PALUBA
June 04, 2020, 03:13:22 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.
Did you miss your activation email?

Login with username, password and session length
News:
Glavni pokrovitelj foruma Paluba
kompanija
Protexi Group System
http://www.protexigroup.co.rs/
 
   Home   Help Search Calendar Login Register  
Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  [1] 2 3 4 5 6 ... 37   Go Down
  Print  
Author Topic: Bojni brodovi klase Tegetthoff  (Read 127574 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
barba
Prijatelj foruma
stariji vodnik
*
Offline Offline

Posts: 733



« on: December 23, 2008, 02:24:08 pm »

Bojni brodovi klase Tegetthoff (Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eeugen i Szent István)

Prva i jedina klasa dreanoughta u K.u.K. Kriegsmasine trebala je biti sila odvraćanja od neprijateljskih aspiracija na istočnu obalu Jadrana. Kao i svaka predhodna klasa, bila je svojevrsni odgovor na najavljenu gradnju prvoga talijanskog ‘all big guns’ bojnog broda Dante Alighieri. Pošto su Talijani predvidjeli centralnu postavu cjelokupne glavne bitnice s ukupno 12 topova 305 mm u 4 trocijevne kule, MTK je izišao s projektom s istim brojem topova i kula, ali u dukčijem rasporedu. Praktički kao nastavak projekta Radetzky, reduciranim deplasmanom, jedini način bio je postavka dvije kule pramčano i dvije na krmi, jedna iznad druge. Ta postavka je česta u američkih bojnih brodova sve do posljednje živuće klase BB61 Iowa (engl. superimposed triple turrets).

* prinz%20eugen%203%20gross.jpg (56.17 KB. 785x491 - viewed 589 times.)

Navedena postavka omogućavala je uporabu svih cijevi bočno, ali i po 6 cijevi naprijed i po krmi. Uz opisanu veliku prednost, glavni nedostatak bio je mogućnost da se jednim nesretnim pogotkom eliminiraju i dvije kule, što bi značilo 6 topova glavne bitnice.
U praksi se to nije dogodilo, jer su brodovi većinu svog operativnog života proveli usidreni u dobro zaštićenoj pulskoj luci i predstavljali stratešku rezervu. Kako su bili ponos flote i Monarhije, tako su i tužno završili. U potapanju dva diva s više od 2000 ljudi u posadi sudjelovalo je ukupno četvero hrabrih pomoraca i časnika talijanske mornarice, jedna torpedna brodica od 15 tona i jedno jahaće torpedo. Na stranu podlost i nepotrebno potapanje hrvatskog Viribusa Unitisa
Potapanje je pokazalo osnovni nedostatak tih grandioznih brodova – podvodna zaštita. Zbog vječitog problema financiranja, štedjelo se na svim stranama, pa i na vitalnim komponentama. Iako su imali pristup nacrtima najnovijih klasa njemačkih bojnih brodova, razvoj konstrukcije išao je drugim putem s glavnim ciljem – na mali deplasman smjestiti što je više moguće naoružanja. Zbog svega toga brodovi su patili od slabe brzine, malog akcijskog radijusa, slabe podvodne zaštite, slabe borbene otpornosti (posebno u vodonepropusnim pregradama), te slabih smještajnih kapaciteta za posadu. Sa samo malo većim deplasmanom od otprilike 2.500 tona, moglo se imati lijepe brodove, dobrih manevarskih i pomorstvenih osobina, bolje brzine i otpornosti. Naravno, postavlja se pitanje gdje dokovati brodove, gdje ih smjestiti ako gaz premaši dubinu pulske luke i još mnoge oganičavajuće okolnosti.
Već je i dosadno navoditi kroz koje su financijske i ine probleme nailazili planeri i zapovjednici u mornarici. Teška industrija je zahtijevala popunu kapaciteta, ali nije bila spremna podijeliti teret samofinanciranja do odobrenja sredstava. Antagonizam Austrijanaca i Mađara išao je do toga da je odlučeno da se jedan brod gradi u Rijeci, iako mlado brodogradilište Danubius nije imalo potrebito iskustvo u gradnji velikih brodova. Poslije je gradnja kasnila, jer brodogradilište nije još ni bilo izgrađeno kada je ugovor potpisan. Posebno je pitanje ugrađivanih materijala, strojeva i uređaja. Jednom kada je završen Szent István nije se mogao mjeriti sa svojim blizancima. Od mnogih problema, ističemo loš stabilitet, izvedbu pogonskih osovina, te kakvoća kotlova i strojeva.
Bilo kako bilo, zapovjedništvo mornarice je odlučilo na svoju ruku potpisati ugovore i započeti gradnju u STT-u. Požurba je bila neophodna i zbog toga što bi moglo doći do otpuštanja kvalificiranih radnika nakon završtka gradnje klase Radetzky. Stoga je 24. srpnja 1910. postavljena kobilica za novogradnju Schlahtschiff IV, budući SMS Viribus Unitis.
Klasa se naziva Tegetthoff, jer je prvotno bilo planirano da se prva jedinica tako zove, ali je car Franjo Josip I. tražio da prvi brod dobije ime po geslu na kojem je toliko inzistirao, a koje sam nikada nije poštivao, barem na principu ravnopravnosti – Viribus Unitis, ujedinjenim snagama.

* viribus%20unitis%203%20gross.jpg (70.3 KB. 781x497 - viewed 589 times.)

Drugi brod je dobio ime po admralu Tegetthoffu i doživio je najduži vijek. Talijani su ga namjeravali zadržati i u tu svrhu bio je usidren u Veneciji do 1924. Ipak je izrezan idućih godina u La Speziji, jer su pritisci velikih sila bili veliki, a u međuvremenu je potpisan Washingtonski sporazum o smanjenju tonaže brodovlja po principu: 5 Velika Britanija i SAD: 3 Francuska i Italija: 1,5 Japan. SMS Prinz Eugen (Eugen Savojski, austrijski vojskovođa iz XVII. stoljeća) završen je u neposredno prije početka ratnih djelovanja. Mađarska jedinica SMS Szent István (prvi ugarski kršćanski kralj iz X./XI. stoljeća i svetac zaštitnik Mađarske), je zbog kašnjenja i radi bolje zaštite, u kolovozu 1914. godine premješten i završen u pomorskom arsenalu u Puli.

* tegetthoff%206.jpg (18.48 KB. 500x324 - viewed 544 times.)

Szent István se po mnogim detaljima razlikovao od tri blizanca, što se vidi iz usporedbe općih planova, ali i po drugim detaljima koje ćemo navesti u TT karakteristikama. Mnogo toga je tom brodu pošlo po zlu. Nakon što 17. siječnja 1914. porinuću nije htio prisustvovati nadvojvoda Franz Ferdinand, kod samog čina porinuća stradala su dva radnika, od kojih jedan smrtno. Gradnja je kasnila punih 17 mjeseci, a dovršen je u pomorskom arsenalu u Puli, jer da je ostao u Rijeci, vjerojatno nikada ne bi bio završen. Službeno, razlozi su bili sigurnosne prirode.

Brodovi su bili naoružani s istim 305 mm topovima kao i na klasi Radetzky u glavnoj teškoj bitnici. Pomoćna bitnica se sastojala od 12 x 150 mm topova u pojedinačnim kazematama, ručno pokretanih. Radilo se o novom projektu marke Škoda 155 mm L50, mase 6085 kg, s granatom od 45,5 kg, a samo zrno je imalo masu od 30,5 kg. Domet je bio izuzetan za topove tog kalibra, 15.000 m. Borbeni komplet po topu iznosio je 180 granata. Topovi marke Škoda isticali su se znatno boljim karakteristikama od drugih mornaričkih oružja istog kalibra. Tako je npr. top 305 mm imao domet 20.000 m, što mu je omogućavala velika elevacija od 20º. Isti kalibar na njemačkim bojnim brodovima imao je najveći doseg samo 16.500 m.

* st%20istvan%203.jpg (26.19 KB. 499x307 - viewed 574 times.)

Uz spomenute topove glavne i pomoćne bitnice, brodovi su bili naoružani topovima 18 x 66 mm L50 za borbu protiv torpiljarka, tzv. TAG (Torpedoabwehrgeschutz), a kasnije su neki od njih zamijenjeni s tzv. BAG (Ballonabwehrgeschutz), koji su imali elevaciju do 90º i kut depresije do 5º.
Od moderne elektroničke opreme, brodovi su posjedovali žirokompas marke Anschutz i jedan radiopredajnik Telefunken 5 TV II HS (SMS Viribus Unitis) ili 5 TVZ HS. Postojala su i dva primopredajnika za komunikaciju morzeovim kodom, te detektorski prijamnik. Dvije radioantene bile su razapete između jarbola.
Konstrukcijski su veoma nalikovali predhodnoj klasi Radetzky, s glatkom neprekinutom palubom od pramca do krme, bez kaštela na pramcu, što je bila odlika gotovo svih bojnih brodova tih godina. Tek su tijekom drugog rata brodovi dobivali zakošenje na provi, što je uvjetovano operacijama na otvorenim morima i oceanima. Posebno je poznat njemački tzv. ‘atlantski pramac’. Zbog ravne palube, brodovi su imali tzv. ‘wet bow’, tj. za lošeg vremena more je zalijevalo čitav pramac i otežavao uporabu oruđa. Ravna kobilica i dvije ljuljne kobilice odlikovale su podvodni dio. Podvodni dio je bio slabo zaštićen s malim razmakom između vanjske opate i protutorpedene pregrade, samo 2,45 m (njemački bojni brodovi imali su 4,5 m). Jedan od glavnih uzroka potonuća Viribusa Unitisa bila su nezatvorena vodonepropusna vrata u podvodnom dijelu trupa broda. Predpostavlja se da ona nisu ni trebala postojati, bar ne u tolikom broju, već da je trup trebao biti podijeljen na veliki broj vodonepropusnih, trajnih odjeljaka. Takva konstrukcija je odlikovala njemačke brodove. Poznato je da nakon bitke kod Yitlanda i u povijesti neviđene paljbe s engleske flote, veliki broj njemačkih brodova se vratio u baze s oštećenjima koje brodovi drugih flota nisu mogli podnijeti.
   Nadgrađe je bilo malo, s dva ravnomjerno postavljena dimnjaka i palubom za čamce s dizalicama lijevo i desno. Ukupno je bilo 20 brodica.
   Ukupno 11 jakih reflektora marke Siemens bilo je ugrađeno na brodove na posebno uređenim platformama koje su se uvlačile u kazemate (na SMS Szent István bili su na platformi između dva dimnjaka).
Pogon je činilo 12 kotlova Yarrow, osim Szent Istvána koji je imao kotlove Babcock & Wilcox. Prve tri jedinice pokretale su četiri parne turbine Parsons ukupne snage oko 27.000 KS. Szent István je imao samo dvije turbine AEG-Curtis ukupne snage 26.000 KS. Brzina veća od 20 čvorova izmjerena na probnim plovidbama u praksi nikada nije dosegnuta. Dapače, u nekim borbenim akcijama brodovi nisu mogli držati ni brzinu od 16 čvorova.
Stabilitet je bio lagano narušen na prve tri jedinice, a Szent István je patio od velikog nagiba pri velikim otklonima kormila. Uzrok neki vide u konstrukciji nosača osovina, a neki u visokom metacentru.
Poznato je da neviđena sila koja se pojavila na svjetskim morima u osvit Velikog rata, s razornim snagama plotuna, nije bila podržana s adekvatnim načinom i mogućnošću komuniciranja, te prenošenja zapovijedi, a poseban problem bio je upravljanje vatrom.
Klasa Tegetthoff imala je u tu svrhu ugrađene ciljničke sprave Barr & Stroud širine 3,658 m za glavnu bitnicu, a 2,7432 m za pomoćnu bitnicu. Prijenos podataka za topničko djelovanje obavljao se elektromehaničkim putem. Topovi su se postavljali po pravcu i elevaciji pomoću kazaljka u kulama ili kazematama. Bio je to komplicirani, ali veoma korisni sustav, koji se zadržao još desetljećima.
Povijest

brod   kobilica postavljena   porinut   u službi
Viribus Unitis   24.7.1910. STT   24.6.1911.   5.12.1912.
Tegetthoff   24.9.1910. STT   21.3.1912.   21.7.1913.
Prinz Eugen   16.1.1912. STT   30.11.1912.   2.7.1914.
Szent István   29.1.1912. Danubius   17.1.1914.   13.12.1915.

Kada je stupio u službu SMS Viribus Unitis bio je prvi brod u svijetu s trocijevnim kulama. Viribus Unitis sudjeluje u blokadi crnogorske obale zajedno s netom navedenim brodovima Kriegsmarine i brodovima međunarodne eskadre.
Odmah po stupanju u službu SMS Tegetthoff i blizanac Viribus Unitis sudjeluju u ljetnim vježbama 1913. godine. Zadnje školsko krstarenje Kriegsmarine Tegetthoff poduzima zajedno sa Zrinyjem po istočnom Mediteranu u osvit novog rata od 31. ožujka do 7. lipnja 1914. godine.
Nadvojvoda Franz Ferdinand na palubi SMS Viribus Unitis stiže u Ploče, zbog posjeta Bosni i vojne vježbe u cilju prikazivanja snage Srbiji. Vratio se istim brodom, ali ovog puta u kovčegu zajedno sa svojom suprugom. Taj nesretan događaj izazvao je početak Prvog svjetskog rata, kojeg nisu ni željeli ni očekivali u porodici Habsburg. Na žalost, bili su pod velikim pritiskom Njemačke koja je sva pucala od snage i želje da zametne sukob. Ni drugi veliki svjetski čimbenici nisu se baš pretrgnuli da bi rat spriječili, dapače.
Sada kad su već izgrađeni, izgleda po sistemu ‘kad imaju svi, zašto ne i mi’, admirali su računali da bi ih bilo šteta izgubiti. Tako su preležali cijeli rat u hladu pulskog sidrišta ili Fažanskog kanala kupeći školjke na podvodnoj oplati. Za to vrijeme su male sestre brazdale po Jadranu i svakodnevno se sukobljavale sa slabijim ili jačim neprijateljskim sastavima.
Cjelokupna flota je isplovila samo tri puta tijekom rata. Prvi su put u susret njemačkom sastavu Goeben i Breslau 7. kolovoza 1914. isplovili Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eugen, Erzherzog Franz Ferdinand, Radetzky, Zrinyi, Sankt Georg, Admiral Spaun, šest razarača klase Tatra i 13 torpiljarka. Pošto su Nijemci promijenili nakanu i proslijedili prema Turskoj, sastav se vratio u baze.
Sva tri broda (Szent István je bio još u opremanju) su sudjelovala u bombardiranju Ancone 24. svibnja 1915.
Nakon stupanja u službu SMS Szent István poduzeo je nekoliko intenzivnih školskih krstarenja i gađanja u cilju uvježbavanja posade. To je bilo gotovo sve u njegova 54 dana na moru. Ostale dane služio je za divne fotografije i admiralsko-carske parade. Oba cara su nekoliko puta posjetili Pulu, ali kako je rat tekao, tako su sve više bile zanimljive podmornice i postrojenja za njihovu gradnju.
Sljedeći put kada su isplovili u lipnju 1918. godine, nisu se svi vratili, a osnovni zadatak razbijanja otrantske baraže nije izveden. Već smo opisali kako je i zašto stradao Szent István. Danas je on spomenik kulture na morskom dnu, ali i spomenik 89 utopljenih mornara.
Drugi brod iz klase je potonuo u pulskoj luci kada je vijao hrvatsku zastavu. Viribus Unitis nije stigao ni ime promijeniti, ali je zato postao grobnica oko 400 hrvatskih i ostalih slavenskih naroda sinova zajedno s prvim zapovjednikom flote kontraadmiralom Jankom Vukovićem de Podkapelskim. To je najveći brod u povijesti hrvatske i jugoslavenske ratne mornarice, a hrvatsku je zastavu vijao samo 13 sati i 49 minuta.
Tegetthoff su zaplijenili Talijani i odvukli s Prinz Eugenom u Veneciju. Kasnije je Prinz Eugen predan Francuskoj da bi poslužio u ekperimentalne svrhe gađanja avijacijom. Potonuo je tako pod salvama bojnih brodova Bretagne, Jean Bart, Paris i France. Još uvijek je nedostupan javnosti i slobodnom ronjenju.
Taktičko-tehničke karakteristike.
   Virubus Unitis, Tegetthoff i Prinz Eugen
istisnina (t)   standardna 19.698 / puna 21.254
pretežnosti (m)   152,18 (između okomica) 143,00 x 27,34 x 8,86 prova; 8,74 krma; nadvođe 6,04
kotlovi   12 x Yarrow
parne turbine   4 x Parsons
osovine / kormila   4 / 2
brzina (čv)   20 – 20,49
doplov (nm)   4,200 s 10 čv
zalihe (t)   1.871 ugljena i 162,6 nafte
topničko naoružanje   12 x 305 mm L45 Škoda (4 x 3 kule)12 x 150 mm L50 Škoda18 x 66 mm L50 Škoda
torpedno naoružanje   2 x 533 mm TC
mine   20 x C1910
oklop   280 mm bočni prsten oko oklopljene citadele100 mm oko vodene linije36 mm torpedne pregrade200 – 305 mm topovske kule280 mm barbete topovskih kula250 – 280 mm zapovjedni most sve do 356 mm
posada   31 časnik + 1.066 dočasnika i mornara
   Szent István
istisnina (t)   
pretežnosti (m)   152,18 x 28,00 x prova 8,59; krma 8,38
kotlovi   12 x Babcock
parne turbine   2 x Aeg – cURTIS
osovine / kormila   2 / 2
brzina (čv)   
doplov (nm)   
zalihe (t)   1.845 ugljena i 267,2 nafte
topničko naoružanje   
torpedno naoružanje   4 x 533 mm TC kao i Prinz Eugen
mine   20 x 1910
oklop   280 mm bočni prsten oko oklopljene citadele100 mm oko vodene linije36 mm torpedne pregrade200 – 305 mm topovske kule280 mm barbete topovskih kula250 – 280 mm zapovjedni most sve do 356 mm
posada   38 časnik + 1.060 dočasnika i mornara
(Zanimljivo je da su imali pramčani trim, što u praksi obično daje slabiju brzinu)

Ersatz Monarch ili poboljšana klasa Tegetthoff (Laudon, Hunyadi, Schlahschiff X i Schlahschiff XI)

Ovo je priča o brodovima koji su trebali biti građeni i koji su trebali ispraviti sve nedostatke od kojih su patili predhodnici. Priča nikada nije ispričana, brodovi nikada nisu ni početi s gradnjom, ali su neki njihovi dijelovi vidjeli rat i ratna djelovanja. Naime, glavni zagovornik razvoja nove klase bojnih brodova bila je Škoda Werke AG i brodograđevna industrija. Škoda je radila na razvoju novog topa od 345 mm, brodogradilišta su htjela imati zaposlene navoze na dobro plaćenim poslovima.
Javnost je također bila poticajna snaga kao i u drugih velikih sila. Tako se intenzivno pisalo kako je vrijeme da se neke klase brodova zamijene zbog zastarjelosti. Posebno se pri tome mislilo na klasu Monarch. Zbog tog razloga nova klasa bojnih brodova naziva se Ersatz Monarch, ali u engleskim stručnim razmatranjima naziva se 'improved Tegetthoff class' (poboljšana klasa Tegetthoff).
Brodovi koji nikada nisi izgrađeni, kada su konačno odobreni 28. svibnja 1918. godine zajedno s još tri krstarice od 4.800 tona, prošli su 14 projekata i predprojekata. Konačno odobren projekt pod vodstvom nasljednika gospodina Poppera*, Oberster Schiffbauingenieur (glavni brodograđevni inženjer) Franz Pitzingera, bio je bojni brod deplasmana 24.500 tona s 10 topova 350 mm. Postav topova glavne bitnice bio je u dvije trocijevne kule i dvije dvocijevne kule iznad trocijevnih.
Tajnim odlukama od 12. siječnja 1914. godine gradnja brodova trebala se odvijati prema sljedećem rasporedu:
ime / broj   brodogradilište   postavljanje kobilice   završetak
Laudon / VII   STT   1.7.1914.   30.6.1917.
Hunyadi / IX   Danubius   1.1.1915.   31.12.1917.
? / X   STT   1.6.1916.   31.5.1919.
? / XI   Danubius   1.6.1916.   31.5.1919.
Imena brodova su trebala predstavljati povijesne ličnosti u Austrijanaca i Mađara, kako je započeto s klasom Radetzky, pa preko klase Tegetthoff. SMS Laudon nosio bi ime po feldmaršalu Gideonu Ernstu Laudonu, vojskovođi iz XVIII. stoljeća koji je porazio Turke 1789. godine kod Beograda. Navodno je nadvojvoda Franz Ferdinand još prilikom gradnje četvrte jedinice iz klase Tegetthoff predlagao to ime, jer je bio ogorčeni protivnik Mađara, konkretno imena Jánosa Hunyadija ili Sibinjanina Janka, mađarskog i hrvatskog vojskovođe iz XV. stoljeća, istaknutog borca protiv Turaka. Navodno je to ime trebao nositi Szent István, ali je kasnije to promijenjeno. Logični slijed bilo bi ime iduće jedinice broj X SMS Don Juan, ili Don Juan de Austria, polubrat cara Filipa II. i zapovjednik flote Svete Lige u bitki kod Lepanta 1571. godine. Bi li taj logičan slijed donio konačno i koje hrvatsko ime u hrvatskoj inačici, moguće je samo predpostavljati.
Ponovno se umiješala politika, ali i realne ekonomske računice predsjednika Vlade Wekerlea, koji je odbijao i pomisao da se brodovi počnu graditi na kredit. Inzistirao je na potpuno legalnom načinu financiranja kroz buđet 1914./1915. godine. Trebalo je ishoditi 426,8 milijuna kruna, za koje je trebalo odobrenje i Mađarske strane. Čak ni inzistiranje nadvojvode F. Ferdinanada, koji je urgirao na zapovjedništvo mornarice da naruče gradnju, pa i samog cara, koji je nagovarao mađarskog ministra financija dr. Teleszkyjeg, nije donio uspjeh. Wekerle je bio neumoljiv i tek je 28. svibnja 1914. odobren proračun i poseban kredit za gradnju brodova. Krajem lipnja izdan je nalog STT-u za broj VIII. i Ganz en társa – Danubius za broj IX. Zbog početka rata i potrebe da se financijska sredstva preusmjere za ratna djelovanja, 3. veljače 1915. Ministerrat für gemeinsame Angelegenheiten je odredio da se sredstva zamrznu, a novi flotni program da se prezentira po završetku rata.
TT karakteristike:
deplasman   24.500 t
dužina preko svega   173,5 m
širina   28,5 m
gaz   8,36 m
kotlovi   15 x Yarrow WT (9 na ugljen / 6 na naftu)
turbine   4 Parsons parne turbine
osovine / propeleri   4 / 4
kormila   2
snaga   31.000 KS
brzina   21 čvor
doplov   5.000 nm s 10 čv
bunker   1.425 tona ugljena i 1.035 tona nafte
glavna bitnica   10 x 350 mm L45 Škoda (2 x 3 + 2 x 2)
teška sekundarna bitnica   14 x 150 mm L45 Škoda u 14 kazemata
laka sekundarna bitnica   20 x 90 mm L45 (12 x 2 + 8 x 1)
torpedne cijevi   6 x 533 mm (1 pramac, 4 bočno i 1 krma)
bočni oklopni prsten   140 – 310 mm
paluba   36 mm
kule   340 mm (s frontalne strane)
barbete kula   280 mm
zapovjedni most   320 mm (od naprijed)
posada   oko 1000 ljudi

Iako brodovi nisu sagrađeni, neki od njihovih topova su aktivno sudjelovali u borbenim djelovanjima. Waffenfabrik der Skodawerke AG dobila je narudžbu za prvu grupu topova namijenjenih broju VII 24. srpnja 1914. u količini 10 topova plus jedan rezervni. Prvi top bio je završen u jesen te godine, a testovi su započeti 22. studenoga 1914. na polju za testiranje topničkih oruđa Bolewetz.
Točno godinu dana nakon odobrenja gradnje, 28. svibnja 1915. Škoda objavljuje da je top broj jedan spreman za isporuku. Na jednom od kasnijih testiranja u Mađarskoj, na polju za testiranje Hajmaskėr, top broj jedan je dosegao daljinu od 35 km. Top je zatim prebačen na talijansku frontu. Formirana je mješovita bitnica zajedno s haubicom 380 mm L35. Po nekim navodima top je nazvan Georg, ali nema službenih podataka o tome. Možda su ga vojnici na fronti tako prozvali. Top je doživio počast da ga posjeti i prijestolonasljednik, tj. budući car Karl, 10. travnja 1916. Nakon učestalog gađanja na ciljeve udaljene 25 km pokraj mjesta Asiago, Fondi, Gallioand i Camporovere od 16. do 22. svibnja 1916. top je povučen natrag u Škodu jer je pokazivao znakove istrošenosti i nepreciznosti. Trebao je biti zamijenjen topom broj 2, ali je on već bio u akciji na bugarskoj i rumunjskoj fronti kao podrška trupama maršala Mackensena u uništavanju rumunjskih utvrda na Dunavu. U to vrijeme topovi dobivaju novu klasifikacijsku oznaku BK L45 (Belagerungskanone ili opsadni topovi).
Top broj 2 je 23. rujna 1917. bio speman za djelovanje s položaja na Santa Croce pokraj Opicine iznad Trsta. Djelovao je protiv bitnica pokraj Grada.
Do završtka rata topovi namijenjeni prvoj novogradnji bili su u različitom stadiju izgradnje. Najvjerojatnije su četiri bila završena, od kojih je jadan posljije rata bio u posjedu kraljevske vojske SHS, a jedan u francuskim rukama.
Tehničke karakteristike topa 350 mm L45: kalibar 350 mm, projektil 193 kg, ukupna masa 700 kg, početna brzina 770 m/s.









   

Logged
MOTORISTA
Writer Palube
Global Moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 36 245



« Reply #1 on: December 23, 2008, 03:10:25 pm »

Ostadoh bez teksta.
Logged
Sailor
stariji vodnik
*
Offline Offline

Posts: 755



« Reply #2 on: December 23, 2008, 04:46:30 pm »

Хвала на овако исцрпном, корисном  и занимљивом тексту.
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 753


« Reply #3 on: March 01, 2010, 09:15:28 pm »

Pre neki dan sam slučajno naleteo na jedan mađarski sajt K.u.K mornarice (WWW/bernathfalvi/K.u.K. kriegsmarine), bogat fotografijama koje mi nismo imali prilike videti do sada.
Autor tekstova sa velikom dozom sete i tuge želi da upozna sve mađare sa istorijskom činjenicom da su nekada i oni imali svoju mornaricu - po snazi među najjačima u Evropi.
 
Ako to pravila Palube dozvoljavaju postovaću neke slike sa tog sajta - kao dopunu i dobru ilustaciju Barbinom opisu brodova K.u.K. mornarice.

Najpre idemo sa bojnim brodovima klase Tegetthoff


* tegetthoff 1.jpg (57.19 KB, 800x587 - viewed 324 times.)

* tegetthoff 2.jpg (64.93 KB, 900x549 - viewed 265 times.)

* tegetthoff 3.jpg (165.86 KB, 787x509 - viewed 272 times.)
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 753


« Reply #4 on: March 01, 2010, 09:19:41 pm »

Sledeći brod iz te klase Viribus Unitis


* viribusunitis 1.jpg (40.12 KB, 514x350 - viewed 309 times.)

* viribusunitis 2.jpg (22.25 KB, 973x506 - viewed 284 times.)

* viribusunitis 3.jpg (50.52 KB, 800x438 - viewed 205 times.)

* viribusunitis 4.jpg (37.08 KB, 700x424 - viewed 224 times.)

* viribusunitis 5.jpg (265.66 KB, 1281x810 - viewed 218 times.)

* viribusunitis 6.jpg (41.82 KB, 350x480 - viewed 287 times.)
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 753


« Reply #5 on: March 01, 2010, 09:22:16 pm »

Interesantna je poslednja slika Viribus Unitisa, snimljena je u pulskoj luci, nakon što su italijanski diverzanti  minirali brod. Tužan kraj tako moćnog broda, lepog imena.....
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 753


« Reply #6 on: March 01, 2010, 09:30:09 pm »

Naredne fotografije predstavljaju nesretni bojni brod Szent Istvan (Sveti Stefan) koji su potopili italijanski torpedni čamci na njegovoj prvoj borbenoj misiji.


* sztistvan 1.jpg (82.87 KB, 900x635 - viewed 240 times.)

* sztistvan 2.jpg (267.52 KB, 1500x1043 - viewed 278 times.)

* sztistvan 3.jpg (41.21 KB, 574x362 - viewed 288 times.)

* sztistvan 4.jpg (38.18 KB, 572x391 - viewed 236 times.)

* sztistvan 5.jpg (126.93 KB, 1024x711 - viewed 207 times.)

* sztistvan 6.jpg (190.09 KB, 700x483 - viewed 191 times.)

* sztistvan 7.jpg (33.85 KB, 568x220 - viewed 235 times.)

* sztistvan 9.jpg (52.71 KB, 625x472 - viewed 268 times.)

* sztistvan 8.jpg (47.97 KB, 619x498 - viewed 222 times.)
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 753


« Reply #7 on: March 01, 2010, 09:32:21 pm »

Još jednom Szent Istvan


* sztistvan.jpg (199.56 KB, 1396x1000 - viewed 360 times.)
Logged
jadran2
Stručni saradnik - Istorija RM
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 13 127



« Reply #8 on: March 01, 2010, 09:39:59 pm »

"Szent Istvan" je vec od samog pocetka imao "peh".

Vec kod porinuca (unatoc tomu sto je dva puta sve pregledano i bilo u najboljem redu) sidreni lanac je do zadnje karike odletio u more sa sidrom.
Tom je prilikom poginuo jedan lucki radnik, a drugi je bio tesko renjen.
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 753


« Reply #9 on: March 01, 2010, 10:05:25 pm »

Dužan sam dodatno objašnjenje uz sliku br. 2 koja prikazuje poprečni presek bojnog broda Szent Istvan

1 – salon komandanta 2 – čamac za spasavanje 3 – predsoblje 4 – mašinsko vitlo 5 – oficirske kabine 6 – skladište 7 – topovske kule glavne artiljerije 8 – salon za prijeme 9 – brzometni top 7 cm 10 – žirokompas 11 – krmena artiljerijska centrala 12 – reflektori 110 cm 13 – barkasa 8,5t na parni pogon 14 – oficirska menza 15 – komandni most 16 – glavna artiljerijska centrala 17 – daljinomer 18 – oklopljeni BOC 19 – mornarski prostor 20 – Jolle (ne znam šta je) 21 – podoficirsko kupatilo 22 – mornarski WC 23 – električna radionica 24 – skladište za reflektore 25 – krmeni torpedni prostor 26 – kormilo 27 – propeler 28 – krmeni balastni tank 29 – rezervna kormilarska protorija 30 – skladište municije glavne artiljerije 31 – parno kupatilo 32 – AEG parna turbina 33 – radio centar 34 – BW kotao na ugalj 35 – praona 36 – kotlovnica 37 – mornarska kuhinja 38 – pomoćna mašinska prostorija 39 – centrala 40 – skladište torpeda 41 – bočna torpedna prosotrija 42 – lančanik 43 – podoficirska spavaona 44 – vitla 45 – rezervoar pitke vode 46 – prednji balastni tank 47 – prednja torpedna prostorija 48 – pramac
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 6 753


« Reply #10 on: March 02, 2010, 11:03:44 pm »

Evo i poslednji od KuK drednota, nazvan po Eugenu Savojskom, vojskovođi koji je oslobodio Budim i oterao turke iz tadašnje Mađarske


* prinzeugen 1.jpg (90.82 KB, 951x537 - viewed 288 times.)

* prinzeugen 2.jpg (82.4 KB, 800x629 - viewed 286 times.)

* prinzeugen 3.jpg (56.62 KB, 560x481 - viewed 281 times.)

* prinzeugen 4.jpg (219.42 KB, 700x438 - viewed 214 times.)

* prinzeugen 5.jpg (211.1 KB, 1687x1011 - viewed 228 times.)

* prinzeugen 6.jpg (41.51 KB, 400x497 - viewed 225 times.)
Logged
ML
kapetan korvete
*
Offline Offline

Posts: 6 674



« Reply #11 on: March 25, 2010, 07:15:56 pm »

Još jedna slika Prinz Eugen-a u doku, slika je interesantna jer se na njoj vidi drvena obloga, prije stavljanja gornjeg sloja oklopa. U to vrjeme su još  Taliani pored Austro Ugarske upotrebljavali taj sistem koji je več vrjeme pregazilo. Riječ je o međufazi u razvoju oklopa, naime kada se nisu više postoječom tehnologijom valjati ploče koje bi zadržale topovska zrna u jednom trenutku se prešlo na sendvić sistem gcje su bile dvije tanje ploče a između sloj tvrdog drveta. Smatralo se da če na takav način amorizovat udar zrna, odnosno da če se zrno rasprsnuti probivši prvi oklop, a drugi je služio kao zaštita od rasprsnutih djelova.

* Prinz Eugen.jpg (48.89 KB. 400x497 - viewed 498 times.)
i italijanski doduše iz malo ranijeg perioda

* Duilio 1880.jpg (181.68 KB. 500x388 - viewed 282 times.)

Logged
kumbor
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 15 181


« Reply #12 on: March 25, 2010, 09:18:31 pm »

ML, mislim da si samo delimično u pravu oko sistema oklopa na "Prinz Eugen". Naime, tačno je da je u drugoj polovini XIX veka primenjivan takozvani "compound" sistem. On se vidi lepo na preseku "Duilio".
Pošto je na fotografiji najverovatnije drednot "Prinz Eugen", tu je upotreba drveta sasvim drugačija. Sve tadašnje mornarice su kod pojasnih oklopa kapitalnih brodova, velikih debljina preko 150mm ili 6 inča/cola/palaca, taj oklop polagale na podlogu od tikovine, hrastovine ili sibirskog ariša (лиственница). Na spoljnu oplatu trupa od brodograđevnog čelika (a koja je imala isključivo konstruktivnu, a ne i zaštitnu funkciju!) stavljana je drvena oplata debljine 50-100mm, jer bi bez njih bilo veoma teško oklopne ploče pričvrstiti "oklopnim" vijcima na odgovarajući način.

Sam trup broda "radi" na izgib, a oklopne ploče "rade" na drugi način:
- Oklopne ploče ne smeju biti isuviše kruto spojene među sobom i za konstrukciju broda da ne bi udarom granate u pojedinačnu ploču došlo do oštećenja uzdužnih i poprečnih veza strukture broda i oštećenja susednih ploča, pa i kada oklop nije probijen.
Osim toga, cementirani čelik je tvrd, ali manje ili više krt, pa i to traži odgovarajuću podlogu i elastičnost spoja.
Ne smeju biti suviše elastično spojene, jer se onda gubi na potrebnoj čvrstoći oklopne zaštite, dolazi do progibanja i otpadanja ploča.

Zato se koristio međusloj tvrdog i na atmosferski uticaj otpornog drveta - kako bi se postigle odgovarajuće mehaničke karakteristrike kompleksa brodske konstrukcije i brodske oklopne zaštite na artiljerijskom kapitalnom brodu. Kod ovog sistema, dakle, drvo nije imalo neposrednu zaštitnu funkciju od kinetičkog i fugasnog dejstva projektila.

Ova praksa je bila široko raširena do samog zenita i strmoglavog nestanka bojnih brodova kao tipa broda. Sve do "Bismarcka", "Littorio", "Vanguarda", itd. Američki novi bojni brodovi WWII su kao međusloj koristili sloj betona.

Na "Viribusima" je površina bočnog oklopa bila veoma velika i oklop diferenciran po debljini, pa je i površina drvene "postave" bila velika.
Logged
ML
kapetan korvete
*
Offline Offline

Posts: 6 674



« Reply #13 on: March 25, 2010, 10:37:24 pm »

ML, mislim da si samo delimično u pravu oko sistema oklopa na "Prinz Eugen". Naime, tačno je da je u drugoj polovini XIX veka primenjivan takozvani "compound" sistem. On se vidi lepo na preseku "Duilio".
Pošto je na fotografiji najverovatnije drednot "Prinz Eugen", tu je upotreba drveta sasvim drugačija. Sve tadašnje mornarice su kod pojasnih oklopa kapitalnih brodova, velikih debljina preko 150mm ili 6 inča/cola/palaca, taj oklop polagale na podlogu od tikovine, hrastovine ili sibirskog ariša (лиственница). Na spoljnu oplatu trupa od brodograđevnog čelika (a koja je imala isključivo konstruktivnu, a ne i zaštitnu funkciju!) stavljana je drvena oplata debljine 50-100mm, jer bi bez njih bilo veoma teško oklopne ploče pričvrstiti "oklopnim" vijcima na odgovarajući način.

Sam trup broda "radi" na izgib, a oklopne ploče "rade" na drugi način:
- Oklopne ploče ne smeju biti isuviše kruto spojene među sobom i za konstrukciju broda da ne bi udarom granate u pojedinačnu ploču došlo do oštećenja uzdužnih i poprečnih veza strukture broda i oštećenja susednih ploča, pa i kada oklop nije probijen.
Osim toga, cementirani čelik je tvrd, ali manje ili više krt, pa i to traži odgovarajuću podlogu i elastičnost spoja.
Ne smeju biti suviše elastično spojene, jer se onda gubi na potrebnoj čvrstoći oklopne zaštite, dolazi do progibanja i otpadanja ploča.

Zato se koristio međusloj tvrdog i na atmosferski uticaj otpornog drveta - kako bi se postigle odgovarajuće mehaničke karakteristrike kompleksa brodske konstrukcije i brodske oklopne zaštite na artiljerijskom kapitalnom brodu. Kod ovog sistema, dakle, drvo nije imalo neposrednu zaštitnu funkciju od kinetičkog i fugasnog dejstva projektila.

Ova praksa je bila široko raširena do samog zenita i strmoglavog nestanka bojnih brodova kao tipa broda. Sve do "Bismarcka", "Littorio", "Vanguarda", itd. Američki novi bojni brodovi WWII su kao međusloj koristili sloj betona.

Na "Viribusima" je površina bočnog oklopa bila veoma velika i oklop diferenciran po debljini, pa je i površina drvene "postave" bila velika.
Sendvič oklop se pojavio 1870 do1880g. kada se stiglo do oklopa od 380mm.Nakon toga se više nisu mogle ploče homogeno valjat pa su se tražila nova rešnja. Oklop sistema sendvič postavili su Britanci na oklopnjači Inflexible(1876).Sastavljen je bio od dviju ploča 305mm a između njih je bio drveni sloj od 275mm a iznutra drveni priboj 152 mm.
Sistem nije ni iskušan kad su Opet Britanci izradili oklopnu ploču koja je bila sastavljena od tvrda čelika nalivenog na ploču od kovanog željeza,te su se dvije ploče vaaljanjem spajale u jedno. Kod njih treba vanjski sloj da izazove eksploziju a unutrašnji neotporniji ali elastičniji dio je morao zaščititi unutrašnje prostore od krhotina i ujedno sprječiti da se vanjski naprsli dio raspadne. To ploče se zovu compound ploče i pojavile se se u engleskoj brodograadnji od 1879g.
Istovremeno je Francuz Creuzot  izradio izvrsne homogene ploče koje su se mogle dalje upotrebljavati u brodogradilištima.
Od 1880-  su se zato upotrebljavale compound ploče i Creuzotove ploče od ljevanog željeza.
Treba napomenuti da gore pomenuti sendvič sistem nije zadržan kao način oklopne zaštite.On se pojavio kao posledica nemogučnosti povečanja debljine oklopa u jednom kratkom periodi, spajanje oklopa na na brod je sasvim drugo pitanja.
Logged
kumbor
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 15 181


« Reply #14 on: March 26, 2010, 12:22:16 am »

Pa jeste, "compound" oklopne ploče korišćene su u "prelaznom periodu", pre nego što je patentiran KC čelik (Krupp Cemented) i njemu slični VC (Vickers Cemented), koji su omogućavali zakaljivanje ploča na određenu dubinu, valjanje ploča velike debljine i dimenzija, uz izbegavanje preterane krtosti. Površinski kaljeni (cementirani) oklop treba razlikovati od homogenog oklopa različitog sastava legure ili "zaštitnih" čelika male debljine, a koji su korišćeni za palubni oklop i drugo.
U brodskim oklopnim čelicima velikih debljina nije bilo revolucionarnih pomaka u tehnologiji posle 1914. godine (ne brkati sa "wotan" čelikom).
Austrougarska je u Škodinim čeličanama u Slovačkoj i Moravskoj proizvodila vrhunske oklopne čelike. Kako je reč o drednotu "Prinz Eugen", koji je građen od 1912. do 1914. godine u Stabilimento Technico Triestino, nema tu nikakvih "compound" oklopnih ploča, pa ni drvenog međusloja u svrhu poboljšanja oklopne zaštite, već samo i upravo kao podloge za postavljanje oklopnih ploča KC čelika izuzetnog kvaliteta i za ono vreme odlične tehnologije.
Logged
Pages:  [1] 2 3 4 5 6 ... 37   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.043 seconds with 25 queries.