PALUBA
March 28, 2024, 09:37:49 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno, dopuna Pravilnika foruma PALUBAinfo, tačka 22
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  [1] 2   Go Down
  Print  
Author Topic: Bitka na Čegru  (Read 8766 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« on: October 08, 2010, 10:03:35 pm »

Ovaj tekst sam uradio sa koleginicom Oliverom Dumić, orijentalistom turkologom.

BITKA NA ČEGRU
(JEDAN POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE)

Truth ... is the Soul of History
Pierre Le Moyne

Još je mudri Platon tvrdio da “nezabeleženi život nije ni bio vredan življenja”; kod nas se, pak, kaže da se ono što nije zabeleženo nije ni dogodilo – dakle, nezabeležena istorija kao da nije ni bila vredna toga da se dogodi.    
Uprkos svim nastojanjima, mi danas i nismo u stanju da u potpunosti i detaljno spoznamo prošlost jer je ona davno prohujala i ostala nepovratno izgubljena za nas. Stoga otkrivamo tek ono što je od nje preostalo – sećanja i priče, pisane izvore i materijalne ostatke. Ljudsko sećanje na bilo kolektivnu bilo individualnu prošlost predstavlja samo ostatke onoga što je nekada bilo upamćeno – ali što već odavno nije ni sadašnjost ni stvarnost. Upravo stoga istorija, kao organizovano kolektivno sećanje (i kao bilo koji drugi oblik ljudskog sećanja) trpi veći uticaj današnjih interesovanja i našeg sopstvenog shvatanja i poimanja nego stvarnih, realnih događanja u prošlosti. Čak i kada je u pitanju savremena istoriografija (za koju obično postoje bogati pisani i materijalni izvori), svakako treba imati u vidu i nepobitnu činjenicu da su se u ne tako davnoj prošlosti odigrali mnogi događaji od neprocenjivog značaja za budućnost čovečanstva, a da iza njih nisu ostali nikakvi pisani izvori – ili su oni, iz nekog razloga, ostali nedostupni javnosti kao i današnjim istoričarima i istraživačima koji, sa časnim izuzecima onih koji su osobito dobro informisani (jer su, na neki način, u njima možda i sudelovali), štaviše, čak ni ne znaju za njihovo postojanje. Kada je reč o starijoj istoriografiji, neretko posedujemo samo jedan, često veoma oskudan pisani izvor za period od više godina (pa čak i više decenija) na osnovu koga bi trebalo da donosimo dalekosežne zaključke. Tako je, dakle, svaka istorija zapravo samo kreacija ljudskog uma (a često i mašte). To, naravno, odmah dovodi do svojevrsne zagonetke kako uopšte stvoriti odgovornu istoriografiju, na šta će neko, logično, smesta postaviti i pitanje “odgovorna – da, ali po kojim i čijim standardima?”. Danas u svetu postoji veliki broj istoriografskih škola, i svaka od njih tvrdi da je upravo ona ta po čijim standardima treba svi da se ravnaju.
   Kao reakcija na sve to, među istoričarima u svetu tokom poslednjih nekoliko godina i decenija preovlađuje mišljenje da treba usvojiti samo neke osnovne norme kako bi, zapravo, trebalo pisati istoriju – ali ne i striktno propisivati kako to treba da se radi. Prihvata se kao neminovnost postojanje većeg broja istorijskih “škola”, što dovodi do toga da o istom događaju postoji i više “istina”. Priznaje se i to da svako istorijsko delo, bez obzira da li je to cilj autora ili ne, poseduje izvesne moralne i političke a ne isključivo stručne implikacije. Drugim rečima, ne postoji istorijski rad koji se ne može (zlo)upotrebiti u političke ili neke druge svrhe, bez obzira na prvobitnu nameru i cilj autora. Uostalom, ti ostaci prošlosti na kojima se istorija uglavnom i zasniva nisu uvek podudarni sa samom prošlošću, odnosno, istorija nije uvek identična sa sačuvanim izvorima koji mogu da budu tek nečija interpretacija, nečije lično viđenje onoga što se zaista događalo. Kako je istorija kreacija našeg uma, pisanje istorije zahteva od istoričara visoke moralne norme, jer je on i samo on odgovoran za to kakvu će istorijsku istinu izneti.
   Još Sv. Avgustinu je bio dobro poznat stav koji prihvata savremena istoriografija – da je svaka istorija ljudska kreacija, i može se naći in nuce u čovekovom spoznanju vremena.  Svaka istorija je teorijska konstrukcija, a svesni smo toga da nema te teorije koja je do te mere savršena da ne bi mogla da se dopuni i poboljša. Znanje je odgovor čoveka na iskustva realnog sveta, ali ono ne mora nužno da bude i objektivno. Kod svakog pojedinca se granice objektivnog znanja neprekidno pomeraju u stalnom samodijalogu između hipoteze i testa, teorije i iskustva. U stalnom sučeljavanju sa neznanjem, mi nikad ne možemo dostići istinu – ma koliko često od izvesnih pojedinaca čujemo da su dosegli “konačnu istinu”. Iskreno govoreći, to ne govori previše o samoj istini ali dosta govori o pretencioznosti onoga ko iznosi takvu tvrdnju, jer istoričari nisu ni proroci ni mesije već samo skromni tragači koji manje ili više uspešno nastoje da otkriju što više autentičnih izvora i podataka i na osnovu toga što kvalitetnije rekonstruišu zbivanja u bližoj ili daljoj prošlosti. U svetu realnosti, svetu sadašnjice, mi u našim istoriografskim radovima najčešće možemo samo da eliminišemo ono što je pogrešno u našim radnim hipotezama – ali ne i da sa sigurnošću utvrdimo šta je stvarna istina jer je svaka naučna teorija, ma koliko na prvi pogled deluje zavodljivo, pouzdano i nepobitno, zapravo potencijalno pogrešna. Mi ne znamo istinu, mi je dakle stvaramo. 
Otuda je Rankeovo fundamentalno pitanje “Kako se to desilo?” zapravo potpuno pogrešno, jer mi odgovor na to pitanje ne znamo. Pravo pitanje bi trebalo da bude: “Šta mi, na osnovu procene onoga što znamo, možemo da pretpostavimo da se stvarno desilo?”
   Usvajajući shvatanja Karla Popera, od istorije možemo samo da stvorimo objektivno i naučno saznanje, kao i od bilo koje druge oblasti ljudskog saznanja – što ne znači da je svaki istoričar objektivan ili da je u stanju da to bude. Razlika između naučne i nenaučne istorije nije u tome da je naučna istorija bez radnih pretpostavki. Naprotiv, svaka teorija se podvrgava diskusiji, baš kao i činjenice na osnovu kojih je nastala. Sve pretpostavke i nastaju upravo zato da bi bile razmatrane i da bi se o njima diskutovalo, baš kao i o svim daljim zaključcima koji iz njih slede. Samo su ideolozi uvek u pravu, naučnici znaju da sve što kažu može da bude i netačno. Dokazano je da svaka nova generacija naučnika dovede u pitanje bar 50% ukupnog naučnog znanja prethodne generacije.  Zatvoreni intelektualni sistem nastoji da ignoriše nove činjenice koje mu ne odgovaraju a ne da promeni ili napusti sistem ,zbog čega (pre ili kasnije) svaki takav zatvoreni sistem vodi ka kolapsu – i to obično u trenutku kada već dugo više nije u stanju da prilagođava okolni svet svom konceptu. 
   U istoriji, objektivnost i nepristrasnost nipošto ne znači da istoričar koji pokušava da bude objektivan u svom istraživanju ne može i ne sme u svom radu da izražava filozofska, moralna, religiozna ili politička načela.  Naprotiv, sticanje i širenje objektivnog znanja je moralni i politički zadatak koji se sastoji u tome da navede ljude, i pojedinačno i kao kolektivitet, da osećaju odgovornost za svoje postupke.  Moralna odgovornost istoričara se sastoji i u tome da zna šta i koliko zna i dokle uopšte seže njegovo znanje, a potom da dela sa tim u skladu. Težnja istoriografije da širi objektivno (sa)znanje predstavlja prvorazredni politički zadatak jer je to jedini univerzalan način komunikacije – što znači maksimalno učešće maksimalnog broja ljudi u procesu sticanja novih znanja, a time i njihovo učešće u donošenju pravih i racionalnih odluka (uključujući i one političke). Neznanje je, dakle, nespojivo sa osnovnim građanskim slobodama.
   Zanimljivo je da su upravo vojni istoričari ti koji su prvi počeli da se bave aktuelnom istorijom. Aktuelna istorija je disciplina koja se razvila u Francuskoj tokom poslednjih dvadesetak godina XX veka. Dugo se smatralo da pravi istoričar treba da se bavi nekom temom sa izvesne vremenske distance i da ne sme da se upušta u avanturu kao što je izučavanje aktuelnog istorijskog trenutka – koji je prevashodno bio prepušten novinarima i esejistima. Već dvadesetih godina XX veka Pierre Renouvin (Pjer Renuven) nije oklevao da piše knjige o Prvom svetskom ratu i o političkim i vojnim dešavanjima, premda su mnogi akteri i učesnici još uvek bili živi, a strasti se nisu stišavale (pogotovo u vezi sa odgovornošću za objavu rata). Međutim, predrasude su dugo bile veoma jake; zahtevi javnosti kao i ideja da istoričari ne mogu da ostanu po strani kada je reč o istoriji koja upravo nastaje doveli su do stvaranja Instituta za aktuelnu istoriju (l’Institut du Temps présent)  koji je sačinio programe istraživanja i razmatra pitanje koji je tu ulog a koliki metodološki rizik kod ovakve istorije.
   S druge strane, premda je Tili (Tilly) još pre više decenija vrlo argumentovano zaključio “war made the state, and the state made war”  vojni istoričar nikako ne može da ograniči svoja proučavanja samo i isključivo na izučavanje ratova. Pored toga, premda je gotovo nezamisliva vojna istorigrafija bez izučavanja Prvog i Drugog svetskog rata, nipošto ne smemo da smetnemo s uma ni hladni rat koji je trajao gotovo pola veka. Tu se, pak, nameće pitanje da li za izučavanje hladnog možemo da koristimo istu metodologiju koju koristimo u izučavanju svetskih ratova? I šta je sa lokalnim ratovima (Koreja, Vijetnam, Alžir, Bliski istok), građanskim ili antiterorističkim ratovima?
   Sve što smo naveli je učinilo da izučavanje minulih ratova postane veoma složeno, i to ne samo sa vojnog aspekta već i sa stanovišta socijalne fenomenologije. Stoga i nije nimalo neobično da su vojnici, naučnici, novinari a i mnogi drugi tokom, bukvalno, celog milenijuma ulagali neizmernu intelektualnu energiju da bi spoznali prirodu ratova i, što je još značajnije, uzroka koji dovode do ratova. Da li je moguće da je baš puka slučajnost to što jedno od najstarijih dostignuća ljudske misli, ep “Ilijada”, opeva upravo rat, ili je u pitanju činjenica da su ratovi ostavljali dubok trag na život i rezonovanje ljudi i njihova dalja pregnuća? I Tukidid je još pre 2400 godina postao “otac istorije” delom “Istorija Peloponeskog rata”. Slučajnost? Danas se izučavanjem minulih ratova ne bave samo vojni istoričari i profesionalni vojnici već i filozofi, politikolozi, teolozi, antropolozi, sociolozi, psiholozi, ekonomisti, biolozi, umetnici i još mnogi drugi naučnici.
   Moramo da napomenemo da ćemo se u ovom našem radu držati tradicionalnog pristupa u vojnoj istoriografiji, danas poznatog kao “rat i društvo”. Sve zastupljeniji pristup poznat kao “kulturološki” prepuštamo kolegama koji su bolji poznavaoci kulturologije.
   Vojni istoričar je sam po sebi i inače pomalo neobična pojava. Njegove kolege istoričari gledaju na njega sa istim podozrenjem kao i profesionalna vojna lica. Naravno, nepoverenje sa kojim istoričari gledaju na vojne istoričare ima svoje dublje korene i najčešće potiče od široko rasprostranjenog uverenja da je rat skretanje sa pravog puta u istoriskom procesu, te da stoga proučavanje rata nije ni korisno ni pristojno. Zanimljivo je, recimo, da je jedan od najpoznatijih istoričara svih vremena, ser Čarls Oman (Charles Oman), u svome opštem delu O pisanju istorije morao da poglavlju u kome govori o svom sopstvenom polju rada da naslov “Odbrana vojne istorije”. Ser Čarls primećuje da je civilni istoričar koji se bavi vojnim pitanjima uvek bio neuobičajena pojava i ovako to objašnjava: “Kao i srednjovekovni manastirski hroničari, tako i moderni liberalni istoričari često ne znaju o tome šta znači rat ništa sem da to prouzrokuje razne strahote i da ga prate žalosni gubici života. I jedni i drugi su težili da prikriju svoje lično neznanje ili antipatiju prema vojnim pitanjima umanjujući njihovu važnost i značaj u istoriji.”
   Predrasudu na koju se žalio Oman osećao je celog života i Hans Delbrik, takođe jedan od najvećih vojnih istoričara svih vremena. Kada se, kao relativno mlad i nesumnjivo nadaren čovek, posvetio proučavanju vojne istorije, veoma brzo je shvatio da su njegove kolege, ljudi iz iste struke, često smatrale da njegova specijalnost nije vredna sve te energije koju je on na nju trošio. Delbrikovo unapređenje za redovnog profesora Berlinskog univerziteta nesumnjivo je zadržano zbog njegovog insistiranja na tome da je istorija rata isto toliko važna kao i odgonetanje rimskih natpisa.  Hans Delbrik je uporno tokom celog života dokazivao legitimnost svog istoriskog polja delatnosti, jer je još na početku svoje karijere zastupao gledište da postoji potreba za istoričarima “koji se ne samo slučajno već po pozivu interesuju za istoriju rata.”  Čak i u svojim poznim godinama, dugo nakon je stekao veliki ugled u akademskim krugovima, morao je na stranicama svoje Istorije sveta još jednom da se konfrontira sa onima koji su i dalje verovali “da se bitke i ratovi mogu smatrati kao beznačajna i uzgredna zbivanja u istoriji.”
Međutim, neko ko ne poznaje i ne shvata vojsku ne može da bude ni dobar vojni istoričar, jer se akt rasuđivanja jednog vojnog istoričara sastoji u tome da rat koji proučava shvati pravilno i da ga ne smatra ili ne načini nečim što on po prirodi stvari nije i ne može da bude. Vojna istorija kao zabeleženo iskustvo, ukoliko se iscrpno i detaljno prouči, pokazuje sve raznolike činioce koji čine rat i vode ka njemu, ne zaboravljajući ni jedan od njih. Dakle, vojna istorija može da se podeli na dve discipline, na ratnu istoriju i istoriju ratne veštine. Prva detaljno opisuje svaki rat, zajedno sa ciljem koji su strane u sukobu želele da postignu svakim manevrom i borbom. Pored ratnih dejstava, ona daje i pregled političkih zbivanja vezanih uz rat odnosno period u kome je rat vođen. Istorija ratne veštine ispituje razvitak ratne veštine u raznim epohama, a sve to u odnosu na političko i društveno uređenje zaraćenih država, vodeći računa i o strategiji, taktici, opremi i naoružanju zaraćenih strana, njihovom ekonomskom potencijalu, moralu itd. Njen cilj je da omogući da se dođe do opštih načela koja važe u ratu (recimo načelo grupisanja snaga, načelo iznenađenja, načelo jedinstva dejstava itd.).
   Pre nego što se uopšte upustimo u pokušaj rekonstrukcije same bitke na Čegru, moramo da ukažemo na još ponešto. Pre svega, falsifikovanje neprijateljskih gubitaka nije isključivo naš, srpski specijalitet – to je jedan od najvećih problema u vojnoj istoriografiji uopšte, kao i jedan drugi problem, onaj koji je vezan za procenu neprijateljskih snaga. Uvek je neprijatelj neuporedivo jači, na šta je još Delbrik upozoravao, skrenuvši pažnju čak i na samog Herodota koji je tvrdio da je Kserksova vojska u svom pohodu na Grčku brojala čak 4,200.000 ljudi. Delbrik je nakon pomnih proračuna došao do zaključka da bi ta vojska morala da ima marševsku kolonu dugu najmanje 3000 km – što je, naravno, nemoguće. Po njegovom mišljenju koje je danas opšte prihvaćeno, ta vojska nikako nije mogla da ima više od 150.000 ljudi. Cezar je, opet, tvrdio da je broj Helveta koji su krenuli na Galiju iznosio, zajedno sa ženama i decom, 368.000 osoba – danas se smatra da ih je moralo biti najmanje tri puta manje. Po pisanju švajcarskih letopisaca, vojska Karla Smelog je kod Granzomona brojala 100.000 do 120.000 ljudi a kod Murtenoma oko 300.000 ljudi. Međutim, pukom srećom su sačuvani platni spiskovi vojske Karla Smelog pa Delbriku nije bilo teško da dokaže da je njegova vojska u prvom slučaju brojala oko 14.000 ljudi a u drugom oko 18.000 ljudi. Švajcarci su se hvalili da su kod Granzomona ubili 7000 Karlovih vojnika, a stvarni gubici Burgundaca su iznosili samo 7 ubijenih vitezova i nekoliko običnih vojnika. Do Delbrika, skoro svi nemački istoričari su tvrdili da su u bici kod Hahelsberga, za vreme Napoleonovih ratova, Prusi ubili najmanje 4000 Francuza (a Trajčke je čak tvrdio da je u toj bici od 9000 Francuza samo 1700 iznelo živu glavu). Francuzi su, međutim, imali samo 30 poginulih... a mogli bismo da navedemo bezbroj takvih slučajeva.
« Last Edit: January 16, 2011, 08:42:32 am by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #1 on: October 08, 2010, 10:05:27 pm »

Ni u novije doba situacija nije bitno drugačija i realnija – dovoljno je, na primer, samo pogledati knjigu Petra Tomca o Prvom svetskom ratu  u kojoj on u fusnotama daje podatke o gubicima u bitkama onako kako ih zaraćene strane iznose u svojim zvaničnim publikacijama, a nesrećni istraživač najčešće može samo da se pita da li oni uopšte govore o istoj bici. Posebno je zanimljivo to što posle Drugog svetskog rata verovatno niko nije toliko krio sopstvene a preuveličavao tuđe gubitke kao američka armija. Amerikanci ni do dana današnjeg nisu objavili stvarne podatke o svojim gubicima u Korejskom ratu, pa se u njihovim publikacijama i još uvek koriste cifre objavljivane tokom samog rata – čak ni najnovija publikacija o Korejskom ratu ne donosi ništa novo o njemu.  Kada je, pak, mađarski istoričar dr Ištvan Toperčer napisao i objavio knjigu o vazdušnom ratu nad Vijetnamom,  koristeći do tada nekorišćene vijetnamske, ruske i američke izvore, bio je uhapšen pri dolasku u SAD zbog čega je izbio pravi međunarodni skandal, a autor je jedva izbegao američki zatvor zbog odavanja vojne tajne. Naime, dr Toperčer je vrlo ubedljivo dokazao da su američki gubici u avionima bili najmanje pet puta veći nego što su Amerikanci zvanično priznavali – a naročito su umanjivani gubici u vazdušnim borbama. Poznato je da ni jedan od oborenih američkih pilota po povratku iz vijetnamskog zarobljeništva nije hteo da prizna da je oboren u vazdušnoj borbi od strane vijetnamskog pilota. A tek kada je reč o ratovima protiv Sadama Huseina i protiv SR Jugoslavije 1999. godine, više čak ni ona zapadna stručna štampa i naučni krugovi koji su posebno naklonjeni svojim vladama ne uzimaju za ozbiljno zvanične tvrdnje o američkim gubicima u ovim kampanjama. Dakle, očigledno je da Srbi nisu ti koji su izmislili preuveličavanje neprijateljskih snaga i njegovih gubitaka. To je uvek bilo i ostalo sasvim uobičajeno (i donekle razumljivo), pa stoga treba biti vrlo oprezan pri korišćenju takvih podata, čak i kada su zvanični.
   Kada pristupa izučavanju neke ratne operacije, bitke (borbe, boja) ili celog rata, vojni istoričar mora najpre da izvrši procenu situacije upravo na isti način na koji to radi komandant koji treba da izda naređenja za vođenje borbe (operacije, bitke ...). A budući da smo mi to prethodno već učinili u jednom radu,  zadržaćemo se striktno na pokušaju rekonstrukcije same bitke na Čegru odnosno Kamenici.
Na Kamenici su Srbi doživeli težak i ponižavajući poraz, a narodna tradicija je, kako to obično biva, odmah našla razloge za slom – te Sinđelić je hteo sam da se dokopa bogatog Niša, te Miloje Petrović je od Turčina dobio lubenicu punu dukata, Dobrnjac je izdao... Panika je zahvatila narod i celu zemlju, tim pre što se pročulo da se bosanski vezir sprema da u avgustu “dovrši zaposedanje Srbije”.  Upravo u to vreme u Srbiju dolazi Filip Višnjić koji ne zna ni da postoji nekakva razlika između moćnika zulumćara i onih Turaka i muslimanske raje koji su se ponašali korektno prema svojim komšijama hrišćanima i strepeli i od dahija i od vojske (a istini za volju, bilo je i takvih) – borba se vodila protiv Turčina uopšte. On na Drini nastupa sa svojom epopejom o ustanku, traži uzroke srpskom ustanku i vraća se na Kosovo da tu traži objašnjenje;  najavljuje stvaranje slobodne srpske države na tradiciji Kosova i istovremeno poziva na oslobođenje porobljene braće u Bosni, a u “Boju na Loznici” opeva pobedu nad turskim agama i begovima koji drugog zanata i nemaju nego da žive od sirotinje raje. U isto vreme, starac Raško na Deligradu peva o Prizrenu, Đakovici, Prištini, Novom Brdu, Banjskoj, Mitrovici, Vučitrnu i Janjevu kao o sedištima turskih paša. 
   Tokom 1809. i 1810. su se suprotnosti između starešina i naroda kao i između samih starešina dramatično zaoštrile. Zapravo, vojvode u Mačvi su se još 1806. godine plašile da ih narod ne pobije. “Boj na Salašu” umesto Miloša Obilića, Relje Krilatice i Kraljevića Marka opeva tri nove srpske vojvode – Katića, Vujicu i Čupića koji piju dok narod gine. Miloja je Posle Kamenice narod hteo da kamenuje, smatrajući ga odgovornim za poraz. Kružila je legenda da je u mačvanskim selima Novo Selo i Prnjavor za sedam godina samo sedam ljudi umrlo na ponjavi, kod kuće, dok ih je dvesta sedam palo u boju. “Narod želi samo da prestane rat i bespokojstvo i neka stalna vlast da nastupi”, zabeležio je Stratimirović. I dok je narod krvario i ginuo, postupno se stvarala i jačala nova vlast čiji pritisak se sve više osećao. U Poreču su trupe htele da napuste Dobrnjca, a Miloša Pocerca su nešto kasnije ubili hajduci. I nije nimalo slučajno što je upravo u to vreme Filip Višnjić uveravao borce na drinskom frontu da su oni borci iz naroda, sirotinja raja, jedini nosioci ustanka i da moraju i dalje disciplinovano da se bore, istovremeno kritikujući knezove koji nikad “nisu bili radi kavzi”. Po V. Ćoroviću, smisao čuvenih stihova iz pesme “Početak bune na dahije” je upravo nezadovoljstvo naroda starešinama 1809. godine.  Istovremeno je i dobro poznati sukob među vojvodama došao do usijanja pa je tako, na primer, Mladen Milovanović 7/19. septembra 1809. godine pisao da se tajno ubije Milenko Stojković.
Da bi razumeli događanja na južnom vojištu oko Niša, moramo da se osvrnemo i na jednu zaista važnu činjenicu koja je prethodila srpskoj ofanzivi – a to su pobune u srpskoj vojsci, i to ponajpre pobuna Resavaca protiv Stevana Sinđelića u martu 1809. godine koja je stišana tokom druge polovine istog meseca, a krajem aprila (sve po starom kalendaru) je Mladen od Prozorovskog dobio zlatnu medalju na plavoj pantljici sa dekretom kao znak priznanja za gušenje pobune u Srbiji.
Verovalo se da je glavni krivac za poraz na Kamenici 19/31. maja 1809. godine bio Miloje Petrović Trnavac, komandant srpske vojske na Niškom frontu. Njegov sukob sa Petrom Dobrnjcem ali i drugim, nižim komandantima, u narodu je opšte prihvaćen kao uzrok za neslogu i nejedinstvo u rukovođenju operacijama i za greške koje su učinjene oko opsade Niša što je, na kraju, dovelo do poraza na Kamenici i do brze propasti južnog srpskog fronta. Miloje Petrović je, uglavnom zbog toga, kasnije platio glavom: na njemu je ostala ljaga da je svojom nesposobnošću, sebičnim razlozima i kukavičlukom doprineo pogibiji Stevana Sinćelića i propasti nekoliko hiljada boraca na Čegru, usled čega je došlo do odsudnog preokreta u daljem razvoju Prvog srpskog ustanka.
U istoriografiji se, počev od Vuka i Memoarista pa sve do danas, zadržalo takvo shvatanje o istorijskoj orgovornosti Miloja Petrovića koja je bila utoliko veća što je, zbog grešaka koje je počinio kao komandant južnog srpskog korpusa, ustanak zapao u veliku vojnopolitičku krizu iz koje se više nije ni izvukao, sve do konačnog sloma 1813. godine. Mećutim, pažljivije razmatranje autentične, službene dokumentacije ukazuje na činjenicu da Miloje Petrović samo delom snosi ličnu krivicu, čak nezavisno i od činjenice da su Hajduk Veljko i Petar Dobrnjac bez Milojeve saglasnosti (kako je to u istoriografiji uopšteno prihvaćeno) otišli na Gurgusovac upravo u vreme turskog napada na Sinćelićev šanac na Čegru.
Da bi se utvrdilo šta se, zapravo, stvarno događalo na Kamenici, treba razmotriti neka ozbiljna pitanja koja su, čini nam se, potpuno zanemarena i do naših dana ostala bez pravog odgovora.
Možda najvažnije pitanje jeste šta se to, zapravo, dešavalo sa izvršenjem srpskog ratnog plana u periodu od odlaska iz Deligrada, negde oko 21. aprila⁄3. maja, pa do bitke na Kamenici 19⁄31. maja. Zatim, kako se Miloje Petrović ponašao kada je, u ovom intervalu, došlo do teškoća oko zauzimanja Niša i oko poboljšanja stanja u tamošnjoj srpskoj vojsci. Da li je kamenički poraz zaista, kako se veruje, neposredno doprineo turskoj provali dolinom Morave do Požarevca i zašto Miloju Petroviću, kao komandantu južnog fronta, nije odmah sućeno za pretrpljeni poraz? Ovakvih pitanja bez adekvatnog i logičnog odgovora zapravo ima daleko više, ali smo se mi ovom prilikom usredsredili na ova četiri koja nam se čine najvažnijim za naša istraživanja jer smatramo da bi upravo odgovori na njih, premda naoko nedovoljno bitna i ne baš preterano važna, pritom još i bez dovoljno sačuvane dokumentacije, ipak znatno doprinela iznalaženju boljeg objašnjenja za srpski poraz. Da li u Karađorđevoj službenoj prepisci o zbivanjima na Kamenici možemo da pronađemo bar nešto što bi doprinelo potpunijoj oceni ovog događaja koji se odigrao 19/31. maja 1809. godine? Čini se da u savremenim dokumentima ipak možemo da izdvojimo neka koja imaju i širi značaj za ocenu čitavog ratovanja sa Turcima na jugu Srbije u prvoj polovini 1809. godine. Stoga ćemo krenuti redom koji nam se čini najlogičnijim i najprihvatljivijim.
Za nastupanje ka Nišu su kao komandanti određeni Miloje Petrović Trnavac kao glavni komandant i Petar Dobrnjac (pod čijom neposrednom komandom su bile resavska, paraćinska, ražanjska i polovina požarevačke nahije). Miloje je iz Beograda otišao 31. marta/12. aprila, a sa njim i za njim je poslato još 12 topova, 3 veće haubice, merzeri i dvoja potpuno opremljena kovačka kola sa jednim majstorom i 12 pomoćnika. Do tada je iz Beograda otišao i sovjetnik Jovan Protić – i to u Resavu da bi iz tamošnjih barutana odvezao barut u logor Petra Dobrnjca. Do tada je na Deligradu komandovao Petar Dobrnjac, i to veoma uspešno. Mladen Milovanović je bio čvrsto uveren da će srpske snage zauzeti Niš, ali nije želeo da sva slava za taj uspeh pripadne Dobrnjcu koji je bio i njegov i Karađorđev protivnik, te je u dogovoru sa Karađorđem postavio za glavnog komandanta srpskih snaga prema Nišu Miloja Petrovića. Uprkos svemu i bez obzira na to što su starešine bile duboko podeljene na “Milojevce” i “Petrovce” – a što je svakako trebalo imati u vidu i možda najpre razrešiti postojeće nesuglasice među vođama (što bi svakako umnogome doprinelo jedinstvu u borbenim redovima), srpska vojska je krenula u nastupanje ka Nišu.
O tome kako je došlo do zastoja u srpskim operacijama oko Niša i šta je predstavljalo osnovnu poteškoću u sprovoćenju srpskog ofanzivnog plana najbolje govori lično Miloje Petrović, samo dve nedelje pre Sinđelićeve pogibije na Čegru. U pismu Sovjetu iz Kamenice od 5/17. maja on izveštava:  “Poznato vam tvorim, kako sam dosad već tri pošte poslao, da mi džebane i vojsku što brže ovamo pošljete, zašto vojska Turska svaki dan dolazi u Niš i iz svi strana, i eto do danas niti odgovora od vas neimam, a kamo li da ste mi džebane i vojsku poslali. Zato ako mislite u životu sačuvati i ovu sirotinju ne izgubiti, nezaderžano mezulski džebanu i vojsku ovamo pošljite; zašto znate li da će nas Turci umuaseriti do nekoliko dana, ako vojska ne dođe. A koliko sam džebane poneo iz Beograda poznato je Vam – i eto do sad do tolikoe došlo da više od 7 sanduka neima u celom logoru. A svaki dan bijemo se i po 1000 pušaka izbacimo, iz toga možete suditi kakovae nam nužda i nevolja. Iz toga uzroka, ako znate šta je nevolja i kako može od nas biti rasudite i nama u pomoć uskorite što brže možete, dokle put nam Turci nisu presekli, tako, da niti pismo možemo vam poslati. Koe ako neuskorite s džebanom i s vojskom, budite uvereni da će se skoro to nam slučiti...”. Miloje sugeriše Sovjetu da se o tome izveste Rodofinikin i sam Prozorovski, “zašto ovamo ožive Turčin sa svi strana, kao list na gori, i svaki dan dolazi u Niš vojska (...) da neznam od brige šta ću činiti, niti kako će se ovo mesto održati. A kamo li što je Deligrad ostao gotovo prazan i evo se bojim da Turci kakovu štetu u njemu neučine; a nama neka bude Bog u pomoći!” — Miloje je izveštavao još i da su vidinski Turci krenuli ka Timoku da haraju “sirotinju”, zbog čega je tamo poslao Hajduk Veljka “na sretenije Turaka”. Kako se vidi, Miloje je za kratko vreme u tri maha molio za pomoć, iznoseći Sovjetu razloge za to. Koliko se zna iz drugih izvora, bilo je to u vreme kada su arnautske paše iz kosovskih sandžaka i iz Leskovca došle u okolinu Niša, a da je Ismail beg iz Sereza bio na putu za Sofiju sa oko 18.000 vojnika – upravo koliko je brojao ceo srpski korpus prema Nišu!
U Beograd je 17/29. aprila stigao glasnik koga su Miloje Petrović i Petar Dobrnjac poslali Sovjetu i koji je izjavio da je Niš opkoljen. Miloje i Petar su takođe javili da su prilikom prodiranja ka Nišu vodili žestoku bitku sa Turcima u kojoj jesu potukli neprijatelja, ali su imali veliki broj ranjenika zbog čega su tražili da im se hitno pošalje veći broj ljudi koji znaju da previjaju ranjenike.
Po austrijskom izveštaju od 29. aprila/11. maja, Miloje i Petar su prodrli do Matejevca, na svega dva sata od Niša. Jedne noći su napali predgrađa Niša, ali su Turci izgleda bili unapred izvešteni za ovaj napad, pa su uspešno odbili Srbe koji su izgubili 66 ljudi – uz mnogo ranjenih. Četrdesetak bećara je prodrlo do predgrađa Mala Jagodina, ali su bili prisiljeni da se sklone u jedan podrum u kome su ih Turci opkolili nameravajući da ih umore glađu. 
   Mladen Milovanović je 28. aprila/10. maja dobio pismo od Miloja Petrovića u kome ga ovaj izveštava da je u svim logorima svojih jedinica objavio da se traže dobrovoljci koji bi krenuli u Bugarsku i Makedoniju da tamo dižu ustanak. Miloje je potencijalne dobrovoljce bodrio obećanjem da će i on uskoro krenuti za njima sa svim svojim snagama, sve sa ciljem da oslobode braću po veri.  Nešto kasnije je stigla vest da je Miloje “u različite krajeve Bugarske poverljive ljude izaslao, koji će pozivati hrišćane da se dižu na oružje”. 
   U austrijskom izveštaju od 30. aprila/12. maja se navodi da su Miloje i Petar pisali Sovjetu da su u jednoj borbi kod Niša zarobili 12 Turaka koje je sovjetnik Jovan Protić doterao u Beograd. Istovremeno se govorilo da su Srbi opkolili Leskovac, dok je kruševački knez sa svojim ljudima krenuo u nastupanje prema Pustoj Reci.
   U austrijskom izveštaju od 24. maja/3. juna pisalo je da je u Niš već stigao Karafejza sa 10.000 ljudi a da je pristizao i sereski beg sa 15.000 koji su već stigli u Sofiju. Štaviše, Karafejza je, po istom izveštaju, već pokušao ispad iz Niša (pri čemu je prodro do Banje ili Deligrada) ali da je odbačen nazad u tvrđavu.
   O samoj bici na Kamenici nema mnogo auetntičnih izveštaja, tek nekoliko pisama.
   U vreme Kameničke bitke Karađorđe još nije započeo opsadu Novog Pazara i osvajanje novopazarske varoši. Pa ipak, on sve do 24. maja/5. juna nema izveštaj od Miloja Petrovića o tome šta se događa – kako sam kaže, “da znam zacelo kakose je ta nesreća dogodila”.  Tek tog dana, nakon pada Sjenice, kurir Stevan Kovačević mu je doneo iz Deligrada Milojevo pismo u kome je stajalo da se kod Niša prava nesreća “slučila” – da je šesdeset hiljada Turaka udarilo na Srbe i da su, po ceni od deset hiljada poginulih, savladali Srbe i primorali ih na povlačenje: “a naši nisu se mogli obderžati nego jedva su se kurtalisali i reterirali u Deligrad, a naše 3 nahije što su bile jesu se iskorenile”, i da u Niš stalno pridolaze nove turske trupe.  Čak ni kada mu je stiglo ovo pismo, Karađorđe još nije smatrao da je srpsko povlačenje od Niša poraz velikih razmera (Miloje je nešto kasnije navodio samo hiljadu poginulih Srba), pa je tek 30. maja/11. juna (kada je raščistio sa Turcima na ovoj strani) krenuo iz Sjenice za Novi Pazar.  Toga dana, pri odlasku iz Sjenice, Karađorđe izveštava Rodofinikina da Turci sa velikim snagama navaljuju svuda na “srpske logore” i moli za rusku pomoć, a za poraz na Kamenici kaže kako je na deset hiljada poginulih Turaka palo hiljadu Srba (“a mi smo nji 20 kata više pobili nego oni nas”) i da su se ostali Srbi vratili u Deligrad.  Posle toga, tek 16/28. juna, pišući iz Topole Rodofinikinu i govoreći o porazu pod Nišom, Karađorđe javlja “a za u Deligradu jesam razumeo iz pisma kuma Stevana izvesno kako narod na g. Miloja žali a ne promišlja da može biti da je ono i naša pogreška bogu te se ono onako slučilo ..”  Ovako je pisao Karađorđe dok su Turci još uvek uzalud napadali prednje Deligradske položaje (pre nego što su ga sasvim opseli) i kada su trpeli velike gubitke na njegovim prilazima.
« Last Edit: January 16, 2011, 08:46:29 am by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #2 on: October 08, 2010, 10:07:34 pm »

Glavni izvori o samoj bici su Vuk i Batalaka. Njihovi opisi bitke su usvojeni kao autentnični iako su oni sami prilično kontradiktorni – najpre međusobno, a pogotovo sa prethodnim zvaničnim izveštajima.
   Vuk prvi put govori o Kamenici u delu “Miloš Obrenović knjaz Serbii ili građa za istoriju srpskog naroda” objavljenom 1828. godine u Budimu. Po njemu, srpska vojska iz Deligrada stigne do Niša gde na Kamenici podigne šanac (najbliži samom gradu – svega pola sata hoda), dok neke čete prodru i dalje od samog Niša. Pošto su se u međuvremenu Turci  uverili da od ruskog prelaza Dunava nema ništa, oni upute svoje snage iz Bugarske ka Nišu. Jednog dana, baš kada je Petar sa konjicom otišao ka Gurgusovcu, napali su Turci srpski šanac na Kamenici u kome je bilo oko 3000 ljudi, najvećim delom iz Resave. Vuk je naveo kako je teško utvrditi da li Srbi nisu smeli bez konjice da pomognu svojim ugroženim saborcima ili to nije dao sam Miloje. U svakom slučaju, oni su samo gledali kako se Sinđelićevi borci sami tuku sa Turcima. Kada su Turci svojim mrtvima popunili rov ispred šanca, uspeli su preko leševa da prodru i u sam šanac. Pošto su u borbi prsa u prsa Turci počeli da nadvladavaju, Stevan Sinđelić opali iz pištolja u džebanu pa od eksplozije poginu i mnogi Turci i ono malo Srba što ih je još bilo oko njega. Od Srba je preživelo samo desetak ljudi pomešanih sa Turcima. Kad su to videli Srbi iz ostalih šančeva, oni ostave i šančeve i topove i pobegnu ka Deligradu. Turci su ih gonili delom puta i mnoge od njih pobili.  Dalje pripovedanje Vukovo o borbama nakon Kamenice je vrlo sumarno i, sasvim sigurno, ne baš najtačnije; stoga ga ovom prilikom nećemo ni iznositi.
   Već nekoliko decenija kasnije, Vuk će dati nešto drugačiji prikaz kameničkog boja.  On tada navodi da je rilikom zauzimanja položaja oko Niša resavski knez Stevan Sinđelić sa svojim snagama napravio šanac kod sela Kamenica. Pošto su izvršili koncentraciju svojih snaga u Nišu, Turci negde oko Petrovog dana, baš kada je Petar Dobrnjac sa konjicom Hajduk Veljka otišao u pomoć srpskim snagama kod Gurgusovca, napadnu Turci svom silom na resavski šanac. Vojnici iz drugih šančeva su hteli da idu Resavcima u pomoć, ali im je Miloje to zabranio naredivši da niko ne sme ni da mrdne već da mora da čuva svoj šanac. Turci su jurišali na resavski šanac u talasima koje su Resavci isprva uspešno odbijali, nanoseći Turcima velike gubitke. Premda su opkopi oko šanca bili ispunjeni turskim leševima ovima konačno pođe za rukom da prodru u sam šanac gde nastane očajna borba prsa u prsa. Kako to Vuk slikovito kaže, “ ... i stanu se sa Srbima biti puškama kijački, sjeći i bosti sabljama i noževima, i čupati se za vratove.” Kada je knez Stevan video da Turci pobeđuju, on iz pištolja zapali džebanu i odleti u vazduh sa mnogim Srbima i Turcima koji su bili oko njega. I tako izginu svi Resavci kojih je, kako se tada govorilo, bilo oko 3000, i samo se seiz kneza Stefana spasao. Ovaj mladi crnomanjasti momak uzjaše kneževog konja i pomeša se sa Turcima koji su ga smatrali za Ciganče u službi nekog od Turaka, pa on tako pobegne ka Srbima i ispriča im šta se dešavalo u resavskom šancu.  Batalakin opis bitke se uglavnom poklapa sa ovim drugim Vukovim opisom.
Međutim, srpska istoriografija je u pogledu bitke na Kamenici načinila kapitalnu grešku koja nam se i inače često i prečesto dešava, ogrešivši se o osnovno metodološko pravilo usvojeno još u antici – zanemarila je mišljenje druge strane u sukobu koje je podjednako važno kao i naše a svakako daleko važnije od stavova i tvrdnji naših saveznika (i drugih manje ili više zainteresovanih posmatrača). Srbi su, jednostavno, odlučili da zaborave na činjenicu da su i Turci svakako imali svoje podatke i shvatanja, svoje mišljenje o zbivanjima na Kamenici, a sve to je bilo utoliko lakše što autentičnih turskih dokumenata i arhivske građe iz tog perioda skoro da i nema – što je zaista neobično kada se zna sa kakvom su preciznošću Osmanlije odvajkada beležile svaki događaj i svaki podatak, čak i ono što je bilo od očigledno minornog značaja. Treba, međutim, imati u vidu da je vreme o kome ovde govorimo doba dramatičnog slabljenja centralne vlasti i sve očiglednije samovolje lokalnih moćnika koji su slabo marili za mišljenje i volju Visoke Porte, vreme sveopšteg rasula i bezvlašća, i da je upravo u tom nesrećnom periodu Stambol uporedo vodio ratove na nekoliko frontova – a o unutrašnjim nemirima i sukobima da i ne govorimo. To je najverovatnije razlog što ni kod nas ni u turskim arhivima i bibliotekama nismo uspeli da pronađemo veći broj značajnih dokumenata koja bi se odnosila na bitku kod Kamenice.
Dokumenta koja smo uspeli da pronađemo i ovde predstavimo a koja se bar indirektno odnose na bitku na Kamenici sačuvana su u Merhum Osman Šuhdi efendijinoj biblioteci koja se nalazila u dvorištu Careve džamije u Sarajevu. Kada je 1323. godine po Hidžri (1905. godine) za bibliotekara postavljen šejh Sejfudin Fehmi ibni Ali Kemura, uz ostale knjige i dokumenta mu je predato i nekoliko džiltova  “Šerijatskih sidžila”.  Nakon izvesnog vremena, kada ih je sredio i pomno proučio, šejh Sejfudin Kemura je zaključio da u njima ima i spisa i dokumenata od velike istorijske važnosti koje bi vredelo prevesti i pružiti na uvid široj javnosti. Veliki zaljubljenik u istoriju (pre svega Bosne i Bošnjaka), on je, između ostalog, izdvojio neka dokumenta koja su se odnosila na Prvi srpski ustanak i publikovao ih (zajedno sa objašnjenjima i komentarima, nešto svojim a nešto preuzetim iz drugih knjiga i arhivske građe) u Sarajevu 1914. godine pod naslovom “Prvi srpski ustanak”.  Knjiga je očigledno objavljena neposredno uoči Prvog svetskog rata jer šejh Sejfudin Kemura u uvodu pominje i carsku proklamaciju kojom su Bošnjacima, nakon svega, zajamčeni i “stari običaji” – dakle, moralo je to biti pre no što je država Osmanovića konačno izgubila svaki uticaj u ovim oblastima, a svakako pre stvaranja Kraljevine SHS. Time se mogu objasniti i neki njegovi komentari i stavovi koji su bili, u najmanju ruku, nepovoljni po Srbe, a često i neprijateljski, pogrdni pa i podsmešljivi. Kada se situacija na balkanskim prostorima drastično promenila, knjiga je diskretno povučena i nestala iz opticaja; nije nam, zapravo, ni poznato u kom je tiražu štampana, ali su, po našim saznanjima (bar u našim krajevima), sačuvana jedva 2-3 primerka do kojih je praktično nemoguće doći – dok nam je sudbina sidžila iz sarajevske biblioteke, nakon ovog nesrećnog i burnog veka koji je ostao za nama, danas nepoznata. Zapravo, knjiga šejha Kemure, takva kakva je, ne bi ni mogla da bude od neke velike koristi današnjim istraživačina – najpre zbog lošeg prevoda (jer se već na prvi pogled uočava da šejh Sejfudin Kemura uopšte nije poznavao vojnu tematiku, pa samim tim ni vojnu terminologiju) i nerazumljivog jezika koji obiluje arhaizmima i turcizmima na koje uvaženi autor sa neskrivenim ponosom posebno ukazuje, a koji se u to vreme već odavno više nisu koristili ni u Bosni, mada bi to bar donekle moglo da se objasni činjenicom da su se među bosanskim intelektualcima i potomcima starih begovskih porodica još dugo nakon raspada Osmanskog Carstva upravo takvi izrazi neretko koristili da bi pisac ili govornik svoju erudiciju pokazao i dokazao poznavanjem arapskog, turskog i persijskog – ili bar nekih reči i izraza iz tih jezika – a što nama danas samo dodatno otežava posao. Istini za volju, najveći problem predstavljaju arhaizmi i lokalizmi, ali je šejh Kemura, srećom, bio dovoljno mudar da uz svoje prevode da i prepis originalnih dokumenata, što nam pruža priliku da sada uradimo nove i, nadamo se, jasne i razumljive prevode koji bi mogli da budu od koristi istoričarima koji se bave ovim događanjima i ovim periodom naše istorije.
Na samom početku knjige, šejh Kemura navodi da je u 41. sidžilu pronašao ferman kojim se bosanskom valiji izdaje naređenje da povede izvestan broj askera i ode da uguši pobunu smederevske raje. Nakon toga je u mnogim sidžilima pronašao fermane, bujruldije i šerijatske ilame u kojima se pominjala ta nepokorena raja, kao i Bošnjaci koji su išli da ratuju kako bi istu tu raju doveli u red. Nažalost, autor u knjizi (iz samo njemu poznatog razloga) nije dao ni prepis ni prevod pomenutog fermana iz 41. sidžila koji bi za nas danas bio možda i najvažniji i najzanimljiviji dokument iz “Šerijatskih sidžila” koji se odnosi na Prvi srpski ustanak. Kakva je bila dalja sudbina ovog fermana nije nam poznato, kao što ne znamo ni da li ga je šejh Kemura kasnije ipak objavio u nekoj drugoj knjizi ili tekstu.
Na 133. strani sidžila broj 43 nalazila se bujruldija bosanskog valije Abu Bekir paše koja kaže:
“Veleučene, premudre kadije grada Travnika, Tešnja, Gračanice, Gornje Tuzle, Zvornika, Šapca, Srebrenice, Višegrada, Čajniča, Prijepolja i Novog Pazara, i vi kapetani, dizdari i ostali zapovednici grada Travnika, Vranduka, Tešnja, Doboja, Maglaja, Sokolca (kod Gračanice), Srebrenika,  Brčkog, Teočaka, Zvornika, Šapca, Srebrenice, Kušlata, Višegrada, Sarajeva, Dobruna, Hisardžika  i Rudočaja , primite na znanje.
U ponedeljak, 4. dana ovog meseca safera  mi je po Veliudin agi, sluzi velikog vezira, stigao carski ferman kojim mi se naređuje da što hitnije odem da bih smirio i izgladio sukob i pobunu do koje je zbog izvesnih uzroka došlo između beogradskih jamaka  i smederevske raje. Stoga sam u Sarajevu odmah pobio svoj barjak sa tugovima jer nameravam, uz pomoć Alaha, da krenem već za pet–šest dana. Uzeću sa sobom pet konjaničkih topova, džebhanu, kola i ostale potrepštine koje su mi neophodne za odbranu i dejstva onako kako to običaji nalažu. Odlučeno je da iz svakog grada uzmem od svakih šest čuvara  po jednog, pa mi stoga što pre pošaljite iz vaših gradova te čuvare po dole navedenom spisku. Neka svi gore pomenuti, u dogovoru sa gradskim zabitom,  pošalju u moju ordiju svakog šestog nefera  ne časeći ni časa, jer bi u slučaju kašnjenja mogli da budu strogo kažnjeni. Ova bujruldija napisana na bosanskom Divanu vam je upućena da biste, čim je primite, uradili sve onako kako piše, a čuvajte se i klonite svakog odstupanja od zapovesti. Pisano 7. dana meseca safera godine 1219.  Prispelo u Sarajevo 10. dana [meseca safera]. U skladu sa zaključkom ejaletskog veća odredite iz dole navedenih gradova po jednog od svakih 6 vojnika, otpremite ih što pre prema ovom spisku i stavite ga pod džebedžibašinu  komandu radi čuvanja džebhane, kako to nalažu stari običaji.

Iz grada Travnika   2   vojnika
Iz grada Vranduka   2   vojnika
Iz grada Tešnja   3   vojnika
Iz grada Doboja   2   vojnika
Iz grada Maglaja   2   vojnika
Iz grada Sokolca   2   vojnika
Iz grada Srebrenika   3   vojnika
Iz grada Brčkog   2   vojnika
Iz grada Teočaka   4   vojnika
Iz grada Višegrada   2   vojnika
Iz grada Samobora   3   vojnika
Iz grada Sarajeva   1   vojnika
Iz grada Dobruna   3   vojnika
Iz grada Hisardžika   2   vojnika
Iz grada Radoševa   3   vojnika
Iz grada Zvornika   13   vojnika
Iz grada Šapca   8   vojnika
Iz grada Srebrenice   5   vojnika
Iz grada Kušlata   2   vojnika
UKUPNO   64   vojnika

Na valijinu zapovest, ovaj spisak vojnika sačini valijin ćehaja Salih.
Na 19. strani 49. sidžila zaveden je ferman sledeće sadržine:
“Nekadašnji veliki veziru a sadašnji bosanski valijo, primi ovo na znanje. Pre izvesnog vremena je sklopljen mir između našeg Carstva i Rusije. Međutim, pre nego što su naši izaslanici uopšte i prispeli na dogovoreno mesto i započeli pregovore, iz Rusije nam je stiglo pismo iz koga se jasno vidi da će nam ta zemlja ovih dana objaviti rat i da će preći granicu. Kako će, dakle, između mog carstva i Rusije ponovo nastupiti ratno stanje, to je neophodno kule i gradove duž granica što pre opremiti, utvrditi i dopuniti vojnicima, a osobito obratite pažnju na čuvanje granice sa srpske strane kako neprijatelj ne bi tu mogao da pređe na našu teritoriju.
Gledaj da na sve strane utvrdiš granice sa što više vojnika, jer je to i tvoja verska dužnost.
Veziru moj! Verujem da mogu da se uzdam u tebe i nadam se da ćeš izvršiti moje naređenje i postupiti kako ti vera nalaže. Čim ti stigne ova moja visoka zapovest, ne oklevaj već smesta dobro utvrdi bosansku granicu, i čuvaj je od srpskih nepokornika da ne bi mogli ni na koji način da iskoriste priliku i pređu bosansku granicu. Voleo bih da gledam kako danonoćno bdiš i čuvaš bosansku granicu od srpskih odmetnika, paziš na njih i pripremaš sve što je potrebno. Zato ti šaljem ovaj ferman i naređujem ti da postupiš u skladu sa njim čim ti rečeni ferman prispe. Dužan si da ga u potpunosti poštuješ i da se čuvaš i kloniš svakog neslaganja i odstupanja od naređenog, primi to na znanje i na moj se znak osloni.
Pisano početkom safera godine 1224.  u Kostantiniji.”
Na 22. strani istog (49.) sidžila nalazio se još jedan ferman, kao naredba da se lepo primaju i propraćaju nemački tatari, a koji glasi:
“Uvažene kadije i podkadije od moje prestonice preko Bosne do granice, vi koji ste izvor znanja i govora, i vi vođe i zapovednici, neka vas Alah uzvisi u časti. Kada vam stigne moj visoki ferman, primite na znanje ove moje reči. Nemačka pošta koja dolazi i prolazi treba u svakom kadiluku na koji naiđe da dobije stražu koja će je čuvati kroz opasna mesta. Da ne bi čekali, smesta im odredite čuvare muslimane, i to po uobičajenim cenama. Između mog i nemačkog carstva vladaju mir i prijateljstvo, pa njihovi tatari treba sasvim mirno i slobodno da dolaze i prolaze i da budu bezbedni. Kadije moje, znate da je to ugovorom zajamčeno da nemačka pošta i u dolasku i u odlasku, u svakom kadiluku u koji stupi od granice do Stambola i od Stambola do granice, bude ispraćena bez ikakvog zadržavanja, a na opasnim mestima im po uobičajenoj ceni dajte vodiče kako bi mirno i slobodno dolazili i prolazili. Stoga izdajem ovaj moj ferman kome ste dužni da se poklonite i njime vam zapovedam da postupate onako kako vam je rečeno i da se klonite i čuvate svakog protivljenja. Primite to na znanje i uzdajte se u moj znak.
   Pisano u Kostantiniji, krajem safera 1224. godine.”
Na istoj strani istog sidžila stajao je još jedan ferman, kao objava da su Rusi napali tursku zemlju a da će uskoro i Srbi krenuti u napad, te da se turska strana potrudi da potuče i razbije Srbe i da odbije njihov napad. Nakon uobičajene titulacije sledi ovaj tekst:
“Veleučeni bosanski veziru! Upoznat si sa ruskim pokretima od pre izvesnog vremena, kao i sa tim da su ti pokreti uzdrmali i Srbe i podstakli ih na ustanak i pokret, pa treba od njih čuvati svoje carstvo i osobito bosanske granice. Već sam ti ranije fermanom naredio i zapovedio, a sada sam primio pismo od valije iz Silistrije i seraskera na Dunavu Husrev Mehmed paše u kome javlja da verski i carski neprijatelj Moskov  navaljuje na Oziju i Jerkjok,  što predstavlja najavu rata. Kada se to desi, onda će srpski odmetnici, koji se i ne razlikuju od Rusa, u dogovoru sa njima svakako navaliti u svojoj okolini, pa treba osobito na bosanskoj granici utvrditi i dobro paziti kule i gradove kako odmetnici ne bi mogli da prođu. Uz pomoć Alaha ćemo ih potući, udaljiti od granice i očistiti tursku zemlju od njihove pogani. O tome ti ne treba dalje ni govoriti jer znaš da to spada u verske dužnosti, a kako si ti svestan i mudar znaćeš i sam koja su to mesta koja treba ojačati i utvrditi kako ne bi mogli da prođu. Budi stalno na oprezu pa ćeš ih uz pomoć Alaha u duše svečeve potući i tako steći čast i svetlilo na oba sveta. Zato ti izdajem i hitno šaljem ovaj ferman. Znaj da ovo vreme nije kao prošla vremena, a ovo vojevanje nije kao što je nekad bilo. Neka se sada svaki musliman koji je voljan da sačuva čast vere i carstva potrudi na svaki način i neka svi oni, ujedinjeni, golim sabljama navale na neverničke snage i osvete im se. Zato će svako ko odluči da žrtvuje glavu i dušu biti nagrađen na oba sveta, dok će oni drugi na isti način dobiti po zasluzi.
   Primi to na znanje i kaži svim muslimanima koji u sebi imaju osećaj za veru i muslimansko junaštvo i upornost, neka sada obrate pažnju. Stoga se izdaje ovaj visoki ferman kome ste dužni da se poklonite i zapovedam vam da činite kako se u njemu kaže, a da se čuvate i klonite svake nepokornosti. To znajte i u moj se znak pouzdajte.
   Pisano krajem safera 1224. godine u Kostantiniji.”
« Last Edit: January 16, 2011, 08:51:42 am by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #3 on: October 08, 2010, 10:09:29 pm »

Na 37. strani istog sidžila (broj 49) stoji i bujruldija sledećeg sadržaja:
“Veleučene kadije na putu od Travnika do Taslidže  i Prijepolja kao i svi ostali prvaci, dajem vam na znanje. Nedavno su Srbi nevernici napali na džadu i napravili veliku štetu, pa je među mirimiranima  izabran uvaženi Sulejman paša da ih potisne, smiri i pokori. Sada se iz Jezera, pod komandom tamošnjeg prvaka Murat bega, šalju vojnici koji treba što pre da stignu u pomoć Sulejman paši. U koji god vaš kadiluk stignu, obezbedite i Murat begu i svim njegovim vojnicima hranu i konak za jednu noć, a ujutru im dopunite zalihe i ispratite ih. A ti Murat beže koji si upućen sa vojnicima pomenutom paši, gledaj da stigneš što pre, a putem čuvaj sirotinju i brani je od svake napasti i zuluma. To je razlog što se na bosanskom Divanu napisa i smesta otpremi ova bujruldija. Čim vam stigne treba da postupite u skladu sa njenom sadržinom a da se čuvate i klonite svake nepokornosti.
   Pisano 28. dana džemazul ahira  1224. godine.”
Prema osmanskim izvorima (najverovatnije knjigama iz Merhum Osman Šuhdi efendijine biblioteke u kojoj je najviše istraživao) koje šejh Sejfudin Kemura samo prepričava ne navodeći koje su knjige i dokumenta u pitanju, događaji oko Niša su se odigrali na sledeći način:
“U to vrijeme ratovanja sa Rusijom, Kara Gorgje ufati zgodnu priliku, te kao vogja sa Srbskim odmetnicima pogje prema Sofiji sa 10.000 srbskih odmetnika i u polovici rebiulevvela  dogje do Sofije. Na to tamošnji vojskovogja Huršid Ahmed paša odredi jedan tal vojske prema njima koji Srbe razbiju i povrate. Iza toga se u zvanom selu Kumanovcima pojavi oko 20.000 odmetnika. Na njih se podiže sobom Huršid Ahmet paša i nakon ratovanja 2 dana, sa istim, razbije ih i potuče.
Prije toga kod Aleksinca napravili su Srbi golem zemljani grad (šamac)  kome su nadjeli ime „Delrgrad". Oko njega napra¬vili šarampove i velike duboke meterize,  gdje su se bili ulogorili. Predrečeni paša svojnicima tu stigavši 40 dana, danom i noću obkolivši ih, s topovima i kumbarama i najzad vodu im osjekavši, ne mogoše se više tu održati, nego pobjegoše, ostavivši oko 30 topova u tome logoru zvanom Deligrad i džebhanu jelo i ostale potrebe. To se je dogodilo 5. dan redžeba  u srijedu na večer 1224. (1809.) Huršid Ahmed paša odredi za njima u potjeru Halil pašu Adenanskog valiju, Ali pašu Niškog mutesarifa, i Smail bega sereskog ajana, s njihovim vojnicima. Isti tjerajući Srbe, za-ustaviše ih kod ćuprije na Drini i učiniše golem okršaj, ali i tudi davši Srbi mnoge gubitke i zarobljenike, pobjegoše.
U tom vremenu dosti se povrati zemlje i dvije palanke s gradovima Ali su Srbi navaljivali na Novi pazar i Niš, te gdje bi došli uzdigli bi tamošnju raju. Huršid paša za to saznavši, posla ordiju iz Sofije na Niš, a Halil pašu Gusinca na Novi azar. Srbska eškija u svršetku džemazul-evela navali na Novi pazar, varoš vatrom popali, a muslimane malo i veliko pobiju i pokolju te koliko god su nastojali da unigju u tvrgjavu, budu odbijeni i premorani na povratak.
U džemazulahiru bude odregjen Idris paša vidinski valija, s vojnicima od vidinske strane, te kod Adakale preotme od srba četiri palanke. U tome vremenu Sejjid paša Prizrenčanin, čuvar grada Nišića na Crnogoračkoj granici, ostavi svoga mlagjeg brata na svom mjestu, a on s mnoštvom askera krene u, pomoć svome bratu Mahmut paši na carsku zapovjed. U to vrijeme Numan paša Dukandjinski mutesarif, dobije zapovijed da igje sa svim narodom iz svog sandžaka na Novi pazar ali u tome prispje ova bujruldija od Huršid Ahmed paše Rumelin-skog valije u Bosnu, koja se nalazi u istom sidžilu (49) na strani 41.”
Sadržaj ove bujruldije glasi:
   “Veleučene kadije od Vranja do Travnika i svi ostali prvaci, kapetani, age i begovi, kao i ljudi od posla i sva braćo po veri, primite na znanje. Još pre nekoliko godina su se srpski prokletnici digli na ustanak i kod Aleksinca napravili veliki zemljani grad koji su nazvali Deligrad i dobro ga utvrdili, iskopavši unaokolo duboke i široke rovove i izgradivši šančeve, a u blizini su napravili još dva zemljana grada. Ja sam uz Alahovu pomoć i na carsku dovu  sa muslimanskim askerima i junacima, nakon 40 dana ratovanja i pucanja iz pušaka, kumbara i topova i, naposletku, presecanja snabdevanja vodom, zaposeo ove gradove dok su Srbi, razbijeni, pobegli u sredu 5. dana redžepa uveče,  ostavivši u tim gradovima 30 topova i velike količine hrane, municije i ostalih potrepština. Poslao sam za njima u poteru adinaskog mutesarifa Halil pašu, niškog mutesarifa Ali pašu i sereskog ajana Smailbega, te se uzdam u premilostivog Alaha da će ih oni rasterati i osvetiti im se. Ostavio sam jednog memura  i nekoliko askera da čuvaju pomenuti Deligrad i veliki logor koji sam zauzeo, a ja ću blagovremeno krenuti dalje. Bosanski junaci, okupite se u što većem broju i krenite sa svom potrebnom opremom iz Bosne na nevernike. Zbog toga ali i radi dokaza ove radosne vesti, serasker ekrem je na rumelijskom Divanu napisao ovu bujruldiju. Kada vam ova bujruldija stigne, postupite kako je rečeno i klonite se svake neposlušnosti.
   Pisano 7. dana redžepa godine 1224.
   Notorna je činjenica da su istoriju od pamtiveka pisali pobednici, ali je u pogledu bitke na Kamenici situacija obrnuta. Nažalost (i na veliku štetu nauke), u našu istoriografiju je kao nepobitna istina ušlo upravo ono i samo ono što su zapisali Vuk i Batalaka, a docniji istoričari su to nekritički prihvatili kao nepobitnu istinu i u novije vreme samo tumačili na razne načine – premda i u Vukovim i u Batalakinim prikazima postoji mnoštvo očiglednih netačnosti, kontradiktornosti i nejasnoća koje će lako uočiti svaki iole pažljiviji čitalac.
   Pre svega, u borbi na Kamenici nisu učestvovale osmanske jedinice pristigle sa donjeg Dunava.  Tek kada je početkom maja Dunav počeo da nadolazi, Turci su mogli da se osećaju koliko–toliko bezbednim na donjem Dunavu i da upravo u vreme bitke na Kamenici upute prve značajnije snage ka Srbiji. U to vreme se u Šumli nalazilo oko 40000 vojnika od kojih je 20000 upućeno ka Nišu a 10000 ka Vidinu.  Međutim, te jedinice su počele da pristižu na ovo vojište tek tokom jula meseca, nakon čega su upućene da opsednu Deligrad. Uostalom, ni jedinice Ismail bega iz Seresa nisu učestvovale u ovoj bici jer su upravo u to vreme vodile borbu sa Milenkom Stojkovićem na prilazima Vidinu.  Dakle, reč je o klasičnom ispadu opsednutog garnizona. Naime, u to vreme je već i osmanskim komandantima sasvim sigurno postalo jasno da je za Srbe niški operacijski pravac sporedan. Zbog toga je njih mnogo više brinulo zajedničko srpsko–rusko dejstvo na Dunavu nego srpska opsada Niša, i zato Ismail beg iz Sofije ide za Vidin a ne za Niš. S druge strane, srpske ofanzivne akcije (kao hajduk Veljkova ka Belogradčiku), premda taktičkog značaja imale su veliki moralni a i privredni značaj.  A Veljko je imao mogućnosti da izvede ovu akciju samo zahvaljujući pasivnosti osmanskog garnizona u Nišu. Gotovo je sigurno da je akcija niškog garnizona izazvana upravo vestima da je srpska konjica napustila položaje oko Niša i to pre svega zato da bi se Veljka primorao da se sa konjicom vrati pred Niš. Namera da se otvori komunikacijski pravac Niš – Pirot – Sofija u ovom slučaju nije ni postojala jer su Turci u Nišu verovatno znali da nema pojačanja koje im dolazi iz Sofije. Zapravo, nije i nikada neće biti jasno šta bi se desilo da se Sinđelić povukao iz svog šanca. Osmanlije bi mogle samo da razore šanac i da se vrate u Niš, jer bi zaposednuti šanac vrlo teško mogli da brane. S druge strane, nema nikakvog vojnog opravdanja za otsudnu odbranu šanca kakvu je preduzeo Sinđelić. Elementarna vojna pravila su nalagala da se postepeno, pod borbom, povuče ka glavnini kojoj bi tako dao priliku da potuče Osmanlije koje bi tokom zauzimanja šanca na Kamenici i gonjenju Sinđelića morale da poremete svoj borbeni poredak. On je, međutim, uradio upravo ono što su Osmanlije mogle samo da požele. Ovo očigledno nerazumno Sinđelićevo ponašanje je u našoj istoriografiji objašnjavano njegovom navodnom željom da spreči spajanje niškog garnizona sa snagama koje su stizale iz pravca Sofije – ali iz tog pravca neće biti nikakve pomoći još punih mesec dana, i Sinđelić je to sigurno morao da zna. Zaista je teško naći bilo kakvo logično objašnjenje za njegovu odluku da brani šanac po svaku cenu – osim ako nije nekome “terao inat” (Miloju Petroviću ?) i pokušavao i sebi i drugima nešto da dokaže i pokaže.   
I kod Vuka i kod Batalake je netačan podatak o jačini posade srpskog šanca na Kamenici. U tom šancu nikako nije moglo da bude 3000 ljudi, a veliko je pitanje da li je bilo i 1000. Šanac te veličine se normalno branio sa posadom od 300 do 500 ljudi, pa taj broj ne bi bio veći od 1000 boraca čak i da je postojala potreba za nešto jačom posadom. Za 3000 ljudi bio bi neophodan šanac veličine bar 300x300 m (ako ne i 400x400 metara), a kamenički šanac je bio višestruko manji.
   Zvanične srpske procene su govorile o oko 1000 poginulih srpskih vojnika; uostalom, i u Ćele kulu je bilo uzidano samo nešto manje od tog broja lobanja poginulih srpskih vojnika. Ako tome dodamo oko 750 zarobljenih Srba koje će Osmanlije iz propagandnih razloga ubrzo pustiti na slobodu, možemo da izračunamo da su Srbi na Kamenici imali oko 1000 poginulih i 750 zarobljenih. Na ovaj broj poginulih moralo je biti najmanje 2000 ranjenih, ali je verovatno i najveći deo zarobljenih otpadao na ranjenike. Sve to iznosi oko 20% od angažovanih snaga, što je i realno. Na 3000 poginulih, kao što piše Vuk, moralo bi da bude najmanje 6000 ranjenih, što (čak i ako pretpostavimo da su Osmanlije pobile deo ranjenika) iznosi preko 50% angažovanih snaga – što je potpuno nerealno, osim u slučaju da su Srbi bili opkoljeni što ovde nije bio slučaj. Čak i prvi podatak koji iznosi i Miloje Petrović – da su tri nahije iskorenjene – u najmanju ruku je preteran. Najpre stoga što, zbog samog načina mobilisanja ljudstva u srpskoj vojsci tog vremena, teško da je u jednom ofanzivnom pohodu učestvovalo više od 30% za oružje sposobnog muškog stanovništva iz neke nahije.  Uostalom, pouzdano znamo da su jedinice iz resavske nahije uspešno učestvovale u borbama već nekoliko meseci nakon Kamenice. Čini se da je zapravo najviše stradala ražanjska nahija, ali je ona i inače bila jedna od najmanjih nahija.
   Konačno, postavlja se još jedno značajno pitanje – šta je zapravo Kamenica, borba, boj ili bitka. Da se Sinđelić povukao iz šanca ka glavnini imali bismo samo borbu ili, u najboljem slučaju, boj – zavisno od intenziteta otpora koji bi Srbi pružili. Zbog nerazumne odluke da pruži odsudni otpor, Sinđelić je Osmanlijama omogućio da taktički uspeh pretvore, uspešnim gonjenjem, u pobedu strategijskog značaja. Odbacili su Srbe od Niša i od ospednutih su postali opsađivači, istovremeno preuzevši strategijsku inicijativu na najvažnijem komunikacijskom pravcu Niš – Beograd. Zbog svega toga, Kamenica je nesumnjivo bitka a ne boj, bez obzira na broj angažovanih trupa (oko par hiljada Srba i maksimalno do 10000 Osmanlija). Zapravo, malo je bitaka u Prvom srpskom ustanku sa tako jasnim strategijskim značajem.

EPILOG

Turci su, nastavljajući ratovanje sa Srbima posle bitke na Kamenici, vodili sve žešće borbe na prilazima Deligradu. I ovde, do kraja maja i tokom juna 1809. godine, srpskom odbranom rukovodi Miloje Petrović zajedno sa Petrom Dobrnjcem! Turci su svim silama nastojali da zauzimanjem ovog utvrćenja otvore sebi put do Smedereva i Beograda, pa su stalno dovlačili pojačanja u pešadiji, konjici, artiljeriji i u inžinjeriji. Tako se, na primer, već do kraja maja u Nišu okupila silna turoka vojska, i samo Ismail paša sereski doveo je 18.000 ljudi. Deligrad je za to vreme bio izložen sve jačoj blokadi i sve žešćem bombardovanju.
O ovim zbivanjima se Miloje i Dobrnjac iz Deligrada 2/14. juna obraćaju zajedničkim pismom Rodofinikinu, izveštavajući ga da se nalaze u teškom položaju, i da su saznali od špijuna da je tursko komandovanje odredilo “da svi (Turci) složno doću na nas i da ostane pešaka da nas obkole i da biju topom i kumbarama nas, a konjici svi da udare po naijama da robe i plenju do Dunava (...), i nadamo se do sutra da ćedu doći i mi se prepravljamo i utvrdimo što bolje možemo, a jednu smo vojsku ostavili na polju ako bi nas obkolili da sve spolja udare na Turke, ako li Turci pođu u naiju da opet ove pošaljemo za Turcima”. U pismu Rodofinikinu oni vape za ruskom pomoći, jer je narod izložen velikoj opasnosti da postarada i propadne.  Međutim, borbe su se nastavljale a Miloje se i dalje javlja kao komandant Deligrada zajedno sa Petrom Dobrnjcem.
Deligrad su Turci potpuno opkolili tek 28. juna/10. jula. Istog dana, potpisan kao “komendat”, Miloje Petrović izveštava iz opkoljenog Deligrada Rodofinikina da su borbe krvave i teške: "Mi se svaki dan neprestano bijemo i (...) svagda ji (Turke) mlogo na placu ostane, nego mi sili njiovoj protivstati ne možemo zašto toliko (j)i ima svuda da se nigdi jedan komad zemlje prazan viditi ne može". I u ovom pismu oni mole za rusku pomoć, pitajući sa neskrivenim očajanjem “ima li kakove nadežde rodu srbskomu ot obećanija našego carja i oće li skoro doći”.
Za to vreme, više od mesec dana posle poraza na Čegru, konačno je i Karađorđe  bolje informisan o velikim borbama oko Deligrada, te je stalno molio Rodofinikina za pomoć ruske vojske. Još 16/28. juna u pismu iz Topole (gde je došao iz Novog Pazara idući preko manastira Studenica) Karađorđe javlja kako je naredio da smederevska i kragujevačka nahija “stupaju čas pre Deligradu” kuda će biti upućeni i delovi beogradoke i gročanske nahije, kao i polovina vojske Milenka Stojkovića iz Krajine.  12/24. jula Karađorđe iz Ćuprije ponovo moli Rodofinikina da Isajev uputi “ako je vozmožno (...) neku čast vojske uz Timok da bi se odovud Turci poteglili Vidinu, zašto upravo na nas jeste vesma mložestvo Turaka i svaki dan neprestano batalije jesu da je teško očima gledati”.  Jedna od takvih “batalija” u kojoj su Turci “postradali” bila je i 16/28. jula, ali ni to ih nije omelo da i dalje napadaju. Pritom su Turci jednu vojsku ostavili da i dalje opseda Deligrad, dok je Gušanac Alija sa pet hiljada vojnika krenuo u ražanjsku nahiju; rastuća opasnost po bezbednost ostalih delova Srbije bila je sasvim očigledna.
25. jula/6. avgusta je Karađorđu o ovom najnovijem razvoju dogaćaja javljao iz Topoljaka i Mladen Milovanović, kukajući za najbržu pomoć. “A ti (Karađorđe) kreni starci od 70. godina i dete od 12 godina ne bi li bog milostivi s nas skinuo ovu muku i veliku silu tursku”.  Deligrad je konačno pao 4/16. avgusta, dok se Karađorđe nalazio u Jasici, boreći se sa Turcima da oslobodi jedan odred Srba od tri hiljade ljudi koji su bili opkoljeni “u muaseri” na Rasini. 
« Last Edit: January 16, 2011, 08:54:15 am by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #4 on: October 08, 2010, 10:12:06 pm »

Ovaj rad bi trebao da izađe do kraja godine u Zborniku radova posvećenom bici na Čegru ako neko bude zainteresovan za taj zbornik neka mi se javi na PP pa ću pokušati da mu nabavim primerak zbornika (naravno besplazno).
Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #5 on: January 16, 2011, 07:16:12 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Cegar.jpg (34.34 KB, 600x450 - viewed 170 times.)

* Chele-kula.jpg (88.61 KB, 535x1027 - viewed 251 times.)

* Celekula kapela.jpg (9.88 KB, 180x180 - viewed 459 times.)
Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #6 on: January 16, 2011, 07:19:01 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Kara-Djordje_Petrovic.jpg (486.66 KB, 1024x1430 - viewed 261 times.)

* Huršid_paša.jpg (18.98 KB, 200x251 - viewed 465 times.)
Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #7 on: January 16, 2011, 07:36:28 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Stevan_Sindjelic.jpg (16.47 KB, 212x305 - viewed 195 times.)

* Pogibija Stevana Sinđelića.jpg (35.52 KB, 250x385 - viewed 357 times.)

* Raspored snaga ped bitku.jpg (61.66 KB, 513x607 - viewed 221 times.)

* Stari spomenik Stevanu Sinđeliću.jpg (77.12 KB, 622x433 - viewed 180 times.)

* Spomenik na Čegru.jpg (45.77 KB, 510x600 - viewed 159 times.)
Logged
Sokol
In memoriam
vodnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 474



« Reply #8 on: July 17, 2017, 03:14:14 pm »

Ljudi, ima li ko izvori (pdf ili sajt) sa detaljnim tokom borbe na Cegru? Hvala unapred!
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #9 on: June 18, 2020, 03:43:30 pm »



Ćele Kula na fotografiji iz 1879. godine.



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Ćele kula - 1879.jpg (618.08 KB, 3505x2046 - viewed 45 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 119



« Reply #10 on: June 19, 2020, 07:33:19 am »

Ćele Kula
Сами Турци признавали посље
Млого хиљад' на број да иј мање,
Чак побједе већ клонили с' такве,
И ако су кулу сазидали
Од Српские сву тобоже глава...
Нег' видјевши, да је число мало,
И побједи да придаду вида,
К' врху исту своим' надзидају,
Ал' памети с' неизглађе случај...
                                          
                                         Ч. Ч.  
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #11 on: December 10, 2020, 03:50:05 pm »




Ćele Kula, oko 1960. godine.



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Ćele Kula.jpg (876.9 KB, 2636x1782 - viewed 34 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #12 on: December 10, 2020, 04:13:04 pm »



* * *


Kada je stigao pred Ćele kulu, Lamartina je pratio samo jedan turski dečak koji mu je čuvao konja. Zato on nije imao koga da upita kakav je to "varvarski spomenik".

Dok se dečak igrao komadićima kostiju, slavni Francuz je sačekao karavan i turske konjanike koji su mu objasnili da su to lobanje Srba, pogubljenih u poslednjoj buni. Pošto je shvatio pred kakvim se spomenikom nalazi, Lamartin je Ćele kulu opisao kao cenu slobode koju je mali balkanski narod morao da plati Otomanskoj državi.

U knjizi „Put na istok“ u odeljku „Beleške o Srbiji“ poznati francuski putopisac pesnik i akademik Alfons de Lamartin upoznao je Evropu sa Ćele-Kulom. Kroz taj odeljak Evropa je prvi put bila obaveštena o ovom stravičnom spomeniku nakon 24 godine od njegove izgradnje. Naime, vraćajući se iz Carigrada preko Niša za Srbiju 1833. godine Lamartin je ugledao široku belu kulu koja se uzdizala u sred ravnice i te je prema kojoj krenuo. U vezi sa tom kulom zapisao je sledeće:


"Staza me je k njoj vodila; ja joj priđem bliže i davši jednom turskom detetu što je išlo sa mnom svoga konja da ga pridrži, sedoh u hlad od kule da malo otpočinem. Tek što sam seo, kad podigavši oči na spomenik u čijem sam hladu bio, videh da su njegovi zidovi, za koje mi se učinilo da su od mramora ili od belog kamena, načinjeni od pravilnih slojeva ljudskih lobanja. Te lobanje i ta čovječija lica, oguljena i pobelela od kiše i sunca; može biti petnaest do dvadeset hiljada; oblepljena sa malo maltera, obrazovala su potpuno slavoluk (bold R. R.) koji me je zaklanjao od sunca; na nekima je još zaostala kosa i leprša se na vetru kao lišaj ili mahovina; jak i svež povetarac duvao je s planina i prodirući u mnogobrojne šupljine glava, lica i lobanja, izazivao u njima žalostivo i tužno zviždanje. Nikog nije bilo da mi objasni taj divljački spomenik…

Više turskih konjanika koji su došli iz Niša da me doprate u varoš, rekoše mi da su to glave 15.000 Srba koje je poubijao paša u poslednjem srpskom ustanku…

Ja pozdravih okom i srcem ostatke tih junačkih ljudi, čije su odsečene glave postale kamen temeljac njihove otadžbine. Srbija u koju ćemo da stupimo, sada je slobodna i pesma slobode i slave odjekivala je u kuli Srba koji su umirali za svoju zemlju. Uskoro će i Niš biti njihov. Neka sačuvaju ovaj spomenik: On će naučiti njihovu decu šta vredi nezavisnost jednog naroda, pokazujući im po koju su je cenu njihovi očevi otkupili…”


(Videti: R. Damjanović, N. Tomić, S. Ćopić, Serbija – srpski narod, srpska zemlja, srpska duhovnost u delima stranih autora, Itaka, Beograd, 1997. s.162.)


* * *


« Last Edit: December 10, 2020, 04:22:08 pm by Dreadnought » Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #13 on: December 10, 2020, 06:09:42 pm »




Ćele kula, fotografija oko 1960. godine.



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Ćele kula (2).jpg (1486.78 KB, 4235x2826 - viewed 33 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #14 on: December 23, 2020, 02:58:40 pm »




Spomenik na Čegru, oko 1960. godine.



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Spomenik - Čegar (1).jpg (692.25 KB, 3363x2193 - viewed 31 times.)
Logged
Pages:  [1] 2   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.043 seconds with 23 queries.