Artiljerijske podmornice

[ML]

Od klasičnih podmornica se s vremena na vrijeme odstupalo pod uticajem stratega i konstruktora koji su imali svoje vizije upotrebe podmornica. Glavna odstupanja su se dešavala u upotrebi podmornica kao artiljerijskog broda, koji bi kao glavno naoružanje imao topove velikog kalibra i kao podmornica nosioca zrakoplova, ali ne samo u svrhu izviđanja.
U novije vrijeme se opet pojavljuje novi koncept podmornice koja bi trebala imati veliku brzinu i senzore i naoružanje za površinsku borbu.(francuski koncept SMX-25)
Artiljerijske podmornice su trebale sadejstvovati sa drugim flotnim snagama i trebale se imati osim jakog artiljerijskog naoružanja i velike površinske brzine.

Prve takve ideje su ostvarene u britanskoj mornarici prije izbijanja ISR izgradnjom K klase podmornica,koje su bile deplasmana 2500t u zaronjenom stanju i 1980t u površinskoj vožnji. Pošto je podmornica predviđena da dejstvuje s flotom imala je površinsku brzinu 24 čv, što su joj u ono vrijeme mogle obezbijediti samo parne turbine, tako da se površinski pogon sastojao od dvije parne turbine svaka snage 10.500ks. Treba napomenut da su imale i dizel agregate , kao pomoćni pogon i za punjenje akumulatora.Naoružanje se sastojalo od četiri torpedne cijevi na pramcu i dvije na palubnom lansirnom aparatu, koji je kasnije uklonjen. Artiljerijsko naoružanje se sastojalo od dva topa 101,6mm i jednog topa od 76,2mm. Naručeno je 21 podmornica, ali je izgrađeno 17, a poslednje 4 su promijenjene u ekstremnu klasu M, koja je bila naoružana topom 305mm i praktički je predstavljala podmornicu monitor.
U eksploataciji se podmornice nisu proslavile. U kotlovnici su bile neizdržive temperature, vrijeme zaronjavanja je bilo veliko (oko 5 min) radi pospremanja parnog pogona i dimnjaka za podvodnu vožnju. To je dosta veliko vrijeme kada je podmornica izložena granatiranju odnosno napadima avijacije.
Od 17 sagrađenih podmornica 6 ih je stradalo u sudarima i nesrećama. Od svih podmornica samo se jedna može pohvaliti napadom na neprijateljski brod, a i to torpedom, koji je doduše pogodio, ali nije eksplodirao.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Nasljednici te neuspjele klase su bile podmornice klase M, u početku zamišljene kao monitori, da bi kasnije osnovna namjena bila napad na brodove prvenstveno sa topom 305mm i to sa periskopske dubine. Za paljbu je bilo potrebno cca 75 sec. Toliko je bilo vrjeme potrebno za dejstvo sa periskopske dubine. Za ponovno punjenje tope bilo je potrebno 3min. U praksi se nisu iskazale, pa su od četiri samo tri završene. M-1 je potonula u sudaru, M-2 je pretvoren u nosač hidroaviona, a M-3 u polagača mina. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[Rade]

O podmornici M2
https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=1250.0

[ML]

I Njemačka je podmornice naoružavala velikim kalibrom, pre svega su ugrađeni na večim podmornicama, sa večim radiusom dejstva, a veći kalibar je služio za otvaranje vatre na većim rastojanjima, kao zaštita od Q-brodova i trgovačkih naoružanih brodova.
Prve su razvijene od komercijalne podmornice Deutschland koja je kasnije postala U-155. Od nje se razvio tip 151. Izgrađeno je još 6 podmornica.
To su bile podmornice deplasmana 1512/1875,  dimenzija 65x8,9x5,3m. Brzina im je bila 12,4/5,2čv a doplov 25.000milja na površini i 65 milja podvodno jednim punjenjem akumulatora. Bile su naoružane sa po dvije torpedne cijevi, osim Deutchlanda(U-155) ,koji je imao 6 torpednih cijevi i sa po dva topa 150mm.
U-151 pod zapovjedništvom Max Valentiner-a je izvršio najduže krstarenje u ratu u ukupnom trajanju od 139 dana.
Ove podmornice su se pokazale kao uspješne i od njih je razvijen Projekt 46 (U-139 klasa)
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Podmorničarska klasa U139 predstavlja zapravo vrlo razvijeni oblik podmornice - krstaša namijenjene za provedbu totalnog podmorničarskog rata prvenstveno protiv Velike Britanije, u udaljenim akvatorijama uokolo britanskog otočja i udaljenim oceanskim zonama Atlantika. Projekt ovog tipa podmornice, koji je RMA klasificirala kao Projekt 46 pojavio se tek u drugoj polovici 1917. godine. Ugovor o izgradnji prvih triju podmornica potpisan je 1. kolovoza 1917. godine s brodogradilištem Germaniawerft. Uskoro će se pokazati da će Njemačka iscrpljena ratnim naporima tek krajnjim naporima moći završiti taj prilično komplksni program. Premda se u drugoj polovici 1917. nije moglo prognozirati da će rat trajati nešto više od godine dana - iz današnje perspektive se može reći da je program bio preambiciozan. Ratnim ugovorom N bila je predviđena izgradnja čak 33 podmornice (U139 -U172) a ratnim ugovorom Z dodatnih 58 podmornica (U142 - U200). Od tog velikog broja završeno je i predano mornarici tek njih četiri: U139 - U141 te U142. Vrlo veliki broj podmornica je otkazan a još nekoliko započetih nisu nikada bili završeni. Podmornica U142 pripadala je zapravo modificiranom Projektu 46 A koji se od originalnog Projekta razlikovao puno jačim glavnim motorima, duljim doplovom, većom maksimalnom površinskom brzinom, većim borbenim kompletom torpeda i brojnijim topničkim naoružanjem.
Ove podvodne U-krstarice izgrađene su s tadašnjim visokim standardima njemačke brodogradnje kao dvotrupne podmornice, čiji je čvrsti trup bio podijeljen na sedam vodonepropusnih prostora. Balastni i trim tankovi imali su volumen od 90 m3 (U139-141) odnosno 98 m3 kod podmornice U142. Bile su namijenjene za operativnu dubinu zarona od 75 m. Zanimljiv je podatak da su ove podmornice dobile i oklop čija je debljina na bokovima tornja iznosila 30 mm, uzduž pramčane i krmene palube 60 mm, dočim su municione komore bile dodatno ojačane čeličnim pločama debljine 25 mm. Deplasman ovih podmornica iznosio je 1930/2483 t (U139 - U141) odnosno 2158/2785 t (U142). Prema svim dotadašnjim podmornicama U-krstarice su bile pravi kolosi jer su njihove duljine iznosile 92 odnosno 97,5 m. Propulzija ove klase bila je temeljena na dva glavna licencno proizvedena Germania deseterocilindrična dvotaktna diesel-motora od po 1650 KS te na dva dinamo-motora od po 450 KS. Pomoćni motori punili su strujom dvije Afagove baterije od po 124 članka. Na dvijema propelerskim osovinama bili su ugrađeni trokraki propeleri promjera 2,1 m. Uz dva lista kormila pravca U-krstarice su raspolagale standardnim pramčanim i krmenim kormilima dubine. Doplov podklase U139 iznosio je preko 17750 NM dočim je U142 imala doplov preko 20000 NM. Obje spomenute podklase (U139 - U141 i U142) imale su po šest torpednih cijevi kalibra 500 mm, koje su bile ugrađene u konfiguraciji četri cijevi u pramcu i dvije u krmi podmornice. Borbeni
torpedni komplet na podklasi U139 činilo je 19 torpeda, dočim je njihov broj na U142 bio povećan na 24 torpeda.Topničko naoružanje na podklasi U139 bilo je zastupljeno s dva topa tipa Utof kalibra 150/45 mm za koje se ukrcavalo na podmornicu 980 granata. Na podmornicu U142 su uz njih bila pridodata također i dva topa tipa Uk 88/30 mm s dodatnih 200 granata za te topove.
Podmornice klase U139 predavane su mornarici sljedećim ritmom: 28. ožujka 1918. (U140), 18. svibnja (U139), 24. lipnja (U141) te konačno 10. studenog 1918. (U142).
Prema zabilježenim prosudbama ovi podvodni gorostasi s konca Prvog svjetskog rata imali su vrlo dobre pomoračke osobine, dobre manevarske sposobnosti i brzi odgovor na komande pogotovo u površinskoj plovidbi na teškom moru. Vrlo važna činjenica je i to što su se odlikovale za to doba vrlo dobrim rješenjima u smještaju i komoditetu posade. Ne smije se zaboraviti da se u nju prema potrebama moglo smjestiti dodatnih 20 članova posade. Sve četiri U-krstarice preživjele su rat i poslije kapitulacije Njemačke postale su britanskim, francuskim i američkim ratnim plijenom. Samo dvije od njih, U139 i U140 su zabilježile po jednu borbenu misiju. S obzorom na povijesni trenutak u kojem su se pojavile na pomorskom bojištu nije se ništa više ni moglo od njih očekivati.
www.hrvatski-vojnik.hr
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Zadnji pokušaj Britanaca, da izgrade podmornicu sa naoružanjem sličnom površinskim brodovima ja podmornica HMS X1
koja je građena na iskustvima velikih njemačkih podmornica krstaša i engleskih klasa K i M. Podmornica je ušla u flotu
1925g.
<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/1ELmm2IXRpg?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>

[ML]

U vrjeme porinuća to je bila najveća podmornica na svjetu sa 2780t nadvodnog i 3700t podvodnog deplasmana, dimenzija 110,79x9,07x4,6m. Bila je zasnovana kao podmornica krstarica. Imala je artiljerijsko naoružanje koje je bilo superiornije od naoružanja eskortnih brodova, razarača i fregata, naime naoružana je sa 4 topa 133mm u dvije topovske kule i sa 6 torpednih cijevi.
Dva glavna motora su imali  snagu 3000ks i sa njima je u nadvodnoj plovidbi postizala 19,5čv. Dva pomočna motora od 1200ks su instalirani za punjenje baterija.
Pod vodom su je pogonila dva elektromotora, svaki po 100oks i sa njima je postizala brzinu od 9čv. Imala je relativno veliki doplov 18700nm sa brzinom od 8čv, a pod vodom 50nm sa brzinom 4čv.
E eksploataciji se baš nije iskazala zbog čestih havarija posebice na pogonskom sustavu, tako da je 1936, nakon kratke kariere otpisana sa flotne liste.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Zadji pokušaj da u flotu uvrsti podmornicu naoružanu teškom artiljerijom, koja se kvalificira kao podvodna krstarica je napravila Francuska sa podmornicom Surcouf. https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=784.0
Podmornica uvedena u flotu 1934 bila je največa podmornica izgrađena prije IISR i imala je podvodni deplasman 4.400t.
Glavno artiljerijsko naoružanje se sastojalo od dva topa 203mm u dvocijevnoj vodonepropusnoj kuli. Domet oružja je bio je zavisno od težine granate i elevacije bio od 31.400m  do 28000m. Težina artiljerijskog zrna je bila od 123 do 134kg.
Kako je podmornički most relativno nizak za upravljanje topovskm vatrom, kao i za izviđanje bio je ukrcan hidroavion Besson MB.411, koji je smješten u hangaru.
Surcouf je predstavljala još jednu ne baš usppješnu podmornicu-krstaricu. Bila je spora kod zaronjavanja, bilo joj potrebno oko 5 min., kao platforma za ovakvo oružje je bila nestabilna po i malo većem moru.

Iz gore izloženog može se zaključiti da su glavne karakteristike ovih podmornica jako artiljerijsko naoružanje, koje im je dozvoljavalo i prihvatanje borbe na površini, relativno velike brzine na površini, radi potjere za neprijateljskim brodovima odnosno radi pračenja brodova flote, a na koncu bile su veće od ostalih podmornica i velikog radijusa dejstva.
Nijedna od tih podmornica hibridnog dizajna za borbu na površini i pod vodom nije se najbolje iskazala.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

Dugo godina rezvoj podmornica je tekao »normalno«. Razvijane su kao plovila koja dejstvuju iz dubina. Nijedna od podmornica u daljem razvoju nije razvijana da djeluje sa površine.
Međutim posle niza godina pojavljuju se ideje, koje su davno zaboravljene, podmornica koncipirana kao podmornica krstarica koja bi bila sposobna glavna dejstva izvršavati na površini. Namjenjena je uglavnom za površinsko ratovanje.
Ove podmornice bi imale velike nadvodne brzine potrebne za brzu interenciju i pračenje flotnih snaga.
Takav koncept podmornice predstavili su Francuzi i nazvali ga SMX-25. Ona je dizanirana da ima velike površinske brzine, sa trupom koji siječe more, sa tri plinske turbine od 16 MW , koji pogone jetove. Najveća brzina je 38čv (nadvodna), a sa 14-20 čv ima doplov 8000 milja.  Kada dejstvuje može se balastirati da je u polupotopljenom položaju, gdje je samo srednji dio iznad površine. U tom položaju još uvijek može koristiti turbine, predstavlja mali vizuelno-radarski cilj i ima 16 raketnih cijevi spremnih za dejstvo. Brod može u zaronjenom stanju na šnorkel dubini voziti dizel pogonom ili zaronjen generatorima koji pogone uvlačive  propelerske jedinice. To bi bila velika podmornica deplasmana 2850/5460t i dužine nešto preko 100m.
Podmornica ima nadvodne i podvodne senzore, mali je cilj za vazduhoplove, u slučaju raketnog napada može zaroniti, trup je građen da maksimalno rasprši i oslabi jeku aktivnog sonara.
Podmornicu če biti moguće opremiti UAV-jem koji bi mogao biti naoružan lakim torpedima ili raketama kratkog dometa, kao dodatak težem naoružanju podmornice(npr. helikopterima  Northrop Grumman MQ-8 Fire Scout ili Boeing A160 Hummingbird)
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[MOTORISTA]

[kumbor]

Zanimljiv projekat koji polazi od starih osnova korišćenja P. sa površine. Teško je reći da li može biti uspešan. Danas je način upotrebe podmornica (namerno ne kažem "taktika") veoma ustaljen, takvo plovilo se može pokazati veoma skupim, a uspešnost se može postaviti pod sumnju. Najbolja zaštita podmornice je njena mogućnost dejstva upravo ispod vode, ako moderni radari mogu otkriti čak i periskop na priličnoj udaljenosti, kako bi tek bilo sa otkrivanjem prilično velikog tornja - nadgrađa "poluuronjenog broda" koji može zaroniti. Tu bi "zvonjave" oko oplate moralo biti mnogo, naročito pri brzinama iznad 5čv.

[MOTORISTA]