PALUBA
March 28, 2024, 09:07:14 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Ovde možete pogledati te poručiti knjigu "Ešalon" jedan od autora je srpski podoficir i naš global moderator Kubovac
"Istorija razvoja sovjetskih i ruskih radara, komandno-informacionih sistema i sistema automatizacije"
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Čardaci  (Read 13356 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« on: January 08, 2011, 08:48:01 pm »

Ovo je nešto prerađen rad koleginice Olivere Dumić objavljen u Vesniku vojnog muzeja


Čardaci


Kao tipična plemena nomada i ratnika, povremeno i pljačkaša, etnički Turci su se na viševekovnom putu od svoje prapostojbine na Dalekom Istoku pa sve do Male Azije retko kada uopšte i zaustavljali; vrsni i neumorni konjanici, bili su u stanju da danima ne sjašu niti stanu na čvrsto tle. Na atovima su se rađali, živeli i umirali, pa im fortifikacije i naseobine trajnog tipa nisu ni bile potrebne, sem u nekim zaista retkim slučajevima - kada su zastajali radi dužeg odmora ili prilikom opsedanja gradova i tvrđava na koje su tokom svojih ratnih i pljačkaških pohoda nailazili. Takav način života vodili su i Turci Osmanlije sve do prispeća u Malu Aziju i do samih kapija Evrope – kada su shvatili da su došli do svoje “obećane zemlje” u kojoj bi napokon mogli da se skrase, uzgred postepeno menjajući i svoj dotadašnji način života.
 
Pre svega, Osmanlije su u svojoj novoj domovini zatekle mnoštvo manje–više očuvanih naselja i fortifikacijskih objekata zidanih vekovima, od očuvanih antičkih građevina pa do nasleđa Turaka Seldžuka, i ubrzo su shvatili njihovu upotrebnu vrednost i korist koju od takvih građevina mogu i sami da imaju. Stoga su, uporedo sa pretvaranjem plemenskih saveza u državnu tvorevinu u pravom smislu te reči, počeli i sa izgradnjom kako civilnih i sakralnih objekata tako i objekata vojne namene, a njihov broj je rastao upravo onim tempom kojim je jačala i širila se država Osmanovića, najpre izrastajući iz saveza plemena u bejluk a potom, tokom vekova, i imperiju svetskih razmera koja je obuhvatala teritorije od preko 3 miliona kvadratnih kilometara na čak tri kontinenta, od Dunava do Eufrata i od Atlasa do Kavkaza, prostor na kome je živelo dvadesetak naroda, ispovedajući petnaestak religija.

Upravo su zbog tog etničkog i verskog šarenila Osmanlije bile prinuđene da svoju vlast nad tim nepreglednim prostorom zasnuju i održavaju na svojevrsnoj kosmopolitskoj kulturi koja je uključivala arapske, persijske, turske, vizantijske i evropske elemente. A kako je Osmansko Carstvo obuhvatalo veliki deo Balkana i skoro u potpunosti područje današnje Srbije, to su Osmanovi potomci po toj vekovima okupiranoj teritoriji, između ostalog, širili građevinarstvo Istoka i urbanu kulturu Islama. Zatečeni gradovi koje su osvajači nasledili od svojih prethodnika vremenom su, malo pomalo, poprimali istočnjački karakter, a potpuno nova naselja koja su osnivali u potpunosti su odražavala novi balkanski arhitektonski i urbanistički stil.
 
U doba osvajanja i širenja teritorija u Rumeliji, dok je država Osmanovih potomaka oš uvek bila bejluk koji se sastojao iz dve celine, Anadolije i Rumelije, građevinarstvo Osmanlija – kao odraz njihovog društvenog uređenja i turske arhitektonske škole, ali i izraza jedne daleko šire i opštije, muslimanske loze – bilo je već potpuno prečišćeno, kako u pogledu svoje idejnosti, tako i sa aspekta konstruktivnosti programa i stila. Upravo stoga Osmanovići i jesu bili sposobni da osvojenim naseljima nametnu svoj životni stil i da ih, dobrim delom i zahvaljujući svom građevinarstvu, preobraze u sebi svojstvenom duhu. Nažalost, uloga i karakteristike osmanskog građevinarstva, monumentalnih arhitektonskih spomenika i folklornih elemenata ostali su kod nas u velikoj meri neistraženi, a širim krugovima uglavnom i nepoznati.  Sem toga, u našim naučnim krugovima je danas uobičajeno da se osmanska arhitektura istražuje i proučava prevashodno na nivou verskih objekata i spomenika kao i civilne, gradske i seoske arhitekture. Oni retki pokušaji da se ponešto kaže i o objektima vojnog karaktera i namene uglavnom predstavljaju tek izuzetke koji potvrđuju pravilo, premda je osmansko vojno uređenje već samim svojim karakterom bilo takvo da je iziskivalo ekstenzivnu mrežu utvrđenja na državnim granicama, duž važnijih komunikacijskih pravaca i u svim značajnijim lukama i pristaništima; samim tim, osmanski fortifikacijski objekti su verovatno i značajniji za srpsku istoriju tog perioda od građevina civilne namene.

Po Klauzevicu, osnovni i najprirodniji zadatak utvrđenja jeste zaštita naseljenih mesta od napadača, ali su fortifikacijski objekti još u praistoriji dobili i neke daleko složenije zadatke. Veze koje je utvrđeno naselje imalo sa celom zemljom i sa sopstvenom vojskom spontano su mu dodelile i veđu važnost, značaj koji je iskoračio i izvan njegovih bedema i znatno doprinosio kako osvajanju tako i odbrani teritorije. Tako su tvrđave dobile svoj operativni i strateški značaj jer se na njih gledalo kao na posrednu zaštitu zemlje – a nedugo potom su se pojavile i tvrđave bez naselja i stanovnika, predviđene samo za vojnu posadu i isključivo vojne namene.
 
Dejstvo neke tvrđave u suštini čine dva različita elementa, aktivni i pasivni. Prvim se štiti mesto, a drugim vrši određeni uticaj i na okolinu. Aktivni element, dakle, pre svega sačinjavaju napadi koje posada preduzima protiv svakog neprijatelja koji se približi do izvesne tačke sa koje ugrožava bezbednost utvrđenja i njegove posade. Prirodno, ukoliko je tvrđava veća a njena posada brojnija i jača, utoliko je veći i krug aktivnog dejstva. Aktivni element takođe sačinjavaju i vojne jedinice koje ne pripadaju samoj tvrđavi i njenoj posadi, ali ipak stoje sa njom u određenoj vezi.

Kod izbora mesta za građenje utvrđenja, presudan značaj ima geostrateški položaj i značaj lokacije, a to je nešto što se uglavnom nije menjalo kroz vekove, sve od praistorije pa do Prvog svetskog rata – prestoni gradovi, mesta značajna za ekonomski potencijal zemlje (što u srednjem veku prevashodno predstavaju rudnici i trgovi) i, najposle, one geografske tačke koje predstavljaju prirodnu prepreku neprijateljskoj agresiji na sopstvenu teritoriju ili omogućavaju invaziju na neprijateljsko područje – dakle, tačke koje kontrolišu pravce komunikacije, pri čemu je posebno značajno da to bude na strateškim komunikacijskim pravcima, i to u neposrednoj vezi sa geografskim preprekama kroz koje ili preko kojih ti pravci prolaze (ušća velikih reka i sl.). Naravno, svi navedeni elementi utiču i na veličinu fortifikacije i materijal koji će biti upotrebljen za njenu izgradnju, ali i na brojnost posade i njenu opremu i naoružanje.

Očigledno sve to valja imati u vidu i prilikom izučavanja osmanskih fortifikacijskih objekata na području Srbije. Naime, u Osmanskom carstvu su, pored carske ordije i spahijske konjice, posebno značajno mesto u sistemu odbrane i obezbeđenja zemlje imale i tvrđave sa svojim posadama – ali je njihov broj, po pravilu, uvek bio znatno manji od onog koji su Osmanlije zatekle prilikom osvajanja teritorije. Upravo taj, za ono doba neuobičajeno mali broj tvrđava, gotovo po pravilu je izazivao pažnju i čuđenje evropskih putnika koji su prolazili ovim krajevima i koji su tu pojavu tumačili škrtošću Osmanlija i njihovim nastojanjem da izbegnu troškove oko skupog izdržavanja tvrđava i garnizona u njima. I zaista, Osmanlije su, osvojivši neku teritoriju, zadržavale i nadalje koristile samo najznačajnija i za njihove potrebe najprikladnija utvrđenja, dok su sva ostala rušili kako bi onemogućili da se, eventualno, kasnije neko drugi posluži njima – i to upravo protiv njihovih snaga.  Zapravo, osmanski sistem odbrane teritorija je bio postavljen na veoma široku osnovu i uključivao je u sebe i brojno domaće stanovništvo, kako muslimansko tako i hrišćansko, čime su troškovi odbrane bili znatno smanjeni.

Tvrđava je najviše bilo u pograničnom području, dok je u unutrašnjosti zemlje njihov broj bio sveden na minimum. Međutim, večito nemirne granice i porast hajdučije i razbojništava su, u određenom trenutku, prinudili Osmanlije da pribegnu još jednom tipu fortifikacija – ekonomičnim i jeftinim poljskim utvrđenjima od slabog materijala. Iz već navedenih razloga, ta vrsta utvrđenja je podizana na pomno odabranim mestima, pa ih upravo stoga u Rumeliji, tokom XVI i XVII veka, uglavnom srećemo na teritoriji današnje Mađarske, Rumunije, Vojvodine, Srbije, Ukrajine i Moldavije, a osobito su bila brojna duž Carigradskog druma, na potezu Budim–Pirot.
 
Istini za volju, ova poljska utvrđenja od slabog materijala nisu bila nešto revolucionarno novo i do tada nepoznato jer su fortifikacijski objekti od drveta i pletera ili od ćerpiča postojali odvajkada, a osobito su česti bili u rimskom sistemu limesa. Osmanlije su, međutim, usavršile taj tip utvrđenja i još uvele i nove tipove poljskih fortifikacija, verovatno inspirisani nekim utvrđenjima i osmatračnicama sa kojima su se sretali u raznim zemljama kroz koje su prolazili na svom viševekovnom putu do nove domovine.

Iz nekog neobjašnjivog razloga, srpski istoričari pominju i proučavaju samo tri tipa osmanskih fortifikacijskih objekata – palanke građene od slabog materijala te hisare i kale načinjene od tvrdog materijala – a zanemaruju ili prećutkuju sve ostale tipove utvrđenja i osmatračnica (manjih dimenzija i uglavnom od slabog materijala) koji su, međutim, bili daleko najbrojniji – a često i važniji od većih utvrđenja koja teško da bi mogla da funkcionišu na optimalan način bez njihove pomoći i podrške.
« Last Edit: January 12, 2011, 06:03:56 pm by dreadnought » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #1 on: January 08, 2011, 08:49:24 pm »


Najmanji a svakako najčešće korišćeni fortifikacijski objekti kod Osmanlija bili su čardaci  koji se osobito često javljaju na granicama. Osnovno značenje tog termina izvedenog od persijske reči “čar”  označava ”zgradu na četiri stuba“, a te drvene kućice postavljene na tri ili četiri stuba bile su mali ali značajni osmatrački objekti postavljani u vidu guste mreže duž granica i puteva, na rastojanju dovoljno malom da jedan drugom budu na puškomet ili na dogled, te su posade obično uz čardak držale i veće količine drveta ili slame da bi i u noćnim uslovima mogle vatrom da daju signale susednom čardaku; prilaz im je bio moguć samo uz pomoć lestvica.
 
Kod Austrijanaca je posada čardaka brojala do 39 ljudi, a duž austrijsko – osmanske granice je u drugoj polovini XVIII veka stajao ukupno 101 austrijski čardak. Posadu ovih čardaka je davalo 17 četa sa ukupno 3200 ljudi.
  
Osim kao osmatračnice, čardaci su se u nekim slučajevima javljali i kao sastavni deo većih utvrđenja od tvrdog materijala, naravno, kao pomoćni objekti – i to uglavnom na kapijama tvrđave.

Isprva čisto vojni termin čardak je tokom vremena (kao što je to i inače čest slučaj sa vojnim objektima i opremom) dobijao i nova značenja i primenu pa je korišćen i za izvesne profane objekte, a osmatračnice slične čardacima i sa istim nazivom koristili su na vojnoj granici i Austrijanci. Štaviše, izgleda da su slične objekte, takođe vojne namene, koristili i kozaci. Pravljeni od slabijeg materijala, čardaci su (kao, uostalom, i kule i palanke) bili polustalni (polutrajni) fortifikacijski objekti omiljeni među Osmanlijama upravo stoga što su se pravili brzo i lako, uz minimalne troškove – što nimalo ne umanjuju njihov značaj, jer bez njihove podrške ni hisari ni kale ne bi bili u stanju da funkcionišu i da na optimalan način izvršavaju svoje funkcije.
 
U osmanskim izvorima se, po podacima Gliše Elezovića,  čardak kao fortifikacija prvi put pominje u izveštaju velikog vezira Piri Mehmed-paše o učešću Čoban Mustafa-paše (drugog vezira i stručnjaka za vojnu problematiku) u pohodu Sulejmana Zakonodavca na Ugarsku 1521. godine.  U zapisu velikog vezira stoji, između ostalog, da je 18. avgusta, prilikom opsade Beograda, jedan asker iz Mustafa pašine vojske zapalio nekakvu osmatračnicu (čardak) u gradu. Prema podacima iz dnevnika o istom pohodu koji se nalazi u zborniku Feridun bega, isti se događaj dogodio 16. avgusta,  dok je po Hameru to bilo 19. avgusta.  U zborniku Feridun bega stoji: “16, ponedeljak. Na tvrđavi u sektoru Mustafa-paše bio je jedan čardak. On je nevernicima služio kao meteris.  Danas posle ićindije  jedan gazija  je kumbarom  taj čardak zapalio.”

Osmatračnice slične čardacima i sa istim nazivom koristili su na vojnoj granici i Austrijanci koji su, na primer, u XVIII veku (kao dopunu svom fortifikacijskom sistemu) produžili već postojeći sistem čardaka duž granice ustanovljene na Savi i Dunavu. Tako je sagrađeno na desetine čardaka, među kojima su najpoznatiji bili Boljevci, Jakovo, Kupinovo, Crvenka, Nova i Stara Borča, Ovčanski čardak...

Možda najbolji primer među ovim čardacima bio je onaj u Novoj Borči koji je postojao i pre formiranja Vojne granice 1742. godine, kao zamena nekadašnjem utvrđenju. Predeo oko čardaka je bio močvaran, opkoljen trskom, a Teleki Dominik je 1794. godine zapisao: “Na ugarskoj strani se vide tek na odmerenim rastojanjima u nepreglednoj trstici stražarske kućice, gde čuvaju stražari, a koje u ovoj zemlji zovu čardacima”. Novoborčanska kordonska stanica je bila najbliži punkt prema osmanskom (a kasnije srpskom) Beogradu i služila je, kao i ostali čardaci, za sprečavanje ilegalnog prelaska granice, suzbijanje prenošenja kuge sa osmanske teritorije, za osmatranje Beograda i prenošenje pošte, a posada čardaka se smenjivala, obično, jednom nedeljno. Sam čardak je prikazan na jednoj gravuri iz 1789. godine kao četvorougaono utvrđenje u kome su se nalazile dve kuće. Na čelu stanice se u prvo vreme nalazio narednik, a kasnije oficir koji je raspolagao sopstvenom rečnom patrolom za hvatanje svih onih koji ilegalno prelaze granicu.

Pravljeni od slabog materijala (drveta), čardaci su morali da se popravljaju i obnavljaju na svakih 10–15 godina, a jednom napušteni su brzo propadali tako da im se nakon izvesnog vremena potpuno gubio svaki trag. Danas praktično ni nema sačuvanih čardaka sa vojnom namenom, pa je utoliko značajnije otkriće ostataka jednog čardaka prilikom arheološkog rekognosciranja lokaliteta Gradište u selu Praskovča, na samom severnom kraju Aleksinačke kotline.  Najpre je utvrđeno da je reč o naselju iz starijeg gvozdenog doba, ali su kasnija sondažna arheološka iskopavanja na ovom lokalitetu pokazala da je ovo gradinsko utvrđenje nastalo mnogo ranije, još u periodu eneolita – što znači da je to jedno od prvih takvih utvrđenja u ovom kraju. Potom su dalja istraživanja (ali i neki slučajni nalazi i nalazi kolekcionara) pokazala da na tom položaju ima i tragova iz novijeg vremena, tačnije, da se na istom mestu i mnogo kasnije, verovatno početkom XVIII veka, takođe nalazilo naselje. Vremenski period je okvirno određen zahvaljujući nalazima keramike tipične upravo za to doba kao i pet srebrnih novčića, dok nalaz ostataka drvenih greda u raspadajućem stanju i većeg broja velikih eksera kakvi se obično koriste u građevinarstvu svedoči da na ovom lokalitetu jeste bilo naselje. Ipak, posebno je zanimljiva činjenica da je na istom mestu pronađen i gotovo ceo komplet konjaničke opreme – uzengije, dve mamuze, deo konjskih žvala, gvozdene potpetice čizama, gvozdeni okvir češagije za timarenje konja, dva koplja, vrh strele i jedan nožić, kao i deo glave gvozdenog žarača koji deluje kao da je služio za žigosanje (a na radnom delu ima floralni motiv) i luksuzna pojasna garnitura od bronze sa ukrašenom “S” kopčom.

Svi ovi nalazi nas navode na zaključak da je tu bila stacionirana neka konjička jedinica, što je i sasvim logično kada se uzme u obzir taktički značaj pomenutog položaja; sa kupastog vrha Gradišta je moguća suverena kontrola magistralne komunikacije koja prolazi dolinom Južne Morave, ali i severozapadnog izlaza iz Aleksinačke kotline, u pravcu prema Kruševačkoj kotlini i Zapadnom Pomoravlju. Stambeni objekat (sa najvećom koncentracijom nalaza) je smešten u maloj uvali, praistorijskom odbrambenom rovu u kome je vojna posada bila zaklonjena iza vrha Gradišta – stacionirana u podnožju, sa severoistočne strane brda. Na terenu na kome su pronađeni ekseri i ostaci drvene građe nije bilo ostataka temelja, što navodi na zaključak da je taj drveni objekat bio podignut poput sojenice, tačnije, da je reč o osmatračnici tipa čardaka.

Nakon Požarevačkog mira, Austrijanci (koji su, zapravo, diktirali uslove mirovnog sporazuma) su zauzeli Srbiju sve do leve obale Zapadne Morave. Po Epšelvicovoj karti, granica je pratila Zapadnu Moravu do visine manastira Sv. Bogorodice u Mrzenici gde se odvajala od reke. Prema istoj karti, granica nije dosezala do Sv. Romana i Gradišta u Praskovči, ali ostaci čardaka na Gradištu ukazuju na verovatnoću da je granica ipak dosezala nekoliko kilometara južnije,  bez obzira na to da li je u pitanju austrijski ili osmanski čardak. Uz sve ograde, na osnovu pomenutih nalaza smatram da je reč o austrijskom čardaku koji je pripadao Stalaćkom ili Paraćinskom kapetanatu koji su dvadesetih godina XVIII veka formirani sa sedištem u Stalaću i Paraćinu.
 
Isprva čisto vojni termin čardak je kasnije dobio i neka nova značenja, pa je korišćen i za izvesne profane objekte. Kao praktični a jeftini objekti za osmatranje, čardaci su vremenom dobili višestruku primenu, pa su postavljani i na njivama, u voćnjacima, povrtnjacima i vinogradima kako bi stražar u njima mogao da spreči krađu (do pre nekih pola veka, skoro svako naše selo je imalo svog poljara ili pudara koga su svi seljani zajedno plaćali i koji je preko dana obilazio polja, voćnjake i vinograde, a noću takođe boravio u polju, zaklanjajući se od kiše i hladnoće u drvenim kućercima zvanim kolibe ili čardaci koji su neretko, iz bezbednosnih razloga ali i radi bolje preglednosti, bili pomoću stubova malo odignuti od zemlje). Čardaci su podizani i u baštama aga i begova, nadomak kuća, da bi još izdaleka mogao da se uoči svaki zvani i nezvani gost i upozore ukućani. Međutim, u turskom jeziku se izraz “čardak” koristi i za terasu, venjak ili vidikovac, pa sve to često zbunjuje istraživače prilikom čitanja starih dokumenata. Tako je, recimo, Katarino Zeno, prolazeći 1550. godine kroz Sarajevo, zapisao da je stambeni deo grada (mahala) izuzetno lep i ukrašen, da svaka kuća ima svoj vrt i čardak, a da su vrtovi lepi poput onih u Padovi. Očigledno, izraz čardak u ovom slučaju nipošto ne može da se odnosi na bilo kakav fortifikacijski objekat.

Kako su prolazile godine i vekovi, pod ovim izrazom se podrazumevao sve veći broj različitih objekata; ponajčešće su se čardacima nazivali i domovi uglednih domaćina i velikaša koji ni izdaleka nisu nalikovali prvobitnim čardacima za osmatranje. O tome svedoči i predanje o uglednoj porodici Šehovića koja je u Sutivanu sagradila i čardak iz koga su rukovodili svojim posedom a koji je imao čak pet bojeva (spratova) – i još podrum u kome je bila smeštena tamnica za neposlušne. Ostali spratovi su bili namenjeni porodici i pomoćnom osoblju, dok je na najvišem boju bila smeštena uprava bega Šehovića. Čardak je tu stajao sve do pada Turske 1912. godine kada su ga srušili Crnogorci, proteravši brojne potomke bega Šehovića u Tursku i neke druge krajeve. Tipičan primer begovskih čardaka koji je pripadao porodici Hasanbegovića je, po nekim izvorima, trajao sve do sedamdesetih godina prošlog veka kada su ga srušili “da ne bi podsećao na turska vremena i begovski način življenja”.
Koliko su čardaci (kako vojni tako i oni civilne namene) bili rasprostranjeni u našim krajevima najbolje govori činjenica da su ušli i u narodne pesme, pripovetke i bajke, a izraz “čardak ni na nebu ni na zemlji” se i danas često čuje.
« Last Edit: January 12, 2011, 06:05:08 pm by dreadnought » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #2 on: January 08, 2011, 08:53:33 pm »

Çardak, çartak – (osmanski, persijski i kazanski turski) – čardak, sojenica, osmatračnica, terasa, venjak. (Türkçe-Rusça Sözlük, Moskova 1977, 170; REDHOUSE Türkçe-ingilizce sözlük, Istanbul 1981, 241).
Çâr – (p) – četiri (Türkçe-Rusça Sözlük, Moskova 1977, 169; REDHOUSE Türkçe-ingilizce sözlük, Istanbul 1981, 240; Ferit Devellioğlu, Osmanlıca – Türkçe Ansiklopedik lûgat, Yenişehir – Ankara 1982, 185).
Meteris – (p.) meteris, metris – zaklon u najširem smislu te reči (Türkçe-Rusça Sözlük, Moskova 1977, 622; REDHOUSE Türkçe-ingilizce sözlük, Istanbul 1981, 766; Ferit Devellioğlu, Osmanlıca – Türkçe Ansiklopedik lûgat, Yenişehir – Ankara 1982, 756).
Ićindija – (t) ikindi – treća (popodnevna) molitva, vreme popodnevne molitve, popodne (Türkçe-Rusça Sözlük, Moskova 1977, 439; REDHOUSE Türkçe-ingilizce sözlük,Istanbul 1981, 525).
Gazija – (a.) gazî –ratnik koji se bori za Boga i veru, borac koji učestvuje u gazi, ratnik koji se pobedonosno vraća iz borbe živ i zdrav; ratni veteran  (Türkçe-Rusça Sözlük, Moskova 1977, 318; REDHOUSE Türkçe-ingilizce sözlük, Istanbul 1981, 389; Ferit Devellioğlu, Osmanlıca – Türkçe Ansiklopedik lûgat, Yenişehir – Ankara 1982, 337); gaza – (a.) gazâ’ – rat za Boga i veru, sveti rat  (Türkçe-Rusça Sözlük, Moskova 1977, 317; REDHOUSE Türkçe-ingilizce sözlük, Istanbul 1981, 389; Ferit Devellioğlu, Osmanlıca – Türkçe Ansiklopedik lûgat, Yenişehir – Ankara 1982, 337).
Kumbara – (p.) humbara, (t.) kumbara – bomba, ručna ili topovska granata (Türkçe-Rusça Sözlük, Moskova 1977, 572; REDHOUSE Türkçe-ingilizce sözlük, Istanbul 1981, 685; Ferit Devellioğlu, Osmanlıca – Türkçe Ansiklopedik lûgat, Yenişehir – Ankara 1982, 455) ; zapravo, to je šuplja kugla napunjena eksplozivom, za razliku od obične pune đuladi.
Lokalitet Gradište u selu Praskovča istraživao je Dušan Rašković, istoričar i arheolog iz muzeja u Kruševcu kome ovom prilikom zahvaljujem na ustupljenim podacima, kao i na stručnim objašnjenjima i komentarima nalaza.
« Last Edit: January 08, 2011, 09:01:46 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #3 on: January 11, 2011, 10:55:25 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* cardak.JPG (15.79 KB, 228x247 - viewed 639 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #4 on: August 10, 2012, 11:57:05 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Za vreme vladavine Habzurške monarhije severnim delom Srbije, tkzv "Beogradske administracije" (u vreme požarevačkog mira - tridesetih godina 18. veka) na obroncima valjevskih planina su građene karaule, koje su nazivane i Hajdučki čardaci.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* čardaci_1.jpg (81.61 KB, 799x446 - viewed 445 times.)

* čardaci.jpg (76.9 KB, 800x444 - viewed 502 times.)

* beogradska administracija.jpg (62.91 KB, 635x348 - viewed 334 times.)
Logged
Prvačić
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 282


« Reply #5 on: November 03, 2015, 03:11:40 pm »


 palanke građene od slabog materijala te hisare i kale načinjene od tvrdog materijala

Može ni neko detaljnije objasniti šta su palanke, hisari i kalea?
Logged
wermez
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 847



« Reply #6 on: November 03, 2015, 03:19:27 pm »

Kale-grad na turskom.
Hisar-tvrdjava na turskom.

A što se tiče palanke:
https://sr.wikipedia.org/sr/Паланка

Quote
Паланка може имати два значења:
Првобитно и ређе значење: Војна постаја у виду утврђења од дрвених стубаца на важним саобраћајним правцима отоманског царства, посебно у пограничним деловима царства до Угарске (Босна, Србија, Македонија). Само утврђење било је од дрвене грађе, заштићено са спољашње стране прокопаним ровом и земљаним насипом. Основна улога првобитне паланке је била војно-стратешка, док је веза са непосредним окружењем била небитна;
Касније развијено и чешће значење: У каснијем раздобљу значајан број паланки, будући смештен на прометним местима, добија уз утврђење и одлике омањег трговачког насеља, попут варошице. Прво је су дате делатности и садржаји били намењени путујућим трговцима, да би се касније почели везивати и за обслужење сеоског окружења. Ово значење је данас много раширеније у српском језику.
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.034 seconds with 24 queries.