PALUBA
March 28, 2024, 04:46:21 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Čitajte na Palubi roman "Centar" u nastavcima, autora srpskog podoficira i našeg administratora Kuzme
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 ... 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 [64] 65 66   Go Down
  Print  
Author Topic: Split na novijim fotografijama  (Read 359003 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
mandalina
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 1 152

bilo nekad i nevratilo se


« Reply #945 on: June 12, 2016, 10:35:50 am »

A koja budala opali svjetlo? Huh?
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #946 on: June 21, 2016, 03:33:37 pm »

Kupalište Bačvice iz neobične perspektive
Slika iz http://slobodnadalmacija.hr/ 


* bacvice panorama Foto Zvonimir Barišin.jpg (129 KB, 850x450 - viewed 200 times.)
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #947 on: June 23, 2016, 10:27:41 am »

Novi vezovi na vanjskoj strani lukobrana splitske gradske luke

Slika iz http://slobodnadalmacija.hr/ 


* vanjski vezovi 1 Foto Jakov Prkić.jpg (111.95 KB, 960x588 - viewed 169 times.)

* vanjski vezovi 2 Foto Jakov Prkić.jpg (174.9 KB, 960x1440 - viewed 173 times.)
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #948 on: July 13, 2016, 06:40:52 am »

Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
http://www.slobodnadalmacija.hr/
12.07.2016.

Premijera u gradskoj luci: 'Thomson Dream' je prvi brod na novom splitskom gatu za kruzere
nove gradske vizure


Splićani i brojni turisti koji trenutno borave u gradu danas su imali priliku uživati u jednom premijernom prizoru u gradskoj luci.

Jutros je na na novom gatu za kruzere, na vanjskoj strani lukobrana, pristao prvi kruzer. Riječ je o 243 metra dugom kruzeru pod imenom 'Thomson Dream' koji plovi pod britanskom zastavom.

Prva faza izgradnje vezova na vanjskoj strani lukobrana Gradske luke završena je krajem prošlog tjedna, a s obzirom da prema svim očekivanjima splitsku gradsku luku očekuje rekordna sezona, to se dogodilo u pravom trenutku.


* lukobran_kruzer1-120716.jpg (784.82 KB, 1263x840 - viewed 178 times.)
« Last Edit: July 13, 2016, 06:41:47 am by duje » Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #949 on: July 14, 2016, 07:42:00 am »

ST


* 1962. god U pozadini Prokurative.jpg (132.87 KB, 960x712 - viewed 179 times.)

* Istranka u grdskoj luci.jpg (87.47 KB, 800x535 - viewed 189 times.)

* Istranka uz Rivu.jpg (238 KB, 680x721 - viewed 196 times.)

* krajem 50-tih godina Zapadna obala.jpg (114.91 KB, 1011x632 - viewed 192 times.)

* Lučica u Poljudu 1972..jpg (85 KB, 800x508 - viewed 191 times.)
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #950 on: July 14, 2016, 07:43:24 am »

ST


* Stari Plac 70-tih.jpg (118.78 KB, 680x376 - viewed 192 times.)
Logged
Karlo
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 101



« Reply #951 on: July 14, 2016, 08:55:09 am »

Hvala @duje na lijepim fotkama za podsjećanje barem meni.

Vjerujte da mi je draže nego da sam nešta "jevo" i pio,što se tiče sexsa to sam davno naučio i nevolim da ponavljam gradivo.Nadam se da ne kvarim i evo neka moja sjećanja:

Istranka je u Lori bila vezana odmah do Visa.Bio sam na njoj tada nekoliko puta.Ostalo mi je u sjećanju njen parni motor veoma prost i sa dosta mjedi(bronce-mesinga).Bila je tada veoma čista a ova mjed je djelovala kao zlato.
Išla je priča(neznam koliko i tačna) da su u njenoj prodaji učestvovali i neki visoki vojni dužnostnici.No nije to bilo samo u vezi nje nego i recimo Higinsa koji su naprasno bili predviđeni za rashod.

Što se tiče starog placa(stadiona)prolazio sam tu nebrojeno puta i na posao a i kad sam išao u Garnizonu ambulantu gdje je bio i Institut podvodne medicine.Ako me ne vara sjećanje bilo je to nedaleko iza samostana.Desno od njega bila je ulica kojom se išlo prema Lori-Skale.

Mislim da sam o samoj Lučici-Poljudu pisao pa se ne bih ponavljao.

Još jednom hvala i pozdrav.
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #952 on: August 17, 2016, 05:30:29 am »

Split - gradska luka i magla 


* Split, luka, Foto Arhiv HANZA MEDIA.jpg (89.78 KB, 960x539 - viewed 184 times.)

* ST 16.08.2016 Foto V. Bašić.jpg (19.84 KB, 900x684 - viewed 179 times.)
Logged
jadran2
Stručni saradnik - istorija RM
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 13 147



« Reply #953 on: December 03, 2017, 08:00:14 am »

Cini mi se da ove jos nisu bile.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Zdanov 18.9.1957.jpg (107.21 KB, 988x660 - viewed 112 times.)

* u luci.jpg (79.63 KB, 1000x651 - viewed 107 times.)
Logged
tomica0102
mornar
*
Offline Offline

Posts: 3


« Reply #954 on: February 28, 2018, 06:57:29 pm »

ima li ko kakve slike mertojaka iz 80tih?
starih slika mertojaka. kako je prije bilo.
slika iz gradnje. znači sve šta se veže uz mertojak u nastajanju.

hvala
Logged
Jester
Počasni član foruma
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 325



« Reply #955 on: July 29, 2018, 12:12:47 pm »

Jučer je u Splitu u 96. godini preminuo dr. Živko Gatin, prvi fotoreporter Slobodne Dalmacije.

Prenjeti ćemo intervju iz 2013. godine ;

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

On je bio taj 001 ratnog 17. lipnja 1943. godine kad je Slobodna Dalmacija uz pojatu na Mosoru skupljala prvu svoju dicu. Pa su fotografskim negativom kao pupčanom vrpcom ostali povezani svih ovih sedamdeset godina, premda su im se putevi razilazili i tisućama kilometara.

Dr. Živko Gatin (90), nakon što je upisan kao prvi fotoreporter “Slobodne” i osnivač fotoslužbe, završio je studij agronomije u Moskvi, doktorsku disertaciju pripremao je u Sibiru, pa se vratio doma oplodivši najveći dalmatinski poljoprivredni projekt svih vremena - dolinu Neretve.

Ali jedno je uvijek bilo isto, nije se odrekao novina koje je stvarao. O svemu ovome nije imao pojma 1939. godine kad mu je otac kao šesnaestogodišnjem učeniku Realne gimnazije u Splitu darovao prvi fotoaparat, marke “Plaubel-Makinetta”. To je bila manja varijanta “Plaubel-Makine”, kojim je mladi Živko snimao u koloru, godinu dana poslije, nakon promocije “Agfacolor” filma u foyeru kazališta. Listamo prastare kolore iz Splitskog polja, s planinarenja, jedrenja, prijatelje, obitelj, mala dalmatinska mista... Moram presjeći jer bismo mogli do sutra.

Onda, kako ste stigli u partizane?

- Već u gimnaziji u gradu okupiranom od fašista priključio sam se SKOJ-u, ali sam odlučio u partizane otići kad maturiram. Do tada smo pisali parole po Splitu, raspačavali političku literaturu, pomagali pokret u šumi. Toga dana, za obidom, došao je po mene čovjek i zazviždio ispred kuće, a živjeli smo u Kukuljevićevoj, danas Tršćanskoj.
Ostavio sam po pjata, a doma nikome ništa nisam rekao i krenuo za njin, držali smo rastojanje od jedno pedeset metara. Kad smo stigli u Stinice, jedan Vranjičanin pomalo je doveslao do nas, dao je i meni tunju, ka fol da lovimo ribu i doveslali smo pored Barbarinca. Tamo me dočekao treći, prošli smo kroz vinograd i krenuli uzbrdo uz staru klišku cestu. U jednoj borovini dočekale su me dvije mlikarice Solinjanke i odvele me do Blaca ispod Kozjaka.

Pa to ste cijeli dan putovali?

- Nije bilo drugoga puta jer su Talijani razvukli tri reda žice od Žnjana do Solina i sve kontrolirali. U Blace me dočekao Drago Gizdić, član Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. Pita me: “Koji si ti? Ko ti je otac?” Kažem: “Gatin, od Ive sin.” Odmah je znao: “Otkad su to buržujska dica počela dolazit u partizane?!” A ovo je bilo...
Moj otac je radio za američki Standard Oil Company, bio je zastupnik za motorna ulja. Može se reći da je to bio posao iz snova, mada je puno putovao, četiri auta je promijeno do rata, sva mu je dala firma, a on bi ih otplaćivao od putnih troškova.
Drago Gizdić je bio cementni radnik u Majdanu i vođa sindikata, poznavao mi je oca jer je prodavao tamo ulja... Moja obitelj nije prijateljski gledala na Talijane još od Prvoga rata i nakon okupacije i terora za mene nije bilo dvojbe da ću otić u borbu. S Gizdićem sam nastavio do Moseća i otada smo bili veliki prijatelji, sve dok nije umro.

A kako ste javili doma gdje ste?

- Rodica Jagoda Kovačić im je došla reći kad sam već bio u Moseću. To je bilo dogovoreno.

I tamo su vam dali pušku i fotoaparat?

- Ovako je bilo: kad smo stigli u Muć, priključio sam se Mosećkom odredu čiji je komandant bio Solinjanin Duje Bašić. Ali baš tada je Mirko Marasović, isto član Pokrajinskog komiteta, tražio koga će obučiti za rad na ciklostilu za štampavanje letaka. Tada smo počeli tiskati “Naš glasnik”, čiji je glavni urednik bio novinar Eli Finci, koji je kao Židov došao iz Sarajeva. Predložili su mi, ali ja san htio pušku. Marasović mi je rekao: “Ti vridiš, dok štampaš letke i novine, ka četiri puške!”

Kad ste počeli slikavat?

- Sobom sam ponio “Plaubel- makinjetu” i odmah sam fotografira mada još nije bilo mogućnosti da se štampaju i fotografije. Ubrzo nam se pridružio Agitprop Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju, kojega su Nijemci potjerali iz Livna. To je bilo na Mosoru, u polju, niže Sitnog Gornjeg. Tada je odlučeno napraviti list, nazvali smo ga Slobodna Dalmacija, jer je nastala na slobodnom teritoriju.

Tko joj je dao ime?

- Drug Marinko, a to je bio ratni pseudonim Miloša Žanka, isto člana Pokrajinskog komiteta, a kasnije ministra kulture NR Hrvatske.

Kako ste baš vi dobili novinarsku iskaznicu broj 001?

- To je bilo kad je pala Italija, u oslobođenom Splitu, gdje se prvi put tiskala “Slobodna” u rotaciji bivšeg “Popolo di Spalato”. A odgovor na vaše pitanje - ne sjećam se, voljeli su me u toj prvoj redakciji, kao što novinari obično vole fotoreportere...

Gdje ste razvijali fotografije?

- U početku, imao sam laboratorij u Klis-Kosi, u kući Subašića, gdje je bilo letrike.

Kad ste osnovali fotosekciju?

- Najprije sam bio sam, a broj je povećan uz suglasnost prvoga glavnog urednika Šerifa Šehovića, koji je također bija sarajevski novinar. Snimali smo i arhivirali fotografije za dane kad dobijemo pravu štampariju. Išli smo svugdje, evo pri ruci mi je naš fotoalbum s Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, pogledajte, ovo je Tito, do njega je Churchillov sin Randolph, a ovo je Staljinov predstavnik Saharov.
Drugi fotoreporter kojeg sam angažirao bio je Slavko Zalar, splitski fotograf, a našao sam ga u Vrlici. On je tamo čuvao stražu pri štabu IV. operativne zone. Tražio sam od načelnika štaba Maksa Baće da ga pošalje k nama, a on nije htio, posvadili smo se, skoro potukli, ali mi ga je dao. On je bio broj dva. Sljedeći je Jure Ruljančić koji je imao poznati fotoatelier u Marulićevoj ulici.
On se priključio u Splitu kad je pala Italija. U “Slobodnoj” su ga držali kao slagara. I njega sam jedva izborio. Do kraja rata bilo nas je šestorica. Jedan od tih je bio student Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Vidović. Dok su fotoreporteri bili s vojskom na terenu, netko je morao brinuti o fotoarhivi. Nije bilo kao danas, neprijatelj je mogao padobranima ili brodovima načiniti desant svaki čas i sve bi nestalo kao što se dogodilo s fotoarhivom Vrhovnog štaba u Drvaru prilikom napada Nijemaca.

Kad su prvi put otisnute fotografije?

- Poslije Splita, “Slobodna” je prešla preko Svilaje i Dinare pa je izlazila u Livnu. Kad su Nijemci osvojili Livno, prešli smo na Hvar. S Hvara smo preselili na Vis jer su se u Sućurju iskrcali Nijemci, ubrzo su zauzeli sva naseljena mjesta na Hvaru.
Prva “Slobodna” s našim fotografijama izašla je kad smo bili na Visu, a novina se radila na tiskarskom stroju koji smo Jure Kaštelan i ja donijeli iz pustinje Blaca na Braču. Cinkografija se, a to je izrada cinčanih klišeja prenošenjem slike na cinčane ili bakrene ploče, radila u oslobođenom Bariju. Onda bi se tamo izradila ploča s fotografijom i slala nazad.

Koliko je partizanskom pokretu bilo bitno ono što ste vi radili?

- Jako bitno. U novinama i lecima objavljivani su razlozi zbog kojih je borba protiv fašista i nacista opravdana, pozivalo se na uključivanje u antifašistički pokret. Reakcije su bile odlične, “Slobodna” se raspačavala na oslobođenom i okupiranom području po pravilu “kad pročitaš, šalji dalje”. Za širenje i čitanje antifašističke propagande kod Talijana je kazna bila zatvor, a kod Nijemaca strijeljanje. Pa ipak su je ljudi čitali i nosili na sve strane.

Održavali ste i izložbe?

- Izložba fotografija uvijek se održavala pod naslovom “Narod Dalmacije u borbi za oslobođenje”. Prva je bila na Visu u veljači 1944. godine. Zatim smo je premjestili na Lastovo, koje je bilo ničija zemlja. Iskrcali smo se s dva trabakula u Ublima i izložbu postavili u lastovskoj školi. Sljedeća je bila u Drvaru na II. kongresu Omladine Jugoslavije. Slike smo nosili u ruksacima pješke preko Ravnih kotara do Drvara.
Na putu do Drvara bio je s nama američki novinar Walter Bernstine, koji je isto pomagao nositi ruksake sa slikama. Dalje smo izložbu postavili u oslobođenom Hvaru na kongresu narodnooslobodilačkih odbora Dalmacije. Sljedeća je bila već na splitskim Prokurativama, u dvorani poviše kina, u Šibeniku i u Beogradu. U Beogradu smo dočekali kraj rata.

Ubrzo ste rasformirani?

- Ustvari, premješteni u Zagreb. Naime, na traženje Vicka Krstulovića, kad je postao član Vlade NR Hrvatske, Fotosekcija “Slobodne” postala je pri Propagandnom odjelu Sabora Fotocentar Hrvatske - FCH, sa sjedištem na Preradovićevu trgu. Postali smo agencija! A priključeni su i članovi Pavelićeve promidžbe. Bio sam šef i bilo mi je neugodno jer sam kao fotografski amater postao nadređeni slavnim fotografima poput Milana Pavića. No, imao sam ambicije i u drugom smjeru. U Zagrebu su se počeli otvarati fakulteti, zatražio sam otpust i upisao agronomiju.

A tko je ostao u “Slobodnoj”?

- Stvarala se nova fotoslužba, čini mi se da je prvi došao Danilo Kabić, koji je također prije držao fotoradnju u Splitu.

A vi za Sovjetski Sojuz...

- Godinu dana sam studirao u Zagrebu, a onda se otvorila mogućnost da 700 jugoslavenskih studenata ode u SSSR. Odmah sam znao šta hoću - upisati voćarstvo na čuvenom Univerzitetu Mičurinsk, koji je ime dobio po velikom ruskom voćaru-selekcioneru Ivanu Vladimiroviču Mičurinu. Taj je fakultet bio 400 kilometara južno od Moskve. Ostao sam dvije godine tamo...

A onda je došao Informbiro?

- Tako je. Jugoslavija i SSSR zahladnjeli su odnose, studenti su se vraćali doma, a ja sam bio toliko infišan u kvalitetan studij i agronomiju da san htio svakako ostat. Javio sam se u ambasadu, a sekretar Salko Fejić se zadere: “Mrš u Jugoslaviju, odma!”
Ništa, javio sam se u Ministarstvo višeg obrazovanja SSSR-a, rekao da bih nastavio studij. Sutradan su me obavijestili da mogu, ali u Moskvi, na Timirijazenskoj akademiji i umjesto jugoslavenske dobio san rusku stipendiju! Imao sam odlične ocjene, nisam se dirao u politiku i ne mogu reć da mi je bilo loše. Ljeti bismo išli na imanje fakulteta koje je bilo savršeno, a na zadnjoj godini praksu sam proveo pola godine na Altajskoj eksperimentalnoj stanici za voćarstvo u Sibiru.

U Sibir ste se zaljubili?

- Diplomirao sam 1951. i nastanio se u Altajskoj pokrajini u gradu Barnaulu, gdje mi je mentor bio Mičurinov učenik, akademik Mihail Lisavenko.

Kakva je to hladnoća?

- Moskva je za Barnaul Dalmacija! Zimi padnu temperature do -52, najčešće je bilo između -20 i -30, a ja sam svaki dan uru vrimena hodao na skijama kroz šumu. Ljeta su bila ugodna, znalo je zavrućiti kao u Splitu! A sve skupa bio je raj za izučavanje voćarstva.
Altajska voćarska stanica pretvorena je ubrzo u Institut sibirskog voćarstva. To je bilo na obali rijeke Ob, gdje sam držao i kaić. Obožavao san taj posao, nikad nisam bio na godišnjem odmoru, atmosfera na Institutu je bila vrlo znanstvena i prijateljska. Uvodio sam u kulturu sibirsku voćnu vrstu, koja se na ruskom zove “obljepiha”, latinski Hyppophae rhamnoides, koja sadrži ljekovito ulje, a jedna sorta nosi i moje ime!

Zaboravili ste na “Slobodnu”...

- Nikad! Nakon smrti Staljina, mater mi je svakih deset dana slala pakete s deset Slobodnih Dalmacija unutra. Tako sam i u Sibiru čitao svoju novinu!

Jesu li vas zvali doma?

- Mater Marija bila je tri miseca kod nas 1959. godine. Inače, u Moskvi mi se za vrijeme studija rodio sin Ivan, a još dvoje djece, Marija i Aljoša su Sibirijanci. Otac mi je samo slao pisma: “Vrati se pa ćemo razgovarat!” Vratio sam se 1964. godine, a prije toga na Institutu u Barnaulu su mi napravili veliku feštu, pravi pir. I kasnije sam odlazio tamo, zadnji puta prije deset godina.

A onda ste napravili revoluciju uz Neretvu?

- Stanko Parmać, tadašnji direktor imanja u Opuzenu, PIK-a Neretva, tražio je način kako poljoprivredno pokrenuti taj kraj. On je zatekao samo dvjesto kvadrata pod mandarinama, koje su posađene još 1934. godine. Došao sam kad je bilo posađeno 20 hektara, a kad smo završili posao, bilo je dvije tisuće hektara pod mandarinama na imanju, i još više po privatnim parcelama. Valja reći i ovo; s kolegama iz Kombinata Neretva uvezli smo iz Gruzije, Japana i s Korzike mnoge sorte, rane, srednje i kasne, koje pokrivaju vremenski raspon od četiri mjeseca i omogućuju veliku proizvodnju.

Još malo “Slobodne”, koji su vam bili najdraži autori?

- Dvojica mi odma padaju na pamet, Jug Grizelj i oni šta je pisa s putovanja...

Popadić?

- Je, Momčilo Popadić.

Čitate na kompjuteru?

- Sve radim na kompjuteru, imam ga od prošlog stoljeća...

Koje vam je razdoblje “Slobodne” najdraže?

- Ratno. Bio sam mlad...

Nekoliko fotografija sa izložbe iz 2015. godine u Fotoklubu Split ;

Kao prvi fotoreporter 'Slobodne Dalmacije' s kolegama organizira izložbe pod nazivom 'Narod Dalmacije u borbi za oslobođenje'. Snima Tita u Jajcu, Drvaru i na Visu 1944. i portretira ga. Bilježi akcije svojih suboraca. Snima Tita s Randolphom Churchillom i Saharovim. Portretira američkog novinara Waltera Bernsteina, poznatog  holivudskog filmskog  i televizijskog scenarista i producenta, prvog  novinara koji je intervjuirao Tita i s ratišta izvještavao za  američki vojni tjednik 'Yank', a reportaže ilustrirao Gattinovim fotografijama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Novinarska iskaznica Slobodne broj 1 dodijeljena je prvom fotoreporteru i osnivaču foto službe naših novina, Živku Gatinu. Potpisao ju je prvi glavni urednik SD-a, Šerif Šehović- Herceg.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Snimljeno za vrijeme talijanske okupacije Splita. Talijanska zastava vijori na zgradi Banovine, u pozadini je tvornica cementa 'Betizza'.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Djevojčice iz Bukovice, 1944. - prenosile su odjeću i hranu partizanima.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Bombaš, 1943. - najmlađi član partizanskog odreda na Mosoru.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Desant na Hvar, 1944. Partizanska kolona kod mjesta Milna na Hvaru prilikom akcije oslobađanja otoka.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Susret s grupom stočara , pripadnika starosjedilačkog plemena Orjota, snimljen je u planinama Gornjeg Altaja, 1950. godine.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Najbolji prijatelji i suborci - Niko Babarović (gore), Aljoša Žanko (u sredini) i Jure Kaštelan (dolje), snimljeni u privremenoj redakciji Slobodne u kući kapetana Farolfija u Visu, 1944.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Zabava grupe prijatelja, planinara kod Lugarnice, planinske kućice na vrhu Mosora.

[attachment=10]
Titov govor na Visu, 1944. Na proslavi godišnjice Prve dalmatinske brigade Tito je za govornicom poručio 'Tuđe nećemo, svoje ne damo!'

[attachment=11]
Na putu za Brštanovo, prilaz Muću, 1943. Prilikom ofenzive talijanske vojske na Mosor, Agitprop Oblasnog komiteta se seli s Mosora u Brštanovo.





* 1.webp (44.63 KB - downloaded 47 times.)

* 2.jpg (207.1 KB, 1000x704 - viewed 81 times.)

* 3.jpg (238.62 KB, 1000x641 - viewed 114 times.)

* 4.jpg (243.27 KB, 1000x649 - viewed 106 times.)

* 5.jpg (220.77 KB, 684x1000 - viewed 87 times.)

* 6.jpg (297.81 KB, 719x1000 - viewed 104 times.)

* 7.jpg (339.08 KB, 1000x1000 - viewed 84 times.)

* 8.jpg (143.48 KB, 718x1000 - viewed 78 times.)

* 9.jpg (226.54 KB, 1000x657 - viewed 91 times.)

* 10.jpg (179.16 KB, 1000x638 - viewed 90 times.)

* 11.jpg (203.79 KB, 1000x661 - viewed 93 times.)
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #956 on: November 04, 2018, 06:18:38 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Autor: Stanko Karaman

Quote
Zadnji dan Rivom, Split, 5. ožujka 1971.

Izvor


* spl1.jpeg (398.77 KB, 1000x1371 - viewed 101 times.)
Logged
leut
Počasni član foruma
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 10 721



« Reply #957 on: December 03, 2018, 08:49:09 pm »

Mertojak

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

U prvom planu Pujanke, a u pozadini Sućidar, Split-3 (Smrdečac), Visoka i Trstenik

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Slike su vjerojatne snimljene krajem 1980-ih.


* Mertojak.jpg (56.94 KB, 551x730 - viewed 82 times.)

* Pujanke_Sućidar.jpg (94.13 KB, 1137x640 - viewed 94 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #958 on: May 23, 2020, 01:53:27 pm »



Split, Bačvice - 1963. godina.



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Split - Bačvice - 1963.jpg (1044.78 KB, 2998x1852 - viewed 41 times.)
Logged
Jester
Počasni član foruma
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 325



« Reply #959 on: August 22, 2020, 08:08:02 am »

Na skalinama škole Dobri nakon 80 godina se sreli njezini pučkoškolci: ‘U ono vrime imali smo tuševe, a sad u školama nema ni teple vode‘

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Lipanj te zadnje godine prije Drugog svjetskog rata nije niti slutio zlo koje se valjalo Europom.
Split je disao posljednje mjesece slobode, a oni su ih upamtili za sva vremena, kao najljepši dio života. Od 35 malenih, koji su 1940. završili prvi dio svojeg školovanja, četiri godine tadašnje Pučke škole kralja Petra I. Velikoga osloboditelja, njih trojica ponovno su se sastala na skalinama ispred današnje Osnovne škole "Dobri".

Nakon osamdeset godina susreli su se Antun Tonći Baranović, Srećko Čudina i Zdenko Duplančić, s napomenom da im se zbog poodmaklih godina i vrućine, a i kilometara među njima, nisu stigli pridružiti Tomislav Delić, Srećko Kirigin, Vladimir Miletić i Aleksandar Perković. Sedmorica veličanstvenih.

Školske godine 1936./37., prema Matičnoj knjizi učenika, u prve razrede krenulo je njih 119 učenika, većinom rođenih 1929. i 1930. godine. Iz te generacije, ali ne iz istog razreda, potekli su mnogi Splićanima znani uspješni ljudi, među njima i fužbalist i legendarni trener Ante Mladinić Biće, nekadašnji nam poteštat Božidar Papić, ali i Peter Pichler, njemački brigadni general...
Donijeli su nam fotografiju. Crno-bijelu, prekrasnu i čarobnu. Fotografiju za koju su ih sredili, počešljali, umili i snimili ih za oproštaj od školskih klupa na Dobrome, fotografiju na kojoj su mjesto dobili i ravnatelj škole Franjo Jendrašić, vjeroučitelj don Ivan Pavlinović, i razrednik im, profesor Ivo Ostojić.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

– Puno dobar čovik, puno dobar – osamdeset godina poslije razrednika Ostojića hvali njegov učenik Baranović.
Osim što sada spada, eto, u grupu najstarijih živih učenika škole, Baranović je i najstariji živući djelatnik te iste škole, što je kuriozitet kakvog nema. Petnaest godina nakon završetka školovanja vratio se u istu zgradu kao nastavnik matematike i fizike.

– U vrime kad je škola izgrađena bila je najmodernija u ondašnjoj kraljevini, nama dici je bilo najvažnije to šta smo imali gimnastičku dvoranu, a u podrumu i tuševe – i dandanas šjor Tonću, bivšem nogometašu Hajduka i legendi Radničkog nogometnog kluba Split, zna se što je najvažnije.

Iako svi u poodmakloj životnoj dobi, devet desetljeća je za njima, prepuni emocija vele nam da Duplančića ni pandemija nije spriječila da se za ovu prigodu "spusti" iz Beograda. Život ga je kao vojnog diplomata, bivšeg pilota i pukovnika vodio svugdje po svijetu, od Amerike, preko Rusije do Bliskog istoka, no rado se sjećanjima spusti u drvenu klupu na Dobrome.

– Triba san u skulu ić na Lučac, ali mi je ovdi baba stala, pa me upisalo ovdi, bila je to elitna škola. Imali smo u dvoranu i konja i strunjače i tuševe, znaš šta je to za ono doba bilo – veli nam Duplančić, koji ni sam ne vjeruje koliko ima godina.
Pripovijeda kako je odrastao u obitelji vrijednog tapetara i dekoratera Ivana, koji je u Matošića ulici imao radionicu s 10 radnika. Majka Pjerina je bila stroga pa nije, kaže, bio "ni vražji, ni dobar". No disciplini se naučio, pa je za devedeseti rođendan od obitelji i prijatelja na poklon dobio – sobni bicikl.

– A dva i po miseca san zbog ove korone bija u pržun, sad lipo doma treniran, jer kad staneš – to je kraj, meni je, recimo, dan prekratak – uči nas šjor Zdenko.

Svjedočivši susretu starih prijatelja malo smo se i nasmijali. Kad su se šjor Čudina i šjor Duplančić rukovali – jedan su drugome rekli svoje ime.
– Hm, Duplančić? S menon je u razred iša jedan Duplančić – kazao je Srećko.
– E, pa ja san ti taj – odgovorio je Zdenko.

Srećko se sportom bavio do mirovine, premda, otkriva, prava ljubav mu je uvijek bilo aviomodelarstvo. Ostavio je godine u Škveru, volontirao u Nogometnom savezu, 41 punu godinu aktivno kuglao...
– Ne ono "švida", nego zapravo, imali smo ligu – dodao je barba Srećko:
– Ali, eto, godine učinu svoje... Nego, napiši kako je u ono vrime u skulu bilo boje nego danas. Učitelja se cijenilo, poštovalo, ako oćeš i bojalo ga se, jerbo je zna više od nas. Niko mu se nije miša u njegov rad, a vidi sad.

Od njih malenih tražilo se da uče, da se trude, da daju sve od sebe. Ne zato jer su im roditelji bili ambiciozni, već zato jer su bili svjesni da je znanje ono što će ih voditi kroz život. No, morali su tu i tamo nešto učiniti, pomoći babi, didu, dati ruke ocu, a šjor Tonći je ima i svakodnevnu zadaću:

– Živili smo u tada novoizgrađenon vatrogasnon domu, u Starčevića ulicu, lipo tamo na Lovretu. Stan ispod nas živija je Emanuel Vidović, mora san mu svaki dan, iza skule, donit novine doma – veli najstariji momak iz crvenog Splitova dresa.
Donijeli su nam Tonći, Srećko i Zdenko dašak onog davnog Splita, slušati ih kako ćakulaju izaziva gricule, onako lijepo, od dragosti. Očiju punih suza možemo im samo zaželjeti puno zdravlja, sve ostalo ionako imaju.

RAVNI KROVOVI
Zgradu je 1929. projektirao meštar Kodl
U "prstenu" oko Dioklecijanove palače izgrađena je 1929. godine i zgrada OŠ "Dobri". Projektirao ju je inženjer Josip Kodl, poznati splitski arhitekt čeških korijena, koji je prvi na ovim prostorima gradio objekte s ravnim krovovima. Među njegovim ostalim djelima pamtimo izvorni hotel "Ambasador", stari "Gusarov" dom na Matejuški, meteorološku stanicu na marjanskoj Vidilici...

DEVET DESETLJEĆA
Uskoro ukoričena monografija
Naše veterane s Dobroga na školskim je skalinama pozdravila aktualna ravnateljica osmoljetke Mirjana Dodig, a susretu je prisustvovao i Robert Kučić, umirovljeni profesor i bivši čelnik škole, koji upravo radi na izradi monografije OŠ "Dobri" povodom njezina 90. rođendana.

Izvor : SD


* 1.jpg (380.52 KB, 1920x1282 - viewed 7 times.)

* 2.jpg (346.74 KB, 1920x1336 - viewed 9 times.)
Logged
Pages:  1 ... 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 [64] 65 66   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.035 seconds with 23 queries.