Za početak sa
http://www.kucice.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=631:omiki-gusari&catid=45:kolumne&Itemid=125Hrvatska obala imala je prednost pred zapadnom Jadranskom obalom zbog svoje razvedenosti. Brojni otoci, uvale i kanali bili su sigurnija ruta za putovanje od otvorenog mora, a isto tako su omogućili i pojavu gusarenja. U srednjem vijeku Omiš je bio opasno gusarsko gnijezdo na istočnoj obali Jadrana. Razvedenost hrvatske obale Jadrana pogodovala je razvoj gusarenja zbog niza otoka, kanala i uvala. Ako tome pridodamo još rijeku Cetinu i kamene klisure jasno je zašto je Omiš bio predodređen da postane središte gusarenja. Kroz svoju burnu povijest ovaj maleni gradić zadavao je brojne probleme svojim susjedima, a pogotovo moćnim Mlečanima. Čak ni činjenica da ih je papa izopćio iz Crkve nije ih spriječila da se nastave baviti svojim drevnim zanatom. Bitno je napomenuti da se gusarenje starih Ilira i njihovih nasljednika Slavena ne može gledati današnjim očima. U to vrijeme gusarenje je bilo legitimni način privređivanja. Gusarenje kao privredna djelatnost bilo je razvedeno kod svih starih naroda Sredozemlja. Omišanima je nanesena golema nepravda jer se kroz povijest govorilo samo o negativnim aspektima gusarenja. Mnogi zaboravljaju pozitivnu stranu gusarenja. Zaboravljaju hrabrost i neustrašivost, nepobjedivost na moru i izuzetnu kreativnost u brodogradnji. Pred ovim malenim gradom strepli su moćni Mlečani, a i sam papa. Zbog svih ovih činjenica Omišani i Neretvani su kroz povijest bili čuvari hrvatske obale.
Već u neolitu preko Jadrana je prolazio jantarski put. Ta fosilna smola nazvana morsko zlato zbog svojih magičnih svojstava koja su joj pripisivana obilježla je kretanje trgovačkih ruta. Istočna jadranska obala zbog svoje razvedenosti bila je sigurnija za plovidbu tako da je jantarski put išao od Baltičkih zemalja do Trsta, a onda preko Kvarnerskih otoka, Hvara, Otrantskih vrata sve do Peloponeza. Tako je počela i trgovačka razmjena između istočnojadranske obale i Grka. Nakon osnivanja kolonija u 8. stoljeću prije Krista Grci su proširili trgovinu s Ilirima. Trgovali su vinom u amforama i drugim dobrima.
Iliri nisu bili samo vješti mornari nego su bili i na glasu kao gusari koji su napadali brodove koji su plovili uz njihovu obali. U 3. st. pr. K. Ilirima je vladala kraljica Teuta. Godine 229. pr. K. gusari su počeli napadati i uznemiravati grčke naseobine na otocima (Issa) što se nije svidjelo Rimljanima koji su bili grčki saveznici. Rimljani su te iste godine poslali svoj poslanike Gaja i Lucija Korunkanija da pregovaraju s Tuetom. Rimljani su tražli da se Iliri ostave gusarenja ali je Teuta smatrala da se po običajnim zakonima gusarenje ne može zabraniti. Teuta je dala ubiti Korunkanija i već sljedeće godine 228. Rimljani su joj navjestili rat i kraljica im je morala ustupiti jedan dio svoje zemlje i obećati da će se ostaviti gusarenja. Tim mirom Rimljani polako počinju osvajati Balkanski poluotok.
U 1. stoljeću Rimljani su polako ugaslili moć ilirskih plemena i tako su stara ilirska plemena Delmate i Liburne zamjenili Rimljani. Rimljani su uveli svoje običaje, odredbe, zakone i latinski jezik. Rimska vlast ostavila je neizbrisiv trag na ove pokrajine. Po prvi puta ove zemlje doživile su istinski procvat. Rimljani su izgradili ceste, palače, amfiteatre, vodovode, terme i sve ono što je ljudima bilo potrebno za lagodan život. Tek pojavom kršćanastva i seobom naroda dolazi do sloma rimske vlasti na ovim prostorima.
Godine 627.- 640. pozvani od bizantskog cara, sedam plemena uputilo se iz Velike ili Bijele Hrvatske put Balkanskog poluotoka. Po predaji Hrvate je vodilo petoro braće i dvije sestre. Sestre su se zvale Tuga i Buga, a braća Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat. Jedno pleme naselilo je najsjeverniji dio Dalmacije, oblast koja se u vrijeme Ilira zvala Liburnija. Drugo pleme, i to ono koje je vodio Hrvat, naselilo se između Zrmanje i Cetine. Treće pleme, kojem ne znamo ime, zauzelo je neretvansku oblast koja se također zvala Pagania ili Maronia. Neretvani su naseljavali prostor između Cetine i Neretve. Njihova etička posebnost izražena je posebno kroz dvije specifičnosti: kasno pokrštavanje i gusarenje kao oblik privrede. Osnovna zanimanja pučanstva, osim gusarenja bila su vinogradarstvo, maslinarstvo i ribolov. Njeni stanovnici su bili izuzetno hrabri i gordi. To možda objašnjava i činjenicu da su najhrabriji gusari bili Neretvani. Od plemena koja su zauzela staru Dalmaciju, najuglednije i najmoćnije bilo je ono koje je naselilo prostor između Zrmanje i Cetine i koje je nosilo ime Hrvati. Vrlo brzo Hrvati i Neretvani su se pokazali kao smioni mornari.
Nakon što su ovladali gradnjom brodova nastavili su tradiciju starih Ilira i počeli su uznemiravati brodove koji su plovili uz njihovu obalu. Najvještiji mornari bili su Neretvani koji su svojim lađama napadali susjedne otoke Brač i Hvar ali i mletačke brodove. U 9. stoljeću došlo je do više sukoba između Neretvana i Mlečana. Godine 830. Mlečani su pregovarali s Neretvanima o mir, ali već 834. Neretvani su napali mletačke brodove koji su se vraćali iz Benveneta. Kneza Vladislava nasljedio je Mislav (835.-845.). Od početka svoje vladavine on je ratovao s Mlečanima iako uzroci rata nisu poznati. Godine 839. mletački dužd Petar Tradonik u nekom primorskom mjestu Sv. Martin sklopio je mir s knezom Mislavom. Neki smatraju da je taj mir sklopljen u mjestu koje se i danas zove Sv. Martin, a nalazi se na pola puta između Splita i Omiša jer se već u to vrijeme Omiš počeo nadzirati kao gnijezdo gusara. Nakon toga Tradonik je sklopio mir i s velikim neretvanskim županom Družakom ali od tog mira nije bilo velike koristi jer već sljedeće godine 840. Neretvani su napali mletačke brodove.
U 9. stoljeću afrički Saraceni osvojili su Siciliju i krenuli su prema Jadranskom moru. Najpoznatije vođe saracenskih gusara bili su Kalfo i Saba koji su bili strah i trepet svim pomorcima. Godine 866. – 867. Arapi su napali Dubrovnik i počeli su zauzimati gradove zapadne Jadranske obale. Njihovi uspjesi ohrabrili su Neretvane tako da su se Neretvani ponovno počeli napadati Mlečane. Godine 872. Saraceni su došli sve do Brača koji se tada nalazio pod Neretvanskom kneževinom i opljačkali su ga. Gusari su u to vrijeme harali Jadranskim morem tako da je romansko stanovništvo primorskih gradova zatražilo pomoć pape Ivana VIII. Papa je pisao knezu Domagoju i naredio mu da obuzda gusare. Zbog pomorskih uspjeha u borbi protiv Mlečana, Domagoja nazivaju „najgorim hrvatskim knezom“. Nakon Domagojeve smrti Hrvati su sklopili mir s mletačkim duždom Ursom ali Neretvani nisu bili uključeni u taj mira, a Neretvanska kneževina je bila centar gusarenja. Nije poznato da li se Branimir (879. – 892.) sukobljavao s Mlečanima ali u to vrijeme spominju se sve češći sukobi Mlečana i Neretvana. Jedan od najvećih poraza mletačka mornarica doživila je kod Makarske. Odlučni da zauvijek unište neretvanske gusare Mlečani su se uputili u pohod na gusare ali su Mlečani sramotno poraženi 18. rujna 887. U ovoj bitci poginuo je i sam mletački dužd Pietro Candiano. Po predaji, to je bio prvi dužd koji je poginuo u borbi za Mletačku Republiku. U spomen na tu važnu bitku u novoj hrvatskoj državi 18. rujna slavi se kao Dan Hrvatske ratne mornarice. Godine 948. Mlečani poduzimaju bezuspješni pohod protiv Neretvana, s kojima onda sklapaju mir. Nakon ovog poraza Mlečani su sve do 998. plaćali danak za slobodnu plovidbu Jadranom.
Dolaskom na vlast Petra Krešimira IV (1058. – 1075.) došlo je do bitnih promjena na hrvatskoj političkoj sceni. Petar Krešimir želio je vratiti Hrvatskoj staru slavu koju je imala za vrijeme kralja Tomislava. On je zagospodario primorskim gradovima do Cetne i otocima ali Neretvani ga nisu priznavali kao svog vladara. Ipak 1069. godine uspio je proširiti svoju vlast i na to područje. U novoosvojene župe Petar Krešimir IV poslao je najpouzdanije ljude i tom prilikom u Omiš je poslao Kačiće. Dugi niz godina pleme Kačića vladalo je ovim gradićem i bilo je sinonim za hrabre gusarske pothvate.
Nakon propast srednjovjekovne hrvatske države Hrvatska je ušla u personalnu uniju s Ugarskom. U to vrijeme Dalmacija nije postojala kao jedinstvena cjelina. Naime, dalmatinski gradovi su funkcionirali po principu komuna, svaki grad je odlučivao o svojoj sudbini. Koloman je postepeno osvojio dalmatinske gradove i 1105. ušao je u Zadar, dalmatinsku metropolu. Tako je Koloman ponovno objedinjuje Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju.
U 12. stoljeću u Omišu su se učvrstili na vlasti knezovi Kačići. Kačići su bili obitelj s nasljednim pravom. Pojavljuju se početkom 12. stoljeća u okolici Zadra, a zatim u okolici Omiša. Naistaknutiji predstavnik Kačića bio je Nikola Kačić. U to vrijeme vanjskopolitička situacija bila je povoljna za Kačiće. Omišani su kontrolirali plovidbu Jadranom na svojem teritoriju ali su išli i dalje u osvajanja, sve do Kotora. Godine 1167. sklopiti su ugovor s Kotoranima, koji su se obvezali da će im plaćati otkupninu za slobodnu plovidbu, a već 1190. i Dubrovčani su pristali na godišnji otkup za nesmetano kretanje vlastitih brodova po Jadranu. Godine 1220. ugarsko-hrvatski kralj Andrija kritizirao je kneza Malduka Kačića zbog gusarskih nasilja na Braču i Hvaru. Štoviše, gusari su napadali i križare koji su plovili na istok, prema Palestine. Papa Honorije III, ljutit na omiške gusare i njihove podanike, poslao je svog izaslanika Akoncija da obuzda gusare. Akoncije je 1221. godine stigao u Split i pozvao je sve gradove da se bore protiv omiških heretika. Skupio je vojsku i brodove i porazio Omišane. Iako su se omiški gusari obavezali da neće uznemiravati kršćane, kršćanski brodovi prepuni opljačkanog blaga, u povratku iz Svete Zemlje, bili su ipak preveliki mamac za divlje gusare. Tako čim je Akoncije napustio Dalmaciju Omišani su nastavili sa svojim stoljetnim zanatom. I dalje su bili strah i trepet za sve oko sebe. Gusarenje je bilo toliko snažno u to vrijeme da je papa izopćio Omišane iz Crkve i prokleo ih. Omiško gusarstvo ima i svoju pozitivnu stranu. Zahvaljujući omiškim gusarima i njihovoj djelatnosti hrvatska obala bila je zaštićena od tuđinskih nasrtalja.
Godine 1225. herceg Bela napao je Omišane i pobjedio ih je. Već 1226. Kačići su se obavezali da će se ostaviti gusarenje kako bi ponovno stekli milost pape. Uskoro su počeli novi sukobi s obližnjim gradovima. Splićani su sklopili mir s omiškim knezom Stjepanom. Ako bi Omišani prekršili taj mir morali bi platiti odštetu Splićanima. Kada su Trogirani saznali za taj mir sukobili su se sa Splićanima jer su bili ljutiti što je taj mir sklopljen bez njihovog znanja. Napokon su se 1239. Splićani i Trogirani ponovno udružili u borbi protiv Kačića i Omišana. Sinovi kneza Malduka Kačića, Pribislav i Osor, nisu se držali uvjeta ugovora i napali su Brač i Hvar. Zbog toga događaja 1240. Splićani su krenuli na Omiš i napali su ga. Omiš je bio jako dobro utvrđen sa sve četiri strane tako da Splićani nisu uspjeli u svom pothvatu. Shvativši da ne mogu osvojiti Omiš Splićani su skupili mornaricu od 1200 mornara i krenuli su na Brač, gdje je stolovao Osor. Osor je bio ranjen i zarobljen, a Omišani su predali Splićanima šest velikih i nekoliko manjih brodova. Ponovno su se obavezali da će se ostaviti gusarenja. Budući da su Omišani zaista mirovali u tom periodu, kralj Bela IV 1258. godine, „plemiće Omiške, na ime kneza Osora, Radoša i čitavu općinu” prima u svoju milost.
Krajem 13. stoljeća Hrvatskom južno od Gvozda vladali su Pavao, Juraj i Mladen Šubić. Omišani su se borili za svoj opstanak i ponovno su se primili gusarenja. Ban Pavao Šubić uništio je Kačiće i tako najavio polagani završetak omiške gusarske epopeje.
Ban Pavao Šubić došao je u sukob s Mlečanima jer su i oni htjeli osvojiti Omiš kao važno uporište na Jadranu. Godine 1290. sklopio je mir s Mlečanima i obavezao se je da ih iduće tri godine Omišani neće uznemiravati. Ovaj mir morali su potvrditi gradovi Trogir, Split i Šibenik i s 20 000 dukata jamčiti da će se taj mir poštovati. Ovaj ugovor definitivno je označio kraj knezova Kačića koji su dva stoljeća bili strah i trepet na Jadranskom moru. Međutim, gusar su i dalje kršili odredbe tog sporazuma i gusarili po Jadranu ugrožavajući ne samo susjedne otoke nego i obalu južne Italije. U strahu od njihovih napada Mlečanima se 1323. predaju Trogir i Šibenik, a nakon četiri godine i Split. Ipak, to nije bila ni sjena starog omiškog gusarenja. Nakon što je 1409. Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici Omiš je još neko vrijeme ostao izvan mletačko dohvata ali već 1444. i ovo staro gusarko gnijezdo dolazi pod mletačku vlast. Tome je u jednu ruku pridonijela i navala Turaka koja se već polako počela nadzirati u Bosni.
Nada Klaić u djelu Historijska uloga Neretvanske kneževine u stoljetnoj borbi za Jadran (1970.) tvrdi da su zbog jačanje Venecije Kačići odlučili povući svoje sjedište na kopno jer su otoci postali nesigurni. Makarska, kao bitno središte gusarskih akcija je također napuštena. Zahvaljujući svom strateškom položaju Omiš postaje centar gusarenja. Omiški gusar su imali i posebne brodove naziva „sagittae“ (strijele). Ta vrsta brodova malo je poznata u povijesti pomorstava i brodogradnje. Iz crteža ugraviranih u zidove crkve Sv. Luke nedaleko od Donjeg Humca na otoku Braču (koji se nalazio u sastavu Neretvanske kneževine) može se zaključiti da su sagitte bili mali ali brzi brodovi s 15-ak veslačkih klupa. Pramac je obično završavao u obliku šiljastog kljuna. Sagitte su imale plitki gaz koji je bio idealan za hidrometeorološke uvjete omiškog akvatorija. Posebno je zanimljiv način na koji su omiški gusari hvatali svoje neprijatelje. Jače neprijatelje gusari nikada nisu napadali na pučini već bi ih navukli pred sam grad Omiš koji je u to vrijeme bio opasan zidinama i iznimno dobro utvrđen. Tada bi se gusari naglo povukli u ušće Cetine. Na samom ušću nalazio se podmorski kameni zid zvan mostina. Na sredini tog zida nalazio se maleni prolaz prilagođen samo brodovima plitkog gaza tj. sagittama. Gusari bi prošli kroz taj prolaz, a ostali brodovi bi se nasukali i postali bi laki plijen za gusare. I danas u Omišu, pod Cetinom, postoje ostaci tog zida.
Jedno od pitanja koje se postavlja je i to u čemu se sastojala moć Neretvanske kneževine, a posebno grada Omiša. Smatra se da su gusari svoju snagu temeljili na strateškom polažaju i gospodarskoj politici. Gusarsko blago stoljećima je bilo oslonac vlasti. U kasnom srednjem vijeku kada ostala gusarska uporišta, poput Makarske, gube svoju moć, Omiš još uvijek vlada Jadranom zahvaljujući svom strateškom položaju. Od velike važnosti za gusare bile su i omiške zidine i utvrde. Kao što smo i prije spomenuli, Omiš je godinama bio neosvojiv. Kula Peovica (Mirabella[1]) služila je i kao svjetionik. U gornjem dijelu imala je kupolu i otvor gdje se palila vatra i tako su slali signale u Brački kanal. Druga iznimno važna utvrda bila je Fortica[2]. Nalazi se na samom vrhu omiške Dinare. S Fortice se pruža pogled na cijeli Omiš te na otoke Brač, Hvar i Šoltu. Tvrđava je služila kao i neka vrsta skloništa u slučaju da grad bude osvojen. Bila je iznimno važna zbog svog strateškog položaja. S Fortice s mogao kontrolirati cijeli morski kanal od Splita do Makarske.
Gusarenje je svakako ostavilo neizbrisiv trag u povijesti Omiša i teško će se ukloniti gusarski pečet s imena ovoga grada. Zbog toga su Omišani godinama bili na zlu glasu, pogotovo u Mletačkoj Republici. Čak i nekoliko stoljeća poslije prestanka gusarenja (1774.) mletački putopisac Alberto Fortis smatrao je da mora obraniti čast Omišana pred mletačkim čitateljima. Tako on u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji) opravdava Omišane i ističe njihovu gostoljubivost, srdačnost i izniman položaj grada.
„Omiš je bio gusarko gnijezdo u toku stoljeća mača i krvi kada su prilike davale narodima svjetovna obilježja i kada su ih lako mogle od čovječnosti dovesti do zvjerstva. Tok rijeke skriven među hridinama i teškoća progonjenja kroz njezino ušće zapriječeno opasnim pješčanim sprudovima morali su Omišane žestoko dovoditi u napast u doba bezvlađa i kada su bili podanici ili saveznici Neretljanima, te još poslije kada su živjeli pod hercegom sv. Save. U naše su se vrijeme posve promijenili; i pogriješio je pisac o ilirskim stvarima kada ih je ljuto ukorio da su nasljednici opake ćudi svojih predaka. Ovaj pisac[3], inače dostojan poštovanja, čini se da je protiv običaja svoga staleža bio naumio rasrditi cijelo jedno pučanstvo. On je osim toga nagomilao tolike i tako strahovite greške u malo redaka da mu se ne mogu oprostiti. A da se čitatelji ne bi slijepo pouzdavali u ovoga slavna i učena čovjeka, kojemu su na zlo pomagali njegovi dopisnici iz Dalmacije, vjerujem da je umjesno istaknuti neke netočnosti (...) U Omišu su mi mnogi iskazali znake srdačnog gostoljublja, a napose grof Pietro Caralipeo kojega treba osobito spomenuti zbog čestita običaja i plemenita ponašanja.“
Na ovaj način Alberto Fortis želio je izbrisati gusarsku stigmu i zao glas na kojem su bili Omišani čak četiri stoljeća nakon posljednje gusarske bitke.
U hrvatskoj kulturi, Omiš isto tako nosi epitet gusarskog grada. Omiški gusari su se svakako proslavili i nakon izlaska knjige Alojza Majetića Omiški gusari. U ovom povijesnom romanu Majetić obuhvaća brojne događaje i osobe iz omiške gusarske povijesti od 1180. do 1226. i prikazuje borbe za očuvanje časti, djedovine i samostalnosti koje su vodili hrvatsko pleme Kačići protiv Bizanta i Mlečana.
