Na Palubi je - kao što se vidi i po inženjersko-tehničarskim pitanjima na Kvizu - malo moralno-političkog uzdizanja i uopće humanističkih tema. Čast humanista brane uglavnom „Smehoterapija“ „Sve što je dobro ili deblja ili je zabranjeno“, i sl.
Topic „Moral“ otvaram člankom Pjera Šimunovića, rođenog 1962. u Splitu, koji je dugo bio medijski čovjek, ali se opametio pa je u posljednje vrijeme državni tajnik u Ministarstvu obrane.
U znanstvenom radu objavljenom još 1999. godine u časopisu Polemos, članku nastalom na temelju njegova magisterija na Odjelu za ratne studije londonskog King’s Collegea, Šimunović pokušava rasvijetliti konstitutivne elemente morala i njegovu važnost u slučaju ruske vojske u Čečeniji, ali i nastojati razmotriti širu perspektivu
bojnog morala u ratu općenito.
RUSKA VOJSKA U ČEČENIJI - STUDIJA O BOJNOM MORALU
Pjer Šimunović
Polemos 2 (1999.) 1-2: 113-140, ISSN 1331-5595
UDK: 355.01(470.66)
159.9:355(470.66)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 12.III.1999.
Prihvaćeno: 15.IV.1999.
Sažetak
Ova studija analizira odlučujuće vidove morala ruske vojske tijekom rata u Čečeniji;
traga za glavnim čimbenicima koji su odredili stanje morala, za njihovim pokazateljima,
interakcijama i posljedicama po bojnu učinkovitost, način vođenja, tijek i ishod rata.
Dok će pokušati rasvijetliti konstitutivne elemente morala i njegovu važnost u ovome
specifičnome slučaju, studija će također nastojati razmotriti ovaj slučaj u široj perspektivi
bojnog morala u ratu općenito. Prvi će zadatak biti određivanje biti morala te izgradnja
primjenjivog analitičkog okvira u kome će se pitanja morala u ratu moći djelotvorno
obraditi. Studija će pokazati kako je cijeli niz čimbenika utjecao na slom morala ruske
vojske tijekom njenoga teškoga iskušenja u Čečeniji, morala koji je i prije Čečenije već
bio duboko potresen.
Ključne riječi: Čečenija, rat, Rusija, vojska, vojnici, moral, bitka.
Pjer Šimunović magistrirao je na Odjelu za ratne studije King’s Collegea u Londonu,
specijaliziravši pitanja post-komunističke nacionalne sigurnosti te trgovine oružjem.
Analitičar je u MVP-u RH, prethodno je bio novinar BBC World Servicea te Večernjeg lista.
Nedavne publikacije: “Russia chases fewer clients as former satellites look West”, Jane’s
Intelligence Review, 10/5, svibanj 1998., str. 12-17; “Controversy just fans the flames of
Russia’s arms export drive”, JIR, 10/8, kolovoz 1998., str. 5-9; “A Framework for Success -
Contextual Factors in the UNTAES Operation in Eastern Slavonia”, International Peace-
keeping, 6/1, proljeće 1999.
Ovo je autorov hrvatski prijevod i adaptacija studije izvorno tiskane u The Journal of Slavic
Military Studies, 11/1, ožujak 1998., str. 63-95. Studija je proširena verzija autorove
magistarske radnje. Objavljeno u Polemosu uz dopuštenje izdavača Frank Cass Publishers,
900 Eastern Avenue, Ilford, IG2 7HH, Essex, England. Copyright Frank Cass, 1998.
Čečeni imaju moral i duh... Mi znamo zašto se borimo i zašto ginemo. Rusi se
samo žele vratiti kući svojoj majci ili voljenoj djevojci. Njima ovaj rat nije potreban.
Vaha Arsanov, jedan od čečenskih ratnih zapovjednika, sada pot-predsjednik
Čečenske Republike Ičkerije (The Washington Post, 25.8.1996.).
... Ti slabići koji stoje na nadzornim točkama, puni buha i u dronjicma... oni
ne mogu predstavljati Ministarstvo unutarnjih poslova, oni ne mogu
predstavljati Ministarstvo obrane. Vrijeme je da budu donijete neke odluke
koje će pomoći povlačenju snaga. Zbog čisto humanitarnih razloga.
Jednostavno je patetično da naše momke ondje držimo kao topovsko meso...
Neću ovdje ulaziti u pojedinosti, one se tiču nekih glupih stvari koje su ondje
počinili ravnodušni, iznureni ljudi. Očit je posvemašnji nedostatak bilo kakvog
upravljanja, posvemašnji nedostatak koordinacije te vrlo nizak moral.
General-potpukovnik Aleksander Ljebed, u ono vrijeme tajnik ruskog Vijeća
sigurnosti, sada guverner sibirske pokrajine Krasnojarsk (Ostankino Radio Majak,
13:40 GMT, 12.8.1996., BBCMO).
Ruska vojska i nizak moral postali su neraskidivo povezani u kontekstu rata u Čečeniji.
Izgovaraju se u istome dahu. O mnoštvu pokazatelja bijednoga stanja morala ruske
vojske, ma što u pojedinom slučaju termin “moral” značio, svjedočili su mnogi
izvori. Zbog cijeloga niza političkih, društveno-ekonomskih i vojnih razloga, moral
vojske bio je nizak još prije 11. prosinca 1994. kada je kampanja započela. Sukob
će ga gurati sve niže i niže.
19. prosinca 1994., nakon što je posjetila Čečeniju, poslanica Dume Ella Pamfilova
ustvrdila je kako su “vojnici demoralizirani”, te da su mnogi od njih “na rubu živča-
noga sloma” (RIA, 16:17 GMT, 19.12.1994., SWB, SU/2184 B/6, 21.12.1994.). U siječnju
1995., Toby Gati, pomoćnik američkoga državnog tajnika zadužen za obavještajni
rad i istraživanje, izvijestio je kako je ruska vojska pretrpjela “razoran udarac” u
Čečeniji (Starr, JDW, 21.1.1995.: 5). Takva je ocjena sigurno bila bliža stvarnosti od
one koju je dao general-bojnik Aleksander Mihajlov, načelnik Centra za odnose s
javnošću ruske Federalne protuobavještajne službe, koji je tvrdio kako je u ruskih
postrojbi “moral prilično visok, kada se uzme u obzir protiv kakvog se to neprijatelja
oni bore” (Radio Russia, 19:00 GMT, 11.1.1995., SWB, SU/2200 B/10, 13.1.1995.).
Takva službena tvrdnja došla je u vrijeme kada je napad na Grozni doveo do “teških
ruskih gubitaka, te posvemašnjeg sloma morala”, kako je pisao Pavel Felgenhauer,
Segodnjin urednik za pitanja obrane; on će također svjedočiti kako su “mnogi
časnici u Čečeniji” sredinom siječnja 1995. priznali da je početkom toga mjeseca
“ruska vojska bila na rubu toga da prestane slušati besmislene zapovijedi svojih
zapovjednika i vlade” (Felgenhauer, “The Chechen Campaign”, 1995.).
Poslije, kada je rat već trajao više od godinu dana, skupina ruskih vojnih sociologa,
nakon što je provela istraživanje u Čečeniji, zaključit će kako “moral i psihološkastabilnost vojnika zabrinjavajuće padaju” (ITAR-TASS, 14:28 GMT, 1.2.1996., SWB, SU/2526 B/4, 3.2.1996.). Moral je ostao nizak sve do samoga kraja rata, koji je
završio u kolovozu 1996. sporazumom o prekidu vatre i Hasavjurtskim mirovnim
sporazumima, te, konačno, povlačenjem posljednjih ruskih postrojbi u siječnju 1997.
i sporazumom Jeljcin-Maškadov u svibnju 1997. Rat je bacio dugačku sjenku na
dušu vojske. Kako je poslije istakao general-potpukovnik Genadij Trošev iz 58. armije,
stacionirane na čečenskoj granici, uključujući “čečenski sindrom” među negativne
čimbenike koji pogađaju njegovu armiju: “Čečenski je rat ostavio duboki trag na
časnicima i vojnicima ove armije” (ITAR-TASS, 13:53 GMT, 21.6.1997., BBCMO).
Gotovo svaki analitičar koji se bavio ratom u Čečeniji navodi “nizak” ili “loš”
moral kao jedan od najvećih problema s kojim su se bile suočile ruske oružane
snage.1 Niski moral nekad se shvaća kao uzrok, nekad kao posljedica slabe bojne
učinkovitosti, načina vođenja rata, njegovoga tijeka i ishoda. Prečesto se ta veza
tek površno dotiče, dok zavrjeđuje fokusiranije i sustavnije istraživanje, a to je ono
što će ova studija pokušati pružiti.
Ovaj će esej prvo zacrtati prirodu morala u ratu općenito, prije nego što njegove
odrednice budu okupljene u primjenjiv analitički okvir. Rukovodeći se logikom koja
vjeruje u postojanje nekih univerzalnih vrijednosti što ravnaju moralom u ratu,
autor je pokušao studiju smjestiti u širi kontekst motivacija i ponašanja vojnika u
boju. Ova studija, temeljena prvenstveno na otvorenim ruskim izvorima, nastoji
izlučiti tipične, odlučujuće crte morala ruskih vojnika i časnika poslanih u Čečeniju.
Takav pristup ne želi sugerirati postojanje neke vrste uniformnosti morala u svakom
pogledu - u mnoštvu svojih pojavnih oblika, moral je oscilirajuća vrijednost, ovisna
0 nizu individualnih i skupnih karakteristika, izravnih i posrednih okolnosti. Ono
pak za čim ova studija teži, jest da se izdigne iznad razine incidentalnoga i
prolaznoga, te da pronikne u presudne vidove morala u onim dijelovima u kojima
su, u ovome slučaju, bili ključni za vođenje rata.
Studija također proučava utjecaj ovoga rata na moral vojske u cjelini. Unatoč
činjenici da su snage određene za Čečeniju predstavljale “samo djelić ruske vojske” (s
maksimumom od nekih 40-60.000 vojnika angažiranih u prostoru operacija), naslijeđe
ovoga rata, u koji su bivale bacane postrojbe “iz gotovo svake vojne oblasti u zemlji,
od Vladivostoka do Kalinjingrada”, preneseno je i preko izravnih iskustava onih koji
su se vratili iz Čečenije, te je ušlo u zajedničko naslijeđe svih njihovih drugova po
oružju (Felgenhauer, War Report, lipanj 1995.:32). Ponad toga, snažan općeniti
traumatski učinak rata umnožen je činjenicom što je rat vođen tijekom osobito
osjetljivih, tranzicijskih vremena, kada su se ruska država, društvo i vojska nalazili u
dubokom previranju. Rat je brutalno suočio sve one nanovo rođene nade sa svojom
mračnom stvarnošću. Bilo bi, međutim, pretjerano kazati kako se u Čečeniji “nije
odlučivala sudbina samo Čečenije, nego se u Groznome odlučivala i sudbina cijele Rusije”2 - Čečenija ne može biti zanemarena, no treba je imati u pravoj perspektivi,
jer se ipak radilo o razmjerno “malom ratu”, no svejedno ratu koji je postao jedna od
glavnih točaka nacionalne rasprave u Rusiji.
Također, ne bi trebalo doći u iskušenje te primjer onoga što je ruska vojska
pokazala u Čečeniji uzeti kao obrazac koji bi jednostavno bio ponovljen u bilo
kojim drugim okolnostima s kojima bi se susrela današnja ruska vojska - treba
imati na umu da se niz čimbenika specifičnih za ovaj slučaj - čije će odrednice,
odlučujuće po moral, obraditi ovaj esej - ovdje okupio da dovede do negativnog
ishoda. Kao što je general -potpukovnik Aleksander Ljebed, u ono vrijeme
zapovjednik 14. armije iz Dnjestrovske regije, istakao, tijekom bitke za Grozni:
“Nema potrebe izvlačiti ishitrene zaključke iz toga što vojska, kojoj nije bio zadan
jasno određen zadatak, ne može zauzeti jedan grad...”, na kraju krajeva, Rusi “u
svojim žilama nose krv Suvorova i Žukova, koji su znali ponešto o pobjeđivanju”
(TV-mreža Rusija, 20:00 GMT, 24.1.1995., SWB, SU/2211 B/6, 26.1.1995.). U Čečeniji,
toj “bakanaliji krvoprolića”,3 na desetke tisuća boraca i neboraca izgubilo je
živote:4 među njima, 2.941 časnika i vojnika ruske vojske,5 991 pripadnik Unutarnje
vojske i 289 policajaca,6 te nekih 4.000 čečenskih bojovnika kako su njihovi čelnici
ocijenili, zacijelo umanjujući svoje gubitke (Foreign Report, 5.12.1996.:4). Sudbina
nekih 1.200 pripadnika ruskih oružanih snaga, te 1.500 civila, ostala je nepoznata
(Interfax, 12:59 GMT, 17.6.1997., SWB, SU/2948 B/3, 18.6.1997.) Na stotine tisuća
civila postali su izbjeglice. Troškovi vojnih operacija i ratne štete procjenjuju se na
devet milijardi dolara. (Moskovski komsomolec, 10.4.1996., BBCMO).
MORAL U RATU
Razmišljanja o moralu u ratu konvergiraju u istoj točki kada uviđaju njegovu odlučujuću
važnost, što vodi ka zaključku da je moral zacijelo nešto više od “umnoživača sile” -
pojam “moral” mogao bi čak stajati kao “sila” sama. Carl von Clausewitz usporedio je
“čimbenike morala”, a oni su se za njega temeljno sastojali u “vještini zapovjednika,
iskustvu i hrabrosti postrojbi te njihovom domoljubnom duhu” (Clausewitz, 1993.:218,
kurziv u izvorniku) - nije se, dakle, radilo o nekom etičkom poimanju pojma morala
- sa “skupocjenim metalom, pravim oružjem, pomno zaoštrenim sječivom”, dok su njemu “fizički čimbenici” mogli djelovati kao tek “nešto više od drvenoga balčaka”
(ibid., 217). “Na kraju krajeva”, za Ardanta du Picqa, “uspjeh u bici je stvar morala”,
dok je “ljudsko srce na vrhuncu bitke temeljni čimbenik” (Du Picq, 1921.:109). John
Baynes je isticao kako je “održanje morala u vojnim krugovima shvaćeno kao najvažniji
pojedinačni čimbenik u ratu...” (Baynes, 1967.:92.)
Važnost morala, koji će biti u tolikim razmjerima zanemaren u Čečeniji, itekako
je prepoznatljiv u sovjetskoj/ruskoj vojnoj tradiciji. Moral je bio jedan od pet
Staljinovih “stalno djelujućih čimbenika” njegovih načela rata (Garthoff, 1954.:34 i
230). Moral je morao proizlaziti iz jedinstvenog ideološko-domoljubnog vjerovanja
da je rat - bilo koji rat koga vodi Sovjetski Savez - “pravičan” rat (ibid., 231-232 i
441.). Međutim, “sovjetsko” domoljublje, službeno temeljeno na “dubokoj
uvjerenosti u pravičnost ideja marksizma-lenjinizma” (Grechko, 1978.:169 i 161-
162), u stvari je bilo, kao tijekom Velikoga domovinskoga rata 1941.-1945., uvelike
nadopunjeno, ako već ne i zamijenjeno, istinskom, moćnom ljubavlju za majčicu-
zemlju, a zbog čega je službeni naglasak na komunističkoj motivaciji zvučao isprazno
(Garthoff, 1954.:232, i Overy, 1995.:282-283, 291-292).
Pomnije čitanje sovjetske literature otkriva pak kako ona, ponad jednog
ideološkog sloja, nije imala poteškoća da prepozna “tradicionalne”, univerzalne
vrijednosti morala. Prema riječima maršala Andreja Grečka:
Moralni čimbenik sastoji se od duhovnih kvaliteta naroda, njegovoga shvaćanja
ciljeva i poslanja zbog kojih djeluje i vodi rat, te njegove spremnosti da se žrtvuje
da bi te ciljeve ostvario. Primijenjen na oružane snage, moralni čimbenik pokazuje
duhovno stanje njenih pripadnika te njihovu odlučnost da vode bojne operacije
i izdrže sva iskušenja, svu muku i oskudicu da bi izvojevali pobjedu nad
neprijateljem (Grechko, 1978.:157).
Vojna doktrina Ruske Federacije iz 1993. godine zacrtala je čimbenike koji slijedom
svoje važnosti (prijetnje nacionalnoj sigurnosti i odgovori na njih) implicitno uvjetuju
moral, no ona je također specifično istakla kako “moralno-psihološka spremnost
na obrambene zadatke treba biti usađena u sve građane” (Dick, 26.11.1993.:7).
Zajednička bit raznim razmišljanjima o moralu u ratu prepoznaje se u shvaćanju
da je moral proizvod stalno prisutne interakcije između pojedinca, njegove skupine
i njihove zajedničke misije. Na tim univerzalnim osnovama Frederick Manning moral
određuje kao “oduševljenje i ustrajnost s kojima pripadnik neke skupine sudjeluje u
zadanom djelovanju skupine” (Manning, 1991.:455). Iskovan u takvoj interakciji, moral
postaje “razmišljanje vojske”, kako je napisao S. L. A. Marshall: “On je kom-pleksna
cjelina misli neke vojske: onoga što ona osjeća spram tla i ljudi iz kojih niče” (Marshall,
1951.:158). Kada se moral promatra kao rezultat interakcije između pojedinca, njegove
skupine i njihove zajedničke misije, tada njegove glavne odrednice - sile koje upravljaju
odnosom između tih elemenata - postaju osobito vidljive. Manningov sažetak
čimbenika koji određuju moral može poslužiti kao polazna točka.
Odrednice morala podijeljene su u dvije skupine: individualne i grupne čimbenike
(Manning, 1991.:459-465). Individualni čimbenici sastoje se od psiholoških i bioloških
potreba (ibid., 459). Psihološke potrebe traže da svaki vojnik ima “cilj, ulogu i razlog
za samopouzdanje” (ibid., 460, kurziv u izvorniku). “Cilj” obuhvaća “veliku stvar” zbog koje se vrijedi boriti, kao i neke neposrednije, operativne ciljeve. Posjedovanje
“uloge” podrazumijeva da se vojnik osjeća kao netko u koga su “položeni vjera i
povjerenje drugih” (Marshall, 1951.:161). Kako je taj čimbenik odveć isprepleten s
drugim glavnim čimbenicima (na prvome mjestu s ciljevima rata), on se ne čini
praktičnim izborom za odvojenu analizu - stoga će problemi koji proizlaze iz potrebe
posjedovanja “uloge” ovdje biti analizirani kao sastavni dijelovi drugih čimbenika.
“Razlog za samopouzdanje”, izvor osjećaja da postoji izgled za uspjeh, ponad svega
ostaloga posebice proizlazi iz kakvoće vojne obuke i opreme. Biološki čimbenici
obuhvaćaju sve što se tiče elementarnih tjelesnih potreba vojnika.
Grupni čimbenici su kohezija male postrojbe i esprit de corps, duh zajedništva
koji prožima širu organizaciju (Manning, 1991.:456-458 i 461-465). Prvi čimbenik
podrazumijeva vodoravnu koheziju nižih formacijskih postrojbi - integraciju vojnika
u njihovu “primarnu skupinu u kojoj se ljudi poznaju licem u lice” (ibid., 461),
temeljno desetinu, do voda i satnije; drugi se čimbenik odnosi na okomitu artikulaciju
vojnika i njihovih primarnih postrojbi u “širu vojnu organizaciju te tako i u šire
društvo” (ibid., 457). Ti su elementi nadopunjeni dodatnima dvama bliskima no
zasebnima “organizacijskim čimbenicima bojnog okruženja” (Kellett, 1984.:95):
disciplinom i vodstvom (ibid., 133-163). Disciplina je “združena poslušnost vojne
postrojbe, spremnost da se odgovara na zapovijedi i poštuje vojna pravila” (Shafritz,
Shafritz i Robertson, 1989.:144). Vodstvo treba osigurati sve to, i puno više,
oslanjajući se na svoje središnje karakteristike koje su “odlučnost i uvjerljivost” (Kellett,
1984.:326), dok treba pružiti i primjer i osjećaj zaštićenosti.
Svi ovi čimbenici utječu jedan na drugoga, neprestano i vrlo dinamično. Svaki
od njih mora unekoliko biti zadovoljen, kako bi vojska (ili, štoviše, bilo koja druga
organizacija) uopće funkcionirala. No, koliko točno svaki od njih treba biti
zadovoljen, to zavisi od okolnosti, kulturološkog i društvenog okruženja. Snaga
jednoga čimbenika može nadomjestiti slabosti drugih čimbenika, ali slabost jednoga
čimbenika isto tako može nagristi snage drugih.
ISKUŠENJE U BICI
Ova će analiza obraditi niz čimbenika istaknutih u prethodnom poglavlju. Ti su čimbenici:
“velika stvar” zbog koje se rat vodi, njegovi operativni ciljevi, oprema i obuka vojnika,
njihove tjelesne potrebe, kohezija malih postrojbi, esprit de corps, disciplina i vodstvo.
Svaki će čimbenik prvo biti stavljen u širu perspektivu morala u ratu, prije nego što će
njegovi sastavni dijelovi, pokazatelji i učinci biti proučeni u ovome slučaju.
I. Na svome apstraktnome kraju, pojam “cilja” odnosi se na ideologiju, vjerski
zanos ili domoljublje, na percepciju da postoji “velika stvar” za koju se vrijedi boriti.
Taj cilj može biti daleko od vojnikova uma u žaru bitke, no nešto mora biti prisutno
barem u “pozadini” da ga uopće dovede do bojišnice, da dade dublje, moralno
opravdanje njegove misije, a što je neophodno budući da se njegova misija, konačno,
sastoji od ubijanja drugih - a što je nešto prema čemu, kako je Marshall istakao:
Prosječan i normalno zdrav pojedinac - čovjek koji može izdržati duševni i tjelesni
stres boja - još uvijek posjeduje toliki unutarnji i obično nesvjesni otpor... da
svojom vlastitom voljom neće oduzeti nečiji život ako postoji mogućnost da se
poštedi te odgovornosti (Marshall, 1951.:79).
Priroda “stvari” nije odlučujuća: vojnik može imati visoki moral vodio on napadački
ili obrambeni rat, u ime jednoga boga ili drugoga, za najgori od totalitarnih režima
ili za najbolju od demokracija. Ono što je, pak, za njega istinski važno, to je stav koji
prema njegovoj misiji imaju ljudi kod kuće, te koliko oni cijene njegovo žrtvovanje.
Sve ono u što oni vjeruju navodi ga - velikim dijelom - da pristupi vojsci, da izdrži, da
se bori i da se vrati svome narodu ovjenčan slavom. Ako je u pitanju fizički opstanak
nacije, to može dati snažan poticaj borbenom duhu.
Ruska javnost i vojnici nisu vidjeli da je opstanak Rusije u Čečeniji doveden u
pitanje. Jasno, Čečeni nisu spremali pohod na Moskvu, iako će biti i spremni i sposobni
izvesti terorističke napade izvan Čečenije (najpoznatiji su oni u Buđenovsku i Kizljaru-
Pervomajskoje). Postojalo je pitanje “teritorijalnog integriteta” - no većina Rusa, kako
civila tako vojnika, Sovjetski je Savez vidjela kao svoju domovinu, a jednom kada se
on raspao, što su morali prihvatiti, bilo im je vrlo teško razlučiti slučajeve svih onih
bivših sovjetskih republika, sada neovisnih država, od nekih zabitih dijelova same
Ruske Federacije. Čečenija - koja “općenito nikada nije bila shvaćena kao dio Rusije”
(Solovei, War Report, lipanj 1995.:47), a koja je postajala najjasnija u svojoj odlučnosti
da se odvoji - ostala je posebice dalekom. Kao što je jedan ruski vojnik priznao: “...
ma što da kažu u Moskvi, ja ne mislim da je ovo ruska zemlja, i tako ovaj rat nema
ništa sa mnom”.7 Sadašnji “zamrznuti” status Čečenske Republike Ičkerije - de facto,
ako već ne de jure, suverene države - odgovara takvoj percepciji.8
Svejedno, u svome obraćanju naciji glede Čečenije, 27. prosinca 1994.,
predsjednik Boris Jeljcin je na prvome mjestu istakao kako “ruski vojnici brane
jedinstvo Rusije. Ono je bitni uvjet postojanja ruske države. Čečenska Republika je
dio Ruske Federacije, čiji je sastav zacrtan Ustavom. Niti jedno područje nema pravo
napustiti Rusiju” (TV-mreža Ostankino, I program, 13:05 GMT, 27.12.1994., SWB,
SU/2187 B/6, 28.12 1994.).
Ljudi nisu shvaćali kako će to Rusija nestati bez Čečenije. Problem je još bio
pojačan time što je stanje u Čečeniji, koja je svoju neovisnost proglasila 1991. godine,
otišlo predaleko, praćeno ozračjem općega oslobođenja, ali i zbrke diljem cijeloga
bivšega Sovjetskoga Saveza.
Nastojeći ponuditi neka dodatna opravdanja za svoju akciju, predsjednik Jeljcin
je isticao ekstremistički, nezakoniti, kriminalni i nasilni karakter režima Džohara
Dudajeva (ibid., B/6-B/9). No ti argumenti - iako su prilično točno opisivali
Dudajevljevu Čečeniju9 - svojim očitim “policijskim” značajkama još su manje pridonijeli da opravdaju masivnu uporabu vojne sile, da naelektriziraju “domaću
frontu” i postrojbe, unatoč raširenoj antipatiji spram Čečena. Pored tih službenih
“velikih ciljeva” rata, postojalo je i više drugih, utjecajnih motiva koji su stajali iza
intervencije, a koji su bili naširoko poznati. Nadzor nad naftnim zalihama u Čečeniji,
te, što je mnogo važnije, nad vitalnim naftovodima koji prolaze kroz Republiku,
zauzimao je među njima istaknuto mjesto - kako piše Elaine Holoboff: “Nafta nije
bila jedini razlog zbog kojega je Rusija krenula u rat s Čečenijom, no sigurno je
bila jedan od najznačajnijih čimbenika” (Holoboff, JIR, lipanj 1995.:257). Na spisku
vjerojatnih motiva nalazi se i pretpostavka da je Jeljcinu trebala pobjeda u Čečeniji
kako bi povećao svoju popularnost, te pretpostavka da mu je intervencija bila
potrebna i zbog jednog neposrednijeg razloga - onog da prikrije istinu o sramno
propalom pokušaju svrgavanja Dudajeva od 26. studenoga 1994. godine.
Ti su “skriveni” motivi, koji su u ono vrijeme, kao i sada, bili naširoko poznati i o
kojima se raspravljalo, mogli samo ozbiljno narušiti moral snaga u Čečeniji. Više od 50
posto tih snaga bili su novaci (Weir, JDW, 29.5.1996.:10), građani-vojnici kojima volju
treba raspaliti užasno snažanim nacionalnim ciljvima, a što neki neprivlačni ekonomski,
ili kratkoročni, mutni politički ciljevi nisu u stanju polučiti. I profesionalni časnici nalazili
su dovoljno razloga da budu protiv invazije, sve do toga da nisu u njoj željeli sudjelovati
- svi oni nisu slijedili primjer bojnika Viktora Zajceva iz Unutarnje vojske, koji je odbio
otići za Čečeniju, no svejedno su se lako mogli složiti s njegovim opisom rata kao
“čudnoga s čudnim ciljevima”, u kome “treba ginuti zbog još jedne predsjednikove i
vladine brljotine” (Segodnja, 8.12. 1994.), SWB, SU/2174 B/7, 9.12.1994.).
Sama opcija korištenja vojske kao instrumenta za podjarmljivanje odmetnutih
dijelova Rusije bila je strana i vojsci i društvu, osim uskog kruga vladajuće elite u
Kremlju. Unatoč tome što je “unutarnja policijska” uloga vojske bila zacrtana
doktrinom iz 1993. (Dick, 26.11.1993.:6), većina časnika, neke tri trećine od onih
odabranih kao reprezentativni uzorak, i ispitanih u dvije respektabilne ankete,
prije i za vrijeme rata u Čečeniji, izjasnila se protiv uporabe vojske u gušenju
separatističkih ustanaka u Ruskoj Federaciji (Yarsike Ball, JIR, svibanj 1996.:204-207).
Štoviše, anketa provedena sredinom 1995., otkrila je da dvije petine ispitanih časnika
priznaje kako “vjerojatno” ili “sigurno” ne bi “slijedili zapovijedi da skrše separatističku
pobunu” (ibid., 206). Takvi su stavovi bili jasno u skladu s pogledima u ruskome
društvu općenito, a što u biti govori o vezama između vojske i društva: u jednoj
anketi provedenoj početkom rata u Moskvi i Sankt Petersburgu, 61 posto ljudi
protivilo se slanju vojniih snaga, dok će godinu poslije protivljenje porasti na 81
posto (Radio Rusija, 08:00 GMT, 11.12.1995., SWB, SU/2484 B/8, 12.12.1995.).
Unatoč tome što se organizirani, općenarodni proturatni pokret nije pojavio,
kumulativni učinak proturatnih osjećaja u Rusiji, osjećaja koje su izražavali dužnosnici,
djelatni i umirovljeni generali, poslanici Dume, aktivisti za ljudska prava, novinari,
udruge majki vojnika, bijaše jak. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga svi
su smatrali ruske žrtve nepodnošljivima. Travnja 1995., general-potpukovnik Ljebed
mračno je predviđao:
Dolazi proljeće i na granama niče lišće... Pod njim sada počinje razvučeni, beskrajni
rat. Svakoga dana bit će deset ili dvanaest mrtvih. To nije mnogo. Majke će ih
roditi još. Kad zbrojite, za deset dana bit će 120 mrtvih, bit će ih 1.200 mrtvih za 100 dana. I tako će biti manje-više idućih stotinu godina... (Radio Moskovski
eho, 18:00 GMT, 8.4.1995., SWB, SU/2274 B/7, 10.4.1995.).
General-pukovnik Boris Gromov, nekad zapovjednik sovjetske 40. armije u
Afganistanu, koji će biti smijenjen sa svoga položaja zamjenika ministra obrane zbog
toga što je kritizirao čečensku kampanju, opominjao je da su do svibnja 1995. “gubici
samo redovne vojske dosegli 1.700 ljudi, više nego što je sovjetska armija u Afganistanu
izgubila u godinu dana, s time da je između 5 i 20 vojnika u Čečeniji ginulo svakoga
dana (Interfax, 14:37 GMT, 30.5.1995., SWB, SU/2318 B/7, 1.6.1995.).
U siječnju 1995., osamdesetak ruskih stranaka, organizacija za zaštitu ljudskih
prava i humanitaraca, uz udruge umjetnika i drugih struka, složilo se da djeluju
zajedno protiv rata (Radio Rusija, 18:00 GMT, 30.1.1995., SWB, SU/2218 B/7,
3.2.1995.); godinu dana poslije, više od milijun ljudi samo iz regije Njižni Novgorod
potpisat će apel upućen predsjedniku Jeljcinu pozvajući ga da zaustavi rat (Interfax,
14:16 GMT, 26.1.1996., SWB, SU/2521 B/11, 29.1.1996.). Državna Duma usvojit će
zakon kojim se zabranjuje uporaba oružanih snaga u Čečeniji, te njihovo korištenje
unutar zemlje općenito (Interfax, 08:17 GMT, 12.4.1995., SWB, SU/2277 B/3,
13.4.1995.); Duma će također od predsjednika Jeljcina zatražiti da zaustavi rat,
upozoravajući ga da snosi “svu odgovornost za nastavak pokolja” (Interfax, 09:10
GMT, 9.6.1995.), SWB, SU/2326 B/5, 10.6.1995.). Rat je bio toliko nepopularan da je
general-potpukovnik Ljebed osjetio za neophodno da brzo i odlučno odbaci neka
izviješća, a koja su se u ono vrijeme bila pojavila u moldovskom tisku - da vojnici iz
njegove 14. armije bivaju poslani u Čečeniju, kao “neoprostivu neistinu” (ITAR-
TASS, 13:54 GMT, 28.1.1995., SWB, SU/2214 B/8, 30.1.1995.). Čelnik ruske krajnje
desničarske Liberalno-demokratske stranke, Vladimir Žirinovski, mogao je podržavati
invaziju, predlažući da se Grozni, umjesto da ga se obnavlja, pretvori u “poligon na
kome bi vojnici iz pskovske zrakoplovno-desantne divizije uvježbavali jurišne tehnike
zauzimanja naseljenih središta” (ITAR-TASS, 15:40 GMT, 29.3.1995., SWB, SU/2266
B/1, 31.3.1995.), no većini drugih ljudi operacija se nije sviđala, osuđivali su je i
samo su željeli distancirati se od nje što je bilo više moguće.
Propagandni napori Moskve bili su pak neuspješni, ako ne i poražavajući. Moskva
je zanemarila činjenicu da je Grozni bio grad naseljen civilima, od kojih su mnogi
bili, prema etničkoj pripadnosti Rusi, te ga je pokušavala prikazati “vojnim logorom
preplavljenim plaćenicima iz Afganistana, Tadžikistana i drugih žarišta islamističkog
fundamentalizma” - što ne samo da nije osiguralo potporu javnosti, nego je štoviše
Ruse udarilo poput bumeranga, užasnuvši “mlade ruske vojnike već ionako
zastrašene zloglasnim Čečenima” (The Independent, 23.12.1994.).
Bit je stvari bila u tome što ruska javnost i vojnici nisu imali srca za rat u Čečeniji.
Za njih se tu nikada nije radilo o “velikoj stvari”. I baš kao vojnik Oleg Kirginski, koji
je na pitanje što misli o neovisnosti Čečenije kazao: “Ja sam osobno prema tome
savršeno ravnodušan.... Ništa me od toga ne zanima... Ja hoću kući” (The Wash-
ington Post, 25.8.1996.), ni njima nije bilo stalo do Čečenije, zbunjivalo ih je ono
što se tamo događalo, i osjećali su da Čečenija donosi još jedan, nepotreban sloj
muke i strepnje u njihov ionako tegoban svakodnevni život.
II. Na svom konkretnom kraju, “cilj” predstavlja neke opipljivije, “operativne
ciljeve”, uključujući način na koji se provode bojne operacije, a što pak uvelike
proizlazi iz toga o kakvoj se vrsti rata radi. Ti elementi utječu na borbeni moral na
najizravniji način. Prema Marshallovim riječima: “Ljudi koji su bili u bici iz svoga
neposrednoga iskustva znaju da se čovjek, na kraju krajeva, bori da pomogne
onome do sebe, jednako kao što se satnija bori da bi držala korak sa svojim krilima.
Stvari su sigurno tako jednostavne” (Marshall, 1951.:161).
Čečenski rat bio je jedan od onih “prljavih malih ratova” koji “predstavljaju
pravu opasnost za vojnički moral i koheziju”: “malo koji časnik s terena ili vojnik
može očekivati slavu ili dobit iz služenja u njima” (Garnett, Parameters, proljeće
1997.). Takav rat postaje visoko problematičan za konvencionalnu vojsku, mentalno
i fizički oblikovanu za drukčiji, sveopći sukob, a pogotovo kada ona biva uporabljena
za lov na slabo povezane skupine bojovnika - koje su Rusi u Afganistanu nazivali
duhovima, duhi (Borovik, 1990.:19) - a koji još uživaju i potporu civila. Ruska je
vojska zamijetila porast prijetnji “niskoga intenziteta”, te je bilo mnogo hvalisanja,
neutemeljenoga, kako će se pokazati, te su snage u skladu s time bile reformirane.
Ovaj je rat, osim toga, počeo a da vojska nije uopće znala što joj je činiti.
Pretpostavilo se da će puka “demonstracije sile” prestrašiti i podčiniti Dudajeva -
bilo koja druga pretpostavka nije bila konzistentna s načinom na koji su snage bile
konfigurirane i angažirane: one nisu predstavljale “bojne” snage. Ta se pretpostavka
pokazala iluzornom gorko se suočivši sa stvarnošću, kada je nekih 6.000 vojnika
poslanih u Grozni, naišlo na oko 15.000 dobro naoružanih, obučenih i odlučnih
čečenskih bojovnika.10 Zapanjuje što je tadašnji ministar obrane, general armije
Pavel Gračov, otvoreno priznao - nakon bitke - da su ruske snage, prema “pravilima
rata”, trebale imati prevlast od šest naprama jedan (ITAR-TASS, 16:05 GMT,
20.2.1995, SWB, SU-2234, B-9, 22.2.1995). General-potpukovnik Sergej Stepašin,
direktor Federalne protuobavještajne službe, istakao je kako je zapravo čak
“prednost od osam do deset naprema jedan” bila potrebna (TV-mreža Ostankino,
I program, 18:00 GMT, 21.1.1995., SWB, SU/2209 B/4, 24.1.1995.).
Niti je ono što je ljudima na bojišnici kazano o tome koja je njihova misija, te što
mogu očekivati, nije odgovaralo stvarnosti. Najviše što im je kazano bilo je da
trebaju “razoružati ilegalne skupine”,11 a ispostavilo se da je to cinična umanjenica
onoga što se stvarno tražilo, a to je bilo vođenje posvemašnjeg rata protiv odlučnog
neprijatelja. Spoj laži i neznanja nesumnjivo je snažno utjecao na moral postrojbi,
nakon što su one shvatile ozbiljnost svoga položaja.12 Njihov je moral bio još
dodatno uzdrman kada su se suočili s gomilama neprijateljskih civila, a nakon čega
im je moralo sinuti da će voditi opaki rat kako protiv boraca, tako i protiv neboraca.
Invazija je planirana izvan uobičajenih kanala - general-pukovnik Gromov, koji
je za nju saznao “iz novina”, kazao je da su planiranje i pripreme “najvjerojatnije... uključivale ljude... koji nemaju nikakvih prijatelja ni kolega...” (TV-mreža Ostankino,
I. program, emisija “Vzgliad”, 20:10 GMT, 27.1.1995., SWB, SU/2215 B/6, 31.1.1995.).
Operacija je tako slijedila obrazac neuspješnog pokušaja svrgavanja Dudajeva od
26. studenoga - debakla koji je general-bojnika Borisa Poljakova, zapovjednika
Kantemirovske gardijske tenkovske divizije, naveo da dade ostavku, u znak prosvjeda
protiv toga što su neki njegovi podčinjeni bili poslani u Čečeniju “bez znanja
zapovjedništva” (Interfax, 14:41 GMT, 4.12.1994., SWB, SU/2171 B/5, 6.12.1994.).
Invazija Čečenije bila je loše zamišljena i nepripremljena, pokrenuta je ishitreno,
pod najnepovoljnijim vremenskim uvjetima. Također, kako se zapitao general-
pukovnik Jevgenij Podkolžin, tada zapovjednik zrakoplovno-desantnih postrojbi:
“... je li bilo ikakvoga smisla započeti neprijateljstva u studenome, kada obučeni
vojnici odlaze a svježi novaci bivaju pozvani na odsluženje vojnoga roka?” (Radio
Moskovski eho, 16:00 GMT, 20.2.1995., SWB, SU/2234 B/11, 22.2.1995.). Operacija
je bila traljavo izvedena, neka elementarna pravila nisu bila poštivana. Tenkovi su
ušli u snažno branjeni grad te su uništeni, zato što su, kako će kazati general
armije Igor Rodionov, koji će poslije, neko vrijeme, biti ministar obrane, “neki
zapovjednici zaboravili svetu zapovijed fronte: tenk je nepobjediv kada ga štiti
pješaštvo” (Rosijskaja Federacija, prosinac 1996., BBCMO).
Koordinacija vojnika iz raznih postrojbi, rodova i ministarstva predstavljala je gotovo
nepremostive prepreke. Postrojbe prikupljene za Čečeniju - tenkovske i motorizirane
streljačke pukovnije, zrakoplovno-desantne postrojbe i postrojbe mornaričkoga
pješaštva, snage Unutarnje vojske - nisu imale iskustva u združenim operacijama,
imale su različitu obuku (ako su obuku vrijednu spomena uopće imale), različitu
razinu bojne spremnosti (uglavnom vrlo nisku ili nikakvu), te temeljno različitu kulturu,
različite poglede; među njima će se također razvijati i netrpeljivost, često slijedom
toga što su neke jedinice u odnosu na druge bile u materijalno povlaštenom položaju.
U zbrci koja će uslijediti, incidenti koji će uključivati “prijateljsku vatru” bit će vrlo
rašireni. General-potpukovnik Ljebed procijenio je da je 30 posto svih ruskih žrtava
ustvari bilo žrtva “prijateljskih” napada iz zraka, topničkih udara, te također uzajamne
razmjene vatre (Argumenti i fakti, 14.5.1996., BBCMO).
Grozni će na kraju biti zauzet, u bespoštednoj bici, boju za svaku kuću, u stilu
Staljingrada ili Berlina, uz žestoku topničku baražu i zrakoplovne napade, rezulti-
rajući velikim žrtvama i posvemašnjim uništenjem. Nedostatak motiviranih i
izvještenih pješaka - a nakon što će u bici neke postrojbe, poput 131. i 81. moto-
rizirane streljačke brigade, biti praktički zbrisane - nadomješten je oslanjanjem na
tešku vatru. Taj se obrazac ponovio i drugdje u Čečeniji. A ono što je trebalo biti
“demonstracija sile” pretvorilo se u neograničeni rat. Nerazmjer između
proklamiranih ciljeva i obećanja da će “humana načela” pri primjeni sile biti pošto-
vana (ITAR-TASS, 20:39 GMT, 17.12.1994., SWB, SU/2181 B/2, 19. 12.1994.), te, s
druge strane, stvarnog načina na koji je rat vođen - rat u kome će iznakažena tijela ruskih vojnika biti korištena da siju strah13 - razdirao je svijest onih koji su bili
pozvani da vode ovu kampanju. Razni jednostrani ili obostrani, prekršeni prekidi
vatre, kao i neosnovane izjave tipa: “vojni dio uspostave ruskoga ustavnog poretka
u Čečenskoj Republici praktički je okončan”, kako je bio kazao predsjednik Jeljcin
(ITAR-TASS, 15:00 GMT, 19.1.1995., SWB, SU/2207 B/4, 21.1.1995.), ili “razbojničke
formacije u Čečeniji bit će uništene kroz iduća dva tjedna”, što je pak bio najavio
general-potpukovnik Trošev, tadašnji zapovjednik združenih federalnih snaga (Ra-
dio Rusija, 11:00 GMT, 11.6.1995., SWB, SU/2327 B/4, 12.6.1995.), samo su dodale
još jedan sloj gorčine i zbrke.
Neke će lekcije biti naučene, no niska razina operativnih i taktičkih vještina svejedno
će i dalje opterećivati ruske snage tijekom cijeloga rata. General-potpukovnik Lav
Rohlin, zapovjednik pobjedničke Sjeverne skupine snaga tijekom bitke za Grozni,
koji će poslije postati predsjedavajući Odbora za obranu Državne Dume (a kome će
3. srpnja 1998. smrtonosni metak iz njegova pištolja u glavu ispaliti vlastita supruga),
u svome izvješću o čečenskom gerilskom prepadu na opskrbni konvoj koga je pratila
245. motorizirana streljačka pukovnija, 16. travnja 1996., nedaleko zaseoka Jarišmardi,
optužio je “taktičku nepismenost, loše komunikacije i slabu pozornost” (Weir, JDW,
8.5.1996.: 11; citat iz Nezavisimaje Gazete, 27.4.1996.), kao čimbenike koji su omogućili
pokolj u kome su 73 vojnika bila ubijena, 54 ranjena, dok je 28 motornih i oklopnih
vozila uništeno (ITAR-TASS, 17:38 GMT, 25.4.1996., BBCMO).
Poraženi u gotovo svakoj otvorenoj bici, gubeći jedno uporište za drugim (Grozni,
Argun, Šatoj, Šali, Vedeno), Čečeni su svejedno uvijek bili u stanju umaći iz obruča,
kako bi poslije udarili novom silinom, ne dozvoljavajući Rusima da razviju bilo kakvu
svijest o smislenoj pobjedi koja bi mogla očvrsnuti njihov moral. Oni su pobijedili
jednostavno tako što se nisu predavali - u ovome ratu bila je to dobro izabrana
strategija. U trenutku kada su iznenada ponovno zauzeli Grozni, kolovoza 1996.,
Moskva više nije imala želuca za ovaj rat.
III. “Razlog za samopouzdanje”, čimbenik koga uočava Manning (Manning,
1991.:460), proizlazi iz uvjerenja da postoje potencijali za uspjeh. Osobito oprema i
obuka su elementi koji mogu oslabiti ili ojačati moral, umanjujući ili uvećavajući
percepciju da postoje izgledi za uspjeh.
Oprema je bila uglavnom zastarjela, loše održavana, sklona kvarovima, a ponekad
i neprikladna. Posjet predstavnika vojno-istraživačkih instituta Čečeniji, siječnja 1995.,
povezuje se s “neučinkovitošću ruske bojne opreme u Groznome” (Interfax, 14:33
GMT, 18.1.1995., SWB, SU/2206 B/8, 20.1.1995.). General-potpukovnik Rohlin tvrdio
je kako je “prema nekim vidovima tehnička razina ruske vojske bila tako loša da je
bila ispod razine Dudajevljevih bandi” (Ruska javna TV, 19:00 GMT, 21.1.1996., SWB,
SU/2516 B/7, 23.1.1996.). Ponekad je nedostajalo streljiva. Potom, percepcija da se
sofisticirana oružja ne koriste kako ih se ne bi trošilo na tamo neke “bandite”, pri
čemu pak životi ruskih vojnika ispadaju jeftini, također je mogla samo štetiti moralu
vojnika. Da je, međutim, sve ostalo bilo u redu, oprema je trebala biti barem dostatna,
što se ovoga rata tiče. Valja priznati da su na planu opreme neki dijelovi oružanih
snaga bili ipak teže pogođeni od drugih. Smatra se da su helikopteri bili osobito
istrošeni (Marshall-Hasdell, ožujak 1996.:7). Tenkovi T-72 koji su kretali na Grozni, a
kojima je korisni život već nekoliko puta bio produžavan, često su se kvarili (Izvestije, 6.1. 1995., SWB, SU/2196 B/11, 9.1.1995.). No, teški gubici koje su pretrpjeli tenkovi
T-80, koji su također bili uporabljeni, pokazali su da problem nije samo tehnološke,
nego i taktičke naravi (Zaloga, JIR, veljača 1997.:61). Zrakoplovno-desantne postrojbe,
sa svojom lakom opremom, bile su osobito izložene na snažno branjenom gradskom
ratištu. Ranjive u svojim lakim tenkovima oklopljenim aluminijem, one su, kako se
izvještavalo, često odbijale napredovati (Felgenhauer, “The Chechen Campaign”,
1995.). Snage Unutarnje vojske bile su pogođene nedostatkom integriranog teškog
oklopa i topništva.
Obuka je predstavljala vrlo složen problematičan čimbenik, osobito na početku,
kada je, s obzirom na intenzitet operacija, bila najpotrebnija. General-bojnik Vladimir
Šamanov, zamjenik zapovjednika federalnih snaga, zadužen za bojne operacije, poslije
je o inicijalnoj spremnosti postrojbi govorio kao o “sramnom iskustvu” (ITAR-TASS,
09:06 GMT, 3.1.1996., SWB, SU/2500 B/2, 4.1.1996.). General-potpukovnik Georgij
Špak, od prosinca 1996. zapovjednik zrakoplovno-desantnih postrojbi, a čiji je sin
kao natporučnik zrakoplovno-desantnih snaga ožujka 1995. poginuo u akciji u Čečeniji
(Vojeninform agencija Ministarstva obrane Ruske Federacije i RIA Novosti Website;
Military News Bulletin, 6/1 (61), siječanj, 1997.), kazao je kako je “neprilagođenost
bojne obuke svakog pojedinog padobranca s doktrinom iz 1993., koja je isticala
porast prijetnji ‘niskoga intenziteta’ onemogućila uspješnije vojne operacije u Čečeniji”
(NTV, 10:00 GMT, 28.8.1997., BBCMO). “Umjesto vještih strijelaca, snajperista i grenadira,
oni su uporabili neobučene vojnike. Prema pravilima, novaci moraju proći između tri
i šest mjeseci obuke, no u ovome slučaju većina je imala tek deset dana obuke” -
tako je 245. pukovnija bila poslana u Čečeniju, kako opisuje general-potpukovnik
Rohlin (Weir, JDW, 29.5.1996.:10). Obuka će biti nešto pojačana - sredinom siječnja
1995. priopćeno je kako je Ministarstvo obrane “kategorički zabranilo” bojnu uporabu
novaka s manje od šest mjeseci službe (ITAR-TASS, 09:17 GMT, 19.1.1995., SWB, SU/
2206 B/6, 20.1.1995.) - no to će biti, s jedne strane, prekasno, s obzirom na gubitke
koji su već bili pretrpljeni, dok će, s druge strane, biti premalo, imajući u vidu specifične
zahtjeve ovoga rata.
Neke su postrojbe imale pogrešnu vrst obuke. Unutarnja vojska je obučena za
suzbijanje demonstracija, što je vještina slabo primjenjiva na neograničeni urbani
boj. U Rusiji je općenito, izvan nekih elitnih postrojbi, bojna obuka, poglavito ona
iznad puke individualne razine, bila drastično srezana, zbog kroničnog nedostatka
ljudstva i novca. Izvješće njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova o stanju ruskih
snaga naznačilo je kako je 1994. “bilo održano samo 30 posto svih planiranih vježbi”,
a trećina njih zapravo su bile “stožerne vježbe bez snaga na terenu” (Schulte, JDW,
14.2.1996.:17). U Sovjetskom Savezu vojnici su naveliko radili u industriji i poljodjelstvu,
berući mrkve i krumpire - taj je trend nastavljen i proširen, motiviran očajničkim
nastojanjem vojske da radi bilo što kako bi preživjela (Chernavin, JSMS, prosinac
1996.:735-736). Sve je to naštetilo bojnoj učinkovitosti preko svih prihvatljivih mjerila,
nagrizlo borbeni duh, zatamnilo osobit prestiž, ethos i samopoštovanje vojske.
Niska razina obuke imala je teške posljedice po samopouzdanje vojnika i njihovu
bojnu vrijednost, u situaciji u kojoj je osjetljiva, protuustanička priroda rata, koji se
odvijao uglavnom u taktički krajnje zahtjevnom urbanom okruženju, tražila posebno
obučene vojnike. Takav rat “postavlja velike zahtjeve i traži osobite vještine i profesionalne kvalitete kako zapovjednika, na svim razinama, tako i postrojbi koje
oni vode”, te osobito “zahtijeva sposobnost prilagodbe i korištenja nekonvencionalnog
no istovremeno visoko discipliniranog pristupa vojevanju” (Bulloch, Parameters, ljeto
1996.).
IV. Tjelesne potrebe za hranom, odmorom, snom, liječničkom njegom, odjećom
i obućom, zaklonom od elemenatarnih nepogoda, predstavljaju rastezljiv čimbenik
- budući da je tjelesno, biološko blagostanje već samo po sebi relativan pojam u
ratu - a njegov učinak uvelike ovisi o drugim motivacijama. Ono što je međutim
ključno, to nije neko apsolutno materijalno ispunjenje tih potreba, nego osjećaj
vojnika da se ne štedi truda kako bi ih se zadovoljilo, dok oni svoje živote izlažu
pogiblji, te da ih se ne ostavlja da nepotrebno pate zbog nebrige i/ili nečije
nesposobnosti.
“Ruskim vojnicima u Čečeniji i oko nje nedostaje odgovarajuće odjeće, hrane i
zaklona” (Lambeth, Foreign Affairs, ožujak-travanj 1995.:91). Vrhovni javni tužitelj,
Jurij Skuratov, izvijestio je da su vojnici u Čečeniji neprikladno opskrbljeni hranom i
zimskom odjećom (Foreign Report, 1.8.1996.:4). Ratni izvjestitelj londonskog
Independenta ocrtao je karakteristično sumornu sliku ruskih vojnika tijekom početka
kampanje:
Prizor vojnika koji pijucima razbijaju led sa svojih oklopnih transportera u
obližnjem logoru gotovo kao da pripada 19. stoljeću. Jedina toplina dolazi iz
primitivnih peći od ljevanog željeza te s otvorenih vatri. Nema sapuna, a jedina
voda koja postoji ledeno je hladna. Mnogi vojnici ne nose čizme, nego balenke,
debele filcane bakandže kakve su nošene u ruskim ratovima protiv Napoleona
i Hitlera. Noći su ledene, a vojnici se smrzavaju u svojim oklopnim vozilima ili u
tankim šatorima. Jedini mali luksuz su Dimok cigarete, ruske najjeftinije. Prazni
paketi i konzerve prekrivaju blato i snijeg (The Independent, 23.12.1994.).
Izvještavalo se kako su tijekom bitke za Grozni ruski vojnici ulazili u kuće i tražili
hranu (TV-mreža Rusija, 11:00 GMT, 9.1.1995., SWB, SU/2198 B/3, 11.1.1995.). “Živimo
kao pećinski ljudi”, bio je kazao jedan vojnik (International Herald Tribune, 23.12.1994.).
Takvo bijedno stanje stvari neće se promijeniti tijekom cijele kampanje. Vojnici su
imali sve razloge da se osjećaju duboko zapostavljeni i prevareni. Primjer vojnika iz
101. brigade Unutarnje vojske i 205. brigade Ministarstva obrane, posljednjih dviju
formacija koje su bile povučene iz Čečenije, u tom smislu dosta otkriva. Ti su vojnici,
povučeni u obližnju stavropoljsku oblast, bili ostavljeni da se smrzavaju u svojim
šatorima, u oštrim snježnim olujama. Udruga majki vojnika i mještani dali su im nešto
tople odjeće i hrane (ITAR-TASS, 09:41 GMT, 29.12.1996., BBCMO).
V. Kohezija malih postrojbi - ono što bi maršal Grečko nazvao “drugarskom
kohezijom pod-postrojbi i postrojbi” (Grechko, 1978.:162) - biva prepoznata kao
“kritično važan preduvjet učinkovite bojne spremnosti” (Bartone i Kirkland,
1991.:393). “Kohezija je sposobnost vojne postrojbe da se održi zajedno, da očuva
vojnu učinkovitost unatoč stresu boja” (Hauser, 1980.:204). Njena ključna važnost
proizlazi iz “jedne od najjednostavnijih istina rata”, koja kaže da je “ono što pješaka
s njegovim oružjem tjera naprijed blisko prisustvo, ili pretpostavljeno prisustvo suborca” (Marshall, 1951.:42). Vojnik neće ići naprijed ako je jedan od one Du
Picqove “četvorice hrabrih koji ne znaju jedan drugoga”, i koji se “neće usuditi
napasti lava” - da bi to uradio, on treba biti jedan od “onih manje hrabrih”, koji će
pak, “poznavajući jedan drugoga, pouzdajući se jedan u drugoga, uvjereni da će
jedan drugome priskočiti u pomoć, napasti odlučno” (Du Picq, 1921.:110).
Da bi kohezija malih postrojbi mogla povoljno utjecati na moral, vojnici se u
svojim primarnim postrojbama trebaju dobro poznavati; zajedno trebaju proći
obuku, te živjeti zajedno dovoljno dugo da bi se zbližili i da bi usvojili skup vojnih
vještina, a što će onda kod njih razviti pouzdanje jedan u drugoga, osjećaj da se
jedan na drugoga mogu osloniti, i što će učvrsnuti njihovu koheziju koja treba
preživjeti iskušenja bitke. Dovoljno vremena treba biti dano da bi međusobne veze,
prijateljstva, te usklađene taktičke vještine uhvatile korijena, čineći neku postrojbu
stvarno učinkovitom bojnom formacijom.
Ruska je vojska uvelike trpjela od nedostatka ljudstva u svojim postrojbama -
sredinom 1994. priznato je da kopnenim snagama nedostaje “nekih 250.000” vojnika,
“ili 46 posto snaga” (Dick, Jane’s Intelligence Yearbook 1994/95, 1995.:40). Kada je
šarolika lepeza snaga s područja cijele Rusije na brzinu prikupljena “za nekoliko
dana te u tjedan dana poslana za Čečeniju” (IISS, The Military Balance 1995-1996,
1995.:102), posljedica toga bila je da je svaka postrojba bila ad hoc, kompozitna
formacija. Vojno glasilo Krasnaja Zvezda priznalo je da se “činilo da su kompozitne
postrojbe morale biti stvorene samo zato što vlada kronična nestašica vojnika”
(Krasnaja Zvezda, 25.5.1996., BBCMO). General-potpukovnik Ljebed u svom oštrom,
neponovljivom stilu opisuje što se dogodilo na bojišnici:
Ti ljudi, koji nisu povezani zajedno, koji često ne znaju imena ljudi koji se nalaze
s njima u istom oklopnom transporteru, imena onih uz koje će se vjerojatno
boriti te s kojima će poginuti - te ljude ništa međusobno ne veže, nikakva bojna
obuka - oni nisu ništa doli topovsko meso. Dovucite ih koliko ih god želite - svi
će oni na klanje (NTV, 21:15 GMT, 14.2.1995., SWB, SU/2229 B/10, 16.2.1995.).
General-potpukovnik Rohlin izvijestio je kako je zlosretna 245. pukovnija “na
brzinu upotpunjena, rane 1995., dok se njen brojčani sastav sa 172 vojnika u deset
dana popeo na 1.700... gotovo isključivo svježih novaka....” (Weir, JDW,
29.5.1996.:10). Snagama okupljenima tipično na takav način, protiv svake
elementarne vojne logike, inherentno je nedostajala kohezija malih postrojbi, te s
tih osnova neće biti moguće pokrenuti suvisle i učinkovite bojne operacije. Taj je
problem bio osobito akutan tijekom početne faze operacije, kada je kohezija nekih
postrojbi također bila razbijena teškim gubicima, no od nje će vojska trpjeti za
cijele kampanje. Kohezija malih postrojbi, te socijalizacija vojnika općenito, još su
bili dodatno nagriženi praksom brutalnog zlostavljanja svježih novaka (dedovščina).
Neka vrsta ritualnog uvođenja novopridošlica u vojnički život endemična je u svim
oružanim snagama, no u slučaju ruske vojske ta je praksa poprimila tragične razmjere
prelazeći svaki oblik simbolične, prijateljske inicijacije. Znatan broj vojnika redovito
gubi živote u incidentima povezanima sa zlostavljanjem, mnoge pucnjave događaju
se u obrani od zlostavljanje ili u osveti zbog njega, dok se sa zlostavljanjem povezuje
i velik broj samoubojstava.
S obzirom na gerilsku prirodu rata u Čečeniji, koja je iziskivala veliko oslanjanje na
operacije malih postrojbi, ruska vojska je, osim u slučajevima nekih od svojih ponajboljih
postrojbi, bila osobito teško pogođena nedostatnom kohezijom malih postrojbi - a
što je apsolutan preduvjet bilo kakve smislene akcije.
VI. Esprit de corps je “sekundardna” veza, iznad razine kohezije malih postrojbi,
koja utjelovljuje “manju stvar, lišenu konvencionalne politike i ideologije, koja se
nalazi između vojnika i velike nacionalne stvari” (Manning, 1991.:458).
“Podrazumijevajući prije svega ponos zbog ugleda formalne organizacije, one iznad
razine primarne skupine, te njeno štovanje”, esprit de corps, “zajedno s kohezijom”,
čini element “neophodan za održanje učinkovitosti vojnika u boju” (ibid.). Zajedno s
kohezijom malih postrojbi, on je dio onoga jedinstva iz kojega “niče bojni moral...
više negoli i iz čega drugoga”, a koji će “rasti ili padati u skladu s time u kolikoj mjeri
vojnici osjećaju to jedinstvo” (Marshall, 1951.:138).
Ruska je vojska u rat ušla sa svojim esprit de corpsom teško narušenim, na gotovo
svim razinama, što je bilo posljedica niza negativnih utjecaja. Bio je izgubljen osjećaj
velike misije, a “nesmotrene” reorganizacije srezale su “u pet godina oružane snage
s 3,5 milijuna vojnika na 1,7 milijuna”, razorivši “sveukupni integritet snaga” i
progutavši “u tom procesu većinu specijaliziranih postrojbi” (iz izvješća generala
Rohlina, Weir, JDW, 29.5.1996.:10). Društveni status i elementarno materijalno stanje
vojnog osoblja posve su se srozali. Vojska je postala rasadnik raširene korupcije, od
samoga vrha nadolje, te svake vrste kriminala. Vrhovni vojni tužitelj, Valentin Paničev,
izvijestio je kako je u ruskim oružanim snagama 1994. “više od 2.000 ljudi živote
izgubilo zbog nesreća i zločina” (ITAR-TASS, 13:24 GMT, 16.3.1995., SWB, SU/2255
S1/2, 18.3.1995.). On će, također, kazati da je u ruskim oružanim snagama u prvih
šest mjeseci 1995. zabilježeno 11.444 prekršajnih i krivičnih djela - izbjegavanje vojne
obveze obuhvaća gotovo polovicu tih slučajeva, no zločini zavedeni kao “ozbiljni”
čine 37 posto ( ITAR-TASS, 10:41 GMT, 22.8.1995., SWB, SU/2389 S1/1, 23.8.1995.).
Tijekom 1995., u Rusiji je stopa kriminala porasla za 5,6 posto, dok je ona u oružanim
snagama rasla znatno više, za 30 posto (Galeotti, JIR, ožujak 1996.:99). Dok je zakon
omogućavao da 77 posto potencijalnih novaka izbjegne vojnu službu - prema procjeni
general-pukovnika Vjačeslava Žerebcova, zamjenika načelnika Glavnoga stožera
zaduženoga za mobilizaciju (Foreign Report, 23.3.1995.:6) - veliki broj onih preostalih
23 posto na sve je načine nastojao izbjeći odlazak u vojsku - jeseni 1995., primjerice,
31.000 vojnih obveznika nije se odazvala pozivu (Dick, lipanj 1996.:3). Dok su “najbolji
i najbistriji” pronalazili načina da odgode služenje, uglavnom zbog studija, kvaliteta
novaka, u smislu njihove obrazovanosti, inteligencije, zdravlja i kriminalne prošlosti,
drastično se pogoršala. Mladi i obećavajući časnici napuštali su vojsku en masse. Činili
su više od polovice onih koji su iz vojske izašli u razdoblju 1992.-1994., kada je broj
onih koji su otišli bio dvostruko veći od planiranoga (ibid., 4). “Duhovna sfera vojske”,
kako je kazao general armije Rodionov:
... bijaše izvrgnuta udaru mnogih negativnih procesa koji se događaju u životu
društva. Nedostatak poštivanja zakona, sve složenija situacija s kriminalom,
korupcija, razvitak privatno-poduzetničkih nagona, iznenadno bogaćenje jednih
i siromašenje drugih - sve je to utjecalo na moral vojske (Rosijskaja Federacija,
prosinac 1996., BBCMO).
Čečenija je bila završna točka što se sloma esprit de corpsa vojske ticalo. Ona ne
samo da je pogoršala sve prethodno spomenute probleme, nego je otvorila i neke
nove pukotine. Ogorčena predbacivanja između vojnih čelnika glede toga tko je
kriv za ono što se dogodilo dominirala su raspravom u javnosti i vojsci. Zloduhe
Čečenije treba istjerati, političke, društvene i vojne lekcije priznati i usvojiti - no vojno
se čelništvo nije činilo spremnim tako što uraditi, te su rane ostale otvorene. Previše
je ljudi s vrha počinilo previše pogrešaka te je svoj najbolji interes preopoznalo u
guranju cijele stvari pod tepih. To može objasniti zašto je, kako je izviješteno, vojno
čelništvo na iskustva čečenskoga rata odgovorilo jednostavno tako što ih je odbacilo
- argumentiravši to time da je sukob bio “atipičan” zbog svoga unutarnjeg karaktera
- odbacilo “u tolikoj mjeri da je bilo zabranilo da ih se uvrštava u studijske programe
vojnih akademija i škola” (Shlykov, “The War in Chechnya”, 1995.). Takav stav, ipak,
ne mora biti univerzalan: Čečenija je neke dijelove vojske, poput primjerice
zrakoplovno-desantnih postrojbi, sudeći barem prema riječima njihovoga
zapovjednika, general-potpukovnika Špaka, navela da “kritički ocijene stanje te
preispitaju pravila bojne uporabe” (NTV, 10:00 GMT, 28.8.1997., BBCMO).
Također, neki utjecajni i popularni generali, koji su imponirali zbog svojih vojnih
postignuća i svoga zastupanja interesa vojnika (kao što su Ljebed, Rohlin, Vorobjev,
Gromov), zadobili su dodatnu težinu tijekom čečenske kampanje - zbog svoga vodstva,
uključenosti i/ili oštre kritike - te su započeli političke karijere (Galeotti, JIR, prosinac
1995.:531). Unatoč činjenici da je njihova kritika, potaknuta ratom, bila u biti pravilno
usmjerena - njihove osobne ambicije na stranu - njihovi su potezi još dodatno potresali
esprit de corps vojske, ostavljajući mnoge vojnike i časnike zbunjenima, s osjećajem
podvojenih odanosti.
Potrošivši velike svote novca, rat u Čečeniji je utjecao na moral vojske i kroz
financijsku sferu. Jedna službena računica otkrila je da je Ministarstvo obrane u
Čečeniji 1995. potrošilo 5.710 milijardi rubalja, dok je svota, koju je bilo dužno za
neisplaćene plaće, u isto vrijeme iznosila 4.300 milijarde, što je jednu komentatoricu
navelo da gorko zaključi: “Drugim riječima, vojnici su, svojom urođenom
velikodušnošću, državi poklonili lavovski dio sredstava neophodnih za obnovu
ustavnog poretka u Čečeniji” (Moskovski komsomolec, 10.4.1996., BBCMO).
Konačno, svaki poraz duboko potrese moral neke vojske, no ako istovremeno
ostavi i osjećaj dubokoga poniženja, kao u ovome slučaju, tada moral trpi još i više.
“Izgubiti hladni rat jedna je stvar; biti poražen od čečenskih bandita teži je udarac
samopoštovanju vojske” (Orr, 4.10.1996.:3). Iskustvo iz Čečenije ubrzalo je osipanje
elementarnog osjećaja ponosa i misije oružanih snaga, te zadalo dodatni udarac
njihovim već potresenim vezama s društvom. Kako je Felgenhauer prokomentirao:
Vojska je bila nevesela sila, lišena iluzija, i prije Čečenije - a sada je stanje mnogo
lošije. Časnici se vraćaju u svoje vojarne iz Čečenije te se suočavaju s istim onim
problemima koje su bili ostavili za sobom: slabe plaće, bijedan smještaj, loši izgledi
za napredovanje, smanjeni izdaci za obranu. Ponad toga, sada se moraju suočavati
s optužbama novina i demokratski nastrojenih poslanika Dume da su ubojice,
pljačkaši i ratni zločinci (Felgenhauer, War Report, lipanj 1995.32).
Kumulativni učinak svih ovih pritisaka doveo je do toga da je, prema riječima
generala armije Viktora Samsonova, bivšeg načelnika Glavnoga stožera (Nezavisimaja
Gazeta, 15.3.1997., BBCMO), 20 posto vojnoga osoblja dalo ostavke, a 70 posto onih
kojima su ugovori istjecali 1998. bilo je izrazilo namjeru da ih ne obnavljaju.
Istovremeno, kako je general Samsonov kazao, “zbog osjećaja bezizlaznosti sve više
časnika poduzima krajnji korak” - broj samoubojstava među njima porastao je s ne
više od 100 u 1991. na 500 u 1996 (ibid.). Predsjednik Jeljcin može svečano izjaviti:
“Ne želimo nizak moral u vojsci” (Interfax, 11:14 GMT, 21.7.1997., BBCMO), no posve
je druga stvar nešto glede toga i poduzeti.
VII. Disciplina, koja se sastoji od svoga “formalnoga”, “inherentno kaznenog”,
te “društvenoga” dijela, onoga koji proizlazi iz “društvenoga pritiska” (samodisciplina)
(Kellett, 1984.:133), ide za tim da osigura da “vojnik izvrši zadane zadatke”, dok
istovremeno “smanjuje raspon mogućih postupaka koji mu stoje na raspolaganju te
time povećava izglede da će vojnik učiniti ono što se od njega traži” (ibid., 325). Njoj
je dvostruka namjera da osigura “da vojnik u vrijeme velike opasnosti ne popusti
svome prirodnome nagonu za samoodržanjem”, te da “održava red unutar same
vojske” (Baynes, 1967.:180-181). Kako je Du Picq kazao: “Cilj discipline je da dovede
do toga da se ljudi bore unatoč sebe samih. Nijedna vojska nije vrijedna toga naziva
bez discipline” (Du Picq, 1921.:111). No, moral ne proizlazi iz discipline - “proces je
upravo obrnut... prava je disciplina plod morala” (Marshall, 1951.:158-159). Disciplina
pokazuje stanje morala, te također povezuje sve one već prisutne elemente morala
u bojno sposobnu cjelinu. Ona sama po sebi ne može stvoriti moral, no njen izostanak
može degradirati moral koji je već slab, baš kako se dogodilo u Čečeniji.
Urbano ratište, ili čak opsadni boj, što je karakteriziralo velik dio operacija u
Čečeniji, od praskozorja rata bilo je najbrutalnije, narušavajući disciplinu na najgori
mogući način, degenerirajući vojne operacije, potičući njihovo klizanje u zločine protiv
ratnih zarobljenika, ranjenika i civila. Takva je bojišnica opterećena i nezdravom
blizinom boraca i neboraca. Njena specifična problematičnost proizlazi iz krajnje
žestoke, neposredne i decentralizirane prirode takvoga boja, povezanoga s velikim
žrtvama. Ruske su snage, ne vodeći računa, granatirale civilne ciljeve tijekom cijeloga
rata, no povrh toga humanitarni djelatnici i novinari izvještavali su i o nizu zločina
koji su napravljeni posve izbliza. Grubo kršeći disciplinu, ruske su snage “pljačkale i
nasumce uništavale imovinu civila” (HRW/HR, svibanj 1995.:2), “sustavno tukle, mučile
ili na druge načine zlostavljale Čečene u zarobljeništvu” (HRW/HR, studeni 1996.:
,
te navodno vršile “izvansudska smaknuća” (Amnesty International Report 1997:269).
Nikolaj Semenov, svojevremeno načelnik zemaljske izvršne uprave u Čečeniji, priznao
je da su “neke postrojbe dopustile da disciplina popusti, a što je dovelo do kriminalnog
ponašanja i otvorenog nepoštivanja lokalnih običaja”, čime je pak “kod lokalnih
žitelja izazvan negativan stav spram federalnih snaga i Rusije općenito” (ITAR-TASS,
09:50 GMT, 6.7.1995., SWB, SU/2351 B/11, 10.7.1995.). Iz Čečenije se izvještavalo kako
vojnici “većinu vremena provode drogirani ili pijani” (Waters, studeni 1996.:
,
upuštajući se u razne oblike kriminala, u krađe i pljačke. Do lipnja 1996., više od
1.000 krivičnih slučajeva, u koje su bile uključene ruske snage u Čečeniji, došlo je
pred sudove - optužbe su se kretale od “nepotrebne uporabe oružja, izbjegavanja
vojne službe i krađe vojne imovine”, ali su uključivale i 20 teških zločina počinjenih protiv civila, “ubojstava s predumišljajem, pl
