IC far L2AG koji je bio na prvim komadima tenka je zaostatak sa T72. Kasnije je taj far izbačen, jer su na tenkovima bile pasivne nišanske sprave. Svaki član posade imao je pasivnu noćnu spravu. Vozač je imao noćni periskop, komandir je koristio DNKS-2 ( pogledaj
http://www.zrak.ba/products/dnks-2.html ), a imao je i ic far OU3GK, a nišandžija DNNS-2 ( pogledaj
http://www.zrak.ba/ ). U svakom je bio ugrađen pojačavač svjetlosti.
Na kasnijim serijama ponovo se pojavio far na mjestu gdje je bio ic far, ali je to samo svjetlo, kao na američkim tenkovima search light.
Nišanska sprava nišandžije DNNS-2 je sa pasivnim pojačavačem prve generacije, a DNNS-2A sa pasivnim pojačavačem druge generacije. Razlika u noćnoj slici je velika između ovih pojačavača svjetlosti. Razlika između nišanskih sprava se vidi po tome što na panelu DNNS-2 ima prekidač za uključenje noćne sprave, a na DNNS-2A ima potenciometar kojim se uključivala noćna sprava i podešavala jačina svjetlosti, odnosno kvalitet slike.
Opet je ovdje komplet idiota iz VTI-a napravio jednu glupost. Napajanje pojačavača slike prve generacije XX-1650 je sa naponom 6,5 volti koji se generiše na štampanoj ploči STAE u kutiji pojaćavačkoj, a napajanje pojačavača slike druge generacije je sa naponom 2,65 volti. I sad kad se nešto mjenja zna da lako ne radi. A bome i da se spali pojačavač druge generacije sa ovim povećanim naponom. Treba se upariti, mjesto da je ostalo napajanje 6,5 volti, pa ako je sprava druge generacije trebalo je regulisati napon u nišanskoj spravi, a na u kutiji pojačavačkoj. I ko sada zna osim mene i možda još jako malo ljudi da koliki treba biti napon na kontaktima ee-ff na konektoru P7 na nišanskoj spravi. 2,65 volti ili 6,5 volti i gdje to treba regulisati.
Daljine uočavanja pogledaj na
http://www.zrak.ba/Verzija sa termospravom je pogađala na 1500m 100% u metu u noći bez zvijezde i mjeseca. Sa Huges-ovom termo spravom.
Računar, tabla računara, pojačavačka kutija i kutija K1-M imali su ugrađene amortizere. Na prvim serijama od neke francuske firme, a kasnije su napravljeni u fabrici gume Fagus Zvornik.
Žiroblok je morao da izdrži ogromne trzaje u toku opaljenja. On je imao posebne amortizere, tri komada, koji su pravljeni od presovane žice. Kao ona žica za pranje suđa, samo presovana.
Za digitalni dio koristili su se TTL čipovi. Za analogne dijelove analogni. Veza između njih išla je preko opto kaplera, da bi se smanjio šum, jer su masa napajanja digitalnih kola i analognih bile razdvojene zbog prenošenja šuma preko masa.
Svi su uređaji ispitivani po posebnim upustvima napisanim za svaki sklop ili uređaj. Svi uređaji su ispitivani po JUS.N.A5.700, koji je bivši standard narodne odbrane SNO 5706, ili američki vojni standard MIL-STD-883C.
Svaka komponenta je morala proći ciklus vještačkog starenja. Dvanaest ciklusa naglog prebacivanja iz komore sa -40 na +70. Nakon toga testiranje. Ugradnja na štampanu ploču ili u sklop pa opet testiranje. Nakon toga pečenja laka. Testiranje gotovih uređaja na -25 sa smanjenim naponom napajanja i na +55 sa povišenim naponom napajanja. Vibracije 6 sati za svaki uređaj, a prije toga 2 sata za svaki sklop. Izdržavanje udara od 25 g, prevrtanja, pada i sl. Ispitivanje uzorka na slanu maglu, korozivnu atmosferu, vitlajuću prašinu itd.
Nakon toga ispitivanje uređaja u sklopu sistema, ispitivanje tačnosti itd.
Svaki dio je imao atest proizvođača. Za materijal, površinsku zaštitu, boju, napone naprezanja, klimomehaničke uslove koje mora da izdrži i na kojima mora da radi.
Naprimjer integralno kolo AD364, koristila su se dva po tenku, koštalo je 550 dolara po komadu. Vojna verzija kola. I imalo je end user certifikat. Nije se smjelo izvesti iz Jugoslavije. Uz svako je dolazio atest kao knjiga. I kad smo tražili ovo kolo za izvoz u Kuvajt američka vlada nije dala da se ovo integralno kolo izveze iz Jugoslavije. I onda je Analog devices, samo za ovaj slučaj preimenovala ovo kolo u AD1364 za koje nije trebalo odobrenje američke vlade za izvoz.
Za sad toliko
Pozdrav
Vlado
