Kralj u koloni beznađaUmorni starac Petar Prvi penje se na kola koja prevoze municiju. U Kruševac se sručila gotovo cela Srbija.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kralj Petar na polozaju
KRALJ je sam zatražio da ga povedu u Niš, kako bi se našao u blizini istočnoga fronta. A čim je stigao tamo, zahtevao je da pođe na front. Moralo mu se učiniti i krenuo je odmah put Knjaževca gde su se vodile borbe. Ali, kad se popeo na Tresibabu, video je sa nje Bugare u Knjaževcu i borbe koje su se u samoj varoši vodile.
Vratio se sa jednim bolom više, i sutradan je odmah pohitao Vranji, jer je čuo da je ona u opasnosti. Stigao je automobilom do Vladičinoga Hana, uzjahao je odatle konja i pošao preko položaja ka Vranji...
Ali, on već nigde više nije mogao naći mira, on ga nije hteo; on je još verovao da može pomoći i trčao je sa bojišta na bojište, gde god je čuo da ima borbe i da ima opasnosti. U borbama pred Ćuprijom i Jagodinom bio je jednako na položajima, a noćivao je u vagonima na ćuprijskoj stanici, koju su zasipali neprijatelji bombama sa aeroplana. Najzad, morao se povući u Paraćin, a odatle u Kruševac.
Slika koju je tada Kruševac predstavljao izbrisala je iz duše kraljevske i poslednje ostatke vere.
Tu se sručila gotovo cela Srbija i tu je prvi put zapazio na licima brižnih građana da su već izgubili veru u državu i njenu moć. Tu su se javili i prvi znaci rasula i bezvlašća. I kao što se, kad ispod velike građevine iščupaš iz temelja osnovni kamen, ova zaljulja i hoće da padne, tako se i otadžbina naša - to se u Kruševcu već jasno videlo - izgubivši osnovni kamen u temelju, veru građana u državu i njenu moć, zaljuljala, posrnula, i svako je već sa strahom u duši očekivao trenutak da se surva i pretrpa sobom sve što je pod njom.
- Neću ovde da ostanem, neću - uzvikivao je kralj - ovde su svi preplašeni. Vodite me vojsci, tamo mi je lakše, tamo još veruju!
I moralo se krenuti. Pošlo se onim dugim i mučnim putem kroz Jankovu klisuru, kojim se izbija tamo na Prepolac. Drum je taj zagušio izbeglicama i kralj je, prolazeći kroz njihove redove, saučestvovao u bolu svojih bednih građana, koji su napustili domove i imanja i krenuli u planine. Kralju je nemilo i teško bilo što se on vozi automobilom, a narod gazi duboko blato; kako bi on voleo kad bi ih mogao sve povesti, kad bi mogao svima pomoći. Njemu je čak pričinilo zadovoljstvo kad se automobil koji ga je vozio zaglibio u blato i, usled napora da se izvuče, motor se onesposobio. On je odmah pristao da ide peške.
- Ići ćemo; kad mogu žene i deca, mogu i ja!
Ali starac je precenjivao svoju snagu. Nije mogao poći za narodom, zaklecala su mu kolena i zagušio ga teški, starački kašalj. Nastala je briga kako će dalje, ali je ta briga malo trajala.
- Moglo bi, Veličanstvo, na ona kola!
Drumom je prolazila gomila vojničkih kola, municionih, sanitetskih i provijantskih, koja su naši vočići sa naporom izvlačili iz izlokanog druma. Ađutant zaustavi jedne municione kare koje su vukla četiri mala i mršava vola.
- Vojnici! - reče ađutant trećepozivcima. - Zaustavite malo, čekajte da povezete svoga kralja.
- Kralja?! - učiniše oni prestravljeno i dohvatiše nevojnički da skinu šajkaču gledajući umorena starca koji je kraj druma povijen stajao, oslonjen na batinu.
- Jeste, jeste, kralja! - odgovorio im je krunisani starac, kao da bi hteo ovim dobrim ljudima da potvrdi reči ađutantove.
- Biće ti nezgodno, Gospodaru, tvrdo je na kari! - uze da se izvinjava vođa volova.
- Je l' tebi nezgodno, je l' tebi tvrdo kad sedneš na kare? - pita kralj.
- Ja, drugo, ja, ja...
- Šta drugo, isto je. Kad možeš ti, mogu i ja. 'Odi, pomozi mi da se popnem!
Trećepozivac skide ćebe kojim se bio obavio, savi ga dva - tri puta i položi na dasku, na koju će kralj sesti.
Ađutant na svojim snažnim plećima sam iznese kralja na kare i vodioci krenuše vočiće, te kare s kraljem uđu u masu koja je prekrila drum. Stari vojnici bi poznali svoga kralja i sklanjali bi se s druma, a masa mladih regruta, koji su nosili municiju iz Kruševca, išla je kraj njegovih kara i ne znajući ko je.
- Kako deco, možete li? - pita ih kralj s kola.
- Možemo, čiča, možemo! - odgovaraju regruti čija se mladost još nije umorila i klonula.
A ona dva trećepozivca, što vode vočiće, sebe čak smatraju kao saputnike kraljeve, pa se i brinu o njemu, te će gdekad usput nežno, rođački:
- Je l' možeš da sediš, Gospodaru?
Ili će ga opomenuti:
- Pazi, Gospodaru, ovde je izriven drum!
Oni se čak javljaju i onima kraj kojih prolaze, a koji skidaju kapu kralju, a prema stoci koju teraju naročito su nežni:
- 'Ajde, voko, 'ajde! Potegli malo da iznesemo ovde uzbrdo. 'Ajde, blago meni!
- Slab ti taj levak! - veli mu kralj.
- Šta ćeš, Gospodaru, pati i on kao što svi patimo.
SLIKA ZA ISTORIJU PUT je dug, zamoran, ne ide se nego se mili. Na jednom mestu, gde su se ustavile kare, pojavi se ratni slikar sa fotografskim aparatom i uperi ga na kralja. Kralj se bolno nasmeši i prizva bliže sebi ađutanta:
- Sećaš li se - veli mu - one Napoleonove slike pri povratku iz Moskve?
- Sećam se, Veličanstvo!
- E, eto, sad istoriji još jedna takva slika! - dodade kralj pokazujući na slikara koji je svoj posao svršio.
Nastaviće se
Izvor:
Vecernje novosti