Jedinstvena italijanska mornarica nastala je spajanjem napuljske (Kraljevine dviju Sicilija) i sardinijske(pijemontske) mornarice prilikom proglašenja Kraljevine Italije na saboru u Torinu 17.03.1861g. i Vittorio Emanuele II., kralj Pijemonta, postao je prvi kralj Italije.
Napujska ratna mornarica, bila je veoma razvijena krajem 18 stoljeća za vladavine Ferdinanda IV, međutim do spajanja je stalno slabila, dok je sardinijska ratna mornarica stalno rasla. Sardinijska ratna mornarica dobija nagli zalet za vladavine Karla Sretnog (Carlo Felice) od 1821-1831g. Uspješno sudjeluje u ratu za ujedinjenje Italije 1848 -1849 godine. Posle toga rata ministar Count Camillo Benso di Cavour pravilno je ocijenio važnost jake ratne mornarice , izgrađuje se pomorska baza u La Speziji, brodogradilišta, reformom školovanja i jasnim programom razvoja postavljena je osnova za stvaranje jake i kadrovski usposobljene mornarice.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Nakon ujedinjena Italije izgradnja mornarice je usklađivana sa interesima zemlje , koja je imala više od 6000km obale i veliku trgovačku mornaricu, naime Italija je više od 2/3 sirovona nabavljala iz prekomorskih zemalja.
Jedan od prioriteta ratne mornarice je bio i uspostavljanje prevlasti na Jadranu .Tu ne treba zaboraviti da je Italija bila ujedinjena do venecijanske granice i da je pretendovala na njeno prispojenje. Pri osposobljavanju ratne mornarice za njene osnovne strategijske zadatke odbrane obala i zaštite pomorskog prometa bilo je poteškoća pre svega zbog heterogenosti samog sastava mornarice.
Trebalo je izmiriti političke i organizacijske suprotnosti koje su nastale spajanjem viju mornarica, različitih po tradiciji, shvačanju i navikama.
Vlada je uspješno savladala početne teškoće i brzo izgradila jaku i modornu flotu i to u vremenu kada se dešavaju najveće tehnološke promjene u pogonu i naoružanju brodova.
»Mornarica je u početku bila posve heterogena. Njen je časnički zbor bio različitog podrijetla, školovanja i navika. Netrpeljivost je vladala među časnicima bivše sardinijske i napuljske mornarice, dok su venecijanske časnike, dočasnike i mornare koji su nakon pobune 1848/49 prešli iz austrijske mornarice u sardinijsku i napolitansku, mrzili i jedni i drugi. Najviše su zbog zapostavljanja negodovali sardinijski časnici. Nisu mogli podnijeti časnike koji su službovali u Garibaldijevoj Siciliji i u prosjeku u novoj ratnoj mornarici imali više činove. Bilo je to prilično zatrovano društvo. Dovoljno je reći da im je u mornarici francuski bio službeni jezik. Svemu tome usprkos, grof Camillo Cavour, veliki ideolog Risorgimenta, tadašnji predsjednik Vlade i ministar mornarice, povećava budžet mornarice i zauzima se za izgradnju oklopnjača Terribile i Formidabile. U New Yorku, u brodogradilištu Webb, u osvit velikog američkog građanskog rata, naručuje gradnju oklopljenih fregata Re d'Italia i Re di Portogallo. Ubrzo nakon narudžbe, Cavour umire i novi ministar postaje grof Carlo Pellion di Persano. Njegov je dolazak na mjestu ministra mornarice, pokazat će se četiri godine kasnije, zakrvario more oko Visa.«
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
»Persano, navodno nezakoniti sin kralja Maksimilijana trećeg, još je više produbio jaz i povećao međusobnu zavist u časničkom zboru. Njegov dolazak na čelo flote oslabio je disciplinu, a s njegovim preuzimanjem zapovjedništva nisu se mogli složiti niti visoki časnici mornarice niti premijer Vlade general La Marmora. Unatoč svemu tome Persano uspijeva podići proračun mornarice na 60 milijuna lira i po domaćim, te francuskim i britanskim brodogradilištima izgraditi najsnažniju ratnu flotu tog doba. Početkom 1866., uoči rata s Austrijom, mornarica je raspolagala s 12 oklopnjača, 7 fregata, 7 korveta i topovnjača i 5 izviđačkih brodova. Imala je 10.000 dočasnika i mornara, oko 350 časnika i 16 admirala. Bila je to sila kakvu povijest pomorskog ratovanja do tada nikad nije vidjela, golema željezna šuma posred mora. No, kako to već u bitkama biva, pod Visom će se pokazati da je stari Njegoš bio u pravu kad je rekao da ne bije boj svijetlo oružje, već srce u junaka.« (Zadarski list)
1966 kao saveznica Prusije uprkos poraza kod Custozze i pomorskog poraza kod Visa dobija Italija dobija cijelu venecijansku oblast.
Katastrofalni poraz italijanske ratne mornarice kod Visa (
http://www.Paluba.info/smf/index.php?topic=1509.0) izvao je veliko negodovanje u javnosti i doveo do nagle stagnacije u razvoju ratne mornarice.Gotovo četiri godine je preovladalo mišljenje da ratna mornarica , posebice flota ije uopšte potrebna, da bi 1870 stvoren zaključak da se zadaci obalne odbrane mogu povjeriti obalnim baterijama, stacijonarnim i nameščenim na oklopnim vlakovima, koji bi se kretali obalnim željezničkim prugama.