Svjetionici
duje:
Pošto več "plovimo", potrebni su nam i svjetionici. Možda nam oni ponekad pokažu pravi put!?
SVJETIONIK,
pomorsko čuvano svjetlo (izvor svjetla), koje pomorcima služi za noćnu i dnevnu orijentaciju na moru, jer ima i dnevnu oznaku i noćni signal. Sastavni je dio pomorske rasvjete koja se dijeli na čuvana i nečuvana svjetla, odnosno na prilazna (svjetionici u užem smislu) kursna i lučka svjetla.
Mišljenje o tome, da li se čovjek za orijentaciju na moru prije služio vatrom ili zidanom oznakom, podijeljena su. Autori, koji su uvjereni da su to bile oznake, naglašavaju da je noćna plovidba vještina kasnijeg doba. Iako bi bilo nelogično tvrditi suprotno, ipak iz više razloga ne bi mogli zidane oznake prihvatiti kao prve objekte pomorske signalizacije. Dok se plovidba odvijala samo danju i na vidiku obale, zidane oznake pomorcima nisu bile ni potrebne. Oni su vrlo dobro poznavali obalu uz koju su svakodnevno plovili. Lakše i s veće udaljenosti mogli su uočiti i raspoznati brežuljak i vrh brda, nego tu relativno sitnu građevinu. Noću, kada zbog manjka, ili danju zbog ograničene vidljivosti, nisu mogli vidjeti obrise obale ili brda, morali su se orijentirati prema nečemu drugom da bi se mogli vratiti u luku iz koje su isplovili, a to su mogli biti samo vatra i dim. Stoga je vjerojatno da je vatra služila za orijentaciju na moru prije bilo kojih drugih oznaka i objekata. Prvi spomen o postojanju svjetionika jest zapis o čuvenom svjetioniku Pharosu, koji je sagradio u ←3. st. Sostrat iz Knida, prijatelj Aleksandar Velikog, na grbenastom očičiću Pharosu pred ulazom u današnju egipatsku luku Aleksandriju. U 8.st. svjetionik je bio srušen, poslije je obnovljen i pretvoren u đamiju. Vjeruje se sa je bio inspiracija za gradnju minareta na što ukazuje i porijeklo arapske riječi minaret, koji znači “mjesto na kojem gori vatra” Zbog izuzetno lijepe gradnje, savršenosti oblika ta 70m (po nekima 135 i 180m) visoka višekatna građevina ubrajala se u sedam svjetskih čuda starog vijeka. Upravo zbog toga, a i zbog poznatih povijesnih činjenica o plovidbi Feničana i Grka te drugih naroda, teško je vjerovati da baš taj svjetionik, po kojem je i do danas u romanskim jezicima za svjetionik ostalo ime “far”, i prvi građeni svjetionik u svijetu, kako se to u mnogim knjigama iznosi. Poznato je da su Feničani i Grci, nekolko stolječa prije gradnje čuvenog Pharosa, plovili, ne samo po cijelom Mediteranu, več i izvan njega. Grci su u ←4 st. gradili naseobine na istočnoj strani Jadrana. Najistaknutije bile su Issa i Pharos. U tim su naseobinama gradili svjetionike.
duje:
Razvoj svjetlosnog signala
Prvi izvor sjetlosnog signala kod otvorene vatre bilo je drvo, koje već polovicom 16.st., zbog nepouzdanog plamena, zamjenjuje ugljenom. Ugljen koji je izgarao u željeznim košarama na vrhu kula, iako je bio posebne kvalitete koja je davala visok plamen a malo pepela, zhtjevao je brojnu posadu pa se zbog toga zamjenjuje praktičnijim izvorom svjetlosti tj. biljnim i mineralnim uljima. Otvorene vatre izložene stalnom utjecaju atmosfere gase se za svake olujne noći, zbog čega nisu ni mogle biti pouzdane niti funkcionalne. Da bi ih se zaštitilo, natkrivaju se i ograđuju. Ni to nije donjelo znatnija poboljšanja u pogledu pouzdanosti a niti u pogledu dometa. Stakla kojima su se vatre ograđivale, brzo čađe, zbog čaga se ionako mali domet još više smanjuje. Ulja se zamjenjuju lojanicama. Postoje dokumenti koji govore da su se lojanice na svjetioniku North Shieldsu upotrebljavale već 1540. godine. U početku je svjetlo svjetionika činila samo jedna lojanica, zatim dvije, tri i više. Na svjetioniku Eddystone garjele su 24 lojanice postavljene na dva željezna obruča. Domet svjetla, i pored tolikog broja lojanica, ostaje i dalje skroman i nedovoljan. U vedroj noći nije bio veči od 3NM. Razlog je bio u malom plamenu I rijetkom gorjenju svih lojanica, koje su se morale često potkresivati.
Prve uljne svjetilke bile su otvorene posude napunjene uljem na kojem je plivao samo jedan stijenj. Postepeno, svjetilke se usavršavaju i imaju po dva stijenja u metalnim cijevčicama iza kojih se postavlja zrcalo, u početku ravno, poslije sferično.
(JLZ, Zagreb)
-24 lojanice na svjetioniku Edystone
-uljene svjetilke sa cilindrima i zrcalima grupirane za četri bljeska
-C uljena sjetilka sa zrcalom
-D dvostruka uljena svjetilka sa zrcalom
-E uljena svjetiljka sa cilindrom i paraboličnim zrcalom
duje:
Izvori svjetlosti:
od ulja, plina do struje
Sa postavljanjem ogledala (ravnih i sferičnih) nije se mnogo povečao domet svjetionika. Znatnije se je napredovalo kada je Agrand 1782. izumio svjetiljku sa staklenim cilindrom i s više stijenja postavljenih u koncentrične krugove, s boljom ventilacijom i s prisutnošču zraka u plamenu. Takve svjetiljke imale su jači i bistriji plamen, a kada su bile postavljene u fokus posrebrenog bakrenog paraboličnog reflektora ( zrcala), kojeg je izumio Teueler, davale su i jači domet. Domet se svjetla povečao kada se za jedno svjetlo počelo upotrebljavati više svjetiljki. Prvi svjetionik sa više svjetiljaka (Agrandovih) postavljenih u fokusu bio je svjetionik Cordouan. Svjetilke su bile postavljene na konstrukciji koja se okretala s pomoću okretnog stroja., pa je Cordouan i prvi svjetionok na svijetu s okretnim strojem i rotirajućim svjetlom ugrađenim već 1790. Nedostatak Teuelerovih reflektora, koji su zbog skidanja čišćenjem posrebrene obloge gubili dosta svjetla, otklonio je francuski inžinjer A. Fresnel svojim izumom optičkog aparata. Fresnel je mjesto refleksije s reflektora (ogledala) iskoristio lom (refrakciju) svjetlosnih zraka u staklenim lećama, čime je postigao znatno veći domet.
Prvi optički aparat bio je ugrađen na Cordouanu 1823. Da bi se postigao maksimalni domet, izvor svjetla morao je biti u fokusu leće. Upotrebom više agrandovih svjetiljaka, koje su činile jedno svjetlo, to se nije moglo postići. Petrolejske svjetiljke su zamjenjene plinskim s Auerovim mrežicama. Mrežice od 30mm nisu davale dovoljno svjetla, zamjenjene su većim od 50mm, koje uz veći tlak I potrošak plina daju veće domete. Upotreba plina koji nastaje gorenjem uglena, prvi put je upotrebljen na svjetioniku “Savudrija” 1818. Zbog nepraktičnosti plin je zamjenjen petrolejskim parama 1898. godine. Nova poboljšanaj donio je disudirani acetilen, koji je još jače žario mrežicu.
Najveći napredak u pomorskoj rasvjeti donjela je upotreba električnih svjetiljki. Postignut je veći intenzitet i domet svjetlosti, kao i veća ekonomičnost, mogučnost uvođenja daljinske kontrole, ugradbe uređaja sa zvučnim, radarskim i radio-električnim signalima, te mogučnost rada u kombinaciji s disu-plinom. Prvi svjetionik s električnom svjetiljkom bio je Dungeness već 1862.
-"Cordouan", izvor svjetla ulje i prvi put rotirajuče svjetlo
-"Savudrija" prvi put na svijetu izvor svjetla - plin
-"Dungeness" prvi put na svijetu izvor svjetla el. struja (istosmjerna)
duje:
Optika svjetionika
Upotrebom sfričnih i paraboličnih zrcala i metalnih reflektora postiže se bolja iskorištenost svjetla. Još se više svjetlosti usmjerava prema moru i pravcu u kojem se svjetlo moralo vidjeti. iako je sfrični reflektor bio u upotrebi več 1532, a parabolični 1790. , znatniji uspjeh u sakupljanju svjetlosti postignut je tek 1823. godine kad ja A. Fresnel izumio dioptričku leću (panel). Poznavajući svojstva plankonveksne leće, da se svjetlosne zrake koje u nju ulaze iz izvora svjetla smještenog u njenom žarištu dva puta lome, kod ulaza iz izvora svjetla I izlaza te da lom ovisi o obliku površine i debljine leće, Fresnel je ravnu plohu plankonveksne leće stepeničasto izrezao. Zatim je istu leću izrezao u onoliko prstenova koliko je prethodno napravio stepenica u njoj. Tako je dobio malu plankonveksnu leću i nekoliko pankonveksnih prstenova. Izrezane dijelove kocentrično je postavio na jednu ravnu plohu, međusobno ih sljepio i učvrstio metalnim okvirima. Unutrašnje profile je izravnao i tako je ponovo dobio unutrašnju ravnu plohu. Dok je prednja odn. vanjska, ostala stepeničasta Takva leća sve svjetlosne zrake koje padaju na njenu unutrašnju plohu usmjerava prema horizontu. Da bi iskoristio i one zrake što su iz svjetiljke izlazile visoko prema gore ili nisko prema dolje, iznad i ispod leće postavio je prstenasta zrcalca. Poslije je ta zrcalca zamjenio staklenim obručima prozmatičnog oblika (katadioptričkim elementima). Iako su nova dostignuća u izradbi svjetiljki eleiminiral obvezu postavljanja skupih i teških optičkih aparata, koja su uvijek bila vezana uz rizik i teškoće, modificirane leće još uvijek se nalaze na mnogim svjetionicima i ostalim svjetlima pomorske rasvjete.
duje:
Karakteristika svjetla svjetionika
Karakteristike vsvjetla su njegove specifičnosti po kojima ga pomorac, kada ga noću ugleda, mora lako prepoznati. Te specifičnosti su boja, ritam ,tzv. karakter svjetlosnog signala i dometa svjetla.
Prva svjetla su bila stalna svjetla bijele boje. Označavanje sve večeg broja opasnosti na plovnom putu, širenjem električne rasvjete na obali i upotrebom sve jačih svjetala ribarica, takva svjetla postaju nefunkcionalna, pa se uvode ritmička i obojena, uz bijelu boju, koja je i nadalje najzastupljenija, zbog postizanja večeg dometa, danas se u pomorskoj rasvjeti još upotrebljava crvena, zelena i žuta boja svjetla.
Po IALA (Intrnational asociation of lighthouse authories) balisažnom sistenu crvenu i zelenu boju imaju balisažne lateralne oznake kojima se označavaju strane kanala, uskih prolaza i ulaza u luke, dok sve ostale oznake imajo svjetlo bijele boje, osim “posebnih” oznaka koje imaju svjetlo žute boje.
Pod pojmom “karakter svjetlosnog signala” porazumijeva se odnos između trajnja svjetla i trejanja tame, ili promjene njegove jačine, jer svjetlo može svjetliti jednakomjerno, u bljeskovima, može biti isprekidano tamom a može svjetliti stalnim svjetlom koje se u pravilnim razmacima mijenja u relativno jače bljeskove. Stalna svjetla bijele boje, koja su se lako mogla zamijeniti s ribarskim i svjetlima na kopnu, več početkom 20. st. nastojala su se eliminirati iz pomorske rasvjete. Danas stalna svjetla označavaju gatove i pristine u lukama, a i ona su uglavnom obojana (crvena, zelena). Sva ostala su ritmočka. Kod svjetala na bljeskove, bljeskovi nasmiju biti odviše kratki. Vrlo kratki bljesak svjetlosti nije pogodan za snimanje, posebno kod valova, kada puše jak vjetar i kada je svjetlo dosta udaljeno od broda. Kratki bljeskovi osim toga, imaju I manji domet.
U pomorskoj rasvjeti postoje još sektorska svjetla, svjetla smjera i svjetla pokritog smjera.
-sektorska svjetla u raznim sektorima pokazuju različitu boju, obično crvenu koja prekriva dio horizontal u kojem se nalaze opasnosti za plovidbu, a nisu označene vlastitim svjetlom.
-svjetla smjera (direkcijska svjetla) osvjetljavaju uski sektor i označavaju jedan plovidbeni pravac
-svjetla pokritog smjera su dva svjetla iste boje i postavljena na odgovarajučem razmaku tako da je uvjek stražnje svjetlo iznad prednjeg. Postavljaju se tamo gdje se zbog opasnosti mora strogo držati pravac.
Danas se za označavanje pravca plovidbe upotrebljavaju takve svjetlosne aparature u kojih jedan izvor svjetla daje tri obojena sektora: središnji bijeli, desni zeleni i lijevi crveni. Sektori omogučavaju lako držanje pravca i lako uočavanje izlaženja iz tog pravca.
(JLZ, Zagreb)
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page