PALUBA
March 29, 2024, 04:11:31 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Obavezno proverite neželjenu (junk/spam) e-poštu da bi aktivirali svoj nalog
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  [1] 2   Go Down
  Print  
Author Topic: Oslobođenje Kruševca 14. oktobra 1944. godine  (Read 11876 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« on: January 29, 2011, 10:15:12 pm »

Već dve decenije u srpskoj istoriografiji postoji polemika oko toga ko je oslobodio Kruševac – partizani ili četnici (tj Ravnogorci) i ko je više ubio i zarobio Nemaca u i oko tog grada. Samo da prebrojimo naslove koji se odnose na to trebao bi nam poseban rad. Nećemo se upuštati u detalje oko ove polemike već ćemo, za početak, samo u par rečenice podsetiti na osnovne stavove iznete u njoj.
   Najstarija verzija je ona koja je važila kao zvanična do pre oko dve decenije i ona glasi – Kruševac su oslobodile partizanske jedinice uz podršku sovjetske 223. motorizovane divizije. Tom prilikom je u borbama za Kruševac zarobljeno 2700 nemačkih vojnika dok ih je veliki broj (nije se iznosila tačna cifra) poginuo i bio ranjen.
   Pre oko dve decenije se pojavila “četnička” verzija po kojoj su Kruševac oslobodili četnici tj Ravnogorci koji su u njemu dočekali Ruse. Nakon toga su tokom noći došli partizani koji su zajedno sa Rusima počeli da razoružavaju Ravnogorce. U ovoj verziji se ili nije spominjala borba na prilazima Kruševcu između ravnogorskih jedinica pod komandom Mirka Tomaševića i delova sovjetske 223. streljačke divizije ili se to spominjalo ali bez komentara. Glavni izvor, za ovu verziju, su bile fotografije snimljene 14. oktobra u Kruševcu kao i sećanja učesnika. Na nekim fotografijama ima i nemačkih vojnika koji užurbano ali pod punom opremom i sa svim naoružanjem napuštaju grad. Ovo nije bilo važno tada kada su se sve ove fotografije pojavile ali će biti značajne zbog kasnije – druge četničke verzije.
   Nakon toga je došlo do postepene evolucije “partizanske” verzije oslobođenja Kruševca i njenu zadnju verziju, možemo slobodno reći poluzvaničnu, je izneo D. Milošević, arhivski savetnik i sadašnji direktor Istorijskog arhiva Kruševac.  Po toj verziji četnici jesu dočekali Ruse u Kruševcu ali to zbog toga što su već nekoliko dana bili u njemu i jednostavno su im Nemci predali vlast. Više se ne spominju borbe partizana i Rusa sa Nemcima ali se potencira borba Tomaševićevih četnika i sovjeta.
   Konačno, pre par godina pojavila se i nova “četničke” verzije sa nekoliko varijanti. Prva varijanta se uglavnom poklapa sa prvom četničkom verzijom ali sa jednim dodatkom – a to je da su u teškim borbama u i oko Kruševca Ravnogorci naneli Nemcima teške gubitke izbacivši im iz stroja oko 1000 vojnika.  Druga varijanta koristi kao izvor izjavu američkog poručnika Elsforda Kramera koji je tada boravio u Keserevićevom štabu. Po Krameru četnici su posle žestoke tročasovne borbe uništili nemački garnizon u Kruševcu koji je, takođe po njemu, brojao 700 Nemaca, 1000 Belih Rusa i 13 tenkova.  Treća varijanta je zasnovana po jednom Keserovićevom izveštaju pisanom 3. aprila 1945. godine i poslatog Vrhovnoj komandi u kojem se tvrdi da je Kruševcu zarobljeno mnogo nemačkih vojnika i zaplenjeno mnogo oružja i druge ratne opreme – ali praktično bez borbe.  Odmah uočavamo da su izjave američkog poručnika i Keserovića u dijametralnoj suprotnosti. Ni ranije spomenute fotografije nemačkih vojnika koji napuštaju grad na vozilima sa opremom i naoružanjem ne idu u prilog Kramerovoj verziji.
   Da bude zamešateljstvo još veće poslednjih godina su se pojavile i dve publikacije u inostranstvu – jedna u Poljskoj  a druga u Rusiji  posvećene Beogradskoj operaciji u kojima se u potpunosti ponavlja stara partizanska verzija po kojoj su Kruševac posle teških borbi oslobodile partizanske i sovjetske jedinice koje su tom prilikom zarobile oko 2700 nemačkih vojnika.
   Zbog svega ovog smatramo da je krajnje vreme da se odgovori na pitanje šta se stvarno dešavalo u Kruševcu (ali i šire u Srbiji) avgusta – novembra 1944. godine. Naravno, to nije moguće uraditi jednim radom pa ni mnogo dužim nego što je ovaj. Naročito zato što su odnosi Ravnogorskog pokreta i nemačkih okupacionih vlasti, upravo u to vreme, bili vrlo složeni i ne mogu se dati crno – belo. Zbog toga ćemo mi ovim radom na jednom vrlo uskom pitanju a to je koliko su Nemci izgubili ljudi (ako su uopšte i imali gubitaka) u i oko Kruševca pokušati da pokažemo koliko su obe priče daleko od istine i da je potreban potpuno nov pristup bar kad je reč o proučavanji ratnih operacija u Srbiji u to vreme.
   Dakle, mi se ovog puta nećemo baviti pitanjem ko je oslobodio Kruševac, ni da li su Ravnogorci bili borci za slobodu ili kolaboracionisti, niti da li je Srbija tada oslobođena ili okupirana od komunista. Ostavićemo po strani i sve one događaje za koje nemamo pouzdane podatke i koristićemo samo one koji nisu sporni i koje ni jedna strana ne može da dovede u pitanje.
   Ovde ipak treba nešto naglasiti. Falsifikovanje neprijateljskih gubitaka nije naš srpski specijalitet – to je jedan od najvećih problema u vojnoj istoriografiji uopšte. Naravno, uz onaj vezan za procenu neprijateljskih snaga. Uvek je neprijatelj neuporedivo jači. Još je Delbrik upozorio na to, skrenuvši pažnju čak i na oca istorije Herodota koji je tvrdio da je Kserksova vojska u svom pohodu na Grčku brojala 4,200.000 ljudi. Delbrik je proračunao da bi ta vojska morala da ima marševsku kolonu dugu najmanje 3000 km što je naravno nemoguće. Po njegovom mišljenju koje je danas opšte prihvaćeno ta vojska nije mogla nikako da ima više od 150.000 ljudi. Cezar je opet tvrdio da je broj Helveta koji su krenuli na Galiju iznosio, zajedno sa ženom i decom, 368.000 osoba. Danas se smatra da ih je moralo biti najmanje tri puta manje. Po pisanju švajcarskih letopisaca vojska Karla Smelog je kod Granzomona brojala 100.000 do 120.000 ljudi a kod Murtenoma oko 300.000 ljudi. Pošto su sačuvani platni spiskovi vojske Karla Smelog Delbriku nije bilo teško da dokaže da je njegova vojska u prvom slučaju brojala oko 14.000 ljudi a u drugom oko 18.000 ljudi. Švajcarci su se hvalili da su kod Granzomona Karlu ubili 7000 vojnika a u stvarnosti gubici Burgundaca su iznosili samo 7 ubijenih vitezova i nekoliko običnih vojnika. Do Delbrika skoro svi nemački istoričari su tvrdili da su u bici kod Hahelsberga, za vreme Napoleonovih ratova, Prusi ubili najmanje 4000 Francuza a Trajčke je čak tvrdio da je u toj bici od 9000 Francuza samo 1700 iznelo živu glavu. U stvarnosti Francuzi su imali samo 30 poginulih. Možemo navesti bezbroj takvih slučajeva.
   I kasnije je slična situacija – treba samo pogledati, na primer, knjigu Petra Tomca o Prvom svetskom ratu  u kojoj on u fusnotama daje podatke o gubicima u bitkama onako kako ih iznose zaraćene strane u svojim zvaničnim publikacijama. Najčešće možete da se pitate da li oni govore o istoj bitci. Interesantno da posle Drugog svetskog rata verovatno niko nije toliko krio sopstvene a preuveličavao tuđe gubitke kao američka armija. Amerikanci ni do dan danas nisu objavili stvarne podatke o svojim gubicima u Korejskom ratu. Još uvek se u njihovim publikacijama koriste cifre objavljivane u toku samog rata. Čak ni najnovija publikacija o Korejskom ratu ne donosi ništa novo o njemu.  Kada je mađarski istoričar dr Ištvan Toperčer napisao i objavio svoju knjigu o vazdušnom ratu nad Vijetnamom,  koristeći do tada ne korišćene vijetnamske, ruske i američke izvore bio je uhapšen pri dolasku u SAD. Izbio je čitav međunarodni skandal a autor je jedva izbegao američki zatvor zbog odavanja vojne tajne. Naime dr Toperčer je vrlo ubedljivo dokazao da su američki gubici u avionima bili najmanje pet puta veći nego što su Amerikanci zvanično priznavali – naročito su umanjivani gubici u vazdušnim borbama. Poznato je da pri povratku oborenih američkih pilota iz vijetnamskog zarobljeništva ni jedan od njih nije hteo da prizna da je oboren u vazdušnoj borbi od vijetnamskog pilota. A kada je reč o ratovima protiv Sadama Huseina i protiv SR Jugoslavije 1999. godine više ni zapadna stručna štampa ne uzima ozbiljno zvanična tvrđenja o američkim gubicima u ovim kampanjama.
   Dakle, kao što vidimo nismo mi Srbi izmislili preuveličavanje neprijateljskih snaga i njegovih gubitaka. To je opšta praksa i zato treba biti vrlo oprezan pri korišćenju takvih podata čak i kada su zvanični.
« Last Edit: January 29, 2011, 10:18:05 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #1 on: January 29, 2011, 10:17:27 pm »

Nekoliko napomena

  Na žalost ni jedna knjiga klasika vojne istorije Hansa Delbrika kod nas nije prevedena. Gornji primeri se mogu naći u knjigama: Franc Mering, Ogledi iz istorije ratne veštine, Beograd 1955, i Erl, Tvorci moderne strategije, Beograd 1952, poglavlje o Delbriku. Cela Meringova knjiga predstavlja u stvari komentare na Delbrikove radove. Na žalost naš prevod Meringa nije kompletan. Zbog toga mi preporučujemo ruski prevod (sa komentarima) Franc Mering, Istoriя voйn i voennogo iskusstva, Sankt Peterburg – Moskva, 1999, koji je kompletan. Nemački original je gotovo nemoguće naći.
  Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914 – 1918, Beograd 1973.
  Coalition AirWarfare in the Korean War 1950–1953, Air Force Historical Foundation Symposium Andrews AFB, Maryland May 7–8, 2002. Doduše Kenneth P. Werrell u svom radu Aces and –86s: The Fight for Air Superiority during the Korean War, 53 – 70, povećava broj oborenih američkih Sejbrova sa 58 na oko 130 - 150. Priznaje i da se najmanje još toliko Sejbrova srušilo a da se ne zna pouzdan uzrok. Pored toga postoje i Sejbrovi za koje se zvanično tvrdi da su stradali u udesima a od kojih su bar neki možda stradali i u borbi. Druge njegove kolege u istom zborniku nastavljaju sa bajkama po kojima su američki piloti u Koreji obarali Ruse i Kineze u odnosu 1:10.
 
  Čak ni arhivska građa nije uvek pouzdana naročito kada je u pitanju vojna tehnika. Naime, razne armije imaju različite kriterijume šta je to, na primer, uništen a šta oštećen tenk. Kod Rusa je svaki tenk koji je tokom borbenih dejstva onesposobljen za dalju borbu, bez obzira da li je bila moguća njegova dalja popravka, tretiran kao tenk izbačen iz stroja. Kod Nemaca nije postojao termin tenk izbačen iz stroja već samo uništen ili oštećen pri čemu je postojao različit stepen oštećenja. Samo onaj tenk koji uopšte nije mogao da se opravi smatrao se uništenim. Zbog ovih kriterijuma Ruski gubici su, po arhivskoj građi, u startu najmanje tri puta veći od nemačkih premda to u stvarnosti nije tako. I kod ljudskih žrtava postoje različiti kriterijumi šta su to borbeni a šta neborbeni gubici. U današnjoj američkoj armiji vojnici koji su ranjeni u borbi i naknadno umro u bolnici se ne smatraju za borbene gubitke. To je razlog što u američkoj armiji više ne objavljuju podatke o ranjenima u borbi. Zbog toga razne humanitarne organizacije optužuju američku vladu da skriva prave podatke o američkim žrtvama u Iraku i da je majmanje dva puta više (a možda čak i tri puta) poginulo američkih vojnika u Iraku nego što se to zvanično priznaje.
« Last Edit: January 29, 2011, 10:22:08 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #2 on: January 29, 2011, 10:19:11 pm »

Kada pristupa izučavanju neke ratne operacije, bitke (borbe, boja) ili celog rata vojni istoričar mora najpre izvrši procenu situacije upravo na isti način na koji treba da to uradi komandant koji treba da izda naređenja za vođenje borbe, operacije, bitke ...
   Mi ćemo ovog puta prekršiti to pravilo jer smatramo da to nije potrebno jer, kao što se nadamo da ćemo to dokazati, u i oko Kruševca 13. i 14. oktobra nije bilo nikakve borbe a o boju ili (ne daj bože) bitci nema ni govora. Ako neko bude uspeo da argumentovane dokaže suprotno onda primamo punu odgovornost na sebe.
   Najpre ćemo dati kratak pregled zanačajnih borbi u i oko Kruševca od početka avgusta pa do 11. oktobra 1944. godine. O tim borbama ne postoje veće razlike u partizanskoj i četničkoj literaturi s tim, što treba naglasiti, da se o teškom partizanskom porazu 21. septembra u Temniću prvi put počelo pisati u javnosti 1996. godine. Do velikih neslaganja u pisanju će doći tek pri prikazivanju događanja od 12. oktobra pa nadalje. Ali krenimo redom.
Između partizanske Operativne grupe divizija i četničke 4. grupe jurišnih korpusa došlo je do odlučujuećeg sudara na Kopaoniku. Iscrpljujuće borbe vodile su se od 6. do 9. avgusta 1944. godine i završile su se slomom JVuO. Posle pobede na Kopaoniku partizanske snage se razlivaju po terenu između Ibra i dve Morave. Njihovi prednji delovi spuštaju se prema dolini Zapadne Morave, a drugi hvataju vezu sa već postojećim snagama u reonu Kuršumlije. Jedinice 4. grupe jurišnih korpusa se od 11. avgusta nalaze na levoj strani Morave.
Posle odmora u u Temniću i Levču, major Dragoslav Račić, komandant 4. grupe jurišnih korpusa, 25. avgusta naređuje "razbijanje komunista i oslobođenje Župe". U napad su krenuli Račićevi korpusi, Rasinsko-toplička grupa korpusa potpukovnika Dragutina Keserovića i Kosovski jurišni korpus majora Žike Markovića. Posle početnih uspeha četnici su ubrzo zaustavljeni a kada su partizani 29. avgusta krenuli u kontraofanzivu, Račić je naredio povlačenje, bez borbe, ponovo na levu obalu Zapadne Morave.
Oko 1. septembra 1944. godine nova jaka partizanska grupacija  - 1. proleterski korpus i 12. korpus (ukupne snage pet divizija), prelaze Drinu. Zato Draža Mihailović 4. grupu jurišnih korpusa šalje u tom pravcu, ostavljajući u Levču i Temniću samo  potpukovnika Keserovića. Međutim i partizanska Operativna grupa divizija je upućena na zapad, u susret 1. i 12. korpusu, da bi se stvorila do tada najveća grupacija partizanskih snaga u Srbiji. U okolini Kruševca su ostale samo dve partizanske divizije: 2. proleterska i 24. divizija.
Za sada nismo mogli da utvrdimo na osnovu čijeg naređenja su partizanske snage, popunjene najvećim delom novo mobilisanim borcima, krenule 18. septembra u ofanzivu preko Zapadne Morave. Jedinice 2. proleterske divizije, koje su napadale u pravcu Stopanja-Selište, uspele su da pređu reku do 4 časa popodne 19. septembra, posle oštre borbe. U noći između 19. i 20. septembra reku su prešli i delovi 24. divizije, koji su nastupali na sektoru Makrešane-Padež. Tokom 20. septembra vodile su se krvave borbe na levoj obali Zapadne Morave. Odlučujući okršaji odigrali su se sutradan, 21. septembra, na Parcanskoj kosi (iznad sela Parcane), Toponici (kod Velike Drenove) i na liniji Stevanov grob – Devet dubova – selo Orlovo – selo Donji Krčin. Partizani su teško poraženi i svi svedoci opisuju njihovo povlačenje preko Zapadne Morave kao "totalnu pometnju" i "haos". Još je Adam Stošić u svojoj knjizi "Pod nebom Kruševca" ispravno zaključio da su: "Partizanske jedinice doživele najveći poraz u kruševačkom kraju u toku rata" a mi dodajemo – verovatno najteži poraz koje su doživele od četnika u Srbiji tokom rata.
Posle ove pobede četnička Rasinsko-toplička grupa korpusa je nastavila da potiskuje 2. i 24. diviziju u pravcu Kopaonika i Jastrepca. Četnici su u noći između 24. i 25. septembra ušli u Aleksandrovac i Brus. U toku 25. septembra partizani su se povlačili i na levom krilu, odstupivši, preko Rasine, na padine Jastrepca. Međutim, već 29. i 30. septembra partizani su izveli protivnapad i njihove jedinice ponovo su zauzele Brus i Aleksandrovac, ali nisu uspele da potisnu četnike do Zapadne Morave. Nova linija fronta uspostavljena je petnaestak kilometara od ove reke prema Aleksandrovcu. Nastalo je zatišje desetak dana a onda su na levom krilu, četnici 10. oktobra ponovo odbacili partizane preko Rasine, prema Jastrepcu. Sledećeg dana, partizani su povratili deo teritorije izgubljene prethodnog dana. Uspostavljena je linija fronta na liniji Ljubinci – Trnavci - Gornji Stepoš - Donji Stepoš. Na tim položajima, i jedne i druge će zateći odlučujući događaji 14. oktobra.
   Kao što smo naveli mi se ovde nećemo detaljnije upuštati u međusobne odnose na relaciji Nemci – Ravnogorci – partizani. Navešćemo samo ono što su Amerikanci napisali, i to uz pomoć Nemaca tokom rata angažovanih na Balkanu, o tome. Reč je o publikaciji koja je uvreme kada je objavljena bila predviđena samo za internu upotrebu.
   Počev od sredine 1944. godine Nemci su i partizane i Ravnogorce počeli da nazivaju i u zvaničnim dokumentima pravim imenom a ne bandom. Čak su, kad su god mogli, davali i tačne nazive njihovih jedinica. Na konferenciji 21. septembra 1944. godine feldmaršal fon Vajks izrazio mišljenje da je snaga partizanskih jedinica, kao i njihova organizacija i naoružanje potpuno na nivou drugih neprijtaeljskih jedinica sa kojima je Rajh u ratu. Što se tiče drugih jedinica na Balkanu Nemci su u jesen 1944. godine smatrali da su ustaše i domobrani potpuno demoralisani. Prihvatili su da na apel Milana Nedića njegovim snagama isporuče dovoljnu količinu municije. Za nas je najinteresantnije njihovo mišljenje o Ravnogorcima. Krajem septembra 1944. godine oni su smatrali da su oni u potpunosti uništeni od partizana (facing complete annihilation at the hands of the Partisans). Prihvatali su saradnju sa njima u borbi protiv partizana ali su im dodeljivali sporedne zadatke. Ipak dešavalo se i da četnici povremeno napadnu manje nemačke jedinice ali su Nemci morali da prelaze preko toga jer nisu imali snage da i protiv njih preduzimaju značajnija borbena dejstva. Ono što je vrlo važno za ovaj naš rad to je i odluka Nemaca da ne drže slabe garnizone već da operativne jedinice koncetrišu u manji broj jako branjenih uporišta. Sve ostale garnizone su planirali da prepuste Nedićivem snagama ili da ih brane sa pomoćnim snagama – neupotrebljivim za manevarska dejstva na otvorenom.
« Last Edit: January 29, 2011, 10:23:33 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #3 on: January 29, 2011, 10:20:41 pm »

Još nekoliko napomena

German Antiguerrilla Operations in the Balkans (1941-1944), CMH Publication 104-18, Washington DC 1955. А ево шта у самој публикацији пише како је она настала: “The material for this study was obtained from German military records now in the custody of The Adjutant General, Department of the Army. In addition to these official records, monographs by former German officers who participated in these operations furnished considerable general information and were of assistance in supplementing the terse official reports of specific actions. The authors of these monographs, prepared for the Historical Division, United States Army, Europe, include General der Gebirgstruppen (Lieutenant General) Hubert Lanz, former commander of the XXII Mountain Corps, and Polizeioberst (Colonel of Police) Karl Gaisser, German technical adviser to the Croatian Police.”
  German Antiguerrilla Operations in the Balkans (1941-1944), CMH Publication 104-18, Washington DC 1955. на више места у поглављу III. The Area of Army Group F.
« Last Edit: January 29, 2011, 10:24:39 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #4 on: January 29, 2011, 10:22:17 pm »

Nećemo komentarisati ove nemačke stavove ali smatramo da neka od ovih zapažanja mogu poslužiti kao putokaz za dalja istraživanja. Samo tri kratka primera upravo iz septembra 1944. godine koja su potpuno u skladu sa prethodnim.
   Ravnogorci su 9. septembra 1944. godine napali nemačku kolonu u Svilajncu. U borbi je poginulo 4 a ranjeno 12 Nemaca a svi preživeli su zarobljeni i razoružani. Četnici su imali 10 mrtvih i 15 ranjenih.  Istog dana, Komanda okruga moravskog Jugoslovenske Vojske u otadžbini izdaje naređenje svojim potčinjenim jedinicama da, pošto su Nemci još uvek isuviše jaki, i dalje ne preduzimaju napade na njih. Nabavku oružja treba vršiti na “nevidljiv način” (!? N. Đ.)  A samo dva dana kasnije 11. septembra Komandant Srbije (Jugoslovenske Vojske u otadžbini) izdao je naređenje koji počinje rečima; “U vezi naređenja Vrhovne komande ZABRANJUJEM (podvučeno u originalu N. Đ.) do daljeg naređenja Vrhovne komande ma kakvu akciju protiv bilo koga sem protivu komunista, ponavljam ZABRANJUJEM ma kakvu akciju protiv ma koga sem protivu komunista. Za neizvršenje ovog naređenja, bez prekog suda s pozivom na ovo naređenje STRELJATI svakog, ponavljam STRELJATI svakog. ...”
Pre nego što pređemo na sam 14. oktobar moramo da damo pregled dejstva sovjetskih jedinica do 13. oktobra. No ovde se suočavamo sa ozbiljnim problemom jer kada je reč o borbama u istočnoj Srbiji svako ima svoju istinu koja se ozbiljno razlikuje od drugih istina. Nemci imaju svoju istinu, četnici svoju pa čak ni partizanska i sovjetska istina se u mnogo čemu ne poklapaju. Kada gledate tadašnja zvanične ratne relacije i uzmete da ih upoređujete (na primer nemačke i partizanske ili nemačke i ruske) u nedoumuci ste da li se radi o istom događaju. Samo po mestu događanja i datumu vidite da je to to ali po svemu drugom se razlikuje. Zbog toga a i pošto borbena dejtsva u istočnoj Srbiji nije tema našeg rada mi ćemo ova dejstva dati vrlo sumarno tek da sovjetske jedinice i nemačku 7 SS diviziju uvedemo u našu “priču”.
Nemačke jedinice su 1. oktobra 1944. godine bile raspoređene za odbranu Niša i njegove šire okoline, Svrljiga, Knjaževca i Zaječara. U borbama od 6. do 14. oktobra su Nemci od Zaječara bili odbačeni na Paraćin a od Knjaževca i Svrljiga na Niš, odakle su zajedno sa jedinicama koje su već bile u Nišu započeli povlačenje preko Jastrepca i Kopaonika za Kraljevo. Pravac Svrljig – Soko Banja – Aleksinac je ostao otvoren što su iskoristili Rusi koji su brzo, praktično bez otpora izbili na Južnu Moravu kod Aleksinca i tako primorali nemačke snage iz Niša da se povlače zaobilaznim pravcem preko planina a ne, daleko pogodnijom, moravskom dolinom. Za sve vreme dok su trajale ove borbe u Kruševcu nije bilo značajnijih nemačkih snaga a preko Kruševca se nisu povlačile ni jedinice odbačene od Zaječara ka Paraćinu ni jedinice potučene kod Niša.
   Oto Kum koji je u to vreme bio komandant 7SS divizije  u svojoj knjizi daje vrlo detaljne podatke o stanju nemačkih snaga na prostoru Leskovac – Niš – Kruševac – Paraćin – Zaječar – Knjaževac – Niš, u periodu septembar – oktobar 1944. godine. Daje brojno stanje za sve borbene grupe i to “u pušku”, a o težem naoružanju da i ne govorimo. Kada govori o Kruševcu navodi samo da se tu nalazila Krajs komandatura Kruševac – bez konkretnog navođenja brojnog stanja i naoružanja sa kojim je raspolaga ta Krajs komandatura. Pošto je poznato da su Krajs komandature raspolagale, gotovo isključivo, samo sa policijskim i nekim drugim pomoćnim snagama (jedinicama organizacije TOT, landšicen trupama i slično) teško da je u Kruševcu 13. oktobra bilo veše od par stotina pripadnika nemačkih snaga a i to je pitanje.
   Kao što smo naveli glavnina 7 SS brdske divizije se povlačila preko Jastrebca i Kopaonika ka Kraljevu i dolini Ibra. Njena marševska kolona, sa drugim manjim privremeno potčinjenim jedinicama, je brojala 4000 borbeno sposobnih vojnika i 1200 ranjenika. Ove jedinice su u borbama u široj okolini Niša imale oko 1000 poginulih.  Ka Kruševcu je najisturenija bila desna pobočnica marševske kolone 7 SS brdske divizije Princ Eugen koja je tek 19. oktobra izjutra prešla Rasinu kod sela Vitanovca (oko 10 km južno od Kruševca) i produžila za Rataje gde je prenoćila. Sutradan je pobočnica stigla u Trstenik gde je prenoćila. Tokom prolaska kroz Župu nije naišla na otpor. Rano izjutra 21. oktobra pojavili su se izviđačka jugoslovenska i ruska odeljenja na suprotnoj obali Zapadne Morave (oko Velike Drenove i Medeveđe) koja su osmatrala dalje nemačko povlačenje ka Kraljevu.  Inače, desna pobočnica je bila sastavljena uglavnom od ljudstva 12. oklopnog bataljona za specijalna dejstva (Pz. – Abt. z. b. V. 12) pod komandom oberlajtnanta Štera (Sterr) komandanta te jedinice. Abtajlung je svoj poslednji tenk sam uništio u Toplici neposredno pre uspona na greben Jastrepca. Marš od Niša do Kraljeva je trajao od 14. oktobra do 23. oktobra 1944. godine. Pobočnica je započela marš sa 15 oficira i 170 vojnika a tokom marša je izgubila 4 oficira i 9 podoficira i vojnika.
U isto vreme nemačka 1. brdska divizija (1. Gebirgs – Division) se u periodu od 8. do 30. septembra nalazila na prostoru Vlasotince – Zaječar. U borbama od 1. do 14. oktobra 1. brdska divizija je odbačena na sever ka Požarevcu i na severo – zapad ka Šumadiji. Divizija će par dana kasnije pretrpeti teške gubitke na prilazima Beogradu.
Po podacima koje daje O. Kum, predveče 13. oktobra 1944. godine Krajs komandatura Kruševac (Kreis-Kdt. Krusevac) je napustila Kruševac. Istovremeno Kruševac je napustio i komandant Odbrane Kruševca (Komandant der Verteidigung Krusevac) potpukovnik SS - a (Obersturmbannführer) Kinstler (Künstler), koji je bio i komandant pozadine 7. SS dobrovoljačke brdske divizije (Div. – Nachschubführer 7.SS-Div).
Prisustvo komandanta pozadine 7. SS divizije nam nagoveštava da su u Kruševcu morali da postoje neki njeni pozadinski delovi. Međutim ova divizija je imala praksu da upotrebljava oba svoja brdska pešadijska puka kao, praktično, samostalne borbene grupe – naravno sa ojačanjima. Zato su ovi pukovi morali da imaju pri sebi najveći deo pozadinskih delova. U uslovima apsolutne savezničke prevlasti u vazduhu teško je zamisliti da bi Nemci dozvolili sebi da u snabdevanju svojih jedinica oko Niša ili Zaječara zavise od dotura iz Kruševca. U ostalom ni nemački dokumenti iz tog perioda ne znaju ni za kakve značajnije delove 7 SS divizije u Kruševcu – da budemo precizniji ne znaju ni za kakve. Za nas je vrlo važna “Zapovest komande korpusa Fridrih Vilhelm Miler  od 13. oktobra 1944. godine potčinjenim jedinicima za odbranu Morave”.  Ova komanda je bila zadužena i za odbranu Kruševca. U momentu kada je izdavana zapovest a to je 13. oktobra u 19.00 časova jedina jedinica Vermahta na prostoru Kruševca je bio 803. bataljon za obezbeđenje čiji je zadatak bio obezbeđenje puta i železničke pruge Kruševac – Kraljevo pri čemu je komandno mesto bataljona bilo u Trsteniku. Po saznanju komanadanta korpusa druge najbliže borbene jedinice su bile negde oko Jagodine, Zaječara, Svrljiga, Knjaževca i Niša. Ono što komandant korpusa očigledno nezna to je da su Nemci već bili odbačeni od Zaječara, Knjaževca i Svrljiga i to oni iz Zaječara ka Paraćinu a oni od Knjaževca i Svrljiga ka Nišu i da je pravac od Svrljiga ka Aleksincu nebranjen. Zbog toga njegova zapovest da 7. SS divizija zaposedne levu obali Južne Morave (i manji deo leve obale Velike Morave) od ušća Toplice do nešto severnije od Stalaća (otprilike do naspram Paraćina) i odsudno je brani nema nikakvog smisla. Čak je komandno mesto 7. SS divizije trebalo da bude u Kruševcu. Očigledno je da komandant korpusa nije bio u toku sa situacijom. Ali upravo zato što nema nikakvih nemačkih rezervi oko Kruševca čitav nemački front od Niša do Jagodine se ruskim prodorom kod Aleksinca srušio kao kula od karata. Ovo je proboj operativnog značaja koji se nije pretvorio u strategijski uspeh (odsecanje nemačkih komunikacija Ibarskom dolinom) samo zato što se sovjetske snage okreću glavninom od Kruševca na sever Moravskom dolinom. Samo manje snage zajedno sa partizanima gone Nemce ka Kraljevu. Starija “partizanska” literatura govori o jakim partizanskim snagama oko Kruševca  u tom periodu ali izvorna arhivska građa to ne potvrđuje. Uspešna protivofanziva Ravnogoraca krajem septembra i početkom oktobra može se objasniti samo odsustvom značajnijih partizanskih snaga. Sa druge strane i ono što se zateklo od partizana u Kruševcu nakon njegovog oslobođenja (oko dve divizije) je težište svoje akcije usmerilo na razoružanje ravnogorskih jedinica u gradu i okolini a ne na gonjenje, praktično razbijenih nemačkih jedinica, što će ovim omogućiti da stabilizuju svoj front oko Kraljeva.
« Last Edit: January 29, 2011, 10:25:49 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #5 on: January 29, 2011, 10:26:32 pm »

I još malo napomena

Zvanični naziv divizije od 1943. godine je bio 7. SS – Freiwilligen – Gebirgs – Division Prinz Eugen. O formciji 7. SS brdske princ Eugen divizije u jesen 1944. godine detaljnije videti u Otto Kumm, Vorwärts Prinz Eugen! – Geschichte der 7. SS - Freiwilligen – Division „Prinz Eugen“, Osnabrück 1978, na više mesta ili (skraćeni pegled) u: Chris Bishop, Divize Waffen – SS 1939 – 45, Praha 2008, 97 – 99 (češki prevod knjige Chris Bishop, Waffen SS Divisions 1939 – 45, Amber Books 2007, koja nam nije dostupna).

Detaljnije o borbama u Srbiji, na prostoru od Leskovca do Paraćina, vođenim septembra i oktobra 1944. godine a viđenim nemačkim očima, videti u poglavlju Der Kampf um Nish, knjige Otto Kumm, Vorwärts Prinz Eugen! – Geschichte der 7. SS - Freiwilligen – Division „Prinz Eugen“, Osnabrück 1978, 256 – 294.

Otto Kumm, Vorwärts Prinz Eugen! – Geschichte der 7. SS - Freiwilligen – Division „Prinz Eugen“, Osnabrück 1978, 280. Obersturmbannführer – potpukovnik, Tim Ripli, Istoriя voйsk SS, Moskva 2009, 340. Nachschubführer 7.SS-Div - Komandant pozadine 7. SS princ Eugen divizije. Chris Bishop, Divize Waffen – SS 1939 – 45, Praha 2008, 187.
« Last Edit: January 29, 2011, 10:34:13 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #6 on: January 29, 2011, 10:27:53 pm »

Pored ranije spomenutog 803. bataljona za obezbeđenje tokom septembra i prvih dana oktobra 1944. godine u nemačkim dokumentima se u Kruševcu spominju: 3. bataljon 3. dobrovoljačkog policijskog puka (komanda puka u Kraljevu), Alarmni bataljon (improvizovana privremena formacija), vod tenkova  kao i ojačani vod feldžandarmerije pri Krajskomandaturi.
Policijski dobrovoljački puk 3 Srbija (Polizei Freiwilligen Regiment 3 Serbien) je par meseci pre toga formiran na prostoru od Kruševca do Kraljeva. Popunjen je uglavnom bivšim sovjetskim ratnim zarobljenicima. Komandant puka je bio pukovnik streljačke policije Fridrih Graf (Oberst der Schutzpolizei Friedrich Graf). Puk se satojao iz Štaba i četiri bataljona. Na osnovu dostupnih nemačkih dokumenata nismo mogli da utvrdimo kada je tačno 3. bataljon puka napustio Kruševac  ali on nije uništen ni tu ni bilo gde u blizini. Svi bataljoni puka su učestvovali u borbama protiv jednica JA sve do aprila 1945. godine kada je puk rasformiran.
   Do kraja 1943. Komanda istočnih legiona u poljskoj formirala je 53 samostalna bataljona sa ukupno oko 50.000 ljudi. Među ovih 53 bataljona bilo je i 7 Severnokavkaskih koji su bili popunjavani pripadnicima tridesetak naroda severnog Kavkaza. Severnokakvkaski bataljoni su ulazili u sastav Severnokavkaskog legiona (Nordkaukasische Legion) i jedan od njih je bio upravo ovaj 803. bataljon koji je postao operativan još u proleće 1943. godine.  Ukpuno je u Vermahtu služilo 27400 do 29400 severnokavkazaca. U SS – u ih je bilo oko 600.  Bili su to Adigejci, Čerkezi, Kabardinci, Balkarci, Karačaevci, Dagestanci, Inguši, Čečeni itd.
   U Kruševcu je sigurno, pred oslobođenje, bilo i pozadinskih jedinica koje se obično i ne navode u zvaničnim vojnim relacijama.
   Pre svega mogla je to da bude neka od jedinica potčinjena 4. transportnom puku Luftvafe iz sastava Nacional socijalistočkog transportnog korpusa (4. NSKK Transportregiment Luftwaffe). Interesantno da je ovaj puk bio popunjen Flamancima. U jesen 1944. godine štab puka je bio u Beogradu a potčinjene jedinice su bile širom Srbije. Ljudstvo je bilo naoružano streljačkim naoružanjem i povremeno je čak i upotrebljavano u borbi.  Nije isključeno da je neka četa (ili glavna kolona) boravila u jesen 1944. godine u Kruševcu premda u nemačkim dokumentima nema tragova o tome. Bataljona nije bilo jer bi sigurno morao da se pominje u nekom dokumentu a i nije jasno oko kakvog prevoza u ili iz Kruševca bi mogao da bude angažovan. Najveći deo vozila ovog puka je bio angažovan za prevoženje strateških sirovina pre svega deficitarnih ruda i hrane u vreme žetve.
   Bilo je sigurno i pripadnika Organizacije TOT (Organisation Todt). Ovom organizacijom se u Srbiji upravljalo iz Operativne grupe Jugoistok (EG – Sudost tj. Einsatzgruppe - Sudost), sa štabom u Beogradu.  Sastojala se od pet glavnih građevinskih uprava OBL (Oberbauleitung) od kojih je svaka imala od 5000 do 15000 ljudi. Postojale su OBL– Zagreb, Beograd, Bor, Solun, Skoplje i Sakadar. 
Glavne građevinske uprave su sastojala od nekoliko građevinskih uprava (BL - Baulietungen) koje su imale do 3000 ljudi. Građevinske uprave su imale rang puka i bile su pod komandom oberbaulajtera ili baulajtera. U praksi svaka građevinska uprava je imala nekoliko građevinskih punktova (Baustellen) ili logora  (Läger), koji su imali rang bataljona (obično do 1000 ljudi) i kojima su rukovodili niži oficiri. Tokom vremena obično su susedni građevinsku punktovi ili logori povezivali u okružnu građevinsku upravu (Abschittsbauleitungen – ABL) pod komandom hauptbaufirera.  Od aprila 1944. godine, zbog ogromnih gubitaka Vermahta u službama Organizacije TOT su služili, po pravilu ljudi stariji od 45 godine (bar kad je reč i Nemcima) a jedinice su popunjavane i sitnijim kriminalcima. kao i folksdojčerima oslobođenim od služenja u Vermahtu ili SS - u. U operativnoj grupi jugoistok služilo je tokom rata ukuno 3000 Nemaca i 57000 stranaca od kojih je 24000 radilo na izradi i održavanju drumova i železnica. Operativna grupa je tokom septembra 1944. godine najvećim delom evakuisana na sever ali su manji delovi ostali pri nekim rudnicima pre svega u Boru. Spojena je sa operativnom grupom Karpati 14. decembra 1944. godine u južnoj Austriji.
Organizacija TOT je imala i naoružano ljudstvo, zaduženo za zaštitu privrednih objekata. Svaka Glavna građevinska uprava je imala po jedan puk naoružanih pripadnika Organizacije TOT. Operativna grupa Jugoistok je tako imala pet pukova koji su imali oznake od Front – Rgt. 60 do Front – Rgt.  64.  U Beogradu je bio Front – Rgt. 62 “Hakleberg”.  U blizini Kruševca postojao je i puk u Boru ali za sada nismo mogli da utvrdimo njegovu oznaku. Pošto je Kruševac imao veoma jaku industriju sasvim je moguće da je bar neka četa iz jednog od dva spomenuta puka (beogradskog i borskog) korišćena za obezbećenje objekata u Kruševcu i to do samog oslobođenja.
   Kada rezimiramamo sve što je napred rečeno – šta možemo da zaključimo?
   Još uvek je živo više hiljada svedoka oslobađanja Kruševca 14. oktobra 1944. godine. Niko od njih se ne seća da je bilo, bilo kakve, borbe u Kruševcu tog dana. Mnogi se sećaju da su jedini ispaljeni meci bili kada su Nemci, koji su se nalazili u jednom poluguseničaru (od ukupno tri poluguseničara koliko ih je bilo u Kruševcu tog jutra) nedaleko od spomenika Kosovskim junacima i mirno posmatrali kako se narod okuplja na trgu noseći zastave saveznika, pripucali na čoveka koji pokušao da istakne sovjetsku zastavu na spomenik. Premda je nekoliko zrna pogodilo spomenik niko nije stradao, prisutni su se razbežali a i sva tri nemačka oklopljena poluguseničara su naglo napustila grad. Narod je ponovo počeo da se okuplja pripremajući manifestacije i doček sovjetskih trupa što je sve prošlo bez pucnjave – osim kasnijeg sukoba Tomaševićevih četnika i jedne sovjestke kolone.
   Što se tiče četnika oni su najmanje nedelju dana pre dolaska sovjeta bili u Kruševcu i toga se živo sećaju svi svedoci – “fala bogu” ima ih još mnogo živih. Po kom osnovu su se četnici nalazili u gradu o tome nećemo ovog puta.
   Kao što vidimo sećanja živih učesnika manifestacije se potpuno poklapaju sa nemačkim, sovjetskim a dobrim delom i sa partizanskim izveštajima iz tog vremena. Pa i sačuvane fotografije sa oslobođenja Kruševca potvrđuju ova sećanja. Ne postoji ni jedna fotografija (a ima ih dosta) iz koje bi se mogle makar naslućivati bilo kakva borba – ne da nema žrtava nego nema ni jednog polupanog prozora, crepa – ničega. Svako ko je proveo makar jedan dan na ratištu može živo da zamisli kako bi Kruševac izgledao posle borbi u kojoj je poginulo više stotina vojnika.
   Kad je reč o četničkim izvorima oni su u direktnoj kontradikciji. Kramer govori o žestokim borbama a Keserović tvrdi da je Nemce razoružao bez borbe. Očigledno jedan od njih dvojice izmišlja a mislim da ni je teško zaključiti iz sveg napred rečenog da izmišljaju obojica.
   U ostalom oni nisu ni imali Nemaca u Kruševcu 14. oktobru 1944. godine protiv kojih su mogli da se bore osim onog jednog voda koji je ostao da sačeka neku eventualnu zalutalu komoru koja se povlači ali koje nije ni bilo. Što je najinteresantnije u Kruševcu, u prvoj polovini oktobra nikad nije ni bilo 1000 Nemaca. Teško da je bilo i stotinjak Nemaca (uključujući folksdojčere iz 7 SS divizije) i par stotina stranih dobljovoljaca (uglavnom bivših sovjestkih vojnika zarobljenih od Nemaca) – sve u svemu maskimalno 500 do 600 ljudi i povremeno 3 do 5 tenka, bez ikakvog drugog težeg naoružanja. Osim voda feldžandarmerije (tridesetak ljudi) koji je jedini i ostao 14. okrobra sve ostale nemačke jedinice koje su boravile u Kruševcu oktobra meseca bile su bez ikakve veće borbene vrednosti. Čak i malobrojni pripadnici 7. SS divizije u Kruševcu su bili pozadinci. Nije nemoguće da se uz komandanta pozadine ove divizije nalazio i motorizovani izviđački vod iz izviđačkog abtajlunga pri divizijskom štabu ali ni tih tridesetak elitnih vojnika ništa bitno ne menjaju u stvari. Dakle, početkom oktobra u Kruševcu je moglo da bude 30 ili 60 stvarno borbeno sposobnih nemačkih vojnika, isto toliko Nemaca pozadinaca sumnjive borbene vrednosti i nekoliko stotina vojnika iz pomoćnih jedinica bez ikakve borbene vrednosti. A svi oni su, po nemačkim dokumentima, do popodnevnih sati 13. oktobra napustili grad, osim voda feldžandarmerije.
   Doduše, u Kruševcu će stvarno stradati više stotina Nemaca, tačnije oko 460, ali tek početkom novembra 1944. godine. Naime u borbama oko Kraljevo je zarobljeno nešto manje od 1000 nemačkih vojnika. Među njima su odmah izdvojeni pripadnici SS jedinica, Gestapoa i ostali nekadašnji državljani Kraljevine Jugoslavije. Bilo ih je oko 460 i svi su odmah prebačeni u Kruševac. Tu su streljani na Bagdali. Tako je od ukupno oko 700 streljanih na Bagdali, nakon oslobođenja, streljano 460 nemačkih vojnika. Ostatak od oko 240 ljudi otpada na razne “narodne neprijatelje” ali nisu svi oni bili iz Kruševca pa čak ni iz bliže okoline. Među ovih 240 streljanih ima dosta i Ravnogoraca iz Toplice, ražanjskog i aleksinačkog kraja pa čak i iz istočne Srbije. Iz samog Kruševca i bliže okoline streljano je oko stotinjak ljudi. Na grad od oko 9000 stanovnika “malo li je”. Nekima očigledno jeste malo pa su tu cifru podigli na 7000 pa i na 10.000 streljanih. Međutim, koliko su to ozbiljni “stručnjaci” najbolje govovori i ovaj podatak. Oni uporno tvrde kako je skandalaozno da jedna od kruševačkih ulica nosi ime Marka Mesića, komandanta Jugoslovenske dobrovoljačke brigade koja je bila popunjena, pripadnicima iz hrvatskih jedinica, zarobljenim u SSSR – u. Po tim “stručnjacima” upravo je ta jedinica izvršila najveći deo streljanja u Kruševcu. U stvari, jedna ulica u Kruševcu, nosi ime po Mirku Mesiću borcu Rasinskog partizanskog odreda, poginulog 1943. godine. Mirko Mesić nema nikakve veze sa Markom Mesićem – ni rodbinske ni bilo kakve druge. Toliko o pouzdanosti podataka “stručnjaka” koji govore o teškim borbama četnika i Nemaca u Kruševcu 14. oktobra 1944. godine i hiljama streljanih “narodnih neprijatelja” na kruševačkoj Bagdali. “Zahvaljujući” njihovom “znanju” upravo tamo gde su streljani zarobljeni esesovci postavljen je krst u znak sećanja na “crveni teror” nad nacionalistima.
Još pre više od tri veka je Pjer l’Moin napisao “Truth … is the Soul of History”  ali - istina, šta to beše?
« Last Edit: January 29, 2011, 10:35:34 pm by Boro Prodanic » Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #7 on: January 29, 2011, 10:30:55 pm »

Da završimo sa napomenama

Tenkovski vod se 14. oktobra sasvim sigurno, na osnovu nemačkih dokumenata, nalazio u Kraljevu.
Štab 3. bataljona je najkasnije 11. oktobra napustio Kruševac.

NSSK – National – sozialistisches Kraftfahrkorps. Nije poznato da li je puk imao dva ili tri bataljona (Abteilung) u jesen 1944. godine. Svaki bataljon je, po formaciji brojao 985 ljudi a sastojao se iz tri čete (Kompanien) ili glavne kolone (Hauptkolonnen) od po 313 ljudi po formaciji. Četa se delila na tri voda (Züge) ili deset kolona (Kolonnen). Puk se iz Jugoslavije povukao za Mađarsku i dalje za istočnu Nemaču. N. Tomas, K. Kabalьero Hurado, Vspomogatelьnыe formirovaniя Vermahta, Moskva 2003, 4, 7-8
  EG – operativna grupa, je imala rang korpusa i bila je pod komandom ajnzacgrupenlajtera OT. N. Tomas, K. Kabalьero Hurado, Vspomogatelьnыe formirovaniя Vermahta, Moskva 2003, 31
  OBL – glavna građevinska uprava, je imala rang brigade i bila je pod komandom hauptbaulajtera ili oberbaulajtera.
« Last Edit: January 29, 2011, 10:36:02 pm by Boro Prodanic » Logged
dzumba
Stručni saradnik - specijalne jedinice
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 22 318


« Reply #8 on: January 29, 2011, 11:08:10 pm »

Врло аргументовано и занимљиво написано. Свака част.
Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #9 on: January 29, 2011, 11:23:58 pm »

Х в а л а  Grin
Logged
Kolton
mornar
*
Offline Offline

Posts: 28


« Reply #10 on: January 30, 2011, 12:00:37 am »

Ja zaista ne znam da li je OFF i da li je uopšte vezano za temu, ali moram nešto da dodam:
Nisam rođeni "Čarapan" ali sam najveći deo života proveo upravo u Kruševcu. E sad, još dok sam išao u školu upalo mi je u oči da pojedini delovi grada, itekako pogodni za stambeni prostor su prazni, tj. nikom nije padalo na pamet da tamo pravi kuće, bez obzira na izvanrednu lokaciju, a tu spada ne samo pomenuta Bagdala već i plac kod Ekonomske škole, Slobodište, prostor ispod starog groblja itd. ! Tek mnogo, mnogo kasnije sam saznao da su tu 1944. i 1945. oslobodioci streljali svoje ratne zarobljenike kao i "domaće izdajnike".
Shvatate, naravno, šta hoću da kažem: da li su tu pokopani i pripadnici SS trupa nije me briga (oni su zaslužili i gore), ALI... spomenik u obliku krsta na Bagdali je podignut za sve nevine žrtve ideološkog terora tj. za sve one koji su drugačije mislili ili predstavljali moguću opasnost za novu Vlast !
Logged
vathra
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 369



« Reply #11 on: January 30, 2011, 12:02:46 am »

Браво за текст!
Нажалост смо сведоци да у задњих 20 година се пише нова историја, која је врло често још гора од оне пре ње. Надам се да ће ускоро доћи на ред нешто квалитетније.

"Равногорску" верзију догађаја сам читао на више места, са обавезним сликама као главним доказом.

Да додамо и текст из књиге Јозе Томашевића о четницима. Обзиром да се само узгред помиње у књизи, овом догађају није придата посебна пажња.
Quote
U stvari su samo dva značajnija četnička komandanta surađivala sa sovjetskim trupama, i to tek kratko. To su bili potpukovnik Keserović, komandant grupe jurišnih korpusa i kapetan Raković, komandant Drugog ravnogorskog korpusa. Keserovićeve trupe sastale su se s Rusima koji su iz Bugarske napredovali u srednjeistočnu Srbiju. Prema poruci Keserovićeve grupe jurišnih korpusa Drugom jurišnom korpusu od 16. oktobra, Keserovićevi četnici i neke sovjetske jedinice zajedno su okupirale Kruševac i Rusi su zatim komandu grada predali Keseroviću. Ali dva dana kasnije, Keserović je obavijestio majora Račića, komandanta Četvrte grupe jurišnih korpusa koji je razmatrao mogućnost suradnje s Crvenom armijom, da ruska komandna mjesta surađuju samo s komunistima (partizanima), te da zahtijevaju razoružanje četnika i odbijaju suradnju s njima. Savjetovao je Račiću da napusti plan o susretu s Crvenom armijom, jer su zbog sovjetske birokratske mašine svi kontakti beznadni, a i zbog toga što Rusi barataju »s tisuću smicalica.«89 Keserović je 19. oktobra obavijestio Vrhovnu komandu da se njegov predstavnik kod ruske divizije vratio sa ultimatumom koji naređuje da svi četnici pod njegovom komandom polože oružje do 18. oktobra u podne i da budu prebačeni u logor blizu Paraćina gdje će ih reorganizirati u jedinice jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske. Ako ultimatum bude odbijen, Sovjeti prijete otvaranjem neprijateljstava. Do te promjene u sovjetskom stavu došlo je po svoj prilici zbog protesta maršala Tita maršalu Fjodoru I. Tolbuhinu, komandantu Trećeg ukrajinskog fronta, kad je Tito obaviješten o sovjetsko — četničkoj suradnji.90 Keserović je odbio ultimatum — vjerojatno slušajući jedno naređenje četničke Vrhovne komande od 14. oktobra — i povukao se sa malim snagama od pet stotina ljudi prema dolini Ibra.91 Nešto veći broj njegovih ljudi mogao je s uspjehom poći za njim u Sandžak, ali dvije su. njegove brigade razoružali Rusi koji su obećali da će im izdati novo oružje nakon što polože ono koje imaju.92 Rusi su također odveli američkog oficira za vezu pri Keserovićevom štabu, poručnika Kramera i otpremili ga u Bugarsku, ali je ubrzo nakon toga bio pušten.

Први контакти четника и совјета су очигледно било пријатељски (мало чудно за некога ко се цео рат борио против комунниста), али су брзо захладнели кад су им совјети рекли да се ставе под команду НОВЈ.
Logged
vathra
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 369



« Reply #12 on: January 30, 2011, 12:12:12 am »

Kod Rusa je svaki tenk koji je tokom borbenih dejstva onesposobljen za dalju borbu, bez obzira da li je bila moguća njegova dalja popravka, tretiran kao tenk izbačen iz stroja. Kod Nemaca nije postojao termin tenk izbačen iz stroja već samo uništen ili oštećen pri čemu je postojao različit stepen oštećenja. Samo onaj tenk koji uopšte nije mogao da se opravi smatrao se uništenim. Zbog ovih kriterijuma Ruski gubici su, po arhivskoj građi, u startu najmanje tri puta veći od nemačkih premda to u stvarnosti nije tako.
Мало је ван теме, али да допунимо:
Код немачке оклопне јединице током ДСР постоје термини:
- оперативан
- на краћој оправци
- на дуготрајној оправци
- тоталан отпис
(пишем из главе, морао бих да проверим тачне термине у Јенцовим књигама).
Оперативан тенк је, логично, онај који је спреман за употребу. На краћој оправци је онај који није спреман за употребу, али се може брзо оправити на терену. Тоталан отпис је возило толико оштећено да нема шансе да се оправи. Забуна настаје код оних на дуготрајној оправци. Често су тенкови евакуисани, иако није било шансе да се оправе у нормално време. У извештајима бројног стања из западне Европи 1944. је парадокс - губици после великих борби су већи од оних током борби, јер је доста тенкова отписано као непоправљиво.
Logged
vathra
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 369



« Reply #13 on: January 30, 2011, 12:16:56 am »

Među njima su odmah izdvojeni pripadnici SS jedinica, Gestapoa i ostali nekadašnji državljani Kraljevine Jugoslavije. Bilo ih je oko 460 i svi su odmah prebačeni u Kruševac. Tu su streljani na Bagdali. Tako je od ukupno oko 700 streljanih na Bagdali, nakon oslobođenja, streljano 460 nemačkih vojnika. Ostatak od oko 240 ljudi otpada na razne “narodne neprijatelje” ali nisu svi oni bili iz Kruševca pa čak ni iz bliže okoline. Među ovih 240 streljanih ima dosta i Ravnogoraca iz Toplice, ražanjskog i aleksinačkog kraja pa čak i iz istočne Srbije. Iz samog Kruševca i bliže okoline streljano je oko stotinjak ljudi.
Могу ли да питам за извор ових података?
У новинама пише да је комисија (не знам тачан назив) почела да истражује архиве БИА о оваквим случајевима. Случајева има још, вести су праћене бомбастичним насловима.
Logged
Deligrad
zastavnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 241


Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе


« Reply #14 on: January 30, 2011, 01:24:54 am »

Прво да објасним неке ствари. Ја нигде у тексту не одобравам то што су стрељани тзв народни непријатељи ја само тврдим да је број тих много мањи него што се износи у задње време. Пре две деценије дошао је у Крушевац један познати публициста који је први почео да пише позитивно о Равногорцима. Дошао је да истражи стрељања народних нерпијатеља на крају рата. Упутили су га на мене. Ми смо већ тада знали, доста поуздано да је стрељано око 700 људи на Багдали. Ја сам му то и рекао међутим он је објавио и то на насловној страни свог часописа како је у Крушевцу стрељано 7000 (седам хиљада) и то позивајући се на мене. Кад сам је протестовао он је објавио моју исправку али тамо негде на 40 и некој страни на дну. И дан данас многи говоре и позивају се на мене да је у Крушевцу стрељано 7000 људи.
Крст је подигнут на месту где су стрељани СС - овци а тзв народни непритаљеи су стрељани на Слободишту.
Као што је сасвим извесно да су многи стрељани бли невини било је међу њима и те каквих злочинаца. Не треба ићи из крајности у крајност. Као што нису сви криви које су стрељали комунисти као што се некада писало и говорило нису ни сви невини само зато што су стрељани од комуниста.

Ништа није црно бело. Само један пример био сам рецезент књиге коју је написао жупник у Сурчину. Он је у књизи изнео документа жупника у Сурчину из времена Другог светског рата који својим претпостављеним пише како постоји договор између партизана и фолксдојчера у месту који ноћу спроводе партизане кроз село и доводе их до кућа угледних усташа у месту и помажу у њиховој ликвидацији. Али је најинтересантнији коментар жупника који каже да су сви ликвидарани досадили и богу и људима и да су то и заслужили а да је страшно то да хрватске власти ништа не предузимају против њих већ чекају да се фолксдојчери повежу са партизанима јер је то једини начин да се неки злотвори удаље из села.
Толико за сада.
Logged
Pages:  [1] 2   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.04 seconds with 22 queries.