Ebmer postavio je red komandovanih mina koje su bile punjene sa 225kg piroksilina, a palile su se električno iz stanice na kopnu. U stanici se nalazila tamna komora na čijem su mat staklu bilaa obilježena mijesta mina, a na njimu see je projektovaao i brod prilikom dolaska u luku.
U Francuskoj i Engleskoj se razvijaju isto tako električno paljene komandovane mine

Morske mine do 1918
Treba spomenuti i da je Srbi u srpsko turskom ratu da bi sprječili dejstvo turskih brodova iz Vidina 1976,na dno Dunava, postavili minsku prepreku od 4 komandovane mine .Mina je punjena sa 50kg dinamita i imala po dvije patrone sa električnim kapislama.Palile su se sa osmatračkog mjesta na obali.
Revoluciju u paljbenom sistemu mine je učinio Njemački fizičar Hertz koji je 1868 konstruisao galvanoelektrični sistem za paljenje, koji se sa modifikacijama zadržao do danas. Osnovni dio je galvanski element sa elektrodama od cinka i uglja za koje su vezani električni kablovi. Iznad elktroda je smještena ampula sa elektrolitom koja se kod udara broda razbija zaliva eluktrode i stvara električnu struju koja dalje ide u detonator.
Sistem su prihvatili Njemci i Rusi.
Ruska mina je bila kruškastog oblika(1874) 5olovnih rogova i punjenje od 40kg piroksilina.Slična je bila i Njemačka mina  C/77.
Mine su imale osigurač od salmijaka koji se otapao 15 min nakon polaganja mine i zatvarao strujno kolo.Rogovi su bili prije polaganja zaštičeni gvozdenim kapama.
Hertz-ov sistem paljenja nije bio ovisan od baterije čime je trajanje sistema za paljenje produženo na neograničeno vrijeme. Sidrene su sidrom oblika pečurke,a položajna dubina je regulisana mjerenjem užeta.[attachment=1]
Drugi značajan korak u razvoju mina je sidrenje na principu prethodnog utega po izumu Rusa Azarova (1878), čime je rješen problem avtomatskog sidrenja i polaganja mina u vožnji. Polagalo se pri brzini 2 čv a prethodni uteg je imao 10kg.[attachment=2]
Sistem je usavršio Englez Ottley koji je čitav sistem smjestio u sidro oblika kesona.
Sistem su usvojile mornarice Japana,Francuske i Austro-Ugarske.
Njemačka mornarica je 1884 razvila sistem  na osnovu hidrostatskog pritiska.Mina kod polaganja pada na dno i kada se otopi osiguranje od salmijaka ona se diže na položajnu dubinu. Rad hidrostatskog uređaja je vezan za kočnicu bubnja sidrenog konopa.

Morske mine do 1918
Krajem 19 vj. Rusi i  Njemci nastavljaju razvoj galvanoelektrične mine savako sa svojim načinom sidrenja(prethodni uteg,hidrostatski uređaj)
Japanska ratna mornarica je razvila upaljač koji  je radio na principu klatna.Upaljač je bio električni. Električna struja je preko osigurača-satnog mehanizma i topljivog salmijaka dolazila na kontakti spoj koji je normalno bio isključen, dok brod nije udario u minu i zanjihao klatno koje je zatvorilo strujni krug. Mina je punjena sa šimozom(melinit-pikrinska kiselina) oko 50kg.[attachment=1]
Francuske mine su imale upaljač u obliku igle na čijem donjem kraju je bila obješena olovna kugla.Pri nagibu mine kugla je ispadala iz ležišta i svojom težinom odapinjala udarnu iglu.
Kasnije  1910 Francuska uvodi u naoružanje minu tipa Sautter-Harle koja je imala hidrostatski paljbeni sistem. Kad brod udari u jedan od štapova koji vire iz mine u minu prodire voda. Zbog povečanog pritiska oslobađa se paljbeni mehanizam i mina eksplodira.[attachment=2]
Italianska mornarica je raspolagala sa minama sličnim njemačkim C/77 i razvila i svoj tip Susanna sa punjenjem 60kg piriksilina.Paljbeni sistem je bio galvanoelektrični.Uređaj se sastojao od dve gvozdene kugle međusobno povezane i oprugom zadržavane u određenom položaju na horizontalnom obruču, na kojem su pod 90 stepeni postavljene dvije ampule sa elektrolitom. Udarom broda u minu kugle bi kližuči po žljebu obruča slomile ampule i elektrolit bi se razlio po galvanskom elementu.Sidrenje je imala riješeno na osnovu plovka koji je aktivirao kočnicu bubnja sa sidrenim konopom.Mina se mogla upotrebljavati i kao komandovana.[attachment=3]
Kasnije je raspolagala i minama Bollo i Novero s mehaničkim upaljačem i sidrenim uređajem na osnovu prethodnog utega.
Austro-Ugarska je prije ISR raspolagala minom C-15 cilindričnog oblika, punjenom sa 70kg trotila.Aktivirala se udarom broda u jedan od pet mesinganih štapova koji su virili iz mine.Štap bi preko konusa podigao udarnu oprugu,koja bi se oslobodila nakon što bi pritisak prestao..

Za A-U minu C/15 se može još nadodati da je sidrenje bilo rješeno sa sistemom plovka kao i kod italijanske susanne.
Tipične mine mine u I SR su britanska Mark H-2 koja je izrađena po uzoru na njemačku Minu tipaE. Slična je i Ruska mina M-12(galvanoskoudarna).
Osnovna razlika je što su njemačke mine za zauzimanje položajne dubine koristile hidrostatsku kočnicu a ostali su koristili sidrenje pomoču prethodnog utega.[attachment=1]
U upotrebi je bila i francuska mina YE-200 Sautter-Harle (hidrostatski upaljač)
Elia mine (paljbeni mehanizam poluga koja je pri udaru rotirala i detonirala minu).
Tokom rata se razvijaju mine za polaganje iz podmornica kod kojih je kod svih mornarica preuzet sistem sidrenja sa hidrostatskom kočnicom, Taj sistem je preuzet jer se na taj način sačuvala tajnost polaganja,  mina bi sa sidrom pala na dno i posle otapanja osigurača izronila do dubine određene elementom postavljenom na hidrostatskoj kočnici.
Amerikanci su 1917 počeli proizvodnju antenskih protupodmorničkih mina(Mark 6) koje su bile namjenjene za upotrebu u Sjeverno morskom baražu. Mina je imala diametar 87 cm. Ova mina je bila u naoružanju sve do 1985g.Imala je 136kg eksploziva i mogla se sidriti na dubini 914m. Paljenje  je antenskim sistemom,koji se sastoji od gornje i donje antene(bakarna žica 5mm)dužine do 35 m, bakrenog diska,suve električne baterije,galvanometrijskog releja,transformatora,kontaktne ploče sa hidrostatskim osiguračem i detonatora.Gornja antena je imala plovak koji ju je držao u vertikalnom stanju. Kada podmornica  udari u jednu ili drugu antene usljed razlike elektrolitičkog potencijala između elektroda(podmornica-bakreni disk)kroz antenu poteče struja koja se preko transformatora pojačava i zatvara relej paljbenog strujnog kruga.
[attachment=2][attachment=3]

Bilo bi lipo kad bi nam pokazao C 15.

I ja bih volio imati sliku presijek C/15, tražim to več duže vrijeme ali nikako ne nalazim. Sve što se nađe je opisnog karaktera.Od A-M položenih u I SR postoje slike i to su uglavnom galvanske mine, za koje ja predpostavljam da su njemačkog porijekla.Dole je jedna slika mine koja je krštena kao A-U mina.[attachment=1]

A-U mornarica je na jadranskom moru položila uglavnom defanzivno za odbranu od napada neprijateljske flote oko 6000 mina u područjima svojih vojnih baza (Pule,Šibenika,Boke Kotorske….), a u ofanzivne svrhe samo mali broj pred Italijanskom obalom.
Na njima je protivnička flota izgubila 1 oklopni krstaš,1 pomočnu krstaricu, 4 razarača, i 2 podmornice.
Italijani su upotrjebili 8000 mina za odbranu svojih baza u Jadranskom,Jonskom i Tirenskom moru, a oko 4000 mina izvan svog područja naročito u sjevernom Jadranu.
Britanci su u Jadranu postavili oko 1000. Mine je postavljala i Francuska flota.
Postojali su planovi sila Antante za postavljanje antenskih mina kao pojačanja Otrantskog baraža ali radi završetka rata nisu ostvarani.[attachment=1]

Elia mine,prve generacije, iz slika se može zaključiti da imaju mehanički upaljač, jedna slika je brez zaštitnog poklopca tako da se vidi sistem djelovanja, kada brod udari u metalnu šipku ona zakreče centralnu osovinu koja oslobađa vjerojatno udarnu iglu, moguče i zateže udarnu oprugu koja se oslobađa kada pritisak prestane.[attachment=1][attachment=2]

ML - mina na tal. brodu vise lici na njemacku? A-U C-mine su redom bile cilindricnog i cak konusnog oblika. Ali, trebaju fotografije. 

Jadran i ja mislim da je njemačka.

Talijanska je, kopija UC. Nažalost mojih karata minskih polja na stranici više nema :(

UC mine ili engleska koda Type II, mine polagane iz podmornica. Podmornice polagači su imali početna slova UC . UC12- UC-15 bile  su prebačene u Pulu u sastav mediteranske podmorničke esk. To su bile obalske podmornice naoružane sa po 12 mina, smještene u 6 vertikalnih otvora po dvije u svakom. Polagale su se gravitacijom prvo donja pa posle gornja.Po uputstvima je bilo preporučljivo položiti sve donje mine pa kasnije sve gornje. Izgubljenu težinu su odmah nadopunjavali balastom po tablicama. otvori za smještaj mina bili su na pramčanom dielu palube.
Minama se manipulisalo sa ugrađenim sohama. Mine su bile sferične, radiusa 80cm sa 131kg eksploziva.[attachment=1][attachment=2]

Polagač mina UC-5, zarobljen od strane Engleza. Na slici se vidi način polaganja kontahtnih mina iz podmorničkih vertikalnih šahtova.(I SR)[attachment=1]

Podmornička mina (II SR)[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

Morske mine od 1918 do 1945
Posle I SR u večini mornarica du usvojene galvano-električne mine, kojimaa su poboljšane TT osobine. Povečano je eksolozivno punjenje do 350kg sa jačim eksplozivom (TNT sa tetrilom ili heksogenom). Pojačava se kučište mine pa se može sidriti na večim položajnim dubinama(do 100m), dubina sidrenja je kvalitetnijim čeličnim užetom i amortizerima povečana do 700m, a u nekim slučajevima i 1500m.
Sva  konstruktivna poboljšanja  na kontaktnoj mini nisu mogla da izmjene njene osnovne nedostatke.Osnovna slabost je lako razminiranje, a to je onemogučavalo njenu ofenzivnu upotrebu u vodama pod kontrolom protivnika. Zauzeti su stavovi da se kontaktne mine mogu upotrebljavati jedino u kontroliranim područjima u defanzivne svrhe.
Težnja za konstrukcijom mine koja bi se teško pronašla i uništila, samim tim učinila jih pogodnim za ofanzivno miniranje dovela je do pojave i razvoja nekontaktnih mina.
Još jedan razlog je išao na ruku nekontaktnim minama, naime iz iskustava  iz I SR i eksperimentima posle vidjelo se da jednaka količina eksploziva ima veči učinak ako se aktivira na određenom razmaku.
Proučavaju se polja broda i radi se na konstrukciji nekontaktnih upaljača. Vodeči su Njemci i Englezi.
Njemci rade na magnetnim upaljačima, pa iako je Engleska mornarica več krajem I SR radila na tome nije imala osobitih uspjeha u konstrukciji. Englezi su počeli da razvijaju magnetno indukcijski upljač  od 1931-.
Magnetski upaljač djeluje na magnetno polje broda. Senzor se sastoji od magnetske igle horizontalno smještene u kardanskom sistemu. Na nju djeluje vertikalna komponente brodskog magnetskog polja i nastoji da iglo okrene oko njene osovine zavarajuči pri tom kontakte strujnog kruga. Upaljač je usavršen 30-tih godina i uspešno primjenjen 1939 godine.On je djelovao na pojačavanje i smanjivanje magnetskog polja. Strujno kolo detonatora bilo je spojeno direktno na magnetnu iglu.
Upaljač je bio prilično neosjetljiv, a trebalo ga je prethodno regulisati na georafsku širinu jer se vertikalna komponenta mag. polja mijenja sa geografskom širinom. Kasnije su uveli uređaj koji je kompenzirao uticaj Zemaljskog magnetizma i automatski postavljao upaljač na određenu osjetljivost. Kako su Englezi počeli razmagnetisanje brodova  osjetljivost upaljača se povečava za 10 puta. Da bi se učinile mine žilavijim  u strujno kolo detonatora uključuju vremenski pribor, regulator za zakašnjenje paljenja i brojač prolaza brodova (do 18), hidrostatski osigurač koji se aktivira tek na određenoj dubini  i sprečava da se mina fizički izvadi. Trajnost mine je zavisila od baterije i iznosila je 2-3godine.[attachment=1][attachment=2]
Magnetsko-indukcijone upaljače su razvijali Englezi. Uređaj za paljenje je sličan kao kod magnetskih upaljača.senzorski dio je elktromagnetna zavojnica u kojoj se prelazom broda indukuje struja koja zatvara preko releja krug detonatora. Za horizontalnu komponentu je postavljana (zavojnica)horizontalno a za vertikalnu vertikalno. Prednost indukcijskog upaljača je jer je nezavisan od polariteta magnetskog polja i dejstvuje več na samu promjenu polja. Zemaljsko polje nema nikakvog uticaja. Najviše su se koristili na avionskim minama. Pred kraj rata uveli su relejni uređaj koji se aktivirao satni mehanizam i ukoliko u određenom intervalu(6-16 sekundi) nije primio drugi impuls do eksplozije ne bi došlo.[attachment=3]

Njemačka magnetska avionska mina bi se aktivirala nakon 22 sekunde ukoliko bi pala na obalu odnosno na malu dubinu. Još jedna slika iz ratnih novina, tekst je dopisan.[attachment=1]
Slika Engleske indukcijske mine.[attachment=2]

Razvijali su se akustički upaljači i Njemci su jih prvi upotrjebili 1940g. koristila se kombinacija upaljača za niske i srednje frekvencije. Senzor je vibrator koji reaguje na promenu akustičkog pritiska.Primaoci zvuka u akustičkom prijemniku su razni mikrofoni, pa za razliku od magnetskog upaljače gdje se električna energija troši samo kod prijema impulsa, ovdje se troši stalno pa je trajnost mine manja (6mjeseci-1godine). Ipak glavni nedostatak je zavisnost od intenziteta i frekvencije koju proizvodi brod, što opet zavisi od  brzine kojom brod plovi, zato su se upotrbljavali kombinirano sa magnetnim upaljačem ili kao akustičko akustički. Prvo je bio potreban impuls srednje frekvencije posle čega se uključuje i primač niske frekvencije.[attachment=1]

Njemci su takođe prvi upotrjebili hidrodinamički upaljač  sredinom 1944 godine.Senzor se sastojao od dvije komore. Obe komore su ispunjene vazduhom i međusobno spojene.Hidrodinamički senzor je konstrisan u više varijanti prema tome jeli reagovao na smanjenje, povišenje ili naizmjeničnu promjenu pritiska. Pošto je hidrodinamički senzor u stalnom dodiru sa morskom vodom njegova se trajnost bila oko 6 mjeseci. U praksi se pokazalo da se upaljač aktivirao i djelovanjem valova pa se je kombinirao sa magnetskim ili akustičkim upaljačem.
Treba napomenuti da hidrodinamički upaljač  veoma povečava žilavost mine i do danas ne postoji minolovka za taj tip upaljača.
[attachment=1]

Mine do 1945
Da bi se izbjegli nedostaci pojedinih upaljača i otežalo razminiranje sve se više radi na upotrebi kombiniranih paljbenih sistema.
Najčešče su kombinacije akustičkoindukcjoni,akustičkomagnetni,akustičkoakustički,magnetskohidrodinamički i indukcijskohidrodinamički.
U tih mina jedan kanal je dežurni a drugi je bojevi kanal. Ako posle aktivacije dežurnog kanala posle određenog vremena ne dođe do aktivacije bojevog kanala mina se vrača u prvobitno stanje.[attachment=1]
Mine se razvrstavaju prema nosiocu polaganja na brodske, podmorničke i avionske.
Razlikuju se po obliku, veličini i tehničkoj izvedbi zavisno od nosilaca.
Za područje do 60m upotrebljavaju se na dnu ležeče mine i to veče 700-1000kg eksploziva za dubine do 55m i manje 300-350 za dubine od 20-25m.
Avionske se spuštaju sa padobranom sa visine 300m ili se polažu brez padobrana u niskom letu.Podmorničke mine sve više su prilagođene izbacivanju samo iz torpednih cijevi.[attachment=2]Junkers JU 52( za polaganje mina  a prsten je elektromagnetna zavojnica za aktiviranje magnetskih mina)[attachment=3]
Sidrene nekontaktne mine bile su slične kontaktnim sidrenim minama , eksplozivno punjenje je iznosilo 250-300kg eksploziva.Za polaganje iz brodova koristio se sistem prethodnog utega, a sa podmornice hidrostatski. Njemačka sidrena podmornička mina tipa T je imala oblik torpeda. Prednji dio je bio napunjen eksplozivom 250kg, u srednjem je bio upaljač, a zadnji dio je imao sidreni uređaj koji se odvajao kada je mina pala na dno.
Kontaktne mine zadržavaju svoje osnovne karakteristike s tim što je konstrukcija tela i sidrenog uređaja prilagođena sredstvima za polaganje sa njihovih nosilaca.
Avionska nemačka sidrena mina je slična podmorničkoj tipa T , s tom razlikom da je bila opremljena specijalnim suhim galvanoelektričnim člankom koji se aktivirao prodorom vode kada bi brod udario u minu. Mina je imala stabilizatore i eksplozivno pu njenje ograničeno na 100kg.
Antenska mina američke konstrukcije poboljšana je u toliko (MK6) što je na gornjem delu sidra dobila padobran koji se pri sidrenju otvarao i ublažavao pad teškog sidra.
Njemački tip antenske mine je imao dvije antene, one su održavane u vodi komadima plute.
( Efikasnost antenskih mina zavisi od saliniteta mora, pošto more igra ulogu elktrolita tako da se u morim asa manjim salinitetom nisu pokazale najefikasnije. Pošto je za aktiviranje potreban dodir sa željeznim trupom, zaštitne mjere su obuhačale i bolju zaštitu podmornice zaštitnim bojama, a Rusi su podmornice oblagali i drvenom zaštitom)

U I. svjetskom ratu potopljeno je od mina 6 brodova i 309 putnika je izgubilo život u akvatoriju A-U.

Izvinjavam se - tek sam sada primetio da sam ostao dužan jedan odgovor!
Slika Dreadnoughta - krcanje mine SAG-2 na brod (sa broda) u Kumboru.
U komentaru sam napisao da se najverovatnije radi o vežbovnom krcanju - odnosno školskoj mini......

Zašto to tvrdim.
Prvo, bojeve mine SAG-2 su bile crne ili zelenkaste (SMB), bez raznoraznih belih, plavih, i žutih boja na sebi. Te raznorazne varijacije u bojama su  pripadale školskim minama, mada nije mi poznata tačna sistematizacija boja - izgleda da je bilo raznoraznih varijacija.
Dalje: mina SAG-2 se u minerskoj radionici prevodila u I stepen bojeve gotovosti i u takvom stanju je predavana na brod. To je značilo da se mina opremala kompletiranim olovnim rogovima, koji se blokiraju slipnim štropom - sajlicom što drži zaštitne kape olovnih rogova na mestu dok se šećerno osiguranje ne istopi, nakon polaganja u vodu.
Podsticajni meci i detonatori su se ugrađivali u minu na brodu minopolagaču, neposredno pred polaganje mine u more. Ugradnja tih elemenata je zadatak posade. Takođe pred polaganje mine se određivala i posatvljala položajna dubina.

Mina na slici je dosta šarena, a što je najvažnije slipni štrop nije postavljen, što znaži da olovni rogovi nisu kompletirani. Vidi se da zaštitne kape na rogovima stoje neosigurane. U takvom stanju bojeva mina se nikada nije predavala na brod!

Na Palubi je bilo nekoliko pitanja koja se odnose na nezavršene projekte morskih mina bivše JNA.
 
Neposredno pred početak rata, krajem osamdesetih godina postojalo je nekoliko započetih projekata, ali se četiri projekta morskih mina pod projektnim kodnim nazivima Jež, Kremen, Kosmaj, Lasta mogu izdvojiti, pošto su bili uznapredovali do faze prototipova.
Sve te projekte su vodili Brodarski institut i Yugoimport.

Krajnji cilj je bio samostalni razvoj i osavremenjivanje minskog oružja u bivšoj Yugi i naravno unosan izvozni posao u nama prijateljske zemlje. 

Leut postovao lepu fotografiju nekontaktne sidrene mine čiji je zvanični naziv MSN-M.90, a koja je prema njegovim rečima uvedena u naoružanje Hrvatske mornarice.
Malo je infromacija o tim projektima – jedna od mina rođena iz tih projekata je i MSN-M.90. Nije mi poznato pod kojim projektnim nazivom je ta mina razvijana, pošto se kodni naziv koristio u toku razvoja projekta, a kasnije uvođenjem u naoružanje menjao se u službeni naziv oružja. Tako se, naprimer na dnu ležeća mina AIM-M.82 u fazi projekta zvala ‘’Orjen’’.

Uspeo sam doći do nekih podataka o tim projektima, pa ću sada malo detaljnije prikazati jednu od mina iz te generacije. Radi se o mini projektnog naziva Kosmaj (ovo se može uzeti sa određenom dozom rezerve), koja je nastala kao kopija Italijanske na dnu ležeće nekontaktne mine ‘’manta’’.

Službeni naziv te mine je: 

MINA NEKONTAKTNA, NA DNU LEŽEĆA, PROTIVDIVERZANTSKA MNLP-M.90

Namena mine je borba protiv desantnih plovnih objekata, kao što su desantni čamci, lebdilice na vazdušnom jastuku, desantni i drugi brodovi, bilo da su metalne konstrukcije ili da su građeni od stakloplastike.
Oblik i raspored mase mine obezbeđivali su pravilan položaj, odnosno pravilno leganje mine na dno mora nakon njenog polaganja u more.

Taktičko tehnički podaci mine
Vrsta mine ......................................................................................   nekontaktna, na dnu ležeća
Paljbeni sistem  ..............................................................................   akustično – indukcioni
Dubina mora za polaganje  ............................................................           od 5 do 25m
Mina je opasna po cilj, na udaljenosti mina – cilj ..........................           manje od 20
Vreme početne neaktivnosti posle polaganja  ................................           22 ± 4 minuta
Napon napajanja .............................................................................   13,5V (baterija)
Struja potrošnje položene mine  .....................................................   ≤ 200 µA
Dimenzije mine ..............................................................................   ø 960 mm x 452 mm
Vrsta eksplozivnog punjenja  ..........................................................   TAH 76 (alternativno TNT)
Masa eksplozivnog punjenja ...........................................................   125 ± 5kg
Masa mine  ......................................................................................   200 ± 6kg

Dežurni kanal mine je akustični, a bojevi kanal indukcioni. Ovaj kanal ima mogućnost podešavanja osetljivosti u zavisnosti od dubine polaganja mine, i to:
1. nivo – do 6 m;
2. nivo – od 6 do 10 m;
3. nivo – od 10 do 15 m;
4. nivo – od 15 do 25 m.

Mina se izrađuje od aluminijuma (vodonepropusni kontejner) i stakloplastike.
Mina se može polagati u more sa bilo kog plovnog objekta, sa krmenih nastavaka ili ručno. Pre polaganja mine u more skida se mehaničko osiguranje paljbenog uređaja.
Oblik mine i raspored mase obezbeđuju pravilno leganje mine na dno mora, a nivo osetljivosti paljbenog uređaja se automatski postavlja, u zavisnosti od dubine mora.
Akustični kanal registruje signale ciljeva koji prolaze u blizini mine. Mina će eksplodirati ukoliko istovremeno postoji akustično polje određene frekvencije intenziteta i magnetsko polje nivoa većeg od praga osetljivosti indukcionog  kanala. 
Posle polaganja u more mina je aktivna do 12 meseci.

Nažalost MNLP-M.90 nije nikada uvedena u naoružanje. Bila je jedna od izvoznih hitova (u ponudi) Yugoimporta u to vreme, ali ni jedan izvozni projekat nije realizovan.
Nuđena je i sa eksplozivnim punjenjem TNT, umesto TAH (snaga eksplozije je 1 kg TAH – ekvivalent 1,5 kg TNT), sa mogućnošću veće dubine polaganja, opremana sa uređajem za brojanje prolaska ciljeva.

evo još jedna školska

Još dva eksponata morskih mina (PM u Splitu). Šteta, bez natpisnih pločica, tako, da ne mogu sa sigurnošču odredit tip.Ni su ni kompletne.
Duje

Da nastavim sa opisom MNLP- M.90

Na sledećoj slici je poprečnik presek mine, gde se dobro vide sastavni delovi

Sastavni delovi MNLP – M.90

1 – telo mine
2 – vodonepropusni kontejner za smeštaj paljbenog uređaja
3 – eksplozivno punjenje
4 – hidrofon (akustični sensor)
5 – magnetni senzor (indukciona zavojnica)
6 – pojačalo akustičnog kanala
7 – pojačalo indukcionog kanala
8 – detonator
9 – uređaj za izvršenje paljbe
10 – mehanički osigurač paljbenog uređaja
11 – morski vez
 

Još dve slike o mini MNLP-M.90 - nažalost nisam uspeo naći ništa bolje

@Lord, meni slika više liči na uništavanje bojeve mine, nego na školsku. Obično su školske mine obojene jarkim bojama, najčešće žutom.

Ipak je mina sa dva ronioca vjezbovna, iako se cini da ronilac radi s najvecom paznjom.

(A U.S. Navy explosive ordnance disposal (EOD) diver attaches an inert "Satchel Charge" to a training mine, during exercises in waters off Naval Base Guantanamo Bay, Cuba).

protivdesantna klasika, slična je italijanska manta, s tim što ima veču dubinu polaganja iako ja lično neznam šta če joj dubina polaganja do 100m(manta)

Hvala Jadran, nisam pokušao da nađem to na netu, samo sam studirao sliku. Kako sam i sam ronioc i radio sam svašta, uočio sam to koliko se drži daleko od mine, i boje mine, te na osnovu toga zaključio - pogrešno. Hvala!

Boro, slucajno sam naisao na netu fotografiju sa tim opisom; iako mi se cinilo da je mina prava "prema ponasanju ronioca"......

U svakom slučaju, svaka dopuna i ispravka na tačne podatke je uvek dobrodošla. Hvala još jednom!

P.S. Meni je mina sa slike stvarno delovala kao "prava", možda je vežba težila što većem stepenu realističnosti, pa ronioci nisu znali da "uništavaju" školsku, a ne bojevu minu.

Mina SAG-2. ostalo piše na slici.

Kako razminiranje izgleda u stvarnosti. Postavljanje trotila s kordom i kad nije bilo pente vesla u ruke i magla.

Sidro sa čeličnom sajlom i utegom za određivanje dubine.

Mina sa sidrom u presjeku.

Polaganje mine i određivanje položajne dubine. Ova slika je iz jednog starog Jugoslovenskog mornara prenesena u Front. Jugoslovenski mornar je drpio talijanskoj reviji u boji Tempo iz 1942. godine na hrvatskom jeziku. Koji copyright, koja intelektualna prava.

Krasna slika Brodarski, vidi se da se momci ne igraju, sa puno respekta su prišli mini.

Žao mi je što se taj film ne može naći. Gledao sam ga ko dite od 5-6 godina i u vojsci 1976. Jeza te hvata koliko je stup vode bio poslije eksplozije. Film je snimljen u sjevernom Jadranu negdje oko 50-te godine.

Olovni rog koji strši na tijelu mine. Prikazan je u presjeku s objašnjenjima. Odličan presjek i laicima lako shvatljiv.

Upaljač mine u presjeku.

E sad, mani ga. Mislio sam da imam pravu skicu, a ono iz vremena kad su Asterix i Obelix ratovali.

Radi povijesne istine dužan sam napisati. Ova slika je snimljena na ušću Neretve 26. srpnja 1954. godine. Tada je u Oglasu za pomorce objavljeno: '' Očišćen je opasan prostor od mina na ušću Neretve, time i čitava jugoslavenska obala Jadrana.''

Zadnja mina koja je uništena na ušću Neretve bila je elegtromagnetska . Bilo je tu i kamenica, pokoja pidoća a najviše straha i neizvjesnosti. Nije lako postaviti eksploziv i još imati mornara u čamcu. 

Uništena mina u kolovozu 1946. godine na pravcu Rab - Labin. Mina je preko godinu dana bila opasnost za brodove na toj ruti. To je bio teretni i putničko teretni pravac.

Uništena mina. Nadam se da vas nisam udavio s minama. Traži se još uvijek C 15.

Nisi @Brodarsi, samo nastavi, ovo su vazne fotografije za nasu istoriju.

jedna slučajno pronađena. Praktična nastava u Divuljama. Kome nije poznato, u Divuljama je bila Mornarička vojna akademija.

[Quote author = Brodarski link = topic = 7990.msg73419 # msg73419 date = 1275728811]
Uništena Mina. Nadam se da vas nisem udavio s minama. Išči se Še VEDNO C 15.
[/ Quote]
Ta C 15 je bila u naoružanju A-U, kasnije kraljevine Jugoslavije, ali mi nije jasno gdje su nestali svi podaci, doduše postoje opisni i napisao sam jih, ali nekih opipljivih dokumenata praktično nema. Par ljudi mi je obečalo te podatke i čak tvrdilo da ima i slikovni materijal ali sve skupa je na kraju ispalo ništa, tako da se i sad trudim da dođem do nekih opipljivih podataka. Obečanja ima, ali¨...

Mina je vježbovna. Mornari postupaju po SOP-u i to je jedini pravilan način dezaktiviranja bojeve mine.

 odličan forum i mogu primjetiti da ima puno ljudi koji su upućeni u mornarička sredstva

Da li tko ima podatke, fotografije i sl od kontaktne britanske mornaričke mine koja je imala princip aktiviranja putem klatna i revolvera u njoj (mislim 5 komada)
Imam fotografije od revolvera i od mine, pa ako tko ima tehničke podatke i druge informacije bilo bi odlično.

@Pula
Jel mozes da prikacis fotografije ??
Bilo bi lakse za identifikaciju.

 jos kad bi mi pojasnio kako da dodam fotografije, jer pokusavam, ali ne ide

Imas ovde uputstvo i objasnjenje za postavljanje fotografija (https://www.paluba.info/smf/o-forumu/uputstvo-za-postovanje-slika-sema-skica-na-forum/) na nasem forumu. ;)
Samo pazi da velicina fotografije ne prelazi 300kb po fotografiji.

evo fotografija kontaktne mine s revolverima

Nasao sam neke fotke mornarickih mina, ali me ne pitajte koje su.  ;D
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Na trečoj slici nije mina, već dubinska bomba.
Evo jedne nije naša, američka je iz IISR[attachment=1]

Na trećoj slici je velika dubinska bomba brzotonuća. Ako me sjećanje još i malo služi čini mi se da je imala oko 180 kg TNT-a, statički upaljač koji se mogao tempirati do dubine od 200 yardi. Ovim bombama bili su naoružani PBR. Pored tih bili su naoružani i velikm dubinskim bombama sporotonućim. Razlika je bila u obliku, sporotonuća je bila cilindručnog oblika, kao bačva i imala je nešto više TNT-a (oko 20 kg). Bombe su se obarale sa krmenih klizača dubinskih bombi ili izbacivale sa bočnih bacača dubinskih bombi.

Ja sam te stvari doživljavao sa druge strane i kažem vam, to je "kaznena" viježba - vađenje mina iz štive na tračnice i vračanje u štivu. Da, to jeste školska mina a da je "viježba" vidi se po tome da nema rogova. To je za jačanje mišića posade. Nikada mi nije bilo jasno, zašto nema motora na one dvije dizalice.

Mea coulpa, ima rogove.  :-X

Listajući danas knjigu Mornarice na velikim i malim morima, našao sam kartu Završnih operacija na sjevernom Jadranu gdje su dosta precizno prikazana i minska polja (linije) postavljene u IISR.[attachment=1]

Evo jedne interesantne fotografije, mada mi nije jasno sto ciste ovu minu, ako je prljava, neka je prosto bace.  ;D ;D ;D


[attachment=1]

P.S.
Jel moze malo objasnjenje na cemu se ovi ABHajci nalaze ???
Lici na brod, ali mislim da je na kopnu, izgleda da je samo izgradjeno da lici na palubu broda.

meni se isto čini,po položaju i vidini da je ovo na kopnu.u lori je ,to je sigurno.

  Poligon BOB-a. Bar koliko se meni čini.

Pramac R-22 Pule pretvoren u poligon za BoB.

Ima li ko okvirnih podataka o magacinima brodskog naoružanja i municije u Boki? Opatovo, Petrovići .......

Pazi mina! Ali čija je?

Najverovatnije američka Mk-10, ali nisam 100% siguran da je taj model u pitanju. Američka jeste ( vidi se po ovim velikim rupama sa strane).

Internet pokazuje identicnu fotografiju s naznakom da se radi o njemackoj morskoj mini iz ISR u Mediteranu; bez oznake tipa - ne vazi.

Ako je nemačka, onda je najverovatnije E tip.

[attachment=1]

Još jedna mina iz 1. svj.rata koja se pripisuje austrijskoj mornarici. Nisam baš siguran da je bila u njenom naoružanju.

[attachment=1]

Slika splitskog pomorskog muzeja. Na žalaost, danas nema postavu u tom obliku. Ipak, stvari idu na bolje.

Mornari povlače minu. Austrijska je i more je Jadransko.

[attachment=1]
To je ista ova mina i ja sam u potpunosti siguran da je to mina C-15.

Pitajuci se doznati sto vise po mini C15, zamolio sam jos 2009 i kolege sa Tsushime (http://tsushima.su/forums/viewtopic.php?pid=136343 -koji su postavili gornju fotografiju kao moguci odgovor; istina Koleski savjetnik je napisao da se trazi mina C10); finalizirano je pitanje ako je to stvarno mina C15; nije li, medjutim na Dukli, neki tip mine koji je ranije razvijen....?

Postoji knjiga Petera Schupite  Waffen der k.u.k. Kriegsmarine im Bild, u njenom sadrzaju ima tek nekoliko stranica o osnovnim tipovima mina. Mozda je tamo naveden i prikazan i tip C15.

Ova se navodi kao C-10

[attachment=1]

[attachment=1]
[attachment=2]

[attachment=1]
[attachment=2]

Čestitke Jadran. :klap[attachment=1][attachment=2] po svemu gore je za zaključiti da je ovo ipak A-U mina
Sidrenje mine koju bacaju najvjerovatnije C-15 je rješeno plovkom, a ne prethodnim utegom.

Od C tipova mina, treba spomenuti da je prvi tip napravljen 1889 (C-89), zatim su se postavljali noviji tipovi kao C-93, C-96, C-98, C-99, C-03, C-08, C-10 i C-12.

C-15 se (za sada) nigdje ne pronalazi.

Na prvoj fotografiji ML-a je gornji dio mine C-99, sto se vidi iz ranijih crteza i iz priloga nize.

[attachment=1]

To sam odmah vidio, pod slikom je napisano ono kako su je krstili tvorci fotografija, elia je imala približno isti sistem, bar po opisu, ali očito je da je to AU mina.

[attachment=1]

[attachment=1]

Aktiviranje nemačke magnetne mine LMA ( ukupna težina 550 kg, masa punjenja 300 kg), zaostale iz DSR-a, ispred Roterdama u leto 2005.

http://www.youtube.com/watch?v=v_vUcOn5Zc4

Verujem mina SAG-2.

[attachment=1]

Dobro veruješ, jeste SAG-2

 piše ML (strana 2 ove teme) :     Svi koji smo bili u mornarici sječamo se periodičnih mijerenja, kontrole magnetskog polja broda kod Galiole(podmornice) i stanice za razmagnetisanje brodova podno Marjana.



Tek sada sam primjetio jednu grešku, ime otočića na kojoj je bila KMS (kontrolno magnetna stanica) ispred Luke Lora nije Galiola nego Galija. Na njoj je bila stalna stražarska služba (dva mornara) iz VP 5976-Split.

A ispod Marjan je bila (SRB) stanica za razmagnetisanje brodova.

Obe stanice su bile pod komandom VP 3505 Split (Tehnička radionica u Lori).

Akustična indukciona mina
AIM M-71

Mala Dubinska Bomba MDB M-73
školska verzija

Evo preseka MDB

Prilepak...
MP M-71

isto to

Diverzantska podvodna mina: DPM

DPM M-66 presjek

PDRB,
 njeno pominjanje kod neupućenih je zbog izgovora skraćenice (obično bi rekli pederbe) izazivalo osmjeh :)

Nisam baš siguran da je AIM, više mi izgleda kao KMD 500.
Prilažem slike KMD 500 i 1000, kao i akustičko akustičku nekontaktnu sidrenu minu PM-1[attachment=1][attachment=2][attachment=3]Sve su bile u naoružanju JRM

Mali od palube, gde si naleteo na ove eksponate?
Ili si samo slike uzeo od nekuda?

U pitanju je AIM M-71, mina pravljena u pogonima MTRZ Sa-Ko Tivat ;)

Sve ove mine su pravljene u pogonima MTRZ "Sa-Ko" Tivat, kao i mnogo toga (protivgradne rakete, svetleće rakete "svitac", mine, pat 20mm, itd...itd...) Ovo su  školski modeli koji su pravljeni za potrebe obuke domaćeg kadra u proizvodnji i mornarici i za potrebe prezentacije potencijalnim stranim kupcima.

Ovo što si napisao poznato mi je. Interesuje me da li si ti slikao ove školske mine, da li ti školski primerci postoje još negde u Porto Montenegro, ili si odnekud skenirao slike?
Ako školski primerci postoje - da li su namenjeni da se izlože u muzeju?

Mada, čini mi se da su ovo ipak skenirane slike ...??!

Na slikama nije mina AIM, već KMD.

Obe su nekontaktne, na dnu ležeće mine. AIM je modernija i uvedena je u naoružanje JRM kao zamena za KMD.

Školski primjerci postoje i da, ovo su skenovi starijih fotografija...
Za AIM odnono KMD nisam siguran. Na poleđini priložene fotografije je pisalo: "AIM M-71, model akustične indukcione mine" isto piše i uz maketu koja je na slici. Ja nisam pretjerano upoznat sa tom tematikom, pa je moguće da je greška... Poz...

Izvinjavam se svim palubarcima koji su čitali ove postove poslednjih dana - greška u koracima .....

Nisam obratio pažnju na koju sliku se odnosi natpis AIM-M.71, pa sam napisao da se radi o KMD mini, misleći na slike sa ove strane.
Na prethodnoj stranici je zaista mina AIM, tačan je naptis ispod slike!

Mali od palube - još nam nisi odao tajnu gde se navedeni eksponati nalaze i da li je predviđeno da budu negde izloženi - konkretno mislim na muzej u Porto Montenegro!

 

Mina MK-6

Sidrena kontaktna antenska mina.

[attachment=1]
Sistem paljenja.[attachment=2]

Interesantno je npomenuti da su loše djelovale u morima sa smanjenim salinitetom. Rusi su kao zaštitu na podmornice ugrađivali drvene bokoštitnice preko cijele dužine(naravno od njemačkih antenskih mina)

Juče slikano na Kališu.

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

"Kališ" bi trebao biti Kalemegdan, jeli tako?

Jeste duje.

Ime mine je netačno. Nijemci nisu imali SAG 2. ona je ostojala u JRM, mina na slici je  EMc-mina.
Pa još podvodna, valjda sidrena, kontaktna...

Baš me to zbunilo, htio sam pitati, dal je isto ime. Mi smo gurali SAG-2 mine.

Hoćemo li da intervenišemo kod rukovodstva muzeja da u buduće, pre nego što napišu ime eksponata i istaknu tehničke karakterisitke, konsultuju nas, sa Palube, da im pripomognemo u njihovim naporima prilikom identifikacije!

Nije lepo obmanjivati narod!

 Mislim da bi dosta bilo i da je neko od njih član Foruma pa bi mu bilo jasnije o čemu se radi.

U otvorenoj postavci ima toliko grešaka da bismo mogli o tome pokrenuti poseban topic.

Simptomatično je u svim sferama našeg društva - struka se najmanje pita ....

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

LPB

[attachment=1]

A C 15 ?

Ovo je od Kaiserliche Marine, a C-15 je vjecno traganje...........

Ma kad tad ćemo i nju naći. ;)

Neke slike su več postavljene, ali nije na odmet, da se malo podsjetimo.

još jedna

Ne treba praviti toliku famu oko C-15, ranije su prikazani i paljbeni mehanizmi i način sidrenja. C-15 znači samo godinu proizvodnje.
Kod naoružanja razarača klase  Huszár i Tátra može se naći da mogu nositi do 12 minaTip C (C99, C03, C08, C10 ili C12 - brojevi u indeksu ukazuje godina usvajanje). One su u obliku cilindra,oko metar duge, od čeličnog lima 3-4 mm , sa punjenjem 100 kg eksploziva (modifikacija C99 - 58,8 kg).
Od 1917 na razaračima se nalaze mine C 15 i njemačke mine sa galvanskim sistemom paljenja.
Opisi C-15 su uglavnom svi isti,  deklariše kao mina cillindričnog oblika. Ovo je već napisano,Austro-Ugarska je prije ISR raspolagala minom C-15 cilindričnog oblika, punjenom sa 70kg trotila.Aktivirala se udarom broda u jedan od pet mesinganih štapova koji su virili iz mine.Štap bi preko konusa podigao udarnu oprugu,koja bi se oslobodila nakon što bi pritisak prestao.Sam mehanizam je ranije u crtežu prikazan na Jadranovom prilogu https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=7990.msg126782#msg126782 .
Trebali bi prestati mistificirat minu C-15. O njoj praktično iz svega što je do sada navedeno znamo sve. Ima i slika mina na razaračima koje su slikane posle 1917g, a od tada su na njih ukrcanane samo mina C-15. Njemačke galvanske su sasvim drugog oblika i nije ih moguće zamijeniti. C-15 je po izgledu identična sa C-12.
Na palubi Dukle, ova slika nikako nije slikana prije druge polovice 1917g.[attachment=1]Na slici se sigurno nalazi famozna mina

Ne razumijem se u Mine, Jedino znam da se opasne i zah.. :rtfm.
Poslije Torpeda dajem joj dostojno mjesto u Mornaricama svijeta.
Ali ima ko zna znanje...čestitam.  :klap :klap

hidrodinamičko polje i magnetno i akustično polje oko broda

karakteristike nekih mina

upaljači i paljbeni uređaj

mina na sidru prije polaganja

mine

mine

-paljbeni uređaj antenske mine
-elektrokinetička shema mag. upaljača

Mina-torpedo
Djelovanje mine-torpeda

Različite mine

Tablica prikazuje koliko je koja država položila mina u toku drugog svjetskog rata

Pregled potopljenih brodova od mina tokom drugog svjetskog rata.

Dobro bi bilo da se nešto napiše o tim minama, tamo piše avionska mina tipa C, kojoj vrsti je pripadala po načinu izbacivanja iz aviona(sa padobranom , bez padobrana, znači BM ili LM), koje je upaljače i sisteme imala.
Iznad tog posta su dvije slike , MK 27 i dole sistem Captor, te dvije stvari nikako nisu iste i ne djeluju na isti način, a ima i dosta brojeva izeđu njih, Captor je MK 60, pa bi dobro bilo napisati kako koja djeluje.
Slike su poredane po nekakvim tematskim cjelinama po postovima , pa sve to može stvarati zabune.

Na koji način se kod mina izbacivanih s padobranom, padobran odvajao od mine pri padu u more?

Inercijalnim sistemom prilikom udara u vodu ili hidrostatičkim sistemom, oba su bila u primjeni kod mina sa padobranima. Malo čudno pitanje ali ajde.

Osjeća se potreba za ispravnim označavanjem mina, pogotovo kada se pokazuje njihov slikovni material, u smislu to je ta i ta mina. Ako se radi o principjelnim tehničkim rešenjima nevezano za određenu minu to  i može da prođe.
Slika koja prikazuje navodnu njemačku avionsku mine tipa C , može poslužit za uopšteni prikaz mine, ali nikako nam samo označavanje ništa ne govori.
Ukratko mina sa takvom oznakom pa makar bila slika iz PE, nije postojala. Mine koje su izbacivane iz aviona imale su oznake LM(luftmine) ili BM (bonbenmine). Prve su zavisno od vrste imale dalje slova A,B, C, F (savezničke oznake su bile G- njemačke  i još slovo koje je karakterisalo minu, recimo LMB mina je i GC). To ima lijepo objašnjeno na http://www.navweaps.com/Weapons/WAMGER_Mines.htm
Iz one oznake C bi se možda dalo zaključit da je to mina LMC, ali nije. Mine LMC i LMF su bile sidrene mine koje su se polagale iz aviona na dubine do 300m, a  LMA i LMB su bile na dnu ležeće mine izbacivane iz aviona (i  jedne i druge su nekontaktne, pogrešno je reć samo magnetske jer su imale razne druge kombinacije).
Razlika između BM i LM je u padobranu. LM se usporavala pri padu padobranom, a BM je imao izrazito manji padobran i usporavanje pri padu kroz vazduh je drukčije riješeno.
Na slici prikazana mina je LMB, odnosno najbliža njoj.
Ovo nije napisano tendencijozno, nego postoji potreba kada vršljamo po literaturi za egzaktnim označavanjem pojedinih mina, inače sve skupa stvara komfuziju i baš ne doprinosi proširivanju vidika iz te interesantne materije.
Ukoliko imamo tačne oznake mina ima dosta materjala i na internetu koji je svima dostupan, a lako ga je pronaći.
Dole još par slika LMB – GC ( e ovdje se pojavljuje taj C  koji sam ama baš ništa ne znači)[attachment=4][attachment=5]
I par slika sidrene LMF- GP[attachment=1][attachment=2][attachment=3]
Ovu tematiku  ću obraditi u posebnom topicu.

Odgovorilo se na postavljeno pitanje, ali evo još nešto za ljubitelja padobrana @Leuta, dolje je tablica padobrana koji su upotrebljavani ima čak i dužina konopa, za mine GC (LMB) GD(LMA) i bombennmine GG(BM), kod nje padobran nema ulogu kao kod luftmine.[attachment=1]

Opet nešto za ljubitelje padobrana.
Padobran BM Bonbenmine, koji služi kao stabilizator leta pri padu u vodu se ne odvaja već smanjuje brzinu mine pri tonjenju kroz vodu. Slabost je da je padobran uočljiv. Radi bolje kamuflaže padobran je od zelene svile. Diametar otvorenog padobrana je 102 cm, a dužina konopa 2,44m
Smanjenje brzine u vodi (polaže se na dubinama od 7-35m) je značajno naročito ako je dno čvršče koezistencije.[attachment=1]

Po mojoj logici, oznaka mine "C" nije sporna (Pomorska enciklopedija), jer prije oznake stoji "Njemačka", znači nema potrebe i stavljanje slova "G"-Germany, to bi bilo onda duplo označavanje. Da piše samo mina tipa "C", onda bi se složio da oznaka nije dovoljno precizna. Ali to je pitanje gramatike, u kojoj nisam baš najbolji, kao ni u još mnogo drugih stavari.

Bez obzira na logiku , jedno slovo ne znači ništa, znači samo dvoslovno označavanje. Po istoj logici ni dole ne bi trebalo.[attachment=1]Oznaka u PE je pogrešna.
Još uvijek me kopkaju one dvije slike Mk 27 i Captor, ima li među ta dva sistema razlike.

ML: "Još uvijek me kopkaju one dvije slike Mk 27 i Captor, ima li među ta dva sistema razlike."

To što su slike skupa, ne znači da druga slika prikazuje princip rada mine na prvoj slici. Možda bi se moglo tako zaključiti, no ispod svake slike piše šta ona predstavlja.
Tema je postavljena dosta "široko" (Morske mine). Možda bi bilo dobro otvorit temu, u kojoj bi se pisalo o točno određenim minama (oznak, tt podaci, proivođač, upotreba.... Ja ovu temu razumijem kao "opčenito o minama", naravno to ne znači da se može postavljati priloge koji nisu točni-istiniti. Dopune, ispravci .... su dobrodošli

Te dvije mine su potpuno različite, doduše i prva ima motor i lansira se iz podmornice da bi po određenom putu legla na dno i odradila svoje kao na dnu ležeća mina. Mina je iz perioda IISR i koristla se za miniranje prolaza i tjesnaca, znači za polaganje se nije moralo ulaziti u te predijele.
Captor je pak dežurna mina torpedo kojoj se aktivira motor i sistem za samonavođenje nailaskom broda.

Samo uzgred o torpedo mini Mk 27.
Imala je električnu propulziju i indukcjoni paljbeni sistem. Lansira se iz torpedne cijevi, pređe put od 1000 do 5000
yards na dubini 10-60 ft. Posle određenog pređenog puta tone i postaje na dnu ležeća mina.
Primarno je dizajnirana za korištenje kao što je gore već pomenuto, lukama, sidrištima i drugim lokacijama nedostupnim za polaganje iz drugih nosioca.
Brzina je bila oko 10čv, daljina se podešavala prije ispaljivanja.[attachment=1][attachment=2]

Types of Naval mines: A-underwater, B-bottom, SS-Submarine. 1-Drifting mine, 2-Drifting mine, 3-Moored Mine, 4-Moored Mine (short wire), 5-Bottom Mines, 6-Torpedo mine/CAPTOR mine, 7-Rising mineNaval mines may be classified into two major groups.

Ne vidim svrhu ovog zadnjeg posta, sve je to hiljadu puta ponovljeno, nije potrebno postovati sve na što se stigne, a ukoliko hoćeš da pokažeš podjelu mina, napiši nešto o tome, podjela ima više.

Moderator si, možeš izbrisat, i ne razumem šta želiš meni objasnit. Nešto malo o minama znam (VES 22303). Ovaj forum ima smisla, kada se postavljeni postovi dopunjuju, barem je ga tako razumijem.

Ovaj post negira postojanje MK 27, one podjele su pravljene, ne za vojni forum ,već imaju nekakvu informativni karakter za šire pučanstvo. Za mene je nadopuna topica kompletna povezana cijelina, po mogučnosti sa objašnjenjem.

Čestitam obadvojici, samo napred i međusobno se dopunjujte.

Ovaj "Captor" mina/torpedo mi je baš zanimljiv. Bilo bi ga korisno detaljno obraditi, ako ko
to dobro razumije.

Evo i ruskog Captora, sa raketnim torpedom. Inače pravo imaš@Oričareb treba stvari obraditi. Znači za obradu su na redu mine:
- koje se postavljaju na nedostupnim mijestima za nosioce mina, a za dolazak na poziciju dejstva koriste vlastiti pogon. (MK27, 37 i 67,ISLMM (Improved Submarine Launched Mobile Mine), SMDM (rusko))
- Mine, dežurna usidrena torpeda, koja se polažu iz svih minskih nosioca.(Captor Mk 60,  ПМК-1 / ПМР-2)
Sad ću samo par informativnih sličica
Prvo  ПМК-1 / ПМР-2[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

 :klap :klap

Uhh, ovo je vrlo, vrlo nezgodno podvodno oružje. Imao bi masu pitanja u vezi ovakvog nečeg, ali nema sad smisla.
Ako neko započne sa obradom, onda će mo... ;)
Pretpostavljam da JRM nije imala nikakav oblik nečeg u ovom smislu ili se varam.  :-\

JRM nije imala ni prvog ni drugog tipa. Ja imam materjale ali treba uhvatiti vremena.
I par slika iz prve grupe ruska Самотранспортирующаяся морская донная мина СМДМ мод. 1[attachment=1][attachment=2]

Технические характеристики
Калибр,            мм   533
Длина,             мм   7900
Масса, кг,       не более   2150
Масса взрывчатого вещества (ВВ) в ТНТ, кг   500
Скорость хода, уз:   45
Глубина хода, м            5-15
Глубина постановки,  :
-         минимальная 6-8
-         максимальная   120

Глубины выстреливания мины, м,     до   70
Число ступеней предохранения (на независимых физических принципах действия)   3
Срок боевой службы на позиции, год, не менее   1
Энергокомпоненты   кислород, керосин, забортная вода
 

Ma polako, dok se živo ima vremena. Laganica uz uživanje po mogućnosti.. ;)

Još jedna različica prvog sistema, zanači mine koja lansirana sa svojim pogonom stiže do mijesta gdje se potopi na dno i postaje na dnu ležeća mina.
Ovo je sistem sa dvije glave koje mogu biti postaavljene na dva mijesta.
ISLMM (Improved Submarine Launched Mobile Mine),razvijano da zamijeni Mk 67 minu. Sastoji se iz torpeda Mark 48 sa dvije bojeve glave -mine, Svaka od mina je opremljena svojim sistemom za detekciju(Target Detection Device ) TDD Mark 71 koji ima napredne algoritme za detekciju cilja.
Može imati od torpeda MK48 žično vođenje tako da mina može biti vođena na određenu lokaciju. Svaka glava-mina može biti postavljena na posebnu lokaciju. Lansira se iz podmornice. potrebna je standardna 21 inch torpedna cijev.[attachment=1]

[attachment=1]
Još nešto o mini iz predhodnog posta.
Tip mine je sa vlastitim pogonom , za upotrebu na plitkiom dijelovima mora
Ciljevi: površinski brodovi, podmornice
Težina : 801 kg
Dijametar  485mm
Dužina 4100mm
Bojeva glava 233,6 kg TRXN-103 eksploziva
Dubina polaganja do 100m
Senzori zavisno od modela.
Mod 0 TDD MK 57 magnetsko/seizmički
Mod 1 TDD MK 58 magnetsko/seizmički/ pritisak
Mod 2         MK 42 magnetsko/seizmički
Kao što se vidi u gornjem postu sada se upotrebljava MK 71.
TDD Mk71  koristi kombinaciju 3-Axis magnetometre(u tri osi), pritisak i seizmički senzor u kombinaciji sa mikroprocesorom i algoritmima u njemu za potvrdu valjanog cilja.
Algoritam se sastoji od tri programa, dva od njih, zadani i program TDD kontrole su u ROM-u, a program koji definiše željene karakteristike cilja se učitava preko serijskog porta u RAM prije lansiranja.
to je to čudo[attachment=2]

Prvi brod potopljen minom. USS Cairo 12.12.1862

Pošto se stalno pita za minu oznake C15, pisao sam u vojni muzej u Beč i evo šta su mi odgovorili:


Sehr geehrter Herr
 
Ich muss Ihnen leider mitteilen, dass sich in unseren Beständen keine Mine Typ C-15 befindet.
 
Ich möchte Sie jedoch trotzdem herzlichst einladen, sich jederzeit wieder an mich zu wenden, wenn Sie weitere Anfragen haben.
 
Mit freundlichen Grüßen

Ing. Mag. Thomas Ilming
Leiter Referat WaTe (Waffen und Technik)
Heeresgeschichtliches Museum
A-1030 Wien, Arsenal, Objekt 1
Tel.:   +43 / (0)1/ 79561 - 1060320
Mobil: +43 / (0)664/ 8876 3850
Fax:   +43 / (0)1/ 79561 - 1017707
email: t.ilming@hgm.or.at
www.hgm.or.at


PS: to naravno ne znači, (pošto oni slike nemaju), da treba prestati tražiti minu te oznake!
 
 

https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=7990.msg210161#msg210161

Ovde treba nadodat da su dubinske bombe u A-U mornarici uglavnom bile njemačke C-15. To su bile i jedine dubinske bombe koje su Njiemci koristili u I SR.
Evo šta o njima piše u http://www.navweaps.com/Weapons/WAMGER_ASW.htm
.
C/15
.
Date Of Design   1914
Date In Service   1915
Total Weight   200 lbs. (91 kg)
Explosive Charge   110 lbs. (50 kg)
Sink Rate / Terminal Velocity   N/A
Settings   N/A
Notes:  The only depth charge used by the Germans during World War I.  Produced by Carbonit Gesellschaft, this used a float with a lanyard with a back up timer device.  This DC worked only about 50% of the time, and the Navy considered it to be too heavy for the charge weight.  It was also faulted for having too slow a sink rate and being difficult to manufacture.  Only 2,256 were produced during the War.

U naoružanju A-U su se upotrebljavale i druge dubinske bombe ali u manjoj mijeri.

на вооружении австро-венгерского флота числилось три типа глубинных бомб: модели С15 германской фирмы «Карбонит», австро-венгерская 50-кг системы Шёнталера и австрийская же системы Ланген-Мюллера. Про две последние мало что известно поскольку самой массовой была С15.

Njemačka morska mina, iz II.svj. rata, izbačena iz aviona. Greškom pala na kopno.

Olovni rog mine sa staklenom ampulom i kiselinom

Britanska mina MK-14

-Poljska mina wz08/39
-Faze polaganja kontaktne mine od obaranja do sidrenja

Šta kaže Pomorska enciklopedija o minskom ratu?

Minski rat

Minski rat u širem smislu obuhvaća minske i protuminske akcije na moru, jezerima, plovnim rijekama  i kanalima. U užem smislu, to je uobičajeni  naziv za cijelokupnu minsku djelatnost zaraćenih strana. Zbog značenja i specifičnosti, promatra se kao poseban oblik rata na moru.
S obzirom na zadatke i namjenu razlikuje se  defenzivni  i ofenzivni  minski rat. Defenzivni minski rat vodi se u vlastitim vodama da se od protivničkih snaga zaštite obalne pomorske komunikacije, prilazi bazama i ugroženi  dijelovi  obale; zatim da se ojača protudesantna obrana područja pogodna za iskrcavanje desanta.

Ofenzivni minski rat vodi se polaganjem minskih prepreka u neprijateljskim vodama i  na otvorenome moru da se protivničkim pomorskim snagama nanesu gubici, oteža manevriranje ili blokiraju njegove pomorske snage, naruši ili onemogući pomorski (riječni) promet i da se protivnik prisili na masovno angažiranje snaga i sredstava protuminske obrane (PMO) kojima bi se imala smanjiti ili otkloniti minska opasnost. Protuminske akcije obuhvaćaju mjere i postupke snaga kojima je cilj sprećavanje, smanjivanje ili otklanjanje minske opasnosti.

Povijesni razvoj do prvog svijetskog rata

Mina je kao podvodno oružje prvi put upotrebljena u američkom ratu za nezavisnost 1778., kad su lutajuće mine, puštene niz rijeku Delaware, neznatno oštetile britanske brodove. U krimskom  ratu 1853-1956. ruska je ratna mornarica položila u Baltičko i Crno more oko 2.500 mina što je prisililo britansku flotu da se udalji od ruskih baza; pred Kronštadtom  na minama su stradala dva britanska broda. Posebnu aktivnost u upotrebi mina  pokazali su Južnjaci u američkome građanskom ratu  1861-65. u borbi protiv znatno nadmoćnije flote Sjevernjaka. Služeći se svim  do tada svim poznatim minama (autonomne, plutajuće i upravljane) uspjeli su potopiti oko 20 ratnih brodova.  Prava  vrijednost minskog oružja u ratu na moru došla je do izražaja tek u rusko-japanskom ratu 1904-05. U toku rata položeno je oko 6500 morskih mina; od  toga je ruska mornarica položila oko 4.400, a japanska 2.100 mina. Tada su obje zaraćene strane prvi put upotrijebile mine i u ofenzivne svrhe, zahvaljujućim suvremenom načinu polaganja i većoj brzini minopolagača i torpiljarki pri polaganju. Ruska ratna mornarica polagala je  obrambene minske prepreke u zaljevu Dal'njemu i ispred Port Arthura da bi potisnula japansku blokadnu liniju prema otvorenome moru i tako dobila veći manevarski prostor za svoje pomorske snage i da bi onemogućila neprijateljski desant; polagane su i manevarske minske prepreke. Japanci su polagali ofenzivne minske prepreke da bi blokirali rusku mornaricu  u Vladivostoku i Port Arthuru. Tako su Japanci u noći od 11/12. 04. 1904. položili ofenzivnu minsku prepreku u jedini slobodni prolaz kroz baražu portarturske luke; na toj je prepreci na povratku  u Port Arthur 12.04. 1904. potonuo ruski admiralski brod Petropavlovsk. Poslije njega udario je u minu i bojni brod Pobeda, koji se zatim jedva domogao luke.  Mjesec dana poslije Rusi su  minopolagačem  Amur položili minsko polje ispred Port Arthura na ruti japanskih patrolnih brodova, na kojam su potonuli japanski bojni brod Hatsuse i Yashima. Japanci su 10.08. 1904. položili prvi put i manevarsku minsku prepreku. Položivši mine na kurs ruske eskadre, prisilili su je da zauzme nepovoljan borbenu položaj. Efikasnost minskog oružja u tom ratu ogleda se i u gubicima, koji su bili približno jednaki na obje strane. Ponekad su brodovi nailazili i na vlastite mine zbog loše navigacije.  Uspjeh mina u ovome ratu, uz inače povoljne uvjete na ratištu za njihovo polaganje i veoma slabu protuminsku obranu i zaštitu, treba tražiti i u novim koncepcijama njihove primjene,  u obrani  s ruske strane i još više u napadu s japanske.  Oštećenja i potapanja neutralnih  trgovačkih  brodova na otrgnutim minama u Žutome moru poslije rata ukazala su na minsku opasnost  i za pomorski promet. To je nagovjestilo još veću primjenu mina u pomorskim  ratovima  kao oružja sa strategijskim značenjem.

Minsko oružje u prvome svjetskom ratu na moru,

mnogo se šire i više primenjivalo  nego u svim dotadašnjim ratovima. Za minski rat najbolje su bile pripremljene Njemačka i  Rusija. Mine su polagane  u ofenzivne i defenzivne svrhe, a kao minopolagači upotrebljene su specijalno građene podmornice, površinski  brodovi, a potkraj rata i hidroavioni.

Njemačka je brojčanu slabost svoje flote prema britanskoj floti još u početku rata pokušala  kompenzirati  ofenzivnim miniranjem  voda oko britanskih otoka. Do kraja rata njemačke su  podmornce  položile oko 10.000 mina oko britanskih otoka i na prilazima La Mancheu, od toga je na ušću Temze i od Doughenessa do Lowestofta položeno oko 4.000 mina. Podmornice su polagale mine i na udaljenija područja,  čak u Bijelo more i oko atlantske obale SAD. Da bi se miniralo što veće morsko prostranstvo i otežala borba s minama polagane su i u bancima. Na pomorskim komunikacijama izvan evropskog ratišta, ko minopolagači upotrebljavane su i pomoćne krstarice. Obrambene minske prepreke  polagane su u Sjevernome i Baltičkome moru, osobito u području Helgolanda i na prilazima i u tjesnacima koji vode u Baltičko more.  Kad su položili mine, Njemci su prema VIII haškoj konvenciji  objavili opasne zone za plovidbu: devet desetina Sredozemnog mora, najveći dio Sjevernog mora i više od polovice atlantskog obalnog područja.

Upotreba mina u ruskoj ratnoj mornarici  bila je pretežno defenzivnog karaktera. Da bi spriječili  prodor njemačke flote u Riški i Finski zaljev  i prema Kronštadtu, Rusi su organizirali minsko-artiljerijske položaje (MAP) i tu položilo 70% od ukupnog broja položenih mina u Baltičkome moru. Bila su tri minsko-artiljerijska položaja: vanjski u visini poluotoka Hanka, središnji u visini poluotoka Porkkale i unutrašnji u rejonu otoka Somersa. Ofenzivne mine postavljene su ispred njemačkih luka  Memela, Pillaua i Königsberga, te vode koje su kontrolirali Njemci. Položeno je u svemu oko 3.000 mina. Crno more Rusi su minirali ofenzivno, položivši oko 10.000 mina.  Defenzivne minske prepreke polagali su da bi zaštitili luke Sevastopol, Novorosijsk, Odesu, Batumi i Kerč. Ofenzivnim miniranjem jednakog intenziteta nastojali su poremetit  obalni promet i prolaz turskih brodova i njemačkih podmornica kroz Bospor; u tome su imali znatnog uspjeha.

Britanska ratna mornarica pretežno je polagala defanzivne minske prepreke da bi osigurala pomorske komunikacije oko svojih otoka iprilaze svojim pomorskim bazama, a ofenzivne da bi otežala izlaz njemačkim podmornicama iz Sjevrenog mora u Atlantik. Najviše mina položeno je u morskim baražama (doverska, otrantska, sjeverna) koje su služile kao daljnja blokada. Da bi njemačkim pomorskim snagama ograničili slobodu manevra i djelovanja u Sjevernom moru, Britanci su minirali područje Helgolandskog zaljeva i obalne vode kod otoka Borkuma i Norderneya,  zatim kod otoka Amruma te ušće Emse; položeno je oko 22.000 mina.

Austrougarska ratna  mornarica položola je u jadranskome moru oko 6.000 mina da bi zaštitila obalne komunikacije. Mine su pretežno polagane u područjima  pomorskih baza Pule, Šibenika i Boke kotorske.Na ofenzivnim minskim poljima u obalnim vodama Italije potopljeni su jedan oklopni krstaš, jedna pomoćna krstarica, 4 razarača i 2 podmornice.

Radi obrane svojih  obalnih voda, luka i baza u Jadranskom, Jonskom i Tirenskom moru, talijanska je ratna mornarica položila oko 8.000 mina. Izvan svog obalnog  područja položila je još oko 4.000mina, uglavnom u sjevernom Jadranu.

Intenzivan minski rat vodio se i na rijekema, osobito na Dunavu i Savi. Do okupacije Srbije (1915),  saveznici su položili više minskih polja; u Savi kod Šapca, Ostružnice i Beograda, a u Dunavu kod Beograda, Vinče, Guravaje, Kladušnice i  Kladova. Time je sputan manevar snaga austrougarske flotile koja nije ni pokušala iz Dunava prodrijeti u Savu. Kad je Rumunjska ušla  u rat (1916), miniran je i donji dio Dunava. Miniranjem Dunava kod Simijana prekinuta je Centralnim silama riječna komunikacija, a Kalimoćkom riječnom baražom osigurana je flotili savezničkih sila uspješna suradnja sa snagama kopnene vojske u Dobrudži, iako je ausrtougarska flotilla bila znatno nadmoćnija. I austrougarska dunavska flotilla polagala je lutajuće morske  riječne mine (namijenjene za rušenje mostova). Minski rat na rijekama nije bio uspješan ni efikasan kao na moru zbog specifičnosti riječnog ratišta, a i zbog toga što su pretežno polagane morske mine koje nisu bile pogodne za rijeke.

Upotrijebljene mine u prvom svjetsko ratu bile su tehnički na nivou mina iz Rusko-japanskog rata.  Jedino je povećano eksplozivno punjenje (do kojih 200kg), dubina na kojoj su polagane  (do kojih 500m) i konstruirana je antenska protupodmornička mina. Za borbu protiv takvih usidrenih mina uspješno su upotrebljavane mehaničke  minolovke. 

Minski rat  nanio je velike gubitke ratnim brodovima. Gubici ratnog brodovlja od mina iznosili su oko 25% od ukupnih gubitaka te vrste brodovlja; gubici trgovačkih brodova bili su procentualno manji ali ne i neznačajni. 586 transportnih brodova s ukupnom tonažom od  1.112.117 brt potopile su njemačke mine, a 150 brodova britanske. Minski  rat je ograničavao slobodu manevra ratnim brodovima i otežavao pomorski promet. On je utjecao na razvoj i izgradnju minopolagača te snaga i sredstava protuminske obrane. Osoblje u protuminskoj obrani  moralo jeuložiti velike napore i sredstva da bi se otklonila ili umanjila minska opasnost. Tako su saveznici pri kraju rata za protuminsku obranu angažirali oko 1.000 brodova sa oko 30.000 ljudi, a Njemci oko 220 brodova. Britanci su 1916. pri razminiranju komunikacija istočno od svoje obale mjesečno uništavali oko 178 mina, a 1917. oko 355, gubeći pri tome mjesečno oko 10 brodova protuminske obrane. Sve to dovelo je do svojevrsnog rata na moru, poznatog pod imenom minski rat, koji je u toku prvog svjetskog rata po broju položenih mina i po prostranstvima na kojima je vođen, zatim po svome začenju, dostigao ogromne razmjere i strategijski značaj, nadmašivši sva predviđanja o ulozi u pomorskom ratu koju je odigrao.

Između prvog i drugog svjetskog rata

Između dva rata mine su polagane za građanskog rata u Rusiji (1918-1920) u Baltičkom moru, Crnom i Azovskom moru. Položeno je 11.200 mina, od toga su sovjeti položili 7.100 u moru i oko 500 na rijekama, a Britanci 3.600 mina. Prvi put u povijesti ratova položeno je na Sjevernoj Dvini nekoliko nekontaktnih magnetnih mina.

Mine su se upotrebljavale i u španjolskome građanskom ratu (1936) ali u neznatnom opsegu, zatim u japansko-kineskom ratu (1937) na rijeci Yangtzeu i u rusko-finskom ratu (1939) kad je položeno oko 2.300 mina.

U razvoju i proizvodnji mina te pripremi za budući rat nacistička Njemačka uložila je najviše napora i pokazala najviše dalekovidnosti. Njemci su pred drugi svjetski rat usavršili magnetsku minu i razvili njenu masivnu proizvodnju, tako da su 1939. imali  oko 50.000 tih mina predviđenih za ofenzivno miniranje avionima. Usavršavaju i masovno proizvode i sidrene mine koje predviđaju za obrambeno miniranje. Ostale ratne mornarice smatraju da je značenje mina za ofenzivno miniranje opalo i da je smanjeno zbog efikasnih sredstava protuminske obrane, smatrajući da su mine efikasne za obranu vlastite obale i obalnih pomorskih komunikacija . To utječe i na politiku razvoja minskog oružja, minopolagača, snaga i sredstava protuminske obrane. Takve kocepcije imale su  i sovjetska i britanska ratna mornarica, ali su I one ispitivale i razvijale nove tipove mina i minskih paljbenih sistema.

Minski rat 1939.-1945.

Zaraćene zemlje ušle su u rat 1939. sa različitim koncepcijama o minskom ratu.Njemačka ratna mornarica, koja je raspolagala sa više od 100.000 kontaktnih i nekontaktnih mina, namjeravala je ofenzivnim miniranjem prekinuti pomorski promet Velike Britanije duž istočne obale otoka a obrambenim miniranjem štititi svoje komunikacije. U toku rata minira se prema situaciji.Velika Britanija je u početku rata imala oko 20.000 kontaktnih sidrenih mina i tek 1942. Počinje proizvoditi nekontaktne mine. U početku polaže mine oko svojih obala, poslije minski rat poprima i ofenzivni karakter.  SSSR počinje defenzivni minski rat kontaktnim sidrenim minama, da bi 1943. Novoproizvedenim nekontaktnim minama otpočeo i ofenzivni rat. U početku rata i ratna mornarica SAD mjenja gledište o značenju minskog rata. Otpočinje masovno proizvoditi kontaktne i nekontaktne mine koje polaže u obrambene svrhe da zaštiti obalni pomorski promet, a protiv Japana na pacifiku postavlja i ofenzivne mine. Japan i Francuska prihvatili su i provodili obrambenu koncepciju minskog rata. Ostale zemlje polagale su minske prepreke  u obalnim vodama, a Italija je u malim razmjerima polagala i ofenzivne protupodmorničke prepreke.

Usporedno s razvojem minskog oružja i razradom koncepcija o minskom ratu, sve RM poduzimaju intezivne tehničke  i organizacijske mjere da bi razvile sredstva protuminske obrane.

Europsko ratište
 
Najintenzivniji minski rat, kojega su glavni predstavnici bili njemačka i britanska RM, odvijao se u Sjevernome moru i morskim područjima zapadne i sjeverne Evrope. Ovdje je položeno oko 2/3 od ukupnog broja položenih mina.

U septembru 1939. Njemci  su položili magnetske mine u području Harwicha i na ušću Temze a zatim su minski rat proširili na čitavo područje oko britanskih otoka i na La Manche. Kao minopolagače upotrebljavali su najviše avijaciju, podmornice i brze površinske brodove (avijacija je do 1942. položila oko 20.000 nekontaktnih mina). 50% trgovačkih brodova izgubljeno je na minama, kasnije je gubitak pao na 10% jer su pronađena podesna sredstva protuminske obrane. Polaganjem mina s akustičnim paljbenim sistemom ponovo se povećavaju gubici, ali se borba između mina i protuminske obrane nastavlja. Obrambena minska polja Njemci polažu 1939. na 150NM od nizozemske obala prema sjeveroistoku;  1940/1941. taj sistem polja produžuju prema sjeveru i jugozapadu  i dopunjuju ga miniranjem ispred Skagerraka. Da bi se zaštitili od sovjetske baltičke flote, polažu minske prepreke između švedskog otoka Ölanda i  litvansko-latvijske granice, ispred Memela, Pillaua i Kolberga. Usporedno s napredovanjem kopnenih snaga,  njemačka RM polaže minske prepreke i  u Riškom i Finskom zaljevu. U august 1941. zajedno sa finskom RM polaže minska polja sa oko 4.500 mina i minskih zaštitnika istočno od Tallina, a intenzivno polaže i protupodmorničke minske prepreke (baraže) na liniji Tallin – Porkkala da bi spriječila isplovljavanje sovjetskih podmornica iz Baltika.

Odmah poslije napada Njemačke na SSSR, Baltička flota polaže preko Finskog začjeva između rta Hanka (na jugu Finske) i estonskog otoka Oldensholma (Osmusar) obrambeno minsko polje od oko 2.000 mina, a zatim u Riškom zaljevu i na prilazima Vyborgu i Kronštadtu  i u finskim obalnim vodama. S promjenom situacije na ratištu, Baltička flota 1943/1944. polaže i ofenzivne minske prepreke ispred njemačkih luka na Baltiku i na plovnim rutama. U baltičkim vodama u toku rata položeno je oko 40.000 mina.

Velika Britanija, u skladu sa svojim koncepcijama u početku vodi obrambeni minski rat i polaže oko 110.000 mina. Za zaštitu obalnog pomorskog prometa polažu se minska polja duž istočne obale, između otočnih  skupina Orkney i Færørne i  Danskom prolazu, a protupodmorničke prepreke  u sjeverozapadnim prilazima Irskome moru, prilazima Bristolskom kanalu, u kanalu St.Georga i u području između pomorskih baza  Plymoutha i Portsmoutha. Služeći se avijacijom, podmornicama i površinskim brzim brodovima kao minopolagačima, britanska RM u toku rata polaže oko 76.000 novoproizvedenih mina u ofenzivne svrhe ( od toga je 48.000 položila avijacijom). Mine se polažu u teritorjalnim vodam Norveške, zatim u Skagerraku, Kattegatu, na komunikacijama prema Norveškoj i Švedskoj, a poslije i na čitavom obalnom području Sjevernog mora, uključujući  i obalne vode Nizozemske, Belgije i Danske, a kad je pala Francuska i uz njezinu zapadnu obalu.

U Sredozemnome moru minski rat imao je obrambeni karakter. Talijanska, a  poslije i njemačka RM polažu više desetina tisuć mina da bi zaštitile obalno područje i pomorski promet sa sjevernom Afrikom. Poslije ulaska Italije u rat i okupacije Francuske britansk mornarica polaže mine u obalnim vodam sjeverne Sfrike, zapadne Italije, Sicilije i u grčkom arhipelagu.

Jadransko more sve do pada Italije bilo je sporedno pomorsko ratište. JRM položila je minska polja (1110mina) u Tihom i  Velebitskom kanalu, zatim u područjima šibenske,  splitske luke i  Boke Kotorske. Te mine polagane su radi zaštite luke, veće značenje za protudesantnu obranu imala su minska polja ispred Boke Kotorske.Minska polja polagana su s nedovoljnom navigacijskom točnosću, a i brodovi su bili nedovoljno obaviješteni  o pozicijama minskih polja. To je i uzrokovalo gubitak dvaju većih putničkih brodova (Karađarđe i  Prestolonasljednik Petar).

Ta minska polja popunila je od 1942. do polovine januara 1943. talijanska RM. Položeno je oko 2.200 mina. Zatvoreni su svi prolazi u međuotočno područje od Ilovika do Dubrovnika, a mine su položene i ispred obale od Budve do Bara, ispred Savudrije i u području Rovinj – Kamenjak. Minske prepreke bile su protupodmorničke  ili kombinirane, osim na području ispred Dubrovnika. Osnovna svrha polaganja bila je da se zaštite komunikacije i luke, a protudesantno značenje bilo im je malo.

Nakon pada Italije, njemačka RM intenzivnije minira vode Jadrana. Da bi ojačala obranu od eventualnog savezničkog desanta i osigurala povlačenje svojih snaga iz jugoistočne Evrope, položola je oko 5.500 mina pretežno u sjevernom Jadranu.Minska polja su štičena obalnim baterijama pa su minsko-artiljerijski položaji organizirani u tri pojasa.

Prvi obrambeni pojas branio je Rijeku I Riječki zaljev s mora gustim rasporedom obalnih baterija od Lovrana do otoka Unije i na sjevernom dijelu otoka Cresa, te minskim poljima u Riječkom zaljevu. Pojas je imao protudesantni karakter i štitio je Rijeku kao pomorsku bazu. Drugi pojas protezao se od sjevernog dijela otoka Cresa preko Krka i Raba do Jablanca. Svi prolazi između obale i otoka, zatvoreni su minskim poljima osim Velebitskog kanala koji se nije smatrao važnim i  u kojem se promet odvijao obalnom komunikacijom. Sva minska polja bila su zaštićena obalnim baterijama. Treća obrambena linija protezala se u smjeru Pula-Cres-Lošinj-Pag-Karlobag. Ojačana minska polja u Kvarneru, između Istre i Cresa, Unija I Premude, otoka Lošinja i Paga u Plavničkom kanalu, imali su spriječiti desant  u području Pule i otoka Lošinja.  Ukupan broj položenih mina u istočnom dijelu Jadrana iznosio je oko 9.000; na njemu je stradalo oko 20 jugoslovenskih brodova i oko 20 stranih (među njima britanski razarač Aldeham)

Minska aktivnost partizanskih minera na moru (formirane su posebne minske grupa: prva na Kornatima koja se zvala Gusari sa Kornata a druga na otoku Ižu) obuhvaćala je vađenje mina iz kojih se vadio eksploziv (do kapitulacije Italije izvađeno je 140 mina)koji se zatim transportirao na kopno, zatim polagane dignutih mina na neprijateljske komunikacije, što je stvaralo nesigurnost u prometu u kornatskim vodama, šibenskom i zadarskom području, te izviđanje minskih prepreka radi njihova izbjegavanja. Na kraju rata minsku aktivnost nastavile su jedinice ratne mornarice, posebno razminiranje minskih prepreka pri završnim operacijama za oslobođenje Istre i  poslijeratnim razminiranjem Jadrana.


Crno More. Tu je sovjetska  Crnomorska flota polagala mine radi obrane luka i baza u području Sevastopol-a i Odess-e; poslije minira i područje Kerč-a i  Azovsko more.Ofenzivno miniranje vršilo se plutajućim minama, koje su nošene strujom ugrožavale obalni promet u vodama Rumunjske, Bugarske i u Bosporskom tjesnacu.

Pacifičko ratište

 Na tom ratištu mine je počela polagati britanska RM već 1941. Intenzivniji minski  rat počinje tek u posljenjem period rata 1944/1945, kad kad su minske akcije RM SAD obuhvatile široko područje od Australije do japanskih otoka. Površinski minopolagači polagali su mine uglavnom u jugoistočnom Pacifiku oko otoka Bougainvillea, podmornice na prilazima Bangkoku, Haiphongu i u Hanianskom i u Haninanskom tjesnacu, a avijacija u jugozapadnom i centralnom Pacifiku. U operaciji izgladnjivanja (27.03 do 05.08.1945.) polagale su se ofenzivne mine oko japanskih otoka i u lukama da bi se omeo promet između japanskih otoka i Azije i tako spriječio uvoz sirovina i hrane u Japan, da bi se ometalo manevriranje i opskrbljivanje japanskih oružanih snag ate blokirala japanska flota. Položeno je avijacijom, koja je bila glavni nosilac ofenzivnog minskog rata, oko 12.000 nekomtaktnih mina. Samo u prolazu Shimonosekiju, u koji je američka avijacija za tri dana položila 2.800 nekontaktnih na dnu ležećih mina, Japanci su izgubili oko 150 ratnih i trgovačkih brodova. Zbog tog minskog polja dnevni promet kroz prolaz pao je od 70.000brt u martu 1945. na 1.500brt u julu, a iste godine u augustu bio je prekinut. Na ofenzivnim minskim preprekama potopljeno je 1.075 japanskih trgovačkih i ratnih brodova, a pomorski promet bio je dezorganiziran. Tome je  pridonjela i potpuna nespremnost japanske RM za protuminsku obranu od nekontaktnih na dnu ležećih mina. Japanska RM polaže sam defenzivna minska polja na prilazima Japanskome moru, u Tsushimskom tjesnacu i pred svojim važnijim lukama.

Ostala ratišta

Njemačka RM vodi ofenzivni minski rat i na krajnem sjeveru i  u atlantskim obalnim vodama SAD da bi spriječila promet između sovjetskih luka u Sjevernome ledenom moru i  luka na atlantskoj obali SAD. Mine su polagane u minskim bancima a kao polagači su upotrebljene podmornice. U razdoblju 1942-1943. njemačka RM položila je uza sjevernu i sjeverozapadnu obalu Skandinavije defenzivna minska polja sa oko 6.000 mina da zaštiti luke i ojača protudesantnu obranu.

Na rijekama i kanalima. Minski rat intenzivno se vodio i na unutrašnjim plovnim vodenim putevima zahvaljujući novoproizvedenim vrstama nekontaktnih riječnih mina; najviše ih je položila avijacija. Kad je počeo rat, njemačka avijacija polagala je magnetske mine u ušča plovnih rijeka i kanala na istočnoj obali britanskih otoka. 1941. polaže mine u Sueski kanal  (7 dana bio je zatvoren plovni put I potopljena su tri broda), a 1942-43. polaže  734 mine u Volgu između Astrahana i Volska te u Ladošlo jezero. Tim miniranjem nastojalo se otežati opskrbu Crvene armije. Britanska avijacija položila je mine u Rajnu i Scheldu te unutrašnje vode Njemačke (Elba, Ems, Wesere i  Kielski kanal).

Miniranje Dunava otpočela je jugoslovenska ratna flotilla (1941), položivši 200 sidrenih mina na madžarskoj i rumunjskoj granici kako bi spriječila da se tim plovnim putemsluže Nijemci . U junu i julu 1941. sovjetska Dunavska flotilla polaže minske prepreke sa sidrenim minama na prilazima Galatiju i Tulceji da bi spriječila rumunjskim monitorima prodor prema Reniju i Ismailu a omogućila povlačenje svojim brodovima iz delte Dunava u Crno more. 1944 Sovjeti polažu u donjem Dunavu 654 mine (218 avionima), a Američani I Britanci u 18 noćnih operacija 1.382 nekontaktne ležeće mine (938 na području Jugoslavije) na kojima je potopljeno 165 riječnih brodova,  a više jih je oštećeno (na jugoslovenskom dijelu Dunava potopljeno je 86 a oštećena su 63 broda). Potkraj 1944. da bi otežali akcije sovjetsloj flotili i sprečavali prijevoz,  i Njemci polažu oko 300 nekontaktnih mina, pretežno između Moldove Nova i Beograda; za napad na mostove, skele i promet upotrebljavaju i plitajuće mine. Takvim miniranjem Dunava (bilo je položeno oko 3.400 mina, pretežno nekontaktnih na dnu ležećih) promet je 1944. i 1945 bio paraliziran i do 70%, a često i prekinut. Neznatan broj mina položen je u Savu (do Slavonskog Broda) i u Dravu (do Belišća). Na njima je potonuo jedan monitor.

Minski rat je u drugom svjetskom ratu dobio još veće startegijsko značenje, postao je još masovniji a po prostranstvu na kojem se vodio i sveobuhvatniji nego što je bio u prvom svjetskom ratu. Položen je dvostruko veći broj mina (oko 700.000) a gubici su bili znatno veći.Saveznici sun a minama izgubili oko 500 transportnih brodova sa oko 2.500.000brt, a sile Osovine oko 1.900 transportnih brodova sa oko 3.500.000brt. Kvalitetno novi moment u minskome ratu svakako je upotreba nekontaktnih mina različitih vrsta I tipova. ( U toku rata položeni je oko 150.000 nekontaktnih na dnu ležećih mina.) Pretžen dio tih mina položila je avijacija (oko 70%), što je također  značajna karakteristika za vođenje minskog rata. Treća značajna karakteristika minskog rata, koja proizlazi iz navedenih momenata,jest veoma složena obrana od minske opasnosti na pomorskim ratištima. U borbi protiv mina angažirane  su značajne snage i sredstva. Tako je Velika Britanija upotrijebila oko 1.400 minolovaca u borbi protiv mina, razmagnetizirano je oko 18.000 trgovačkih  brodova  i za to je angažirano oko 60.000 ljudi. Njemačka ratna mornarica upotrijebila je oko 1.600 minolovaca, a mornarica SAD više od 2.000 brodova za borbu protiv minske opasnosti. Drugi svjetski rat istkanuo je i ekonomičnost mine kao borbenog sredstva za vođen je rata na moru. Samo 11 avionima položenih mina u Kielskom  zaljevu spriječilo je Nijemce da tom komunikacijom prevezu oko 1.000.000t tereta. Ili, npr. na jedan japanski brod koji su potopile podmornice dolazilo je 12 brodova koji su stradali od mina, a na jedan izgubljeni bombarder B-29 minopolagač dolazilo je 45 potopljenih brodova na položenim minama. Veliki su bili indirektni gubici koji su se ogledali u ometanju i prekidu pomorskog prometa, te o u ograničavanju manevriranja ili blokadi protivničkih pomorskih snaga. Minska avijacija omogućila je novim minama da se minski rat prenosi brzo sa jednog na drugo pomorsko područje bez obzira na njeguvu udaljenost.

Poslije drugog svjetskog rata

 Nuklearno oružje i raketna tehnika u naoružanju armija potkraj drugog svjetskog rata, te burni razvitak i naoružanje  ratnih brodova u poslijeratnom razdoblju tim novim oružjem potisnuli su u drugi plan klasična sredstva za rat na moru, a među njima i minsko oružje. Pouke iz prvog  i drugog svjetskog rata, kad je na minama potopljeno oko 20% svih potopljenih brodova na moru, brzo su zaboravljene. Takva shvaćenja ubrzo su  ispravljena poslijeratnom praksom koja je u lokalnim ratovima pokazala sve prednosti defenzivne u ofenzivne upotrebe minskog oružja.

Korejski rat (1950-1953). Da bi se obranili od desanta i od brodskih artiljerijskih napada, sjaverni Korejci su več u julu 1950. položili obrambena minska polja u područje Wonsana i Chinnampa, a poslije i  na drugim mjestima duž  istočne i zapadneobale Koreje. Kao minopolagače su upotrijebili adaptirane riječne i obalne brodove i plovna  sredstva (barže, koče, splavi, čamci). U obalnim vodama Wonsana položeno je oko 3.000 starijih tipova sovjetskih sidrenih kontaktnih ( na dubinama do 200m)i nekontaktnih na dnu ležečih (do dubine 50m) mina. Branjena  artiljerijom, ta minska polja bila su jak minsko-artiljerijski položaj. Direktni gubici na minama bili su relativno mali u odnosu na sekundarne efekte. Američki operativni desantni sastav (od 250brodova i 50.000boraca) koji se trebao 20.10.1950. koji se trebao iskrcati u području Wonsana, zadržao se pet dana duže na moru zbog minske opasnosti. Planirano  protuminsko osiguranje nije bilo dovoljno da osigura desant. Kad su otvarali prolaz kroz minska polja, od 9 minolovaca potopljena su 4. Kontraminiranje sa oko 50 aviona koji su bacilli oko 3.000 bombi nije dalo predviđene razultate. Tek su čamci minolovci, helikopteri, laki  minski ronioci i minolovci omogučili iskrcavanje desanta. To je pokazalo svu složenost  protuminskog osiguranja pa i onda kad je bila riječ o starijim tipovima mina. Ukupni gubici na minskim poljima bili su oko 15 brodova (8 minolovaca, 5 razarača i 2 manja   broda).

Indijsko-pakistanski rat (03.do17.12.1971). Da bi spriječili opskrbljivanje pakistanske istočne granice (u  Bangladešu) I opskrbu eventualnog desanta, indijska mornarička avijacija položila je oko 100 nekontaktnih na dnu ležečih mina. Minirani su plovni kanali Gangesa i luke Chalna, Cok's Bazar i Chittagong. Sama opsnost da bi mogli naići na položene mine bila je dovoljan razlog da odvrati neutralne brodove od miniranih luka. Time je ostvarena  strategijska izolacija pakistanske grupacije okružene u području Dake. Iskustvo tog rata pokazalo je da se malim brojem aviona i mina, ako su položene na osjetlive točke i u pravo vrijeme, odvratiti brodove neutralnih zamalja od miniranih luka. Ovdje je minsko oružje pokazalo svoju punu vrijednost kao rezervni instrument za brzo pariranje  nepredviđenom razvoju događaja. Poslijeratno razminiranje (od specijalnih ekipa sovjetske mornarice) trajalo je 4-5 mjeseci što pokazuje složenost borbe protiv mina položenih u mutne vode bengalskih luka; ta je borba isključila primjenu bilo kavih snaga protuminske obrane osim minolovaca.

Vijetnamski rat  (1961-1972). U tom  ratu minsko oružje primjenljivale su obje zaraćene strane, i to pretežno u ofenzivne svrhe.  Borci Fronte narodnog oslobođenja (FNO) polagali su mine na riječnom ratištu južnog Vejetnama (delta rijeke Mekonga). Čamcima i malim brodićima (sampan i džunke) polagali su sidrene, plutajuče i  kontrolirane mine koje su izgrađivali u vlastitim radionicama. Improvizirane plotajuće mine uspješno su upotrebljavane i za rušenje pontonskih mostova. Tvornički izrađene sidrene i nekontaktne ležeće mine rjeđe su upotrebljavane (otkrivene su samo 2 magnetsko akustične i jedna hidrodinamičkoindukcijska  mina). Svrha miniranja bila je da se oteža plovidba riječnim komunikacijama, na kojima se odvijalo 90% prometa. Upotreba mina u kombinaciji s artiljerijskim oružjem pokazala se kao idealan instrument da se iscrpi napadač. Iako su Amerikanci za kontrolu riječnih plovnih  putova upotrijebili dvije divizije protupartizanske avijacije, oko 250 riječnih patrolnih brodova i oko 100 minolovaca, mine su u toku čitavog rata bile opasnost na koju je trebalo neprestano računati. Tako je upotrebom mina i zasjeda FNO uspjela vezati  neproporcionalno jake snage SAD u toku čitavog rata, čime je ostvaren učinak veći od onog zbog neposrednih gubitaka koji su bili naneseni  trgovačkim brodovima, iako ni gubici nisu bili mali. Tako su minimalne snage FNO uspjele ometati  promet i povremeno remetiti povoljnu operativnu situaciju napadača.
Ratna mornarica SAD upotrebljavala je minsko odužje do 1972. da bi ometala riječni promet i zajedno sa intenzivnim bombardiranjem kopnenim komunikacijama prekinula dopremu tereta i međusobno komuniciranje Sjevera i Juga. Tim minskim akcijama usporavan je riječni promet, ali ozbiljniji rezultati nisu postignuti jer se prakticirao kombinirani  višeetapni promet između miniranih odsjeka, a teško je bilo uspješno minirati riječne puteve duge oko 1.900 milja na kojima je plovilo oko 3.500 džunki i sampana. (Roba bi se prevozila rijekom do miniranog dijela, onda kopnom pa opet onim dijelom rijeke gdje nije bila minska opasnost.) Strategijska upotreba mina bila je planirana početkom 1972. Kao instrument  pomorske blokade izabrano je minsko oružje koje omogućuje takvu blokadu bez sukoba s neutralnim zemljama. Prema planu operacije  mine su istodobno položene 09.05.1972. u lučkim područjima Haiphonga, Hon Gaia, Cam Phaa i u 4 manje luke. Za nekoliko sati avionic su položili oko 600 nekontaktnih sidrenih i na dnu ležećih mina, koje su tempirane da se aktiviraju tek  11.05.1972. To je objavljeno u oglasima za pomorce da bi brodovi mogli napustiti luke i da više nebi u njih upolvljavali. Periodičnim obnavljanjem tih prepreka ukupno je položeno oko 10.000 mina s težištem na Haiphongu, a polagane su 3NM dalje od ulaza u luke i plovne kanale  da bi se ispred luka sačuvao što veći slobodan prostor za manevriranje vlastitih pomorskih snaga. Miniranjem su uspješno blokirane vijetnamske luke jer je prekinuta mjesečna doprema ratnog materijala od 200.000 tona u Demokratsku Republiku Vijetnam. Minski je rat do 1972. Vođen iz operativnotaktičkih razloga, a onda, povezan sa zračnom ofenzivom, radi ostvarenja strategijskih ciljeva.

Egipatsko-izraelski rat (oktobar 1973). Da bi spriječila opskrbu Izraela iz naftonosnih polja u Abu Rodeisu (Sjeverni dio Sueskog zaljeva na Sinajskom poluotoku), ratna mornarica Arapske Republike Egipat dobila je zadatak da minira Gubalski prolaz (južni ulaz u Sueski zaljev). Torpedni čamci i minolovci položili su minske prepreke u Gubalski prolaz i u susjedni kanal (između arapskog poluotoka i otoka uza nj). Položene su, prema dubini mora, sidrene nekomtaktne i na dnu ležeće mine. Tempirane su na 24 sata, tako da djeluju kad počinju ratne operacije. Neposredno  prije toga (operacije su počele 06.10.1973, u 14.00 sati) objavljeno je da je to područje opasno za plovidbu. Tek kad je jedan tanker teško oštećen  a drugi potopljen, promet i dovoz nafete potpuno su obustavljeni.Pravilno izabrano područje za miniranje,  izbor podesnih mina, tajno miniranje u kratkom vremenu, potpuno je postiglo svoj cilj koji se nebi mogao ostvariti drugim snagama ratne mornarice. Ratna mornarica Arapske Republike Egipta polagala je mine i ispred Port Saida, od luke Port Saida do rta Damiette, da bi time ojačala protudesantnu obranu.

Zaključak:

Iz rezultata ostvarenih minskim oružjem u sukobima poslije drugog svjetskog rata očito je, jeli ono upotrebljavano ofenzivno ili defenzivno, da je njegova upotreba pridonjela ekonomičnijem ostvarenju globalnih ciljeva i u lokalnim ratovima. Došla je do izražaja njegova prednost koja se ogleda od nezavisnosti od operativno-taktičke situacije u zraku, u trajnosti ostvarenog pritiska, u efikasnosti bez obzira na meteorološke prilikei u mogućnosti da se njime zamijene druge snage i sredstva te u mogućnosti da se primjena tog oružja vremenski prilagodi vlastitim planovima. Iznenađenje i neizvjesnost, brza intervencija i u najudaljenijim područjima, ekonomičnost, mogučnost masovne upotrebe, psihološko djelovanje, blokada i nanošenje gubitaka protivničkim pomorskim snagama, slabljenje ili prekidanje riječnog ili pomorskog prometa, zaštita vlastitog obalnog prometa, jačanje protudesantne i protupodmorničke obrane, ostale su i dalje glavne karakteristike minskih operacija.

(JLZ Pomorska enciklopedija M.Martinović)
 

Par današnjih snimaka iz muzeja u Pivki LBM III, https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=8532.msg58559#msg58559 , ljepo očuvana.
[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Rose su pune ovakvih kucista morskih mina koje mjestani koriste kao plutace ili pak, presjecene na pola, kao pitare za cvijece. Koja bi ovo mina mogla biti ?

Da nije možda SAG?! "Lovac" bi to mogao znati.

Minska posuda koja je prikazana na prethodnoj slici liči na minu SAG-1, mada i sidrene mine SAGA-M.74 i SAM-M.80 imaju skoro identičnu minsku posudu.
Moramo imati na umu, da je deo mina SAM-M.80 nastao modernizacijom mina SAG-1.

Plava boja minske posude (ako nije naknadno prefarmana u plavu boju - a izvorno je crna), mogla bi ukazivati na to, da se radi o nekoj eksperimentalnoj - školskoj mini. Bilo je takvih primeraka i u Opatovu i na Pristanu i u MTRZ, pa ko zna gde su završile.
Radilo se o tome, da se na već postojeću minsku posudu ugradi neki unapređeni - usavršeni tip paljbenog uređaja. Tako je - kao što sam malopre rekao - od kontaktne sidrene mine SAG-1, ugradnjom modernog akustičnog paljbenog uređaja nastala mina SAM-M.80, a minska posuda je ostala ista.
Bilo je dosta naprednih ideja u JRM - ko bi im sad ušao u trag?

Ja se samo nadam da te minske posude o kojima govori marinero, nisu nekadašnje bojeve mine, iz kojih eksploziv nije izvađen!

svaka cast na opisu hvala

Šibenik 1918. godina. Točnije Kulina i brod Schwarzenberg. Na palubi složene sidrene mine C15. Snimio talijanski fotograf.  Vide se sidrena užad i utezi za podešavanje dubine sidrenja. Identične onima koje je Jadran postavio.

Lepe slike naše "misteriozne" mine.

U biografiji kbb Miroslava Štumbergera piše:

"Za vrijeme svoje aktivne službe je, među ostalim, napisao udžbenik ta torpedistiku i minerstvo, na osnovu kojeg se izvodila obuka mornara. U istom vremenu, konstruirao je i podvodnu minu C-15, koja je postala standardna mina Jugoslovenske kraljevske mornarice".

E sad, nešto neštima. 1918, po mome je prerano da bi je Štumberger konstruisao, ako je uopšte konstruisao, ili je
pogrešna godina.  Šta je tačno.... :o

Negdje sam postavio C-15 okacenu na brodskoj dizalici - fotografija iz tridesetih godina.

>> https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=6310.0

Da je Štumberger živ on bi nam to lipo objasnio. Činjenica je da su Talijani zaplijenili mine u Šibeniku i Puli. Sve do jedne. U Boki su mine ostale. Neke su bile nekompletne i Štumberger je na neki način uspio osposobiti te mine. Dovođenje u ispravno stanje je trajalo godinama. Čovjek je imao dara za tehniku i poznavao je mine. Novinar je poznate priče uvio u svoj celofan. Nije ni čudo kad ih uče kako će od lokve napraviti ocean.

U katalogu Hrvatske vojne industrije za predstojeću izložbu ASDA 2013, na stranicama posvećenim Brodarskom institutu u Zagrebu nalaze se i ove tri slike, uz prateći tekst: Testing of a sea mine and of marine structures resistance to underwater explosions.

Zna li tko kada su i gdje nastale ove slike, koji brod je u pitanju i koja je mina testirana?

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Brod je opće poznat i lako ga je prepoznati. Stari jadranski veteran njemačkih korijena. O mini se sve zna samo se ne smi ništa kazati.

Mine nisu imale  prethodni uteg za podešavanje dubine sidrenja već je položajna dubina regulisana preko plovka.

To je bilo kao u vodokotliću.

Skolske, iz Arsenala[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5]

Ispravka, poslednje dve su takodje SAG-2

Mina i sidro k.u.k. Snimljeno 1916. godine,

Ovo je vježba obaranja mina na minopolagaču tip DTM. Na valjku ispred mine nalazi se sajla koja je zadnjim krajem pričvršćena za minsko sidro i prvo u more ide plovak dok se sajla u potpunosti ne odmota, zatim se obara mina iz minske koljevke. To je bio najgljuplji poso jer sve je trebalo ponovo složiti, oprati i podmazati. Svrha ovoga je bila da se mine ne izgube i vježbe obaranja borbenog kompleta s lijevih i desnih tračnica. To se obično radilo kad je neki časnik polagao za veće zvanje ili promaknuće. Osobno sam to radio u JRM kad sam služio  i uspješnim vježbama izišao sam kao  poručnik bojnog broda minski protuminski. Sad radim u MUP RH kao pirotehničar i minska sredstva iz mora nisu mi nepoznanica. Še tiće treče slike to je velika Brzotonuća dubinska protupodmornička bomba koja se izbacivala s VPB tip Split.


Dodre slike samo zaboravljeno je reći da ona sajla i dio onopa što ide pri vrhu dijela sidra zove se "orepina" i jako je bitna da se lagano odmotava sajla i ograničene je dužine radi umirenja sidrenog polužja jer ovo je plutajuće sidro a ne balasno, što hoće reći da dok se komora ne ispuni vodom sidro lagano pluta. To je bio i osnovni problem ovih sidara jer dolazilo je do grešaka u sidrenju djelovanjem morskih struja i stanju mora tako da je teško blo ispoštovati osnovne a to je pozicije i minske intervale, a pogotovo kod minskih zavjesa namjenjenih podmornicama-


Ovo se netko igrao s rashodovim minama, promjenio je sidreni sustav i postavio akustične upaljače.Očito nešto je znao ta je to radila i JNA ali uz jedan akustički upaljač obavezno su bili i olovni rogovi iz jednostavnog razloga jer padom kapaciteta baterije oko jedne godine gubi se i funkcija akustičkog upaljača jer isti za svoj rad treba el. energiju. JNA je u Kumboru kompletirali nekolio pošiljki za Libiju za rat s SAD-eom gdje je  i položien izvjestan broj u zaljevu SIDRA gdje je i oštečeno nekoliko brodova SAD-ea.S standardne SAGE skidali su antene, stavljali jedan akustički upaljač i obavezno samolikvidator za slučaj pada napona ispod granice osjetljivosti da se aktivira smolikvidator koji ne bi aktivirao minu več ćep na minskoj posudi koja bi lagano zračni prostor punio vodom i mina bi potonula na dno.Pokusi su rađeni na poligonu Prevlaka-Lastavica (jugoslavenski Mamula) -Obosnik na ulasku u Bokokotorski zaljev.
Tijela mine radile su u željezari Smederevo, elektronika Nikola Tesla, EI Niš i baterije Zmaj. ovaj sustav nije u potpunosti zaživio jer pojavljivale su se greške a naročito u bateriji čiji je životni vijek bio do dvije godine, a podom mine na morsko dno i ako je imala olovne rogove valjanjem po morskom dnu djelovanjem morskih struja i valova dolazilo bi do aktiviranja.
navodno pred kraj 80 ubačen je akustičko indukcioni upalač sličan na dnu ležečoj mini AIM izbačeni olovni rogovi i pojačan je kvalitet baterija tako da je to postala dosta opasna mina ali nemam podataka jeli taj projekt u cijelosti zaživio.
Iz pouzdanih izvora imam saznanja da dosta navedenih tijela mina ima na navedenom poligonu

Također dosta mina je prodano Aalbaniji što je lako provjeriti na internetu

Ovo ti je tako zvano prekretanje kad se iz brodske štive vade mine i stavljaju na tračnice lijeve i desne. Zamisli sve na ruke ima da izludiš. Ja bio i provo. Kakva hidraulika ili nedaj bože da je na samarici-dizalici bio elektromotor, a da ne govorim da se je poklopac štive na ruke slagao. Imao je 14 polklopaca i slaži jednog po jednog i uvijek od prove prema krmi i tako svaki put. Ovo može biti i slika iz Pule na Katarini je bio stacioniran odred minopolagača DTM

Ok slažem s stobom u večini iznesenog, ali nijemci su bili puno napredniji i izradi avakvih mina pod pokroviteljstvom koncerta AEG koji se bavio elektro industriom, tajno jer Njemačka je bila pod embargom i ograničenom vojnom industrijom a neke inovacije i dan danas se upotrebljavaju.
pogledaj na internetu tragediju broda Novorosinsk bivši bojni brod Gjulio Cezare što suRusi dobili na ime ratne reparacije. Dan danas ne može se sa sigurnošći reći što se dogodilo a sumlja se na trajnost baterija odnosno pomoćnih sustava električne energije u vidu "baterija koje za elektrolit upotrebljavaju more, odnosno određeni slanitet.

Tkođer njemačke mine imale su i odgodu početka prvog aktiviranja na više godina. Baciš mina a ona tek nakon x godina postaje bojeva, a gdje su još zaštite od pomicanje dubine, promjena smjera magnetnog polja, ili odvijanja upaljača na mjestu pronalaska.

Njemci su  za mene bili lumeni

Austrijske mine u Puli. Identične onoj koju su partizani izvadili.
Mina na brodu je drukčijeg oblika.

Brodarski postavio si mi pitanje vezano za šećerna osiguranja, koja se ugrađuju u morske mine. Evo, da ti odgovorim u par rečenica.

Možda bi bilo dobro da pročitaš ponovo početne stranice ove teme o morskim minama - i verujem, biće ti sve jasno.

Radi se o veoma jednostavnoj a genijalnoj stvari, koja u mnogome obezbeđuje sigurno rukovanje sa bojevo spremnim minama, dok su one na brodu minopolagaču ili u neposrednoj blizini, nakon polaganja u more.

Šećer specijalni, propisane tvrdoće se postavlja na određene pozicije na mini u toku bojeve pripeme, u minerskoj radionici.
Tek nakon otapanja tog šećera (a to se dogodi nekoliko minuta nakon polaganja mine u more – što znači da je minopolagač dovoljno daleko odmakao), određeni mehanički ili električni sklopovi dolaze u poziciju u kojem je aktiviranje paljbenog uređaja mine moguće.

Konkretno kod mine SAG-2 postavlja se šećerno osiguranje kod slipnog štropa. To je uređaj koji mehanički drži čvrste čelične kape na olovnim rogovima, da bi ih se na taj način osiguralo od slučajnog savijanja. Kada se šećer istopi – opružni mehanizam odbacuje zaštitne kape sa olovnih rogova i tek tada je olovni rog ogoljen i može se saviti tj. tek se tada mina može aktivirati.

Dalje, kod mine SAG-2 ugrađuje se šećerno osiguranje i u strujni krug paljbe, i na taj način se mehanički prekidaju provodnici što dovode struju na detonator. Tek kada se šećer istopi, spajaju se električni kontakti i omogućeno je prenošenje strujnog impulsa sa olovnih rogova do detonatora.

Znači, mina se ne aktivira šećerom, nego šećer, dok se ne istopi, mehanički onemogućava dovođenje paljbenog uređaja mine u ‘’oštro’’ stanje i onemogućava aktiviranje mine, dok je ona blizu broda minopolagača.

Ti topivi ‘’šećerni’’ osigurači su ugrađeni praktično u sve tipove mina sa osnovnim ciljem da mehanički razdvoje neke elemente u strujnom krugu paljbe, i da tako onemoguće aktiviranje mine dok je ona na minopolagaču ili blizu njega. Jednostavni su za rukovanje i savršeno su bezbedni, ako se sa njima rukuje prema propisanim pravilima.
Umesto šećera mogu se koristiti i drugi, u vodi topivi materijali.

U prilog postavljam sliku šećernih osigurača za mine SAG.

Još samo da naglasim - naši mineri na Pristanu, u nedostatku kristalnog šećera iz prodavnice (lude godine 199.. i neke), ovakvim šećernim osiguračima su sladili jutarnju kafu i čaj.

(parola: snađi se!)

Uz šećer ste tako dobijali i potrebnu količinu gvožđa jer je poznato da organizam usvaja samo oksid gvožđa, a ne  i opiljke, koji izlaze nazad kako su ušli napred. Ne stavlja se džaba uveče ekser u jabuku da bi se ujutro ekser izvadio, a jabuka pojela. (?!)

Hvala Lovac. Objašnjenje za pet.

Osiguranje se zvalo šećerno osiguranje ali nije tu bilo ni traga šećera,  osiguranje je od salmiaka, mineralni oblik amonijevega klorida NH4Cl.
Ima slankast ukus, garant, probo.
Nije otrovan i brzo je topan u vodi.

Ne znam ML, možda je bilo više vrsta tog topivog osiguranja u JNA (od različitog materijala koji se topi u vodi, salmiakova so se takođe koristila, to sam čitao u literaturi) - to sam i naveo i u svom poslednjem postu.

Ja sam takođe liznuo - bio je sladak kao kocka šećera. I priča nije izmišljena: u minerskoj radionici na Pristanu, majstori stavljali u kafu i čaj...

Onda je bilo više vrsta, ja sam ga probao u kabinetu minerstva, onda su nam objasnili da to nije šećer.

O čemu se ovdje točno radi ?
[attachment=1]

Дубинска бомба управо избачена са бацача.

Najverovatnije sa jednog ovakvog K-gun.

[attachment=1]

Ovo nije morska, već riječna mina. Ali pošto ne postoji topik o riječnim minama neka je ovdije.
Dakle radi se o PLRM 1A...
Plutajuća riječna mina...

M73:

M71 išla je u dva komada po pakovanju...

Mala Dubinska Bomba, bile u naoružanju patrolaca klase Mirna.

Mala dubinska bomba i mina prilepka su već obrađene na palubi. Ovo su lepe fotografije, do sada nisu viđene na ovom forumu.

To je samo dio programa koji je rađen u Tivtu...
Danas je to, neko je lijepo rekao, "naučna fantastika" za nove generacije...  ;)

Evo i M71 (nadam se da sam pogodio model ...  :-\ ) :

I još jedna, znak na radnoj bluzi govori sve...

Na osnovu postavljenih slika AIM M.71 i M.82 se veoma teško mogu razlikovati.

Ova dva tipa mina izgledaju potpuno isto - samo se dužina minske posude (eksplozivnog tela) razlikuje. M.71 je duža, sadrži oko 720 kg TNT, a M.82 je nešto kraća, punjena je sa oko 490 TAH.   

Na osnovu serijskih brojeva pretpostavljam da se radi o M.71.

Prenosim članak o Rusko- Sovjetskim morskim minama. Nemislim da je članak sam po sebi nešto epohalno,
ali bar je neki oblik pregleda. Molio bi bolje poznavaoce ove problematike da daju svoje komentare u bilo
kom obliku, hvala.... ;)

...


Ruske morske mine, od 1920. do danas


10. lipanj 2014. Viktorija Černišova   

Sovjetski projekti morskih minsko-eksplozivnih sredstava ušli su u povijest svjetskih ratova. Sovjetska vojska je u svom arsenalu imala mine kakve prije toga nisu postojale nigdje u svijetu. Prikupili smo podatke o najučinkovitijim modelima iz različitih razdoblja.

[attachment=1]
Predratna sidrena mina s mehaničkim upaljačem. Izvor: RIA Novosti


Šećerna“ smrt

Mina M-26 s punjenjem od 250 kg spada među najopasnije mine predratnog razdoblja proizvedene u Rusiji. To je sidrena mina s mehaničkim upaljačem. Proizvedena je 1920.

Velika prednost novog modela sastojala se u tome što je mina u minskoj posudi bila postavljena horizontalno. Istina, imala je kratko čelično uže (kojim je pričvršćena za sidro i drži se na određenoj udaljenosti od površine vode), što je ograničavalo primjenu ovog oružja na Crno i Japansko more.

U vrijeme Drugog svjetskog rata sovjetska ratna mornarica najviše je koristila minu koja je napravljena 1926. Na početku rata zemlja je imala skoro 27 tisuća tih mina.


[attachment=2]
Mala brodska galvansko-udarna mina KB (1943.) Fotografija iz slobodnih izvora.

Ruski oružari prije rata su napravili još jedan napredni model. Bila je to velika brodska galvansko-udarna mina KB. Ona je korištena i kao protupodmorničko oružje. U ovom modelu su prvi put primijenjene zaštitne čelične kape koje su automatski spadale u vodi. One su zatvarale galvansko-udarne elemente (olovne rogove). Zanimljivo je da su kape bile fiksirane na mini uz pomoć klina i čeličnog užeta sa šećernim osiguračem. Klin je vađen prije polaganja mine, a uže je spadalo kasnije, kada bi se otopio šećer, tj. kada je mina već bila na svome mjestu. Tako se aktivirao paljbeni uređaj.

Mine modela KB opremljene su 1941. potapačem koji im je omogućavao samopotapanje u slučaju da se odvoje od sidra. Tako je bila osigurana sigurnost domaćih brodova, koji su se nalazili u neposrednoj blizini miniranih zona. To je početkom rata bila najsavršenija kontaktna brodska mina.

Tijekom rata je na pomorskim putevima bilo postavljeno preko 700 tisuća različitih mina. One su uništile 20 posto svih plovila zaraćenih zemalja.

 

Epohalni napredak

U poslijeratnom periodu ruski konstruktori su nastavili borbu za prvenstvo na ovom polju i 1957.  prvi su u svijetu napravili podvodnu raketu na vlastiti pogon. Bio je to model KRM, mina koja uz pomoć reaktivnog motora isplivava na površinu. Ona je zatim poslužila kao osnova za potpuno novu klasu oružja: RM-1, RM-2 i PRM.

[attachment=3]
Model KPM. Fotografija iz slobodnih izvora

U modelu KRM korišten je aktivno-pasivni akustički sustav detekcije i klasifikacije ciljeva koji je davao naredbu za odvajanje bojevog dijela i aktiviranje reaktivnog motora. Raketa je nosila 300 kg eksploziva i mogla se postavljati na dubinu do 100 m. Ovu minu nisu mogli otkriti čak ni dubinski akustički kontaktni detektori. Lansirana je s razarača i krstarica.

Rad na novoj mini s reaktivnim pogonom počeo je 1957. Cilj je bio omogućiti polaganje mine i s brodova i iz zrakoplova. To je bilo epohalno tehničko rješenje, jer je konstrukcija mine KRM kardinalno izmijenila daljnji razvoj domaćih morskih minsko-eksplozivnih sredstava i način izrade balističkih i krstarećih raketa s podvodnim lansiranjem i kretanjem.

 

Bez premca

[attachment=4]
Protupodmornička raketna mina PMR-1. Fotografija iz slobodnih izvora

U SSSR-u je 1960-ih počela izrada potpuno novih minskih sustava. Riječ je o raketnim i torpednim minama. Otprilike deset godina kasnije ratna mornarica je dobila protupodmorničke raketne mine PMR-1 i PMR-2 kakve u to vrijeme nigdje u svijetu nisu postojale.

Pojava protupodmorničke torpedne mine PMT-1 također je predstavljala veliki korak naprijed. Ova mina je imala dvokanalni sustav detekcije i klasifikacije ciljeva, lansirana je u horizontalnom položaju iz hermetičnog kontejnera bojevog dijela (protupodmorničkog električnog torpeda) i koristila se na dubini do 600 m. Nova torpedna mina je 1972. postala dio arsenala ratne mornarice. Prvi put u ruskoj proizvodnji mina konstruktori su primijenili modularni princip izrade, iskoristivši električni sklop i pojedine komponente uređaja. Time je riješen problem zaštite lako zapaljivih električnih kola od struja visoke frekvencije.

Rezultati koji su postignuti tijekom izrade i testiranja mine PMT-1 poslužili su kao impuls za stvaranje novih i savršenijih modela. Tako je 1981. završen rad na prvoj ruskoj protupodmorničkoj torpednoj mini koja je bila univerzalna u pogledu nosača. Po mišljenju domaćih stručnjaka, bar do sredine 1970-ih nijedna vodeća svjetska sila nije posjedovala sličnu minu.

[attachment=5]
Na dnu ležeća mina. Fotografija iz slobodnih izvora

Univerzalna na dnu ležeća mina WDM-2 počela se 1978. koristiti u ratnoj mornarici. Ona je bila predviđena za uništavanje brodova i podmornica svih klasa. Univerzalnost ovog oružja očitovala se u svemu. Mina je polagana kako s brodova, tako i iz aviona (vojnih i transportnih), s tim što u ovom drugom slučaju nije bio potreban padobran. Pri padu u plićak ili na kopno aktiviran je mehanizam za samolikvidaciju. Težina punjenja WDM-2 iznosila je 1350 kg.


Glas Rusije

Ovih dana je u Piranskom zaljevu tekla akcija premještanja morskih mina zaostalih iz Drugog svjetskog rata. Radi se o LMB minama koje radi svoje veličine nije moguće kontrolirano deaktivirati, te ih samo polažu na dno na druga mjesta.

http://www.slovenskenovice.si/crni-scenarij/doma/foto-iz-slovenskega-morja-dvigujejo-mine-tezke-po-eno-tono (http://www.slovenskenovice.si/crni-scenarij/doma/foto-iz-slovenskega-morja-dvigujejo-mine-tezke-po-eno-tono)

[attachment=1]

Vijest i slika je iz Slovenskih novic.

Zanimao bi me komentar nekog poznavaoca.

Ovo je avio-bomba.

U principu, kod na dnu ležećih mina, upaljač je tako konstruisan da ako se pokuša dizanje mine, ona će obavezno eksplodirati. Praktično, nemoguće je položenu minu deaktivirati, već se mora uništiti detoniranjem.

Ne znam kako je to izvedeno kod ovih mina, kako su stručnjaci eliminisali hidrostatsko osiguranje i kako su uspeli izvući minu na površinu a da ona ne eksplodira.

Kod mina koja je JRM imala u naoružanju ne vidim način kako bi se to izvelo, osim rastavljanjem mine na samom dnu, odvajanjem upaljača - ali to je mnogo opasna rabota, ko bi se igrao sa tim!

Što kaže jadran - i meni ova naprava više liči na neeksplodiranu avio bombu

U tekstu su spominjali LMB padobransku minu koja prema dostupnom izvoru ima dvostruko djelovanje.

http://www.iwm.org.uk/collections/item/object/30020471 (http://www.iwm.org.uk/collections/item/object/30020471)

...i vrlo je slična ovoj mini:


[attachment=1]

Nema dileme!  :super

Možda ovo da pravo objašnjenje o čemu se radi, možda bi bilo dobro da se sve skupa prebaci u temu gdje se piše o deminiranju.

Prevod jednog dijela novinskog članka:

“radi se o američkoj  avio bombi GP 500lb AN-M64 A1 sa kemijskim upaljačem. Navodno ju je bombarder odbacio neaktiviranu, bio je pogođen,  jer je upao u PZ vatru. Iako je neaktivirana (upaljač  bez osiguranja), jako je opasna. Demineri su se savjetovali sa stranim stručnjacima  (austrijancima), koji imaju iskustva sa takvim bombama. ( od bombe istog tipa su 2000.godine, njemačkom gradu Göttingen, poginula trojica pirotehničara, nekoliko ih je bilo ranjeno; prošle godine su austrijanci u Gracu na mjestu pronalaska aktivirali takvu bombu -120kg TNT)

Poslije aktiviranja upalača može bomba eksplodirati nakon jednog  ili 144 sata (kako je tempirana nitko nezna). Upaljač se aktivira pucanjem ampule sa acetonom, koji uništi membranu iz celuloida.
Postoje dva načina uništenja deflagracijom ili detonacijom, koji način će primjenit još nije određen……..

Vir: Primorske novice
http://www.primorske.si/2014/06/17/Bombo-bodo-kmalu-razstrelili#

Bombo bodo kmalu razstrelili
sreda, 18. junij 2014

Ameriško letalsko bombo, ki leži 14 metrov od potopljenega tovornega splava Maona v Piranskem zalivu, bodo razstrelili tam, kjer leži. Po posvetu z avstrijskimi strokovnjaki je postalo jasno, da je ne smejo premikati. Po neuradnih informacijah naj bi jo uničili v enem tednu.

PIRAN I> “Danes smo se dogovorili, da se bomo znova potopili do bombe, še enkrat opravili vse meritve in potrdili njeno identifikacijo. Če bomo ugotovili, da gre nedvomno za bombo s kemičnim vžigalnikom, jo bomo uničili na kraju samem,” nam je včeraj popoldne potrdil Igor Boh, vodja izobraževanja in usposabljanja pripadnikov državne enote za varstvo pred neeksplodiranimi ubojnimi sredstvi (NUS).

Vodje pristojnih služb so se včeraj namreč sestali v Istri, da bi odločili, kaj storiti z nevarno bombo. Zanjo so sicer vedeli že dlje časa, da gre za nevarno ameriško letalsko bombo GP 500lb AN-M64 A1, ki ima kemični vžigalnik, pa so odkrili šele prejšnji petek. Takrat so namreč končali “selitev” petih nemških protiladijskih min iz bližine strunjanskega školjčišča na novo lokacijo, ob koncu akcije pa so preverili še, kako je z bombo pri Maoni.

Ameriški bombnik je bombo sicer odvrgel v morje neaktivirano, samo zato, da bi se je znebil, ker naj bi ga menda zadela nemška protiletalska obramba. Kljub temu je po 70 letih še bolj nevarna, kot je bila ob padcu v morje.

Po 70 letih še vedno nevarna kemija
V kemičnem vžigalniku je namreč ampula z acetonom in ko se ampula razbije, se aceton razlije in sproži udarno iglo. Aceton zadržuje le celuloidna membrana, ki po 70 letih ni več tako trdna in nepropustna, zato bi bilo premikanje takšne bombe skoraj samomorilsko dejanje. Med odstranjevanjem takšne bombe so poleti 2010 v nemškem mestu Göttingen umrli trije pirotehniki, šest je bilo hudo ranjenih, tako bombo so leta 2011 morali razstreliti sredi avstrijskega Gradca, predlani pa sredi bavarske prestolnice München.

Še pred nekaj dnevi so naši strokovnjaki predvidevali, da bi bombo lahko privezali, jo nato z velike razdalje povlekli stran od Maone ter dvignili za nekaj metrov od tal in tako preprečili uničenje morskega dna.

Ni druge rešitve
“Vendar smo pri izmenjavi podatkov s tujimi strokovnjaki dobili podatek, da s takim ravnanjem ne bi bistveno zmanjšali posledic za morsko dno. Obenem so nam pojasnili, da bi z dvigovanjem bombe, pa čeprav za nekaj metrov, povzročili spremembe pritiska v bombi, zaradi česar bi lahko počila. To pa z vidika varnosti ni sprejemljivo, zato smo sklenili, da jo bomo razstrelili na kraju, kjer leži,” je pojasnil Boh. Naši strokovnjaki so se v minulih dneh posvetovali predvsem z avstrijskimi.

Na vprašanje, ali to pomeni konec razbitin Maone, je Boh odgovoril, da se bo po vsej verjetnosti zgodilo prav to. “Tudi razbitine in samo morsko dno smo dali na tehtnico. Vendar so na drugi strani življenja in zdravje ljudi, zato je bila odločitev jasna,” je poudaril Boh. Bomba leži le 14 metrov od desnega boka potopljene Maone, proti notranjosti Piranskega zaliva.

Kako jo uničiti?
V naslednjih dneh naj bi se pripadniki državne enote za varstvo pred NUS in enote za tehnično potapljanje intenzivno pripravljali na operacijo, še naprej izmenjevali mnenja s tujimi strokovnjaki in najkasneje v enem tednu bombo uničili. “Akcijo bomo pripravili do te mere, da jo bomo izvedli strokovno, varno in s čim manjšim vplivom na okolje,” je povedal Boh.

Kako bodo razstrelili 120 kilogramov trinitrotoluena (TNT), ki je v bombi, naj bi se odločili danes. Bombo bi lahko z manjšimi eksplozijami razbili na več kosov (deflagracija), lahko bi jo uničili celo hkrati (detonacija), v najslabšem primeru pa bi lahko sprožili kemični vžigalnik, ki bi bombo aktiviral. Težava je v tem, ker po proženju s kemičnim vžigalnikom bomba eksplodira z zamikom od ene do 144 ur. Na kakšen zamik je nastavljena ta bomba, pa seveda ne ve nihče. Če bi se to zgodilo, bi morali območje zastražiti in ga varovati najmanj šest dni (144 ur), preden bi bomba končno eksplodirala.

E, sad .....ipak postoji razlika
[attachment=1]

i
 LMB (I, II ili III)
http://army.armor.kiev.ua/engenear/lmb.shtml

Na brzinu sam pročitao uputstvo što je Jadran postavio za nemačke LMB mine - jer gledajući gornje slike koje je postavio Dark Bullet, očito se radi o toj mini - i zaključio sam da i ova mina ima uređaj koji onemogućava vađenje već položene mine i čišćenje minskih polja na taj način.

Naime, hidrostatski uređaj će dovesti do aktiviranja armirane mine, kada se ona digne na dubinu manju od 5.18 m.
Paljbeni uređaj mine je napajan baterijom, pa očigledno ljudi koji rade razminiranje očekuju da su baterije potpuno prazne i da nemaju kapaciteta da aktiviraju minu ....
Ili su pronašli način da iz već položenih mina uklone paljbeni uređaj, bateriju i sl.

Još jednom naglašavam da je posao opasan i rizičan preko svake mere - treba imati mirnu ruku i konjske živce baratati ovakvim sredstvima.

Možda je najjednostavnijij način njihovog onesposobljavanja odvlačenje u velike dubine, bez dizanja na površinu. Ali i u tom slučaju postoji makar minimalna opasnost da mine jednog dana eksplodiraju, kada ljudi najmanje očekuju i kada se najmanje nadaju.

Vidiš, upravo o tome se radi, što si napisao, zato me i zanima mišljenje stručnjaka.

Naime, i ja sam nekako došao do zaključka da je već i sam pokušaj micanja tih mina izuzetno opasan, ali su te mine očito dizali, micali, štoviše zvali čak novinare na palubu plovila na kojoj je bila jedna od tih mina. Nedajbože, da je eksplorirala, razvuklo bi ih po moru na sve strane.

Nije valjda da se takvim poslom bave ljudi koji ne znaju osnovne principe funkcionisanja oružja - u konkretnom slučaju morskih mina?

Ako je tako - to je zaista neozbiljno!

Mada, žarko se nadam da su pre nego što su se upustili u akciju detaljno proučili tehničko uputstvo za minu, izvršili njeno bezbedno deaktiviranje i tek onda je dovukli na površinu.

Ove mine su napajane baterijama: zato je osnovno isključiti izvor električne energije, bez obzira koliko on bio star. Zatim demontirati kompletan paljbeni uređaj i na kraju odstraniti inicijalna detonirajuća i prenosna punjenja, da bi se sa minskom posudom moglo (relativno) bezbedno baratati.

Opasna rabota, kako i kazu.......a, slikovni materijal govori sam:

[attachment=1]


http://www.wehrmacht-awards.com/forums/showthread.php?t=731318

Bilo je već o vađenju mina, gdje je i protokol NATA kod uništavanja upotrebom linearnog kumulativnog naboja(shape charge).
https://www.paluba.info/smf/index.php/topic,8532.msg58559.html#msg58559

A i inače se može smatrati bar za ove iz II SR da je baterija prazna.

Ovi postupci su predviđeni za zaostala minska sredstva iz II SR. Inače kod razminiranja je postupak jedinstven, detorniranje.
a evo nešto i o tim minama, vidim da se razvila diskusija.
https://www.paluba.info/smf/index.php/topic,7990.msg210582.html#msg210582

Veoma dobro obrađeni sistemi paljenja, samouništenja i zaštite mine LMB na
http://army.armor.kiev.ua/engenear/lmb.shtml

Kako kaže ML: postupak uništavanja zaostalih mina je jedinstven - detoniranje.

Zaista nije jasno zašto su Slovenački stručnjaci odlučili da mine dižu na površinu i da ih brodom odvoze na neko ''bezbednije'' mesto.

Sve dok mina nije delaborisana ili detonirana ona nije bezbedna.

Što se tiče samog principa dejstva - ove mine su baza za sve kasnije i naprednije indukcione (magnetske), akustične i hidrodinamičke minske upaljače. Osnovni principi koji su primenjeni kod njih i danas se primenjuju na najsavremenijim morskim minama.
Elektronika jeste uznapredovala, ali osnovni principi dejstva su ostali isti.

Tek juće je trebala biti donjeta odluka o načinu uništenja. Priložio sam članak iz "Primorskih novic". Već sa tamo da razabrati, da će najvjerovatnije biti uništena tamo gdje se nalazi. Trebalo bi to pročitati. Stručnjaci se nisu mogli još odlučiti o načinu uništenja (deflagracija - detonacija), ne mjestu uništenja.

Tu se na radi o mini nego o avio bombi od 120kg TNT-a ili amatola. Željena je deflagracija-slojevito izgaranje, ali niko ne isključuje detonacije, odnosno kombinacije djelimične detonacije i deflagracije.
Ponavljam tu se ne radi o mini već o avio bombi.

Slika vađenja mine LMB brodskom dizalicom.[attachment=1]

To piše (točno tip, i još neke karakteristike) i u prilogu kojeg sam postavio na prethodnoj strani (Primorske novice).

Ja se držim tog priloga na kojem govore stučnjaci. Jeli novinar točno prenio (bomba ili mina odbačena iz aviona??) to je drugo pitanje.

Na dnu ležeča protivbrodska mina sa 120kg eksploziva ne postoji. To je avio bomba koju će onesposobiti na licu miesta, na dnu.

Ono na sohi i na palubi je LMB mina kao što je ispravno već zaključeno.

Ja se pitam - kako su se usudili da ih pomeraju sa dna? Da li su ih pre pomeranja na neki način onesposobili?

Jer, očito nisu avio mombe u pitanju, već na dnu ležeće mine LMB, sa indukcionim ili akustično indukcionim upaljačem, i opremljene uređajem koji može detonirati minu prilikom podizanja sa dna!

Da li se deflagracija eksplozivnog punjenja mine može vršiti i pod vodom?

LMB ima mehaničku zaštitu, mehanički upaljač koji se aktivira podizanjem poklopca i bočni hidrostatički upaljač, sve ostalo je vezano na bateriju, kumulativnim usmjerenim punjenjem uništi se kablovi i veze tako da je posle dizanje moguće,  Sve na stranu ako se uzme da je baterija već crkla. Na slikama se vidi oštečenje kod jednog krilca, nema ga.
Linearni kumulativni naboj se namjesti na mjesto gdje su vitalni dijelovi mine, koji bi se mogli aktivirati prilikom micanja. On probije okučje mine i uništi njenu unutrašnjost (mehanizme, električne veze). Postavlja se na djelu gdje nema eksploziva. Probijanjem okučja u minu ulazi morska voda i dodatno uništi pojedine djelove mine. Ovakvo uništavanje je propisano u državama članicama NATA. Izvodi se radi zaštite flore i faune u tom djelu mora.

Deflagraciju eksplozivnog punjenja avio bombe (radi se o avio bombi) če pokušati izvršiti pod vodom.Rezultate čemo vidjeti ili bolje rećeno čuti.

LMB U Pivki[attachment=1]

Mine LBM koje su dizane u zadnjoj akciji, dizane su nakon provjeravanja da li imaju bočni hidrostatski upaljač koji djeluje neovisno od baterije. Ako je rupa za smještaj upaljača prazna, mina se može bezbjedno dignut. U slučaju da ima taj upaljač treba je detonirat na samom mijestu nalaza.
Tu je uzeta predpostavka da baterija u mini, LBM, može izdržati cca 1 godinu posle polaganja, tako da je danas u potpunosti mrtva.
Izvađene mine se premiještaju na za to određeno odlagalište u moru.[attachment=1]
Predviđa se i uništenje tih mina spaljivanjem, ali uprava za zaštitu i sasavanje mora kupiti mašinu za rezanje tih mina pod vodom.To je vodni rezač koji se upravlja daljinski, sa razdaljine 500. Posle toga se eksploziv može spaliti. Cijena mašine je oko pola miljona EUR-a.
[attachment=2][attachment=3]

Nešto o bateriji mine.
Te baterije (korištene u LMB)su zarobljeni njemački stručnjaci izradili iz elemenata koji su korišteni u proizvodnji 1943-1944g. Sovjetska mornarica e te baterije 244 kom, testirala i patila samopražnjenje. To je  bilo obavljeno u laboratoriju i rezultati  su sledeći:
Posle četiri godine od datuma njihove izrade napon potreban za aktiviranje je bio premali kod
110 baterij (45%)
Posle 5 godina 159(65%)
Posle 6 godina 195(80%)
Posle 7 godina 226 (92,5)
Posle 8 godina 241(98,8%)
Posle 9 godina 244 (100%)
To su podatki koje je dao kontraadmiral N.Nikolsk u svojoj knjizi, »Smrt bojnog broda Novorossiysk«
Nekak se za njemačke baterije može uzeti jedan prosjek od 4 godine. ( u tom razdoblju zadržavaju napon od 7-14V, koji je potreban za aktivaciju bombe)
Tu se mora reći da su testiranja tih baterija rađena u optimalnim uslovima, nisu bile povezane, znači samopražnjenje je bilo minimalno.

Iz toga izlazi da je svaka eksplozija mine zbog micanja i dizanja nemoguća, naročito posle 70 godina od postavljanja.

Mehanički detonator, postavljen da sprječi otvaranje mine, odnosno naprava za samolikvidaciju se aktivira samo kod otvaranja pokrova mine. U detonatoru je udarna igla koja se nalazi pod silom opruge, a zadažavaju je dvije kuglice, kje se kod otvaranjaa pomjere i oslobode iglu. Eksplozivno punjenje koje se aktivira je dovoljno za uništenje elektronike mine , kao i neutralisanje protivminera.[attachment=1]
Mehanički je i ZUS -40, čija je zadaća da ronilac ne može odstraniti LMZusZ(34)b,upaljač-hidrostatsko osiguranje. Ukoliko se pokuša skinuti hidrostatsko osiguranje i izvadi se više od 1,52cm, dolazi do oslobađanja kladiva mehaničke zaštite ZUS-40.
Upaljač Bombenzuender LMZus(34)B ima glavnu namijenu da aktivira minu ako prilikom polaganja ne potone 4,57m, u roku 19 sekundi od dodira (tla ili morske površine). Kod dodira se aktivira tajmer koji posle 19 sekundi izazove eksploziju, naravno ukoliko hidrostatsko osiguranje ne zaustavi  tejmera, što se događa kada mina potone dublje od 4,57m
Ti dijelovi nisu bili sastavni dio svih mina, naročito ne mehanički upaljač ZUS- 40, međutim nikad se ne zna kada je ZUS 40 stavljen a kada nije jer se nalazi ispod LMZusZ(34)B.[attachment=2][attachment=3]

A sada napomena što  se ljudstva tiče. Za minskoeksplozivna sredstva u moru je po zakonu zadužena Civilna zaštita, koja ima velika vlastita iskustva koja su dopunjena u  vježbama sa američkom vojskom kod neutralisanja i premještanja mina. Na tim vježbama Civilna zaštita je redovno pohvaljivana za zavidljiv nivo obučenosti.
Pored Civilne zaštite i slovenska vojska ima stručnjake u okviru 430 MOD, međutim zakonsko taj posao pripada civilnoj zaštiti.

Kad smo već kod neutralisanja mina, dole prilažem sisteme zaštite na nekontaktnim miinama(njemačkim).Namjenjeni su zaštiti mine od  pokušaja neutralizacije kao i zaštiti dijelova od radoznalih očiju.Iako je na engleskom jednostavno je razumjeti, napravljena je tabela o mjestu postavljanja , tipu mine, principu paljenja, u kom slučaju se aktivira, način stavljanja u oštro stanje.
[attachment=1]
I dole još slika pored gore dvije u predhodnom postu, zaštita od vađenja detonatora, udarni upaljač(perkusioni), znači nevezan na stanje baterije-neovisan.[attachment=2]

Vidi  se na šta treba obratiti pažnju, pre svega čisto mehaničke upaljače, koji su u dobroj kondiciji i posle niza godina.
Iz tablice 34A i 34B Clock work bomb fuze je LMZusZ(34)A ili B
priložene i instrukcije[attachment=3][attachment=4][attachment=5]

Bravo ML - ovo što si ti postavio liči mi na naučni seminarski rad.
Čestitam

Hvala @Lovac tvoje pohvala mi puno znači. :)

Nešto malo o minama tipa LMB u Piranskom zaljevu.
Nijemci su ove mine položili  u godini 1944, kad se je očekivala moguča invazija i u sjevernom Jadranu (u isto doba kao invazija na Normandiju). ML je to napisao u drugim topicima. Problem sa tim minama je počeo, kad su ribari počeli vuči mreže po dnu mora i uhvatili pored ribe i njih. Posle dizanja su jih opet spustili u more. Neke mine su bile podizane iz vode po više puta. Kasnije je CZ odredila  zonu u kojoj su ribari mogli odložiti ove mine ali ribari nisu baš marili za to tako da su bile te razbacane u rajonu dugom od oko 6 km.
1994 se počelo malo bolje sistematsko odstranjivati ove mine i do 2000 godine su  odstranili oko 10 mina LMB.
Dosta je kod toga pomogla i američka vojska sa sistematskim traženjem sa sonarima i kod stručne literature.
Četri najbolje očuvane mine su ušle u  postupak analize sastavnih djelova, jer se zna, da tih mina ima još u tom području i pitanje je kakvu opasnost još uvijek možemo  očekivati od njih.
Pirotehničari iz onog razdoblja su napravili pravi pionirski rad, kojeg još i danas cijenimo.
Neki opšti podaci koji proizlaze iz analize:
- nijedna mina nije imala ugrađen hidromehanički upaljač protiv podizanja LMZusZ(34)b
- nijedna mina nije imala ugrađen mehanički upaljač protiv otvaranja poklopca elektronike isto tako ne električkog
- izmjereni naponi na baterijama su bili oko nule ili do 0,5V
- glavni hidrostatski sat je tipa UES IIa sa Li.S. kontaktom protiv podizanja mine iz mora
- otvori za prolazak vode na  hidrostat sata UES su bili kod svih potpuno začepljeni sa vapnencom (hidrostat se nije mogao micati - nema paljenja pri podizanju iako bi bila kojim slučajem prisutna struja)
- sve mine imaju glavnu elektroniku tipa M 2/M 2a sa indukcijskim i vibracijskim-audio senzorom sa tri elektronke i jedna mina je imala pored toga i hidrodinamički senzor
- brojač prelaska brodova je bio nastavljen na 2 do 4 prosta prelaza - na nekima su se vidjeli pomaci sa nule
- u elektronički dio nije došla voda kod 7 mina od 10 i  kod tih kojih je došla, valjda zbog grubog baratanja i vuče po dnu mora sa strane ribara
- svi busteri so bili "uredno" smešteni na detonator - hidrostat je obavio svoj posao
- dva kučišta mine su bila izrađena iz bakelita

To su bila glavna saznanja iz onih vremena koje smo primenjivali kod identifikacije mina na lokaciji pronalazka danas. Neke smo morali prije djelimično podizati, da su mogli naši ronioci doči do mjesta koje su morali pregledati. Tek onda kad se je ustanovilo stanje mine se je obavilo glavno dizanje na brod.

Te analizirane mine možete vidjeti u vojnom muzeju u Pivki, jedna je u pomorskom muzeju u Piranu (ako su je več izložili) i dvije u centru za civilnu zaštitu na Igu.

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]


 

@EODMAN, vidim da si učestvovao u dizanju mina, interesuje me avionska bomba koja navodno nije aktivirana zbog lošeg vremena, cijenim da je razlog drugi. Dalje me interesuje koji hemijski upaljač ima, klasika za bombe je sa acetonom. Možda ovaj.[attachment=1]

Stvarno je uništavanje prekinuto zbog lošeg vremena, a dalje postupke je zaustavila sama CZ zbog pritiska žaštitara okoliša i biologa. Sada se traži najbolje rešenje, da se stvar onesposobi na najmanje destruktivan način. Ima tu jako, jako mnogo pametnih....

Prva procjena tehničkih ronioca je bila da je to 250kg ali su kasnije NUS ronioci kod identifikacije ustanovili da je to GP 500kg

Što se tiče upaljača je to, to. Američki M125 ili po njemački LZZ 125.

[attachment=1]

[attachment=1]
Već sam vjerovatno dosadan, hvala na odgovoru, kako je okrenuta bomba u mulju?
500KG je groza.

Samo napred, majstore. Kakva dosada.. :jok :jok

Nije bila zarivena u mulj ali bolje je, da pogledaš sliku dolje.
Još uvijek je u istoj poziciji.
Slika nije baš neke kvalitete jer sam je snimio iz filma.

[attachment=1]

Hvala za sliku.
Evo baš danas čitam u Delu da se je kontaktiralo i predstavnike američke vojske u Office of Defense Cooperation, agenciji američkog veleposlaništva u Ljubljani. Tamo su saznali da u septembru dolazi američki brod u Sloveniju i da će na njemu biti i stručnjaci za ovakve bombe. Od njih očekuju savjet ili čak i nešto više...

Radi razumijevanja zašto je bomba opasna
Američki, možemo reči  hemijski upaljači su vrsta vremenskog upaljača. Oni  mogu biti namješteni u razamaku vremena od 15minuta do 144 sata. To su tipovi M123A1, M124A1, M125 i M131M. Normalno je da kod tako tempiranih upaljača bude predviđena i zaštita od odvranja upaljača i neutralisanja bombe.
Vremenski »mehanizam« je počeo djelovati, ili bolje rečeno odbrojavanje vremena je počelo kada je osovina pogonjena propelerom probila ampulu sa acetonom, koja je iscurila na absorbcijsko punjenje, koje je potom razgradilo celuloidni disk i oslobodilo udarnu iglu.
Kod ovih upaljača razmak vremena s postizao ili različitom koncentracijom acetona ili različitom debljinom celuloidnog diska.
Kod ovakih bombi koje soje po više sati neeksplodirane normalno je da se zaštiti upaljač od vađenja, od strane pirotehničke ekipe, zato su primenjivani sistemi protiv odvrtanja.
Dole je slika, presjek M123, gdje se vidi na donjem dijelu kuglica (anti-withdrawal Ball), koja sprječava da se upaljač odvrne. Ta kuglica je posle izbacivanja bombe iz aviona,nakon samo nekoliko sekundi ispala iz ležišta i zaglavila upaljač. Ako bi pirotehničko osoblje pokušalo odstraniti upaljač, on bi bio zaglavljen, a pokušaj da se odvne na silu dovodio bi do razdvajanja upaljača na dva dijela i automatske aktivacije.
Posle gotovo 70 godina te bombe su vrlo opasne jer korozija učini mehanizam osiguranja udarne igle koja još uvijek pod dejstvom opruge,vrlo osjetljiv , tako da svako pomjeranje može biti sudbonosno.[attachment=1]

Poznati ronilac iz Herceg Novog postovao je na you tube kratak video o nepoznatoj morskoj mini, koja se nalazi na dnu mora na ulazu u Bokakotorski zaliv, kod ostrva Mamula.

Na osnovu video zapisa se ne može utvrditi o kom tipu mine je reč.
Činjenica je, da sa radi o minskoj posudi sidrene kontaktne mine. Ne vidi se koliko je olovnih rogova mina imala, ne vidi se otvor za nalivanje eksplozivnog punjenja, nema minskog sidra, tako da je za mene premalo detalja za određivanje tipa mine.

Šta kažu stručnjaci - mineri sa Palube?

https://www.youtube.com/watch?v=8dBwo18jYI4

Moze biti neka talijanska (P125/P200), njemackih je takvih bilo mnogo vrsta, Englezi su imali oblikom slicne............

U proceni određivanja tipa mine velika je poteškoća što ne znamo kada je ona položena i gde je položena u more. To otvara zaista široke mogućnosti, što se tiče tipa mine.

Da budem konkretan: sidrene mine, kada se otkinu sa sidra mogu plutati danima i mesecima pre nego što se negde nasuču i eksplodiraju ili potonu bez eksplozije, kao ova iz video zapisa.

Oblik minske posude: kugla! Takvih mina je bilo napretek u okruženju, i širom sveta, što veoma otežava tačnu detekciju

Nije isključena mogućnost da se radi o školskoj mini, možda čak iz arsenala JRM.

Ovo potkrepljujem činjenicom da je osamdesetih godina vršeno polaganje školskih mina AIM u akvatoriju Boke, sa ciljem da se uvežbavaju posade minolovaca u otkrivanju položenih mina. Rezultat: iako je bila poznata pozicija svake položene mine, ni jedna nije pronađena. Još uvek leže na dnu zaliva, utonule u mulj.


 

Jeste li gledali film "Campo Mamula" iz 1959 godine? Zaplet je upravo u demontiranju morskih kontaktnih sidrenih mina oko Forta Mamula (u kojemu su bili zatvorenici). Njemačka posada Forta Mamula (nakon talijanske kapitulacije) natjera zatvorenike da vade i demontiraju mine. Za svakih deset demontiranih mina oslobode jednog zatvoreniika...

Juče je avio bomba (o njoj je pisano u julu 1914) izvađena. izvadili je austrijski ronioci koji su zaključili da bomba ima mehanički a ne hemijski upaljač kako se predpostavljalo.
Tako je i ta priča završena.
https://www.youtube.com/watch?v=Ta8DyvpJu-g
[attachment=1]

Letalsko bombo ameriške izdelave so lani odkrili pri odstranjevanju morskih min, med pripravami na uničenje na kraju pa so posumili, da je opremljena s kemičnim vžigalnikom, ki se lahko sproži ob najmanjšem premiku. Tako so za drugo mnenje stopili v stik z več državami in na koncu izbrali Avstrijo, ki ima s tovrstnimi bombami veliko izkušenj, je na današnji novinarski konferenci spomnil poveljnik Civilne zaščite RS Srečko Šestan.

V ponedeljek so med ponovno identifikacijo bombo očistili in ugotovili, da ima mehanske vžigalnike, zato so sklenili, da jo dvignejo z morskega dna. Zdaj jo bodo odpeljali v skladišče in jo nato uničili v sklopu rednega uničevanja eksplozivnih sredstev, je še pojasnil.

Vodja intervencije Andrej Šekli iz državne enote za neeksplodirana ubojna sredstva je povedal, da so si kemični in mehanski vžigalniki dokaj podobni, bomba pa je bila poraščena z vegetacijo do te mere, da se je sprva ni dalo očistiti.

V dveh dneh se je skupno devet potapljačev – šest pripadnikov državne enote za varstvo pred neekslodiranimi ubojnimi sredstvi, potapljač iz državne enote za tehnično potapljanje ter avstrijska potapljača – do bombe na globini 21 metrov potopilo petkrat. Začeli so z dodatnim čiščenjem prednjega in zadnjega vžigalnika, po temeljiti analizi in meritvah pa so ugotovili, da gre za mehanski vžigalnik. Tega so v nadaljevanju odvili in odstranili z bombe, na zadnjem potopu pa so dvignili iz vode tudi samo bombo. Kot je poudaril Šekli, je odstranjevanje potekalo presenetljivo gladko, z avstrijskimi kolegi pa so vzorno sodelovali.

Podobno so ocenili tudi načelnik državne enote za varstvo pred neeksplodiranimi ubojnimi sredstvi Darko Zunič, avstrijski veleposlanik Clemens Koja ter avstrijski obrambni ataše Ewald J. Hausdorf, ki je izpostavil zlasti medsebojno zaupanje, ki je bilo ključno za uspeh operacije.

Sama intervencija, v kateri je sodelovalo skupno skoraj 30 oseb, je bila sicer tako logistično kot z vidika obveščanja javnosti in zavarovanja območja izredno zahtevna, je ocenil regijski poveljnik civilne zaščite Zvezdan Božič, ki je bil tudi sam zelo zadovoljen z izidom intervencije.

http://www.24ur.com/

U Dubrovniku se na plažu nasukala mina.

https://youtu.be/2wcASXlS3_E

Ovih dana je veoma jaka i neobično dugotrajna južina na Jadranu - pa je more odnekuda isčeprkalo ovu minsku posudu.

Vidi se, olovni rogovi su odavno otkinuti. Verovatno će je odvući na neko bezbedno mesto i tamo aktivirati. 

Jtros javljaju da su je izvedena uspešna delaboracija.

Ovo je neka od nemačkih E mina?

[attachment=1]

Da, kažu mina ali meni nije jasno zašto poklopac nije zahrđao.

[attachment=1]
[attachment=2]
poz.

WD-40 majka. ;D

Vidim skinuli su poklopac sa minske posude, ali kako je izvršena delaboracija?

U tim minama je liveni eksploziv, koji se prilikom delaboracija mora ponovo topiti (ukoliko je čisti TNT u pitanju) ili se mina detonira.
Ovo drugo je uobičajen i najbezbedniji način delaboracije na tim prastarim MES.

Pitanje je, da li je mina bila usidrena i sa uzgonom te otkinuta ulijed oluje ili ju je more nekako doguralo sa dna kao vec potopljenu?!?

Ma otkinuta gotovo sigurno. Mislim sve je moguće al nije je lako baš tako dogurat ovdje, a da je bila blizu vidio bi je neko već (na ovoj plaži se kupa tisuće ljudi svaki dan).

Bogme.....
[attachment=1]

Ova mina 100% nije bila položena za vreme II.sv. rata. Bojim se, da je dolutala iz Libije!

To je Bollo mina,italijanska, I SR. Dobro očuvana.[attachment=1][attachment=2]

Dobro su ih onda pravili ako su tek tako odvili ovaj poklopac....

Da, čudno je tu nešto. Volio bi znati šta su pronašli unutra.

poz.

To je pravo pitanje!

Sve je to rađeno od za tada skupog materiala ili aluminij ili inox.

Морске мине делују фугасно - разорном силом експлозије која ствара "водени маљ". Зато је тело мине релативно танко, није предвиђено да делује парчадима плашта мине, бар ја нисам чуо за морске мине парчадног дејства.

Sa delaboracijom mina ili bilo kakvih eksploziva nemam iskustava, ali kako izgleda, TNT ima talište oko 80°C. Dakle kuvanje mine (bez upaljača) u velikom kazanu vode tali TNT. Ili grešim?

Prilikom delaboracija MES koji su od čistog TNT koristi se vodena para.
Vodena para topi TNT (ispira iz plašta), i prilikom tog procesa istopljeni TNT izgleda slično kao gomila pur pene. Ali, takav proces delaboracije  se ne može raditi na otvorenom prostoru, na jednoj mini, već se (obično) - MES transportuje do bezbedne lokacije, pa se bezbedno detonira. Ili ako se proceni da je vađenje MES, i njegov transport rizičan, uništavanje (detoniranje) se vrši na licu mesta.

Zato se pitam kako je uništen eksploziv iz mine koja je pronađena kod Dubrovnika?  ???

Deflagracijom?[attachment=1]

Zbog čega na poklopcu nema morske trave ili sličnih morskih nakupina?

poz.

Zato što su je očistili, do punog sjaja.

Kakva je bila.[attachment=1][attachment=2] Bila je postavljena naglavačke.Ovaj tip mine se kod kidanja sa sidra okreće naglavačke i tada nije opasna, jer je udarni bat sa donje strane ( on pada gravitacijom).

[attachment=1]
https://www.paluba.info/smf/index.php/topic,24102.msg364005.html#msg364005  

Sa čime? Grabljama.  :P

http://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/vijesti/crna-kronika/clanak/id/522166/deaktivirana-protubrodska-mina-na-plazi-banje#&gid=null&pid=9

poz.

Mozda je bila droga unutra!

 ;D Nebi me iznenadilo ništa.

poz.

Kako izgleda, po toj je mini netko već čeprkao, jer je doista poklopac posve čist, a minu su tek okrenuli (to što nema niti jednog od olovnih rogova je baš indikativno). Po stanju poklopca se čini da mina i nije bila dugo u vodi, a delabolirana je već tko zna kada i tko zna gdje. Neznan netko ju je ponovo zatvorio (praznu ili punu tko zna čega drugoga) i bacio u more, no isto tako je možda bila negdje na obali, pa ju je more zapljuskivalo, te u jednom trenutku odvuklo na pučinu.

Bollo mina nema galvanskih rogova već male rogove koji kod probijanja (prilikom udara broda) propušćaju vodu i porastom hidrostatskog tlaka u unutrašnjosti na membranu oslobađaju udarač.
Ovo je posve normalana mina, ima još sve rogove, a da bi se skinula gornja ploša treba je očistiti, ostrugati i podmazati da se vijci mogu odvrnut.
Praktično pod tim vijcima je posuda sa eksplozivom i udarnim mehanizmom, inicjalnom kapislom....Austrijci su kod vađenja obično skidali udarač, na srednjem dijelu segmenta sa vijcima, pa kada je skinut nikakve opasnosti nije bilo.
Kada pluta pluta okrenuta naopačke i tek se okretanjem može aktivirati.
Govorimo o mini staroj 100 godina pa sigurno sve ne funkcjoniše.
Dole na slici su ti djelovi sa eksplozivom i udarnim mehanizmom, na njima se sa strane vidi i hidrostatska membrana. A kugla je samo sfera mine u koju dolazi aktivni dio.[attachment=1]
A ove teorije zavjere su glupost.

Onda je to ova sa sidrom. Ima i rogatih Bollo mina.

Ne znam da li se zadnja rečenica odnosi na ono što sam napisao, ali redosljed slika ne dopušta nikakav drugi zaključak nego upravo taj, da je mina bila prije relativno kratkog vremena otvarana. Dakle prije tog nasukavanja na obalu.

CIA snajka CIA :krsta

Ima i sa Herz rogovima, ali te su pravljene posle I SR , modeli 1928, 1932 i 1935.
U prvom ratu su pravljeni samo modeli kao ova Dubrovačka, M 1912 sa 4 roščića i 1917 sa 6 roščića.
Sudeći po tome da je dubrovački akvatorij pretražen sigurno mina nije odatle. Te mine su masovno postavljane duž albanske obale.

Ja sam gore prezentirao slike unutrašnjeg djela gdje je tvorac tog priloga napisao, malo WD-a pa da proradi. Treba znati da je mina bila potopljena pa je uprkos toga da je unutrašnji dio bio izložen morskoj vodi fantastično očuvan.

Moj prethodni post se ne odnosi na nikoga pojedinačno.
Rogovi, ova mina očito ima 4, znači da je model 1912[attachment=1]

Evo i presjek.[attachment=1]

svaka Vam čast, puno ste mi pomogli...

Unutra je bila droga, znam ja, samo je jos taj lanac transporta ostao

Da li se ima u planu spasiti minu kao muzejski eksponat?

naravno, biti će potpuno obnovljena s prsjekom bitnih elemenata.
pustim sliku kad završimo!

Jedva čekam, ljepe slike.

Nije mi jasno  šta se desilo sa eksplozivnim punjenjem ove mine.  ???

Na slici WA 0005 se lepo vidi unutrašnjost mine, ali bez eksploziva. Kako je mina delaborisana?

Uradio je to netko prije, kako ne znam a i namjera mi je čudna.
Možda kontejner za šverc.
Trebalo bi vidjeti dali je policija pronašla nekakve ostatke unutra.

poz.

U tjelu mine se ne nalazi eksploziv, eksploziv je u posudi ispod poklopca, koja je vezana za poklopac, na kojoj su u hidrostatske membrane koje pod pritiskom oslobađaju udarač koji gravitacijom pada na inicijalno punjenje. Udarač se nalazi u sredini ispod poklopca. Baš zato jer mina nema u tjelu eksploziva u slučaju otkidanja sa sidra pliva naglavačke i nije opasna.
Ove teorije zarote su malo čudne.
dole slika, eksploziv je u ovom dijelu mine.[attachment=1]
Uostalom vidi se najbolje na presjeku koga sam postovao.

https://youtu.be/U9pG1Om_Mpw

Evo presjeka....

Koliko je teško eksplozivno punjenje te mine?

Svaka cast

160 lb TNT-a.

73kg TNT? Zvuči jako malo za tako veliku minu.

[attachment=1]

Нисам укапирао да је реч о старом типу мине из WWI.

Evo moj prvi upit.Tražim pomoć u identifikaciji dolje prikazane mine.

[attachment=1]

Da li se ovi rogovi mogu pomjerati, tj. da li si provjeravao?

Meni najviše liči na britansku Mk III

[attachment=1]


Nemoj da proverava ništa. Neka je ostavi gde jeste i neka obavezno obavesti policiju.

čisto sumnjam čini mi se da su klasični olovni rogovi.
Jedan je iskrivljen,(vjerovatno  ga je koča iskrivila.
Do sada nisam imao priliku naći  na netu ništa što bi mi pomoglo.

ovu minu sam i ja našao na netu, ali ona ima dolje dva roga, a na poklopcu je isti broj Šarafa

Hmmm...pogledaj onda nemačke EMC/UMA/UMB.

Dobar dan, pratim Palubu već jednu deceniju ali nikad nisam pisao na ovom forumu.
Aktivan sam i na forumu MyCity Military i drugim forumima pod istim nick-om.

Imam pitanje u vezi avio-mine AM-500, nezavršenom projektu Brodarskog Instituta u Zagrebu i Instituta Mihajlo Pupin. Ležeča, nekontaktna avio-mina AM-500 testirana je na poligonu Čenta 1990 i 1991 godine. Odbacivao ih je Orao 25164, citiram iz knjige Radić-a o Orlu, "deset mina na aktiv i dve na pasiv". Kakav upaljač su imale ove mine i za koje dubine su projektovane? Da li se zna masa eksplozivnog punjenja?

What book is this from?

Never mind, I found it on my bookshelf: "Die Waffen der k.(u.)k. Kriegsmarine im Bild 1860-1918" (Peter Schupita, 2006. Verlagsbuchhandlung Stöhr, ISBN 987-3-901208-50-8 )

Mina MNLP-M.90
[attachment=1]

Nekad je u minerskom kabinetu (Katarina) bila na dnu ležeća mina iz dalekog sjećanja KMD (mislim da su bila ipak četiri slova?), cca 4 metra duga 1000 (valjda kila eksploziva?), puna elektronike (Tiratron 1, 2, 3 ?).
Magnetna, akustična(?), tlačna s postavljanjem broja preplovljavanja (do 62?), baterija 110V (?), koja je navodno trajala 3 + godina itd. Ruska ili Njemačka(?).
Mislim da je nađena na nekom sprudu izbačena iz aviona, a navodno iz II SR?
Kako sam ljubitelj tehnike (ne i takvog oružja), uporno tražim bliže podatke o toj mini, ali ne mogu nači, pa pitam ovdje, zna li još netko o kojoj mini je riječ?

Dug nisam bio na forumu i sad vidim, da su u Dubrovniku pronašli identičan "Bollo", kakav je bi naš iz Piranskog zaljeva. Po slikama vidi, da  ima šest rogova i sve ostalo kako i naš. Šteta je što našega nismo mogli spasiti u cijelosti, jer je bio probušen i iznutra potpuno truli. Spasili smo samo posudu sa eksplozivom (napravljena iz bronce) i rogove iz istog materiala. Ono što je bilo iz čelika je sve raspalo. Posuda je sada u muzeju u Piranu.
Čestitam kolegama iz Dubrovnika na dobro obavljenom poslu.
Onima koji misle, da je bilo nešto šrafljeno prije, moram reči, da se svi vijci odvijaju bez velikog napora (uz malo WD40) i da nitko osim mora, prije nije ništa dirao.

Interesantno je eksplozivno punjenje, koje nije TNT, nego liveni barut Balistit u malim kockama. Njegova težina ne prelazi 50kg.
Uprilogu ima par slika o našoj mini.