PALUBA
March 29, 2024, 02:53:32 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Na forumu PalubaInfo novoregistrovane članove odobravamo ručno, to može potrajati 24 h, ali je neophodno da novoregistrovani korisnik aktivira svoj nalog koji će dobiti putem e-pošte u navedenom vremenu
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Operacija “STRELA”  (Read 18966 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Brok
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 18 883


Jednakost, Bratstvo, Sloboda


WWW
« on: November 19, 2007, 04:43:44 pm »

Operacija “STRELA”


Kada su nakon 45. dnevnih teških i krvavih borbi, NATO stratezi uvideli da stvaranje mostobrana na pravcu Tropoja-Košare-Batuša i dalje prema Jablanici, kojim je trebalo otvoriti put za ubacivanje NATO snaga iz Albanije, neće uspeti prešli su na rezervnu varijantu - proboj preko Paštrika. Taj drugi deo kopnene agresije iz Albanije, pod nazivom „Strela“, odvijao se na vrbničkom pravcu. Cilj te združene akcije NATO avijacije i specijalnih snaga, albanske armije, šiptarskih terorističkih snaga, u kojima je bilo plaćenika, stranih instruktora i mudžahedina, u kojoj je, po pisanju „Vašington posta“ učestvovalo oko 4.000 ljudi, bio je da se energičnim napadom izbije u dolinu Drima, proširi koridor radi ubacivanja jačih snaga i preseče komunikacija Prizren-Đakovica.

Operacija „Strela“ je zapravo odlučivala o ishodu agresije na vojnom planu. „Strela“ je otpočela žestokim kopnenim napadom 26. maja 1999. godine oko 5,00 časova ujutru na pravcu Gorožup - Planeja.
Veći deo šiptarskih terorističkih snaga je, koristeći noć i pošumljeno zemljište, uspeo da podiđe našim odbrambenim položajima na blisko odstojanje. Napad je na frontu širine oko 6 km počeo u tri linije. U prvom talasu napadalo je oko 1.000 terorista. Ukupno na tom pravcu bilo je koncentrisano između 4.000 i 5.000 terorista u prvom talasu. Po dubini Albanije ešelonirano je oko 12.000 terorista, koji su zajedno sa prvim ešelonom trebali da uđu na Kosmet. Napadnuti deo granice u dužini od 6 km, od Vrbničkog jezera do vrha Paštrika, a po dubini do Planeje, branilo samo 450 boraca. Sem toga, taj pravac, koji zbog visokoplaninskog zemljišta nije omogućavao upotrebu borbene tehnike, bio je izložen neposrednom osmatranju sa teritorije Albanije i tučen od strane avijacije u više navrata.

Na celoj liniji čitav dan dejstvuje artiljerija s albanske strane i NATO avijacije koja traži naše snage po dubini ali ne uspeva da ih nađe. Posle talasa bombardovanja teroristi počinju sa žestokom paljbom koja traje šezdesetak minuta a zatim slede pešadijski napadi u talasima. Tada naša artiljerija pojačava dejstvo i poklapa njihovu artiljeriju a sa VBR-ovima dejstvujemo po njihovoj dubini. Dejstvo naše artiljerije i odbrana boraca na liniji zaustavlja napade višestruko brojnijih terorista na par sati. Sa prvim mrakom počinje artiljerijska vatra nasumice da bi isprovocirali odgovor i tako otkrili položaje naših snaga. Žarko ide od borca do borca, kaže im da svako spremi po tri bombe i stavi ih na dohvat ruke, da olabave osigurače i da ne pucaju dok teroristi ne priđu na 50 m i dohvat bombi. Noć paraju fijuci granata i detonacije. Šta nosi noć 26. na 27. maj?
Borci čuju da teroristi rade u minskom polju. Otkopavaju mine spremajući prolaz za napad. Borci ne vide teroriste ne pucaju. Svi su na položaju, grčevito stežu puške, čula su maksimalno napregnuta a svaki mišić zategnut.

Iščekivanje se završava nešto posle ponoći kada počinje artiljerijska priprema napada. Granate prebacuju položaje boraca. Kreće pešadijski napad mnogo jači od dnevnih. Teroristi prilaze na 50 metara, između naših boraca i njih je proplanak. Oni su na ivici šume s druge strane proplanka, naši na ivici šume sa suprotne strane. Oni počinju da se ukopavaju po grupicama. Iznenada otvaraju vatru po našem desnom krilu prema Paštriku. Pucaju nasumice prema našim rezervnim položajima koji su prazni. Čuju se pokreti terorista ali ih naši borci ne vide. Tu su negde. Prsti boraca su na okidaču. Čekaju. Iza Žarka, koji je u rovu, na pet metara pada bomba. Žarko zaleže. Čuje eksploziju. Detonacija mu podiže noge ali ga ne ranjava jer je zaštićen zemljom. Terorista je bacio bombu sa dvadesetak metara. Ostali su puzeći prišli na trideset metara. Počinje strahovita paljba sa obe strane. Ništa se ne vidi sem bljesaka od municije. Puca sa svih strana, hiljade kuršuma zviždi pored glava boraca, udaraju u drveće, kidaju grane, lome kamenje. Mitraljezi štekću. Cevi oružja su usijane. Noć je paklena. Teroristi su suviše blizu. Sada se lomi odbrana. Nema vremena da se napad odbije puškama i mitraljezima. Teroristi samo što nisu skočili u rovove.

Povući se ili poginuti? Niko ni ne pomišlja da ostavi položaj. Tuku se junaci prsa u prsa i sve za Srbiju i samo za Srbiju. Žarko gromoglasno komanduje: „Bombe bacaj - paljbu u visini trave“. borci iz rovova bacaju pripremljene bombe. Svako baca po tri. Nastaje pakao. Lete geleri na sve strane, zemlja i kamenje pršte, krv teče. Nakon bombi borci otvaraju silovitu vatru. Teroristi su izbezumljeni. Ustaju. Borci bacaju osvetljavajuće mine iz minobacača. Ođednom je nebo osvetljeno kao da se neko čudno novo sunce rodilo. Borci vide teroriste koji beže i čuju strašnu kuknjavu, urlanje i jauke. Počinju da ih tuku tromblonima, mitraljezima i automatskim puškama. Beže zlotvori glavom bez obzira natrag u Albaniju, potpuno su razbijeni. Pedeset do šezdeset zlikovaca je ubijeno.
Sviće novi dan - 27. maj. U samo zoru nastavljaju se napadi terorista uz masovnu podršku haubica, višecevnih bacača raketa, minobacača albanske armije.

Teroristi non-stop napadaju u talasima. Prvo ide artiljerijska priprema, pa pešadijski napad uz dejstvo lovačko-bombarderske i strategijske avijacije NATO. Dnevno se smenjuje 5-6 talaca napada. Oko 14,00 časova, 29. maja, iz dubine Albanije stiže 11 autobusa sa teroristima pored njihove karaule Pogaj. Kapetan Dimitrijević sa 150-200 m ispod vrha Paštrika navodi „Goluba“ i minobacače 82 i 120 mm koji direktno poklapaju iskrcavanje terorista iz autobusa. Teroristi imaju ogromne gubitke. Leševe su odvozili kamionima prema Pogaju. Naši borci ih slušaju na motorolama. Teroristi, koji međusobno razgovaraju na hrvatskom, traže pomoć. Kasno popodne im stižu kamioni za izvlačenje mrtvih i ranjenih.

Dva strategijska bombardera B-52, koji nose po 49 tona ubojitih sredstava, 30. maja tuku naše položaje u istočnom delu sela Planeja u dva naleta. Oko podneva dva B-52 su u isti mah izručili smrtonosni teret na prostor 300h300 metara. Začula se užasna detonacija, kao da je eksplodirala atomska bomba. Bu,bu,bu,bu... ođekivalo je dok se tlo pomeralo. Selo je zbrisano. Podigao se dimni stub prečnika 1,5 do 2 km. Od kuća su ostale gomile kamenja i cigli. Zemlja je spržena kao u nekom katastrofalnom požaru. Borci koji su bili na susednim položajima krenuli su u pomoć. Dok su izvlačili povređene stalno je po njima dejstvovala avijacija. Povređena su dva borca koji su izvlačili ranjene. Bilo je izuzetno teško izvući ranjene i osakaćene ispod ruševina. Trebalo ih je ručno otkopati uz stalno dejstvo avijacije. Ranjeni su prebacivani na granama, šatorskim krilima i vratima. Iz ruševina su ih izvlačile i žene - dobrovoljci Slađana Milenković, koja je nekoliko dana poginula, i Marina Jelić.

Za to vreme, u dva naleta, jake snage terorista, njih 400-500, krenule su u napad. Prilikom napada aviona B-52 poginuo je jedan borac a dvadeset ih je ranjeno.
Na samom Paštriku, tačnije na brdu Vrapče kapetan Zvezdan je sa malobrojnim borcima odolevao teroristima. Između zaposednutog i novog položaja desno, Zvezdan je imao brisani prostor koji je neprijatelj tukao svrha Paštrika. Tog dana Zvezdan sa dva vojnika pretrčava prolaz koji teroristi tuku da bi došao do minobacača kojim je hteo da pokloni snajper koji se ponovo oglasio. Dok je, oko 10 časova i 15 minuta, nameštao minobacač Zvezdan čuje: „Stiže“. Mina je letela prema njima. Poterao je vojnika Boru iz Gornjeg Milanovca da se skloni uzbrdo i bacio se na njega. Osetio je snažan prasak od koga je trenutno ogluveo. Od detonacije je poleteo u vazduh. Mina je pala na 3-4 m od njega. Bora je ranjen u ruku a drugi vojnik je dobio dva gelera u nogu. Ćiri je geler ogulio kožu do kičme. Teroristi su počeli sa tri do četiri minobacača žestoko da ih tuku, precizno ih poklapajući. Očito su minobacačima rukovali specijalci. Jedna mina pada direktno u rov, u kome je vojnik. Detonacija ga iz rova baca na susednu stenu gde ga pogađaju snajperski hici. Jedan borac je zauvek napustio borbeni stroj. Drugi vojnik, rezervista, koji je bio u istom rovu, desetak sekundi pre eksplozije mine izašao je da pije vodu i spasio se. Kada se okrenuo i video da je rov pogođen izgubio je moć govora. Progovorio je tek sutradan.

Podno Paštrika, 31. maja oko 6 časova i 30 minuta, počeo je najžešći kopneni napad iz Albanije koji je neprekidno trajao sedam sati u talasima. Od 10,00 časova u napad se uključila i avijacija NATO koja je dejstvovala po rejonu objekta Čeja i Planeja sa oko 40 projektila koji nisu direktno pogodili položaje naših boraca.
Teroristi su napadali iz dva pravca uz istovremeni napad preko vrha Paštrika. U neprekidnim dejstvima, od prvog do poslednjeg talasa, u napadu je bilo preko 1.000 terorista. Od siline borbi i zemlja i nebo su goreli. Naši borci su bili na izabranim položajima a teroristi iznad njih odakle su dejstvovali artiljerijom i minobacačima. Nakon artiljerijske pripreme teroristi kreću u napad. Izlaze na čistinu. Naši borci ih puštaju da priđu na oko 200 m i otvaraju sasređenu vatru iz minobacača, haubica i snajpera. Vraćaju ih na prve položaje. Teroristi kreću u novi napad, u streljačkom stroju, razređeni, fanatično jurišaju. Sa njihove strane teren pada pa dolaze u položaj gde ih naši borci ne mogu gađati. Zato dejstvuju minobacači. Zbog jačine odbrane teroristi se vraćaju. Na grupe koje ostaju koncentriše se vatra. Liniju Drim-Binaj agresor žestoko napada uz sadejstvo avijacije. Naši borci uporno brane liniju. Imamo 30 ranjenih boraca.

Teroristi prilaze na 50 m, uspevaju da se ukline kod Binaja. Oko 14,00 časova strategijska avijacija poklapa prednji kraj linije Drim-Binaj. Ima mrtvih. Borci brane liniju ali svi misle da im nema spasa i da sami sebe otpisuju. Boževski se javlja pukovniku Deliću i kaže mu: „Gotovi smo, borićemo se do poslednjeg“. Delić mu radio-vezom odgovara: „Nazad nema, samo napred. Nemoj da okrećeš glavu nazad, nazad nemaš gde“. Borci ostaju bez hrane i municije. Naši minobacači, višecevni bacači raketa i haubice dejstvuju izuzetno precizno po dubini terorističkih snaga koje kreću u napad. Poslednjim atomima snage, iscrpljeni borci sa Srbijom u srcu, uz ogromne napore, odbijaju napad i vraćaju agresora.


Iz knjige: Drugi Kosovski boj, autora Milovana Drecuna.

Izjava generala Delića o Operaciji Sterela:

General Delić otkriva i do sada nepoznate detalje o kopnenoj agresiji na SRJ.
- Prvi kopneni napad sa teritorije Albanije počeo je 9. aprila 1999. iz pravca Košara. U njemu su učestvovale tri šiptarske brigade potpomognute pešadijom i artiljerijom albanske vojske. Drugi, operacija "Strela", započeo je 27. maja preko planine Paštrik u zoni moje brigade. Napala nas je pešadija OVK-a, albanska vojska, Amerikanci iz vazduha i operativna grupa "Jastreb", pet hiljada Američkih vojnika pristiglih iz baza u Nemačkoj. Imali su helikoptere tipa "apač", sva moguća sredstva za prisluškivanje i logističku podršku. Takođe, u operaciji "Strela" učestvovala je i tzv. Atlantska brigada sa oko nekoliko stotina ljudi, većinom šiptara rođenih u Americi i manji brojem onih koji su rođeni na Kosmetu a otišli da žive u SAD - ispričao je general- major Delić.

Logged
Barkman
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 378



« Reply #1 on: August 31, 2008, 01:26:30 pm »

General Delic je na briljantan nacin porazio Siptare maja 99. cime je izgubljena svaka nada nasih protivnika da ce se ostavriti uspesna kopnena invazija. Nakon bitke NATO oficiri su operaciju '' Strela'' podrugljivo nazvali opecaija ''Kasha'' aludirajuci na brojne gubitke u siptarskim redovima.
Ovom prilikom ne zelim da zalazim u tematiku Kumanovskog sporazuma, ko je i zasto potpisao kao i da li je Amerikaozbiljno planirala invaziju na Srbiju jer zato postoje mnogi povoljniji pravci.
Logged
SKYLARK
desetar
*
Offline Offline

Posts: 125



« Reply #2 on: October 02, 2008, 08:32:46 pm »

Zaista mi nije jasno kako im nije uspelo. Imali su sredstva, ljude i sve sto je bilo potrebno, ali smo ih razbili. Da li smo mi zaista najsposobniji vojnici ili su oni svi zajedno toliko nesposobni? voleo bih da mi neko ovo prokomentarise.
Logged
Bane
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 933


« Reply #3 on: October 02, 2008, 10:15:54 pm »

Naše jedinice odlično uvežbane, sa dobro odrađenom pozadinom po principima stare JNA. Cela JNA je bazirana kao odbrambena armija koja na najbolji način treba da iskoristi primućstvo domaćeg terena.

Sa druge strane je bio neprijatelj koji nije imao organizovanost jedne armije i sa dosta lošijom pozadinom. Amerikanci nisu mogli da pomognu Šiptarima u očekivanoj meri zbog veoma nepristupačnog terena što je isključilo upotrebu mehanizovanih jedinica koje su kičma svake američke akcije. Povrh svega, ni američki helikopteri nisu mogli da ostvare nadmoć u vazduhu zbog straha od trupne PVO.

I na kraju, možda i najvažnije, mi smo znali za sve važnije akcije koje je NATO spremao zbog čega su Amerikanci najviše i šizili.
Logged
SKYLARK
desetar
*
Offline Offline

Posts: 125



« Reply #4 on: October 03, 2008, 05:16:47 pm »

Ali se mora priznati da su nesposobni vojnici. Da nasima das onu opremu i adekvatnu obuku pa da vidimo ko bi smeo da nam pridje
Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #5 on: April 02, 2011, 09:51:21 pm »

Kosare danas.... sutrašnji Press:
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Autor fotografija: Mihailo Medenica


* IMG_6232.jpg (85.41 KB, 620x465 - viewed 1878 times.)

* kosare1.jpg (93.66 KB, 620x465 - viewed 879 times.)

* kosare2.jpg (77.83 KB, 620x465 - viewed 1303 times.)

* kosare3.jpg (76.62 KB, 620x465 - viewed 3370 times.)

* kosare4.jpg (71.05 KB, 620x405 - viewed 914 times.)
« Last Edit: February 20, 2016, 11:44:18 am by Rade » Logged
vathra
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 369



« Reply #6 on: April 02, 2011, 11:26:24 pm »

Како данас изгледа безначајно и безвредно ово место где се толико гинуло пре 12 година.
Logged
švercer011
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 749



« Reply #7 on: May 20, 2011, 12:42:58 am »

Košare, zadnja vojna pošta srpskih junaka


03. 04. 2011


Sedeli smo dugo u noć - oblačno nebo nad Kosovom slutilo je loš dan, ali za Srbe ovde ni zvezdane noći, nažalost, ne nagoveštavaju neke bolje...

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

- Nemoj, molim te, ne idi - stoti put je ponovio kroz kratki gutljaj jake crne kafe, znajući da će na Kosmetu doveka biti tih nekoliko mesta zbog kojih će Albanci pre dati glavu, nego dozvoliti da na njih stane srpska noga. A Košare su svakako jedno od njih! Najvažnije od svih...

- Moram, znaš da moram! Možemo ovako do jutra, ali uzalud, niti ćeš me odgovoriti, niti će mi ostati nešto noći da odspavam pre polaska... Tvoje je samo da se pomoliš Bogu za naše zdravlje i s vremena na vreme nazoveš vozača da čuješ kako napredujemo.

Ostalo je na Bogu i nama, pa kako nam bude... Uostalom, ne da Bog Srbina svog... - pokušavam da umirim dragog prijatelja, ne uspevajući da umirim ni sebe.

Nije to strah za život - nema smrti bez sudnjega dana, no jeste patološki strah od neuspeha, jer isto smo pokušali i pre dve godine, ali je dojava o dolasku srpske novinarske ekipe grabila ka Juničkim planinama i Prokletijama brže od nas i alarmirala seoske straže u Juniku.

Presreli su nas i ustavili u nekadašnjem glavnom štabu OVK - selu tvrđavi.

Mučnih pola sata su grmeli kako je to Dukađin (njihov naziv za Metohiju, i zona strahovlade braće Haradinaj), kako je svaka kuća iz Junika i sela uz planinu izgubila barem po jednu mušku glavu u borbama za Košare, i kako Srbi ovde nemaju šta da traže. Od 1999. pa doveka!

Spasilo nas je poznanstvo sa visokim oficirom ondašnje policije - džoker na koji se može zaigrati samo jedanput...

- „Me Srbi e kina kry me gjak e me lufti" - je l' tako beše, pokušavam da mučnu tišinu prekinem zlokobnom zakletvom albanskog naroda iz juničkog kraja: „Sa Srbima samo vatra i krv", odnosno „Sa Srbima smo završili u vatri i krvi", ali mu nije nimalo smešno što još u slovo pamtim reči koje su nas i tad, pre dve godine, naterale da pokušamo nemoguće - da stignemo do nekadašnje karaule Košare, oko koje su se vodile najkrvavije borbe '98. i 99. godine.

Ne iz čistog inata, već iz ogromnog poštovanja prema herojima s karaule na koju su besomučno udarali OVK, regularna vojska Albanije i NATO avijacija 78 dana bez minuta pauze - 60 poginulih vojnika, 150 ranjenih i njih nekoliko stotina sa trajnim ožiljcima na duši, koji su bespogovorno držali položaje, ne mareći za napade desetostruko brojnijeg neprijatelja. Zbog njih smo i tad i sad namerili da stignemo do neviđboga u prokletijskoj vrleti, da u tišini bajkovitog krajolika kažemo: „U ime Oca, i Sina, i svetoga Duha - Amin", pa neka neki novi snegovi prekriju srpske stope do nekih boljih vremena...

Presporo curi to malo noći do praskozorja, kada pred čuvenim mostom na Ibru, što razdvaja severni od južnog dela Kosovske Mitrovice, treba da nas sačeka Albanac koji će nas odvesti do Đakovice, gde će nam se pridružiti još jedan i odvesti do Košara.

Uz više od stotinu preporuka i isto toliko provera došli smo do obojice. Prvi ne zna zbog čega tačno činimo to što činimo, ali pristaje zbog gomile razloga koji su iznad vere, ubeđenja i ratova, a i ne prezivaju se na „ić", osim ako im ne tepate - evrići, mada i tad mogu da prođu kao albanske nacionalnosti.Vozi i ćuti. Potegao je iz sela nadomak Prištine po nas, uz besu zajedničkom prijatelju da će nas žive i zdrave vratiti do Mitrovice.
- Cigaretu... - potežemo nadnacionalni argument tolerancije.
- Hvala - uzima je i pali, trudeći se da gleda isključivo ispred sebe.
- Jeste li vi pokušali ovo isto pre godinu-dve... - pita na teškom srpskom, čekajući da krajičkom oka uhvati neki izraz na našim licima koji će odgovoriti pre nas.
- Nismo - odgovaramo, znajući da pitanje nije tek razgovora radi. A i šta ga se tiče, uostalom.

Znamo da zna ko smo, kao što i on dobro zna da znamo ko je. Zapravo, ko je bio, pre nego što je postao sitni zanatlija - borac OVK!

Gazimo Drenicom pre nego se dobrano razbudi. Valja je preći što pre i što brže, jer zlo u njoj - u najboljem slučaju - drema.
Ne spava, a pogotovo ne prolazi! To je „carevina" Adema Jašarija, Hašima Tačija, Sultana Selimija...
Nad Prekazom, selom u kojem je Jašari posejao to seme zla i zbog njega stradao 1998, ogroman trostrani bilbord kao vetrokaz. Sa jedne strane njegova slika u maskirnoj uniformi, sa druge dve - njegove braća, stradala s njim.
S te kote „bac" (stric, kako ga iz pijeteta zovu naklonjeni mu Albanci) i danas stražari nad čitavom Drenicom, čineći da se nealbanci osećaju u najmanju ruku neprijatno kad prolaze tuda.

- Nemoj - spušta mi ruku naš rent-a-OVKar na fotoaparat, dajući mi do znanja da ne treba da fotografišem.
- Videće neko, da ne pravimo šer... - veli, gledajući i dalje pred sebe.
Stižemo u Đakovicu, razdanilo se i, na sreću, razvedrilo.
Doduše, kiša i magla mogu biti naš najveći saveznik na putu ka Košarama, ali i uzrok da zalutamo u Albaniju. Tek nekoliko desetina metara od karaule počinje Zemlja orlova, mada više nema jasne granice između nje i Kosmeta.
- Zdravo, Mihailo - pozdravlja mladić s kojim smo unapred dogovorili tačku susreta u Đakovici. Simbolično ili ne, kod nekadašnje kasarne naše vojske, od koje je ostalo tek nešto zidova srušenih paviljona, i neporeciva priča o heroizmu.
Iz nje su, baš ovim putem kojim ćemo i mi, put Košara kretali vojnici.
- Ništa se ne sekiraj! Stići ćemo, ja ti obećavam. Samo, molim te da se odmah dogovorimo tri stvari: ako nas neko presretne i zaustavi, govori bilo koji jezik osim srpskog, a ja ću da vadim stvar koliko mogu. Ako nešto krene po zlu, dajem ti reč i kunem se u oba deteta da će prvo preko mene morati do tebe... - kaže, dok se po njihovom običaju grlimo dva puta, koliko da susret sa neznancem deluje što prisnije ovima što sumnjičavo zagledaju čim vide novo lice u gradiću gde se svi mahom znaju. I gde su sa Srbima takođe završili, zanavek, nadaju se.
Seda na suvozačevo mesto, prelazim nazad do kolege i prijatelja koji ovog jutra nije morao na put sa mnom, ali nije želeo da me šalje samog.
Rade, naš vozač, ne mogu da ga ne pomenem, jer je još mogao da se baškari u sobi mitrovačkog hotela, ali je skočio čuvši da se oblačim i viknuo: „Brate, gde ti tu i ja! Ili će nas naći u planini, ili ćemo se vratiti da pričamo o njoj"!
- Ovim ćemo putem izbeći Junik i ući pravo u Batušu, tako je sigurnije - objašnjava naš novi kompanjon, nekim dobronamernim stavom ulivajući poverenje. A ono je jedino što imamo, ili se nadamo da imamo.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Vozač mu se obraća na albanskom, a on uporno prevodi svaku reč na srpski, želeći da nam stavi do znanja da ne govore ništa što ne bi trebalo da čujemo.
- Odavno nisam išao gore! Do groblja naših boraca da, o godišnjicama obeležavanja pada karaule, ali do Košara nisam, i ne razumem da li ste samo ludi, ili imate neki lični razlog da odete tamo odakle i vukovi beže?! Uostalom, ne ulazim, dao sam reč da ću vas odvesti - i hoću - govori teškim, promuklim glasom, dok grabimo putem ka Batuši, poslednjem selu pre uspona uz Prokletije.
Svaka je kuća iz njega dala mušku glavu za OVK i nema te sile koja bi nas spasla linča da znaju ko je u kolima, i kuda smo namerili.
- Vi ćutite, mi govorimo - upozorava nas, dok stajemo pred dvojicom staraca sa ćulafima na glavama, što ljubopitljivo zagledaju put nepoznatog automobila.
Bolje je zastati i javiti im se, jer ovde niko ne zalazi bez preke potrebe, a i nema kud dalje od sela, osim u goru - na Košare!
Pozdravljaju starce uz dužno poštovanje, svojstveno njihovom odnosu prema starijima.
Kažu da smo pošli u planinu da vidimo ima li divljači za lov. Valjda su poverovali, sklanjaju se u stranu da prođemo, pozdravljajući: „Met mir". Idite s mirom.
Vreme je ovde stalo '99. Svuda su još vidljivi tragovi rata - srušene kuće i minirani planinski prevoji.
Upozorenja ukucana u gologlavo drveće zlokobno poručuju da se ne sme nikud mimo puta - NATO je ovde istovario toliko kasetnih bombi da niko nikada neće moći da očisti ovaj kraj.
I ne pokušava, jalov je to posao, a i strah od osiromašenog uranijuma jači je od želje da stoku vrate na nekadašnje planinske pašnjake.
Batuša je uveliko za nama. Pred nama se otvorila i razgoropadila planina - božanski lep kraj.
- Nije li ironija da se u ovakvoj lepoti toliko ginulo - pitam, pokušavajući svima da skrenem misli sa sveprisutnog nemira, koji bi, da neko kresne upaljač u kolima, čini se buknuo...
- Uvek je tako - odgovara šturo naš vodič, nervozno gledajući u retrovizor, da neko nije pošao za nama iz Batuše.
Nestaje asfalta, a nedugo zatim i tucanika koje su ovdašnje vlasti nasule preko nekadašnje „pinc-staze" kojom su kolone naših vojnih vozila stizale do karaule.
Puta ima samo do pomenutog groblja boraca OVK koji su postradali u šumama i gudurama oko Košara - gola zaravan oivičena šumom kraj Musine kuće, odavno napuštene pastirske čatmare na hiljadu i nešto metara nadmorske visine.
Tu stajemo, parkirajući automobil što diskretnije uz šumu.
Odavde do karaule ima još neka dva kilometra, ali odavno nema staze, koju su sprale kiše i snegovi.
Nas dvojica nastavljamo dalje pešice, njih dvojica ostaju da nas čekaju.
Vozač novac, a Rade druga.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Pozdravljamo se kao da se rastajemo nadugo. Ne želim da ide dalje, jer je došavši i do ovde pokazao koliko srce ima, nema potrebe da zbog toga stavlja glavu u torbu više nego što mora. Nije morao ni ovo, ali je želeo!
- E, sad neka nam je bog u pomoći, svakom svoj - reče moj vodič, pre nego što smo zagazili u vododerinu i blato, naniže ka brzom planinskom potoku, uz koji je nekada vodila staza.
„Samo" tri loše stvari mogu da nam se dogode u ova dva kilometra, za koja će nam uz planinu trebati najmanje sat vremena hoda: divlje zveri, čiji sveži tragovi još belasaju u snegu, kasetne bombe koje ne vidimo, a znamo da su tu i da vrebaju ovakve kao mi, i ono najgore - šumokradice, lovokradice i razbojnici iz Albanije, koju su spremni da za dobre cipele prekolju čoveka i ostave ga u ovoj bestragiji, da ga nikad ne nađu.
- Sad smo sami, 'ajde mi iskreno reci, šta ćeš ovde? Jesi li bio na karauli tokom rata, je l' bio neko od tvoje familije, ili drugara? - čujem za leđima onaj promukli, dubok glas, smišljajući šta da odgovorim.
- Nisam i nije - odgovaram, ne znajući da li bi suprotan odgovor nešto promenio. Ne verujem, ali neću da rizikujem.
- A ti - uzvraćam istim pitanjem, gazeći potokom kojim se jedino može naviše.
- Ja ne, ali jeste dosta mojih prijatelja... - odgovara, pružajući mi granu da preskočim s kamena na kamen.
Kako god. Poslednje što mi sad treba jeste crv sumnje u čoveka kojem sam prepušten u planini, iz koje nema izlaza ni onima koji je mnogo bolje poznaju od mene.
Gazimo vodom, hladna je kao što to samo planinski potok može da bude, ali barem nije duboka, ako je za neku utehu.
Ovim su se usekom teroristi prikradali našim borcima, vrebajući ih iz zasede za gustom šumom, kada bi išli ka karauli.
- Moram još ovo k'o čoveka da te molim: kad stignemo gore, nemoj da dižeš tri prsta! Ja sam pristao da te dovedem, zbog nekih tvojih razloga, i poštujem vaše koji su ovde poginuli. Znam da su se hrabro borili. Ali iz poštovanja prema našim žrtvama, a neki do njih su mi bili veliki prijatelji, molim te da to ne činiš. Mrtvi su mrtvi i pustimo ih da počivaju u miru. Svuda na Kosovu će pre ili kasnije zaceliti rane, ali ovde nikada... - stali smo da dođemo do vazduha, vidimo otprilike dokle smo stigli, i, čujem, utanačimo nove pojedinosti.

Cilj mi je da stignem do karaule, i ničim ga neću ugroziti. Pristajem na taj mali kompromis, znajući da na još toliko načina mogu da odam počast našim poginulima.
Vetar bije kroz gole grane guste šume, stvarajući na nekim mestima namete u koje upadamo do kolena. Dobro je samo kad smo izašli iz potoka i dohvatili se jedva vidljivih ostataka „pinc-staze".
Stajemo na svakih minut-dva. Vazduh je rezak i proređen. I to malo što ga udahnemo u cugu udari u pluća ko da gutamo grudvu...
- Dobro je, blizu smo. Koliko se sećam, od ovih četinara nema još mnogo do karaule - čujem, gledajući kud da načinim sledeći korak, jer, bez preterivanja, svaki može biti poslednji.
- 'Ajmo ovako, deset koraka ja idem prvi, pa deset ti... Ako se nekom zalomi da stane na minu da ne bude ni po babu ni po stričevima - predlaže. Pristajem.
Već dovoljno rizikujemo dolaskom ovamo, pa hajde da barem u nešto unesemo malo razuma.
- Ovde su bili vaši položaji, kad je pala Karaula, a naši su ih držali tamo i tamo - stali smo po ko zna koji put, već se jedva vukući.
Uspon je prevelik i za kozu, a sneg, tu gde ga još ima, čini svaki korak kao da pokušavamo da trčimo kroz duboku vodu...
Gledam kud mi pokazuje - vrhovi Maja glava i Rasa Košares, s leve i desne strane.
Negde između bi trebalo da je karaula - s njih su besomučno tukli po njoj i položajima naše vojske. Besomučno i uzaludno!
Brojim svojih deset koraka, pa puštam njega ispred sebe. Odbrojava svoje, pa mi vraća prvenstvo...
Već dovoljno tabanamo, karaula bi trebalo da je negde pred nama.
- Levo, Mihailo, levo - viknu, učinivši da se zabrojim u koracima, pa naposletku potrčim, ugledavši kroz krošnje slavno zdanje od crvenih fasadnih cigala.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
- Uspeli smo, druže - čujem ga za sobom, kao da mu je pao kamen sa srca što smo konačno stigli, svako sa svojom namerom.
Nekada je važila za najlepšu karaulu u SFRJ. Namenski je tako zidana da Albancima pokaže standard Jugoslavije, čak i u tom pogledu.
Nema nekadašnje rampe kraj stražarske kućice na ulasku. Nema ni stražarske kućice osim hrpe šuta...
- Stani da te fotografišem - okrećem se, dajem mu aparat i zauzimam kompromisnu pozu. Visoko podignute ruke su za sve heroje kojima su Košare bila zadnja vojna pošta!
- Pazi, molim te, i ne ulazi u nju, ako za boga znaš! Ko zna čega ima unutra - uzalud upozorava, nema sada i ovde više mesta razumu. Ulazim, naravno, u to što je ostalo od karaule „Košare"!
Sve je ostalo isto kao aprila 1999. kada su u nju slavodobitno ušetali „pobednici" - još je po krugu razbacano nešto njihove vojne opreme, očigledno dobijene na „zajam" od stranih pomagača.
- Ovde je bio jarbol sa zastavom - gledam kroz rupu u zidu na nekadašnji grudobran kraj kojeg se vila trobojka SRJ.
- Pazi, bre, gde staješ, čoveče, kud tako jurcaš - opominje me k'o dete, a zaista želim što više da vidim za to malo vremena koje smemo ovde da provedemo.
Unapred smo se dogovorili da se nećemo zadržati duže od desetak minuta, jer je samo sekunda ovde dovoljna za nevolju.
Prekrstio sam se i poljubio jedini relativno zdrav zid karaule. Palim cigaretu i ostavljam je na pragu nekadašnjeg ulaza u nju.
- Hajmo još malo naviše, do nekadašnjeg graničnog kamena - pokazujem rukom Albancu da pođe za mnom u šumu više zgrade, granične linije.
- Ni slučajno! Tu se ne vidi prst pred okom koliko je gusta šuma. Mine, zveri, možda neko čuči iza panja i čeka da prođemo tuda. Tamo i ovako nema više ništa tebi zanimljivo, ovo je ono što si hteo da vidiš, i ovo je ono što je važno - dobacuje, pokazujući mi da siđem sa strmine i da krenemo ka tački u kojoj nas čekaju Rade i vozač.

Zapravo, već je krenuo, mobilnim javlja da se spuštamo, i da kolima pođu niz put, da što pre siđemo s Prokletija, prođemo kroz Batušu za dana i dohvatimo se magistrale koja znači sigurnost.
Fotografišem rovove naše linije odbrane.
Trudim se da što duže gledam u karaulu, jer dobro znam da se više vraćati neću.
Vreme će učiniti da od nje uskoro ne ostane ni ovoliko, a novi snegovi će obrisati trag Srba koji su se usudili da posle '99. dođu do nje.
Neka vam je večna slava - junaci najkrvavije bitke za pedalj srpske zemlje!
Mrtvi su mrtvi, što naš vodič kaza. Silazimo ćutke, svako sa svojim mislima.
Prokletije - proklete li ste, nije vam džaba takvo ime dato ...

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

TRI MESECA PAKLA Svega 200 vojnika VJ branilo položaj od napada 2.000 pripadnika OVk

Bitka oko graničnog prelaza Rasa Košares vođena je između 9. aprila i 9. juna 1999. godine.
Cilj napada OVK, potpomognutog NATO, vojskom Albanije i brojnim stranim plaćenicima bio je kopneni ulaz preko karaule Košare i presecanje komunikacije između jedinica Vojske Jugoslavije u Đakovici i Prizrenu, i potpuno preuzimanje komunikacija između Kosova i Metohije.
Na Veliki petak 9. aprila u tri sata posle ponoći počela je masovna artiljerijska paljba iz pravca Albanije na karaulu „Košare", uz pešadijsko učešće OVK i pripadnika francuske Legije stranaca.
Napadi su išli iz tri pravca: Rasa Košares, Maja glava i karaula Košare.
Prema karauli krenulo je više od 2.000 pripadnika OVK, dok je karaulu i njenu okolinu branilo svega 200 vojnika VJ, kojima zbog nepristupačnog terena nije mogla da pritekne u pomoć podrška oklopnih jedinica vojske.
Pritisnuti žestokom artiljerijskom vatrom i napadima pešadije, vojnici su istog dana oko 19 sati bili prinuđeni da napuste karaulu i premeste svoje položaje nekoliko stotina metara ispod nje, držeći ih sve do kraja rata, uprkos nasrtajima OVK i svakodnevnom bombardovanju NATO avijacije. Jednako hrabri kao i naši vojnici bili su i dobrovoljci iz Rusije, koji su po dolasku u Srbiju insistirali da budu upućeni na Košare, znajući da se tamo vode najteže bitke.
Zvanični podaci VJ govore da je u borbi na Košarama poginulo 150 pripadnika OVK, među kojima i dva NATO vojnika (jedan Francuz i jedan Italijan), kao i nekoliko dobrovoljaca iz Alžira, dok je broj ranjenih pripadnika OVK oko 300.
Komandant OVK snaga na Košarama Agim Ramadani takođe je poginuo u borbama oko karaule, a njegov neposredni pretpostavljeni bio je Ramuš Haradinaj, koji je posle „osvajanja" Košara stekao status nacionalnog heroja kosovskih Albanaca.
Svakog 9. aprila Albanci proslavljaju pad Košara kao svoju najveću vojnu „pobedu", a na groblju palim borcima podno karaule okupljaju se porodice poginulih i najviši zvaničnici kosovskih vlasti.
Spomen-obeležje borcima OVK na Košarama otkrio je pre tri godine lično Bajram Redžepi.




Izvor:Press



* IMG_6199.jpg (135.16 KB, 620x465 - viewed 4533 times.)

* 1.jpg (105.33 KB, 620x465 - viewed 1821 times.)

* 3.jpg (109.14 KB, 620x465 - viewed 2848 times.)

* 4.jpg (71.05 KB, 620x405 - viewed 535 times.)

* 5.jpg (93.66 KB, 620x465 - viewed 2841 times.)
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.03 seconds with 22 queries.