Raketna fregata (Ex- Veliki patrolni brod VPBr) klase "Koni"

[Razarač31]

Moja silna želja za upoznavanjem novog, sav moj avanturistički duh, sva moja nadanja o odlasku u SSSR su se rasprsli kao mjehur od sapunice kad mi je jedno jutro Lošo (Davor Domazet) došao i rekao da ja ne mogu ići na put  jer nisam „moralno politički podoban“. Đaba moja preklinjanja, đaba što sam pošten. Nije mi pomogla ni priča Srboljuba Stamenkovića da sam u kafani „Tri volta“ (kafana zabranjena za vojsku u Splitu, gdje smo mi naravno boravili) našao novčanik pun love i vratio ga vlasniku. Prepreka mome odlasku u SSSR nije bila ni sumnjiva ratna prošlost mog amiđe, jednostavno falila mi je ona u to vrijeme mala crvena knjižica sa srpom i čekićem na naslovnoj stranici. A mogao sam je imati nije da nisam. Međutim ja kakav sam tvrdoglav smatrao sam da se poštenje(moralno politička podobnost) ne može niti izgubiti niti dobiti ovom malom crvenom knjižicom. Imao sam nekog rođaka koji je čitav život bio moralno politički podoban( za poštenje mu se ne bih zakleo) i računao sam da će mi on to moći srediti jer je bio čak i sekretar MZ (Mjesne zajednice u našem malom mistu). Izišao sam to popodne u grad i nazvao sam druga H....(kako smo ga morali oslovljavati) i ispričao mu za svoje jade da bi mi on odbrusio: „Ne može ti si meni oduvijek bio sumnjiv“, „Sjeti se kad sam te pitao jednom kako bi sastavio reprezentaciju Jugoslavije,koga si mi sve nabrojao“? upitao je slavodobitno. Naravno ja sam mislio da su u to vrijeme zaslužili da za repku igraju: Braća Sušići, braniti je mogao Omerović, dobro je igrao i Edhem Šljivo, i Vahid Halilhodžić, još kad sam spomenuo Gudelja i Zajeca,moj rođak drug H.... me je istjerao iz kancelarije govoreći da je to sve uticaj mog amiđe i da ću ja jednog dana završiti gdje ne treba kao„antidržavni element“....Eto sad sam odlaskom u SSSR sve to mogao ispraviti, al me je*e ona mala crvena. Međutim zahvaljujući ostalim drugovima među kojima su bili braća R. i M. Žigić( od kojih je ovaj prvi bio glavni drug partije u čitavom Prijedoru) i naravno presudnu ulogu su odigrale dvije ćurke( dva ogromna pazinska purana)čijim smo se uzgojem bavili i koje su bile žrtvovane specijalno za ovu, toliko važnu, crvenu knjižicu. Knjižica je stigla iz Prijedora u roku odmah i što se mene tiče mogli smo krenuti put bratske Rusije.... Da napomenem da su u Splitu na izgradnji kompleksa „Poljud“ u to vrijeme radili i radnici Zagrebačke „Industrogradnje“ ,među njima i moj stariji brat E.... i još mnogo mojih susjeda, koji su mi dali upute šta da ponesem za Rusiju,jer su se prije samo nekoliko mjeseci vratili sa terena iz Rusije i znali su koja roba tamo ima prođu. Snabdjeli su me enormnim količinama žvakaćih guma u kojima su prednjačile „Bazooka Joe“ i cigarete.  Bilo je tu još farmerica neke splitske firma, cigareta „Marlboro“, hulahopki, kazeta i lp-ploča.  Poslije obilnih priprema više smo izgledali kao pokretni jeftini kineski shopovi nego slavni pripadnici JRM. Došao je i taj dugo očekivani trenutak.Dan polaska za bratsku majčicu Rusiju(SSSR). Bilo je ostalo još dvadesetak dana do Nove godine. Rekli su nam da krećemo sutra ujutro rano i da spakujemo svoje stvari.  Od uzbuđenja nisam cijelu noć oka sklopio. Jutro je osvanulo porohladno i maglovito. Imao sam osjećaj da  piri ista ona bura sa početka ove priče.Krenuli smo put zračne luke u Divuljama. Na nama su bile nove uniforme. Izgledali smo bolje od američkih marinaca. Kroz izmaglicu iznad Kozjaka(planina iznad Kaštela) su se počeli probijati prvi zraci zubatog sunca. Te prve zrake sunca koje su šarale po pisti aerodroma u Divuljama obasjavale su srebrnu pticu koja je stajala na centralnoj pisti. Bio je to novi boeing B 727. Šaputalo se da je to lični avion Maršala Tita. Luksuzna unutrašnjost je govorila tome u prilog. Jedino mi se nije svidjelo što su nas na ulazu umjesto nasmijanih stjuardesa u minicam dočekala ozbiljna lica stjuarda. Do zračne luke nas je ispratio isti onaj oficir bezbjednosti s kojim smo cijelo ovo vrijeme obuke imali skoro svakodnevne kontakte. Po posljednji put nas je upozorio na „antidržavne elementa“ sa posebnim osvrtom na informbiroovce koji su krajem četrdesetih prebjegli u SSSR i koji po njemu nisu imali pametnijeg posla nego da presreću po SSSR naivne mornare i da ih vrbuju za svoje „reakcionarne „ ideje. Sjeli smo u avion i saznali da je naša sljedeća destinacija grad Odesa, ukrajinski grad i pomorska luka, značajno povijesno i kulturno središte današnje Ukrajine.  Grad se nalazi na jugozapadu Ukrajine uz sjeverozapadnu obalu Crnog mora.  Poletjeli smo put SSSR-a tačno u 06:00 sati. Dok smo uzlijetali put nebesa tiho sam se molio Bogu, zaboravljajući na onu crvenu knjižicu u unutrašnjem džepu  nove tamnoplave spitfajerice.Strahovito sam se bojao leta aviona. Shvatio sam da je moje mjesto na zemlji ili na vodi a nikako u zraku. Pilot je obavještavao da letimo na visini od 10.000 metara a ja sam razmišljao o tome koliko bi mi trebalo vremena da slobodnim padom stignem do zemlje. Ja se do Odese nisam dizao sa svoga sjedišta. Sreća pa je let trajao malo duže od dva sata tako das am preživio…
Sletjeli smo u Odesu malo prije sedam sati. (zbog razlike u vremenu)…

Nastavak slijedi…

[Razarač31]

Ok, da ubuduce nebi komplicirali stvari ja licno svaticu ovu tvoju pisaniju kao slobodnu pisanu formu, koja se tek ponekad dodiruje sa stvarnim ambijentom, prostorom i vremenom.

Poštovani ORIĆAREB !
Ova moja "pisanija"  se svaki tren dodiruje sa stvarnim ambijentom i prostorom, vrijeme je svakako prošlo pa mislim da i nije bitno toliko pa datumima i ne pridajem toliko važnosti jer se isti mogu iščitati na nekim drugim stranicama. Ne vidim zašto bismo uopće komplicirali, dovoljno je da samo pročitaš tekst koji napišem bez pokušaja neke dublje analize istog, jer i meni nije namjera ulaziti u polemiku. Zbog toga upotrebljavam imena ili datume tamo gdje sam 100% siguran u njihovu tačnost. Ovo je ono što se meni dešavalo i što želim podijeliti s vama uz napomenu da su viđenja iz moga kuta...
Srdačan pozdrav...

[dzumba]

Разарач31, стилски, језички  и садржајно изванредно написано. Само напред.

[MOTORISTA]

Jedva čekam nastavak, samo napred druže.

[Razarač31]

Prizemljenje na pistu aerodroma u Odesi dočekao sam sa ogromnim olakšanjem. Po ulasku u aerodromsku zgradu , gdje smo imali obaviti neke carinske formalnosti, prvo sam potražio toalet. Po izlasku iz toaleta u holu sam vidio nekog gospodina u tamnoplavom odjelu koji je odudarao od okoliša,. Još kad mi se obratio na tečnom srpsko-hrvatskom jeziku i upitao me: Mladiću kako si putovao“? A valjda pod uticajem ispračaja pomislio sam: „Evo ga informbiroovac garant“. „Hej, mladiću kako se zoveš“? -upitao me je ponovo misleći valjda da ga ni prvi put nisam čuo. „Odjebi i ostavi me na miru“ dreknuo sam i produžio put terminala pod dojmom uputa našeg bezbjednjaka koji je ostao u Divuljama. „Nećeš ti meni tako ,elementu antidržavni“-razmišljajući kako ovi informbiroovci ni trena ne miruju. Nemoram vam objašnjavati svoje zaprepaštenje kad sam prišao komandantu koji nas je sačekao u zgradi aerodroma u Odesi sa grupom zapovjednika koji su u SSSR došli par mjeseci prije nas i dok smo se pozdravljali  isti onaj „ulickani“ nam je prišao te je komandant broda rekao „ S pukovnikom M... ste se upoznali na ulazu u zgradu i on je naš vojni ataše u Moskvi i zadužen je za bezbjednost ove cijele operacije. Pokušao sam uvuči glavu među ramena i zakloniti se za relju Mrkobradu koji je stajao ispred mene ali mi s moja dva metra visine to nikako nije polazilo za rukom. Tada je pukovnik M rekao: „Ti dugački, iziđi ovamo“. „Oprostite, ja, znate“-počeo sam zamuckivati ali me on prekinuo. „ Drugovi mornari i starešine, vi koji ste sad došli“ rekao je gledajući u mene. „Mislio sam vam održati jedno predavanje o ponašanju na polju bezbednosti, ali mi je ovaj mornar“ pokazujući na mene „dokazao da to nijepotrebno“. Uh , u tom trenu sam bio ponosniji od svoje Kozare iz najslavnijih dana njene epopeje. Poslije par minuta iz neke prostorije u zgradi aerodroma se vratio komandant i obavijestio nas da zbog neke proceduralne pogreške nećemo moći avionom nastaviti do Sočija već ćemo taj put morati preći autobusom. Mojoj sreći nije bilo kraja iako su svi ostali rondali zbog toga. Ja sam bio sretan što ne moram ponovo u avion. Kad sam vidio bus kojim smo trebali krenuti na put dug skoro 1000 Km, shvatio sam da bi radije pretrpio sav onaj silni strah od letenja nego drndanje u ovom crvenom „kaubojcu“.Autobus je po svoj prilici bio ratni plijen iz drugog svjetskog rata. Krenuli smo na put s nadom da ćemo se više voziti nego gurati ovu krntiju.  Po dolasku u Soči dočekalo nas je ugodnih dsetak u plusu celzijevih u sred zime .Vidijelo se da je u pitanju turističko mjesto, ma šta to značilo u ono vrijeme.Osječao se život čak i zimi-razmišljao sam kako jeovdje ljeti...Tu smo se okrijepili te poslije odmora  krenuli na naše konačno odredište. Gorod Poti. Dakle naše konačno odredište je bila luka Poti u Gruziji. Poti ili gruzijski  ფოთი je lučki grad u i smješten je na istočnoj obali Crnoga mora u regiji Samegrilo- Zemo Svaneti (ma šta im to značilo ali se moralo pisati na adresi) na zapadu zemlje. Sagrađen u blizini antičkog grada Phasis, grad je u to vrijeme bio jedna od glavnih luka i industrijski centar a ujedno i jedna od većih mornaričkih baza. Po dolasku u Poti su nas smjestili u ,za njihove uslove, de lux hotel koji je od svega toga samo imao ime hotel. Za danas mi je  bilo dosta provoda ili bilo čega drugog pa sam odmah otišao u sobu  koju sam dijelio sa Koletom Angelovskim iz Strumice.
Nastavak u idućem broju….
Iskreni pozdrav!

[bmt70]

Veliki Patrolni Brod .....

[Godra]

Veliki patrolni brod 31 danas na jednom od pristana na lustici

[MORNAR]

@RAZARAČ 31 je došao do Gruzije i izgleda tamo negde nestao. Dali moramo da brinemo?

[MOTORISTA]

Nadam se da ne moramo. Čekam ga kao ozebao sunce da nastavi sa pričom.

[Godra]

Da li neko zna koja je RF (VPBr) bila vezana u JBB tokom NATO agresije 1999 god??

[marinero]

Isti ovaj brod, dakle VPBR 31.

[Godra]

Tako sam i mislio,ako se ne varam bio je vezan na zarazno uz ``GALEBA``

[marinero]

Upravo tako, 31 je bio na "zaraznom"  Bijeloj a 32 je ostao na mulu III Arsenala Tivat jer je bio neoperativan, odnosno sav raskopan, formalno u remontu.....

[Рашо]

Iz Bijele je i dejstvovao, sa "zaraznog", glavnim kalibrom.

[kumbor]

Juče sam se vratio iz Boke, pa evo kratkih vesti:
RF31 je i dalje na Pristanu.
Pn12 je prevezan na Spilice, bliže Rosama, što je valjda milju bliže i rezalištu.
Dpl 911, bivša Una, više nije na Pristanu.Ne znam gde je. 913 je našla svoj mir u Pivki, kako i dolikuje.
DB241 više nije na mulu ispitne stanice za torpeda u Đenoviću. Kuda je prevezan i kakva mu je sudbina ne znam. Tamo je sad samo Pv17.
Jedna bivša hidrografska barkasa, danas "Explorer", je u Risnu.
Ml153 je i dalje u Prčnju. Pustuje.
U "Nirvani" bez promena. P 01 Herceg Novi se ne pomera odatle. Tamo je i jedan Lr. LDi 18 je isto tamo. Jadranke nema na mestu, kao ni Pr41. Kompleks kasarne propada napušten. Desetine hektara potpuno uređene teritorije sa svom infrastrukturom ne može biti jeftino, pa zato i stoji. Valjda očekuju da se nađe ozbiljan ponuđač, što s obzirom na ozbiljnost države nije realno očekivati.Vrata Komande i GA su zaključana, da ne lunja tuda baš svako.