A radi šireg sagledavanja vojnih operacija korektan članak iz
http://istorija-jugoslavije.online.
Oslobođenje Istre, Trsta i slovenačkog Primorja.
Krupne pobjede koje je izvojevao NOVJ u drugoj polovici 1944. godine znatno su promijenile vojno—političku situaciju na jugoslavenskom ratištu. Pošto je bio oslobođen cijeli istočni i dio centralnog područja Jugoslavije, čime je stvorena stabilna i prostrana strateška pozadina na koju se oslanjao NOVJ, bitno su se promijenili uvjeti daljnjeg vođenja narodnooslobodilačnog rata, a stvorene su i mogućnosti da se prisupi reorganiziranju NOVJ-a u armiji suvremenog tipa.
Naredbom vrhovnog komandanta i povjerenika za narodnu odbranu maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita od 1. ožuljka 1945, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije preimenovana je u Jugoslavensku armiju, a Mornarica NOVJ-a u Jugoslavensku mornaricu. Istom naredbom Vrhovni je štab NOB-a i POJ-a reorganiziran u Generalštab Jugoslavenkse armije, kao neposredni organ Povjereništva narodne odbrane, za cjelokupne oružane snage.
Još 1. sječnja 1945. formirane su: 1. armija na dijelu strateške fronte u Srijemu, od diviizija dotadašnjeg 1. proleterskog korpusa; 2. armija na fronti u istočnoj Bosni od Južne operativne grupe divizija; i 3. armija od jedinica Glavnog štaba Vojvodine i 12. korpusa, na dijelu strateške fronte u Baranji i na Dravi. Četvrta armija formirana je 2. ožuljka na dijelu strateške fronte u Dalmaciji, Lici i Hrvatskom primorju od jedinica 8. i 11. korpusa, kao i Prve tenkovske, Artiljerijskae i Dopunske brigade, a operativno su joj bili potčinjeni 7. i 9. slovenski korpus. Jugoslavenska armija imala je u ožuljku 1945. godine 62 divizije otprilikes 800.000 boraca.
S takvom reorganizacijom, snažnom i modernom krenulo se u poslijednje obračune s neprijateljem. Jedan od takvih obračuna bile su borbe za oslobođenje Like, Hrvatskog i Slovenskog primorja i Istre. Taj zadatak dobila je 4. armija.
Ofenziva 4. armije imala je, međutim, ne samo neposredne vojne i političke ciljeve: pobijediti i isterati neprijatelja i osloboditi i taj dio domovine bego i prilično delikatnu međunarodno—političku pozadinu.
Kada se Josip Broz Tito u kolovozu 1944. sastao u Napulju s Churchillom, došao je do izvornih i vrlo preciznih podataka o britanskim namjerama, iz kojih se moglo zaključiti: prvo, da Britanci nemaju namjeru Jugoslaviji vratiti Istru i Slovensko primorje, i drugo, da saveznici planiraju da se iskrcaju i Istri, što je moglo do kraja zakomplicirati situaciju oko vraćanja tih teritorija Jugoslaviji. Zato se sjelokupna aktivnost 4. armije odvijala pod Titovom devizom ''Tuđe nećemo, svoje ne damo!'' Vojni sadržaj ove lozinke bio je da je 4. armija morala djelovati brzo, kako bi se, prodorom preko Like, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, što prije pojavila u Istri, Slovenskom primorju i u dolini Soče, gdje se nalaze prirodne granice jugoslavenskog etničkog teritorija. Ni na sastanku u Beogradu između maršala Tita i feldmaršala Alexandera, vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Italiji, na kojem su sastanku razrađeni elementi koordinacije zajedničkih akcija, kao i pomoći i podrške, nije rešeno pitanje vraćanja Jugoslaviji onih tertitorija koji su joj odeti nakon prvog svjetskog rata. Prema tome, 4. armija imala je pred sobom povijesni zadatak – oslobođenje Istre i Slovenskog primorja. Ali na tom njezinom putu, dugačkom više od 500 km, koji je počinjao na fronti u Lici a završavao na Soči, nalazile su se krupne neprijateljkske snage: dve njemačka korpusa – 15. brdski i 97. armijski – sa 130.000 vojnika, odlučnih da spriječe 4. armiju u izvršenju njezina zadatka.
Kada je počela ofenziva u Lici, 4. armija je u svojem sastavu imala devet divizija, odnosno 70.585 boraca i rukovodilaca, tako da je odnos snaga bio za nju krajnje nepovoljan. Zbog toga je Štab 4. armije odlučio da maksimalno aktivira jedinice u neprijateljskoj pozadini – 7. i 9. slovenski te 111. korpus – probije frontu u Lici, okruži i uništi neprijatelja u Lici, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju i ne dopusti mu da odstupi prema Rijeci. Zatim da prodre u Istru i Slovensko primorje i izbije na Soču prije nego što savezničke snage stignu do sjeverne Italije. U ofenzivi 4. je armija računala na podršku stanovništva Istre i Slovenskog primorja kao značajan faktor u borbi.
Ofenziva 4. armije počela je 20. ožujka 1945. tj. deset dana prije nego što je bilo odlučeno u Beogradu, na sastanku Tito—Alexander. Prema početnom planu, jedinice 4. armije trebale su izbiti u dolinu Soče 15. svibnja, tj. za 57 dana.
Prva etapa ofenive 4. armije bio je napad u istočnaj, a onda u zapadnoj Lici. U početku svi su napori bili usredotočeni na razbijanja njemačkog 15. korpusa, s namjerom da mu se spriječi odstupanje prema Rijeci na staru jugoslavensko—talijansku granicu. Glavne snage 4. armije – 13, 19, 20. i 26. divizija, podržane tenkovima i artiljerijom – sručile su se 20. ožuljka na njemačko—ustašku odbranu u istočnoj Lici. Nakon dvodnevnih borbi neprijatelj je bio potpuno razbijen, a jedinice 4. armije izbile su pred Bihać. Nijemci su prema Bihaću uputili svoju svježu 104. diviziju, ali za sve je bilo kasno. Bihać je ubrzo oslobođen prodorom divizija 4. armije i akcijom Hrvatskog 4. korpusa iz neprijateljske pozadine, iako u prvotnom planu oslobođenje Bihaća nije bilo predviđeno ovom operacijom.
Pošto se uspješno, za samo osam dana, svršila prva faza ofenzive 4. armije, glavna grupacija upućena je u zapadnu Liku. Osnovni cilj bio je osloboditi Gospić, Otočac, Perušić i pojaviti se pred Senjom te tako otvoriti put prema Rijeci. Uz obalu Jadrana i prema Pagu i Rabu nastupila je 9. divizija, dok se 20, 26. i 13. divizija uputila prema Gospiću i Perušiću, a 19. divizija prema Otočcu. Za to vrijeme su 7, 8. i 34. divizija osiguravale napad os Slunja i Karlovca, vezujući čvrsto za sebe njemačku 104. diviziju i druge snage. Pred 4. armijom nalazila se njemačka 392. i ustaška 11. divizija. Napad je počeo istodobno na cijeloj fronti 4. armije 4. travnja 1945. Još istog dana probijena je njemačko—ustaška odbrana od Karlobaga---Gospića—Perušića do Vrhovina i ta su mjesta oslobođena. Tada je nastavljeno gonjenje desetkovanih neprijateljskih snaga. Jedinice 19. i 26. divizije odsjekle su njemačku grupaciju kd Senja i prodrle na sektor Ogulina.
Sredinom travnja 1945. jedinice 4. armije izbile su na liniju Crikvenica—Lokve i za 27 dana oslobodile Liku, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Armija je prodrla oko 200 km u dubinu njemačke odbrane i, što je najbitnije, potpuno razbila i uništila njemački 15. brdski korpus. Ostali su samo neki njegovi beznačajni dijelovi. Sada je 4. armija bila spremna za prodor u Istru i Slovensko primorje, gdje su već uspješno djelovale jedinice slovensko9. korpusa, jačine dvije divizija. Ali ispred 4. armije sada se našao potpuno svjež, dobro opremljen i borbeno osposobljen kompletan njemački 97. armijski korpus, koji je inače pripadao grupi armija ''C'', raspoređenoj u Italiji. Njega je njemačka vrhovna komanda dodijelila grupi armija ''E'' u Jugoslaviji i uputila prema 4. armijina frontu između Rijeke i Snježnika, sa zadatkom da joj ne dopusti prodor u Istru i Slovensko primorje.
Kada je 4. armija stigla pred Istru, njemački 97. armijski korpus imao je četiri divizije – 188. i 237. pješadijsku, 24. diviziju kraških lovaca i talijansku fašističku 10. MAS divizijzu te niz drugih svojih jedinica i jedinica komande Jadranske primorske oblasti: oko 90.000 vojnika. Na riječkoj fronti bile su 188. i 237. divizija i borbene grupe ''Rijeka'' i ''Reindl''.
Za to su vrijeme savezničje snage u Italiji, na liniji Bologne, počele ofenzivu 9. travnja i do 17. travnja probile prvi odbrambeni njemački pojas. One su 24. travnja izbile u dolinu rijeke Po. Talijanskipartizani oslobodili su u međuvremenu velik teritorij sjeverne Italije i osigurali savezničkim da brže prodiru prema Soči. U Caserti je 29. travnja njemačka komanda grupe armija ''C'', bez znanja Berlina, potpisala kapitulaciju, koja je formalno stupila na snagu 2. svibnja.
Imajući na umu cjelokupni razvoj događaja i postavljeni zadatak, komanda 4. armije odlučila je da, bez velikih i drugih priprema, odmah produži ofenzivu na prlazima Rijeci, prodre u Istru i izbije na Soču prije nego što onamao stignu savezničke divizije iz Italije.
Za četiri dana, od 17. do 21. travnja, jedinice 4. armije slomile su otpor neprijatelja na liniji Lokve—Crikvenica i odbacile njemačku 237. diviziju na Rječinu i pred Klanu. Na toj liniji neprijatelj je prešao na presudnu i aktivnu odbranu, u namjeri da između Rijeke i Snježnika, služeći se fortifikacijskim utvrđenjima stare jugoslavensko—talijanske granice, zaustavi napad 4. armije.
U to vrijeme jedinice 9. i 26. divizije i Kvanerskog odreda mornaričke pješadije oslobodile su Krk, Lošinj i Cres. Četvrta je armija time izbila širokim frontom pred Istru i Slovensko primorje i stvorila uvijete za nastupanje prema Trstu i Soči.
Najveći problem pred kojim je stajala 4. armija bila je opskrba, ne toliko zbog dužine opskrbnih komunikacija, koliko zbog sve čašće nestašice borbenih i drugim materijalnih sredstava. Feldmaršal Alexander je u Beogradu obećao da će britansko—američki saveznici redovito opskrbljavati 50.000 boraca 4.armije, međutim, i pored intervencije maršala Tita, oni su potpuno smanjivali i neredovito dostavljali obećanu pomoć. Zbog toga su se dopisivali saveznička komanda u Italiji i naš Generalštab. Iz Londona Churchill je javio Alexanderu da je ''došlo vreme da se prekine s pomoći koja se dostavlja Titu'' i da se ''za to prodađe dobar izgovor''. Istodobno, postepeno je jenjala i saveznička zrakoplovna podrška i pomorska zaštita. Ni 1. i 2. eskadrila iz Zemunika nije se poslije borbi kod Sušaka često pojkavljivala na fronti.
Proboj njemačke odbrane između Rijeke i Snježnika počeo je 21. travnja. Na fronti oko Klane i Rijeke došlo je do žestokog sudara glavnih grupacija, koji se pretvorio u borbu na mjestu. Ni poslije uvođenja 26. divizije u borbu situacija se nije promijenila. Na vrlo malom prostoru sudarilo se šest divizija (četiri naše i dvije njemačke), oko 50.000 vojnika (25.000 naših boraca i 25.000 Nijemaca). Pri takvom stanju, 4. armija nije mogla probiti njemačke položaje i otvoriti put prema Trstu. Bio je to jasan znak da je njemačka komanda na riječkoj fronti bila odlučna da pošto—poto spriječi 4. armiju da prodre u Istru i Slovensko primorje i da kao prva izbije na Soču.
Dok su se na riječkoj fronti vodile žestoke i neprekidne borbe, na krilima su vladali povoljni uvmenevar u dubinu njemačkog rasporeda, točno tamo gdje se nalazio glavni cilj kojem je tražila 4. armija. Na prijedlog druga Tita, počeo je obuhvatni manevar oko njemačke riječke grupacije prema Trstu i Soči. Na desnom krilu, u rajonu Prezida i Čabra, nalazila se 20. divizija. Ona je ojačana 11. brigadom 26. divizije, dva tenkovska bataljona i potrebnom artiljerijom. Ujutro 27. travnja krenula je prema Ilirskoj Bistrici i Šentperu (današnja Pivka), čvrsto je zaposjela komunikaciju Rijeka—Ljubljana i ugrozila njemački 97. armijski korpus sa sjevera. Grupaciju 4. armije uspješno je osiguravao slovenski 7. korpus, koji je izdvodio ofanzivne akcije u notranjskoj i Beloj Krajini i time dao velik dobrinos uspjehu ofanzive prema Trstu.
Na lijevom krilu 4. armije nalazila se, na Cresu i Lošinju, 9. divizija i Kvarnerski odred mornaričke pješadije. Oni su 24. travnja počeli iskrcavanje na istočnoj obaliIstre i zatim krenuli prema Opatiji, Prazinu i Puli, koje su narednih dana oslobodili. Dosta im je pomogla 43. istarska divzija, koja je zabacila u pozdinu i izvila u središnji dio Istre.
U cjelokupnom ovom manevru veliku ulogu imale su 30. i 31. divizija slovenskog 9. korpusa. One su dobile zadatak da se brzo pojave na Soči i Trstu, prije dolaska savezničke snaga iz sjeverne Italije. Kako su savezničke divizije u dolini Poa prodirale vrlo brzo jer ispred sebe nisu nailazile ni na kakav njemački otpor, one su se kretale brzinom svoje motorizacije. Činilo se da će uspjeti prije divizija 9. slovenskog korpusa stićui do Soče i samog Trsta. Naše su snage ipak bile brže.
Ujutro 29. travnja počelo je koncentrično nastupanje jedinica 4. armije prema Trstu. Sa sjevera krenula je u napad slovenska 30. divizija, koja je već sutradan prosjekla komunikaciju Trst—Tržič, napala Opčinu i prodrla u Trst. Za to je vrijeme 31. slovenska divizija krenula na zapad prema Soči i 1. svibnja oslobodila Goricu i Tržič, zarobivšii oko 1.500 neprijateljskh vojnika. Predvečer 1. svibnja jedinice 30. divizije izbile su na Soču, gdje su došle u dodir s prethodnicom 2. novozelandske divizije, koja je dolazila sa zapada. To je ujedno bio i prvi dodir jedinica 4. armije sa savezničkim trupama, otprilike 80 km zapadno od Trsta. Sjeverno od Gorice jedinice Operativnog štaba za zapadnu Primorsku oslobodile su Tolmin, Kobarid, Bovec i Tarcento, zarobivši oko 3.000 neprijateljskih vojnika.
Dok je 9. slovenski korpus izbijao na rubove Trsta i manjim dijelovima prodirao u grad, s istoka su prema Trstu hitale ostale snage 4. armije, i to 20. divizija prema Sežani, Opčini i Trstu, a 9. divizija od Pazina preko Buzeta na Kopar i Trst. Koncentričan napad na grad Trst otpočeo je 1. svinbnja u ranim jutarnjim satima. Prva je poškla u napad 20 divizija. Njezina 8. i 10. brigada prodrle su brzo u središte grada i izbile pred tvrđavu San Giusto, iz koje su se Nijemci ogorčeno branili. Od Buzeta je u Trst s južne strane upala 9. divizija i prodrla u središte grada, dok je 3. brigada 43. istarske divizije čistila od neprijatelja poluotok Milje. Slovenska 30. divizija već je vodila borbu u Trstu. Do kraja dana gotovo je cijeli grad bio oslobođen. U toj velikoj borbi zaoslobođenje Trsta značajnu ulogu imale su jedinice Komande grada Trsta, koje su oslobodile velik dio grada i osigurale 9, 20. i 30. diviziji brz ulazak u grad. Istodobno se za Opčinu vodila žestoka borba, koja je produžena i sutradan, kada su se Nijemci predali.
Dok se u rajonmu Opčine 2. svibnja još vodila borba, u Trsku se se dovršavala likvidacija neprijateljskog otpora na preostalim izoliranim točkama. Jedinice 9, 20. i 30. divizije, zajedno s partzanima Komande grada Trsta, potpuno su uništile preostale neprijateljske snage. Jedino su se u tvrđavi San Giusto Nijemci žilavo opirali. Oko 17 sati 2. svibnja stigli su saveznički tenkovi pred tvrđavu. To su bile prve savezničke jedinice koje su ušle u Trst.
Po oslobođenju Trsta, u gradu je ostala 20. divizija i dijelovi 9. divizije, dok su ostale snage prebačene u rajon Ilirske Bistrice. Zbog zajedničkih akcija s otalim snagama Jugoslavenske armije u presijecanju odstupnice njemačkim trupama koje su se povlačile prema Austriji, formiran je 3. svibnja kod Trsta Motorizirani odred 4. armije. Upućen je odmah preko Gorice, Tolmina, Bovca u Celovec, gdje se spojio s jedinicama 3. armije.
Sve to vrijeme na riječkoj fronti žestoke borbe nisu jenjavale. Tamo su 13, 19. i 26. divizija stezale obruč oko glavnine njemačkog 97. armijskog korpusa, koji se, ugorožen sa svih strana od snaga 4. armije, pokušavao probiti iz okruženja preko Ilirske Bistrice i Postojne za Ljubljanu. Oko 20.000 njemačkih vojnika nije imalo drugog ilaza nego da 3. svibnja počne s probojem prema Ilirskoj Bistrici. Prethodno su porušiili sve instalacije u riječkoj luci. Ujutro 3. svibnja Nijemci su krenuli u proboj, ali nisu stigli do Ilirske Bistrice. Onamo su već stizali dijelovi 7. banijske i 8. kordunaške divizije iz 4. korpusa, koje je uputio Generalštab da ojačaju frontu 4. armije. U noći od ¾. Sivbnja Nijemci su se uspjeli donekle ukliniti u raspred snafa 4. armije, ali se nisu mogli probiti dalje. Oko okružene njemačke grupacije našle su se 7, 8, 13, 19, 26. i dijelovi 43. istarske divizije i sabili je na prostor 8 X 13 km. Nijemci više nisu imali snage za daljni proboj. Nikakva pomoć nije im mogla stići, jer su jedinice 29. hercegovačke i 7. slovenskog korpusa oslobodile Postojnu i Rakek i stigle do Ljubljane. Komandant njemačkog 97. armijskog korpusa, general Ludeig Kubler, zatražio je pregovore, koji su 7. svibnja završeni potpunom kapitulacijom njemačke riječke grupacije. Našim jedinicama predalo se više od 16.000 njemačkih vojnika i oficira, na čelu s komandantom korpusa i cjelokupnom opremom i naoružanjem. Time je 7. svibnja konačno prestao svaki otpor neprijatelja pred 4. armijom. Nakon vjekovnog ropstva, Istra, Trst i slovensko primorje bili su oslobođeni.
Za 49 dana neprekidnih borbi koje je vodila 4. armija od Like do Soče ona je potpuno uništila sva njemačka armijska korpusa s osam divizija i više samostalnih brigada, pukova i bataljona. Zaplijenjeno je 30 tenkova, 840 topova, 536 minobacača, 1680 mitraljeza i 872 motorna vozila. Bio je ro jedan od najvećih poraza koje je neprijatelj imao na jugoslavenskom ratištu u NOR-u.Ni jedna nepriajteljska operativna jedninica koja se nalazila ispred 4. armije nije se uspjela povući iz Jugoslavije. Tu je našla svoj kraj.
Na III kongresu omladine Jugoslavije, u svibnju 1946. godine, drug Tito je rekao: ''Kada smo vodili borbu za oslobođenje naše zemlje, nikada nismo pustili iz vida da treba da oslobodimon našu braću izvan naše zemlje. Mi smo taj zadatak izvršili, i časno ga izvršili. Izvršili smo ga tim lakše jer je i narod u Istri, Trstu i Slovenskom primoriju dao sve od sebe, borio se da bi se oslobodio, da bi stupio u zajednicu sa braćom u Jugoslaviji. . .'' [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
