Naslov, naravno, bombastičan....
Vir: "jutarnji list"
http://www.jutarnji.hr/KONJIC NA BAČVI BARUTA
BOSANSKA TVORNICA SMRTI ‘Naši meci su savršeni, ali strašno je što su njima teroristi pobili novinare
Autor: Snježana Pavić
Uski kanjon Neretve, s obalama koje se spuštaju pod oštrim kutom. Dolje je blistava modrozelena rijeka, gore uska cesta i nekoliko zgrada. Izgledaju kao skladišta, davno sagrađena. Blješte snježni vrhovi planina. Ulazimo u jednu od zgrada. Otvaraju se vrata, vrlo snažan pritisak zraka gura nas natrag. To je ulaz u tajni svijet: tu počinju kilometarski podzemni tuneli tvornice streljiva Igman u Konjicu.
U Konjicu, hercegovačkom gradiću na cesti između Mostara i Sarajeva, stiješnjenom između visokih planina, Tito je sebi sagradio podzemno sklonište u kojemu je s najbližim suradnicima mogao preživjeti nuklearni napad. Bunker je u najstrožoj tajnosti građen od 1953. do 1979. godine: u labirintu podzemnih tunela na 300 metara ispod površine uređeno je 6500 kvadratnih metara u kojima je 350 ljudi moglo bez izlaska preživjeti šest mjeseci. To je bilo vrijeme hladnog rata kad su Amerikanci i Rusi jedni drugima prijetili atomskim bombama. U slučaju nuklearnog napada, u brdima ispod Konjica trebalo je biti zapovjedno središte bivše države.
Danas je Titov bunker napušten i jedna turistička agencija organizira posjet zainteresiranima. Zima je, sad ni agencija ne radi. Prije Titova atomskog skloništa sagrađen je podzemni kompleks tvornice streljiva Igman. Tvornica je otvorena 1950., a tri godine kasnije počeli su radovi na gradnji Titova bunkera. Dva su podzemna objekta u blizini, ali tuneli im nisu spojeni, objašnjava Đavid Muratbegović, direktor Igmana. Tražili smo razgovor otkako je objavljeno da vojna industrija Bosne i Hercegovine ponovno radi “kao u Titovo doba”, pri čemu je od desetak vojnih tvornica, od Goražda preko Novog Travnika i Bugojna pa do Banja Luke, najuspješnija upravo ova u Konjicu.
-Je li točno da imate čak 915 zaposlenih?
-Nije! Sad ih je 960, a proizvodnja traži da ih zaposlimo još minimalno stotinu ako želimo poštovati dogovorene rokove - odgovara direktor Đavid Muratbegović. Kaže da 2006. nije mogao niti zamisliti da će se tvrtka ikada izvući. Kao i stotine drugih tvornica u Bosni i Hercegovini, Igman je životario. Od prijeratnih 2500 radnika, ostalo je njih oko 300 koji bi radili par mjeseci, pa bi ih poslali na čekanje. I tako u krug, s neredovitim plaćama, često bez plaćenih doprinosa za staž i zdravstveno, klasična priča.
Godinama su nam razni stručnjaci objašnjavali da vojna industrija nakon raspada Jugoslavije nema nikakve izglede jer su sve tvornice, od Crvene zastave u Kragujevcu do Đure Đakovića u Slavonskom Brodu, koncipirane kao dio nekadašnje savezne države i potpuno ovisne o suradnji iz drugih republika, sada samostalnih država. No, posljednjih mjeseci iz Sarajeva i Beograda stižu vijesti o sve većem izvozu oružja i vojne opreme. Tako je i u Hrvatskoj: lani je izvoz porastao barem 20 posto u odnosu na 2013. kad je iznosio oko 200 milijuna dolara. U samo dvije-tri godine došlo je do pravog izvoznog buma u cijeloj regiji.
No, Igman u Konjicu jedinstven je po mnogočemu. Među ostalim, po tome što su sav uspjeh postigli na prijeratnim strojevima. Tek je nekoliko novih. “Imamo i jednog starijeg od stotinu godina. Dobili smo ga iz Njemačke, ratne reparacije”, kaže nam stari šef pogona s okruglim naočalama. Što, reparacije nakon Prvoga svjetskog rata? Ne, nego nakon Drugog. I taj uredno radi.
I da nema Titove slike na zidu, ulazak u tvorničke podzemne hale izgledao bi kao put vremeplovom: tako su valjda izgledale tvornice šezdesetih i sedamdesetih, sa starinskim strojevima i radnicama i radnicima u plavim kutama. Sve je čisto i uredno, ali niti jedan detalj nije iz 21. stoljeća. Osim možda cafe aparata u kutu, pokraj plakata s Titom koji puši kubanku.
Slika beskonačnog niza tamnozelenih strojeva u tunelima podsjeća na proizvodnju iz vremena manufaktura, prije nego što se Henry Ford dosjetio rada na traci: svaki stroj radi zasebno, nekoliko radnika ili radnica opslužuje jednu mašinu. Posao naizgled nije težak, nisu to visoke peći ni rad u rudniku, ali radnika od 60 godina teško da ćete vidjeti. Puno je mlađih, puno žena. Otkud toliko žena? Ubrzo dolazi objašnjenje: plaće su niske. Većina zaposlenih, njih više od šest stotina, radi na najjednostavnijim poslovima, poput pakiranja metaka.
Dobivaju minimalac, što im s prijevozom i toplim obrokom raste do 650 KM. Oko 2500 kuna. Ali, stiže svaki mjesec, s uplaćenim doprinosima i prekovremenima: 30 posto više dobiju za prekovremeni rad, 20 posto više za rad vikendom. Posla je sve više: rade u dvije smjene, a na uskim grlima organizirali su i treću. Non-stop, 24 sata dnevno. Nije daleko dan kad će broj zaposlenih prijeći tisuću, ističu.
