Luka
mornar
Offline
Posts: 24
|
|
« on: June 22, 2011, 08:38:55 pm » |
|
X-SABC, prvi avion u jugoslovenskom civilnom registru.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tekst Čedomira Janića i Šime Oštrića, Aeroplan 1/1990.
Dvadesetih godina prošlog veka vazduhoplovnu industriju u našim krajevima činilo je nekoliko radionica i manjih fabrika, preorijentisanih na ovu delatnoist, a neke i novootvorene. Složena tehnologija izrade letelica rešavana je kvalitetom rada specijalista-majstora i solidnim teorijskim i praktičnim znanjima te kreativnošću konstruktora i drugih stručnjaka. Jedna od takvih bila je i beogradska firma "Svetozar Vlajković i sinovi", sa pretencioznim i ambicioznim nazivom "fabrika aeroplana i motora", koja se od osnivanja, 1925. godine, bavila revizijom aviona brege XIV (Breguet XIV) i avionskih motora kao i izradom i opravkom delova za avione. U želji da afirmiše svoju radionicu za opravku aviona i motora, industrijalac Svetozar Vlajković je naručio 1926. godine, kod iskusnog vazduhoplovnog inženjera, ruskog emigranta V. Nestorova, izradu projekta lakog sportskog aviona sa motorom anzani (Anzani).
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Avion vrlo malih dimenzija izrađen je u radionicama firme u Beogradu, na Dorćolu, polovinom aprila 1927. Godine. U petak, 13. Maja iste godine, avion je pronet kroz Beograd na "špediterskim" kolima, do skele na Savi, odakle je prebačen do zemunskog pristaništa i dalje, do aerodroma. Ovde je izvršeno sklapanje, podešavanje i provera ispravnosti. Tog dana je bio u poseti Beogradu visoki funkcioner svetske vazduhoplovne federacije (FAI), grof de la Vo (de la Vaulx) i na aerodromu je bilo mnogo zvaničnika i vazduhoplovnih stručnjaka koji su imali prilike da pregledaju novoizgrađeni avion i da izraze svoje mišljenje, odajući priznanje za konstrukciju i izradu. Međutim, pravi ispit je tek predstojao. Sutradan, 14. Maja 1927. Godine, avion, kome je Vlajković nadenuo ime "Sveti Đorđe", prema svojoj krsnoj slavi, a i prema zaštitnom znaku firme, pripremljen je za let a u njega je seo pilot Vladimir Striževski, takođe ruski emigrant. Pošto je to bio visok i krupan čovek, prosto je štrčao iz sedišta malog aviona.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Posle nekoliko probnih voženja po zemlji i zatrčavanja, promenjena je elisa jer očigledno nije zadovoljavala. Posle sve dužeg rulanja i kraćih skokova, koje je pilot prekidao oduzimanjem gasa, konačno je krenuo punom snagom i odlučno. Dao je pun gas, motorčić se goropadno razgalamio, a nova elisa je snažno povukla. Posle pedesetak pretrčanih metara, "Sveti Đorđe" se odvojio od zemlje i poleteo - "...kao kakav potpuno beli galeb...", kako je nadahnuto zapisao prisutni izveštač "Politike". Pošto je izvršio savršeno pravilan krug oko aerodroma lako se i ispravno spustio, praćen aplauzom prisutnih. Ponovo dodavši gas krenuo je iz oblaka prašine koju je podigla elisa i po poletanju uputio se ka Beogradu, preleteo Kalemegdan, Dorćol, nadlećući matičnu radionicu gde je izrađen i posle velikog kruga nad gradom, posle 128 minuta leta brzinom od 159 kmh, vratio se, sleteo, i zarulao pred hangar. Radost konstruktora, proizvođača i ostalih bila je velika. Pilot je - "...uglavnom, bio zadovoljan. Svoje mišljenje, primedbe i sugestije, izložiće kasnije". Već tada je saopšteno i novinarima da će avion ići u Prag na međunarodnu vazduhoplovnu izložbu.
Posle kraćih fabričkih ispitivanja, uz stalno otklanjanje uočenih nedorađenosti i nedostataka, pošto je zadovoljio tražene uslove čvrstoće i stabilnosti, avion je dobio dozvolu plovidbenosti što je omogućilo let za Prag, polovinom juna iste godine. "Sveti Đorđe" je bio verovatno prvi službeno registrovan civilni avion u nas, dobivši oznake X-SABC, koje su ucrtane na avion, zajedno sa stilizovanom ikonom Sv. Đorđa, koji umesto konje "jaši" avion!
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Striževski je odleteo iz Beograda, preko Novog Sada, a na delu puta prema Budimpešti naišao na nepovoljno vreme i vetar. Dalje etape su vodile preko Bratislave do Praga. Ova poslednja etapa bila je takođe uzbudljiva. U prvom pokušaju, Striževski je sa pola puta morao da se vrati u Bratislavu radi prekomerne potrošnje ulja i nevremena, i tek u ponovljenom pokušaju uspeva da stigne u Prag. Ovde se , kao jedini strani avion koji je doleteo na izložbu, pojavio zvrčeći svojim motorčićem, čiji je zvuk bio karakterističan, isprekidan, praskav, "...kao mašinska puška...". Smešten je na istaknuto mesto na izložbi, praćen pažnjom organizatora i interesovanjem posetilaca i štampe.
Na izložbi je Vlajković postigao sporazum sa predstavnicima fabrike motora Valter (Walter) o izradi i opravci motora ove firme u našoj zemlji. Kao prvi korak ka budućoj saradnji promenio je na "Svetom Đorđu" dotadašnji nepodesan i nesiguran motor anzani, zamenivši ga boljim i motorom čehoslovačke firme Valter, od 60 KS. Zbog prepravke nosača i instalacije motora, avion je još neko vreme ostao u Pragu. Planiran je let Prag-Varšava-Bukurešt-Sofija-Beograd za koji, osim napomene u štami, nema potvrde. Vlajković je po svom povratku, 20. Juna 1927. Godine, jednom novinaru izrazio nadu da će, uz uspeh prototipa, uspeti i planirana serija, kako je to reklamirao i na izložbi u Pragu.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
"Sveti Đorđe" je, po povratku u zemlju, korišćen za propagandne letove, uz promenu pilota, jer je Striževski bio angažovan u Društvu za vazdušni saobraćaj "Aeroput", gde je postao šef pilota. Avionom je sada upravljao kapetan Franjo Pirc, kasnije general i prvi komandant vazduhoplovstva JA, odnosno JRV. Na septembarskim vazduhoplovnim utakmicama za kraljev pehar, 1928. Godine, "Sveti Đorđe" je leteo van konkurencije i postigao relativno dobre rezultate. Let Beograd-Novi Sad je izvršio za 46 minuta, prosečnom brzinom od preko 91 km/h što je, uzevši u obzir snagu motora i gubljenje vremena u penjanju i spuštanju, solidan uspeh. Tadašnji lovci, učesnici utakmice, postizali su prosečnu brzinu, merenu na bazi, od oko 240 km/h.
Kada je 1. Aprila 1928. Godine osnovano Udruženje rezervnih avijatičara, Vlajković je, sledeći primer industrijalca Dunđerskog, poklonio svoj avion Udruženju. Mali avion, jednosed, dosta složen za letenje, nije baš bio najpogodniji za trenažu pilota i korišćen je najviše za propagandne svrhe, na aeromitinzima. Avion je ostao u vlasništvu Udruženja, u vremenu od 1920. I 1930. Godine, a verovatno je kasnije, spajanjem Udruženja sa Aeroklubom, prešao u vlasništvo Centralnog odbora aerokluba "Naša krila". Kako od 1932. Godine "iščezava" iz registra civilnih aviona Kraljevine Jugoslavije, to ukazuje na mogućnost da mu je istekla važnost odobrenja plovidbenosti i da je povučen iz upotrebe. Avion je dospeo u aeroklubski hangar gde je dugo stajao i – verovatno – rashodovan do rata.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U trenutku kada se pojavio, nagovestio je mogućnosti mlade vazduhoplovne industrije naše zemlje, a svojim letovima i učešćem na vazduhoplovnim manifestacijama potpuno obavio svoju ulogu. Njegov izgled i neuobičajeno male dimenzije činili su ga simpatičnim i laicima i stručnjacima.
|