PALUBA
March 28, 2024, 09:25:12 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Pravilnik za prenošenje vesti na forumu PalubaInfo
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 [2] 3 4 5   Go Down
  Print  
Author Topic: Srpska golgota 1912. - 1916.  (Read 36563 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #15 on: December 12, 2010, 04:38:31 pm »

Kralj sluša naredbu

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Narod pomesan sa vojskom u albanskim gudurama

KAD kare stigoše u Blace, naiđe nova nevolja. Pojavi se komandir pod čijom je komandom kolona kojoj pripadaju ove kare i saopšti da on ima naredbu da se sa svojom kolonom zaustavi tu, u Blacu, te da kare koje voze kralja ne mogu dalje ići. Saopštavajući to, komandir je, razume se, očekivao da će kralj narediti da kare pođu dalje, čim bi on bio opravdan. Ali kralj ne upotrebi svoju kraljevsku vlast, jer stari vojnik ne htede da se prekrši naredba. On siđe s kara dodajući:

- E kad je naredba, mora se slušati! I nastavi dalje put peške, sad već i sam ubeđen da neće moći izdržati.

Ađutant se zabrinu i poče da osmatra levo i desno, hoće li naći koga ko bi povezao kralja. I naiđoše jedne bedne taljige, kod kojih se nije znalo šta je bednije: da li kola, da li konji ili kočijaš. Kola su, vidi se, bila kadgod bolja kola, ali sad bi samo mogla služiti za iznošenje đubreta, konji su predstavljali životinjske skelete preko kojih je razapeta koža, amovi na njima krpe i uzice, a kočijaš jadan i podrpan siromašak. Ta su kola odvezla srpskoga kralja u Nemanjinu Belu Crkvu, današnju Kuršumliju.

Tu je razabrao da se u pravcu Niš - Prokuplje vode borbe i zahtevao je opet da ga tamo vode. I nije se imalo gde, odveli su ga u Prokuplje odakle je izišao na front Druge armije Stepe Stepanovića, da vidi Leskovac kako pada. Tu je, na položajima, probavio ceo dan, i tek kada se već čula grmljavina na mramorskim položajima kod Niša,

napustio je Prokuplje, samo nekoliko sati pre no što će neprijatelj u nj ući.

Zatim se iz Kuršumlije spustio preko Prepolca i stigao u Prištinu.

Odseo je u donjem delu varoši, tamo gde slazi vučitrnski put, u kući gde je nekada bio srpski konzulat, te se na njoj pune dvadeset i dve godine vila srpska trobojka još pre oslobođenja Prištine od Turaka. Sa gornjega sprata te kuće, iz sobe u kojoj je kralj odseo, dogleda se preko krovova niskih turskih kućica koje joj suseduju, tamo gde se prostire Široko polje i, dalje još, gde Šar i Karadag, kao dve džinovske mišice, obuhvataju u svoje naručje tužno Kosovo.

- Tamo se rešava sudbina moga jadnoga naroda! - šaptao bi bolno kralj i odvajao bi se od prozora ne mogući da dogleda mesto gde se taj veliki i koban čin događa.

To nije bio više onaj kralj koji je još pre godinu dana, kada je trebalo povesti odlučnu borbu i oterati neprijatelja iz zemlje, mogao sići u vojničke rovove i sobom prihvatiti pušku; to nije bio više onaj kralj od prošle godine, čija je pojava u vojsci na belome konju ovaploćivala u narodnome verovanju onoga „čoveka iz naroda“ koji će, po jednome proročanstvu, suzbiti poplavu neprijateljevu i spasti Srbiju. To je sad već bio slomljen, iznemogao starac, bez vere u dobru sudbinu svoga naroda.

- Da li je po jedna katastrofa srpskoga naroda odista vezana za ime Karađorđevića, i uvek u momentu kad oni ponesu, na svojoj snazi i svome imenu, borbu toga naroda za slobodu? - šaptao je starac sam sebi, zalazeći mislima u prošlost kada je jedan sjajan pokret srpskoga naroda, neprihvaćen od naroda koji su slobodu već umeli da cene, krvavo ugušen jednom neprijateljskom poplavom, kao ovo sad.

- I oni mi savetuju da bežim, da se sklonim. Sto godina istorijske nepravde nosi na svome imenu moj ded da bi se istorija ponovila, da bi i njegov unuk tako isto napustio otadžbinu u momentu njene propasti.

Savladan već teškim mislima, kralj se jednoga trenutka strese celim telom. On se uzbuđeno diže sa svoga mesta, priđe vratima i naglo ih otvori uzvikujući prigušenim glasom:

- Pukovniče!

Svi se okupiše oko stola kraljevog.

- Vidite - reče kralj pokazujući vrhom pisaljke na karti. - Naš front se sad prostire evo ovako, od Kačanika pa pravcem, kako ide Binačka Morava, od jugozapada ka severoistoku... je l’ tako?

- Tako je, Veličanstvo!

- Naš front je okrenut leđima Kosovu - nastavlja kralj. - Međutim, Nemci slaze ozgo, Ibrom i Labom, i zalaze nam s leđa, te ćemo se danas ili sutra naći izmeđ’ dve vatre. Naše levo krilo treba da se povuče ovamo ka Sitnici, da tako postavljen front može prihvatiti i braniti se kako od napada Bugara tako i od napada Nemaca.

- Jedva se i ovo održava - zausti ađutant da kaže, ali ga kralj preseče:

- Ne možemo pobediti, ali se možemo boriti. Mogli bismo razviti front ovako, sa desne strane Sitnice, da zatvorimo ibarski klanac, kojim se slazi u Peć, drenički, kojim se slazi u Đakovicu, i crnoljevski, kojim se slazi u Prizren. Mi bismo se naslonili na Čičavicu, Goleš i Jezerske planine, a između neprijatelja i nas bila bi Sitnica. Na Sitnici treba primiti odlučnu bitku, neka se na njoj još jednom reši sudbina Srbije...

Kralj poćuta malo i dodade zatim jasnim i svečanim glasom:

- Ja ću se lično staviti na čelo moje vojske, i tu ćemo na Sitnici svi izginuti!

Svi ućutaše pod utiskom ove kraljeve izjave. Bili su uvereni u nemogućnost njenoga izvođenja, smatrali su je samo kao izraz jednoga trenutka raspoloženja kraljeva, ali su se divili starčevoj jačini i svežini duha koja kao da se beše povratila u slomljeno telo.

Quote
PRIČEŠĆE U GRAČANICI

HOĆU na Sitnici da poginem. Život Srbijin je i moj život. Kad ona umire, što ja da živim. Hoću tu, u poslednjoj, u odlučnoj borbi da poginem.
Kralj je to rekao tonom na koji nije želeo pogovora. Njegovo se čelo u tom trenutku razvedrilo, oči zasijale živom svetlošću, glas dobio neko pouzdanje, i on se u tom času osećao zadovoljan, kao čovek koji je našao soluciju, našao srećan izlaz iz spleta briga, nevolja i neprilika.
- Naredite sve što treba, hoću sutra da se pričestim u Gračanici!

(Nastaviće se)

Izvor: Vecernje novosti


* F04 albanija.jpg (233.45 KB, 800x451 - viewed 655 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #16 on: December 12, 2010, 04:44:43 pm »

Beznađe u carskom gradu

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Bogoslovija u Prizrenu, iznad hram Svetog Hrista Spasa

NOĆ 12. novembra spustila se nad Prizren. U prvi mah tamna, kao da bi što gušćim pokrovom da pokrije Srbiju koja prespavljuje poslednju noć na svome tlu, a zatim, od ponoći, vedra kao da bi zarana da osvetli staze i bogaze mračnih klanaca u koje će se sutra zorom probuđena Srbija uputiti. Pred ponoć je dunuo ozgo, sa Dulje, studen severac i rasterao mračne oblake koji su bili zastrli nebo nad Prizrenom, i rasuo studenu vedrinu širom ravnoga Podrimlja.

Kao vaskrsla prošlost, koja se zabrinuta digla iz groba da bdi nad očajnom decom svojom, uzdiže se iznad Prizrena Dušanov grad, i studen vetar, koji briše ozgo sa Jezerca, peva tužnu pesmu kroz pukotine na njegovim oronulim bedemima.

Duboko tamo u klancu, kroz koji se Bistrica lomi pre no što će sići u Prizren, tamo gde se ponosno uzdiže Drven-grad, na obalama Bistrice, kao kolo duhova sabranih na zbor, leže rasuti ostaci veličanstvene crkve Svetoga Arhanđela, pod čijim je svodovima ceo srpski narod negda klicao: "Slava tebi, Bože naš!" u času kada je Dušan Silni stavljao sebi carsku krunu na glavu.

Tajanstvena noć... a ponoć već prevalila. Iz gomile svetoga kamenja koje leži zariveno na bistričkim obalama jedna se ploča sama diže, diže se teško i sa naporom, jedva uznoseći težinu šest vekova koji leže na njoj. Diže se i iz mračne dubine, koja se pod njom pojavi, poče se uznositi nad gomilom razvala prozračna sen beloga jednog viteza. Sve na njemu, vidi se, bilo negda carsko, sve sjajno, sve iskićeno kao što je bilo sjajno i iskićeno i doba naše istorije koje je sa ovim vitezovima u grob sišlo.

Sen prolazi uskim ulicama, i dolazi do jedne velike i ugledne zgrade čije dvorište zatvara čvrsta dvokrilna kapija. Pred kapijom je vojnik sa nožem na pušci; uvio se u šinjel i natukao šajkaču na uši, a naslonio se na direk koji nosi kapiju pa, boreći se sa dremežom koji mu nameće nedoba i mraz, uvlači glavu duboko u povrnutu jaku od šinjela, te se zagreva sopstvenim dahom.

Vojnik je na straži, vojnik čuva! Šta je to u ovome času što se može sačuvati, kad ni Bog više ne čuva Srbiju?

Beli vitez se uputi pravo toj kapiji i stražar se trže iz sna, izvuče glavu iz povrnute jake, razrogači oči, prestravljeno i hitro spusti pušku na ruku, odape je i prozeblim glasom prošapta:

- Stoj! Ko ide?

- Ja! - odgovori beli vitez tamnim, grobnim glasom.

- Ko si ti?

- Kralj Vukašin Mrnjavčević!

- Šta je odziv?

- Kraljevska kruna - odgovori pouzdano sen.

- Prolazi!

I sen maričkoga kralja, koja je negda sa one daleke i krvave reke potegla čak ovamo da bi ispunila sveti zavet čuvara carske krune u grobu, prođe kroz odškrinutu kapiju, pređe tiho i nečujno preko dvorišta i dođe pod jedan prozor kroz koji se jedva nazirao žižak.

To je zgrada srpske prizrenske Bogoslovije, gde je odseo prestolonasle-dnik, vršilac kraljevske vlasti i vrhovni komandant srpske vojske.

Stanovao je na gornjem spratu, u odeljenju koje je od svoga stana odvojio rektor Bogoslovije, koji se sa svojom porodicom povukao u drugo krilo. Tu je prestolonaslednik probavio nekoliko brižnih dana, tu primao izveštaje, tu održavao savetovanja - poslednja savetovanja.

Na okruglome stolu, nasred prostrane odaje u kojoj stanuje prestolonaslednik, leži razapeta karta, po kojoj je mladi nosilac krune debelom pisaljkom ispisao silne crvene brazde. Ta karta kazuje mnogo, u ovome času sve. Na njoj je nepouzdanim potezom ruke, koja je drhtala, izbeležena jedna debela linija koja polazi od Mokre gore i vodi Limom na Prijepolje, pa ispod Sjenice izbija na Giljevo te, presecajući Ibar negde ispod Rogozne, prolazi pod Mitrovicom Kosovskom i ide na Drenicu. Odatle preko Janjeva i Giljana seče Binačku Moravu pa savija na jug Kačaniku i silazi padinom Šarovom te, obuhvatajući Tetovo i Gostivar, spušta se na Kičevo i dohvata se izvora reke Crne, slazi njome u prilepsko polje i prekida se kod grčke granice.

Ta linija beleži granicu do koje je doprla neprijateljska poplava. Van granica te poplave, kao dve male oaze ili kao dva još nepotopljena ostrva, stoje još samo Prizren i Bitolj.

VeĆ dva dana, juče i danas, prestolonaslednik ne izlazi iz svoje odaje. Dotle je još odlazio od jutra do večeri na one mnogobrojne i beskrajne sednice vlade i Vrhovne komande na kojima je, posle dugih i burnih savetovanja, imala da se utvrdi jedna gorka, ali jasna kao dan, istina - da više nikakve nade nema. Upravo na tim sednicama niko nije ni većao o nadama, već samo još o putevima kojima će se napustiti Srbija.

Prestolonaslednik bi potom klonulo seo na prostran minderluk, zaturio se i oslonio leđima na jastuk, pritisnuo dlanovima slepoočnice i umorno gledao pogledom bez izraza, dugo gledao u jednu tačku, podajući se, usamljen u tom trenutku, osećanju rezignacije protiv koje su se njegova mladost i pouzdanje, koje ga je uvek pratilo, dosad stalno bunili. Događaji su se nizali pred njegovim očima brzo, hitro, bez reda, bez veze, bez zadržavanja, kao kinematografski snimci.

Quote
UMORNI DUH I TELO
Prestolonaslednik se sa sednica vlade vraćao umoran i duhom, kao što su mu već klonuo pogled i opuštene ruke kazivale da je umoran i telom. Sa njegovih je usana iščezao onaj mladićki osmeh koji ga je krasio u momentu kad je, kroz kišu neprijateljskih tanadi, ujahao u osvojeno Kumanovo, kao god i u momentu, kad je obasut cvećem, ujahao kroz trijumfalnu kapiju u Beograd, vraćajući se sa bojišta

Nastaviće se

Izvor: Vecernje novosti


* f06-prizren.jpg (144.86 KB, 600x800 - viewed 472 times.)
« Last Edit: December 13, 2010, 07:30:59 am by KUZMA® » Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #17 on: December 13, 2010, 07:34:26 am »

Bespuće jedini put


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


POSLEDNJA zajednička sednica vlade i Vrhovne komande, sa koje se prestolonaslednik vratio tako umoran, održana je još preksinoć. Na njoj su donete i poslednje odluke koje su odmah i izvršene - vlada i Vrhovna komanda napustile su juče izjutra Srbiju. Prestolonaslednik je ostao da to učini zajedno sa vojskom i od juče ujutru on ne izlazi iz svoje sobe, gde prima svakog trenutka izvešća o poslednjim borbama koje se vode na putu od Kosova ka Prizrenu.

Kada je pala noć od 12. novembra, prestolonaslednik se odmah po večeri povukao u odaju i, pod svetlošću jedne petrolejske lampe, nanovo se nadneo nad onu kartu, oslonivši brigom već izorano mlado čelo na ruku. Drugom je rukom opet prihvatio pisaljku, ali njome nije više beležio ni promene na frontu, ni granice poplave koja je svako jutro i svako veče sve više bujala i rušila i poslednje svodove na kojima je do juče počivala srpska država. Izveštaji, koji su juče i danas stigli i stižu neprestano, takvi su da se više sa karte nema šta čitati niti na njoj zapisivati.

Druge i drugačije linije izvlačio je prestolonaslednik sad na karti, linije koje su se od Prizrena zračile ka zapadu i jugozapadu. Jedna je od tih linija išla pravo na jug putem koji je probio Crni Drim, pa preko Bicana na Debar i dalje na Strugu; druga je, idući uporedo sa prvom do Ljum-Kule, napustila reku i preko Dukađinskih planina, opet slazila na njegove obale; treća je linija išla Podrimljem da prebrodi Beli Drim do Đakovice i Peći, gde se račvala u tri ogranka, od kojih je jedan išao na Plav i Gusinje, pa preko Prokletije na Skadar, drugi preko Rugova i Čakora, a treći preko Rožaja i Berana na Andrijevicu. Budući srpski kralj beležio je puteve kojima su srpski kralj, srpska vojska i srpski narod pošli napuštajući svoj dom i svoju državu i za kojima će sa ostatkom vojske i on sutra krenuti.

Časovnik je beležio skoru ponoć, i prestolonaslednik je sad već nestrpljivo gledao u vrata kojima se ulazi u njegovu sobu. Gdekad bi zastao, zaustavio disanje i pažljivo osluhivao na tim vratima pa bi, kad ne bi ništa čuo, nastavljao šetnju po prostranoj sobi.

Najzad se ta vrata otvoriše i na njima se pojavi jedan mlad čovek kojega on s vrata dočeka pitanjem:

- Gde ste?

- Vi još ne spavate, Veličanstvo? - upita njegov sekretar tihim glasom, kao da ne želi remetiti ponoćnu tišinu.

- Ne, ne mogu! - odgovori prestolonaslednik suvo i klonulo.

- Pa ipak, dobro bi bilo. Sutra treba raniti.

- Da, znam! Ko je dole?

- Oni, pukovnici i ja. Niko više.

- Hoćete li početi? - upita kraljević tiho, kao da zbori kraj samrtnikove postelje.

- Da, sad, dok prevali ponoć i dok se uverimo da sve po kući spava - odgovori tako isto tiho sekretar.

- Samo obazrivo. Javite mi kad se svrši.

- Nećete dotle leći?

- Ne, ne mogu. Javite mi!

Oko stola, u uglu, iz kojega lampa osvetljava sobu, sede dva mladolika konjička pukovnika. Treća je stolica za stolom prazna i njoj se uputi i sede sekretar. Na stolu je pola ispijena boca crnog i gustog hočkog vina, po stolu pepeo i gomila ugašenih cigareta i drvaca od žižica. Razgovor se oko ovoga stola, iako dosta živo, ipak tihim glasom vodi. Govorilo se o povlačenju i pogreškama ovog ili onog, o žrtvama koje su podnesene i koje će se podneti, o bespuću kroz Albaniju.

Kad prevali ponoć i sekretar se diže da obiđe kraljevića, razgovor zaneme začas. Nastade jedna duga tišina i muklo ćutanje. Svesni da je već nastupio težak, sumoran, bolan trenutak, niko od govornika nije imao hrabrosti da ga ma jednom rečju uznemiri. Sekretar se vratio i ćuteći seo na svoje mesto.

- Ne spava još? - upita jedan od pukovnika.

- Ne! - odgovori sekretar.

- Spava li sve po kući?

- Izvesno! Potpuno je mirno. Pukovnik pogleda u sat.

- Mogli bismo?

- Još malo. Neka prevali potpuno ponoć.

Lica ovoga maloga društva zaklonjena su senkom koju baca lampin šešir nad sobom i samo se još vidi kretanje ruku koje se pružaju do stola da stresu pepeo sa cigarete ili da je ugase. Posle dužega vremena, sekretar se ponova diže s mesta.

- Hoćemo li? - upitaše ga pogledom oba pukovnika. On klimnu glavom i udalji se opet iz sobe. Malo zatim uđe jedan momak noseći u ruci maleni ručni fenjer u kome je gorela sveća, a za njim drugi, noseći teške alate, ćuskiju, ašov i dleto. Pukovnici se digoše od stola i pođoše za sekretarom i momcima u jednu malu sobicu, vrstu magacina, gde su bile stovarene neke dvorske stvari u sanducima.

- Evo, ovu dasku! - reče sekretar pošto je prihvatio fenjer iz ruku momkovih. - Povucite ovaj sanduk, legao je baš na nju.

- Pazite, nemojte oštetiti dasku da se ne bi poznao trag! - dodade jedan od pukovnika.

- I nemojte udarati da se ne bi ko u kući probudio! - dodade drugi.

I pod siromašnom svetlošću maloga fenjera, momci pristupiše poslu lagano i oprezno. Podigoše dasku iz patosa i počeše da kopaju zemlju pod patosom. Valjalo je iskopati grob gde će se sahraniti kraljevska kruna koju ne htedoše poneti u nepoznate albanske planine, gde se nije znalo šta očekuje ni same kraljevske begunce. U Prizrenu već leži sahranjena jedna srpska carska kruna, tamo negde pod razvalinama crkve Sv. Arhanđela, neka tu nađe grob i kraljevska srpska kruna.

Quote
TAJNA U UČIONICI
 Sekretar se povukao iz prestolonaslednikove sobe, isto tako tiho kao što je i ušao, i laganim korakom, da ne bi nikog u kući uznemirio, siđe na donji sprat i uđe u jednu prostranu sobu koja je u redovnim prilikama verovatno služila za školsku učionicu. U polutami su se u jednome uglu sobe videle nabacane školske klupe, a na zidu slike sv. Save i Sime Igumanova, zaveštaoca ove zgrade srpskoj Bogosloviji.

Nastaviće se

Izvor: Vecernje novosti


* Aleksandra Karadjordjevic.jpg (123.3 KB, 800x910 - viewed 444 times.)
« Last Edit: December 13, 2010, 02:52:55 pm by KUZMA® » Logged
motorista 57 klasa
Prijatelj foruma
poručnik korvete
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 3 074


Да ли ћемо још коме сметати зато што смо своји?


« Reply #18 on: December 13, 2010, 02:50:32 pm »

Kada se sve ovo čita i gleda, normalno je da navru osećanja.
Dvano sam čitao u dodatku Politike koji je bio posvečen toj  golgoti sledeću priču:

Prilikom nastupanja srske vojske i gonjenju Bugara, srpskog ranjenika je preuzeo sanitet i utovario ga u korpu
na magaretu. Kako je na bojištu bilo i bugarskih ranjenika jednog od njih su utovarili u drugu korpu na magaretu.
Komora koja je pratila vojsku naiđe i da Srbinu somun kao sledovanje. Ovaj polomi somun na pola i doda Bugarinu.
To je video jedan francuski doktor pa upita Srbina: to ti je neprijatelj zašto deliš hleb sa njim? odgovor je bio
Neprijatelji smo bili na frontu a sada smo isti mučenici.

Ovu su priču trebali da pročitaju mnogi koji su se bavili ratovanjem u zadnjih dvadeset godina.
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #19 on: December 13, 2010, 02:56:20 pm »

Zbogom srpskoj kruni


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

GROBARI su tiho, bez razgovora, bez šuma, vršili svoj posao. U mraku, kroz koji je probijao slabi zračić iz maloga fenjera, kretale su se alatima oružane senke, uznosili se i spuštali motike i budaci bez šuma, bez lupe.

Sekretar i pukovnici su se povukli da opet sednu oko stola za kojim su dotle očekivali da mine ponoć. Niko ni reči ne zbori, niko ne diže glave.

Ipak, posle duže pauze, uzdahnu jedan od pukovnika i reče tiho, šapćući:

- Nisam nikad slutio da ću prisustvovati pogrebu kraljevske krune - i na njegovim se trepavicama pojaviše dve suze.

Šapćući, kao što se šapće u noći kad će se izvršiti zločin, nastavili su razgovor o tužnome činu. Sećali su se doba kada je tu istu krunu, sakovanu od Karađorđevih topova, pronosio na glavi kroz beogradske ulice Karađorđev unuk. Oni su tada kao mladi oficiri bili u eskorti i učestvovali u toj velikoj svečanosti narodnoj. Koliko se nada vezivalo toga dana za tu kraljevsku krunu, posle kosovske propasti; i ko bi tad slutio da će ista generacija, isti ljudi, još u punoj mužanskoj snazi, doživeti da učestvuju i u sahranjivanju te krune.

- Ko će doživeti da je iskopa? - reći će opet jedan od njih. - Mi, ili oni što idu za nama?

- Teško nama ako toliko bude počivala u grobu, da sačeka nova pokolenja. Mi, mi je moramo iskopati - dodade drugi sa onim upornim pouzdanjem čoveka naviknuta na borbu, koje ni u času sloma ne iščezava.

- Veruješ li, odista?

- To je još jedino što nam je ostalo, gola vera.

- U Šta - upita pukovnik kome je prisustvo pogrebu kraljevske krune izbrisalo iz duše i poslednju iskru vere.

- U ono što će doći, u ono što mora doći. Ne može jedna ovako velika borba ostati bez pravednih rezultata - hrabri se pukovnik koji je sačuvao pouzdanje.

- Da postoji još srpska vojska, i ja bih imao tu veru.

- Postoji narod!

- Samo, kad bi se ta vera sačuvala kod naroda.

- Kad se mogla sačuvati kroz pet najmučnijih vekova, od Kosova do danas, zašto bi danas posrnula.

- Kosovo je manja katastrofa. Kada je na Kosovu stradala jedna vojska i jedna država, bilo je još srpskih država koje su živele i koje su postojale.

- Pa i danas. Evo, postoji Crna Gora.

- Da, postoji danas, a hoće li postojati sutra?

Za vreme tih razgovora dizao bi se jedan po jedan od stola, otvarao lagano vrata od sporedne sobe, gde su grobari tiho i bez šuma kopali i navirivao bi da vidi je li posao gotov. Morao se iskopati dubok, vrlo dubok rov i to se moralo raditi bez udara motike i budaka, tiho i nečujno. Zato je posao i trajao duže.

A na gornjem spratu, odmah nad tom sobom gde se kopao grob srpskoj kruni, mladi njen nosilac i dalje se borio sa teškim i sumornim mislima. Čas po čas bi zastao, činilo mu se da je u tom trenutku čuo udar motike i taj zvuk bi se zario duboko u mladu mu a već iskrvavljenu dušu.

Umoran od naizmeničnih udara osećanja i bolova, on najzad priđe prozoru i razmače zavese da na mrazom zamagljeno staklo nasloni usijano čelo i klonulu glavu. Da li je kraljević u tom trenutku putovao pogledom preko onih planina, krševa i stena, s one strane Drima, gde njegov nesrećni narod, izmučen i gladan, poslednjim ostacima svoje krvi boji snežne staze albanskih klanaca ili, neodvažan da se osvrne na neposrednu prošlost, zalazi mislima duboko, u prvo doba naše istorije.

Poveden mislima, on zađe u davnu prošlost srpsku i poče se zaustavljati na svima istorijskim slomovima srpske države: pod Bodinom, pa zatim pod Časlavom, pod Lazarom, pa zatim pod Đurđem Brankovićem i najzad pod Karađorđem-dedom i pod Karađorđem-unukom. On pođe u pameti da pribira, da traži: nema li jednog istog istorijskog ili možda unutarnjeg, što leži u psihi srpskoga naroda ili u njegovom karakteru, u njegovoj sudbini ili možda u nekom fatumu; nema li nečega opštega, nečega zajedničkoga, u svima ovim katastrofama srpskoga naroda?

- Ipak ima - šaptao je mladi kraljević uzbuđeno - ima, ima!...

Svaki od ovih srpskih slomova nastao je iz drugih razloga, pod drugim okolnostima, u drugim prilikama, ali je ipak sve, kao omorina, kao težak vazduh pred nepogodu, pratila i bila im predznak zavada srpske vlastele i rasulo i rastrojstvo koje je iz te zavade klijalo.

- Jesmo li bili dorasli da ponesemo ogromnu zadaću osnivanja velike države ili smo je trebali ostaviti poznijim, zdravijim pokolenjima - jauknu mladi kraljević i osećajući jedan deo odgovornosti na sebi samome, on se odvoji od prozora i umorno se sruči ponova na minderluk.

Ozdo se više ne čuje nikakav udar. Grobari su završili posao. Srpska kruna je već sahranjena...

Ponoć je davno minula i tamu noći poče da osvaja bledilo zore. Doba je već da se mrtvi vrate u grobove.

I sen maričkoga kralja Vukašina Mrnjavčevića odvoji se od prozora, kroz koji je videla gde je grob i druge krune srpske, pođe kroz dvorište i prođe tiho, nečujno, kroz odškrinutu kapiju kraj dremljiva stražara. Uputi se ulicom ka Marašu, a zatim Bistričinom obalom, tamo gde je čeka otvorena grobnica, gde leži ono sveto kamenje, pod kojim je sahranjena carska kruna Dušanova.

Quote
DUŠAN SILNI NAD BALKANOM
Iz bedema gradskih, osvetljenih vedrinom, koji su se uznosili iznad mrtve varoši, i koje je prve sretao pogled kraljevića, učini mu se da vide, ili bar oseti, kako se uznosi onaj veličanstven i svetao oblak, velika misao Dušanova, koja odatle plavi sve doline i planine balkanske, dopire do zidina solunskoga grada, odbija se odatle i pretapa pitome Strumičine doline, te se ustavlja pred carigradskim bedemima.

Nastaviće se



Izvor: Vecernje novosti


* Krunisanje kralja Petra I.jpg (84.79 KB, 437x558 - viewed 349 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #20 on: December 14, 2010, 09:23:01 pm »

Srbija među gudurama


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

KAD smo mi iz Prizrena krenuli na sever - kralj, vlada i Vrhovna komanda krenuli su na jug. Da bismo stigli istome cilju, krenuli smo jedni uz tok, a drugi niz tok jedne iste reke, ali su oba ova puta zatim savijala na zapad i vodila obalama Jadranskoga mora.

Kada je još 13. oktobra predsednik ministarstva Nikola Pašić otišao iz Niša u Vrnjce na pogreb svome dugogodišnjem saradniku i drugu, ministru Lazi Pačuu, nastavio je sa pogreba u Kraljevo da se nađe sa poslanicima Engleske, Francuske, Rusije i Italije i da ih upozna sa situacijom u kojoj se zemlja nalazi od trenutka njihovog napuštanja Niša. Tada im je izjavio da bi se situacija još mogla promeniti ako saveznici na vreme stignu i oslobode Skoplje, koje su Bugari već bili zauzeli.

- Ako se moramo odreći nade - rekao je poslanicima tada Pašić - vladi neće ostati ništa drugo no da se povuče u planine!

I Srbija se morala odreći i te, kao i svih ranijih nada, i krenula je u planine.

To je bio jedan od najtežih i najmučnijih trenutaka u ovoj velikoj tragediji srpskoj, polazak zvanične Srbije u planine, 11. novembra 1915. godine. Prizrenci i izbeglice koje su rešile da ostanu u Prizrenu sa očajanjem su šaputali među sobom da je kraljevska vlada napustila otadžbinu. Iako je svako znao da će to biti, da je rešeno, da je odlučeno, ipak je očajno kršio ruke:

- Dakle, odoše, ostaviše nas?

- Do ovoga časa još sam u nešto verovao, ali sad...

- Do ovoga časa bio sam građanin jedne države, a sad... rob, rob!

Takve su se očajne reči bacale i razmenjivale posle odlaska vladinoga, i nimalo nije svet mogla umiriti okolnost što su u Prizrenu još i stari kralj i prestolonaslednik. Oni su vojnici, oni će s vojskom. Vlada je otišla - to znači nema više Srbije, vojska je ostala zato da se i ona povuče.

Sa starim kraljem je opet bilo nevolje. Topovska zrna već su tresla prizrenske krovove kada je pristao da napusti poslednji slobodan grad Srbije. Žaleći što mu se nije dala prilika da pogine na Kosovu, on se tvrdoglavo opirao da pođe iz Prizrena.

- Niko ne može da natera jednoga kralja da napusti svoju kraljevinu! - uzvikivao je starac uzbuđeno.

On je s nepoverenjem slušao da bi njegov ostanak u stvari značio napuštanje kraljevine, jer zarobljen kralj ne znači samo propast kraljevine, već i kapitulaciju one ideje koju ona u ovoj borbi predstavlja i čiji je on nosilac.

Stari kralj je odmahivao glavom na sve te razloge i očajno uzvikivao:

- Pustite me bar da umrem ovde, na vratima Srbije.

Vlada je otišla 11. novembra, a on je ostao u Prizrenu još četiri dana. Najzad, kad je već poslednji trenutak bio nastupio, te je morao i sam uvideti da drugače ne može biti, otišao je najpre u crkvu - to je bila nedelja 15. novembra - i odstojao je celu službu, moleći se bogu za one koji su krenuli i za one koji ostaju. Iz crkve je kralj pošao peške na put, zdraveći se i praštajući se sa očajnicima koji su ostali i koji su ovaj mučni prizor gledali sa prozora svojih kuća ili sabrani u prestravljene gomilice pod strejama prizrenskih kuća.

Kralj se sa teškim suzama u očima okretao levo i desno i mašući rukom pozdravljao:

- Zbogom, deco! Zbogom!

Kad je izišao daleko van grada, on je seo u automobil i uputio se ka Ljum-Kuli.

Na Ljum-Kuli, dokle se stizalo kolima i automobilima, čekali su mali tovarni konjići, sa kojima će se poći dalje. Kola i automobili, koji su dovde dovezli kralja, Vrhovnu komandu i vladu, ovde su nemilosrdno uništavani. Kola, pošto je sa njih skinut tovar i ispregnuta stoka, bacana su u ambis; automobili prelivani mašinskim zejtinom i benzinom i paljeni. Drugima su, opet, šoferi namenili lepšu smrt, jednu vrstu samoubistva. Na visini, do koje se ovde prizrenski drum penje, gde se diže ljumska kula, obala je kamena i odsečena, i Drim teče dole pod stenom u grdnoj dubini. Oni su dovodili svoje automobile do ivice ovih stena, pustili su motor u pokret i otkočili kočnicu. Motor je zatutnjao, kola krenula i strmoglavila se ozgo sa užasnim tutnjem.

Odatle, od Ljum-Kule, nastaje uska staza kojom se uputila duga povorka begunaca i natovarenih konja, sve jedno po jedno, sve jedno za drugim.

Stari kralj je prvo veče zanoćio na Ljum-Kuli, a sutradan krenuo sa tri svoja oficira i šest vojnika kraljeve garde. To mu je bila sva pratnja, a pratila su ih još i tri konja, koje je kralj pogdekad uzjahao, ali je radije išao peške, mada je bio nemoćan, a staza teško prohodna.

Vojvodu Putnika poneli su vojnici na ramenima. Njegova teška bolest nije mu dozvoljavala ni po ravnome putu da hodi, a kamoli po ovome bespuću. Sagrađena je, njega radi, jedna drvena karaulica koja je nošena na motkama. Ta karaulica ličila je po obliku na srednjovekovne plemićke nosiljke, a inače je bila od običnih dasaka, sa sedištem unutra i prozorom kroz koji je prodirao vazduh i svetlost u drvenu kućicu.

- MoŽete li, vojnici?
- upitao bi pogdekad stari vojvoda, zamoren bolešću i zlom sudbinom.


Quote
PAŠIĆ OBORENE GLAVE
Ministar-predsednik Pašić pojahao bi pogdekad konja, ali je išao takođe radije peške, oborene glave i podržavajući se jednom batinom. On nije govorio uz put. Do njegovih ušiju dopirala su gunđanja i nezadovoljstvo gomile koja je sve svoje nevolje njemu pripisivala i na njega sručivala. Iskusni starac znao je da narod svakoj nedaći traži krivca i nosio je strpljivo svoj krst. Ostali ministri išli su ko peške a ko na konju, ko izmakao a ko izostao, a svaki brinući tešku brigu i izmenjujući razgovore samo pogdekad, na odmorištima.
Nastaviće se

Izvor: Vecernje novosti



* Vojvoda Radomir Putnik na bojistu.jpg (95.75 KB, 748x551 - viewed 435 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #21 on: December 14, 2010, 09:33:19 pm »

Domaćini bez ognjišta

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

KRALJEVA grupa, pa grupe Vrhovne komande i vladina, išle su svaka za se, nisu čak svakad ni noćivale na istome mestu, niti su za isti broj dana i noći prešle ovaj teški put do Skadra. Sa njima, pred njima i za njima išla je masa begunaca, vojske i naroda.

Bile su to činovničke i oficirske porodice, pa onda veliki broj nadleštava, činovnika, strane misije i naša sirotinja. Sve je to krenulo tim putem zato što je kralj tuda krenuo, računajući na veću zaštitu i tek se ovde u planini uverilo da je cela kraljeva zaštita tri oficira i šest vojnika.

Što se dublje u planinu zalazi, put je sve strmenitiji, sve teži, jer je go kamen i u njemu urezana uska staza, pod kojom zjapi provalija.

Kralj ne može, njemu i inače klecaju kolena. Kliza se i pada. Dižu ga, on polazi, pa se opet kliza i pada.

- Padam često! - veli.

- I mi, Veličanstvo! - teši ga ađutant, podmećući mu svoja snažna pleća.

- I vi, al' se vi dižete, a mene moraju da dižu.

Na konja su ga još manje smeli popeti, to je bilo još opasnije. Zastaju kod prve širine da ne bi zakrčili put. Kralj seda na kamen i navlače mu preko čizama debele seljačke čarape, ne bi li mu pomogle da se ne kliza. Al', pouzdanije nego to, ađutant mu podmeće pleća, on ga grli, i tako nastavljaju put.

- Ovo je strašno! - žali se jedan građanin majoru koji je pred njim. - A tek je prvi dan putovanja; na šta li ćemo naići sutra, a na šta prekosutra?

Major ćuti, ne obzire se i korača dalje.

A put sve teži, staza pogdegde uska i strmena da se jedva može proći. Smetovi leže po okolnim planinama i stegao užasan mraz.

Prvi konak posle Ljum-Kule bio je Spas, gde izbija klanac kojim je nekada išao put za Đakovicu i gde se na desnoj obali Drima uznose razvaline Leke Kapetana, vojvode Dukađinskog. Tu je, u jednoj pustoj dolinici, koja se spušta do obala Drima, usamljen han na putu, a ko zna gde je selo toga imena, valjda negde u planini.

Kod hana se već skrhala masa ljudi i stoke, a pridolaze sve nove i nove grupe koje su jutros ranije krenule. Sve prostorije posednute, a i nema ih mnogo. Han je obična, kamena, dvospratna zgrada. Dve sobe na gornjem spratu su zauzele porodice oficira Vrhovne komande, a dole se strpalo sve što je zarana stiglo. Ovo što sad pridolazi, tiska se oko hana, razgrće sneg i blato i nanosi drva, te sprema vatre oko kojih će probdeti noć.

Kralj će stići docnije i neće naći mesta za sebe. Kada mu se učini ponuda da se na gornjem spratu načini mesta za njega, on će odbiti.

- Neka ih, neću da uznemiravam žene i decu. Ženama i deci treba krova, mi vojnici možemo i ovako!

I kad je rekao to "mi vojnici", pogledao je sa zadovoljstvom na nekoliko starčića iz trećega poziva, ostatke onoga trećega poziva koji je onako slavno izginuo, braneći odstupanje mlade vojske sa Kosova.


Badava se navaljivalo na njega da se skloni pod krov, badava mu je obraćana pažnja na mraz koji je sve više stezao, starac je uporno ostao pri tome da on neće da se odvaja od svojih vojnika, da hoće da pati zajedno sa njima. I dok su trećepozivci nanosili drva i spremali vatru za sebe i svoga kralja, dotle se on setio da obiđe bolesnoga vojvodu Putnika koji je već ranije stigao u Spas.

Dva klonula starca, kralj bez kraljevine i vojvoda bez vojske, dugo su, dugo razgovarali o zloj sudbini koja ih je postigla.

Uzeo je kralj, kao i ostali, krišku hleba u ruku i malo kuvanoga pasulja kojim su ga ponudile izbeglice sa gornjeg sprata hanskog.

- Zlo, nesreća! - veli kralj, sedajući međ' svoje nove drugove.

- Veliko zlo, gospodaru! - odgovaraju starci praveći mesta kralju.

- Sam kamen i pustinja! - nastavlja kralj. - A kako je kod nas sve pitomo i lepo...

- Eh! - učini jedan trećepozivac koji je sedeo prema kralju. - Nema nigde ono. Ne bih dao ja jednu moju njivu za celu ovu planinu.

- Pa dao si je, eto, dao si je - dobacuje mu drugi.

- Pa... dao sam, al', ne daj bože, da ostane ovako.

- Da l' će ovo dugo ovako, gospodaru?

- Neće valjda - teši ga kralj. - Neće. Da nismo daleko i od Francuza i od Rusa, stigla bi nam pomoć te ne bismo ovako postradali.

- Bome, postradali smo mnogo.

- Je l' vas mnogo izginulo?

- Pa jeste, prepolovili nas.

- Šteta, a borili ste se baš čestito, hvala vam!

- Izgibe sam domaćin, gospodaru.

- Znam, znam! - učini kralj i uzdahnu. - Nisu mi dali, a tražio sam i ja da ostanem tamo, da se borim sa vama starcima i da poginem.

- Kud bi ti, gospodaru?

- Tražio sam, al' nisu mi dali! - ponovi kralj.

- Moraš se ti čuvati, gospodaru, potreban si ti nama.

- Treba vama kuća vaša i deca vaša; treba vama zemlja vaša i treba vama otadžbina vaša, a ja... šta ću vam ja? Danas jesam, sutra nisam, ako nisam ja, biće drugi. Nije zlo izgubiti kralja kad imaš otadžbinu, ali je zlo, braćo moja, izgubiti otadžbinu a sačuvati kralja.

- Pa ono jeste... - odgovara kao ubeđeno trećepozivac.

- Biva, da umre domaćin, a kuća ostane - nastavlja kralj. - Nije ni to dobro, ali opet kuća je tu, imanje je tu, naći će se ko će prihvatiti imanje i kuću; ali je naopako, moj brajko, kad vidiš domaćina bez kuće, bez ognjišta, bez njive, bez livade, bez stoke.

Quote
POSRĆU LJUDI I STOKA
POSRĆE se sve više i sve češće, konji padaju, a ljudi malaksavaju i izostaju. Počinju se već puzati i ljudi i stoka. Na pojedinim opasnim okukama, pod kojima su provalije, konjima vezuju oči ili im pomažu, hvatajući ih za ular, za grivu, za rep. Ljudi se hvataju za ruke te obrazuju kolo da bi jedan drugog održali; žene ciče i ne smeju da prođu. Već je pao u ambis jedan konj tamo negde pozadi, pao je još jedan. Vele da je ovaj poslednji povukao sobom i čoveka.

Nastaviće se

Izvor: Vecernje novosti


* Odstupanje srpske vojske.jpg (230.58 KB, 800x1027 - viewed 821 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #22 on: December 16, 2010, 09:08:49 pm »

Pašiću zaleđen osmeh

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

PRE četiri ili pet dana, kod hana su sedeli oko vatre i ministri koji nisu ni noćili na Ljum-Kuli, već odmah nastavili put. Oni su prenoćili u hanu, ali su dugo sedeli na utrini, oko vatre, da se prihvate i da se razgreju pre nego što legnu. Po licima, osvetljenim plamenom, među kojima se naročito ističe lice ministra-predsednika uokvireno sedom bradom, videlo se da vode brižne razgovore.

Sa lica Pašićevog iščezao je onaj izraz mira i hladnokrvnosti, sa usana mu se izbrisao onaj osmeh, koji je kroz pedeset godina političkoga života igrao na njegovim usnama, pa ipak, on se držao tako kao da se još uvek nada nečemu. Nije klonuo ili bar nije dozvolio da se to na njemu primeti. Na licima ostalih njegovih saradnika bio je mnogo jače izražen otisak opšte nevolje.

Razgovori su se vodili o velikim brigama koje su ležale na vladi. Vojska je zašla u planine bez hleba i bez ikakvih drugih potreba. Posle dvomesečne neprekidne i očajne borbe, posle nečuvenih napora, ta se premorena vojska povlači u planine gde je očekuje glad. I kad stigne u Skadar, čime će tamo biti prihvaćena? Ima li tamo hrane ili, bar, može li se doneti?

Saveznici su bili primili na sebe snabdevanje srpske vojske i, prema obaveštenjima koja je vlada imala, ta hrana se već nalazila u Medovi. Sva je briga, dakle, bila kako bi se i na koji način ona mogla prebaciti iz Medove u Skadar, dok niko nije ni slutio da u Medovi nema nijednog zrna savezničkog obećanja.

- Valja što pre stići u Skadar - šapće Pašić - pre no što se vojska počela skupljati tamo.

- Tamo su valjda već stigli saveznički poslanici?

- I da nisu stigli, iz Skadra ćemo moći dobiti veze sa savezničkim vladama.

- Mogla bi se, verovatno, umoliti italijanska vlada da ustupi kakav brod koji bi prebacivao hranu iz Medove.

- Treba stići u Skadar što pre! Kako stoji sa rasporedom putovanja? - okrete se Pašić jednom činovniku koji mu je stajao za leđima.

- Prema obaveštenju kapetana Redžepa, sutra možemo stići u Arsit-han, prekosutra u Čeret.

Esad-pašin kapetan Redžep i još nekoliko Esadovih čauša pratili su našu vladu, za kojom je išao i jedan odred zanatske čete. Kapetan Redžep je i ranije bio u vezi sa nama i znao je srpski, te je on služio najviše kao tumač, a i kao vođa po ovim teškim putevima.

- I kad bismo onda stigli u Skadar? - zapitaće jedan od ministara.

- U svemu treba nam još tri dana, ako gospoda ministri mogu da izdrže te ne budemo prinuđeni da pravimo manja odstojanja.

- Kad mogu ostali... - zausti neko da kaže.

- Ostali neće tako putovati. Vrhovna komanda ne može zbog vojvode. Sa njegovom nosiljkom je vrlo teško praviti ta odstojanja. Neće moći ni njegovo veličanstvo.

- Mi moramo! - prekide Pašić.

Tako su ovi razgovori i savetovanja bili u neku ruku ministarska sednica, držana oko vatre, među smetovima i usred planine.

Od Spasa put napušta obale Drimove i vodi u unutrašnjost Dukađinskih planina, kroz jedan niz provalija, klanaca i stena pokrivenih snegom i smetovima. Hladnoća sve više steže, mraz sve oštriji. Begunci, i inače iznureni trudnim putem, nespavanjem i glađu, uvijeni u krpe i dronjke, u ćebad i šatorska krila, klonulo gaze smetove i očajno pogledaju preda se, putem koji ih je vodio u sve dublje i dublje bede.

Vlada žuri da po rasporedu stigne večeras u Arsit-han, a zatim što pre u Skadar. Danas su pala dva vladina konja s tovarima i skrhala se u ambis. Kažu da je tu bilo dokumenata koji su zauvek propali.

Oficiri Vrhovne komande ne mogu tako da žure, oni lagano idu, stopu po stopu, prateći nosiljku svoga šefa, starog vojvode. Vojnici, koji je nose, nigde skoro da naiđu na širinu da bi je mogli poneti na ramenima te pružiti korak, već je nose na rukama, a ruke im se skočanjile od zime te se svaki čas menjaju.

Kralj već malaksao. Jučerašnje naporno pešačenje od Ljum-Kule do Spasa, noćašnje bdenje kraj vatre i današnji težak i studeni dan oduzeli su mu i poslednje moći. On, poguren, umoran, poprskan blatom i neizbrijan, naslanjajući se jednom rukom na batinu, a drugom na rame svoga ađutanta, korača lagano i svaki čas zastaje da uzme malo vazduha.

Putem se već sretaju oni koji su malaksali, koji su klonuli, pa napustili svoje društvo i ostali kraj puta. Sretaju se već i samrtnici koje je glad i mraz savladao i koji su se kraj druma povukli i predali laganoj smrti koja ih već grčevito grli.

Sretaju se već i mrtvi koji su tu ostali juče i prekjuče i čije je telo sneg već zavejao, a u snegu se obeležio trag kurjaka koji su namirisali lešinu, obišli je, pa će noćas, kad planina bude pusta i mirna, doći da je rastrgnu. Što dublje u planinu, ta je pojava sve češća; mrtvi ljudi i mrtvi konji sve češće kite staze, tako da klanci, kroz koje begunci hode, već počinju ličiti na kosturnice.


NESREĆNICI POSEJALI DRUMOVE

STARI kralj sa teškim bolom, skidajući kapu, prolazi pored ovih žrtava, skrećući pogled sa nesrećnika koji su posejali drumove. Da bi ugušio osećaj koji mu je legao na dušu, skretao bi govor ili pažnju na drugi koji predmet.

- Možeš li, sine? - pripitao bi kakvog dečka koji je prolazio kraj njega, spuštajući mu ruku na rame.

- Mogu! - odgovara dečko i ne sluteći da je to kraljeva ruka na njegovom ramenu.

- A hoćeš li upamtiti sve ovo što vidiš?

- Hoću! - odgovara dečko.

- Ako, upamti, treba da upamtiš pa da pričaš svima.


Nastaviće se


Izvor: Vecernje novosti


* odstupanje preko Albanije.jpg (98.82 KB, 800x473 - viewed 219 times.)
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #23 on: December 16, 2010, 09:12:23 pm »

Gasnu poslednje iskre

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

ŠTO se dalje ide, put sve teži, a glad i zima sve više stežu i sve ih više ostaje uz put. Noći su bile naročito strahovite, a već se nigde nije moglo naći drva. Padali su uz put ljudi kao mušice, padali su i dizali se, ili su ostajali tamo da grobovima svojim obeleže put kojim je Srbija prošla.

Vlada je uvek napred žurila, i stigla je, kao što se u Spasu ugodilo, petoga dana po podne u Skadar. Kralj je duže putovao, čitavih osam dana do Lješa i još tri zatim do Tirane. Spavao je kao i ostale izbeglice, kraj vatre, pod krovom kakve arnautske seoske udžerice, po hanovima; jeo je suvi hleb ili, gdekad, ako bi gde zatekao kakvu komandu, što su mu odvajali pogdešto iz kazana.

Poslednje te večeri, pre no što će se povući pod krov da legne, kralj je prišao jednoj vatri oko koje su posedali vojnici. On sutra neće nastaviti put za Skadar, on će se sutra rastati od vojnika, pa je rad još malo s njima da progovori. On će sutra samo donekle poći skadarskim putem; zatim će pregaziti Drim i otići u Barbalušu, a odatle u Lješ. Vojnici i izbeglice nastaviće put pravo za Skadar.

Nešto je blago lebdelo u vazduhu naglašavajući blizinu obala na kojima sunce greje. Zvezde su jasnije sjale i boja neba nije bila više onako sumorna. Sve što je verovalo u smrt počelo je ponova verovati u život. Oh, kako je zamalo ta vera trajala!

Kralj je bio razgovoran. Ukazujući na modre planinske mase, koje se oko Skadra uznose i koje vedra noć jasno ocrtava i izdvaja, on veli vojnicima oko vatre:

- Eno, vidite li, deco, i tamo smo lili krv, po onim brdima.

- Kako se zovu ona brda? - pita jedan ostariji vojnik.

- Ono tamo, u dubini, što uznosi vrh, biće da je Taraboš, a ova manja brda, ovamo levo, tu je Brdica.

- Je l’ to Brdica? - zapita jedan čičica iz trećega poziva kome pri pomenu ovoga imena prelete namah taman oblak preko čela.

- To će biti!

Čičica se zagleda tamo, pomno se zagleda i zaigraše mu suze u očima. Zatim prošaputa više sebi:

- Tamo sam sina izgubio!

- Onda, je l’? - pita kralj.

- Jes’ onda - dodade čičica - pa evo sad došao sam da mu obiđem grob.

Svi se ućutaše, osećajući dužnost da ne remete svečanost trenutka, u kome se u očevoj duši budi ponova tuga, na dogledu sinovlja groba. Čičica je dugo, dugo gledao one modre povijarke, gde toliki mladi srpski životi leže, pa se onda okrete vatri i dodade:

- Ko zna da nije bogu bilo drago da me dovede dovde, te da i ja u blizini sinovljoj legnem u zemlju. Evo, kako sam iznemogao, daj bože da sutra i do Skadra stignem.

- Što je bilo mučno i teško prešli smo već - teši ga kralj. - Ovo sad do Skadra lakši je put, možemo i mi starci.

Zatim se zapodenu razgovor i o Skadru. Kralj je pričao vojnicima da je u mladim godinama odlazio u Skadar i kazivao im je da je lep i bogat grad.

- A je l’ to naše? - pita vojnik.

- Naše je, naši su ga kraljevi zidali - veli kralj - tri brata, Vukašin, Uglješa i Gojko, i mnogo su muka videli dok su ga nazidali. Sve što bi oni za dan nazidali, zla bi vila za noć porušila. Je l’ zna ko onu pesmu o zidanju Skadra na Bojani?

- Znam ja - reče jedan mlađi vojnik iz grupe.

- E, je l’ tako kaže pesma: „Sve što braća za dan nazidala, zla bi vila za noć porušila?“

- Jes’, tako! - odgovori onaj.

- Ama, zar je to moglo uistinu da bude? - zapitaće jedan trezven starčić, koji je dotle samo slušao razgovore, zabavljajući se ušivanjem rukava na šinjelu koji je negde uz put zakačio i iscepao celom dužinom.

- Šta to? - pita ga mladić.

- Pa, to što pesma kazuje. Zar je bilo nekada tako zlih vila pa da za noć poruše sve što bi kraljevi za dan nazidali?

- Bilo je - dodade stari kralj - bilo je, a ima ih i sad.

- Sad? - učiniše nekoliko njih.

- I sad još! - nastavi kralj bolno mašući glavom - Eto, zar ne vidite moju sudbinu. Sve što za dan sagradim, zla mi vila za noć poruši. Koliko smo se svi mučili da sagradimo ovu državu, pa eto... poruši mi vila za noć, poruši do temelja!...

Kralj prekide i duboko se zamisli. Svi ućutaše povedeni i sami razmišljanjem o zloj vili koja ruši sve što Srbin zida.

Noć poče jače da osvaja, a zima jače da steže. Kralja opomenuše da mu valja leći.

Quote
GLAD PRITISLA SKADAR
Šestoga dana putovanja kralj je sišao u Drimovu dolinu, gde put opet slazi na Drimove obale. Tu, kod Gomsića, gde Drim valja prebroditi pa ući u skadarsku ravnicu, već dopire blaži vetrić, već se dogleda sunce koje sja na jadranskim obalama i, daleko tamo, naziru se planine koje grle Skadar. Tamo svi željno pogledaju, tamo ima sunca, tamo ima hleba - tako bar svi misle, i ne sluteći da će po skadarskim ulicama padati kao snoplje i umirati od gladi.

(Kraj)

Izvor:Vecernje novosti


* na putu kroz Albaniju.jpg (72.2 KB, 800x506 - viewed 260 times.)
Logged
švercer011
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 749



« Reply #24 on: December 16, 2010, 09:44:21 pm »

Ovde mozete  mozete pogledati Sotrin dokumentarac  Gde cveta Limun zut,po meni  najbolje  uradjen film o golgoti koju je nasa Vojska prosla.


http://watch0nline.info/gde-cveta-limun-zut/gde-cveta-limun-zut-1-video_09e0bec70.html
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #25 on: December 16, 2010, 09:50:25 pm »

Ovde mozete preuzeti emisiju ``Kvadratura kruga`` i prica o ostrvu spasa za srpsku vojsku





P.S.

Nadam se da je link za preuzimanje dobar posto vec imam od ranije preuzetu a na mestu gde mogu online da pogledam otvara neku drugu pricu.
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #26 on: January 05, 2011, 08:46:52 pm »

Ovo je video klip sa fotografijama ratnog reportera Samsona Cernova. On je belezio stradanja srpskog naroda od 1912 do 1918 godine (balkanski ratovi i I sv.rat).

Ovo je album objavljen 1916 godine

<iframe width="780" height="455" src="//www.youtube.com/embed/tp2Zhe9sjQ4?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>


Dopuna:

Tek sada primetih ta su to fotografije koje je Boro vec postavio.
« Last Edit: January 05, 2011, 08:59:23 pm by KUZMA® » Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #27 on: February 17, 2012, 10:18:45 am »

Na Dan drzavnosti Srbije navrsilo se i 97 godina od zavrsetka prebacivanja srpske vojske iz Albanije na Krf.

Ranije sam pomenuo emisiju KVADRATURA KRUGA i pricu OSTRVO SPASA a sada evo i YT linkovi za gledanje

<iframe width="780" height="455" src="//www.youtube.com/embed/L9rq3Gd1Pxw?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>

<iframe width="780" height="455" src="//www.youtube.com/embed/8rDLq0TPHb8?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>
Logged
Kuzma®
Počasni administrator
kapetan bojnog broda
*
Online Online

Gender: Male
Posts: 10 542



« Reply #28 on: March 26, 2012, 04:04:38 pm »

Neverovatan dokumentarni film nastao pre II svetskog rata. Ovo svakako vredi pogledati.

<iframe width="780" height="455" src="//www.youtube.com/embed/NjSXN2S3bLI?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>

Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #29 on: September 02, 2013, 06:17:54 pm »

Telegram - austrougarska objava rata Srbiji. Oplenac.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* 069.JPG (544.54 KB, 1600x1200 - viewed 343 times.)
Logged
Pages:  1 [2] 3 4 5   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.042 seconds with 23 queries.