PRESTINT
mornar
 Offline
Posts: 39
|
 |
« Reply #130 on: October 04, 2014, 01:06:08 pm » |
|
San Marco - uništen kod Savudrije
Rat se u drugoj polovini 1944. godine u tršćanskom zaljevu obrušio svom silinom. Iako se front, koji je dijelio Italiju na dva dijela, stabilizirao, akcije saveznika dosezale su na sjever do srca Europe.
Stalna bombardiranje brodogradilišnih centara Trsta i Monfalcona zahvaćalo je i obližnje civilne objekte, napadana si uništavana lučka postrojenja, rafinerije, skladišta, industrijska postrojenja.
Na moru situacija je bila slična, na plićinama Muggie (Milje) bilo je potopljeno više brodova: Duilio, Giulio Cesare, Sabaudia… Drugi su brodovi bilo oštećeni ili nasukani uz operativne obale. Transatlantik Rex, vlasnik Plave vrpce i admiralski brod trgovačke talijanske flote, pokazivao je svoje dno, nagnut na jedan bok pod obalom između Kopra i Izole – potopljen je 8/9/1944. godine.
Duilio
Izgrađen 10.1923. godine
Brodogradilište Ansaldo, Sestri Ponente
Novogradnja br.br. 175
Tip: putničko-teretni
Zastava ITA
Tona 24281
Dužina 183,6
Širina 23,3
Brzina 19,5
10.7.1944
Ac/b san Sabbia, Muggia Bay
Rex
Izgrađen 9.1932. godine
Brodogradilište Ansaldo, Sestri Ponente
Novogradnja br.br. 296
Tip putničko-teretni
Zastava ITA
Tona 51062
Dužina 254,2
Širina 29,6
Brzina 28,0
8.9.1944
Ac/b Capodistria Bay, Trieste
Giulio Cesare
Poronuće 7.2.1920. godine
Predan 11.1921.
Brodogradilište Swan, Hunter & Wigham Richardson, Wallsend
Novogradnja br.br. 967
Tip: putničko-teretni
Zastava ITA
Tona 21657
Dužina 183,6
Širina 23,3
Brzina 19,5
11.9.1944.
Ac/b Trieste
Sabaudia
Porinuće 10.3.1940. godine kao Stockholm
Predan 12.1941. godine
Brodogradilište Riuniti Adriatico, Monfalcone
Novogradnja br.br. 1203
Tip putnički brod
Zastava ITA
Tona 29307
Dužina 205,4
Širina 25,6
Brzina 20,0
6.7.1944 .
Ac/b & prevrnuće Trieste
1948.
Raised
1949.
rezalište
Plovidba malih lokalnih brodica, ono malo što ih je ostalo da održavaju linijsku plovidbu, a nisu bili rekvirirani u vojne svrhe i poslani na daleka odredišta, bila je sve teža iako je pučina bila potpuno prazna. Ti mali putničko-teretni brodovi pogonjeni parnim strojem bili su gotovo jedino transportno sredstvo između zapadne obale Istre i Trsta... Jedan od tih brodova bio je San Marco.
Njegova kobilica je postavljena 1910. godine u Cantiere Navale Triestino u Monfalconeu za Societa di Navigazione Istria-Trieste i bio je relativno velik (276 brt, dužina 48 metara, 503 putnika podijeljeni u tri klase, 15 članova posade). Imao je i malo brodsko skladište za ukrcaj raznog tereta. Pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije engleske konstrukcije koji mu je omogućavao pristojnu brzinu, na pokusnoj vožnji čak 14 čvorova, koja je ograničena zbog ekonomije na nekoliko čvorova manje. Od zime 1929. godine održavao je liniju između Trsta, Istre, Zadra, a kasnije se ograničio na plovidbu duž obale Istre.
Bio je to rijedak brod koji nije rekviriran od strane ratne mornarice (Regia Marina) koji je nastavio održavati linije pojačavajući intenzitet plovidbi da bi nadoknadio praznine ostavljene odlaskom drugih brodova pod skute ratne mornarice. U 1944. godini održavao je liniju između Trsta, Izole, Pirana, Portoroža, Savudrije i Umaga gdje je noćio da bi slijedećeg jutra se vratio prema sjeveru. Ali i ta je linija, zbog rata, često prekidana, usporavana, pa je često održavana samo jednom sedmično.
9/91944. godine, bila je subota, San Marco je pod zapovjedništvom kapetana Milla Rassevi uobičajeno isplovio iz Umaga prema Trstu. Bilo je točno 06.30 sati, a dan, uz laganu buru. se činio vedar. More, plave boje iznad kamenitog dna je bilo mirno pred pramcem koji je u plovidbi izdizao dva bijela brka pjene. Iza broda se vijao dim koji je izlazio iz brodskog dimnjaka da bi nestajao u daljini. Ništa nije ukazivalo na tragediju koja će se dogoditi putnicima koji su se smjestili među kašetama riba i košara voća i povrća za tršćansku tržnicu. Na brodu je bilo i tridesetak njemačkih vojnika ponajviše iz osmatračke stanice na Petroviji gdje je zapovjednik bio kapetan Fuchs, te nekoliko regruta FLUK-a koji su putovali u Udine na kurs za zračno osmatranje.
Nije bilo dana da nebom nisu letjeli saveznički zrakoplovi na velikim visinama, pa je u tog jutra iza krme broda viđeno desetak zrakoplova koji su letjeli prema unutrašnjosti Istre. Kapetan Rassevi je bio zabrinut i, stigavši u Savudriju, pokušao je saznati što se događa. Putnici se nisu previše zabrinjavali, bili su već naviknuti, pa su strpljivo čekali nastavak putovanja. Neki su sišli na kopno prekidajući putovanje, a neki su odustali od ponovnog ukrcaja.
Prolaskom vremena, oko pola sata, brod je otpustio vezove i otplovio. Sve se činilo mirno, prošli su rt Savudrija da bi ušli u piranski zaljev, kada su se na brod obrušili zrakoplovi.
Svjedok Bruna Radin, u to doba je imala 18 godina, koja se s nekoliko prijateljica nalazila na gornjoj palubi, ispričala je da je ugledala zrakoplove na velikoj visini, a iz te grupe su se neki odvojili i u brišućem letu počeli mitraljirati brod izazvavši paniku među putnicima koji su se pokušavali dočepati potpalublja. Nakon mitrajirana uslijedilo je bombardiranje – jedna bomba je pogodila zapovjednički most i brodski dimnjak. Zapovjednik Rasservi je raznesen u eksploziji, a s njim i trinaestogodišnja Maria Luisa, djevojka koju mu je povjerio prijatelj da je otprati u Trst gdje je imala neke ispite. Stradao je i kormilar Costante Mikalisczin koji je nestao bez traga. Samo nekoliko trenutaka ranije on je zamijenio na kormilarskom kolu Giorgia Pitacco-a koji se spustio na prvu palubu kako bi pregledavao putne karte putnicima koji su se ukrcali u Savudriji. Već je spremao prve novce kada su se začuli prvi rafali: potražio je zaklon u brodskoj kuhinji, ali neki odlomljeni dijeli su ga bacili na palubu; nesreću uspio se zakloniti iako je ranjen u rame.
Na pramcu pred zapovjedničkim mostom, među pripadnicima FLUK-a se nalazio Tullio Zhiuk zajedno sa zemljacima Egidiom Zucca, Vittoriom Cocever, Tarcisiom Fonda, Mariom Pacchietto i Guerrinom Crevatin: kada je nastao kraj svijeta pogodio ga je zračni udar i geleri, pa se našao na palubi u polusvjesnom stanju, krvav među mrtvim tijelima; uspio je skočiti u more te plivajući se dokopati školjere(nešto predosjećajući odmah po ukrcaju olabavio je vezice teških cipela; Pacchietto, Fonda i Crevatin nisu uspjeli i stradali su.
Očevici iz Marine kod Pirana, na kopnu bili su Nicolo Dolce (unuk Mikalisczina) i Marcello Fragiacomo koji su vidjeli kako se razletio zapovjednički most u eskploziji koja je katapultirala brodski dimnjak dok se zapovjednički most prevrnuo prema krmi i zapalio. U tom trenutku, za mnoge je bio fatalan zbog toga što je ulaz u salon koji je stavljao u komunikaciju potpalublje s palubama bio poprilično uzak i između brodskog dimnjaka i zapovjedničkog mosta tako da je prolaz ostao nedostupan za one koji su ostali u potpalublju.
Komesar Marcello Fonda ostao je zarobljen u svom potpalubnom uredu u masi ljudi, koja se tamo sklonila da se zaštiti od mitraljiranja, a kada su počele padati bombe u panici su tražili izlaz na palubu; spasio se samo zahvaljujući poznavanju unutarnjih prolaza, popevši se na palubu kroz otvor kojim se hrana dostavljala iz kuhinje u salon; sobom je poveo još neke osobe prije nego što je druga bomba uništila strukturu broda.
Upravitelj stroja Libero Veronese uspio je skočiti u more i spasiti se. Njegov kolega Antonio Rocco, koji je bio iskrcan, ali ipak na brodu, nalazio se u salonu s kćerkom Egeriom i njezinim suprugom Giovanniem Palin; sva tri su spasili iako su bili ranjeni: žena, koja je bila trudna, slomila je zdjelicu, što nije prekinulo trudnoću, ali je utjecalo na zdravlje novorođenčeta.
Kao posljedica uništenja zapovjdničkog mosta, kormilo je ostalo zaglavljeno u krajnje desnom položaju tako da je brod nastavio ploviti te se nasukao na školjeru sa svojim teretom mrtvih i ranjenih putnika i članova posade (najmanje 150). bez ubrojavanja vojnika o čemu vlasti nisu dale podatke. Što se tiče vojnika, netko je čuo pucnje te je pomislio da su oni pokušali pucati na zrakoplove; ustvari radilo se o mecima koji su eksplodirali zbog topline uzrokovane požarom. Malo sreće u tragediji je bilo to što je trup ostao plutati, jer inače bi potonuo na dubinu od 13-14 ili više metara čime bi sobom povukao sve one koji su ostali živi, njih 60-tak koji su mogli plivanjem doći do obale. Mnogo je bilo nestalih, među kojima i kapetan Luigi Caneva, komesar prefekture općine Piran i otac Costantino, direktor poljoprivrednog dobra benedektinaca u Dajli.
San Marco
Putnički obalni parobrod na vijak
Brodogradilište: Triestino, monfalcone
Novogradnja br.: 22
Polaganje kobilice: 25/10/1910.; porinuće 3/4/1911.; primopredaja 10/5/1911.
Brt 276
D 49,47; š 6,3; v 3,27 m
Brzina 13,5 čv
Vlasnik Istria-Trieste Societa di Navigazione a Vapore –Trieste
Plovi na brzoj liniji za Pulu dvaput na tjedan uz liniju (više puta na dan) Trieste-Piran ostale dane
10/1914 .
u raspremi estuarija Ausa Corno (Porto Nogaro)
24/5/1915.
Zarobljen od talijanskih vojnih snaga i prebačen u Veneziju
1915.
Rasprema u Veneziji
23/5/1917.
Rekviriran i predan Esercizio navigazione di stato – Roma, upisan u pomoćno brodovlje regia marina s imenom San Marco III i predviđen za transport opreme brodovima koji priječe Otrant
8/6/1920.
Vraćen vlasniku, s talijanskom zastavom, popravljen i vraćen na liniju Trieste- Pola i Trieste-Piran
2/1929.
Moderniziran nakon što je teško oštećen anomalnim valom u plovidbi između Izole i Pirana
11/2/1929.
Brt 276, put 503
27/11/1930.
Istria-Trieste S.A. di Navigazione – Trieste
10/1943.
Mittelmeer Reederei G.m.b.H. – Hamburg na dnevnoj liniji Umag- Savudrija- Piran- Izola- Trst
9/9/1944.
Mitraljirali ga neprijateljski zrakoplovi između Savudrije i Pirana, veliki broj žrtava, brod praktički uništen, nasukan kod Savudrije; kasnije prebačen u Piran i izrezan
Drugi svjedok, Giuseppe Urbanaz, koji se nalazio u blizini grupe radnika koji su bili unajmljeni za neke radove za zaštitu obale, prisjeća se da – kada je prestalo mitraljiranje, dok je zrakoplov letio vrlo nisko, zona bi bila odmah od strane vojske izolirana – i grupa bi bila odvedena na to mjesto i trebala je sakupljati žrtve, koje je more donijelo na obalu. Te žrtve su bile ukrcane na dva kamiona.
Mnogo ranjenih (Giorgio Pitacco je pomogao mornaru Giuseppeu D'Avanzo-u, koji je izgubio ruku), najprije je sakupljeno u seoskoj kući, gdje ih je obradio doktor koji je došao zajedno s vojnicima s obližnjeg logora, a kasnije su uz mnogo problema poslani u bolnicu u Trst.
Iz Savudrije i mjesta Villa Cesari (Stanzia Grande) došla je daljnja pomoć. Iz Pirana je došao jedrenjak Esperia vlasnika Bortola Ruzziera kojega su slijedili ribari u svojim čamcima koji su malo mogli učiniti, jer je podrtina izgorila, a ostao je samo goli trup.
U istoj prilici mogla se dogoditi još jedna tragedija. Tog jutra, rekvirirani trabakul Nuovo Angelo je plovio prema Savudriji i u teglju imao šlep pun materijala za konstrukcije s oko 180 radnika koje je bila preuzela organizacija Todt. Zahvaljujući zakašnjenu zbog banalnog razloga, sjeća se Bruno Bernardis, ta plovila se nisu našla na mjestu napada čime su vjerojatno izbjegli potapanje.
Kao posljedica tragedije, ali i zbog sve češćih napada (nekoliko dana kasnije mitraljiran je pred tršćanskim lukobranom, s mnogo mrtvih i ranjenih i parobrod Itala u vlasništvu Navigazione Capodistriana), dnevni pomorski promet je prekinut, a preostali parobrodi su plovili samo noću, ali samo kratko vrijeme, jer je ubrzo cijeli promet prestao.
U napadu je bilo preko 50 žrtava dok je pet članova posade nestalo.
Stradali su: Bessi Anna, sin Bruno i kćerka Lucia iz Umaga, Caneva Luigi (otac Pietro) iz Cormonsa, commissario prefettizio u Umagu, Coslovich Ernesto, rođen 6/2/1924., Fabris Francesco (otac Antonio), pomorac iz Umaga, Fonda Tarcisio iz Kopra, Fragiacomo Severino, rođen 17/6/1926 iz Izole pripadnik mornarice RSI, Micalsin Costantino, pomorac iz Pirana, Puissa Matteo, Rasevi Milos, pomorac, Sghela Maria iz Umaga, Sodomaco Bruno (otac Giuseppe) iz Umaga, Sodomaco Giuseppe (otac Giovanni) iz Umaga, Sodomaco Margherita (rođena Zacchigna) iz Umaga, Sodomaco Mario iz Umaga, Trani Giuseppe, pomorac i Veronese Libero, upravitelj stroja.
|
