PALUBA
September 19, 2017, 11:24:29 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.
Did you miss your activation email?

Login with username, password and session length
News: Važno
Pravilnik za postovanje vesti
 
   Home   Help Search Calendar Login Register  
Pages:  1 2 [3] 4 5   Go Down
  Print  
Author Topic: Eksplozivi  (Read 43704 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Bozo13
Global Moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 15 048



« Reply #30 on: March 11, 2016, 12:21:02 pm »

Nisu sva barutna punjenja isto velika/teška ako me sečanje ne vara. Uz granatu se uvek dobije max barutno punjenje. Zato se i trude sa univerzalnim punjenjem.
Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #31 on: March 11, 2016, 03:38:08 pm »

Na slici vidim dim. Vjerojatno je to dim od sporogorećeg štapina?
Logged
Bozo13
Global Moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 15 048



« Reply #32 on: March 11, 2016, 06:41:56 pm »

Ne. Koliko se sečam, to se palilo na klasični način iz crtanih filmova. Prebuši se jedno barutno punjenje i potrese se po podu do sigurne udaljenosti. Ali sečanje bledi tokom godina.
Logged
milena braco
vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 521


« Reply #33 on: March 11, 2016, 06:52:16 pm »

 Na gomilu se skupi max. 700-800 kila malodimnog baruta ( najcesce oblika sirovih spageta iliti cjevcica za sok). Oko 30-50 kg baruta se distribuira  u jednom pravcu od gomile linijski sirinom 20-30 centimetara. Kraj te linije pali se otvorenim plamenom. Sa kolicinom od 800 kila se stvara vatreni stub visine 30 metara.
Logged
Bozo13
Global Moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 15 048



« Reply #34 on: March 11, 2016, 10:47:07 pm »

Hvala za detajle Milena Braco.
Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #35 on: March 21, 2016, 12:27:29 pm »

Amonijev nitrat (amonijeva salitra, NH4NO3) je bijela kristalna tvar koja je iznimno higroskopna.

Osobine i svojstva:

Amonijev nitrat lako se otapa u vodi. Topljivost u vodi naglo raste s porastom temperature. Najniža temperatura zaleđivanja ima vodena otopina amonijeva nitrata oko koncentracije 42,3% i iznosi cca -17°C.
Njegova higroskopnost ovisi o temperaturi. Tako na primjer, ako se higroskopnost pri temperaturi od 25°C (pri 85% relativnoj vlažnosti zraka) uzme kao jedinica, pri istoj relativnoj vlažnosti zraka i temperaturi od 40°C higroskopnost poraste od 3,5 do 4 puta.
S obzirom da je amonijev nitrat jako higroskopan, on je podložan intenzivnom zgrušnjavanju mase.

Eksplozivna svojstva amonijevog nitrata:

Do saznanja da amonijev nitrat predstavlja jak eksploziv došlo se svakako poslije teških nesreća koje je on izazvao pri rukovanju i transportu. Mada je amonijev nitrat malo osjetljiv, te za njegovu eksploziju treba upotrijebiti jako iniciranje, u prošlosti je izazvao više nesreća. U jednu od najvećih nesreća svakako se ubraja nesreća u Texasu iz 1874.g., gdje je poslije požara na brodu na kome je bio utovaren amonijev nitrat došlo do detonacije 3.000 tona amonijevog nitrata, pri čemu je bilo blizu 4.000 mrtvih i povrijeđenih, a nastala materijalna šteta procijenjena je na blizu 70 milijuna dolara.
Drugom prilikom poznat je slučaj i u Njemačkoj, kada je eksplodiralo 4.000 tona amonijevog nitrata i tom prilikom poginulo 600 radnika.
Eksplozija se je dogodila i u mjestu Oppau, 21.09.1921.g., kad su radnici naišli na veliku gomilu amonijeva nitrata i nisu znali s čim je razbiti, pa su pokušali s dinamitom. Poginulo je oko 500 ljudi, a 2000 ih je ranjeno.
Sličnih nesreća je bilo više zbog neznanja.

Čisti amonijev nitrat je dugo smatran neopasnom supstancom. Sam amonijev nitrat je malo osjetljiv na inicijaciju. Međutim, osobina amonijevog nitrata da sa nekim brizantnim komponentama (npr. sa TNT-om i uz dodatak nekih goriva organskog podrijetla - ugljena prašina, drveno brašno i sl.), ima svojstva brizantnog eksploziva, već više od sto godina je poznata i u praksi primjenjivana.
Danas, u novije vrijeme se upotrebljavaju eksplozivne smjese na bazi amonijevog nitrata, koje za razliku od klasičnih amonijev-nitratnih eksploziva u svom sastavu nemaju brizantnih komponenata (brizantne eksplozive), već se sa amonijevim nitratom miješaju samo neki derivati nafte, plinsko ulje, tj. diesel gorivo i poneke druge tvari.
Ako amonijevu nitratu dodamo 2% diesel goriva, dobivamo tako osjetljivu smjesu na inicijaciju koja se ne može ravnati sa nekim drugim sigurnosnim brizantnim eksplozivom, ali je ipak eksplozivna. Ova smjesa je pokazala zadovoljavajuće rezultate i pri miniranju, zbog čega je u nekim zemljama u širokoj upotrebi, naročito pri miniranju na površini zemlje.
Prema tome, amonijev nitrat ima svojstva eksploziva i kao takvog ga treba smatrati.
Sam amonijev nitrat ima nisku brzinu detonacije, pa se prvenstveno koristi kao dodatak drugim eksplozivima.
Amonijev nitrat spada u tvari sa određenim vatroopasnim i eksplozivnim svojstvima. U slučaju odsustva gorivih primjesa, amonijev nitrat se teško pali. Temperatura paljenja amonijevog nitrata se ne može odrediti uobičajenim putem, jer se on ne može zapaliti pošto se raspada bez pojave plamena. Međutim, za razliku od čistog amonijevog nitrata, njegove smjese sa organskim gorivima intenzivno gore i gorenje može prijeći u detonaciju u slučaju ako pritisak iznad materije koja sagorijeva naraste na 6 bara, kao što je to slučaj pri gorenju i drugih eksplozivnih tvari.

Zbog eksplozivnih svojstava amonijevog nitrata donijeti su propisi za smještaj i preradu i pripravak amonijevog nitrata iz poljoprivrednih u minerske svrhe. Detaljno se propisuje rukovanje amonijevim nitratom i njegovim smjesama pri skladištenju i transportu, da bi se spriječio požar ili eksplozija.
Ne smije se otpremati niti uskladištavati ako sadrži više od 0,4% pomiješanih gorivih tvari, ako te tvari nisu sastavni dio eksploziva. Prema tome, amonijev nitrat sa 0,4% i više pomiješanih gorivih tvari već se smatra eksplozivom.

Zapaljiva svojstva amonijevog nitrata:

Samostalno gorenje amonijeva nitrata nastupa nakon njegova zagrijavanja do temperature njegova razlaganja, za čega je potrebno osigurati dugotrajno zagrijavanje nekim jakim izvorom paljenja. Čist amonijev nitrat se počinje razlagati na temperaturi od 200°C, pri čemu se razvija otrovni dušikov(I) oksid. Zapaljenje se olakšava prisustvom neke gorive tvari u smjesi s amonijevim nitratom.
Efikasno sredstvo za gašenje zapaljenog amonijeva nitrata je voda u kojoj se on vrlo dobro otapa, a s vodom se odnosi i velika količina topline.
Požari amonijeva nitrata predstavljaju veliko ugrožavanje okoline i to prvenstveno iz razloga što njegovim izgaranjem nastaju otrovni dušikovi oksidi, kao i zbog mogućnosti da požar amonijeva nitrata prijeđe u detonaciju.
Za izgaranje amonijeva nitrata nije potreban kisik iz zraka. Druge gorive tvari u amonijevu nitratu, kao što je zapaljiva ambalaža, mogu dovesti do veće brzine gorenja što može dovesti do tehničkog raspada - do detonacije.
Svakim daljnjim zagrijavanjem poviše 230°C može doći do eksplozivnog raspadanja (detonacije). Amonijev nitrat ima temperaturu paljenja iznad 250°C.
Međutim, ako je amonijev nitrat zapaljen na papirnatoj ambalaži tada se takova „kompozicija“ zapaljuje na znatno nižoj temperaturi već kod 180°C.
Zbog navedenog sigurnije je, glede požara, polietilenska nego papirnata ambalaža. Ukoliko se ambalaža potpuno izbjegava, rad s amonijevim nitratom je sigurniji.
Zbog svog higroskopnog svojstva, pakira se u zatvorenu posudu od nehrđajućeg čelika (inox), PET vreće ili staklene posude sa odgovarajućim poklopcima.

Pri zagrijavanju amonijeva nitrata do viših temperatura moguće je postići njeno termičko razlaganje. U čistom amonijevom nitratu termičko razlaganje može nastupiti već pri temperaturama od cca. 210 – 230°C, a pri stabilizirajućim dodacima taj raspad se može postići kod temperature od 250°C.
Ovisno o intenzitetu zagrijavanja razlaganje se može odvijati po nekoj od navedenih jednadžbi:

NH4NO3 --> N2O + 2H2O + 126,7 kJ/mol

2NH4NO3 --> 2N2 + O2 + 4H2O + 128,3 kJ/mol

Pri zagrijavanju do temperature do 400°C ili iznad te temperature razlaganje protiče sa efektima eksplozije približno po nekoj od navedenih jednadžbi:

4NH4NO3--> 3N2 + 2NO2 + 8H2O + 123,3 kJ/mol

8NH4NO3 --> 2NO2 + 4NO + 5N2 + 16 H2O + 207 kJ/mol

Pri temperaturama ispod 200°C čisti amonijev nitrat ne može se termički raspadati niti ima svojstva samozagrijavanja i samozapaljenja.


ANFO: (AN-FO 1; AN-amonijev nitrat; FO-fuel oil) je naziv za kompoziciju (smjesu) amonijevog nitrata s tekućim eksplozivima (mješavinom ili pak naftom) i raznim drugim dodacima.

Kao tvornički eksploziv se pakira najčešće u vreće od 25kg u obliku bijelih kuglica koje imaju miris na naftu.
Dodavanjem amonijevom nitratu razne materije, kao npr,. drvenu finu piljevinu, ugljena u prahu, ulja i nekih eksploziva, dobiva se smjesa koja ima svojstva i osobine eksploziva.
Ovi eksplozivi su poznati pod općim nazivom eksplozivi sigurnosti, jer su bezopasni za rukovanje i transport.
U nekim zemljama ovaj eksploziv se spravlja na mjestu upotrebe na taj način što u pogodnim miješalicama (sličnim miješalicama za beton) miješaju neke zapaljive tekućine (nafta, petrolej, vretenovo ulje i sl.), sa amonijevim nitratom i tom smjesom pune minske bušotine. Takav eksploziv je inače dvaput jeftiniji od sličnog eksploziva proizvedenog u tvornici, a daje pod jednako korisne rezultate pri miniranju. Međutim, za rad sa takvim eksplozivima potrebni su posebni uređaji za miješanje i punjenje minskih bušotina i visoka tehnička kultura radnika.
Ovakvi eksplozivi su relativno jeftini za proizvodnju, a dosta su učinkoviti. Zbog svoje slabe jakosti koriste se u velikim količinama.

Osnovna i glavna komponenta AN-FO eksploziva je amonijev nitrat (NH4NO3), kojega je udjel u eksplozivu 90%.
Ostalih 10% sastoji se od dodataka diesel goriva, ugljene prašine i karboksi-metilceluloze.
Kod ovakvih vrsta eksploziva, u kombinaciji s tekućim eksplozivima (npr. nafta), kada postaje osjetljiv, potreban je i dalje neki drugi eksploziv (buster; pojačivač) da ga aktivira i da dobije početno ubrzanje.
Diesel služi kao stabilizator (poboljšava zapaljenje, brzinu i jačinu njega samoga) i sprječava higroskopnost amonijevog nitrata, jer ANFO ne nakuplja vlagu iz zraka kao čisti amonijev nitrat.

Međusobna svojstva ovakvog eksploziva gustoće cca 1g/cm3 uglavnom je slijedeća:

1. Toplina eksplozije - 1.690 kJ/kg
2. Brzina detonacije - 3.300 m/s
3. Temperatura eksplozije - 2.600°C
4. Specifični volumen plinova - 945 l/kg
5. Relativna osjetljivost na udar (TNT = 100) – 266
6. Relativna energija u odnosu na TNT (100) – 116
7. Način inicijacije: detonirajući štapin sa pentolitskim pojačivačem (boosterom), detonatorska kapsula broj 8 (s pojačivačem)

Brzina detonacije amonijevog nitrata, izračunata prema hidrodinamičkoj teoriji iznosi 3.460 m/s. Stvarna brzina detonacije zavisi od promjera patrone, gustoće, vlage, granulacije amonijevog nitrata, i dr..

Ukoliko u sustav AN-FO eksploziva dolaze i dodaci drugih brizantnih eksploziva svojstva se mijenjaju.
Navodimo primjer kada se u sustav AN-FO eksploziva na 87,5% NH4NO3 dodaje cca. 5,5% TNT, te cca. 2,5% diesel goriva, te 4,5% drvenog brašna. Glavna svojstva takovog AN-FO eksploziva su približno slijedeća:

1. Toplina eksplozije – 1.600 kJ/kg
2. Brzina detonacije – 3.500 m/s
3. Temperatura eksplozije – 2.360°C

Minersko-tehničke karakteristike AN-FO patroniranih eksploziva:



U svijetu je poznata, pod komercijalnim nazivom ANFO smjesa Nitrol 1.

GRANULIRANI (AN-FO) I KAŠASTI („SLURRY“) EKSPLOZIVI:

Osnovni sastojak ovih eksploziva je amonijev nitrat, čija su osnovna svojstva slijedeća:



Prosječni sastav AN-FO granuliranog eksploziva je slijedeći:



Način inicijacije: detonatorska kapsula broj 8 ili detonirajući štapin i pentolitski pojačivač.

DOBIVANJE AN-FO GRANULIRANIH EKSPLOZIVA:

Suhi NH4NO3 sa ostalim dodacima homogeniziraju se u gnjetilici tipa „WERNER“ ili sličnoj gnjetilici: proces gnječenja traje cca 30 min.
Patroniranje se može vršiti odmah iza homogenizacije u parafinske patrone ili u poli-etilenske cijevi.
Primjena: pogodan je za masovna miniranja tvrdih i mekih stijena.
Uz određene modifikacije moguće su i druge namjene.

Postoje i AN-FO granulirani eksplozivi koji u svom sastavu imaju i TNT.
Sastav AN-FO granuliranog eksploziva sa TNT-om je sljedeći:



Amonijev-nitratni tekući eksplozivi:

*Astrolit je tekući eksploziv koji je bio produkt istraživanja raketnih baruta u 60-im godinama prošloga stoljeća. Za Astrolite se kaže da je svjetski najmoćniji tekući eksploziv. To je otprilike 2 puta snažnije od TNT-a i siguran je za rukovanje.
-Astrolit G je bistra eksplozivna tekućina, posebno dizajnirana za proizvodnju vrlo visoke brzine detonacije, 8600 m/s. Dobiva se mješavinom amonijevog nitrata sa bezvodnim hidrazinom.
-Astrolit A (A-1-5) se dobiva mješavinom aluminija i amonijeva nitrata sa hidrazinom. Astrolit A-1-5 ima brzinu detonacije od 7.800 m/s.

Amonijev-nitratni plastični eksplozivi:

U ovu grupu spadaju eksplozivi velike gustoće i izrazito specifičnog pritiska, ali su slabiji od plastičnih eksploziva, što proizlazi iz njihovog sastava. U sastavu imaju 20-60% želatinske smjese nitroglicerin-dinitroglikola sa nitrocelulozom. Ostale komponente koje ulaze u sastav ovih eksploziva su amonijev nitrat, trotil (trinitrotoluol i dinitrotoluol) kao i manje količine drvenog brašna (strugotine), boja i stabilizatora. Zbog dodatka crvene boje, ovi eksplozivi su izrazito crvene boje. Imaju plastičnu konzistenciju. Željezov(III) oksid (hrđa) im se dodaje za bojanje, ali je ujedno i stabilizator. Specifični su zbog svoje crvene boje do crvenkasto-crne boje.
Pored praškastih eksploziva, ova grupa eksploziva ima vrlo veliku primjenu ne samo kod nas već i u svijetu. Manje su otporni prema vodi od želatina, te nisu preporučljivi za miniranje ispod vode, dok se u mokrim minskim bušotinama mogu upotrijebiti. Mogu se koristiti ispod vode, ukoliko su zapakirani u vodonepropusni spremnik.
Pošto imaju pozitivnu bilancu kisika, mogu se upotrijebiti nad zemljom i pod zemljom, ali ne na radilištima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine.
Ovi eksplozivi su znatno manje osjetljivi na udar od želatina, što zavisi od procenta nitroglicerina u eksplozivu.
Primjenjuje se za miniranje tvrdih stijena, u rudnicima metalnih ruda, za tunelske radove, miniranje na dnevnim kopovima kao i na mjestima gdje praškasti eksplozivi ne daju zadovoljavajuće rezultate. Mogu se upotrebljavati u kombinaciji sa praškastim eksplozivima.
Ove eksplozive proizvodi kemijska industrija „Vitezit“ u BiH, a nose nazive: Vitezit 60, 50, 40, 35, 30, 25, 20, 20a, 20b, 20c, 20d.
Tvorničko-kemijske i minersko-tehničke karakteristike amonijev-nitratnih plastičnih eksploziva:



*Amatol je eksploziv mješavine: 80% amonijeva nitrata i 20% TNT-a ili 40% amonijevog nitrata i 60% TNT.
Amatol se je koristio za topničke granate i bombe. Neka torpeda su koristili sastav 80:20 (AN:TNT) Amatol je higroskopni eksploziv i može formirati opasne spojeve sa bakra i mesinga.

Amonijev-nitratni praškasti eksplozivi:

Amonijev-nitratni praškasti eksplozivi su najmasovniji rudarski eksplozivi. Osnovni sastojak ovih eksploziva je amonijev nitrat. Velika neosjetljivost amonijeva nitrata prema mehaničkim utjecajima i potpun prijelaz u plinovite produkte pri detonaciji, su glavna svojstva amonijeva nitrata. Neosjetljiv je u pogledu zapaljivosti plamenom ili iskrom i zbog toga amonijev nitratni praškasti eksplozivi sjedinjuju u sebi sve osobine pravih eksploziva sigurnosti. Pored amonijevog nitrata ovi eksplozivi sadrže odgovarajuću količinu trinitrotoluena (TNT), dinitrotoluola (DNT), drvenog brašna i parafinskog ulja.
Ovi eksplozivi mogu sadržavati i druge tvari, zavisno od namjene. Tako na primjer nekim eksplozivima se dodaje željezov(III) oksid za bojanje, umjesto drvenog brašna može se dodati i ksilit i mnoge druge tvari organskog podrijetla, među kojima se vrlo često upotrebljava karboksimetilceluloza, smjesa nitroglicerin-dinitroglikol i drugi.
Postoje dvije vrste amonijev-nitratnih praškastih eksploziva i to:
-bez nitroglicerina i
-sa nitroglicerinom.
Veliki nedostatak ovih eksploziva je higroskopska osobina amonijeva nitrata, tj. lako upijaju vlagu. Sa povećanjem procenta vlage ovi eksplozivi gube eksplozivne osobine. Zbog toga su namijenjeni brzoj potrošnji. Ne mogu se upotrijebiti za miniranje pod vodom, jer se amonijev nitrat u dodiru sa vodom vrlo brzo rastvara. Nisu pogodni za upotrebu ni na radilištima sa velikom relativnom vlažnošću, a naročito ne za miniranje u mokrim minskim bušotinama. Za upotrebu na mokrim radilištima mogu se upotrijebiti eksplozivi koji u sebi sadrže do 1% kalcijeva stearata, koji onemogućava da se eksploziv suviše brzo ovlaži. Međutim, kalcijev stearat ne štiti eksploziv od vlage do te mjere da bi mogao duže vremena stajati pod vodom. Važno je da se pri radu i manipulaciji sa ovim eksplozivima omoti bez potrebe ne cijepaju, jer će zbog toga eksploziv u rascijepanom omotu znatno brže ovlažiti. Skladišta u kojima se ovi eksplozivi čuvaju moraju biti suha, sa relativnom vlažnošću zraka do 75%. Pod vodom se mogu upotrijebiti samo ako se prethodno izoliraju od vode, stavljanjem punjenja u kesice od polietilena ili slične materije.

Uvođenje amonijeva nitrata u eksplozive donijelo je vrlo ozbiljne teškoće skopčane sa njegovom higroskopnošću i težnjom za stvrdnjavanjem. Dok je sama higroskopnost manje-više riješena time što su eksplozivi zaštićeni od vlage parafiniranim papirom ili vrećicama od plastične mase, problem stvrdnjavanja i danas nije potpuno riješen. Do stvrdnjavanja dolazi i kod hermetički zatvorenih eksploziva, ukoliko su izloženi naizmjeničnim temperaturnim promjenama, naročito u ljetnom periodu kada temperatura zraka dostiže i do preko 30°C. Ovaj problem se ne javlja samo kod amonijev-nitratnih praškastih eksploziva već i kod samog amonijevog nitrata, ali kod eksploziva to predstavlja ozbiljnu teškoću jer stvrdnuti eksploziv se ne može inicirati - on postaje potpuno inertan. Ova pojava je pojava rekristalizacije uslijed promjene rastvorljivosti amonijevog nitrata u zasićenom rastvoru, koji se formira kao vrlo tanka obloga kristala uslijed djelovanja atmosferske vlage na higroskopnu masu amonijeva nitrata. Povišena temperatura dovodi do porasta rastvorljivosti i sloj zasićenog rastvora raste. Kod temperature od oko 30°C amonijev nitrat ima veću zapreminu, pri čemu kristali dolaze u bliži dodir, a prilikom sniženja temperature, odnosno smanjenja rastvorljivosti, nastupa nova kristalizacija iz zasićenog rastvora, što prouzrokuje spajanje pojedinih kristala i na taj način se formira vrlo tvrda masa. Ova masa ostaje stvrdnuta i kada ponovo poraste temperatura.
Ovaj problem ni danas nije našao pravo rješenje, mada je on znatno ublažen. Dodavanjem karboksimetilceluloze, stearata, nitroglicerina i drugih komponenata znatno se ublažio ovaj problem. Amonijev-nitratni eksplozivi sa nitroglicerinom se teže stvrdnjavaju od onih bez nitroglicerina.
Vlažan amonijev-nitratni eksploziv i bez stvrdnjavanja loše utječe na kvalitetu eksploziva, jer vlažan eksploziv ne prima ili teško prima inicijaciju. Vlažan eksploziv može, umjesto, da detonira poslije paljenja kapsule, početi gorjeti, pri čemu se oslobađaju velike količine otrovnih plinova.
Zbog ovoga amonijev-nitratne eksplozive treba čuvati ne samo od vlage već i od povišene temperature. Isto tako u ljetnom periodu, zbog velikih vrućina treba nabavljati manje količine ovih eksploziva i ne stvarati veće zalihe kako ne bi došlo do pojave stvrdnjavanja u skladištu.

Amonijev-nitratni praškasti eksplozivi bez nitroglicerina su brizantni eksplozivi za opće namjene. Imaju praškastu konzistenciju. Namijenjeni su za minerske radove iznad i ispod zemlje, ali ne za upotrebu na radilištima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine.
U ove eksplozive spadaju: Kamniktit I, Kamniktit II, Amonal i Amonal ojačani.

*Amonal (amon[ij]) + al[uminij]) je eksplozivna tvar, tj. smjesa koja sadrži amonijev nitrat, aluminijeva prašak i trinitrotoluen ili koji drugi brizantni eksploziv. Amonal je najčešće mješavina amonijeva nitrata 55%, TNT-a 40% i aluminija u prahu 5%. Također, zavisi o proizvođaču, može biti sastavljena od 22% amonijeva nitrata, 67% TNT-a, i 11% aluminija u prahu. Sastav je 83% učinkovitosti u usporedbi sa TNT-om i eksplodira s jakim bljeskom nakon detonacije.
Ponekad se koristio u ratnoj tehnici kao punilo za topničke granate, ali danas su ga zamijenili drugi eksplozivi. Danas se koristi u miniranju u rudarstvu, gdje su žilave stijene, i jako je poznat i jeftin u miniranju.
-Francuski amonal je slab eksploziv, sastava: 86% amonijeva nitrata, 6% stearinska kiselina i 8% aluminij u prahu.

*Kamniktit je mješavina amonijeva nitrata i TNT-a u omjeru 85:15.

Rok upotrebe ovih eksploziva iznosi 3 mjeseca, računajući od dana proizvodnje, pod uslovom da se čuvaju u suhim skladištima s temperaturom zraka od -20 do +25°C i relativnom vlažnošću zraka do 75%. Ukoliko je skladište sa većom relativnom vlažnošću rok upotrebljivosti se znatno smanjuje.
Za mokre bušotine primjenjuju se ovi eksplozivi zaštićeni od utjecaja vlage. Kad su ovi eksplozivi zaštićeni od utjecaja vlage tada se iza normalne oznake eksploziva stavlja slovni znak „V“ (na primjer: Amonal V, Kamniktit I V, Kamniktit II V), itd..
U tablici su prikazane karakteristike amonijev-nitratnih praškastih eksploziva bez nitroglicerina:



U tablici su prikazane karakteristike amonijev-nitratnih praškastih eksploziva:



Ovi eksplozivi se upotrebljavaju za rušenje mekših stijena, u rudnicima metala i rudnicima ugljena, u kamenolomima i na drugim radilištima. Ne smiju se upotrebljavati na radilištima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine.

Amonijev-nitratni praškasti eksplozivi sa nitroglicerinom:

Amonijev-nitratni praškasti eksplozivi sa nitroglicerinom se razlikuju od prethodnih po tome što sadrže 5% smjese nitroglicerina-dinitroglikola. Osjetljivi su prema vlazi, ali nešto manje od amonijev-nitratnih praškastih eksploziva bez nitroglicerina, jer nitroglicerin usporava upijanje vlage. Zbog toga se ne mogu upotrebljavati za podvodna miniranja izuzev ako se hermetički zaštite crijevima od plastične tvari (PVC ili polietilena).
Ove eksplozive spadaju: vitezit 5, vitezit 5a, vitezit 5b, vitezit 5c, vitezit 5d i vitezit 5u.
Za mokre bušotine primjenjuju se ovi eksplozivi zaštićeni od utjecaja vlage. Ako su zaštićeni od utjecaja vlage, tada se iza normalne oznake eksploziva stavlja slovni znak „S“ (na primjer: vitezit 5S, vitezit 5aS, itd.).
Osnovni sastojak navedenih eksploziva je amonijev nitrat. Prema tome osobine ovih eksploziva znatno se ne razlikuju od amonijev-nitratnih praškastih eksploziva bez nitroglicerina. Nisu osjetljivi na udar te spadaju u grupu sigurnosnih eksploziva.

U tablici su prikazane karakteristike amonijev-nitratnih praškastih eksploziva sa nitroglicerinom:



Upotreba:

U zavisnosti od brizantnosti, odnosno brzine detonacije, odgovaraju za miniranje srednje tvrdih i mekih stijena i rude, kao i za ugljen gdje ne postoji opasnost od metana i opasne ugljene prašine. Niže vrste imaju izrazito potiskujuće djelovanje te su pogodne za miniranje u ugljenokopima radi dobivanja krupnih komada ugljena. Ostali eksplozivi ove grupe mogu se upotrijebiti kod elastičnih, porozivnih i manje tvrdih stijena. U kombinaciji sa plastičnim eksplozivima vitezit 5 i vitezit 5a su vrlo pogodni za komorna miniranja i miniranja po sistemu velikih bušotina. Kod dugačkih punjenja treba obavezno primjenjivati paljenje detonirajućim štapinom, koji se polaže cijelom dužinom minske bušotine (vrtine).


IZVORI:

*Explosivstoffe, 1959, Noll 225-231, 1960 N-1, 7-15, 1963, N-7, 226, 1965, N-12
*Guger-Weber: Sicherheit im Chemiebetrieb, Econ-Verlag, Duseldorf, 1954.g.
*Heeinz Haase: Statische Elektrizitat als Gefahr, 1968.g.
*Calzia J: Les substrances explosives et leurs nuisances, Paris, 1969.g.
*Časopis: Hrvatski vojnik
* Priručnik za kemičare, dr. ing. Dragutin Kolbah (drugo izdanje), izdavač: >>Tehnička knjiga<<, izdavačko poduzeće, Zagreb, Jurišićeva 10, za izdavača odgovara: ing. Kuzman Ražnjević. Glavni urednik: Zvonimir Vistrička, tehnički urednik: Žarko Pavunić, Budućnost, Novi Sad, Tisak dovršen: travanj 1961.g..
Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #36 on: March 28, 2016, 08:55:24 pm »

Napalm (engl. skr. od naftalen i pamitat) je lako zapaljiva smjesa benzina i aluminijevih sapuna (aluminijeve soli dugolančanih masnih kiselina, npr. palmitinske kiseline) i pripravljena u obliku gela. Izgaranjem postiže visoku temperaturu (višu od 800 do 1200°C) uz snažan plamen, pa stvara teško zacjeljive opekline. Napalmom se pune zrakoplovne bombe, razne zapaljive bombe i mine, te bacači plamena. Dodatak superoksida u bombe s napalmom uzrokuje snažnu eksploziju i time povećava njihovo psihološko djelovanje i teže zacjeljivanje rana.

Povijest:

Napalm je 1942.g. napravio jedan istraživač na Harvardu za potrebe američke vojske. Napalm je prvi put upotrjebljen kao borbeno sredstvo 1944.g. na pacifičkom bojištu, a masovno u ratu u Koreji (1950-1953) i Vijetnamu (1964-1975) te u Zaljevskom ratu (1991).

U početku se je koristio u bacačima plamena i riječ je o aluminijevom sapunu tj. spoju aluminija s naftalenom u smjesi s palmitatom (riječ napalm dolazi od prvih slova naftalena i palmitata). Sami za sebe naftalen i palmitat su relativno bezopasne supstance.
Tada se je napalm sastoja od benzina 92% i aluminijskog sapuna 8% ili pak 96% i aluminijskog sapuna 4%.

Kasnije napalm je želatinoznog oblika i sastoji se od aluminijskih soli, palmitinske ili nekih drugih masnih kiselina te naftalenske kiseline. Visoka temperatura dolazi od izgaranja aluminija. Zbog odličnih svojstava napalm je dalje razvijan kako bi se povećala sigurnost rada s njime i moderni napalm zapravo uopće nema napalma, a sastoji se od 46 % polistirena, 33 % benzina i 21 % benzena.

Zbog teških povreda koje napalm uzrokuje, njegova se upotreba nastoji zabraniti. Međunarodni zakon ne zabranjuje uporabu napalma protiv vojnih ciljeva, ali je njegova uporaba protiv civilnoga stanovništva zabranjena 1980.g. konvencijom Ujedinjenih naroda.
« Last Edit: April 05, 2016, 09:23:40 am by Jester » Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #37 on: April 01, 2016, 04:32:28 pm »

Olovni azid (Pb(N3)2) je bijela kristalna sol dušikovodične kiseline (HN3), specifične težine 4,71 g/cm3. Gustoća prešanog punjenja iznosi 3,5 g/cm3.

Dobivanje i skladištenje:
Olovni azid otkriven je 1910.g.. Laboratorijski se dobiva od olovne soli, olovog acetata, na koju se djeluje natrijevim azidom.

Industrijski se dobiva redukcijom iz vodenog rastvora natrijeva azida i olovog nitrata:

2NaN3 + Pb(NO3)2 --> Pb(N3)2 + 2 NaNO3

Da bi mu se smanjila osjetljivost, u fazi taloženja dodaje se dekstrin ili karboksil metil celuloza, koji ga u izvjesnoj mjeri i flegmatiziraju. Flegmatizacija olovog azida izvodi se i uz dodatak parafina. Dekstrinirani olovov azid je pogodniji i za skladištenje, jer se manje zadržava na zidovima čančića u koji se preša, kao i alata za razliku od čistog kristalnog olovog azida.

Izgled i osobine:
Olovov azid je kristalna supstanca, čija boja varira od bijele do svijetložute. Dekstrinirani, odnosno flegmatizirani olovov azid je žućkaste nijanse, dok je kristalni bijele boje.
Pod utjecajem sunčeve svjetlosti neznatno mijenja boju, potamni, a može i reduktirati do metalnog olova, pa se zbog toga mora čuvati u posudama od tamnog stakla. Za promjenu boje olovog azida pod utjecajem dnevne svjetlosti je dokazano da je ona samo površinska, a objašnjava se redukcijom olovog azida prema jednadžbi:

Pb(N3)2  --->(svjetlost)--->  Pb + 3 N2

Stabilan je na povišenim temperaturama. Zagrijavanjem na 75°C za 4 dana gubitak težine iznosio je svega 0,8%, daljnjim zagrijavanjem u vremenu od 7 dana gubitak je iznosio svega 0,03 - 0,05 %. Tek zagrijavanjem na 170°C nakon 24 sata dolazi do znatnijeg gubitka mase.

Nerastvorljiv je u vodi, a higroskopnost olovog azida je zanemarivo mala; pri 30°C i 90% relativne vlažnosti povećanje težine iznosi svega 0,03%.
Djelovanjem jakih kiselina potpuno se razlaže.
Razgradnja olovog azida izvodi se djelovanjem vodenog rastvora amonijeva acetata.

Potpuno suh olovov azid ne reagira sa metalima, dok vlažan reagira, a naročito sa bakrom stvara bakrov azid, koji je dodatno još opasniji na vanjske osjetljivosti na udar i trenje.
Sa niklom, aluminijem i željezom olovov azid ne reagira.

Osjetljivost i brizantnost:

Točka zapaljivosti kristalnog olovog azida iznosi 345°C, dok dektriniranog 383°C.
Osjetljivost na udar mu je sa visine od 10 cm utegom od 2kg. Olovov azid je 2 do 3 puta manje osjetljiv na plamen i udar od živinog fulminata, dok je na trenje znatno osjetljiviji.
Njegova osjetljivost na mehaničke utjecaje (udar i trenje) je veoma zavisna od veličine kristala.
Do spontane eksplozije može doći i pri lomu kristala izazvanom unutarnjim naponima u kristalu. Zbog toga u toku proizvodnje olovog azida strogo se vodi računa o veličini kristala. Veličina kristala se kontrolira i ne smije biti veća od 0,1mm. Da bi se prilikom taloženja olovog azida dobili što manji kristali, u rastvor za taloženje uvodi se dekstrin ili druge tvari. Na taj način se osigurava dobivanje sitnih jednobaznih kristala olovog azida.

Pri vlaženju praktično ne gubi osjetljivost na vanjsko djelovanje, a voda mu ne umanjuje djelovanje jer detonira čak i ispod vode. Detonira, bez prethodnog gorenja, pod utjecajem vanjskog djelovanja.
Kristalizira u igličastim kristalima razne dužine, a lomljenje dužih kristala čak i pod vodom, izaziva detonaciju. Međutim, sitni kristali, ne duži od 0,1 mm nisu osjetljivi na udar i trenje i sigurniji su za rukovanje.

Olovov azid, zbog svojih dobrih osobina sve više potiskuje živin fulminat, te evo nekih prednosti olovog azida nad živinim fulminatom:
-brizantnost (inicijalna sposobnost) mu je veća,
-brizantnost mu se ne smanjuje pri maksimalnim gustoćama,
-inicirajuća sposobnost mu je za 2 do 2,5 puta veća od živinog fulminata, tim je i znatno jači od živinog fulminata,
-stabilan je na povišenim temperaturama,
-nehigroskopan je i ne gubi moć inicijacije ni u prisustvu vlage,
-manje je osjetljiv na udar, što mu daje prednost kod primjene u artiljerijskim projektilima, jer je sigurniji za rukovanje,
-sa ekonomskog aspekta gledajući, proizvodnja mu je ekonomski opravdanija, s obzirom na deficitarnost žive iz koje se dobiva živin fulminat.

Nedostatak mu je što ima visoku točku zapaljivosti (teže se inicira plamenom), pa se teže pali od živinog fulminata. Drugi nedostatak je, uslijed nepravilnog skladištenja stvara opasnost, jer pod utjecajem ugljikovog dioksida (CO2; kojeg uvijek ima u zraku) raspada, stvarajući dušikovodičnu kiselinu, koja je jako sklona detonaciji. U svrhu svih ovih nedostataka, iz ovih razloga se u plamenim kapsulama iznad olovog azida preša sloj nekog drugog inicijalnog eksploziva koji se lako pali i koji ga štiti od utjecaja ugljikovog dioksida.
To se obično najčešće stavlja olovo trinitrorezorcinat (olovov stifnat). Tricinat ga u otvorenim kapsulama štiti od prisustva zraka, jer kemijski reagira sa ugljikovim dioksidom, a neusporedivo je osjetljiviji na plamen.
Treći mu je nedostatak što se ne može prešati.

Olovov azid ima veliku moć inicijacije. U tsanju je da inicira bilo koji brizantni eksploziv i sa znatno manjim količinama punjenja od bilo kojeg drugog inicijalnog eksploziva. Povećanjem gustoće ne gubi brizantna svojstva, što nije slučaj sa drugim inicijalnim eksplozivima, koji iznad optimalne gustoće postaju „mrtvi“ (inertni). U praksi se olovov azid preša silom od 49 do 59 MPa. Povećanjem sile prešanja i preko 195 MPa ne postaje inertan („mrtav“), kao što je slučaj sa živinim fulminatom. Olovov azid sa gustoćom od 3,0 g/cm3 ima detonacijsku brzinu od 4630 m/s, dok sa gustoćom od 4,0 g/cm3 detonacijska brzina dostiže vrijednost od 5180 m/s.

Olovni azid dekstrinirani, rjeđe čisti kristalni, se upotrebljava za izradu (punjenje) detonatorskih kapsula i to kao primarno punjenje. Detonatorske kapsule punjene olovnim azidom imaju košuljicu od aluminija (čistoća min. 99,5%), s kojim olovov azid ne reagira, a ne od bakra ili mesinga, zbog razornog djelovanja olovnog azida na njih.
Uzajamno djeluje sa bakrom (pravi nestabilne spojeve i može detonirati), i zbog toga se ne smije puniti u bakrene čahurice, dok u dodiru sa aluminijem ne reagira.
Električni upaljači sa azidnim detonatorom ne smiju se upotrebljavati na radilištima ugljenokopa gdje se pojavljuje metan i opasna ugljena prašina, jer bi azidni detonator prouzrokovao eksploziju metana ili ugljene prašine!

Olovov azid, koji se primjenjuje pri izradi inicijalnih sredstava, mora odgovarati zahtjevima kvalitete postavljenim u tabeli:


* Tablica.jpg (119.42 KB. 1024x627 - viewed 61 times.)


IZVORI:

*Pravilnik o tehničkim normativima za zaštitu od statičkog elektriciteta, Beograd 1974.g.
*Meyer Rudolf: Explosivstoffe, 1973.g.
*Bagal L.I.: Himija i tehnologija inicirujušćih vešćestv, Moskva 1975.g.
*Sredstva inicirovanija; Bubnov P.E., M. Oborongiz, 1945.g.
*Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983.g.



« Last Edit: April 08, 2016, 09:51:05 am by Jester » Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #38 on: April 01, 2016, 11:25:16 pm »

Tetrazen (C2H6N10 x H2O ili C2H8ON10, tetracen, tetrazin, guanilnitrosaminoguaniltetrazen) je primarni eksploziv koji može zamijeniti olovov azid ili živin fulminat.

Izgled i osobine:

Tetrazen je bezbojan ili slabo žuto obojen, sitno kristalan. Kristali tetrazena su oblika mača, u čistom stanju neobojeni ili slabo žućkasti. Gustoća mu je 1,7 g/cm3. Praktički je nerastvorljiv u vodi, neznatno higroskopan (0,77% na 30°C pri relativnoj vlazi od 90%). Na normalnoj temperaturi kao i u vlažnoj atmosferi je apsolutno stabilan. Zagrijavanjem na povišenim temperaturama do 75°C se ne mijenja, dok se zagrijavanjem na 100°C znatno brzo raspada. Temperatura paljenja tetrazena je 130 - 135°C, a zagrijan na 137°C tetrazen detonira, što znači da je znatno niža od temperature paljenja živninog fulminata. Toplina eksplozije tetrazena je relativno mala 2,7 MJ/kg. Zavisi o okolnostima, tetrazen se u prešanom stanju teže pali od živinog fulminata.

Tetrazen ima bazan karakter i rastvara se u koncentriranoj solnoj kiselini, i sumpornoj kiselini srednjih koncentracija. Tetrazen se rastvara u alkoholu, acetonu, benzolu, ugljikovom tetrakloridu, i također u svim mineralnim koncentriranim kiselinama i alkalijama.

Dobivanje:
Nastaje složenim nizom reakcija kad aminogvanidijev nitrat obradimo natrijevim nitritom, točnije, pripravlja se reakcijom natrijevog nitrita s aminoguanidinom otopljenom u octenoj kiselini na 30-40 °C.

Osjetljivost i brizantnost:

Prema osjetljivosti na udar, blizak je i vrlo sličan živinom fulminatu, dok je na trenje znatno manje osjetljiv, tj. neosjetljiv. Jako je osjetljiv na paljenje prema električnoj iskri (iskra plave boje).
Lako se pali plamenom, a zagrijan na metalnoj ploči na temperaturi od 160°C već nakon 5 sekundi eksplodira. Lakše se pripaljuje u ne prešanom stanju od živinog fulminata, dok se prešan teže pripaljuje. Brizantnost tetrazena u prešanom stanu je mala. Pri prešanju od 20 MPa praktički je „mrtav“, tj. sagorijeva, i veoma teško prelazi u detonaciju.

U tablici je dana zavisnot detonacijske sposobnosti tetrazena od gustoće prešanja:


* Tablica.jpg (57.89 KB. 1024x254 - viewed 62 times.)


Nedostatak tetrazena je relativno mala specifična težina, što dovodi do poteškoća pri homogenizaciji tetrazena sa drugim komponentama pri izradi inicijalne smjese.

Pri eksploziji tetrazena produkti sagorijevanja imaju bazan karakter - oslobađanje amonijaka, koji neutralizira kisele produkte eksplozije drugih eksplozivno zapaljivih tvari, pri čemu se znatno smanjuje i korozija cijevi, odnosno oruđa iz kojeg se puca.

Primjena:

Tetrazen se sam ne primjenjuje, jer gubi osjetljivost prešanjem, već uvijek u smjesi.
Tetrazen se primjenjuje prvenstveno pri izradi inicijalnih smjesa izrađenih na bazi olovog stifnata i olovog azida. Dodatak tetrazena u količini od max. 6% znatno poboljšava inicijalne smjese u pogledu osjetljivosti.
S obzirom na malu brizantnost, tetrazen se ne primjenjuje sam u inicijalnim kapsulama. U smjesi sa 25% kalijeva klorata postaje znatno osjetljiviji i kao takav se može primijeniti za iniciranje.

Služi kao zamjena živinom fulminatu za kapsule za streljačku municiju, i za neka vježbovna minsko-eksplozivna sredstva. Fulminatske kapsule ima¬ju tu nezgodnu osobinu, što pri detonaciji oslobađaju živu, koja amalgamira čahuru i zadnji dio cijevi. Iz tog razloga se čahura streljačkog oružja može upotrijebiti samo dva puta. Kapsule s tetrazenom se nazivaju „nehrđajuće“ ili „sinoksid kapsule“, a sadrže još i olovov tricinat.

S obzirom na relativno mali toplinski kapacitet (2,8 MJ/kg) i malu brizantnost tetrazen se primjenjuje u pirotehnici pri izradi pripalnih smjesa.

Tetrazen, namjenjen za primjenu u inicijalnim sredstvima, u pogledu kvalitete, treba zadovoljiti zahtjeve date u tablici:


* Tablica.jpg (57.89 KB. 1024x254 - viewed 68 times.)


IZVORI:

*Meyer Rudolf: Explosives, 1977.g.
*Gorst A.G.: Poroha i vzrivčatie vešćestva, 1972.g.
*Urbanski T.: Chemistry and technology of explosivies, Warschawa, 1967.g.
*Fedoroff B.T.: Encyclopedia od Explosivies, 1960, 1966. i 1975.g.
*Orlova E.: Himii i tehnologii brizantnih vzrivčatii vešćestva, 1981.g., Moskva
*Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983

« Last Edit: April 08, 2016, 09:49:05 am by Jester » Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #39 on: April 01, 2016, 11:45:08 pm »

Diazodinitrofenol (engl: DINOL, DDNP; ruski: DDNF; dinitrobenoldiazooksid, dinitrodiazofenol, C6H2O5N4) je primarni visoki eksploziv koji se koristi za proizvodnju detonatora.

Dobivanje:
Diazodinitrofenol se dobiva djelovanjem dušične kiseline na amonodinitrofenol.

Izgled i osobine:
Diazodinitrofenol je sitno kristalan, žutozelene boje. Gustoća čistog kristalnog 1,71 g/cm3, dok tehničkog 1,63 g/cm3. Prešanjem sa 67 MPa dostiže gustoću od 1,2 g/cm3. Zagrijavanjem na 170°C eksplodira bez topljenja. Neznatno je topiv u vodi (0,08% na 25°C). Rastvara se u acetonu, octenoj kiselini, piridinu. Praktički je nehigroskopan. Stabilniji je od živinog fulminata. Kemijski se ne mijenja grijanjem na 50°C ni nakon 30 mjeseci. Dužim izlaganjem dnevnoj svjetlosti potamni. Zagrijan na metalnoj ploči na 180°C eksplodira nakon 10 sekundi, dok zagrijavanjem na 200°C eksplodira nakon 1 sekunde.

Osjetljivost i brizantnost:
Veličina kristala bitno utječe na osjetljivost diazodinitrofenola na udar. Ukoliko je sitnokristalan, osjetljivost na udar mu je ista kao i kod živinog fulminata. Dok je krupno-kristalan, manje je osjetljiv na udar od živinog fulminata, olovog azida i olovog stifnata. U pogledu osjetljivosti na trenje manje je osjetljiv od olovog azida.
Brzina detonacije pri gustoći od 1,58 g/cm3 iznosi 6800 m/s u čemu je jači od živinog fulminata. Na gustoći od 0,9 g/cm3 brzina detonacije mu iznosi 4400 m/sec, a na 1,5 g/cm3 6600 m/sec.
Na osnovu usporednih ispitivanja Clarka 1g diazodinitrofenola prešan sa 24 MPa u bakrenom čančiću daje u olovnom bloku proširenje od 25cm3, živin fulminat 8cm3, a olovov azid 7cm3.

Primjena:

Diazodinitrofenol se u novije vrijeme upotrebljava kao inicijalno sredstvo koje efikasno zamjenjuje živin fulminat i olovov azid. U SAD i Japanu se primjenjuje u kompozicijama koje se ugrađuju u ratna materijalna sredstva, namijenjena za tropske uslove čuvanja i eksploatacije s obzirom na veću postojanost na povišenim temperaturama od živinog fulminata.

Zahtjevi za kvalitetu:

Diazodinitrofenol, namijenjen za skladištenje u inicijalnim sredstvima, mora odgovarati zahtjevima navedenima u tablici:


* Tablica.jpg (34.16 KB. 1024x165 - viewed 60 times.)


IZVORI:

*Meyer Rudolf: Explosives, 1977.g.
*Gorst A.G.: Poroha i vzrivčatie vešćestva, 1972.g.
*Urbanski T.: Chemistry and technology of explosivies, Warschawa, 1967.g.
*Fedoroff B.T.: Encyclopedia od Explosivies, 1960, 1966. i 1975.g.
*Orlova E.: Himii i tehnologii brizantnih vzrivčatii vešćestva, 1981.g., Moskva
*Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983

« Last Edit: April 08, 2016, 09:46:39 am by Jester » Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #40 on: April 01, 2016, 11:46:18 pm »

Olovov trinitrorezorcinat (samo: tricinat, olovov stifnat, TNRS, C6H(NO2)3O2Pb x H2O) je po kemijskom sastavu neutralna olovna sol.

Dobivanje:

1.
Olovni trinitrorezorcinat se dobiva reakcijom vodenih otopina natrijeve soli stifninske kiseline i olovog nitrata.
Tako dobiveni olovov trinitrorezorcinat kristalira se jednom molekulom vode, zavisi o uvjetima, može i sa 1,5 molekulom vode.

2.
Reakcijom sa olovnim nitratom rastvorenim u vreloj vodi, uz dodatak natrijevog karbonata (sode), dobiva se tricinat u vidu tamno narančastih kristala.

Izgled i osobine:

Olovo stifnat je sitno kristalan eksploziv, žućkastosmeđe boje, gustoće 3,02 g/cm3, a temperatura paljenja mu je 280°C. S obzirom na tako nisku točku paljenja vanredno je osjetljiv na plamen. Pali ga lako iskra izazvana statičkim elektricitetom, što predstavlja posebnu opasnost u procesu proizvodnje, a naročito u fazi sušenja. U vodi je praktički nerastvorljiv (0,04 g/100 ml vode pri 15°C), a i u većini organskih rastvarača.
Na normalnoj temperaturi, kao i na povišenim temperaturama do 75°C je stabilan. Lako se rastvara u octenoj kiselini, dok ga sve mineralne kiseline i baze razlažu. Pri djelovanju svjetlosti mijenja boju kao i olovov azid.
Stabilan je na djelovanje CO2 iz zraka, za razliku od olovog azida. Stoga se u kapsulama i primjenjuje kao zaštitni sloj prešan nad slojem olovog azida.
Posebna prednost olovog stifnata je u tome što sa metalima uopće ne reagira, pa se može puniti u čančiće od svih vrsta materijala.

Osjetljivost i brizantnost:

Olovov stifnat je manje osjetljiv na udar i trenje od živinog fulminata i olovog azida.
Vanredno jer osjetljiv na plamen, pa je to i osnovni razlog za njegovu primjenu u pripalnom (prvom) sloju detonatorskih kapsula, koje se iniciraju plamenom.
Detonacijska brzina zavisi od gustoće.

Prelaženje procesa gorenja u detonaciju nastaje pri većoj gustoći, ali je i u tom slučaju potrebna relativno veća količina. Pri slabom prešanju, proces gorenja ne prelazi u detonaciju, već, za razliku od ostalih brizantnih eksploziva, gori većom brzinom.

Primjena:

Olovov trinitrorezorcinat je najslabiji inicijalni eksploziv, pa se kao samostalan eksploziv ne upotrebljava u kapsulama, jer je potrebna mnogo veća količina u usporedi sa živinim fulminatom i olovnim azidom da bi došlo do potpune detonacije glavnog punjenja, što je za proizvodnju bespotreban trošak.
Primjenjuje pri izradi sredstava za inicijaciju u flegmatiziranom i neflegmatiziranom stanju.
Najviše ne upotrebljava kao gornji, pokrivni sloj iznad olovog azida u detonatorskim rudarskim kapsulama i električnim upaljačima, jer je jako osjetljiv na paljenje plamenom. Pri tom ima namjenu da u otvorenim kapslama štiti olovni azid od utjecaja ugljikova dioksida (CO2) iz zraka.
Flegmatiziran olovov stifnat (sa 0,1% bitumena) se primjenjuje samo u slučajevima gdje služi kao pripalni sloj, kao npr. u detonatorskim kapsulama, koje se iniciraju plamenom.
Flegmatizacija se izvodi s ciljem lakšeg prešanja, kao i sprječavanja istresanja pripalnog sloja olovog stifnata iz čančića. U svim drugim slučajevima olovov stifnat se primjenjuje čist - neflegmatiziran.
Pored toga upotrebljava se i kao sastavna komponenta nekih inicijalnih kapsula, takozvanih inicijalnih nehrđajućih kapsula, koje se upotrebljavaju kod malokalibarske i druge municije.

IZVORI:

*Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983
Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #41 on: April 03, 2016, 12:07:10 pm »

Tetril (pironit, tetrilit, titril, tetralit, pironit, 2,4,6-trinitrofenilmetilnitramin, CE, C6H3(NO3)4NCH3, C6H2(NO2)3N(CH3)NO2) je standardno prijenosno punilo jako raznornih granata i ostalih eksplozivnih punjenja. Ultrabrizantni je eksploziv, čija upotreba počinje još za vrijeme prvog svjetskog rata za izradu detonatora i pojačivača.

Osobine:
Tetril je po izgledu sitno kristalni prah, bijele do svijetložute boje, nehigroskopan je i u vodi praktično nerastvorljiv. U alkoholu je malo rastvorljiv, a lako se rastvara u acetonu i benzolu.
Kao i sve nitroaromatične smjese, tetril je otrovan i boji kožu žućkasto-crveno, pa treba poduzimati mjere predostrožnosti pri rukovanju tetrilom!

Tetril je stabilan eksploziv. Osjetljiv je na udar i trenje. Od prostrjela puščanog zrna sigurno detonira.

Temperatura taljenja je 128,8°C, a temperatura paljenja je 240°C pri zagrijavanju od 5°C/minuti. Zagrijavanjem na temperaturi do 200°C zapali se i gori brzo svijetlim plamenom. Zagrijan na bakrenoj pločici na 236°C eksplodira nakon 6,2 sekundi, na 260°C već nakon 2 sekunde eksplodira. Vanredno je stabilan i pri skladištenju od 20 godina na normalnoj temperaturi. Grijanjem na 65°C u vremenu od 12 mjeseci ne pokazuje nikakve promjene.

Brzina detonacije tetrila dostiže 7.700 m/sek. Kristalna gustoća tetrila je 1,73 g/cm3, a praktična 1,5 do 1,7 g/cm3. Brzina detonacije tetrila je zavisna od gustoće punjenja što se vidi iz ove tablice:


* Tablica1.jpg (24.06 KB. 1024x96 - viewed 62 times.)


Primjena:
Tetril spada u grupu brizantnih eksploziva i služi kao pomoćni eksploziv za inicijaciju osnovnog eksplozivnog punjenja. Takva punjenja se zovu busteri (engl: booster). Eksplozija se inicira primarnim eksplozivom, kao što je živin fulminat, koji je osjetljiv na zagrijavanje ili udarac. Detonacija primarnog punila uzrokuje eksploziju manje osjetljivog prijenosnog punila, koje detonira još neosjetljivije glavno punilo kao što je TNT.

Zbog svojih karakteristika, namjena mu je skoro ista kao i heksogenu. Najčešće se primjenjuje u detonatorskim kapsulama jer se lako inicira od inicijalnog punjenja. Prešanjem silom od 196 MPa postiže se gustoća od 1,71 g/cm3 kojom se postiže detonacijska brzina od 7500m/s. S obzirom na to da se teril lakše pali udarom i trenjem od TNT-a, ne upotrebljava se za osnovno eksplozivno punjenje u artiljerijskim projektilima.
Kada se koristi za detonatorska punjenja (u inicijalnim sredstvima) tetril se primjenjuje čist - neflegmatiziran ili, pak, grafitiran sa max. 1% grafita, zbog bolje otpornosti vlazi.

Zahtjevi za kvalitetu tetrila dati su u tablici:


* Tablica2.jpg (79.46 KB. 1024x380 - viewed 150 times.)


Dobivanje:

1.
Tetril se može prirediti nitriranjem produkata dobivenih reakcijom između dinitroklorbenzena i metilamina.

2.
U drugoj vrsti, ujedno i obično najčešćeg njegovog dobivanja, proizvodnja tetrila ima za polaznu sirovinu dimetilanilin, koji se dobiva iz benzola. Dimetilanilin se nitrira u koncentriranoj sumpornoj kiselini. Dimetilanilin se ne nitrira direktno sa smjesom dvaju kiselina za nitriranje, jer je reakcija suviše burna. Zato se prethodno dimetilanilin rastvara u višku 96%-tne sumporne kiseline, pa se ovaj rastvor tada dodaje dušičnoj kiselini koncentracije 85%, ili smjesi kiselina u nitreru.
U toku reakcije uklanja se jedna metilna grupa oksidacijom.

Temperatura nitriranja se kreće od 68 do 72°C, a poslije toga se dobije tetril u vidu žutog praha. Filtriranjem se odvoji kiselina, a zatim se tetril kuha u vodi i na kraju pere vodom. Poslije toga se dobiva sirovi tetril.
Da bi se dobio čist tetril, vrši se prekristaliziranje iz benzola, acetona i dušične kiseline. Čist tetril se topi pri temperaturi od 128,5 - 130°C.


Eksplozivi na bazi tetrila i drugih eksploziva:

1. TETRYTOL:

Tetril se najčešće koristi u mješavini sa heksogenom. Pomiješan sa 30 - 50% TNT-a (trotila), upotrebljava se za punjenja artiljerijskih zrna, topničkih granata i eksplozivnim nabojem za mine, radi povećanja brizantnosti punjenja, te se takva mješavina naziva tetritol.

Nekada se upotrebljavao kao takav i za eksplozivna punjenja za rušenje, komercijalnog naziva: USA - »TETRITOL M1 i M2». Takav tetritol je jaki eksploziv mješavine 75% tetrila i 25% TNT-a. Takav je otprilike jednako jak kao TNT, ali mu ne treba pojačivač, već se smjesa pali rudarskom kapsulom.


* Eksplozivni_metak_M_1_tetritol.jpg (242.64 KB. 909x1024 - viewed 60 times.)


* Eksplozivni_metak_M_2_tetritol.jpg (265.4 KB. 973x1024 - viewed 66 times.)


* Sanduk_tetritol_M1.jpg (285.86 KB. 1024x917 - viewed 132 times.)


* Sanduk_tetritol_M2.jpg (141.51 KB. 1024x486 - viewed 53 times.)


IZVORI:
* http://www.lexpev.nl/downloads/municijaknjiga1.pdf
* Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983.g.

« Last Edit: April 08, 2016, 09:23:46 am by Jester » Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #42 on: April 03, 2016, 02:30:45 pm »

Pentrit (skraćeno od: petraeritritol; pentaeritrit tetranitrat, pentaerititol-tetranitrat, pentrinit, pentaten, nitropenta, niperit, TEN, PETN, C(CH2ONO2)4, C(CH2-ONO2)4, C5H8N4O12) kao jaki brizantni vojni eksploziv ima višestruku namjenu kako u vojne tako i u privredne svrhe.

Izgled i osobine:
Pentrit je prvi put sintetiziran u Njemačkoj 1894.g..

Osnovna svojstva pentrita prikazana su u tablici:



Pentrit dolazi u obliku bijelih praškastih kristala, sličnim šećeru, i po ukusu, u većini bez mirisa, čija kristalna gustoća je vrlo visoka - 1,77 g/cm3. Specifična gustoća pentrita je 1,76 g/cm3, a praktična gustoća mu se kreće u granicama od 1,74 g/cm3. Nehigroskopan je, i kemijski je postojan.
U vodi je ne rastvorljiv, a također se malo rastvara u alkoholu i etru. Za pentrit je pravi rastvarač aceton u čemu je dobro topljiv. Također se dobro otapa u etilacetatu i piridinu, a posebno dobro u dimetilformamidu.

Osjetljivost i brizantnost:

Brzina detonacije pentrita je zavisna od gustoće punjenja, što se vidi iz ove tablice:



Lako se preša do gustoće do 1,60 g/cm3 pri kojoj postiže detonacijsku brzinu veću od 8.300 m/s. Teško se preša poviše 1,60 g/cm3, (raslojava se pri visokim pritiscima prešanja).

Teoretska točka topljenja pentrita je 141.3°C, međutim, potpuno tehnički čist proizvod stvarno ima točku topljenja između 135 - 139°C, jer se pored nastalog pentaeritrita uvijek nalazi i udio mono-eternog derivata dipentraetrin (dipentraeritrit-heksanitrat), u količini od 5 do 10%, koji izaziva jako snižavanje točke topljenja.

Njegov eksplozivni potencijal je usporediv sa ciklonitom (RDX). Kao i heksogen, spada u jako brizantne eksplozive. Osjetljiviji je na vanjska djelovanja od hek¬sogena, trotila i tetrila.

Nije previše osjetljiv na toplinu i plamen. Primjenljivost pentrita sužava njegova visoka osjetljivost na udar i trenje.

Razmjerno brzo prelazi u detonaciju ako se zapali u hermetičnom omotaču.
Naglo zagrijan pentrit na temperaturi od 215°C, detonira bez obzira na ko¬ličinu. Pri detonaciji oslobađa oko 1.400 cal/kg i oko 11 kg plinova.

Osjetljiv je na udar, ali manje od glicerol-trinitrata (nitroglicerina).
Eksplodira pri padu utega od 2kg sa visine od 25-30cm na mekoj podlozi, a uteg težine 2 kg izaziva detonaciju pentrita sa visine od 10 cm na tvrdoj podlozi. Sa utegom od 10kg sa visine od 25cm eksplodira 100%. Detonacijska sposobnost pentrita je nešto veća od heksogena i drugih brizantnih eksploziva.

Aktiviranje pentrita se vrši detonatorskom ili električnom detonatorskom kapsulom.

Dobivanje:

Pentrit je ester dušične kiseline, koji se pripravlja nitriranjem četverovalentnog alkohola pentaeritrola.

Primjena:
Značaj ovog jako poznatog eksploziva leži prije svega u činjenici, da se radi o jednom jako brizantnom eksplozivu, čija brzina detonacije prelazi 8000 m/sek, a zatim da je pentrit potpuno sintetični eksploziv.

Pentrit je našao primjenu kao vojni eksploziv, ali mu njegovu upotrebu ograničava suvišna osjetljivost na udar, koja se doduše može smanjiti postupkom flegmatiziranja. Zbog toga se čist za miniranje jako rijetko upotrebljava. S obzirom na osjetljivost na udar ne primjenjuje se u municiji za osnovno eksplozivno punjenje. Ukoliko se ipak želi da primjeni za te svrhe flegmatizira se montan voskom, parafinom ili nekim drugim vezivnim sredstvom. Količina vezivnog sredstva ne smije biti manja od 5%.
Pentrit flagmatiziran sa 2 - 10% prirodnog ili sintetičkog voska primjenjuje se i za izradu detonatora (detonatorskih pojačivača, tzv. bustera /engl. booster/) koji se ugrađuju u različite projektile.
Količina flagmatizatora ne smije biti manja od 2% jer postoji opasnost eksplozije pentrita pri prešanju pojačivača. Isto tako, nije preporučljivo da flagmatizator prelazi 10% jer se u tom slučaju pentrit previše flagmatizira pa tada ne bi odigrao ulogu pojačnika (bustera).
U flegmatiziranom stanju služi i za punjenja malokalibarskih pancirnih zrna.

Pentrit se koristi za homogene smjese sa drugim brizantnim eksplozivima od kojih najčešće sa TNT-om, i kao dodatak heksogenu u nekim plastičnim eksplozivima.
Nešto ga se upotrebljava za izradu detonatora u nekim minsko-eksplozivnim sredstvima (prvenstveno punjenej nagaznih mina) i pulverulentnog dinamita.

Čisti rekristalizirani pentrit koristi se za izradu detonatorskog štapina. Osim toga, pentrit se dodaje dvobaznim livenim barutima, radi povećanja energetskog potencijala dvobaznih malodimnih baruta te povećanje specifičnog impulsa.

Za skladištenje u inicijalnim sredstvima, a prvenstveno u detonatorskim kapsulama/kapicama (za sekundarna punjenja), primjenjuje se u prešanom obliku, čist - neflegmatiziran. Kvaliteta pentrita, namijenjenog za ugradnju u inicijalnim sredstvima, mora odgovarati zahtjevima navedenim u tablici:



Inače se farmaceutski pentaerititoltetranitrat sa nitroglicerinom koristi u medicini kao lijek za liječenje angine pektoris.

1. PENTOLITI (homogene smjese pentrita i TNT-a)

Ako se pentrit pomiješa sa trinitrotoluenom osjetljivost na udar znatno se smanjuje.
Homogene smjese pentrita i TNT-a, dolaze pod zajedničkim nazivom „pentolit“ i u različitim međusobnim težinskim odnosima.

Pomiješan sa 30-70% trotila upotrebljava se za punjenje kumulativnih eksplozivnih punjenja, tj. protuzrakoplovnih projektila (zrna) kalibra 20, 23 i 37 mm.
Pentoliti se, osim toga, koriste i za izradu raznih projektila, prešanih punjenja minsko-eksplozivnih sredstava (bombe, granate, torpeda, mine), te za rušenje. To je najčešće smjesa sa 30 posto TNT-a i 70% pentrita.

Pentolit, napravljen od mješavine jednakih dijelova PETN-a i TNT-a (50:50) se upotrebljava za izradu pojačivača (eng: bustera), te za paljenje nekih eksploziva koji se običnom rudarskom kapsulom ne mogu upaliti, kao što je slučaj sa seizmokamniktitom i smjesom kamex.

U tablici su navedeni neki tipovi pentolita i osnovna svojstva tih homogenih smjesa:



2. PLASTIČNI EKSPLOZIVI NA BAZI PENTRITA
Plastični eksplozivi na pazi pentrita zovu se „Pentrinit“-i.

a) tip PEP - 3 (SAD)
b) tip PiPE (Velika Britanija)

Osnovni sastav plastičnih eksploziva na bazi pentrita tipa PEP i tipa PiPE, osnovne osobine dane su u donjim tablicama:



*SEMTEX
PETN je glavni sastojak Semtexa kada se miješa sa heksahidro-1,2,5-trinitro-1,3,4-triazinom.

Pentrit je spoj pentaeritritola (jednostavan alkohol) i dušične kiseline (reagens) koji pojedinačno nemaju eksplozivna svojstva međutim zajedno čine jako eksplozivan spoj. Dodavanjem tritramina, naftilamin antioksidansa, alkil ftalate plastifikatora i stiren veziva, dobiva se plastični eksploziv SEMTEX. Radi lakše detekcije, često se u proizvodnji dodaje dušični spoj - taggant. Imajući u vidu da PETN ima veoma malo isparenje ovaj spoj se dodaje zbog svoje visoke isparljivosti, kako bi se sam eksploziv mogao otkriti. Ipak oslanjati se na prisustvo taggenta nije preporučljivo pošto neki proizvođači ovaj spoj ne dodaju prilikom proizvodnje.

Za razliku od ranije spominjanih eksploziva Semtex je eksploziv koji je prvi put proizveden 1950-ih godina u Čehoslovačkoj i proizveo ga je kemičar Stanislav Brebera u VCHZ Synthesia. Naziv je dobio prema mjestu gdje je proizveden SEMTIN (predgrađe Pardubica).

Originalan Semtex je imao oznaku B1 i ta oznaka je korištena do 1964.g. kada je preimenovan u Semtex A1, od 1967.g. je proizvođen pod oznakom Semtex H, a od 1987.g. pod oznakom Semtex 10.

U zavisnosti od namjene postoje određene varijante Semtexa, pa je tako varijanta 1A (ili 10) namijenjena rušenju i uglavnom je zasnovana na PETN-u, varijanta 1AP (PETN 76% : RDX 4,6%) i 2P se koriste kao pojačivači (engl.: booster) i kao punjenje detonirajućeg štapina ili nekih vrsta kapisula (detonatora), dok je varijanta H (ili SE; PETN 40,9% : RDX 41,2%) namijenjena povećanju tvrdoće metala.

Semtex je sličan ostalim plasticnim eksplozivima posebno eksplozivu C-4, u smislu da je lako savitljiv, ali upotrebljiv na većem temperaturnom opsegu (-40 do +60°C) i vodootporan je. Također postoje i vizualne razlike, C-4 je bijele boje, dok je Semtex u rasponu žuta-crvena (boja opeke).

Prema dostupnim podacima, današnja proizvodnja Semtexa u Češkoj (firma Explosia) je oko 10 tona godišnje od čega je gotovo cjelokupna količina za domaće potrebe. Sam izvoz ovog eksploziva je opao zbog staha da bi ga mogli upotrijebiti teroristi, pošto je ovo bio, na neki način, omiljen eksploziv u raznim terorističkim napadima kao što je rušenje PanAm-ovog aviona iznad Lokerbija.

Već je spomenuto da se u proizvodnji Semtexa dodaju isparljivi spojevi kako bi se olakšala njegova detekcija prilikom policijske pretrage ili pak nakon detonacije lako prepoznaju, tako je originalan proizvođač Češka firma Explosia ispočetka dodavao glikol-dinitrat, koji je kasnije zamijenjen 2,3-dinitro-2,3-dimethilbutane (3,4-dinitroheksan, DMDNB) ili p-mononitrotoluene koji se trenutno koristi.

3. DRUGI EKSPLOZIVI NA BAZI PENTRITA:

Osim pentolita na bazi pentrita izrađuju se i eksplozivi pod nazivom pentryl i pentazit.
Eksplozivi pod nazivom „Pentryl“ imaju u svom sastavu osim pentrita i TNT-a, još i 15% aluminijeva praha (15% aluminija odnosi se na količinu pentrita 100%).
Dodatkom aluminijeva praha uglavnom se zadržavaju svojstva čistih pentolita, ali se pojeftinjuje proizvodnja.
Eksplozivi pod nazivom „Pentazit“ nemaju u svom sastavu TNT, nego 20% aluminijeva praha i stearate pentaeritrite, pa su ovi eksplozivi jači od pentolita (veća brzina detonacije i veća relativna snaga).

4. DETONIRAJUĆI ŠTAPIN:
*Detonirajući štapin je često u narodu krivo nazvan „brzogorećim štapinom“.

Pentrit se koristi kao primarno punjenje u proizvodnji detonirajućeg štapina.
Izrađuje se sa različitom debljinom pentritske jezgre (10 - 80 grama pentrita po dužnom metru).
Mada je pentrit jako osjetljiv na udar, detonirajući štapin izrađen od njega je zaštićen mekom izolacijom od pamučnih vlakana i plastičnom masom.

Detonirajući štapin se koristi za trenutno i istovremeno iniciranje jednog ili većeg broja eksplozivnih punjenja. Uspješno se koristi i za rušenje drveća, betonskih i čeličnih stupova i sl.). Detonirajući štapin se namata na kalemove. Obično jedan kalem ima 250 dužnih metara štapina. Četiri kalema pakuju se u sanduk.

U novije doba, pentrit se primjenjuje za izradu neelektričnog sustava paljenja eksploziva (tzv. NONEL), gdje u cjevčicama dolazi u jako malim količinama u kristaličnom ili flegmatiziranom obliku.

IZVORI:
*Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983
*Sredstva inicirovanija; Bubnov P.E., M. Oborongiz, 1945.g.
Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #43 on: April 04, 2016, 01:17:07 pm »

Ciklonit (Heksonit, H; Heksogen, ciklotrimetil-entrinitramin, 1,3,5-trinitro-1,3,5-triazacikloheksan, trimetilen-trinitramin, RDX, SDX, T-4, C3H6N6O6) spada u grupu jakih brizantnih eksploziva. Formalni kemijski naziv heksogena je 1,3,5-trinitroperhidro-1,3,5-triazine.
Englesko-američki naziv mu je ciklonit i nosi oznaku RDX (točnije, kasnije je bez objašnjenja preimenovan u RDX), dok njemački ima oznaku H (Heksogen), a talijanski T4.

Izumio ga je njemački kemičar Hans Hening 1890.g. (patent No. 104280) i prvobitno je bio namijenjen za medicinsku upotrebu, međutim, vrlo brzo je otkriveno da je eksplozivan.

Izgled i osobine:

Osnovne karakteristike čistog heksogena prikazane su u tablici:



Prema vanjskom izgledu je bijel ili svijetložut kristalni prah, bez mirisa i okusa. U većini slučajeva dolazi u obliku bijelih kristala koji u pravilu kristaliziraju u ortorombskom kristalnom sustavu.
Praktični je netopljiv u vodi, rastvorljiv samo 0,1%, a lako se rastvara u acetonu.
Temperatura topljenja mu je od 202 - 207°C, ali najčešće se uzima srednja vrijednost od 203,5°C.
Specifična težina mu je 1,816 g/cm3, kristalna gustoća mu iznosi 1,77 g/cm3, a praktična 1,5 do 1,7 kg/l.
Gori svjetlećim plamenom, uz šištanje.

Heksogen je nestabilniji na povišenim temperaturama od tetrila, ali je pri normalnim uvjetima čuvanja stabilniji i od tetrila i od pentrita.

Brizantnost i osjetljivost:

Zbog velike stabilnosti i brizantnosti, te razorne moći, koja je veća od razorne moći trinitrotoluena, se smatra i ocjenjuje kao najsnažniji organski vojni brizantni eksploziv.

Brzina detonacije mu je iznad brzine detonacije trotila, a zavisna je od gustoće prešanja, što se vidi iz ove tablice:



Heksogen je vrlo snažan (ultrabrizantni) eksploziv koji je osjetljiv na udar, trenje i statički elektricitet. Pri trenju je jako zapaljiv.

Stabilan je za pohranu pa se upotrebljava uglavnom u vojne svrhe kao jak eksploziv. Na sobnoj temperaturi je veoma stabilan, dok je na temperaturi ispod -4°C (kada se kristalizira) veoma nestabilan.

Na udar je manje osjetljiv od pentrita, dok je od tetrila osjetljiviji. Sposobnost inicijacije heksogena od kapsule i inicijalnih eksploziva je znatno slabija od pentrita.
U usporedbi sa tetrilom heksogen se nešto lakše inicira. Pad utega težine 2kg sa visine 30-32cm izaziva eksploziju heksogena, dok tetril pali tek sa visine od 40cm.

Naglim zagrijavanjem do 280 °C žestoko eksplodira.

Heksogen i svi spojevi s njim se aktiviraju običnom rudarskom detonatorskom kapsulom.

Dobivanje:

Heksogen je spoj ciklotrimetilena i trinitramina. Dobiva djelovanjem dušične kiseline na urotropin (heksametilen-tetramin, heksamin) uz hlađenje (slično kao oktogen).

Nitriranje se provodi u prisustvu amonijeva nitrata ili amonijeva sulfata, što omogućava iskorištenje od 80 - 90% metilenskih grupa.

C6H12N4 + 2 NH4NO3 + 4 HNO3 --> C3H6N6O6

Primjena:

Korištenje heksogena u vojne svrhe je počelo za vrijeme II. svjetskog rata, kada su ga koristile sve strane u sukobu. Tako je samo Amerika tokom rata proizvodila mjesečno oko 15.000 tona heksogena, a Njemačka oko 7.000 tona na istom nivou.

Zbog navedenih osobina heksogena koje ukazuju na relativno veliku osjetljivost na vanjska djelovanja (prvenstveno udara), se ne upotrebljava u čistom stanju za punjenje minsko-eksplozivnih sredstava.
Da bi se mogao koristiti u čistom stanju, najčešće se flegmatizira sa 5% pročišćenim montan voskom, i kao takav se koristi uglavnom za izradu posebnih vrsta vojnog detonatorskog štapina.

Neflegmatiziran, čist heksogen ima veliku brizantnost, pa se primjenjuje samo u inicijalnim sredstvima (detonatorskim kapsulama), i to krupno kristalan. U detonatorskim punjenjima artiljerijskih i drugih upaljača služi kao sekundarno punjenje i kao međudetonator.

U vojne svrhe se uglavnom, kao i pentrit, koristi flegmatiziran s drugim stabilnijim eksplozivima, najčešće sa trinitrotoluenom (trotilom) i drugim posebnim dodacima, kao što su: vosak (s njim najčešće), parafin, mineralno ulje, plastični materijali i slično.
TNT se miješa do 30% s njime da bi se osigurala potpuna detonacija velikih bombi i da bi se povećala snaga eksplozije. Miješanjem sa TNT-om eksplozivnost mu se povećava za 50%.
Podnosi smjese sa raznim sintetskim i prirodnim voskovima, mineralnim uljima i mnogim drugim aditivima kojima se širi paleta njegove primjene.
Homogene smjese heksogena sa mineralnim uljima imaju svojstvo plastičnih eksploziva i kao takvi praktični su za različita miniranja na zemlji i pod vodom, te za razna rušenja objekata.
Sa dodatkom raznih flegmatizatora se koristi za punjenje protupješačkih i protutenkovskih mina, kao i ostalih minsko-eksplozivnih sredstava.

Heksogen je u prešanim i livenim eksplozivnim punjenjima dobro kompatibilan i kemijski stabilan u smjesama s drugim manje osjetljivim eksplozivima, najčešće sa trotilom i aluminijskim prahom.
Pomiješan sa 50-80% trotila upotrebljava se za detonatorska punjenja kumulativnih zrna, granata PV artiljerije i za bustere (pojačivače) punjenja nekih protupješačkih i protutenkovskih mina.

Kvaliteta heksogena, namijenjenog za ugradnju u kapsulama, mora odgovarati zahtjevima danim u tablici:



Plastični eksplozivi koji se proizvode u nas i u drugim zemljama mogu se po svojim osobinama svrstati u više grupa. Međutim, ovdje su iznijeti podaci samo za plastične eksplozive koji se koriste ili su predviđeni za korištenje u vojsci, a to su:
-američki plastični eksploziv M5-Al;
-plastični eksploziv P-20;
-plastični eksploziv PE-64;

PLASTIČNI EKSPLOZIV M5-A1:

Plastični eksploziv M5-A1 (poznat jednostavnom američkom skraćenicom - C-4) je sastavljen od 91% heksogena i 9% plastifikatora. Plastifikator je mineralno ulje (laneno ulje). Ili sadrži 88% heksogena i 12% plastifikatora (koji ima 75% parafinskog ulja i 25% poliizobutilena).
Eksperimentalna gustoća mu je oko 1,60 kg/l, a brzina detonacije oko 8.040 m/s, dok mu je brizanca (po Hessu) 31.
M5-A1 je naziv za 1.135kg C-4 eksplozivnog plastičnog metka/eksploziva.
M3 je naziv za 1kg C-4 eksplozivnog plastičnog metka/eksploziva.
M112 je naziv za 570g C-4 eksplozivnog plastičnog metka/eksploziva, dimenzije 27x52x286mm.


PLASTIČNI EKSPLOZIV P-20:

Plastični eksploziv P-20 je sastavljen od 90,5% heksogena i 9,5% plas¬tifikatora. Plastifikator je sastavljen od 80% parafinskog ulja i 20% opanola B-50.
Eksperimentalna gustoća mu iznosi oko 1,38 kg/l, a brzina detonacije oko 7.050 m/s, dok mu je brizanca (po Hessu) 26.

PLASTIČNI EKSPLOZIV PE-64:

Plastični eksploziv PE-64 je sastavljen od 92% heksogena i 8% plastifikatora. Plastifikator je sastavljen od 17% parafinskog ulja, 23% opanola B-100 i 60% dioktilsebacata. Eksperimentalna gustoća mu iznosi oko 1,63 kg/l, a brzina detonacije oko 8.000 m/s, dok mu je brizanca (po Hessu) 32.


O PBX eksplozivima (Polimer Bonded eXplosives) ima malo više na samoj engleskoj Wikipediji.


Naišao sam na još jedan omjer C-1 eksploziva, a to je ovaj:
-RDX: 88,3%,
-mineralno ulje: 0,6%,
-lecitin: 11,7%.

Naišao sam na još jedan omjer C-2 eksploziva, a to je ovaj:
-RDX: 78,7%,
-mononitrotolulen; 2,7%,
-dinitrotolulol (tekući): 12,7%,
-TNT: 5%,
-nitroceluloza: 0,6%,
-tetril: 3%.

Naišao sam na još jedan omjer C-3 eksploziva, a to je ovaj:
-RDX: 77%,
-trinitrotolulen; 4%,
-dinitrotolulen: 10%,
-mononitrotolulen; 5%,
-nitroceluloza: 1%.


Heksoplast:

« Last Edit: April 09, 2016, 08:18:43 am by Jester » Logged
Jure Stefanovski
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 381



« Reply #44 on: April 04, 2016, 01:24:28 pm »

1. KOMPOZICIJE EKSPLOZIVA SA HEKSOGENOM

Heksogen se koristi za mnoge različite kompozicije eksploziva od kojih su navedene one koje se najčešće primjenjuju.

a) Kompozicija „A“ (flegmatizirani hesogen (RDX/WAX):
Kompozicija je svijetlo crvene do narančaste boje sa vidljivim granulama.

Najpoznatije su ove smjese:
-FH-2,5,
-FH-5 (A-IX-1),
-FH-9 (A-IX-3T).

Kompozicija A engleske proizvodnje je smjesa 91% heksogena 91% i 9% prirodnog pčelinjeg voska.
Koristi se uglavnom za punjenje streljiva, kao prijenosnik detonacije i pojačivač detonacije (buster) jer ima svojstvo dobrog prešanja. Zatim kao kumulativno punjenje za protuoklopne projektile kalibra 57mm, te kao eksplozivno punjenje za protuoklopna pancirna streljiva srednjeg i velikog kalibra.

Japanski plastični eksploziv ima sastav heksogen 80% i vosak (1/2 voska i 1/2 motornog ulja) 20%.

U SAD izrađeno je više vrsta eksploziva kompozicije A (A1, A2, A3, A4 i A5). Najčešća je proizvodnja sa prirodnim pčelinjim voskom, mada imaju razne kompozicije sa sintetičkim voskovima. Građa ovih kompozicija je vrlo slična britanskoj.
Glavne osobine eksploziva kompozicije A su sljedeće:
-toplina detonacije: 5.000 – 5.100 kJ/kg
-brzina detonacije: 8.000-8.100 m/s
-pritisak detonacije: 27.7 GPa
-relativna osjetljivost na udar: 125 (TNT = 100)
-relativna energija: 135 (TNT = 100)
-nije higroskopan.

b) Kompozicija „B“ (RDX/TNT, Hexotol, heksotol, tritolite, bonit, füll pulwer 18 i 95):

Eksplozivi „kompozicije B“ su homogene smjese heksogena sa trotilom. Najčešće su žute do smeđe boje.
Dolaze smjese i pod nazivom „heksotoli“, mada zavisi od država proizvođača postoje još i Hexoplast (75), Ciklotol, A-IX-2, i dr..
U smjese heksogena sa trotilom može se dodavati i aluminijski prah, a takve se koriste uglavnom za eksplozivno punjenje artiljerijskih zrna i projektila protiv zrakoplovnog streljiva, za punjenje podvodnih eksplozivnih sredstava (torpeda; kompozicija B-1), te za punjenje kumulativnog streljiva.

Eksplozivi po nazivom „kompozicija B“ pune se nalivanjem, a eksplozivi pod nazivom „heksotoli“ punu se postupkom prešanja.

U tablici su navedeni sastavi i osnovne karakteristike eksplozivnih smjesa koje dolaze pod nazivom „kompozicija B“ i nazivom „heksotoli“.


* Tablica4.jpg (125.62 KB. 1024x519 - viewed 58 times.)


Osim ovih omjera RDX : TNT, postoje i još dva poznata omjera: 60:40, 90:10.

c) Kompozicija „C“ (plastični eksplozivi):

Koristi se za rušenje, koji se sastoji od heksogena koji je flegmatiziran i plastificiran pomoću raznih ulja kao plastifikatora. Jedan od njih je jugoslavenski eksplozivni plastični metak M5A1 u kojemu je eksploziv "Composition C-3" koji sadrži 88% heksogena i 12% plastifikatora (koji ima 75% parafinskog ulja i 25% poliizobutilena).

Englezi su prvi proizveli eksploziv pod nazivom Kompozicija C, koji je u osnovi heksogen flegmatiziran sa 11,3% mineralnog ulja i 0,4% lecitina.
Amerikanci su kasnije razvili još tri vrste eksploziva Kompozicije C pod oznakom C-2, C-3 i C-4.
Američke Kompozicije C umjesto mineralnog ulja i lecitina koriste kao flegmatizator uglavnom mono, di i tri nitrotoluen, nitrocelulozu i tetril.

Glavni sastojci eksploziva Kompozicije C, te glavne osobine tih eksploziva dane su u tablici:


* Tablica5.jpg (110.78 KB. 1024x564 - viewed 82 times.)


*Kompozicija C-2 ima u drugim državama i ovaj sastav:
-RDX: 80%,
-mononitrotolulen; 5%,
-dinitrotolulen: 5%,
-TNT ili nitrocelulozu: 5%,
-dimetilformamid: 5%.

*Kompozicija C-3 je otporna na vodu, pa je pogodan za podvodna miniranja. Razvijen je da bi se otklonili nepoželjni aspekti kod kompozicije C-2.

Nije dobro ako mu temperature prođe ispod 0°C, jer ga je na toj temperaturi jako teško detonirati.
U drugim državama i ovaj sastav:
1.
-RDX: 77%,
-mononitrotolulen; 16%,
-dinitrotolulen: 5%,
-nitroceluloza: 1%,
-tetril: 1%.

2.
-RDX: 80%,
-mononitrotolulen, dinitrotolulen, TNT, nitroceluloza, dimetilformamid: 20%


* 1_Eksplozivni_plasti_ni_metak_M5_A1.jpg (305.52 KB. 1024x1002 - viewed 126 times.)


* 1_Sanduk_sa_upakiranim_mecima_M5_A1.jpg (146.4 KB. 1024x582 - viewed 67 times.)


d) „Kompozicija D“ i eksplozivi tipa HBX (visoko – razorni eksplozivi, High Blast eXsplozive):

Eksplozivi tipa HBX zbog visoke razornosti prvenstveno se koriste za nalivanje podvodnih bombi, torpednih glava, morskih mina kao i za laboraciju artiljerijskih projektila velikog kalibra.
Ovi eksplozivi građeni su na osnovi heksogena kao glavne komponente i aluminijevog praha uz flagmatizaciju sa trotilom i posebnim flagmatizatorom pod nazivom „Kompozicija D“ izrađenim na bazi parafinskog voska (84%), nitroceluloze (14%) i lecitina (2%).

Glavni sastojci eksploziva tipa HBX i glavne osobine pojedinih tipova tih eksploziva su prikazani u tablici:


* Tablica6.jpg (142.5 KB. 1024x650 - viewed 69 times.)


e) Eksplozivi tipa PBX:

Eksplozivi tipa PBX izrađuju se na bazi heksogena i aluminijevog praha.
Smjesa je flegmatizirana raznim tvarima kao što su: polistiren dioktilftalat, dibutilftalat, smole, vinilklorid i sl..
Ovi eksplozivi imaju dobru kemijsku stabilnost i dobre eksplozivne osobine, sa brzinom detonacije od 7.800 do 8.400 m/sek.
Relativno su sigurni pri rukovanju, nisu jako osjetljivi na udar. Temperatura samozapaljenja je preko 250°C.
Oni se najčešće koriste za detonatorske pojačivače i eksplozivna punjenja raketnih projektila, zrakoplovnih bombi, kumulativnih projektila i seizmička ispitivanja.
U novije vrijeme eksplozivi tipa PBX kao bazu ne koriste samo heksogen nego se može koristiti pentrit, oktogen i njihove smjese.

f) Eksplozivi tipa HEX (visoko – energetski eksplozivi, High Energy eXplosive):

Ovi eksplozivi su izrađeni na bazi heksogena (16%), aluminijeva praha (48%), uz dodatak oksidacijskog sredstva – kalijeva perklorata (32%), te asfalta od 4%.
Eksplozivi ovog tipa imaju toplinu eksplozije oko 7.700 kJ/kg.
Oni se u novije vrijeme koriste za laboraciju protuzrakoplovnog streljiva jer je ovaj eksploziv jači od dosad korištenih eksploziva.

g) Eksplozivi tipa MOX (Metal Oksid eXplosive sa aluminijskim prahom i oksidansima):

Eksplozivi ovog tipa izrađuju se na bazi heksogena u smjesi tetrilom i trotilom uz dodatak aluminijskog i magnezijeva praha.
Kao oksidansi se koriste razni anorganski nositelji kisika: amonijev perklorat, kalijev nitrat, barijev nitrat i bakrov oksid u raznim odnosima.
Bilanca kisika i pored dodataka ostaje negativan od -44 do -53%.
Koriste se za laboraciju protuzrakoplovnog streljiva kalibra 20 – 37mm.


Izvori:

* Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983.g.
* Sredstva inicirovanija; Bubnov P.E., M. Oborongiz, 1945.g.
* Explosivstoffe, 1959, Noll 225-231, 1960 N-1, 7-15, 1963, N-7, 226, 1965, N-12
* Guger-Weber: Sicherheit im Chemiebetrieb, Econ-Verlag, Duseldorf, 1954.g.
* Heeinz Haase: Statische Elektrizitat als Gefahr, 1968.g.
* Calzia J: Les substrances explosives et leurs nuisances, Paris, 1969.g.
* http://www.prvaiskra-namenska.com/explosives/hexogen.html

« Last Edit: April 08, 2016, 09:31:39 am by Jester » Logged
Pages:  1 2 [3] 4 5   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.079 seconds with 41 queries.