Eksplozivi

[Bozo13]

bravo Jure Stefanovski, lepo odrađena tema.

[Jure Stefanovski]

Trudim se što bolje ju napisati i toliko iscrpno da ljudi koji ovdje čitaju, nemaju potrebe tražiti na drugim stranicama i knjigama išta više dalje odavde. Ovo je prepisano iz nekoliko knjiga. Doduše iz svake je uzeto po nekoliko rečenica ili odjeljaka, jer svugdje piše uvijek još nešto, još nešto... .
Hvala na pohvalama, biti će još, koliko mi slobodno vrijeme dopušta.

[Jure Stefanovski]

Oktogen (homociklonit, ciklotetrametilentetramin, tetranitro-1,3,5,7-tetrazociklooktan, HMX, HW-4, C₄H₈N₈O₈) je tvorničko ime proizvoda (CAS broj 2691-41-0), kemijskog naziva ciklotetrametilen-tetranitramin.

Izgled i osobine:

Prema vanjskom izgledu dolazi u obliku bijelih kristala koji kristaliziraju u tri kristalna oblika (α-ortorombski, β-monoklinski, γ-heksogenski).
U vodi je praktički netopljiv, samo 5 g u 1l vode pri 20°C. Nehigroskopan je i veoma je stabilan.
Gustoća mu je 1,91 g/cm³ u čvrstom stanju. Temperatura topljenja mu je u granicama od 278,5 do 286°C.

Osnovne osobine čistog oktogena su dane u tablici:



Osjetljivost i brizantnost:

Postojaniji je na povišenim temperaturama od heksogena.
Jak je brizantan eksploziv velike detonacijske brzine, koji zagrijavanjem do 330 °C snažno eksplodira. Osjetljivost na trenje mu je niska.
Detonacijska brzina pri gustoći od 1,84 kg/cm³ iznosi 9100 m/s.

Dobivanje:

Dobiva se djelovanjem dušične kiseline na urotropin.

Primjena:

Oktogen je u prešanim i livenim eksplozivnim punjenjima dobro kompatibilan i kemijski stabilan u smjesama sa trotilom, aluminijskim prahom, prirodnim i sintetičkim voskovima, mineralnim uljima, raznim polimerima i raznim drugim dodacima kojima se širi paleta upotrebe.
Upotrebljava se, najčešće pomiješan s voskom, za izradbu plastičnih eksploziva, te pojačivača (bustera).

Čisti (neflegmatiziran) oktogen se u pravilu ne koristi osim za jezgru detonirajućeg štapina koji trebaju imati dobru stabilnost na temperaturama od cca 300°C, ne za izradbu nekih inicijalnih sredstava.

Zahvaljujući svojoj velikoj gustoći i izrazito velikoj brzini detonacije, te dobroj termičkoj stabilnosti, oktogen se flagmatiziran sa trotilom (oktili) ili nekim elastomerima sve više koristi za eksplozivna punjenja protuzračnih raketnih projektila, vođenih protutenkovskih raketnih i artiljerijskih projektila sa kumulativnim djelovanjem i ručnih protutenkovskih bombi sa kumulativnim djelovanjem.
U projektilima (SAD) se koristi kao smjesa trotila i oktogena („Oktol“) u odnosu 23:77.
Smjese oktogena i trotila dosta se koriste kao perforatori u tehnici bušenja pri istraživanju nalazišta nafte i plina.
Osim primjenjivanja u perforacijskoj tehnici pri izradbi naftnih bušotina, koristi se i za probijanje prolaza u visokim pećima u jako malim količinama.
U novije vrijeme, oktogen se koristi i pri proizvodnji livenih dvobaznih raketnih baruta u cilju povećanja specifičnog impulsa.

1. SASTAVI NA BAZI OKTOGENA:

S obzirom da se oktogen vrlo malo koristi kao čist eksploziv, nabrojane su neke njegove homogene smjese s drugim eksplozivima i njihove glavne karakteristike.

a) OKTOLI:



Oktoli I i II mogu se vrlo uspješno lijevati, ali i prešati.
Jedna posebna smjesa sastava 47% oktogena, 31% TNT, 22% aluminijeva praha sa 3 - 5% voska uglavnom se uspješno koristi za podvodne bombe dobrog učinka.

b) Eksplozivi tipa PBX (smjesa eksploziva i veziva):

Eksplozivi tipa PBX uglavnom se koriste za punjenje raketnih i kumulativnih projektila i za seizmička istraživanja.
Vrste eksploziva tipa PBX i njihova svojstva, ovisno o sastavu glavnih komponenata, dane su u tablici:



c) Eksplozivi tipa LX:

Eksplozivi tipa LX uglavnom su američke proizvodnje i proizvedeni su na bazi oktogena kao osnovne komponente uz dodatke elastomera.
Eksplozive tipa LX karakterizira velika brzina detonacije i kao rezultat toga imaju veliku snagu pa se najčešće koriste za podmorske mine.
Vrste eksploziva tipa LX i njihova svojstva ovisno o sastavu glavnih komponenata dane su u tablici:



d) Eksplozivi tipa HTA-3:

Eksplozivi tipa HTA-3 proizvedeni su na bazi oktogena kao glavne komponente, te uz dodatke znatnih količina TNT-a i aluminijskoga praha što znatnije smanjuje cijenu eksploziva.
Ovi eksplozivi dominantno se koriste za laboraciju dubinskih protupodmorničkih bombi, morskih mina i glava torpeda.
Vrste eksploziva tipa HTA-3 i njihova svojstva ovisno o sastavu glavnih komponenti dane su u tablici:



Izvori:
* Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983.g.
* Explosivstoffe, 1959, Noll 225-231, 1960 N-1, 7-15, 1963, N-7, 226, 1965, N-12
* Guger-Weber: Sicherheit im Chemiebetrieb, Econ-Verlag, Duseldorf, 1954.g.
* Heeinz Haase: Statische Elektrizitat als Gefahr, 1968.g.
* Calzia J: Les substrances explosives et leurs nuisances, Paris, 1969.g.
* http://www.prvaiskra-namenska.com/explosives/octogen.html

[Jure Stefanovski]

Pikrinska kiselina (grč. riječi πικρος, gorak, fenoltrinitrat, 2,4,6-trinitrofenol, 1-hidroksi-2,4,6-trinitrobenzen, melinit, TNP, C₆H₃N₃O₇, C₆H₂(NO₂)₃OH, HOC₆H₂(NO₂)₃).

Izgled i osobine:
Pikrinska kiselina je poput limuna svijetložut kristalni prah bez mirisa. 2,4,6-trinitrofenol je zbog jake kiselosti i gorka okusa dobio naziv pikrinska kiselina.

Slabo topljiva u vodi, 1 - 7 % (0 - 100 °C) ili 12,7 g/l.

Relativna molekulska masa joj je 229,11.

Pikrinska kiselina je otrovna, zapaljiva, jako korozivna, i vrlo reaktivna tvar.
Osobe zaposlene u djelatnostima gdje se upotrebljava pikrinska kiselina, mogu biti izložene toksičnom i nadražujućem djelovanju ove kemijske tvari.
Koncentracija neposredno opasna po život/zdravlje je 100 mgm³.

Dobivanje:

Pikrinska kiseline se proizvodi, osim od fenola, kao ishodnog produkta, još i drugim postupcima.

1.
Pikrinska kiselina može se proizvesti nitriranjem fenola.

2.
Pikrinska kiselina može se proizvesti nitriranjem benzena (Wolfenstein-Boters reakcija).

3.
Nitriranjem klorbenzena u 2,4-dinitroklorbenzen omogućuje se npr. vrlo lagano odcjepljenje klora hidrolizom, a nastali 2,4-dinitrofenol dalje se nitrira s dobrim iskorištenjem.

4.
Pikrinska kiselina može se proizvesti nitriranjem acetilsalicilne kiseline (trg. naziv aspirin).

Osjetljivost i brizantnost:

Pikrinska kiselina ima talište na 122°C, a kod vrelišta snažno eksplodira ako se zagrije iznad 294 °C.
Djelovanjem plamena razgrađuje se eksplozivnom žestinom.
U suhom stanju pikrinska kiselina je lako zapaljiva tvar koja, ako se izloži trenju, mehaničkom udaru, djelovanju topline, plamenu ili statičkom elektricitetu, lako eksplodira. Stoga se treba držati u vodi, ili flegmatizirana s 0,5 ml H₂O/g.
Spada pod požarno opasne, toksične i reaktivne stvari, 4. stupnja zapaljivosti i reaktivnosti.

Pri gustoći od 0,97 g/cm³ ima detonacijsku brzinu od 4965 m/sek, pri 1,40 g/cm³ ima 6510 m/sek, a pri gustoći od 1,77 g/cm³ ima detonacijsku brzinu od 7480 m/sek.

Njezine soli s metalima (pikrati) vrlo su osjetljive na udarac i rabe se kao eksplozivi.
Inkompatibilne tvari: s metalima (bakar, olovo, cink, i dr.) stvara soli pikrate, koji su eksplozivniji od same kiseline. Npr. u dodiru s olovom tvori eksplozivnu sol olovov pikrat.

Pikratima se nazivaju i molekularni kompleksi pikrinske kiseline s aromatskim ugljikovodicima, koje zbog karakteristične boje i mogućnosti točnog određivanja tališta primjenjuju u pročišćavanju i identifikaciji aromatskih ugljikovodika.

Smjesa vode, prikrinske kiseline i aluminija zapali se spontano za kratko vrijeme. S amonijakom te s cementom betonom stvara eksplozivne smjese; soli, oksidansi, alkaloidi, želatina i sl. ubrajaju se među inkompatibilne tvari.

Primjena:

Pikrinska kiselina se je svojevremeno upotrebljavala kao organska žuta boja u industriji, za bojenje svile i vune, tvorničkog naziva „Eksrasit“ (CAS br. 88-89-1), ali je kasnije ustanovljeno da je eksploziv, pa se je zbog svoje osjetljivosti i eksplozivnosti povučena (1950-ih godina) i počela se proizvoditi u vojne svrhe kao vojni eksploziv.
S njom se ne pune inicijalne detonatorske kapsule, ali pak služi u mješavini sa drugim brizantnim eksplozivima kao pojačivač (buster).

Pikrinska kiselina ima mnogovrsnu primjenu; upotrebljava se prvenstveno u proizvodnji eksplozivnih tvari i raketnih goriva, zatim u električnim baterijama, u farmaceutskoj industriji, u proizvodnji nekih sredstava za dezinfekciju, boja, fotografskih emulzija, u tekstilnoj industriji itd.


Izvori:

* Pirotehnika i inicijalna sredstva, Aleksandar Đurica, izdavač: Vojnoizdavački zavod 1983.g.
* Explosivstoffe, 1959, Noll 225-231, 1960 N-1, 7-15, 1963, N-7, 226, 1965, N-12
* Guger-Weber: Sicherheit im Chemiebetrieb, Econ-Verlag, Duseldorf, 1954.g.
* Heeinz Haase: Statische Elektrizitat als Gefahr, 1968.g.
* Calzia J: Les substrances explosives et leurs nuisances, Paris, 1969.g.
* Carl R. Noller, Kemija organskih spojeva. Glavni urednik: Zvonko Vistrička. Izdavač: Tehnička knjiga, listopad 1968.g.. Zagreb.

[Jure Stefanovski]

Evo nekih oblika bezdimnoga baruta:

[Jure Stefanovski]

Eksplozivnost prašine, plinskih smjesa i para zapaljivih tekućina:

Općenito:

Eksplozije para ili prašine događaju se najčešće u industrijskim postrojenjima, gdje zbog toga nastaju velika oštećenja. Neki materijali su vrlo eksplozivni kada se pomiješaju sa zrakom u obliku vrlo finih čestica ili para pa se takve eksplozije mogu tretirati kao tehnološke eksplozije, ali isto tako mogu biti predmet sabotaža.
Neki materijali kao što je brašno u finoj prašini, škrobna prašina, mlijeko u prahu, kako u prahu, vrlo fina aluminijska ili magnezijska prašina, benzin, ulje ili druga zapaljiva tekućina ili prašina, mogu stvarati vrlo opasne koncentracije smjesa sa zrakom.
Eksplozije koje su povezane s bilo kojom od spomenutih materijala, moraju biti inicirane s nekim sredstvom za paljenje. Uređaji koji aktiviraju takve eksplozije, posebno prašine, zovu se inicijatori prašine. To su zapravo malena eksplozivna punjenja koja su pomiješana s nekim zapaljivim materijalom. Kada detonira takav uređaj, koji se nalazi u nekakvoj posudi, prašina ili pare u smjesi sa zrakom biti će zapaljene i nastat će sekundarna eksplozija.
Pritom nastaju velika oštećenja u prostoru s visokim stupnjem destruktivnih efekata, a razvija se visoki pritisak plina koji djeluje svojim udarnim valom na zidove zgrada koji se ruše u toj eksploziji. Prozori, vrata i drugi veliki otvori na zgradi u eksploziji najmanje stradaju i nisu toliko oštećeni zbog efekta „ispuhivanja“ eksplozivnog vala u slobodni prostor. Poslije eksplozije može se pojaviti i zapaljenje - požar, posebno zbog užarenih ostataka eksplozivnih materijala koji mogu upaliti lakozapaljive tekućine kao što je benzin, ulje ili neke druge sekundarne eksplozivne materijale.
Visoka vlažnost ili vlažnost materijala slabit će eksplozivni efekt posebno kod inicijatora eksplozije prašine, a možda čak i ne dođe do eksplozije kod većih koncentracija s vlage.
Precizno nije moguće točno odrediti koncentracije prašine ili para u nekom određenom prostoru, ali iskustveno se zna da koncentracija mora biti na svakih 28m3 prostora u objektu (obično je potrebno) oko 0,5 kg prašine od brašna, škroba itd., ili 3 litre benzina ili kerozina. Inicijalno eksplozivno punjenje (eksploziv ili sredstvo za izazivanje požara) mora biti između 0,5 do 1 kilogram za zapaljenje suhe prašine ili 15 litara zapaljive tekućine.

EKSPLOZIVNE PRAŠINE:

Eksplozivnu smjesu mogu graditi čvrste i zapaljive tvari, ako su u potpunom usitnjenom stanju i pomiješane sa zrakom, odnosno kisikom. Ovakvi eksplozivni sistemi najčešće se nazivaju eksplozivne prašine. Veliki je broj gorivih tvari čije prašine pomiješane sa zrakom čine eksplozivnu smjesu, a najčešće su: ugljen, drvena strugotina, brašno žitarica, šećer, sumpor itd..
U pogledu eksplozivnosti, eksplozivne prašine ponašaju se slično kao eksplozivne smjese zapaljivih plinova i pare zapaljivih tekućina. Da bi došlo do eksplozije, kod njih moraju biti ispunjena dva uslova:
-da u zraku bude određena minimalna koncentracija prašine u lebdećem stanju, ograničena donjom i gornjom eksplozivnom granicom,
-da eksplozivna prašina dođe u dodir sa izvorom paljenja (plamen, iskra i sl.), koji mora biti znatno jači i intenzivniji po vremenu trajanja nego što je to slučaj kod eksplozivnih smjesa zapaljivih plinova i para zapaljivih tekućina.
Kod eksplozivnih smjesa zapaljivih plinova i para zapaljivih tekućina, molekule plina, odnosno tekućina, okruženi zrakom. Kod eksplozivnih prašina na sličan način su i čestice prašine okružene zrakom. Znači, ulogu koju kod eksplozivnih smjesa zapaljivog plina sa zrakom imaju molekule plina, kod eksplozivnih prašina imaju čestice prašine. Sa istim izvorom paljenja lakše će eksplodirati eksplozivne smjese, nego eksplozivne prašine. Ovome je uzrok razlika u veličini između molekula plina odnosno pare zapaljive tekućine i čestica prašine. Iako su čestice prašine same po sebi vrlo sitne, one su mnogo veće od molekula plina ili tekućine.
Za razliku od eksplozivnih smjesa zapaljivih plinova i para zapaljivih tekućina, kod eksplozivnih prašina poslije prve eksplozije može doći do druge, treće i još niza uzastopnih eksplozija. Uzrok je tome nataložena prašina. Naime, u jami pored prašine koja lebdi u zraku može biti nataložene prašine po stijenama i  ogradama. Prašina koja lebdi u zraku obrazuje eksplozivni sustav koji će u određenim trenutcima eksplodirati. Uslijed eksplozije uskovitla se nataložena prašina koja će ponovo stvoriti eksplozivni sistem, koji u dodiru sa izvorom paljenja može ponovo eksplodirati. Na taj način za vrlo kratko vrijeme ponovi se više uzastopnih eksplozija, koje mogu zahvatiti više jamskih prostorija na znatnoj udaljenosti od mjesta prve eksplozije.
Eksplozivnost ugljene prašine utoliko je veća ukoliko je njena finoća veća. Ova finoća se kod prašina kreće od 100 do 0,1 mikron. Osim finoće, važnu ulogu igra i koncentracija prašine. Ova koncentracija mora biti tolika da se plamen sa jedne čestice prenosi na drugu i sve ostale čestice u smjesi.
Prema literaturi (dr. ing. Muller), minimalna koncentracija koja je potrebna da bi mogla nastati eksplozija prašine kod nekih sagorljivih prašina je sljedeća:
-brašno bijelih žitarica i drveta – 20-30 g/m³,
-prašina kod briketiranja smeđeg ugljena – 50 g/m³,
-kameni ugljen – 100-200 g/m³,
-šećer – 70 g/m³.

Međutim, granica paljenja ugljene prašine nije strogo određena, kao što je to slučaj sa plinskim smjesama i nekim drugim prašinama, nego je kod svakog ugljena drugačija.
Pri eksploziji ugljen prašine osnovnu ulogu igra količina isparljivih tvari (volatila) u prašini, jer je prva faza sagorijevanja ugljena njeno koksiranje i sagorijevanje plina. Povećavanjem isparljivih tvari povećava se eksplozivnost ugljene prašine. Nasuprot tome, povećanjem pepela smanjuje se eksplozivnost ugljene prašine. Tako, na primjer, ako ugljena prašina sadrži do 14% isparljivih tvari (plina), računato na čisti ugljen, prašina neće eksplodirati, već pri 18% prašina je eksplozivna ako nema bar 18% pepela. Ako ugljena prašina sadrži preko 25% isparljivih tvari, treba imati bar 50% pepela da bi bila sigurna protiv paljenja i eksplozije. Da li će biti ugljena prašina eksplozivna ili neće, mnogo zavisi i od vlažnosti i finoće prašine.
Eksplozivnost ugljene prašine znatno se povećava ukoliko uz ugljenu prašinu postoji i minimalna koncentracija metana, naročito ako je koncentracija prašine ispod donje eksplozivne granice ili na početku eksplozivnog područja. Kod većeg sadržaja metana u zraku može biti eksplozivna i ona ugljena prašina koja sama bez prisutnosti metana nije eksplozivna jer nema dovoljno isparljivih tvari, ima suviše pepela ili nedovoljnu finoću čestica ugljene prašine. U praksi dolazi do eksplozije ugljene prašine redovno zbog eksplozije metana i nepropisnog miniranja. U oba ova slučaja dolazi do stvaranja jakog plamena i zbog pritiska dolazi do uzvitlavanja ugljene prašine i stvaranja opasne koncentracije. Pri miniranju treba uvijek imati u vidu činjenicu da teoretski svaka ugljena prašina može biti eksplozivna, neka lakše, a neka teže zapaljiva. Do eksplozije ugljene prašine pri miniranju dolazi naročito u slučajevima kada se pali više mina. Mine koje pravilno eksplodiraju uzvitlaju ugljenu prašinu, a ako neka mina samo deflagira ona može upaliti ugljenu prašinu.
Zbog toga je važno da se miniranje u rudnicima ugljena vrši samo potpuno ispravnim eksplozivima i ispravnim sredstvima za paljenje, da se minske rupe pravilno zabuše i dobro zatvore čepom od ne suviše meke ilovače ili pijeska.
Poznato je da ugljena prašina sadrži zapaljive plinove: metan, etan, etilen i vodik, kao i neke druge. U pogledu eksplozivnosti, opasnija je ugljena prašina ugljenâ koji lakše izdvajaju plinove iako su njima siromašniji od ugljenâ bogatijih njima koji ih teže izdvajaju.
Eksploziju ugljene prašine mogu pored navedenih uzročnika izazvati i drugi, kao što je mehanička ili električna iskra, pa čak i statički elektricitet.

EKSPLOZIVNI PLINOVI (u mješavini sa zrakom):

Postoji veći broj zapaljivih plinova, para zapaljivih tekućina i prašina zapaljivih čvrstih tvari koji mogu sa zrakom, odnosno kisikom da grade eksplozivne smjese, koje pod određenim uslovima mogu eksplodirati, a neke čak i da detoniraju. U ovim eksplozivnim smjesama djelići zapaljivog plina, pare zapaljive tekućine i zapaljive prašine su okruženi zrakom, odnosno kisikom iz zraka.
U određenom momentu, kada su za to ispunjeni potrebni uslovi, dolazi do vrlo brzog sagorijevanja – eksplozije.

Plinske smjese:

Poznati su postanci i pojava zapaljivih plinova u rudnicima i ugljenokopima, od kojih najčešće metan, ugljikov monoksid i vodik


Da bi neka plinska smjesa uopće bila eksplozivna ona mora prilikom reakcije između pojedinih komponenata plina razviti toplinu, tj. proces mora biti egzoterman.
Pojam eksplozije, treba ovdje razumjeti u njegovom širem značenju; pod njim podrazumijevamo proces sagorijevanja i proces detonacije.
Takav je slučaj npr. kod smjese metana i zraka (ili kisika), butana i zraka (ili kisika), ugljikovog monoksida i zraka (ili kisika), i još kod niza drugih zapaljivih plinova. Jedna ovakva eksplozivna smjesa će eksplodirati kada su ispunjena dva osnovna uslova:
-da smjesa bude u određenom razmjeru, tj. da postoji određeni odnos između zraka ili kisika i zapaljivog plina,
-da takva smjesa dođe u dodir sa izvorom paljenja (plamen, iskra, zagrijani predmet i sl.). Samo po sebi se razumije da izvor paljenja može biti i plamen koji nastaje pri detonaciji eksploziva.
Ako nije ispunjen jedan od ova dva uslova, neće doći do paljenja. Pri tome eksplozivna smjesa ili jedan njen dio moraju biti zagrijani do temperature paljenja da bi smjesu mogli upaliti, jer plinska smjesa na običnoj temperaturi može neograničeno vrijeme da se održi u nepromijenjenom sastavu. Tek dovođenje energije izvana u ovakav sistem može izazvati njegovo aktiviranje, koje potom dovodi do paljenja. Ova energija zove se energija aktiviranja.
Da bi nastala eksplozija, u zraku mora postojati minimalna koncentracija zapaljenog plina, koja se zove donja eksplozivna granica plina.
Ako se koncentracija plina povećava iznad donje eksplozivne granice, smjesa i dalje ostaje eksplozivna, ali samo do jedne nove granice koja se zove gornja eksplozivna granica, iznad nje koncentracija smjese neće više biti eksplozivna, već samo zapaljiva.
Koncentracija zapaljivih plinova, odnosno para zapaljivih tekućina, između donje i gornje eksplozivne granice naziva se eksplozivne područje, ili eksplozivni interval. Eksplozivni interval (granica) je različit za razne smjese zapaljivog plina-zraka (pare zapaljivih tekućina-zraka) i izražava se u zapreminskim postocima, čija je tablica (prema Jonesu) sljedeća:



Iz priloženog se vidi da se zapaljivi plin ili para zapaljive tekućine, koji sa zrakom grade eksplozivne smjese, mogu nalaziti u jednom od sljedeća tri intervala:
-u intervalu do donje eksplozivne granice,
-u eksplozivnom intervalu i
-u intervalu iznad eksplozivne granice.

Eksplozivni interval je kod pojedinih smjesa vrlo veliki, kao kod acetilena, gdje se kreće od 2,5 do 82%, ili kod vodika – od 4 do 74%, ali kod benzina je vrlo mali i kreće se samo od 1 do 4%. Ali u eksplozivnom intervalu nije kod svih odnosa zapaljivi plin-zrak podjednaka jačina eksplozije. Tako je kod smjese metan-zrak najjača eksplozija ako u zraku ima 9,5 zapreminskih postotaka metana, a iznad i ispod te koncentracije jačina eksplozije se smanjuje. Najjača eksplozija nastaje pri takozvanoj stehiometrijskoj mješavini plina u zraku, zato što pri toj koncentraciji sav kisik iz zraka sudjeluju u oksidaciji (sagorijevanju) pri čemu i sav plin potpuno sagori. Ispod te koncentracije kisik je u višku, a iznad te koncentracije nedostaje kisika da bi sav plin mogao potpuno da sagori. Isti je slučaj i kod ostalih eksplozivnih smjesa.
U tablici je prikazana maksimalna brzina gorenja raznih tvari u mješavini sa zrakom (prema Hartmanu):



Poznavanje eksplozivnih granica pojedinih eksplozivnih sistema je važno zato što omogućava izvršenje provjere je li u nekoj prostoriji ili na radnom mjestu postoji opasnost od eksplozije eksplozivnih smjesa. Mjerenje koncentracije zapaljivog plina ili para zapaljivih tekućina vrši se različitim aparatima kojima se lako rukuje i pomoću kojih se vrlo brzo dolazi do željenih rezultata.
Za određivanje metana u zraku najbolje se pokazao interferometar japanske firme Riken Keiki Fine Intrument, koji omogućava da se za svega 10 sekundi odredi koncentracija metana u zraku sa velikom točnošću očitavanja.
Do opasne koncentracije zapaljivih plinova ne dolazi samo u podzemnim rudnicima, već i u drugim zatvorenim prostorijama u kojima se uskladištavaju ili upotrebljavaju zapaljive tekućine, zapaljivi plinovi ili tvari koje ispuštaju zapaljive plinove, npr. kalijev karbid. Nisu rijetki slučajevi da nastane eksplozija i požar u prostorijama gdje se boje ili lakiraju kućanski predmeti, ako se ventilacijom smjesa blagovremeno ne razrjeđuje. Dobra ventilacija sigurno sprječava stvaranje eksplozivne smjese, jer se njome stalno odvode opasni plinovi i pare, a dovodi svjež zrak koji omogućava da koncentracija plinova bude stalno ispod donje eksplozivne granice. Ako se električni ventilator pokvari, i on može prouzrokovati paljenje. Upotreba zapaljivih plinova u kućanstvu također je skopčana sa opasnostima od eksplozija.
Izvori paljenja koji dovode do eksplozija eksplozivnih smjesa su različiti. To su najčešće otvoreni plamen, iskra ili užareni predmet. Iskre dovode do eksplozije najčešće uslijed kratkog spoja na električnim instalacijama i uopće ako električna instalacija nije izvedena prema propisima. Isto tako upotreba nepropisnog eksploziva i nepropisan rad sa sigurnosnim metanskim eksplozivima također dovodi do zapaljenja i eksplozije eksplozivne smjese – naročito metana u rudnicima ugljena.

U priručniku od Dragutina Kolbaha ima pak ovakva tablica:



Eksplozivne naprave na bazi smjese goriva i zraka:

Od ostalih eksplozivnih materija i smjesa treba spomenuti eksplozivne naprave na bazi smjese goriva i zraka. To su takozvane aerosolne eksplozivne smjese. Prve aerosolne avionske bombe proizvedene su 1960.g.
Osnovni princip u funkcioniranju ove vrste bombi je raspršivanje lako isparljivih ugljikovodika ili metalnih prahova u zraku, pri čemu nastaje eksplozivna plinska smjesa u vidu oblaka, koja se naknadno pali pomoću centralno postavljenog punjenja visoko brizantnog eksploziva. Poslije odabranog uparenja, koje omogućava miješanje goriva i zraka, smjesa se pali i nastaje velika eksplozija.
Kao goriva u aerosolnim bombama koriste se razni spojevi koji sa zrakom u određenim koncentracijama grade eksplozivnu smjeesu. Udarni val aerosolnih bombi ruši sve prepreke u krugu od 500 m, a ubija na rastojanju od 1.000 m. Sekundarno djelovanje ovih bombi je oduzimanje kisika iz okoline, što izaziva gušenje živih organizama. Bombe su težine do 7 tona. Kao gorivo najčešće se koristi kerozin sa dodatkom heptana i aditiva, kao što su: propilen-oksid, propil-nitrat i butil-nitrat.


Izvori:

* Priručnik za kemičare, dr. ing. Dragutin Kolbah (drugo izdanje), izdavač: >>Tehnička knjiga<<, izdavačko poduzeće, Zagreb, Jurišićeva 10, za izdavača odgovara: ing. Kuzman Ražnjević. Glavni urednik: Zvonimir Vistrička, tehnički urednik: Žarko Pavunić, Budućnost, Novi Sad, Tisak dovršen: travanj 1961.g..
* Carl R. Noller; Kemija organskih spojeva. Glavni urednik: Zvonko Vistrička. Izdavač: Tehnička knjiga, listopad 1968.g.. Zagreb.

[Solaris]

Jure, ajde obećaj da nećeš zasvitlit.

 

poz.

[Jure Stefanovski]

Ahahaha obećajem XD

Svidja ti se sve ovo? )

[Jester]

Najdalje šta san se ja bavija ekplozijama je bija prazan važ hempela i komad garbure (kalcij karbid)

[Solaris]

Najdalje šta san se ja bavija ekplozijama je bija prazan važ hempela i komad garbure (kalcij karbid)

Kako sam pratio vijesti, od tega su nikidan poginula dica negdi gori.  

Ahahaha obećajem XD

Drzin te za ric.  

Svidja ti se sve ovo?

Interesantno je ali ja nisan kamikaza.  

poz.

[Jure Stefanovski]

U knjizi MINSKO - EKSPLOZIVNA SREDSTVA, 1981.g., naišao sam ovo o eksplozivnim mecima o tetrilu. U potpunosti je prepisano. Žao mi je što nemam mogućnost uređivanaj svojih prijašnjih postova, to bi sam tamo zalijepio i uredio. A ovako moram lijepiti naknadno.

MINSKO-EKSPLOZIVNA SREDSTVA ZA RUŠENJE NA BAZI TETRILA:
*poznati su i trotilski meci, ali o njima će biti govora pod TNT.

EKSPLOZIVNI METAK M1 (a) TETRITOL:

Eksplozivni metak M1 (a) tetritol, američkog je porijekla. Namijenjen je za sve vrste rušenja, naročito na mjestima gdje je potrebna veća razorna moć eksploziva. To je iz razloga što je ovo jači eksploziv od trotila.

Metak je prizmatičnog oblika. Izrađen je lijevanjem trotila i tetrila, pa mu je razorna snaga daleko jača od metka iste težine izrađenog od prešanog trotila. Brzina detonacije mu je oko 7.200 m/sek. Težina metka iznosi 1,1 kg. Metak je posle lijevanja parafiniran i zavijen u parafinirani papir.
Sa čeonih strana, kroz cijelu dužinu metka je izrađen otvor Ø8,5 mm za provlačenje detonirajućeg štapina pomoću koga se metak inicira. Naime, na jedan komad od 20 metara detonirajućeg štapina nanizano je 8 metaka, koji sačinjavaju jedan eksplozivni blok (punjenje).

Na mecima su oznake na engleskom jeziku nanijete crnom štamparskom bojom sljedećeg sadržaja:“1 BLOCKSIX 1/2 LB TNT BLOCKS - Block, Demolition, Shain M-1 (TETRYTOL)“.

Meci se ispituju na taj način, što se prethodno potope u vodu u tra¬janju od 24 sata  a zatim se iniciraju pomoću detonirajućeg štapina. Pri aktiviranju na ovakav način, ne smije biti zatajenja.

Meci se pakiraju u platnenu torbicu po 8 komada, a po dvije torbice (16 metaka) pakuju se u drveni sanduk.

Sanduk je dimenzija 460x300x150 mm, čija je težina s upakiranim eksplozivom oko 25 kg. Na sanduku su oznake na engleskom jeziku, i to na poklopcu sanduka: „HIGH EXPLOSIVE DANGEROUS“, a na bočnoj strani: „2 SHAINS M1 N2 HAVERSAGKS DEMOLITION, LOADEN 3-45 kop 20-33 CU-FT 10T“.
Transport i skladištenje ovog eksploziva vrši se pod istim uvjetima kao i kod trotilskih metaka.


EKSPLOZIVNI METAK M-2 (a) TETRITOL:

Eksplozivni metak M-2 (a) tetritol je američkog porijekla. Namijenjen je za sve vrste rušenja, a posebno onih rušenja gdje je potreban eksploziv sa većom razornom moći, jer je ovaj eksploziv jači od trotila.

Metak je prizmatičnog oblika, izrađen je lijevanjem trotila i tetrila.
Dimenzije metka su 280x50x50 mm, a težina 1,2 kg. Meci su poslije lijevanja parafinirani, a zatim obavijeni parafiniranim papirom. Na jednoj čeonoj strani je ugrađen otvor za smještaj detonatorske kapsule broj 8 ili električne kapsule.
Na oblozi metka (omotu od papira) nalaze se sljedeće oznake na engleskom jeziku:“BLOCK, DEMOLITION, M2 (TETRYTOL) MUST BE DETONA¬TED BY“.
Ispitivanje ovih metaka na bojevo djelovanje se vrši na isti način kao i trotilskih metaka od 200 grama, s tim što se ovi meci aktiviraju detonatorskom kapslom broj 8, električnom kapslom ili detonirajućim štapinom.

Meci se pakiraju po 8 komada u platnenu torbu, a dvije tak¬ve torbice u drveni sanduk dimenzija 530x300x200 mm. Težina sanduka sa upakiranim eksplozivom je oko 25 kg. Sanduk je izrađen od borove (jeline) daske, neobojen i ima ručice za nošenje.

Na sanduk su nanijete oznake crnom štamparskom bojom na engleskom jeziku i to: na poklopcu sanduka:“HIGH EXSPLOSIVE, DANGEROUS«, a na bočnoj strani:“BLOCK DEMOLITION - M2 (TETRYTOL) Must BE Detonat – BY“.
Transport i skladištenje ovog eksploziva je isto kao i kod trotilskih metaka.

[Jure Stefanovski]

EKSPLOZIVNI PLASTIČNI METAK M5-A1:

Eksplozivni plastični metak M5-A1, američkog je porijekla, namijenjen je za sve vrste rušenja, a posebno za ona rušenja gdje je potrebno oblikovanje punjenja (za rušenje armirano-betonskih konstrukcija raznih vrsta i profila, raznih oruđa i sl.), odnosno za sva rušenja gdje je potrebno oblikovati punjenje oko elementa koji se ruši, a gdje je to teže izvesti sa običnim eksplozivom.
Eksploziv je plastičan, odnosno radi se o plastificiranom heksogenu, koji je plastificiran parafinskim uljem sa dodatkom opanola. Plastičnost mu je vrlo postojana i ne podliježe skoro nikakvim promjenama u odnosu na normalne temperature.

Meci su prizmatičnog i sastoje se od eksplozivnog punjenja i polietilenske obloge. Na jednoj čeonoj strani izrađeno je ležište za smještaj detonatorske kapsle broj 8. Ležište je obloženo polietilenskom oblogom, tako da je metak potpuno hermetičan. Dimenzije metka su 300x60x60 mm, a težina 1,1 kg. Na oblozi metka je natpis na engleskom jeziku:“BLOCK DEMOLITION M5-Al“.
Provjera bojeve sposobnosti (ispitivanje) metaka vrši se na isti način kao i kod trotilskih metaka, s tim što se ovim mecima provjerava još i plastičnost, a to se obavlja očnim pregledom, pa ukoliko se uoče nagle promjene (gubljenje plastičnosti), tada se upućuju uzorci na analizu u laboratoriju instituta.

Meci se pakiraju po 8 komada u platnenu torbicu, po dvije u drveni sanduk. Sanduk je dimenzija 340x260x250 mm.


Težina sanduka sa upakiranim eksplozivom je oko 25 kg. Sanduk je od borovog (jelina) drveta, nije obojen, a ima ručice za nošenje.
Na sanduku su crnom štamparskom bojom nanijeti natpisi na engleskom jeziku:“2 KIST DEMOLITION M37 LOT WAB-1-GROSS WT 1,4 CuFT LOADED FEB 1954“.

Transport i skladištenje ovog eksploziva je isto kao i kod trotilskih metaka.

*Pod Heksognemom i C kompozicijama pod Compozition 3, je napisan jugoslavenski metak, ali to se je odnosilo da se je koristio jako puno u ovom zadnjem Domovinskom ratu, ali ne i to da je izvorno s ovih prostora, jer je on američke proizvodnje.

[Jure Stefanovski]

Metanski eksplozivi (ili protivmetanski eksplozivi):

Ovi eksplozivi su namijenjeni za miniranje u ugljenokopima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine. S obzirom na namjenu mogli bi se nazvati protivmetanski eksplozivi.
Najvažniji zahtjev koji se postavlja ovim eksplozivima je da ne smiju svojom detonacijom izazvati eksploziju ili paljenje metana i opasne ugljene prašine. Međutim, treba istaknuti to da nema takvog eksploziva koji bi bio apsolutno i potpuno siguran u pogledu paljenja metana i opasne ugljene prašine. Današnji protivmetanski eksplozivi su rezultat kompromisa između dva suprotna zahtjeva; sigurnosti u pogledu paljenja metana i opasne ugljene prašine s jedne, i dovoljne rušilačke moći s druge strane.
Ako ovim eksplozivima povećavamo rušilačku snagu oni neće biti sigurni protiv paljenja metana i opasne ugljene prašine, i obratno, povećavanjem sigurnosti protiv paljenja metana i opasne ugljene prašine slabimo snagu ovih eksploziva. Osim toga trebaju zadovoljiti zahtjeve za rad u ugljenokopu, tj. da pružaju mogućnost dobivanja što više ugljena u većim komadima, a što manje prašine.
I pored toga što današnji eksplozivi za rad na radilištima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine nisu apsolutno sigurni, treba naglasiti da je rad sa njima ipak dovoljno siguran;
-ako se oni propisno upotrebljavaju, tj., ako se u jednu minsku bušotinu stavlja samo dozvoljena količina eksploziva,
-ako se upotrebljavaju električni upaljači sigurni protiv paljenja metana i opasne ugljene prašine,
-ako se eksploziv u minske bušotine dobro zatvaraju,
-ako se prije paljenja mine vrši provjetravanje jame radi odstranjenja metana iz jame, itd..
Najbolji dokaz za ove tvrdnje je činjenica da u našoj zemlji pri pravilnoj upotrebi protivmetanskih eksploziva domaće proizvodnje nije poznat nijedan slučaj paljenja metana i opasne ugljene prašine. Bilo je slučajeva da je prilikom detonacije eksploziva u minskim bušotinama došlo do paljenja metana, ali tome nije bio uzrok eksploziv. Tako, na primjer, 1961.g., u ugljenokopu Zagorje došlo je pri miniranju do paljenja metana, uslijed čega je poginulo 13 rudara. Do nesreće je došlo zbog grubog kršenja postojećih propisa o miniranju u metanskim jamama.
Današnji eksplozivi domaće proizvodnje za upotrebu na radilištima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine oslabljeni su dodatkom nekih inertnih neorganskih tvari, kao što je natrijev klorid, koje se prilikom detonacije ne raspadaju, odnosno ako se raspadaju ne ulaze sa ostalim tvarima u reakciju na taj način da bi podržavale detonacijski val. Zadatak kuhinjske soli je da veže dio kalorija oslobođenih prilikom detonacije svojim zagrijavanjem i promjenom agregatnog stanja. Na taj način se smanjuje temperatura detonacije za blizu 1000°C, manja je detonacijska brzina i pritisak udarnog vala, zbog čega je dužina i trajanje plamena kraće.
Pored toga, plinovi ispušu produkte detonacije, inertne tvari u atmosferu ugljenokopa, gdje sada djeluju u smislu blokiranja lančane reakcije na taj način što onemogućava da plamen detonacije zapali metan ili opasnu ugljenu prašinu. O ovome će biti posebno reći u poglavlju o eksplozivnosti plinskih smjesa i prašina.
Metanski eksplozivi se redovito ispituju na sigurnost protiv paljenja metana i opasne ugljene prašine. Ispitivanja se vrše u probnim hodnicima specijalno izgrađenim u te svrhe.

 

Takvim probnim hodnikom raspolaže Poslovno udruženje proizvođača rudarskih eksplozivnih materijala „Rudex“ iz Beograda, koji se nalazi u Vitezu.
Probni hodnik je formaliziran i u njemu se vrše sva potrebna službena ispitivanja u metanskih eksploziva i električnih upaljača za upotrebu u metanskim jamama i jamama sa opasnom ugljenom prašinom. Poduzeće „Kamnik“ iz Kamnika je 1963.g. također izgradio probni hodnik za ispitivanje metanskih eksploziva, koji je isti kao i probni hodnik u Vitezu.
Probni hodnik u užem smislu čini eksplozivna komora.
To je horizontalno položena čelična valjkasta cijev od kotlovskog lima dužine 5m, a promjera 1,70m, tako da presjek površine odgovara 2,28 m². Cijev je na jednom kraju zatvorena čeličnim dnom, na kojem je ostavljen otvor za prislanjanje merzera. Na drugom kraju cijevi je ugrađen čelični ram na kojem se mogu učvrstiti papirne pregrade, tako da se unutrašnjost komore hermetički zatvori. Volumen eksplozivne komore iznosi 11,5 m³. U komoru ulaze cijevi za dovod i miješanje metana, toplog zraka iz grijača za zagrijavanje i sušenje probnog hodnika. Sa strane postoji posebna slavina za uzimanje uzoraka smjese u hodniku, zastakljeni otvori za promatranje i snimanje, a na vrhu otvor sa poklopcem za provjetravanje. Preko specijalnog barometra u komoru se pušta metan iz čeličnih boca koje su smještene u posebnom bunkeru. Metan se u komori miješa specijalnim ventilatorom za homogenizaciju (miješanje).
Merzer je valjkasti blok od kovanog čelika. U taj valjak je sprešan manji valjak od kromiranog čelika sa kanalom promjera 55mm dubine 600mm. Merzer je smješten u vagonet koji se može pomicati u pravcu osi probnog hodnika po betonskoj rampi na kojoj su pričvršćene željezne šine. Pri ispitivanju se merzer prisloni uz otvor na dnu probnog hodnika. Radi osiguranja hermetičnosti između merzera i otvora na hodniku stavlja se gumena brtva.
Za promatranje prilikom probe postoji osmatračnica. U osmatračnici se nalaze uređaji za signalizaciju, ukopčavanje ventilatora i kontakt za paljenje eksploziva.
Ispitivanje sigurnosti protiv paljenja metana vrši se na taj način što se u merzer stavi određena količina eksploziva koji se ispituje u obliku patrona promjera 35mm, težine 100g. Prva patrona se potisne do kraja rupe, a ostale se postave tako da se međusobno dodiruju kao u bušotini za miniranje. U posljednju patronu se stavi trenutni električni upaljač sa fulminatskim detonatorom. Provodnici električnog upaljača vežu se sa uređajem za paljenje, zatim se eksplozivna komora zatvori nepropustljivim papirom i zatvore svi otvori i preko barometra pusti u komoru toliko metana da smjesa sa zrakom u komori sadrži od 8,5 do 9,5 % metana. Poslije toga se smjesa dobro izmiješa i po prestanku miješanja pali se eksploziv. Ukoliko dođe do paljenja metana čuje se snažna detonacija praćena plamenom koji se javlja na kraju komore. U protivnom slučaju, kada ne dođe do paljenja metana, detonacija je slaba i nema plamena. Siguran znak da je došlo do paljenja metana je što u tom slučaju izolacije na provodnicima električnog upaljača na dijelu koji se nalazio unutar komore potpuno ili samo djelomično sagore. Isto tako na ivicama ostataka osigurača koja je zatvarala eksplozivnu komoru vide se tragovi paljenja, a ponekad osigurač bude čak i zapaljen. Ukoliko ne dođe do paljenja metana ovih pojava nema. Ako pri ispitivanju dođe do paljenja metana, ispitivanje se ponavlja sa manjim količinama punjenja sve dotle dok eksploziv koji se ispituje u pet uzastopnih upita ne bude više izazivao paljenje, metana. Ta količina eksploziva se računa kao granica sigurnosti ispitivanog eksploziva. U praksi se međutim, ova količina smanjuje za 100g eksploziva, tako da se dobije potpuna sigurnost. Tako, na primjer metankamniktit je zadovoljio probe sa 500g, a poduzeće „Kamniktit“, koje ove eksplozive proizvodi, dozvoljava punjenje u jednoj minskoj rupi sa najviše 400g eksploziva. To znači da ako su poduzete sve druge mjere osiguranja na radilištu, pri upotrebi 400g ovog eksploziva po jednoj minskoj rupi neće doći do paljenja metana ili opasne ugljene prašine.
Ispitivanje sigurnosti protiv paljenja opasne ugljene prašine također se vrši u probnom hodniku u kome se vrše i ispitivanja sigurnosti protiv paljenja metana. Ispitivanja se vrše prašinom ugljena iz rudnika „Raša“. Ova ugljena prašina mora odgovarati sljedećim uslovima:
-isparljivih materija treba sadržavati najmanje 30%,
-pepela smije sadržavati najviše 8%,
-vlage smije sadržavati najviše 3%.
Finoća ugljene prašine mora odgovarati uslovu da najmanje 90% sadržaja prolazi kroz sito otvora okaca 0,075mm.
Ispitivanje se vrši na taj način što se merzer napuni određenom količinom eksploziva na taj način kako je rečeno pri ispitivanju sigurnosti protiv paljenje metana, pa se određena količina ugljene prašine uzvitla u eksplozivnoj komori. Normalno se uzima oko 400 g ugljene prašine na 1m3 zapremine eksplozivne komore, tj. oko 4 kg za jedno ispitivanje. Uzvitlavanje ugljene prašine vrši se iz posebne prangije (prangija je izrađena u vidu malog topa) na taj način što se na dno prangije u posebno ležište stavi 50g eksploziva sigurnog protiv paljenja ugljene prašine, koji se upali sa trenutnim električnim fulminatskim upaljačem. Ovaj eksploziv ubacuje cjelokupnu ugljenu prašinu iz prangije u eksplozivnu komoru. Nakon 0,5 do 1 sekunde upali se u eksplozivno punjenje u merzeru pomoću vremenskog električnog upaljača broj 1 ili 2 sa fulminatskim detonatorom. Pri ovom upitu ne smije doći do paljenja ugljene prašine. Paljenje ugljene prašine praćeno je snažnom eksplozijom i tamno-crvenim dugačkim plamenom, a po dnu eksplozivne komore ostaju zgrudani komadići ugljena (perle karakteristične pri paljenju ugljene prašine). Ovaj ugljen u stvari predstavlja koksni dio pošto su isparljive tvari sagorjele. Ako ne dođe do paljenja ugljene prašine, plamena nema i po dnu eksplozivne komore ostaje tanji sloj ugljene prašine bez spomenutih perli. Ukoliko pri ovom ispitivanju sa određenom količinom eksploziva ne dođe do paljenja ugljene prašine, upit se ponavlja još tri puta, samo što se u ponovljenim upitima pored ugljene prašine ubačene na naprijed opisani način, po cijeloj dužini rupe merzera u koji se stavlja eksploziv sipa u prvom slučaju još 50g ugljene prašine, u drugom 100g, i u trećem 150g. Ako bilo u kom slučaju dođe do paljenja ugljene prašine, eksploziv je sa takvim punjenjem nesiguran za miniranje u ugljenokopima sa opasnom ugljenom prašinom, pa se upit ponavlja na opisani način sa manjom količinom eksploziva u merzeru.
U našoj zemlji se već duže vrijeme upotrebljava eksploziv siguran za upotrebu u ugljenokopima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine, takozvani metankamniktit I. Ovaj eksploziv proizvodi poduzeće „Kamnik“ iz Kamnika. Razlikuje se od amonijev-nitratnog praškastog eksploziva bez nitroglicerina po tome što u svom sastavu pored ostalih elemenata sadrži i oko 30% kuhinjske soli. Zbog toga eksploziv ima izrazito manju energiju, malu temperaturu eksplozije, što ga čini pogodnim za miniranje u metanu, odnosno opasnoj ugljenoj prašini. Mada pri ispitivanju u probnom hodniku ne dolazi do paljenja metana sa 500 g eksploziva metankamniktit I, dozvoljena upotreba ovog eksploziva po jednoj minskoj rupi iznosi samo 400g. Zbog jake higroskopnosti rok upotrebljivosti ovog eksploziva iznosi 2 mjeseca, pod uslovom da se eksploziv skladišti u suhom skladištu sa relativnom vlažnošću zraka do 75%.
Pored metankamniktita I u zemlji postoji novi protiv-metanski eksploziv, metanvitezit-5. Razlikuje se od metankamniktita I po tome što sadrži 5% smjese nitroglicerin-dinitroglikol.
U tablici je prikazan kemijski sastav metanskih eksploziva:



U probnom hodniku je metanvitezit-5 pokazao dobre  rezultate. Pri punjenju sa 600g eksploziva nije došlo ni u jednom slučaju do paljenja metana i opasne ugljene prašine, te je odobreno da maksimalno punjenje po jednoj minskoj bušotini iznosi 500 grama. Rok upotrebljivosti ovog eksploziva iznosi 3 mjeseca, pod uslovom da se čuva u hermetički zatvorenim kesama od polietilena i skladištima sa relativnom vlažnošću zraka do 75%.

U tablici su prikazane fizičko-kemijske i minersko-tehničke karakteristike metanskih eksploziva:




Na slici je prikazan ostatak PVC (vodonepropusne) vrećice u kojoj je bio neki protivmetanski eksploziv, a pronađena je u kamenom ugljenu:

 

[Jure Stefanovski]

Eksploziv za seizmološka istraživanja - „seizmokamniktit“:

Posebni uslovi rada pri seizmološkim istraživanjima nametnuli su potrebu da se pristupi proizvodnji specijalnog eksploziva namijenjenog za te radove, takozvanog seizmokamniktita.
Prednost seizmokamniktita za seizmološka i geofizička istraživanja u odnosu na druge eksplozive je višestruka.
Eksploziv je pogodan za rukovanje, jer se patrone mogu međusobno spojiti navojima, tako da se bez teškoća može izraditi željezno punjenje bez upotrebe dodatnih sredstava.
Seizmokamniktit je siguran za rukovanje i transport. Do detonacije seizmokamniktita neće doći ni u slučaju paljenja rudarskom kapsulom broj 8, već je za to potreban posebni detonator (buster). Ovo je od velikog značaja ako se uzmu u obzir uslovi pod kojima seizmološke ekipe vrše miniranje, pri čemu se često ne mogu preduzimati sve uobičajene mjere opreza. Konstrukcija patrona dobro štiti eksploziv od mehaničkih utjecaja, vode, vlage, i omogućava čist, jednostavan, brz, ekonomičan i siguran rad kod sastavljanja mine. Pri upotrebi ovih eksploziva nije potrebno da mineri sami na primitivan način na licu mjesta pripremaju mine, što inače nije u skladu sa postojećim propisima sigurnosti.
Seizmokamniktit je patroniran u specijalne limene kutije, težine neto 1,250kg eksploziva. Postoje dva tipa limenih kutija: inicijalna i obična. Razlika između njih je u tome, što inicijalne kutije imaju otvor za namiještanje detonatora i električnog upaljača, dok obične tog otvora nemaju. Detonator se čuva i transportira posebno od inicijalne patrone i stavlja se u nju neposredno prije upotrebe. U sastavu eksploziva ima pored TNT-a i amonijevog nitrata, kao i do 10% vode. Dobre strane takvih smjesa su sljedeće: imaju veliku gustoću pa zato i veliku koncentraciju energije, veliku brzinu detonacije, potpuno su neosjetljive na udar, nezapaljive, lako tonu u bušotinu napunjenu vodom itd.. Još jedna karakteristika ovih eksploziva je to, što se do detonacije dovode inicijacijom jakog detonatora od pentolita ili sličnog eksploziva.
Detonator (buster) je pentolitski, tj. smjesa 50% TNT-a i 50% pentrita, težine 40g. Osjetljivost detonatora iznosi oko 40cm/kg, brzina detonacije mu je 6800 m/s. Dovodi se do detonacije kapsulom broj 8.
U tablici su prikazane minersko-tehničke karakteristike seizmokamniktita:



 

[Jure Stefanovski]

Eksplozivi za kumulativna minska punjenja:

Još na samom početku treba naglasiti da eksplozivi koji se upotrebljavaju za kumulativna minska punjenja ne spadaju u grupu privrednih (rudarskih) eksploziva, pošto im je bilanca kisika negativna. Za kumulativna minska punjenja uglavnom se upotrebljava TNT, kome se mogu dodati i drugi eksplozivi. Pošto TNT ima bilancu kisika vrlo negativnu, ne smije se upotrebljavati za miniranje u oknima i tunelima, već samo na otvorenom prostoru.
Eksploziv kumulativnog tipa FTV-3, mješavina je TNT-a i malodimnog baruta. Upotrebljava se za razbijanje razvaljenih stijena i rude i za razbijanje profilsanih(?) metalnih valjaka za potrebe željezara.
Detonacijska brzina ovog eksploziva iznosi 6500 m/s, bilanca kisika je 45,4%, osjetljivost na udar utegom od 1kg iznosi 135 cm, plinska zapremina 775 l/kg.
Djelovanje kumulativnog minskog punjenja je specifično u odnosu na djelovanje ostalih minskih punjenja. Dok se kod običnog (koncentriranog ili pružnog) minskog punjenja djelovanje izvršava uglavnom podjednako na sve strane, dok se djelovanje kumulativnog punjenja se izvršava u jednom pravcu u vidu kumulativnog mlaza.

Eksplozivne smjese „Kamex“:

U novije vrijeme u svijetu se sve više upotrebljavaju novi tipovi privrednih (rudarskih) eksploziva koji se u pogledu, osjetljivosti na udar, trenje i plamen znatno razlikuju od do sada poznatih eksploziva. Suština ove razlike ogleda se u sljedećem:
-u sastavu eksploziva pored poznatih neorganskih nitrata (amonijev nitrat i natrijev nitrat) ulazi do preko 50% malodimnih baruta, koji se prethodno samelju,
-sadržaj vode u eksplozivu kreće se do 14%,
-osjetljivost na inicijaciju je znatno manja, tako da se iniciranje ne može izvršiti rudarskom kapsulom broj 8., već samo pomoću specijalnog pentolitskog detonatora (bustera) težine najmanje 20g.
Iz ovoga se vidi da su ove eksplozivne tvari znatno manje osjetljive od bilo kojih do sada poznatih eksplozivnih tvari ne samo na inicijaciju rudarskom kapsulom, već uopće na udar, i trenje, a zbog velikog sadržaja vode i na plamen. Zato se ove eksplozivne tvari za razliku od klasičnih eksploziva, ne mogu ni tretirati kao eksplozivi, već kao eksplozivne smjese.
Kanada ove eksplozivne smjese proizvodi pod nazivom „Hydromex“, a SAD pod nazivom DBA-1, DBA-2, DBA-3, itd.. Poduzeće „Kamnik“ iz Kamnika usvojilo je proizvodnju ovih eksplozivnih smjesa 1964.g. pod nazivom „Kamex-A, Kamex-B i Kamex-C“. Razlika između pojedinih vrsta ogleda se u sastavu i minersko-tehničkim karakteristikama.
U tablici su prikazane minersko-tehničke karakteristike eksplozivnih smjesa:



Velika gustoća i kemijski sastav ovih eksplozivnih smjesa omogućava sa one imaju veliku detonacijsku brzinu i zapreminu plinova, kao i visoki specifični pritisak, što ih čini pogodnim za miniranja na raznovrsnim radilištima, osim na radilištima sa pojavom metana i opasne ugljene prašine.
Osim toga, za izradu ovih eksplozivnih smjesa upotrebljavaju se malodimni baruti koji su neupotrebljivi za vojne svrhe, te se stavljaju na raspolaganje privredi, uslijed čega će oni biti jeftiniji od klasičnih eksploziva.
Upiti koji su sa navedenim eksplozivnim smjesama vršeni u rudniku Mežice, pokazali su dobre rezultate. Minersko-tehničke karakteristike garantiraju da će se dobri rezultati dobiti pri miniranju i na ostalim radilištima. Međutim, kakvu će granulaciju materijala davati ove eksplozivne smjese pri miniranju treba probama provjeriti na svakom radilištu posebno. Zbog toga široj upotrebi ovih smjesa treba pristupati postepeno, pošto se prethodno detaljno izdiferenciraju dobiveni rezultati pri miniranju sa klasičnim eksplozivima i sa spomenutim eksplozivnim smjesama.
Konzistencija ovih eksplozivnih smjesa je plastična do polu tekuća (žitka), što u većini zavisi od postotka vode u njoj, i može biti različita kod svake vrste eksplozivne smjese, što zavisi od namjene, promjera patrona, načina punjenja u minske bušotine itd.. Ovim eksplozivnim smjesama mogu se puniti minske bušotine pomoću pneumatskih pumpi specijalno izrađenih za tu svrhu, što omogućava znatno brže punjenje, od punjenja na klasičan način pomoću minerskog štapina. Inače, ova se smjesa pakuje u fiole od polietilena u vidu cijevi raznih dužina, promjera najmanje 30mm, čime se onemogućava isparavanje vode, sušenje i stvrdnjavanje.
Treba napomenuti da se sa navedenim eksplozivima mora oprezno rukovati pri manipulaciji, kako se polietilenske cijevi ne bi oštetile. Rok upotrebe ovih eksploziva iznosi 3 mjeseca, računajući od dana proizvodnje.