PALUBA
March 29, 2024, 02:32:32 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Ovde možete pogledati te poručiti knjigu "Ešalon" jedan od autora je srpski podoficir i naš global moderator Kubovac
"Istorija razvoja sovjetskih i ruskih radara, komandno-informacionih sistema i sistema automatizacije"
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 [2]   Go Down
  Print  
Author Topic: Milunka Savić  (Read 23543 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #15 on: January 21, 2018, 09:20:23 am »

Milunka Savić kakvu noste poznavali Komšinice srpske heroine: Zadirkivali su je francuski vojnici u Solunu, komšija joj je silovao ćerku, a svi su pred njom stajali mirno
N.Dž.   20.01.2018.

Dobro se sećamo naše Milunke. Pamtimo je iz različitih perioda našeg detinjstva i mladosti, jer smo odrastale pored nje, pričaju za "Blic" sestre Gorica Lazić i Zorica Vuković-Vujović, advokati, nekada prve komšinice Milunke Savić na Voždovcu.

Njih dve su osnivači Udruženja Adligat, u okviru kojeg su otvoreni Muzej srpske književnosti i Muzej knjige i putovanja, a organizuju i obilaske grobova velikana, među kojima je i poslednje počivalište Milunke Savić (1890–1973), žene ratnika sa najviše odlikovanja u istoriji ratovanja. Srpska heroina balkanskih i Prvog svetskog rata, ranjavana je devet puta. Zbog neizmerne hrabrosti Francuzi su je prozvali "srpska Jovana Orleanka", a general i predsednik Francuske Šarl de Gol pred njom je stajao u stavu „mirno“. Pa ipak, Milunka Savić je odbila ponudu da se preseli u Francusku. U Srbiji se bavila humanitarnim radom – iškolovala je i odgajila tridesetoro dece koju je dovodila iz svog rodnog sela Koprivnice kod Raške, a troje dece je usvojila.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Kada je 1912. godine počeo rat, Milunka je odsekla lepe devojačke pletenice, obula muške čakšire i cokule, stavila šajkaču na glavu i prijavila se u Drinsku diviziju kao Milun Savić. Njen identitet je otkriven tek posle ranjavanja u Bregalničkoj bici 1913. Muški je vojevala punu godinu dana, stekla slavu i zaslužila prvu medalju za hrabrost. Isticala se u svim bitkama u kojima je učestvovala. Tokom Kolubarske bitke dobila je Karađorđevu zvezdu sa mačevima. Milunka Savić je jedina žena kojoj je uručen francuski orden-Ratni krst sa zlatnom palmom, a primila ga je iz ruku komandanta Solunskog fronta, slavnog generala Franše d’ Eperea. Sredinom 1918. Vrhovna komanda savezničkih armija izdala je naređenje da se pohvala junaštvu Milunke Savić pročita u stavu „mirno“ svih jedinica Antante. Počast koju je tom prilikom doživela Milunka Savić, srpski narednik, nije ukazana ni jednom oficiru niti generalu. Između dva svetska rata su je poštovali širom Evrope. Pozivali su je na proslave jubileja, obilaske ratišta, polaganje cveća na grobove palih, a na susrete s ratnim drugovima je odlazila u šumadijskoj narodnoj nošnji, ukrašenoj dobijenim odlikovanjima. Posle urgencija saboraca, 1929. godine se zaposlila kao čistačica u Hipotekarnoj banci u Beogradu, gde je provela najveći deo radnog veka. Nakon rata, vlast joj je 1945. dodelila penziju, a starost je provela u svojoj kući na Voždovcu.

Umrla je pletući

- Kuću je imala tačno iznad nas, bili smo prve komšije. Posećivala nas je često, gotovo svakodnevno. Moja sestra i ja smo barem nekoliko puta nedeljno boravile u njenoj kući i osećale se veoma prijatno. Za nas je ona bila draga komšinica, baka koja nam daje bombone i čokoladne napolitanke i priča čudnovate priče - seća se Zorica Vuković-Vujović.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Ona Milunku opisuje kao sedokosu ženu srednjeg rasta, koja je nosila štrikani prsluk, ali je uvek bila dostojanstvenog i ponositog držanja.

- Govor joj je uvek bio oštar, odsečan. Volela je da plete ukrasne vezove za stolove i stolice, džempere, čarape. Bila je pravi majstor u pletenju. Kako je bila siromašna, nije imala vune, pa su joj moji roditelji često poklanjali vunu iz Bosne, a ona im je zauzvrat puno toga što napravi poklanjala. U selu na Ceru, Petkovici, u kojem je odrastao moj otac Živojin Vuković, i danas su na stolicama jastučići sa navlakama koje je isplela Milunka Savić, a na stolovima izvezeni ukrasi i maleni stolnjaci, sa kojima se kao dete igrao moj sestrić Viktor Lazić. Plela je onim velikim iglama, jedna od njenih ćerki mi je rekla da je čak i umrla pletući. Mislim da bi trebalo da odemo u selo i uzmemo te njene radove. Ja ću znati da prepoznam koji su njeni, pa neka budu na stolicama u Adligatovom Muzeju knjige - priča Zorica. Milunka je mnogo volela da radi u bašti i da uzgaja cveće. Posebno se, kaže, radovala kada procvetaju krinovi i georgine.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

- Kada smo gradili kuću na Voždovcu, Milunka je mojim roditeljima rado pomagala. Tata je o tome često pričao i tu njenu pomoć pamtio do kraja života. Došla bi u naše dvorište, zasukala rukave i radila muški, bolje nego plaćeni radnici. Nosila je cigle i crepove, mešala malter, čak pomagala u zidanju.
Mi smo je u znak zahvalnosti često pozivali na ručak. Volela je da skupa obedujemo. Bilo je to vreme oskudice, a ona je brinula o mnogo dece. Hrana je uvek bila problem.

"Uzeću ti brkajliju"

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

- Roditelji moje majke, Dragice Vuković (devojačko Dvorančić) živeli su u jednom malom mestu kod Banjaluke. Milunku smo jednom poveli tamo, a ona se oduševila Bosnom. Posebno je volela mog dedu, Ostoju Dvorančića. Deda Ostoja je bio naočit, gospodstvenog držanja, narodni poslanik predratnog parlamenta, kraljev ratnik, sa pravim vojničkim brkovima, koji je preko glave preturio mnoge nedaće. On i Milunka bi razgovarali, ne preterujem, danima. Milunka se sa mojom bakom Jovankom šalila: „Uzeću ti brkajliju!“ Milunka je bila u Bosni, sada u Republici Srpskoj barem tri ili četiri puta i svaki put ostajala mesec do mesec i po dana. Primali su je kao svoju, smatrali smo je za člana porodice. Deda je bio ponosan što je u našoj kući, a za nas je ona bila samo jedna dobra baka koja nam je draga, iako ume da bude i stroga i nezgodna, uostalom, kao i naši roditelji. Kada bi se vraćala za Beograd iz Bosne, moji baba i deda bi Milunki spakovali mnogo hrane – pasulja, krompira, luka, jabuka, projinog brašna, vune... Na selu je hrane bilo mnogo više nego u gradu - navodi Zorica Vuković-Vujović.

Odgajila i odškolovala 36-oro dece

Pored sveopšte oskudice Milunkin život je bio naročito težak.

- Pored svoje ćerke, Milunka je odgajila tri usvojenice, Milku, dete koje su roditelji napustili na železničkoj stanici u Stalaću, Radmilu – Višnju, sestru od njenih ostarelih ujaka i ujne, i Zorku, sirotu devojku, ometenu u razvoju, iz Dalmacije. Pored ovo četvoro dece, odgajila je ili iškolovala još 32 deteta, što od rodbine i prijatelja, što siročadi! Mi za to nismo znali, o tome nije govorila, viđali smo uglavnom samo njenu ćerku i usvojenice u kući, tek ponekad još nekog. O usvojenicama se tako dobro brinula da sam ja bila ubeđena da su joj to rođene ćerke. Tek mnogo posle Milunkine smrti saznala sam istinu. Sećam se i Babela Ninkova. On je sin glavnokomandujućeg bugarske vojske, koju smo porazili u Prvom svetskom ratu. Protiv te vojske borila se i Milunka i u borbama više puta bila teško ranjena. Posle rata, sin bugarskog generala došao je u Beograd na školovanje, sa preporukom svog oca da potraži srpsku heroinu Milunku Savić! Znao je za njenu hrabrost, za njenu brigu o deci, da je žena od junaštva, ali i čojstva. Zakucao je na njena vrata i zamolio je da mu pomogne dok se ne snađe. Primila ga je u svoj dom kao sina, sve dok nije završio studije. U Milunkinoj kući rodila se i ljubav, pa se on oženio njenom Radmilom – Višnjom - kazuje nekadašnja Milunkina komšinica. Ratna heroina je volela je da im pokazuje slike iz vojske na kojima je mlada i lepa, u vojničkoj uniformi.

- Sada, kada prikazuju njene slike u novinama i na televiziji, ja se živo sećam kako smo mi kao deca upravo te slike gledali u njenim rukama. Nama je bilo teško da poverujemo da je to zaista ona. Na slikama se nalazila devojka, pa još ratnik, a pred nama je stajala skromna baka koju poznajemo otkako znamo za sebe, pa nam se činilo da bakica nije mogla imati nikakve veze sa tim slikama. Nama su njene priče delovale bajkovito, kao da posebno za nas smišlja bajke, koje smo voleli da slušamo. A to su zapravo bile istinite dogodovštine iz ratova! Danas ih se slabo sećam, bili smo deca. Zamislite kako jedna skromna baka desetogodišnjem detetu priča kako je na vrhu nekakve gudure, ni na nebu, ni na zemlji, na Kajmakčalanu, ona lično zarobila čak 25 bugarskih vojnika!


Princ Đorđe je često posećivao


Milunki Savić su u posetu često dolazili stari ratnici.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

- Sećam se da sam jedanput u njenom dvorištu videla Đorđa Karađorđevića, prestolonaslednika, brata kralja Aleksandra, ubijenog u Marselju. Đorđe je tada živeo u Beogradu. Nisam znala da je to on, nego nam je ona, kasnije, sva ponosna, pričala kako je "princ Đorđe" često posećuje. Nama je i to bilo neverovatno: prinčevi postoje samo u bajkama, Milunkinim bajkama... Milunka je bila šaljivdžija, imala je gromak glas. Volela je da se smeje, ali i da pravi slatko i džem od šljiva, kojima nas je često služila. Bila sam u njenom domu kada se spremala za jednu posetu Francuskoj, sećam se kako je pažljivo birala odlikovanja i odvajala odeću za put. Volela je da na državnim svečanostima oblači narodnu šumadijsku nošnju. Te posete Francuskoj bile su joj najlepši deo života. Toliko je bila srećna što je nisu zaboravili! Pričala nam je kako je sa velikim počastima dočekuju - seća se Zorica. Njena dve godine mlađa sestra Gorica Lazić pamti brojne ratne uspomene koje im je Milunka Savić pričala oz domaći sok i slatkiše.

- Pričala nam je kako su vojnici tokom rata gladovali. Stari ratnici zalazili su po selima, po ciči zimi, da mole seljake za malo hrane, za čašu vode, koru hleba. Najčešće su se vraćali praznih ruku. Seljaci nisu imali dovoljno ni da svoju decu prehrane, kamoli da poklanjaju vojsci... Nemaština i glad koje je doneo rat, bili su strašni. Milunka se sama prijavila da pokuša da nabavi nešto hrane. Za nju poraz nije postojao. Kada bi je seljaci odbili, ona bi skinula šapku i rasplela svoje ruse kose. Toliko je tu scenu slikovito opisivala, da mi se i danas čini da gledam kako ona, vojnik Milun, skida kapu, otresa glavom, gusta joj kosa pada po plećima, a seljaci u čudu zure u ženskog vojnika – scena koja je u to vreme bila nezamisliva. Onda kaže okupljenim seljacima kako se ona, iako je žensko, bori za Srbiju, za njih, baš kao i njeni saborci, te da valjda zaslužuju barem koru hleba, barem da na bojnom polju ne umru od gladi - pričala im je Milunka uz opasku da se redovno vraćala u svoju četu sa punim naručjem hrane.

Zadirkivanje francuskih vojnika

- Pričala nam je kako su je jednom u Solunu zadirkivali francuski oficiri, kako, pošto je žensko, sigurno ne može da baci bombu ni „deset koraka“. Sećam se njenih reči kao sad da je slušam: „A ja se zainatim, uzmem prvu flašu sa stola, neki konjak, i bacim je što sam jače mogla... odletela je više od četrdeset metara! Posle me je general Saraj častio sa 18 boca najskupljeg konjaka.“ Pokazala nam je jednu od tih flaša, koju je, kao dragu uspomenu, čuvala na polici među knjigama - seća se Gorica.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Živela u siromaštvu, a novac trošila na decu

- Mi smo kao deca voleli da listamo knjige iz njene biblioteke. U kući je imala dosta knjiga, najviše u kraju. Ali, bila je stroga, nije dozvoljavala da nijednu knjigu iznesemo iz kuće. Ja sam jedanput želela da pozajmim atlas, ali to nije dolazilo u obzir. Imala je i jedan veliki globus, što je meni kao detetu bilo čudesno i često sam se sa njim igrala, ali uvek pod Milunkinim nadzorom. Milunka je volela da nam priča šaljive zgode. Odlazile smo kod nje kao kod najbliže rođake. Živela je veoma skromno. Kasnije sam čula da je imala penziju, invalidninu, francuska primanja uz dve Legije časti. Međutim, ja je pamtim kao izrazito skromnu baku, koja je živela u priličnom siromaštvu. Očigledno je novac trošila na decu koju je odgajala. Stalno je nešto radila, kada je sa nama sedela ili dolazila u našu kuću ni tada nije gubila vreme, štrikala je, heklala, vezla... Poklanjala nam je mnoge od tih radova, a mi smo njoj uvek odnosili kolače i drugo što je mama spremala, ili vunu; bili smo prave dobre komšije i prijatelji - kaže Gorica Lazić. Ona se seća da je Milunka bila izuzetno uredna. Najmanje jednom nedeljno detaljno je čistila svoj dom.

- Bila nam je smešna ta scena koja se ponavljala: sve počisti, namesti krevete sa ogromnim perjanim jorganima, dunjama, i onda niko na njih ne sme da sedne, a ponekad ni ona neće da remeti higijenu, nego na podu raširi prostirku, pa tu spava. Možda joj je to dolazilo kao uspomena na vojničke dane, ali je nama deci bilo vrlo neobično - dodaje ona.

Komšija silovao Milunkinu ćerku Zorku

- Sećam se njene ćerke Zorke, koja je živela u Milunkinoj kući tokom mog odrastanja. Imala je nekih zdravstvenih problema, mislim da je bila zaostala u razvoju. Naš drugi komšija, Albanac, bio je nezgodan čovek, u dvorištu je često nešto radio, ali uvek skoro go, u gaćama. On je silovao Zorku i zbog toga bio osuđen, barem smo tako mi deca čuli od starijih. Sećam se da jedno vreme zaista nije bio tu, a roditelji su nam zabranili da Milunku o tome bilo šta pitamo. Smatrali su da joj je dosta njene muke i tuge. Osim kod nas, Milunka je malo gde išla. Uglavnom su ljudi dolazili kod nje. Nije je zanimalo kafenisanje niti isprazni komšijski razgovori i ogovaranja. Bila je okrenuta svom svetu i uspomenama. Ali, nije bila nedruštvena. Kod nje je često bilo sveta. Povremeno su kod nje dolazili i novinari, tada je bila uzbuđena jer joj je bilo važno da se stradanja ne zaborave. Bila je vrlo dostojanstvena, ponositog držanja. Nikada se nije žalila. Uvek je, i u poznim godinama, išla odsečnim korakom, kao heroj rata i mira - zaključuje Gorica Lazić. Kraj njihovog druženja bio je iznenadan i tužan. Zbog izgradnje neke državne zgrade, odlučeno je da Zoričinoj i Goričinoj porodici sruše kuću 1971. godine. Kažu da je to bio najteži period njihovog detinjstva. I Milunka je ubrzo dobila stan na 4. spratu u zgradi bez lifta, u naselju Braće Jerković, a već godinu dana kasnije, nakon tri moždana udara, 5. oktobra 1973. godine je umrla.

Izvor: www.blic.rs


* 01.jpg (20 KB, 452x570 - viewed 91 times.)

* 02.jpg (47.79 KB, 470x788 - viewed 93 times.)

* 03.jpg (37.88 KB, 470x704 - viewed 89 times.)

* 04.jpg (82.49 KB, 470x767 - viewed 102 times.)

* 05.jpg (55.51 KB, 443x723 - viewed 95 times.)

* 06.jpg (122.78 KB, 470x518 - viewed 138 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #16 on: April 02, 2018, 10:54:17 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Милунка Савић.jpg (154.69 KB, 502x738 - viewed 132 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #17 on: June 28, 2018, 09:07:12 pm »

Споменик Милунки Савић у Инђији који је данас откривен. Ауторка скулптуре је Јелена Божовић Ђорђевић.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/u3L2_qj1uWI?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>


* milunka.jpg (104.18 KB, 426x555 - viewed 84 times.)
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #18 on: October 14, 2018, 08:12:12 am »

Fotografija sa venčanja Milunke Savić i Veljka Gligorovića 1922. godine

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Milunka sa usvojenim ćerkama

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



* milunka savić.jpg (15.79 KB, 398x640 - viewed 88 times.)

* Milunka Savić 2.jpg (37.94 KB, 470x700 - viewed 115 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #19 on: March 01, 2019, 03:31:11 pm »



Dokumentarni film RTS "Milunka Savić – heroina Velikog rata".


Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #20 on: August 03, 2019, 11:17:09 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Тако je величанствена тако je прелепа она,
Здравога да оболести а чаром да предигне бона.
Тако je мила и дивна када je само девојка.
Ну када гневом и срџбом чудна ми плане лепојка:
Jao томе, ко јој тада очију муње згледа,
Срце му с' место огња напуни страха и леда.  
Jao томе, ко јој чује претње громовита гласа:
Само у нога брзини себи нек' тражи спаса.
Ко се избезуми пак да на њу оружјем замане:
Земаљске тај одавна изброја часе и дане.
Промашит' никада неће ударац деснице њене:
Кући ce не враћа ко ce противу Милунке крене.

(Н. Ђурић.)


* Милунка Савић.jpg (61.11 KB, 534x702 - viewed 47 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #21 on: January 02, 2021, 03:44:14 pm »



Quote
Писац Милан Богојевић који се више од деценије бави проучавањем лика и дела Милунке Савић у овој емисији нас је водио кроз упечатљиве моменте живота најодликованијег војника Великог рата.





Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #22 on: October 06, 2021, 03:52:52 pm »

Среда, 06.10.2021.
З. Р.

Милунка Савић није заборављена

На иницијативу за подизање споменика великој хероини, у парку Мањеж, из Скупштине града нико се није огласио

На Новом гробљу, у Алеји великана, на годишњицу смрти Милунке Савић (28. јун 1892–5. октобар 1973), наше хероине, чланови Завичајног удружења Рашчана „Милунка Савић” у Београду Горан Дрманац, Драган Марковић и Зоран Хр. Радисављевић положили су венац.

Милунка Савић рођена је у селу Копривница код Јошаничке Бање, општина Рашка. По објављеној мобилизацији, октобра 1912, Милунка се пријавила на једном од мобилизационих зборишта у Београду и регистровала се под именом Милун Савић. Под тим мушким именом борила се у балканским ратовима 1912. и 1913. У то време женама није било дозвољено да буду војници и учествују у борбама. Њен стварни идентитет откривен је после рањавања, у бици на Брегалници, 1913.

У Првом светском рату такође се пријавила као добровољац. Била је борац – бомбаш легендарног „Гвозденог пука”, најелитнијег Другог пука Српске војске „Књаз Михајло”. У јесен 1915, у Македонији, тешко је рањена у главу и тако повређена са осталим борцима повлачила се преко Албаније. После неколико месеци опоравка вратила се на Солунски фронт, у свој пук, где је учествовала у биткама 1916. Посебну храброст показала је у бици на Кајмакчалану, када је заробила 23 бугарска војника. У балканским ратовима и Великом рату рањавана је четири пута.

За показану храброст и војничке врлине добила је бројна одликовања: Албанску споменицу, Орден Карађорђеве звезде, Орден Светог Михајла, Орден Светог Ђорђа, Златну Карађорђеву звезду са мачевима, Златну медаљу за храброст „Милош Обилић”… Носилац је Ордена Легије части четвртог и петог реда. Као једини страни држављанин и борац у Великом рату, одликована је француским Златним крстом 1914–1918. са златном палмом.

После демобилисања 1920, у чину наредника, радила је у Босни и Херцеговини. Године 1922. удала се за Вељка Глигоровића из Мостара, а 1924. добили су ћерку Милену. Усвојили су још троје деце. Када се развела, са децом и сестром живела је у Степановићеву код Новог Сада. У потрази за бољим животом са децом прешла је у Београд. На молбу њених ратних другова, запослена је 1929. као помоћни радник за одржавање чистоће у Државној хипотекарној банци у Београду, где је провела највећи део свог радног века.

Французи су је између два рата звали да се пресели у Француску и добије француску војну пензију. Одбила је тај позив и изабрала да живи и ради у Београду и Србији. Краљевина Југославија би се сетила Милунке само поводом неких прослава и јубилеја на којима су генерали и министри причали о њеном јунаштву у ратовима од 1912. до 1918.

После Другог светског рата, нова комунистичка власт доделила јој је пензију, као знак поштовања за заслуге у Првом светском рату и држање током окупације. Старост је провела у скромној, оронулој кући на Вождовцу, окружена унуцима. Скупштина града Београда доделила јој је 1972. једнособан стан у насељу Браће Јерковић. Умрла је 5. октобра 1973. у Београду и сахрањена у породичној гробници на Новом гробљу. Њени посмртни остаци пренети су 10. новембра 2013. у Алеју заслужних грађана на Новом гробљу.

Приликом недавне посете Републици Србији, француски председник Емануел Макрон, мимо протокола, тражио је да посети гроб Милунке Савић. Требало је, изгледа, да се француски и српски председник, Емануел Макрон и Александар Вучић, поклоне сенима српске хероине из Првог светског рата па да схватимо колико је она и данас велика и поштована у свету.

Амерички сајт „Лајстверс” („Listverse”) уврстио је Милунку Савић на листу десет највећих жена које су се бориле у неком од ратова у току новије историје.

Признање од наше државе Милунка Савић добила је тек 40 година после смрти када су њени посмртни остаци премештени у Алеју заслужних грађана уз највише државне и војне почасти. Тако је неправда према Милунки Савић, делимично, постхумно, исправљена.

Завичајно удружење Рашчана „Милунка Савић”, у Београду, поднело је 2020. иницијативу Скупштини града, да се Милунки Савић подигне споменик у Београду, у парку Мањеж. Из Скупштине града још се нико није огласио.

Izvor: www.politika.rs
Logged
Kubovac
Global Moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 9 464



« Reply #23 on: October 05, 2022, 05:39:14 pm »

Na današnji dan, 5. oktobar: Preminula Milunka Savić – Gligorević

Na današnji dan, 5. oktobra 1973. godine, preminula je Milunka Savić – Gligorević, srpska heroina Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, narednik u Drugom puku srpske vojske „Knjaz Mihailo“, žena s najviše odlikovanja u istoriji ...

Rođena je 1890. godine (ili 1892, kako piše u njenoj članskoj karti udruženja rezervnih vojnih starešina) u selu Koprivnica kod Jošaničke Banje u Raškoj, od majke Danince i oca Radenka, kao najstarije dete. Imala je dve mlađe sestre Mionu i Slavku i brata Milana. Mada je izrasla u lepu, stasitu devojku, udaja je nije zanimala. Kada je po objavljivanju Ukaza o mobilizaciji 30. septembra/3. oktobra 1912. godine, i došlo do masovnog odziva, Milunka je odlučila da se prijavi na jednom od mobilizacionih zborišta u Beogradu. Registrovala se pod imenom Milun Savić.

U Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine borila se kao, preobučena u muškarca. Njen anatomski pol otkrilo je bolničko osoblje, posle ranjavanja u Bregalničkoj bici, skoro godinu dana posle pristupanja srpskoj vojsci.

U Prvom svetskom ratu, takođe se prijavila kao dobrovoljac. Bila je deo "Gvozdenog puka", najelitnijeg Drugog puka srpske vojske "Knjaz Mihailo". U ovom puku, osim nje, borila se i Škotkinja Flora Sands. Milunka se istakla kao bombaš u Kolubarskoj bici. Tu je, za višestruko herojstvo, dobila Karađorđevu zvezdu sa mačevima. U jesen 1915. godine u Makedoniji je teško ranjena u glavu i tako povređena se povlačila preko Albanije. Posle nekoliko meseci oporavka vratila se na Solunski front, gde je učestvovala u bitkama, na leto i jesen 1916. godine. Tu se istakla u bici na Kajmakčalanu, u okuci Crne reke, kada je „gvozdeni puk“ bio priključen 122. francuskoj kolonijalnoj diviziji, kada je zarobila 23 bugarska vojnika.

Dobila je mnoga, i najviša, odlikovanja, među kojima i dva francuska ordena Legije časti i medalju "Miloš Obilić". Jedina je žena na svetu koja je odlikovana francuskim oredenom Ratni krst sa zlatnom palmom.

Bez škole i samouka, posle rata je najpre radila u Bosni i Hercegovini, kao kuvarica, bolničarka, kontrolor u fabrici vojnih uniformi. Udala se 1922. godine, za osam godina mlađeg Veljka Gligorovića iz Mostara, gde su se i upoznali, a 1924. dobili su ćerku Milenu. Usvojila je još tri ćerke: Milku, koju je pronašla zaboravljenu na železničkoj stanici u Stalaću, Višnju (1921—2004), svoju sestru od ujaka, rođenu u poznim godinama i Zorku, uzetu iz sirotišta na dalmatinskoj obali, koja je imala hendikep, pošto je preležala meningitis. Veljko je imao posao u pošti. Kasnije je premešten u Banjaluku. Ubrzo je zapostavio porodicu, a brak je bio ugašen.

Početkom 1920-ih godina za zasluge u ratu, od države je dobila imanje u Stepanovićevu, selu kraj Novog Sada, gde je podigla kuću i sa sestrom Slavkom obrađivala imanje, dok je brak sa Veljkom, zapadao u krizu, tako da je sama podizala četvoro dece. Kasnije, u potrazi za boljim životom, zajedno sa ćerkama je otišla za Beograd, gde je mesecima pokušavala da nađe posao.

Na inicijativu njenih saboraca, od 1929. zaposlili su je kao čistačicu kancelarije direktora, u Hipotekarnoj banci u Beogradu, gde je provela najveći deo svog radnog veka. Zanemarena i od svih napuštena, penziju je stekla radeći. Odbila je ponudu da se preseli u Francusku i da dobija francusku vojnu penziju. Umesto toga, izabrala je da živi u Beogradu, gde su ljudi brzo zaboravili njene zasluge. Za sve to vreme iškolovala je i odgajila tridesetoro dece koju je dovodila iz svog rodnog sela..

Između dva svetska rata su je poštovali širom Evrope. Pozivali su je na proslave jubileja, obilaske ratišta, polaganje cveća na grobove palih, a na susrete s ratnim drugovima je odlazila u šumadijskoj narodnoj nošnji, ukrašenoj dobijenim odlikovanjima.

Za vreme Drugog svetskog rata, Milunka je držala malu bolnicu na Voždovcu, u kojoj je lečila ranjenike. Zbog te bolnice uhapšena je od strane Nedićeve policije i šest meseci provela u zloglasnom logoru Banjica.

Nakon rata, vlast joj je 1945. dodelila penziju. Starost je provela u svojoj kući na Voždovcu, u društvu unuka i u redovnim susretima sa vojnim veteranima. 1972. godine, Skupština grada Beograda dodelila joj je jednosoban stan u naselju Braće Jerković, na 4. spratu u zgradi bez lifta. Godinu dana kasnije, nakon tri moždana udara, umrla je u tom stanu 5. oktobra 1973. godine. Porodična kuća je prodata 1974. godine.

Sahranjena je na Novom groblju, u Beogradu.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Izvor


* MilunkaSavic_922245380.jpg (17.96 KB, 600x450 - viewed 10 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #24 on: October 05, 2022, 06:04:21 pm »

Kada je Milunka Savić u pitanju u njenoj biografiji se retko moze pročitati podatak da je ona na početku Velikog rata prvo bila u dobrovoljackoj jedinici na Adi Ciganliji. Tim dobrovoljcima je odmahpo rasporedjivanju na Adu komandovao Svetomir Djukic, major iz 7. pesadijskog puka koji je ujedno bio komandant odbrane Ade Ciganlije. Nesto kasnije je od tih dobrovoljaca formiran Dobrovoljacki odred pod komandom Ignjata Kirhnera. Mislim da je kasnije usled formiranja jos nekih doborovoljackih jedinica ovaj odred naknadno preimenovan u Sremski dobrovoljacki odred.

Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #25 on: October 05, 2022, 06:11:14 pm »

Muzej voštanih figura u Jagodini

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Logged
Pages:  1 [2]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.048 seconds with 23 queries.