Bosansko Hercegovački ustanak

(1/4) > >>

ML:
Bosansko Hercegovački ustanak

1875-1878g jedan je od največih u istoriji naroda na prostorima zapadnog Balkana
Od polovine 19 vijeka u Bosni i Hercegovini se javlja više pokreta buna i ustanaka, mnogostruko eksploatisanog stanovništva.
Osim unutrašnjih prilika u samoj zemlji sam ustanak je potenciran i sa strane, svako svako je imao svoj interes i svoju trgovačku logiku gdje je ustanak trebao da posluži ispunjenju njihovih ciljeva.
Pre svega su interes na Balkanu kao i ustalom do dan danas imale velike sile, u ono doba Carska Rusija i A-U dunavska monarhija.
A-U je kao cilj svoje politike imala zauzeče Bosne i Hercegovine, ali to nije mogla postići otvoranim ratom strepeći od reakcija Rusije. Takvom agresijom izazvala bi protiv sebe Rusiju, srpske države i svakako Tursku.
A-U se odlučila za posredan put poticajući i pomažući kriščane i tako načinjati i razjedati Tursku , kako bi svjetu predstavila neminovnost intervencije i glumila žandara koji uvodi red. U nikom slučaju nije smjela dozvoliti pridruživanje Bosne i Hercegovine  Srbiji i Crnoj Gori, čime bi se stvorila močna država koja bi predstavljala opasnost za monarhiju, nije smjela ddozvoliti ni da dođe do zajedničke granice  Srbije i Crne gore, nego joj je bila namjera što je kasnije i ostvarila zabiti se kao klin zmeđu i ostaviti si slobodan put na istok.
!875 je čak i car Franc Jozef posjetio južnu Dalmaciju u okviru čega je imao i sastanak sa franjevcima iz  Bosne u Imotskom koji su istakli prava Hazburške krune na te krajeve. Ubrzo počinju sastanci kod hercegovačkih katolika na koje su pozivani i pravoslavne vođe.
Taj put je ostavio mučan utisak na Cetinje i na ostale srpske krajeve. Očito je bilo da se nešto sprema i da A-U vodi aktivnosti kako bi potpomognula svoje planove.
Rusiji je kao što če se kasnije pokazati Bosna i Hercegovina služila za podkosurivanje i jačanje njihove ekspanzije prema Bosforu. Ona je utijecala i na politiku Srbije i Crne Gore kanališuči sam početak i tok ustanka svakako u skladu sa svojim trenutnim interesima.
Crna Gora i Srbija su vidjele mogučnost sticanja samostalnosti od vazalnog odnosa i isto tako imale teritorjalne prohtjeve koje su na svaki način htjele zadovoljit.
Ostalim Evropskim državama isto tako nije bila u interesu jaka panslavenska država na Balkanu.
Već gledajući gladne oči koje su sa svih strana gledale Bosnu i Hercegovinu taj ustanak nije imao preduslova da postigne svoje ciljeve.
Iz ustaških proglasa i pregovora sa Portom vidljivo je da njima nije osnovni cilj povlačenje Turaka več pravedniji poredak i smanjenje dađbina.

Nije slučajno ni što se ustanci počinju posle 1850g posle nasilnih uvođenja reformi u Bosni, koje provodi Omer Paša Latas. Ukratko uvođenje reformi nije bitno promijenilo poredak, spahiluki su ukinuti, ali su zato što je još gore davani u zakup radi ubiranja državnih poreza, činovnički aparat je povečan, uvedena je redovna vojska i povečani porezi jer je trebalo nahranit taj gladni aparat. Novi zakupnici su za razliku od spahija koji su obično uzimali desetinu digli namete i do polovine , recimo u okolici Sarajava.
Situacija za pretežno zemljoradničku Bosnu i Hercegovinu se drastično promijenila.
Situacija u Bosni i u Harcegovini nije bila ista.
U Hercegovini je bilo i hercegovačkih plemena citiram Vasu Pelagiča :
»hercegovačka plemena  Jezera, Šaranci; Piva ,Rudine nikšičke i Bilečke, Banjani i Zupci nisu htjeli bunu podići bez velike navale i prijetnje od strane  Crne Gore i drugih podstikača, veleći, Nama je pod Turcima dobro i ni pod kim nam drugimm bolje biti neće.
Tih šest plemena živjelo je kao šest dobrih malih republika. Sva uprava je bila u rukama naroda i njihovih glavara. Carevini Turskoj se davala samo desetina i ćumruk,ali isto toliko su dobivali od carevine kao tahin koji jim je određen jer su bili straža na granici Crnogorskoj. Sva zavisnost od Turaka bila je u tome što su od dotičnog paše tražiti dopuštenje  kad su novu crkvu gradili.
Na utvrđenju tih prava radili su vojvoda Nikša i čuveni junak Bajo Pivljanin..ovakva prava su i poslledica bune Vukalovićeve.
Plemena ova kažu ,da ih nisu pljačkali Crnogorci i Bokezi, ona bi u raju živjela.«

ML:
Treba napomenuti da ustanici tijekom ustanka nisu imali baš veliku podršku okolnih zemalja, ako izuzmemo Srbiju i Crnu Goru.
Ostali slaveni osim novinarske larme i kafanskih zdravica nisu se baš iskazali. U ustanku je učestvovalo 3500 Rusa koji su uglavnom cirkulisali ali u bojevima baš nisu rado učestvovali.
Među neslavenskim dobrovoljcima bilo je najviše Garibaldinaca-Italijana.
Hrvati su iz Austrije u početku su sa simpatijama gledali ustanak , međutim kada je  ustanička strana proklamovala i u programu otvoreno označila da Hercegovci crnogorsku a Bosanci srpsku dinastiju  za vladaoce proglasiše što je učinjeno po uputstvu i poticanju sa strane , oni postadoše otvoreno protivni tim planovima i hladni prema ustanku.
Rumuni,Grci i Bugari skrštenih su ruka gledali borbe Srbije po objavi rata iako su imali iste interese u borbi protiv Carigrada, uzrok je prije svega u parolama koje su izricane o vaspostavljanju velikog Dušanovog carstva. U tih zemalja je postojao strah od uspostavljanja močne Srbske države.
Toliko ukratko o političkoj situaciji na ovim prostorima.

ML:
U gornjem pisanju sam koristio mišljenja Vase Pelagića, jednog od organizatora ustanka u Bosni. Svoje gledanje na ustanak iznjeo je u knjizi
"Istorija Bosansko- Hercegovačke bune" koja je prvo izdanje doživjela 1879, i koja po mom mišljenju ima trajnu vrjednost.

ML:
 Još jedno mišljenje suvremenika koje nakazuje cilje ustanika iz Franjevačkog ljetopisa odlomak iz  «Godišnjaka fra Jake Baltića» u kome se govori o bosansko-hercegovačkoj buni:

   «Uzrok bune nije drugi nego veliki danjak turski, kog nije moguće izdati ni živiti, osobito seljaku. I najpošteniji ljudi tužili su se ovako: 'Sto nam puta dojde miso u glavu da skočimo u vodu. Sve radimo i potrsimo se radeći, a opet nejmamo ništa, sve nam Turćin oduze...'Zato narod prihvati se sikire i vile, volide od puške i jatagana turskog gnuti, negoli od glada. Narod bosanski od naravi miran i za jedno čudo strpljiv, skrajno siromaštvo trpi, progonstva i nepravde, ali kad se zidu pritira, najedanput bukne.»

Mišljenja svih tadašnjih suvremenika su da je buna što se raje tiče dignuta radi postizanja boljeg ekonomskog i pravednijeg društvenog poretka.

ML:
Ustanak u Hercegovini
Narodni prvaci Jovan Gutić. Simeun Zečević, Petar Radović, Ilija Stevanović, Trivko Grubačić i Prodan Rupar održali su avgusta i septembra 1874 sastanke i odlučili da se pripremi oružje, municija lociraju mjesta za zbjegove, obezbjedi pomoć Crne Gore i da se u proljeće 1875 digne ustanak. Stupili su u kontakt sa knjazom Crne Gore radi dobijanja podrške i materjalne pomoći za ustanak.
Kbjaz Nikola je insistirao da se pričeka jer Rusija još nije spremna da zarati sa Turcima. Međutim pripreme su se i dalje nastavljale.
U bilečkom i trebinjskom kraju vršili su jih u decembru 1874 narodni prvaci Gligor Miličević, Todor Mujačič, Vasilj Svorcan i Sava Jakšić.
Turci su saznali za pregovore i pokušali da sprječe ustanak hapšenjem istaknutijih narodnih prvaka, koji su se blagoremeno sklonili u Crnu Goru i tu prezimili.
To je izazvalo diplomatsku intervenciju Velikih sila kod Porte. Tu se naročito angažuvala A-U monarhija pripremajući teren za intervenciju. Pod njenim pritiskom Porta je stupila u pregovore sa Hercegovačkim prvacima, dala jim amnestiju i obečala poreske i druge olakšice.
Po povratku u Hercegovinu 1875 ustaničko vodstvo nastavlja pripreme za ustanak sa planom stvaranja slobodne teritorije u Nevesinjskom kraju i kasnije širenja ustanka na druge krajeve Hercegovine.
Neovisno od ovih  priprema nezadovoljstvo je kulminiralo i kod kod katoličkog življa u Hercegovini, koji su i sokoljeni od  strane A-U. Po Hercgovini je krstarijo austrijski generalštabni oficir Vilijem Sauervald, a tu se nalazi i zadranin Marko Stazić koji je vjerojatno bio povjerenik dalmatinskog namjesnika Rodića.
Blizu Metkovića kod Dračeva došlo je do sukoba kriščanskih seljaka i muslimana.
Kriščanski seljacima je stigla pomoč iz okolnih sela i 19.juna 1875 puče prva ustanička puška. U organizaciji i daljnjem toku istakao se don Ivan Musić kasnije vojvoda. Tri dana posle prvog sukoba depeširao je fra Stipan Naletelić s drugovima austriskom namesniku u Zadar, kako »svi kršćani Gabele, Dračeva, Hrasna i sve Luke žele pomoć od Austrije, pripoznajući ćesara kao svoga. Ne puštajte da nas Turci kolju.«
Za to vrjeme u Nevesinjskom kraju turske jedinice i zaptije tražeči hajduke Petra Tunguza  koji je  05.07. napao i zapljenio turski karavan u Bišini, sukobile su se sa naoružanim selacima predvođenim Jovanom Gutičem na brdu Gradac sjeverno od s.Krekova. Ovaj sukob poznat kao N e v e s i n j s k a   p u š ka bio je poziv na sveopšti ustanak u Hercegovini.

Navigation

[0] Message Index

[#] Next page