PALUBA
March 19, 2024, 11:29:38 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Ovde možete pogledati te poručiti knjigu "Ešalon" jedan od autora je srpski podoficir i naš global moderator Kubovac
"Istorija razvoja sovjetskih i ruskih radara, komandno-informacionih sistema i sistema automatizacije"
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  [1] 2   Go Down
  Print  
Author Topic: Srpski Maksim 7 mm M.09  (Read 28914 times)
 
0 Members and 2 Guests are viewing this topic.
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« on: December 16, 2010, 09:14:57 pm »

Srpski mitraljezi Maksim 7 mm M.09




Nastanak mitraljeza

Još od XIV veka bilo je mnogo pokušaja da se konstruiše i izradi malokalibarsko oružje sa velikom brzinom gadjanja ali je veoma mali broj ovih konstrukcija u stvarnosti i isproban. Tako je i Leonardo da Vinči konstruisao jedno orudje sposobno da za kratko vreme ispali veliki broj projektila ali, najverovatnije, ova konstrukcija nikada nije napredovala dalje od projekta.
   Prvo dobro dokumentovano orudje sposobno za brzu vatru je bilo “Odbranbeni top” (Defence gun) koji je konstruisao Džejms Pakl (James Puckle) još davne 1718. godine i koji je te godine patentiran na osnovu tada upravo donetog propisa o patentnim pravima. Bila je to, u stvari, neka vrsta velikog revolvera koji se opaljivao na kremen. Cev, kalibra 1.25 inča, je bila dugačka 3 stope. Meci su bili smešteni u cilindru u koji je stajalo 11 metaka. Cilindar je morao da se napuni pre postavljanja na top. Brzina gadjanja je trebalo da iznosi 63 zrna za 7 minuta ili u proseku 9 zrna u minuti što je bilo najmanje tri puta brže od najbržeg strelca sa puškom kremenjačom.
   Ovaj Paklov top je bio konstruisan pre svega za upotrebu sa brodske palube ali nikada nije upotrebljen u stvarnosti. Interesantno je, da je po patentu, top trebalo da protiv civilizovanih (čitaj hrišćanskih) neprijatelja upotrebljava kugle a protiv turaka kockasta zrna koja su nanosila mnogo teže rane.
   Prvi pravi mitraljezi su se pojavili u XIX veku. U početku su pokretani rukom i bili su postavljeni na lake artiljerijske lafete a zahtevali su i artiljerijske prednjake za transport velike količine municije. Uglavnom su upotrebljavani kao artiljerijska orudja za dejstvo na na težištu fronta.

   Gatling (Gatling)

   Amerikanac Ričard Džordan Gatling (Richard Jordan Gatling) je rad na svom mitraljezu započeo 1861. a patentira ga je 1862. godine. Iste godine je predstavljen armiji unije. Armija unije je, u cilju ispitivanja, naručila 6 primeraka tog mitraljeza ali su oni zajedno sa projektima izgoreli u požaru koji je zahvatio njegovu fabriku. Američka armija je ponovo kupila Gatlingove mitraljeze 1865. godine da bi ih sledeće godine uvela u naoružanje. Koristile su ih i mnoge evropske zemlje medju kojima i Rusija koja ih je upotrebila i prilikom opsade Plevne u Rusko-turskom ratu 1877-8. godine. Bio je to prvi mitraljez koji je koristio sjedinjeni metak. Prvi modeli su upotrebljavali papirne čaure ali su već 1866. godine usvojene metalne čaure. Radio je na sličnom principu kao i revolveri. Imao je 6 do 10 cevi koji su se obrtali oko centralne osovine, pri čemu je ispaljivana jedna po jedna cev. Glavna prednost od više cevi je bila u tome da su se dosta efikasno hladile izmedju hitaca čime je povećavana pouzdanost a i smanjena je na minimum opasnost od prevremenog opaljenja zbog pregerejanosti cevi.  

Montinji mitraljez (Montigny Mitrailleuse)

Prvo orudje nalik današnjim mitraljezima a da je moglo da se stvarno upotrebi u praksi konstruisao je belgijski kapetan M. Fašamp (M. Faschamps). Oružje je bilo perkusiono i sastojalo se od 50 paralelno poredjanih cevi. Fašamp je 1851. godine svoje nacrte i radne prototipove pokazao belgijskom inžinjeru Jozefu Montinjiju (Joseph Montigny). Montinji je uvideo da orudje ima budućnost te ga je unapredio i nazvao Montinjijev mitraljez (Montigny Mitrailleuse). Montinji je mitraljez predstavio francuskom caru Napoleonu III koji ga je uveo u naoružanje Francuske armije 1869. godine. Proizvodjen je u najvećoj tajnosti što je imalo velikih posledica na obučensot posada. Veoma je podsećao na savremene mitraljeze, imao je 26 puščanih cevi paralelno čvrsto spojenih u široku mesinganu cev. Prethodno napunjena ploča sa mecima stavljana je u zatvarač. U to vreme je već koristio sjedinjeni metak. Opaljivanje je vršeno okretanjem ručice i to ili iz svih cevi istovremeno ili u krug metak za metkom. Brzina gadjanja je iznosila 125 do 150 metaka u minuti. Jednom prilikom, tokom Francusko Pruskog rata 1870-71. godine nekoliko ovih mitraljeza upotrebljenih u ulozi artiljerijske baterije oborilo je za 90 sekundi 500 nemačkih konja sa jahačima. Bio je to jedan od retkih uspeha montinjijevih mitraljeza tokom ovog rata. Glavni razlog za njihovu neuspešnu upotrebu je ležao pre svega u njihovoj potpuno pogrešnoj upotrebi u ulozi artiljerijskih orudja.  

Britanski Gatling

Tokom 1870. godine bitansko Ministarstvo odbrane (War Office) je, (na uporednim ispitivanjima) utvrdilo da je mitraljez Gatling veoma moćno oružje. Odmah su od komapanije Armstrong (NJG Armstrong and Co) koja ih je proizvodila po licenci  naručena dva modela i to jedan u kalibri .65 inča za ratnu mornaricu i u kalibru .45 inča za armiju tj KoV.
Prva dokumentovana upotreba Gatlinga od strane Britanaca bila je od strane od jednog mornaričkog gatling odeljenja (Royal Navy Gatling Detachment) protiv Zulu ratnika kod Ulundija. U izveštaju o bici je, izmedju ostalog pisalo i: “...ovde je ležalo, u radijusu od 500 jardi, 473 Zulua. Oni su ležali u grupama od 14 do 30 mrtvih i svi su oboreni vatrom Gatlinga...” Sve se ovo dogodilo za pet minuta a cela bitka je dobijena za pola sata.
   U početku su “bokser” čaure pravljene od uvijene mesingane ploče i one su bile uzrok čestih zastoja i neispravnosti u dovodjenju metaka ali uvodjenjem nove vrste čaure pouzdanost je znatno poboljšana. Brzina gadjanja je bila oko 300 met/min ali je kratkotrajno mogla da se poveća na 800 met/min. Brzina gadjanja je najviše bila ograničena problemima sa hladjenjem cevi i izdržljivošću rukovaoca koji je morao da okreće ručku. Kasnije verzije su imale bolje rešene prenosnike sa ručice na mehanizam za okretanje pa je i brzina gadjanja povećana.

Nordenfeld i Gardner (Nordenfeldt i Gardner)

Ova dva sistema su bili savremenici mitraljezima sistema Gatling. Nordenfeld je bio omiljen u evropskim armijama pa je tako usvojen i u britanskoj armiji 1880. godine. Model koji je bio u upotrebi kod Britanaca je imao 10 cevi. Pokretao se ručicom sa strane. Mitraljez Gardner je imao samo dve cevi ali ipak impresivnu brzinu gadjanja za ono vreme 10.000 zrna za 27 minuta. Oba ova modela ali u većim kalibrima bili su upotrebi i u britanskoj ratnoj mornarici u cilju zaštite od neprijateljskih torpiljerki. Nijedan od ovih mitraljeza nije ostao dugo u naoružanju jer su vrlo brzo mitraljezi pokretani rukom postali zastareli.
Ne računajući Američki gradjanski rat i Francusko pruski rat ovi prvi mitraljezi su uglavnom upotrebljavani u kolonijalnim ratovima.
Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #1 on: December 16, 2010, 09:17:04 pm »

Maksim (Maxim)

Za vreme posete Svetske izložbe u Parizu 1881. godine američki pronalazač i konstruktor Hajrem Maksim (Hiram Maxim), koji je inače živeo u Velikoj Britaniji izjavio je: “Ako želite da zaradite nešto para, izmislite nešto što će omogućiti ovim Evropljanima da kasape jedni druge sa što većom efikasnošću”. Tako je on konstruisao prvi “automatski” prenosni mitraljez koji je predstavio britanskim oficirima 1884. godine. Na osnovu njihovih sugestija napravio je drugi model 1885. godine koji će postati osnovni model svih njegovih narednih varijanti. U mećuvremenu, tokom 1884. godine Maksim se udružio sa brodogradilištem Vikers (Vickers) i sa Albertom Vikersom osnovao firmu “Maxim Gun Company” koju je 1892. godine preuzeo Vikers i promenio je ime u “Vickers, sons and Maxim”.  Britanska armija je usvojila Maksimov mitraljez 1889. godine ali su britanske trupe ove mitraljeze prvi put upotrebile još, pre toga, 1887. godine u Gambiji.  Kada je britanska armija 1889. godine uvela u naoružanje novu brzometnu pušku u kalibru .303 (7,7 mm) postojeći Maksimi su prepravljeni na novi metak. Istovremeno je razvijen novi model predvidjen za novi metak poznat kao Maksim model 1891 iz koga će nastati svi kasniji nemački i ruski Maksimi (kao i britanski Vikerski). Maksimi M 1891 će ostati standardni britanski mitraljezi sve do usvajanja Vikers-Maksima Mk. I 26. novembra 1912. godine a zadržaće se u naoružanju i prvih godina Prvog svetskog rata.
Otprilike u isto vreme nabavile su ga i Nemačka, Rusija, Austro-Ugarska, Italija. Švajcarska i Kina. Maksimi će se dokazati kao odlično oružje već u Burskom (1899-1902) i Rusko-japanskom ratu (1904-5).
Mitraljez je radio po principu trzanja cevi, koristio je vodeno hladjenje cevi i obično se montirao na trokrako postolje ali je kasnije u Rusiji usvojeno postolje Sokolov sa točkovima. Teorijska brzina gadjanja je zavisila od želje korisnika i kretala se uglavnom u granicama od 300 do oko 550 met/min. Najveći kvalitet Maksima u odnosu na druge mitraljeze razvijene posle njega je bila izuzetno velika pouzdanost čak i po savremenim standardima. On se gotovo nije kvario a povremeni zastoji su gotovo isključivo nastajali zbog neispravne municije ali su oni lako otklanjani. Zahvaljujući vodenom hladjenju imao je i za današnje pojmove neverovatan režim vatre. Iz njega se moglo ispaliti i do 2000 metaka bez prekida a da se cev ne pregreje što je i danas nezamislivo. Naravno, cena je morala biti plaćena na nekim drugim karakteristikama - pre svega na masi. Sve verzije Maksimovog mitraljeza su imale vrlo veliku masu - u stvari sama njegova konstrukcija nije dozvoljavala neko veće smanjenje mase.
U britanskoj armiji je bio, kao i raniji mitraljezi, u početku postavljen na laki topovski lafet na kome je bila ugradjena i kutija za municiju. Ipak, za razliku od ranijih modela Maksim je popotrebi mogao da se i skine sa topovskog lafeta i da gadja sa lakšeg postolja. Premda je još uvek bio težak ipak su po potrebi mogli da ga prenose njegovi poslužioci.
Prvi uspeh Maksima u borbi bio je 1893. godine kada je upotrebljen od strane Južno afričkih kolonijalni snaga protiv ratnika plemena Matabele na teritoriji današnjeg Zimbabvea. Tom prilikom je 50 južnoafričkih vojnika naoružanih i sa 4 Maksima potuklu vojsku od 5000 Matabela. I pored toga bilo je ljudi u britanskom Ministarstvu odbrane koji nisu znali šta da rade sa mitraljezima.
Ipak vreme će ubrzo pokazati da verovatno nije drugo oružje ili orudje nije imalo takav uticaj na tok istorijskih zbivanja kao mitraljezi Maksim. Oni će gotovo onemogućiti manevarski rat i dovesti do rovovske vojne u Prvom svetskom ratu.
   Pre nego što se vratimo razvoju Maksima pred Prvi svetski rat spomenimo ukratko i još nekoliko konstrukcija mitraljeza od kojih će neki učestvovati i na konkursu za izbor mitraljeza za Srpsku vojsku a neki od njih će se kasnije i naći u njenom naoružanju na Solunskom frontu ili u vidu plena i pre toga.
Jedan od prvih konstruktora mitraljeza koji se pojavio nakon Maksima bio je Džon Mozes Brauning (John Moses Browning) koji je za firmu Kolt konstruisao mitraljez koji je radio na principu pozajmice barutnih gasova. Premda je ovaj mitraljez imao pomalo čudan princip rada usvojen je 1895. godine u naoružanje američke mornaričke pešadije koja ga je prvi put upotrebila u gušenju Bokserskog ustanka u Kini. Iz ovog modela Kolt-Brauninga M 1895 (Colt-Browning Machine Gun 1895) razvijen je vrlo slični model Kolt Brauning M 1914. Velike količine ovih mitraljeza naručili su po izbijanju Prvog svetskog rata Francuzi i Rusi. Francuzi su naručili od američkih kompanija Sevidž arms (Savage Arms Corporation of Utica) i Kolt (Colt Patent Fire Arms Manufacturing Co. of Hartford, Connecticut) a Rusi od američke kompanije Merlin - Rokvel (Marlin - Rockwell Corporation of New Haven, Connecticut). Deo mitraljeza Kolt Brauning proizvedenih u kompaniji Merlin Rokvel je isporučen i Francuzima.
Bendžamin Berkli Hočkis (Benjamin Berkeley Hotchkiss) je bio Amerikanac koji osnovao svoju kompaniju za proizvodnju eksloziva i oružja u Francuskoj. Premda je Hočkis umro još 1885. godine njegova kompanija je nastavila rad. Austrijski plemić grof fon Odkolek (Graf von Odkolek) je 1893. godine došao u Hočkisovu kompaniju i ponudio prototip svog mitraljeza. Premda je oružje zahtevalo još dosta daljeg rada na usavršavanju kompanija je odmah otpkupila sva prava na mitraljez isplativši gotovinski, pomalo naivnog, pronalazača. Glavni inžinjer kompanije Hočkis Amerikanac Lorens Benet (Laurence Bénét) odmah je pristupio usavršavanju mitraljeza. Usavršeni model se pojavio 1895. godine i konačno posle daljeg razvoja mitraljez je usvojen u francusko naoružanje 1897. godine. Kasnije, 1909. godine pojavila se i verzija u vidu puškomitraljeza (Fusil Mitrailleuse Hotchkiss modele 1909 (portative)) koja je korišćena u francuskom RV tokom Prvog svetskog rata  a koristili su ga, tokom tog rata, i francuski i britanski konjanici. Konačno, 1914. godine pojaviće se Model 14 koji će postati standardni francuski mitraljez u Prvom svetskom ratu  a veći broj njih dobiće i Vojska Kraljevine SHS i koristiće ih sve do Aprilskog rata.
   Fiat Reveli (Fiat-Revelli) je mitraljez koji je konstruisao talentovani italijanski konstruktor major Abel Betel Reveli (Abiel Betel Revelli). Originalni patent na svoju konstrukciju mitraljeza Reveli je dobio 1908. godine. Konstruktor je ručno napravio nekoliko primeraka i ponudio ih italijanskoj armiji ali ova nije bila zainteresovana. Reveli je nakon toga pristupio firmi Fijat iz Torina koja je napravila nekoliko demonstracionih primeraka mitraljeza. Kada je 1914. godine postalo jasno da Italija svakog momenta može da udje u rat armija je prihvatila da izvrši zvanična ispitivanja Revelijevog mitraljeza nakon čega ga je usvojila u naoružanje da bi ubrzo bila započeta i njegova serijska proizvodnja u Fijatu.  Bio je to prvi mitraljez italijanske konstrukcije koji je masovno proizvodjen.
   Austrougarski standardni mitraljez u Prvom svetskom ratu je bio Švarcloze (Schwarzlose) koji je uveden u naoružanje armije dvojne monarhije 1905. godine. Mitraljez je konstruisao Andreas Vilhelm Švarcloze i prvi model svog mitraljeza je patentirao 1902. godine. Medjutim tek 1905. godine mitraljez je, pod oznakom MG 05, ušao u serijsku proizvodnju u fabrici u Štajeru (Österreichische Waffenfabrik-Gesellschaft). Uskoro se 1907. godine pojavio i nešto poboljšani model MG 07 koji je bio i osnovni model Austro-Ugarske vojske na početku Prvog svetskog rata. Ove prve dve verzije su imale pumpu za ulje za podmazivanje metaka pre uvodjenja u zatvarač, zbog čega je 1912. godine usvojen model MG 07/12 kod koga je ta pumpa bila izbačena. Ovaj model je proizvodjen sve do kraja Prvog svetskog rata i postepeno je zamenio u trupi prethodna dva modela.  Veliki broj ovih mitraljeza je koristila najpre srpkska vojska koja je do njih došla iz plena a posle Prvog svetskog rata takodje vrlo veliki broj je korišćen Vojske Kraljevine SHS (Jugoslavije) i to najpre u originalnom austro-ugarskom kalibru 8 mm a kasnije u standardnom jugoslovenskom kalibru 7,92 mm.
   U britanskoj armiji na smenu Maksima su došli mitraljezi Vikers koji su direktno razvijeni iz Maksima. Imali su manju masu i bili su lakši za prenošenje. Usvojeni su standardni mitraljezi britanske armije 1912. godine ali će proteći dosta vremena da u potpunosti zamene Maksime.
   Vratimo se Maksimima.
   Nemački Generalštab (Generalität) kao i car Vilhelm II (Wilhelm II) su vrlo rano shvatili značaj mitraljeza. Nakon prvih eksperimenata 1888. godine uvezeni su iz Britanije prvi Maksimi za potrebe Carske garde. Naime, car Vilhelm II je bio toliko impresioniran mitraljezima da je lično od svojih sredstava kupio manji broj Maksima tzv “Svetski standard” (World Standard) u kalibru 11 mm i to po jedan za svaki od gardijskih dragunskih pukova. Nekoliko primeraka je otišlo i u opitnu komisiju (Prufungskommission).  Ludvig Leve (Ludwig Loewe) je 1891. godine otpkupio na sedam godina licencu za serijsku proizvodnju Maksima. Zatim je sa još nekim drugim kompanijama stvorio Nemačku fabriku oružja i municije (Deutsche Waffen und Munitionsfabriken - Berlin - DWM) u kojoj je nastavljeno sa serijskom proizvodnjom Maksima.  Nemačaka ratna mornarica je Maksim usvojila 1894. godine dok je nemačka armija oko 1900. godine dosta eksperimentisala sa modelom MG 99. DWM je vrlo rano stekla prava i za izvoz Maksima pa ih je počela proizvoditi i za potrebe Austro-Ugarske i Rusije a započela je i da samostalno usavršava Maksim pa se tako oko 1901. godine pojavila prva nemačka varijanta koja je serijski proizvodjena pod oznakom MG 01.  Ova verzija je prva dobila lafet koji će biti zadržan i kod sledećih verzija. Neka poboljšanja usvojena 1903. godine dovela su do pojave novog modela MG 03 kod koga su mesingani delovi zamenjeni čeličnim. Daljom optimilazacijom konstrukcije, pre svega lafeta, pojavio se konačni model MG 08 koji je bio standardni nemački mitraljez u Prvom svetskom ratu.  Ono što je vrlo važno za nas je ne samo to da se ovaj mitraljez izmedju dva svetska rata nalazio i u naoružanju vojske Kraljevine SHS (tj Jugoslavije) već i srpski i bugarski Maksimi (kao i svi drugi Maksimi uvedeni u naoružanje neposredno pred Prvi svetski rat - osim ruskog) predstavljaju samo varijantu nemačkog MG 08.
Mitraljez MG 08 će ostati u naoružanju nemačke armije i tokom Drugog svetskog rata a neke istočno nemačke para vojne formacije koristiće ga sve do kraja pedesetih godina XX veka. Ove mitraljeze će izmedju dva svetska rata pa i tokom Drugog svetskog rata koristiti i mnoge evropske zemlje pa i azijske i južno američke.
« Last Edit: December 17, 2010, 02:21:39 pm by trpe grozni » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #2 on: December 16, 2010, 09:18:32 pm »

Srpski mitraljezi Maksim M.09


Srpska vojska je relativno kasno nabavila mitraljeze.
Medjutim, još krajem 1892. godine Srbija je pokušala u Engleskoj, radi probe, nabavi jedan mitraljez Maksim. Naime, ministar inostranih dela J. Avakumović je 23. novembra/5. decembra 1892. godine uputilo zahtev srpskom poslaniku u Istanbulu da od Otomanske vlade zatraži odobrenje da se propusti transport jednog mitraljeza Maksim od Soluna do Srbije. No, otomanske vlasti su odbile da dozvole transport mitraljeza o čemu je srpska vlada obaveštena prvih dana januara 1893. godine.
Početkom XX veka bilo novih pokušaja sa nabavkom, ali nedostatak novca i preka potreba da se nabave brzometni topovi prisilili su srpski djeneralštab da nabavku mitraljeza ostavi za bolja vremena.
                  Konačno je tokom 1907. godine odlučeno da se nabavi 100 mitraljeza. Da bi se izabrao najbolji mitraljez Ministar vojni je naredio 24. decembra 1907/5. januara 1908. godine da se izvrše uporedne probe. Istovremeno je formirana posebna komisija (sastavljena od 3 artiljerijsko tehnička i 2 trupna oficira) koja je trebala da donese odluku o najboljem mitraljezu. Ispitivanje je vršeno u Kragujevcu i na terenima u okolini Čačka i Kraljeva, gde je izvodjeno i bojevo gadjanje.
Komisija je najpre izvršila probe sa mitraljezima Maksim (Maxim), Švarcloze (Schwarzlose) i Madsen (Madsen). Doduše, na testiranje je stigao i mitraljez sistema Hočkis čilski (Hotchkiss-Hočkis) ali je na samom početku proba imao takve zastoje u mehanizmu da je morao da se povuče sa testiranja za izvesno vreme. Tokom proba prijavljen je, naknadno, i laki mitraljez Hočkis a i teški mitraljez Hočkis (Hočkis čilski) je nastavio sa probama. Tako su na probama ukupno učestvovala pet modela mitraljeza i to tri teška (Maksim, Švarcloze i Hočkis) i dva laka  ili kako su se tada zvala ručna mitraljeza (Madsen i Hočkis).
      Ispitivanje je vršeno po opširnom programu koji je obuhvatao i čisto tehnička ispitivanja i ispitivanja na terenu. Glavna je pažnja obraćena na balističke osobine, na brzinu i tačnost gadjanja na raznim daljinama, na veličinu opasnog prostora po dubini i širini (košenje), na gadjanje na velikim daljinama, kao i na brzo i sigurno funkcionisanje mitraljeza. Važna karkteristika je bila izdržljivost u dugoj neprekidnoj vatri. Smatralo se da mitraljez treba da poseduje mogućnost neprekidne vatre od najmanje 1000 metaka a po mogućstvu i svih 2000 metaka i to sve bez promene položaja. Sve do pojave pratećih pešadijskih orudja (topovi 37 mm i minobacači) ovo je bilo moguće a posle pojave pratećih orudja brza promena vatrenog položaja će postati imperativ. Upravo zbog ovog uslova, mitraljezi sa vazdušnim hladjenjem (Hočkis) i ručni mitraljezi nisu praktično dolazili u obzir, samo mitraljezi sa vodenim hladjenjem su omogućavali ovakvu neprekidnu vatru. Praktično se izbor sveo na mitraljeze sistema Maksim i Švarcloze.
Posle obimnih proba komisija je, na svojoj sednici 22. februara/6. marta 1908. godine, odlučila da se usvoji mitraljez sistema Maksim, uz neke manje popravke. Zatim su izvršene i poslednje nasilne probe Maksima sa 15.000 metaka. Konačno su probe završene 26. februara/10. marta, posle čega je 5/18. marta komisija obavestila Ministra vojnog o svojoj odluci. Ministar vojni djeneral Stepa Stepanović je 7/20. maja naredio da se ove primedbe dostave fabrici DWM u Berlinu i da ova izvrši popravke pa da tako popravljeni mitraljez pošalje u Srbiju. Sve dotle i ostali mitraljezi su ostali u kombinaciji. Pošto je fabrika poslala prepravljeni mitraljez u Srbiju, Ministar vojni je 20. septembra/3. oktobra 1908. godine naložio komisiji naknadne probe. Pošto su i te probe izvršene rešeno je prema prepisu Ministra vojnog ABr. 7432 od 20. oktobra/2. novembra 1908. godine da se usvoji u naoružanje Srpske vojske mitraljez sistema Maksim M.09. Interesantno je da u tom rešenju piše Maksim M.08, ali je to najverovatnije štamparska greška, jer se već u sledećim dokumentima ovaj mitraljez naziva M.09.
         Mitraljezi su isporučeni tokom 1909. godine i pored velikih problema sa transportom zbog blokade od strane Austro-ugarske. Neki od njih su isporučeni i preko Rusije i Odese. Cena mitraljeza Maksim je bila 10.000 dinara po komadu.
         Naredjenjem Ministra vojnog djenerala Mihaila Živkovića bio je otvoren u Beogradu, od 5/18. septembra do 4/17. oktobra 1909. godine, “Privremeni kurs za obuku oficira u rukovanju i upotrebi mitraljeza”. Iz svakog pešadijskog i konjičkog puka bio je upućen po jedan komandir (kapetan I ili II klase) i po jedan pukovski puškar. Komandant kursa je bio konjički potpukovnik Živojin Babić (predavao i taktičku upotrebu mitraljeza) a nastavnici: artiljerijski major Đordje Špartalj (nastava gadjanja i fortikacija), pešadijski kapetan I klase Velibor Trebinjac (opis, rukovanje, čišćenje i pakovanje mitraljeza i njegovog pribora - Trebinjcu se za posuživanje mitraljeza pridodavao majstor Ljubomir Petrović kao pomagač) i artiljerijski kapetan I klase Golub Conić (opis, rukovanje, čišćenje i pakovanje tovarnog pribora i za manevrovanje odeljenjem od 2 i 4 mitraljeza).  U ovoj mitraljeskoj školi gadjanja isprobana su 4 Maksima iz kojih je ispaljeno 30.000 metaka bez ikakvog kvara.  
Komisija koja je primala mitraljeze u Berlinu takodje je izbacila veliki broj metaka i na ni jednom mitraljezu nisu bile primećene nikakve opasne i štetne mane.
Naredbom Ministra vojnog od 3/16. aprila 1910. godone odredjeni su, po potrebi služne, prvi komandiri mitraljeskih odeljenja pri pukovima.  Time su mitraljezi Maksim M.09 postali operativni u Srpskoj vojsci. Sa ovom prvom isporukom svi pešadijski pukovi I poziva su dobili po jedno odeljenje (od po dva voda sa dva mitraljeza) od 4 mitraljeza. Takodje i sva 4 konjička puka u konjičkoj diviziji su dobila po 4 mitraljeza. Za opremanje ostalih jedinica, kao i neophodnu rezervu, bilo je potrebno još 150 mitraljeza.
Srpska vlada je novembra 1909. godine potpisala ugovor u Francuskoj o zajmu od 150,000.000 dinara. U sklopu tog zajma bila je predvidjena suma i za nabavku 150 mitraljeza. Premda je Srpska vojska već imala u naoružanju 100 mitraljeza Maksim, zbog jakog pritiska Francuza da se oružje nabavlja u Francuskoj, jedno vreme se razmišljalo o nabavci ručnih mitraljeza Hočkis M.1909. Jedan od glavnih argumenata, onih koji su hteli da pristanu na ovaj zahtev, je bila znatno niža cena Hočkisa od svega 6.000 dinara. Načelnik Artiljerijsko tehničkog odeljenja pukovnik Nedeljko Vučković se u jednom referatu od 31. januara/13. februara 1910. godine žestoko suprotstavio ovom predlogu insistirajući na nabavci mitraljeza Maksim.  Na sreću, ovo mišljenje je prevladalo i tako je nabavljeno još 150 mitraljeza Maksim M.09. Ipak Ministar vojni je u svom dopisu od 23. februara/8. marta 1910. godine izneo nekoliko sitnijih primedbi koje su usvojene i zatraženo je od fabrike DWM postupi u skladu sa njima pri isporuci ove serije od 150 Maksima.
         Srpska vojska je na početku Balkanskih ratova imala u operativnim jedinicama 246 mitraljeza. Svaki pešadijski i konjički puk je imao po 4 mitraljeza. Takodje, mnogi samostalni konjički divizioni su imali po 2 pa čak i 4 mitraljeza. Ovako je bilo i tokom Prvog svetskog rata sve do povlačenja kroz Albaniju i dolaska na Krf. Tu su, preostali mitraljezi Maksim poslati u Francusku na reparaciju, dok je Srpska vojska dobila mitraljeze Sen Etjen M.07 i (u manjem broju) Hočkis M.14. Reparirani srpski Maksimi su zatim upotrebljeni na zapadnom frontu. Nešto srpskih Maksima su zaplenili i Austrougari koji su ih takodje upotrebili u borbi. Manji broj Maksima M.09 je bio u naoružanju Vojske Kraljevine Jugoslavije gde su prepravljeni na kalibar 7,92x57 mm Mauzer. U vojsci Kraljevine Jugoslavije zvanična oznaka ovog mitraljeza je bila (nakon prekalibriranja) 7,9 mm M. 09S.
« Last Edit: December 17, 2010, 02:35:06 pm by trpe grozni » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #3 on: December 16, 2010, 09:22:06 pm »

Opis mitraljeza Maksim M.09

Mitraljez Maksim spada u grupu mitraljeza kod kojih se otvaranje i zatvaranje zatvarača, punjenje i opaljivanje vrši automatski pomoću trzanja oružja, koje dolazi usled dejstva barutnih gasova pošto izadju iz cevi. Cev se po opaljenju pokrene zajedno sa zatvaračem u nazad a po tom zatvarač produži sam. Orudje se sastoji od mitraljeza (mašinske puške), postolja i pribora. Kalibar mitraljeza je 7 mm, isto kao kod srpskih puški sistema Mauzer (M.99, M.99/07, M.80/07 i M.10). Cev se hladi vodom. Mitraljez je opremljen sa štitom i durbinom za nišanjenje i osmatranje. Jedno punjenje vodom omogućava da se iz njega bez prekida ispali 2.000 metaka, voda počinje da isparava tek posle 750 do 800 izbačenih metaka. Brzina gadjanja mu je 500 met/min sa ojačanjem trzanja cevi. Cev može da izdrži preko 12.000 metaka bez promene.

Taktičko tehnički podaci mitraljeza Maksim 7 mm M 09

masa mitraljeza sa vodom   kg   25.800
masa mitraljeza sa vodom, postoljem i štitom   kg   62.100
celokupna dužina mitraljeza sa uvučenim repom za ležeći stav   m   1.60
celokupna dužina mitraljeza sa uvučenim repom postolja za sedeći stav   m   1.20
dužina cevi   m   0.71
broj žljebova      4
korak žljebova   mm   220
kalibar cevi   mm   7
visina gornje ivice štita u najvišem sedećem stavu   m   1.05
visina gornje ivice štita u najnižem ležećem stavu   m   0.63
širina oba krila štita   m   0.74
površina štita   m2   0.56
broj metaka u redeniku      250
početna brzina zrna   m/s   700
masa zrna   gr   11.2
brisani prostor za cilj visine 0.50 m   m   360
brisani prostor za cilj visine 1.70 m   m   580


Metak 7 x 57 mm Mauzer (7 x 57 mm Mauser)

Metak 7x57 Mauzer, je takodje poznat i kao "7 mm Mauser", “7 mm Španski Mauzer” ("7 mm Spanish Mauser"), i ".275 Rigby", je 1893. godine razvila kompanija Mauzer kao vojni metak za potrebe španske vojske. Ubrzo ga je usvojilo više armija medju kojima i srpska. Ovaj metak pretstavlja u mnogo čemu prekretnicu u razvoju vojnog metka. Premda se danas smatra kao zastareo vojni metak još uvek je popularan kao lovački metak.
   Komapniju Mauzer su osnovali braća Vilhelm i Piter Paul Mauzer krajem šesdesetih godina XIX veka. Posle nekoliko inovacija i više godina probijanja na tržištu prvi veliki uspeh kompanije je bila, za ono vreme, ogromna turska naruDžbina za Mauzerove brzometke u kalibru 7,65 mm.
   Odmah zatim je i Španija 1893. godine usvojila Mauzerovu konstrukciju ali u kalibru 7 mm. Ovaj metak sa žljebom i bezdimnim barutom i centralnim paljenjem je imao zrno čiji je nominalni prečnik bio 7 mm i dužinu čaure 57 mm pa se zato obično i označava sa “7x57 Mauzer”. Oživalno zrno je imalo masu od 11 gr i početnu brzinu, zavisno od modela puške, bar 700 m/s. Za kraj XIX veka bile su to spektakularne karakteristike.
   Kvalitet metka se ubrzo potvrdio u Drugom burskom ratu 1899-1902. godine kada su se burske puške Mauzer 7 mm Mod 1903 pokazale apsolutno superiorne nad britanskim puškama koje su u to vreme još uvek imale municiju punjenu crnim barutom premda je kalibar već bio smanjen na .303 inča tj 7,69 mm. 
Logged
Bozo13
Stručni saradnik - KoV
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 16 530



« Reply #4 on: December 16, 2010, 10:48:28 pm »

Ako se ne varam, to bi morao biti taj "Maksim"

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



* BE069068.jpg (82.78 KB, 640x463 - viewed 850 times.)

* 2wbysr6.jpg (29.73 KB, 400x270 - viewed 1570 times.)
Logged
dzumba
Stručni saradnik - specijalne jedinice
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 22 290


« Reply #5 on: December 16, 2010, 10:49:47 pm »

Зна ли се ко су били чланови комисије која је испитивала и предложила увођење Максима у наоружање српске војске?
Logged
švercer011
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 749



« Reply #6 on: December 21, 2010, 01:46:11 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Maxim.jpg (223.45 KB, 1648x1070 - viewed 584 times.)

* Maxim1.jpg (249.5 KB, 1646x1074 - viewed 928 times.)
Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #7 on: December 22, 2010, 12:20:48 am »

Na prvoj razglednici je crnogorski Maksim M. 12 koji ima ruski kalibar 7,62 mm, tj koristio je rusku municiju pošto su Crnorci imali u naoružanju ruske puške Mosin M. 1891 i to prvu verziju a ne M. 1891/10.
Drugi mitraljez jeste srpski.
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #8 on: September 27, 2011, 09:41:36 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Serb_machine-gun_section.JPG (87.25 KB, 800x600 - viewed 866 times.)
Logged
kanader41
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 065


" Use, nase,podase"


« Reply #9 on: September 27, 2011, 11:33:03 am »

Maksim u vojno-povijesnom kompleksu "Staljinova linija" 40-tak km od Minska. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* 28.jpeg (219.36 KB, 683x1024 - viewed 584 times.)

* 311.jpeg (131.44 KB, 800x534 - viewed 777 times.)

* 32.jpeg (196.25 KB, 683x1024 - viewed 709 times.)
Logged
kanader41
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 065


" Use, nase,podase"


« Reply #10 on: September 27, 2011, 11:36:26 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Moja preporuka je da pogledate ovo: http://englishrussia.com/2011/09/12/the-tour-about-stalins-line/#more-67207


* 30.jpeg (230.73 KB, 683x1024 - viewed 474 times.)

* 33.jpeg (148.47 KB, 800x534 - viewed 428 times.)
« Last Edit: September 27, 2011, 01:20:30 pm by trpe grozni » Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan fregate
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 7 442


« Reply #11 on: September 27, 2011, 12:25:27 pm »

Deligrad, čestitam!
Vrlo lep opis mitraljeza
Logged
ML
kapetan korvete
*
Offline Offline

Posts: 6 798



« Reply #12 on: September 28, 2011, 06:09:38 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Princ Đorđe sa mitraljezom.jpg (44.05 KB, 641x345 - viewed 446 times.)
Logged
ML
kapetan korvete
*
Offline Offline

Posts: 6 798



« Reply #13 on: September 29, 2011, 06:08:49 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* pukovsko mitraljesko odjeljenje.jpg (38.41 KB, 704x437 - viewed 581 times.)
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #14 on: April 05, 2014, 10:30:33 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* maksim.jpg (102.75 KB, 899x730 - viewed 563 times.)
Logged
Pages:  [1] 2   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.034 seconds with 24 queries.