Operacija URSULA
U pomorskim operacijama koje su vođene za vrjeme španskog građanskog rata nisu uzele učešče, kao strane podmornice, samo italijanske (Sottomarini Legionari), več i njemačke podmornice. Njemačke podmornice su sudjelovale u manjim, kratkim i tajnovitim operacijama.
Takva je bila i operacija Ursula (nazvana po kčerki Karla Donitz-a), a tu su operaciju trebale odraditi njemačke podmornice U-33 i U-34 (obe klase VII A). Operacija je bila tajna do kraja drugog svjetskog rata, kada su u arhivima Kriegsmarine našli dovoljno dokaza i dokumenata , koji su povezali U-34 sa misterjoznim potonućem republikanske podmornice C-3. Operacija Ursula je bila krtkotrajna, trajala je jedva jedan mijesec na kraju 1936g.
Na samom početku rata republikanci ( koji su imali, ako ništa, večinu flote u svojim rukama, uključivši 12 dosta modernih podmornica tiba B i C) šalje flotu da u Gibraltaru blokira pomorski promet posebice između Maroka i španjolske obale, što je bilo od strateškog značaja u početku pobune nacijonalista, naime u Maroku su se nalazile kopnene trupe, oko 20.000 vojnika i teška vojna oprema (artiljerijska oruđa..) koji su bili pod komandom generala Franca. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Sama činjenica da su vojnici u početku prebacivani zrakoplovnim mostom koji su im pomogli oformiti Njemci i Italijani, nije puno pomogla kod prebacivanja trupa, imala je više propagandni i psihološki učinak. Zrakoplovima se nije moglo prebaciti sve pješaštvo, a i ono što je prebačeno prebačeno je samo sa lakim naoružanjem.
Od presudnog značaja za uspjeh nacionalista predstavljala je kontrola Gibraltara i prevoz trupa morem.
Franco je rizikovao sistemom sve ili ništa i 5.augusta 1936 probija blokadu sa malim konvojem brodova koji je uspio prijeći tjesnac. Republikanska flota je reagovala sljedeći dan bjesomučnim bombardovanjem luka sa obje strane tijesnaca, od strane krstarica i razarača. Sam uspjeh konvoja nije donijo nikakvu presudnu prednost Francu, a sa druge strane je pojačana blokada sa flotnim snagama republikanaca koje su se stacionirale u obližnjoj luci Malaga.
U toj situaciji prvi put je rođena ideja za slanje njemačkih podmornica u vode Španije.
Njen glavni branitelj je bio admiral Canaris, ali plan nije prihvaćen. Uprkos neprihvaćanja plana, pripreme za izvođenje tajne podmorničke operacije su počele teći.(zlu ne trebalo).
Kasnija zbivanja pokazuju presudne greške republikanaca i njihovu lošu ocijenu situacije i uloge mornarice. 21.septembra šalju flotne snage u sastavu bojnog broda, dva krstaša i šest razarača u Biskajski zaliv kako bi tamo povratili kontrolu nad morem i bile podrška kopnenim operacijama, koje su ugrožavali brodovi iz ratne luke El Ferrol. U Malagi ostaju lake krstarice i pet razarača, koje smatraju dovoljnim za održavanje blokade Gibraltarskog tijesnaca.
Čim su su republikanski brodovi zašli u Biskajski zaliv, nacionalisti su iz Ferrola poslali teške krstarice Canarias ( tek završena) i Almirante Cervera, koje su požurile ka jugu i 29. septembra stigle na ulaz ispred Gibraltarskog tijesnaca, zatekavši tamo patrolu od dva razarača, od kjih su jednog potopili (Almirante Ferrandiz) dok se je drugi uspijo skloniti u Kazablanku(Gravina).
Dolazak ovih krstarica utro je put za uspostavljanje konvoja između Seute i Kadiza.
Interesantno je da su pri povratku iz Biskaja republikanski brodovi prošli kroz Gibraltarski tijesnac, ne pokušavši napad na krstarice vezane u Seuti.
Nacionalisti su tako drastično izboljšali svoju pomorsku situaciju, međutim još je bio prisutan strah od neprijatelja koji se koncentrisao između Kartagene i Malage i zadržao skoro neokrnjenu flotu, koja se u budučnosti imala priliku reorganizirati i obučiti, što bi u tom slučaju predstavljalo ozbiljnu prijetnju Frankovim izrazito slabijim pomorskim snagama.
To bi bila nekako šturo opisana situacija uoči operacije Ursula. Više o brodovima na
https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=5147.0Jedna od prvih stvari početkom građanskog rata bilo je pronalaženje potencijalnih saveznika. Republikanci ih traže u SSSR-u, Francuskoj i Britaniji, a nacionalisti kod Italije i Njemačke.
U Berlinu su Španjolskog izaslanika primili hladno, Njemačka se stavila na stranu Franka, ali je preovladavalo mišljenje da on ne može pomijediti u ratu. Međutim kaoko je ruska podrška republici jačala, jačala je i zabrinutost zbog stvaranja komunističke Španije. Odlučujuči faktor koji je prevagnuo bila je Talijanska otvorena pomoć Franku, koja se očitavala isporukom opreme i pomoči u transportnom zrakoplovstvu. Tada i njemačka sljedi taj trend da bi ubrzo počela slati i vojno osoblje pre svega instruktore.
Promijena stava o slanju podmornica, nastupila je takođe nakon što su Italijani obavjestili njemačku da će poslati svoje podmornice u vode Španije, što su i učinili u oktobru 1936 godine. To je značilo kršenje neutralnosti, što Italjane nije puno brinulo.
Iako je podmornice teško identificirat i dosta lako je napade prikrit to u ovom slučaju nije moglo nikoga zavarati, jer nacionalisti jednostavno nisu imali podmornica, sve su pod kontrolom držali republikanci.
Njemačka se na osnovu toga odlučila da i ona uputi tajno podmornice u Sredozemlje, jer su u slučaju sumnji uvijek imali kao krinku Italjane, a i željeli su pokazati Italjanima da Raich ponovo ima podmorničke snage spremne za ratovanje. Njemci se odlučuju i na prikrivenu operaciju čije su značajke potpuna tajnost kao glavni prioritet misije, a operacija je trebala uključiti svega nekoliko podmornica da bi konačno odlučeno da se pošalju dvije podmornice tipa VIIA.Planiranje operacije je preuzeo admiral Hermann Boehme.