26.03.2011. | 17:14
EKSKLUZIVNO ZA ‘SLOBODNU’ - pomorac iz Žrnovnice ISPRIČAO JE dramu iz zatočeništva somalskih pirata, iz kojega su izvučeni nakon plaćanja 4 milijuna dolara otkupnine
126 DANA PAKLA Brailović: Pirati su kapetanu broda prislanjali pištolj na čelo
Upravitelj stroja, pomorac Zlatko Brailović (47) iz Žrnovnice, u svojem će daljnjem životu posebno pamtiti dva datuma. Prvi je 11. studenoga 2010., kad je kao član posade tuniskoga broda “Hannibal II“ otet oko 1000 nautičkih milja istočno od afričke obale, gotovo bliže Indiji, i 17. ožujka 2011., kad je zajedno s 29 članova posade tuniskoga broda oslobođen nakon što je vlasnik kompanije somalskim piratima isplatio četiri milijuna dolara.
Točno 126 dana zatočeništva u rukama somalskih pirata ostavilo je traga na Brailoviću, s kojim smo razgovarali u njegovoj obiteljskoj kući u Žrnovnici. Izgubio je osam kilograma, no sretan je jer se živ i zdrav vratio svojoj obitelji. Preživio je pravi pakao i pobijedio veliku neizvjesnost.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
− Bilo je oko 8.30 sati tog 11. studenog. Uočili smo, na sedam milja udaljenosti od našeg broda, ribarski brod, koji se potom udaljio i u more spustio brzi gliser koji je krenuo prema nama. Gliserom su prišli brodu i jedan od njih popeo se gore te počeo mahati da brod stane. Nakon toga su gađali brod, no ne koriste uvijek eksplozivne rakete, nego one koje oštećuju brod, ali ne ostavljaju rupu u trupu. U trenutku prepada bio sam u strojarnici. Kad smo shvatili da smo oteti, cijela se posada zatvorila u kapetanovu kabinu, odakle je kapetan zvao pomoć. No, budući da smo bili daleko od bilo kakvih vojnih snaga koje su nam mogle pomoći, preporučeno nam je da se predamo, što smo i učinili − kazuje Zlatko Brailović.
Uvjeti oslobađanja
Nakon predaje svi članovi posade pozvani su na zapovjednički most, gdje su im pirati uz prijetnju oružja naložili da ruke dignu u zrak i stave ih iza glave.
− Zaustavili smo brod i tada je na njega došlo još 15-ak otmičara. Prvo su pitali gdje nam je viski. No, mi ga na brodu nismo imali i to je bilo dobro, jer bi se u protivnom otmičari izopijali i tko zna što bi onda bilo. Odmah su kapetanu, koji je Tunižanin, naložili da plovi prema somalskoj obali, prema gradu Garakadu, gdje smo se trebali usidriti. Putovanje je trajalo tri i pol dana, no to nije grad, nego selo s 15-ak kuća. Budući da ti otmičari ne znaju upravljati brodom, upravljao je naš kapetan. Od nas su tražili da im točno kažemo kad ćemo stići u Garakad. Za vrijeme tog putovanja svi smo bili na zapovjedničkom mostu, otmičari i svi članovi posade. U strojarnicu su mogli ići samo članovi posade čije je bila smjena za rad. Spavali smo na podu cijelo vrijeme, svih 126 dana. Donijeli smo madrace i tako provodili vrijeme − kazuje Brailović.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Ovih dana svi članovi posade bili su u velikom šoku, nisu ni bili svjesni što ih je zadesilo.
− Budio sam se sa smiješkom, no kad bih nakon buđenja postao svjestan gdje se nalazim i u čijem društvu, taj bi mi smiješak nestao s lica. Moram istaknuti da prvih dana nije bilo nikakvog fizičkog nasilja. U WC su nas puštali po dvije minute, i to u pratnji naoružanog vojnika. Nakon tri i pol dana plovidbe brod je došao na sidro ispred Garakada, gdje je već bilo usidreno šest otetih brodova. U jednom trenutku na sidru je bilo odjednom 11 otetih brodova − pripovijeda Brailović.
Nakon nekoliko dana otmičari su telefonski stupili u kontakt s predstavnicima tuniske kompanije, te su jedna i druga strana odabrale pregovarača za dogovor o uvjetima oslobađanja.
− U ime naše kompanije pregovarao je jedan Belgijac, a i otmičari su zadužili jednog svojeg čovjeka za pregovore. Samo su te dvije osobe bile u kontaktu i ne znamo o čemu su sve razgovarali. Kad smo došli na sidro, dopustili su nam da nazovemo svoje obitelji. Na brodu je, na svu sreću, bilo hrane, a oni su s kopna donosili za sebe janjetinu i kozletinu i samo su to jeli. Davali su i nama, ali mi smo dobivali male, neznatne porcije. Kad smo se usidrili, na brod je došla skupina od 15-ak novih ljudi koji su zamijenili te otmičare. Oni imaju nekoliko timova: timove za otmicu, za čuvanje zarobljenika... − rekao nam je Brailović.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Pirati ‘zaljubljeni’ u tankere
Sva brodska komunikacija bila je isključena, a otmičari su boravili u kapetanovoj kabini.
− Kad bismo išli jesti, puštali su nas u grupama od po nekoliko kako se ne bismo puno grupirali po brodu. Naravno, stalno su nas kontrolirali. Pregledavali su nas, prebrojavali... Na sidru smo ostali 20-ak dana, a tada smo krenuli u lov na drugi brod. Otmičari su, naime, naš brod koristili za prepade na druge brodove. Bili smo u dvije takve misije. Kad je “Hannibal II“ bio spreman za putovanje, krenuli smo prema omanskoj obali, gdje su pirati htjeli uz pomoć našeg broda presresti drugi i oteti ga. Na brodu je tada bilo 50-ak otmičara. U tom prvom “lovu“ nisu imali uspjeha, pa smo se nakon 10-ak dana plovidbe vratili u Garakadu. Lov na druge brodove bio je najkritičniji trenutak, jer su otmičari bili vrlo razdražljivi zbog toga što nisu oteli neki brod, a imali su četiri pokušaja. Čak su našem kapetanu prislanjali pištolj na glavu. Dok love drugi brod, oni ne prežu ni od čega, pucaju po brodovima, čak su u jednom trenutku htjeli pucati i na vojni helikopter − govori Zlatko Brailović.
Pirati su posebno “zaljubljeni“ u tankere i oni su najčešća meta napada.
− Najčešće napadaju brodove koji nisu puno visoki, jer im se tako lakše popeti na brod. S našeg “Hannibala II” spustili bi gliser i krenuli prema brodu, na koji bi se htjeli popeti uz pomoć ljestava posebno izrađenih za tu priliku. Najgore je bilo to što im nismo smjeli lagati. Kad su me pitali za brodsko gorivo, morao sam im reći točno koliko ga imamo. Francuski vojnici, koji su nakon oslobađanja došli po nas, rekli su mi da su nekim pomorcima s drugih brodova koji su im lagali rezali prste ruke, a jednog su i ubili. E tada sam, za vrijeme prvog lova na druge brodove, ponovno propušio nakon nekoliko godina apstinencije − kazuje Brailović.
Nakon prvog neuspjelog lova, brod se vratio na sidro pred Garakad i već su tada počeli ostajati bez pogonskoga goriva za brod.
− Nisu nam vjerovali da nemamo više goriva. Jedno su nam vrijeme sa svojih ribarica pretakali gorivo, no to su bile neznatne količine. Budući da smo imali goriva za još 10-ak dana, oko Božića 2010. godine krenuli smo u drugi lov na brodove, opet na sličnu poziciju. Ni tada nisu imali dovoljno razloga za slavlje, ali ipak su uspjeli oteti, na samu Novu godinu, alžirski brod “Blida“. Taj je brod upao u njihovu zamku. Za vrijeme tog drugog lova na brodove, iz zraka su nas pratili vojni helikopteri koji su obavještavali ostale brodove da se na našem brodu nalaze otmičari koji i njima žele nauditi. Ovo je nov način otimanja brodova.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Prije su Somalci koristili samo ribarske brodove za prepade, pa bi s njih u more spuštali brze glisere, a sada koriste i već otete brodove te uz njihovu pomoć presreću i otimaju druge. Otmica “Blide” bilo je svojevrsno olakšanje za te pirate, jer je njihov glavni otmičar, koji se proslavio u otmicama, već postajao ljut i lud zbog neuspjeha. Tko zna što bi bilo s nama svima da nisu oteli taj brod i tako ugasili “žeđ” za novim brodom. Prijetili su našem kapetanu, htjeli su ga vezati i pucati mu u glavu. Pirati i svoje ljude kažnjavaju ako nisu nešto dobro učinili. Neke su vezivali po 24 sata na palubi, na najgorem suncu. Nakon toga, kad bi ih odvezali, više nisu mogli hodati − kaže Brailović.
Zahtjev? Osam milijuna dolara
Prvi zahtjev otmičara za oslobađanje “Hannibala II“ bila je isporuka osam milijuna dolara. − Ako traže 10, žele dobiti pet, a ako traže osam, žele dobiti četiri milijuna dolara. Pred Garakadu smo se vratili 4. siječnja 2011. Tada su se intenzivirali pregovori između otmičara i kompanije. Uvjet je naše kompanije bio da, nakon isporuke novca, ja i kapetan izbrojimo novac. Kad smo se vratili u Garakad, ušli smo u relativno mirnije razdoblje. Otmičari su bili svuda po brodu, a mi smo i dalje boravili na zapovjedničkom mostu. Više nisam znao što bih − sjedio, ležao, stajao... Bilo je strašno.
Početkom veljače prebacili smo se na sidro ispred mjesta Hobio, 100 milja južno od Garakade, jer su u Garakadi nastali nemiri između pirata. Gotovo 2,5 mjeseca nakon početka pregovora pregovarači su došli na iznos od oko dva milijuna dolara za otkupninu. No, to nije zadovoljavalo otmičare, pa su obitelji tuniskih pomoraca koji su plovili sa mnom, u Tunisu napravili pritisak na vlasnika broda, koji je sredinom veljače pristao dati četiri milijuna dolara. Od trenutka dogovora do isplate prošlo je mjesec dana, a novac je na brod stigao 16. ožujka oko 17 sati, iako je to bilo najavljeno za 15 sati. Ta dva sata najduži su mi u životu. Kako su dolari kasnili, tako su pirati postajali sve luđi. Samo su nas minute dijelile od puta bez povratka.
Novac je došao avionom iz Džibutija, bačen je u more u tri paketa koji su imali male padobrane. Pirati su pokupili novac, donijeli ga na brod, gdje smo ga prebrojili ja i kapetan. U prvom je brojenju ispalo 3,9 milijuna dolara, manjkalo je 100 tisuća, no onda smo ga još jednom izbrojili i utvrdilo se da ništa ne nedostaje. Meni i kapetanu tresle su se ruke. Tada su se otmičari zatvorili u kapetanovu kabinu i podijelili novac.
Glavni, onaj koji je zapovijedao našom otmicom, dobio je 200 tisuća dolara, a oni koji se penju na brod i napadaju dobiju između 10 i 15 tisuća dolara. Njihov glavni šef dobije najviše, no njega nikada nismo vidjeli, samo su nam rekli da nema ni 30 godina, vrlo je mlad. On se ne penje na brodove. S brojenjem novca završili smo oko 22 sata i tada smo otmičare prevezli iz Hobija do Garakade, i otamo smo otplovili za Džibuti uz pratnju francuske fregate − zaključuje Brailović.
Izvor:
http://www.slobodnadalmacija.hr/
