Jučer je u Splitu u 96. godini preminuo dr. Živko Gatin, prvi fotoreporter Slobodne Dalmacije.
Prenjeti ćemo intervju iz 2013. godine ;
1.webp (44.63 KB - downloaded 27 times.)
On je bio taj 001 ratnog 17. lipnja 1943. godine kad je Slobodna Dalmacija uz pojatu na Mosoru skupljala prvu svoju dicu. Pa su fotografskim negativom kao pupčanom vrpcom ostali povezani svih ovih sedamdeset godina, premda su im se putevi razilazili i tisućama kilometara.
Dr. Živko Gatin (90), nakon što je upisan kao prvi fotoreporter “Slobodne” i osnivač fotoslužbe, završio je studij agronomije u Moskvi, doktorsku disertaciju pripremao je u Sibiru, pa se vratio doma oplodivši najveći dalmatinski poljoprivredni projekt svih vremena - dolinu Neretve.
Ali jedno je uvijek bilo isto, nije se odrekao novina koje je stvarao. O svemu ovome nije imao pojma 1939. godine kad mu je otac kao šesnaestogodišnjem učeniku Realne gimnazije u Splitu darovao prvi fotoaparat, marke “Plaubel-Makinetta”. To je bila manja varijanta “Plaubel-Makine”, kojim je mladi Živko snimao u koloru, godinu dana poslije, nakon promocije “Agfacolor” filma u foyeru kazališta. Listamo prastare kolore iz Splitskog polja, s planinarenja, jedrenja, prijatelje, obitelj, mala dalmatinska mista... Moram presjeći jer bismo mogli do sutra.
Onda, kako ste stigli u partizane?- Već u gimnaziji u gradu okupiranom od fašista priključio sam se SKOJ-u, ali sam odlučio u partizane otići kad maturiram. Do tada smo pisali parole po Splitu, raspačavali političku literaturu, pomagali pokret u šumi. Toga dana, za obidom, došao je po mene čovjek i zazviždio ispred kuće, a živjeli smo u Kukuljevićevoj, danas Tršćanskoj.
Ostavio sam po pjata, a doma nikome ništa nisam rekao i krenuo za njin, držali smo rastojanje od jedno pedeset metara. Kad smo stigli u Stinice, jedan Vranjičanin pomalo je doveslao do nas, dao je i meni tunju, ka fol da lovimo ribu i doveslali smo pored Barbarinca. Tamo me dočekao treći, prošli smo kroz vinograd i krenuli uzbrdo uz staru klišku cestu. U jednoj borovini dočekale su me dvije mlikarice Solinjanke i odvele me do Blaca ispod Kozjaka.
Pa to ste cijeli dan putovali?- Nije bilo drugoga puta jer su Talijani razvukli tri reda žice od Žnjana do Solina i sve kontrolirali. U Blace me dočekao Drago Gizdić, član Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. Pita me: “Koji si ti? Ko ti je otac?” Kažem: “Gatin, od Ive sin.” Odmah je znao: “Otkad su to buržujska dica počela dolazit u partizane?!” A ovo je bilo...
Moj otac je radio za američki Standard Oil Company, bio je zastupnik za motorna ulja. Može se reći da je to bio posao iz snova, mada je puno putovao, četiri auta je promijeno do rata, sva mu je dala firma, a on bi ih otplaćivao od putnih troškova.
Drago Gizdić je bio cementni radnik u Majdanu i vođa sindikata, poznavao mi je oca jer je prodavao tamo ulja... Moja obitelj nije prijateljski gledala na Talijane još od Prvoga rata i nakon okupacije i terora za mene nije bilo dvojbe da ću otić u borbu. S Gizdićem sam nastavio do Moseća i otada smo bili veliki prijatelji, sve dok nije umro.
A kako ste javili doma gdje ste?- Rodica Jagoda Kovačić im je došla reći kad sam već bio u Moseću. To je bilo dogovoreno.
I tamo su vam dali pušku i fotoaparat?
- Ovako je bilo: kad smo stigli u Muć, priključio sam se Mosećkom odredu čiji je komandant bio Solinjanin Duje Bašić. Ali baš tada je Mirko Marasović, isto član Pokrajinskog komiteta, tražio koga će obučiti za rad na ciklostilu za štampavanje letaka. Tada smo počeli tiskati “Naš glasnik”, čiji je glavni urednik bio novinar Eli Finci, koji je kao Židov došao iz Sarajeva. Predložili su mi, ali ja san htio pušku. Marasović mi je rekao: “Ti vridiš, dok štampaš letke i novine, ka četiri puške!”
Kad ste počeli slikavat?- Sobom sam ponio “Plaubel- makinjetu” i odmah sam fotografira mada još nije bilo mogućnosti da se štampaju i fotografije. Ubrzo nam se pridružio Agitprop Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju, kojega su Nijemci potjerali iz Livna. To je bilo na Mosoru, u polju, niže Sitnog Gornjeg. Tada je odlučeno napraviti list, nazvali smo ga Slobodna Dalmacija, jer je nastala na slobodnom teritoriju.
Tko joj je dao ime?- Drug Marinko, a to je bio ratni pseudonim Miloša Žanka, isto člana Pokrajinskog komiteta, a kasnije ministra kulture NR Hrvatske.
Kako ste baš vi dobili novinarsku iskaznicu broj 001?- To je bilo kad je pala Italija, u oslobođenom Splitu, gdje se prvi put tiskala “Slobodna” u rotaciji bivšeg “Popolo di Spalato”. A odgovor na vaše pitanje - ne sjećam se, voljeli su me u toj prvoj redakciji, kao što novinari obično vole fotoreportere...
Gdje ste razvijali fotografije?- U početku, imao sam laboratorij u Klis-Kosi, u kući Subašića, gdje je bilo letrike.
Kad ste osnovali fotosekciju?- Najprije sam bio sam, a broj je povećan uz suglasnost prvoga glavnog urednika Šerifa Šehovića, koji je također bija sarajevski novinar. Snimali smo i arhivirali fotografije za dane kad dobijemo pravu štampariju. Išli smo svugdje, evo pri ruci mi je naš fotoalbum s Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, pogledajte, ovo je Tito, do njega je Churchillov sin Randolph, a ovo je Staljinov predstavnik Saharov.
Drugi fotoreporter kojeg sam angažirao bio je Slavko Zalar, splitski fotograf, a našao sam ga u Vrlici. On je tamo čuvao stražu pri štabu IV. operativne zone. Tražio sam od načelnika štaba Maksa Baće da ga pošalje k nama, a on nije htio, posvadili smo se, skoro potukli, ali mi ga je dao. On je bio broj dva. Sljedeći je Jure Ruljančić koji je imao poznati fotoatelier u Marulićevoj ulici.
On se priključio u Splitu kad je pala Italija. U “Slobodnoj” su ga držali kao slagara. I njega sam jedva izborio. Do kraja rata bilo nas je šestorica. Jedan od tih je bio student Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Vidović. Dok su fotoreporteri bili s vojskom na terenu, netko je morao brinuti o fotoarhivi. Nije bilo kao danas, neprijatelj je mogao padobranima ili brodovima načiniti desant svaki čas i sve bi nestalo kao što se dogodilo s fotoarhivom Vrhovnog štaba u Drvaru prilikom napada Nijemaca.
Kad su prvi put otisnute fotografije?- Poslije Splita, “Slobodna” je prešla preko Svilaje i Dinare pa je izlazila u Livnu. Kad su Nijemci osvojili Livno, prešli smo na Hvar. S Hvara smo preselili na Vis jer su se u Sućurju iskrcali Nijemci, ubrzo su zauzeli sva naseljena mjesta na Hvaru.
Prva “Slobodna” s našim fotografijama izašla je kad smo bili na Visu, a novina se radila na tiskarskom stroju koji smo Jure Kaštelan i ja donijeli iz pustinje Blaca na Braču. Cinkografija se, a to je izrada cinčanih klišeja prenošenjem slike na cinčane ili bakrene ploče, radila u oslobođenom Bariju. Onda bi se tamo izradila ploča s fotografijom i slala nazad.
Koliko je partizanskom pokretu bilo bitno ono što ste vi radili?- Jako bitno. U novinama i lecima objavljivani su razlozi zbog kojih je borba protiv fašista i nacista opravdana, pozivalo se na uključivanje u antifašistički pokret. Reakcije su bile odlične, “Slobodna” se raspačavala na oslobođenom i okupiranom području po pravilu “kad pročitaš, šalji dalje”. Za širenje i čitanje antifašističke propagande kod Talijana je kazna bila zatvor, a kod Nijemaca strijeljanje. Pa ipak su je ljudi čitali i nosili na sve strane.
Održavali ste i izložbe?- Izložba fotografija uvijek se održavala pod naslovom “Narod Dalmacije u borbi za oslobođenje”. Prva je bila na Visu u veljači 1944. godine. Zatim smo je premjestili na Lastovo, koje je bilo ničija zemlja. Iskrcali smo se s dva trabakula u Ublima i izložbu postavili u lastovskoj školi. Sljedeća je bila u Drvaru na II. kongresu Omladine Jugoslavije. Slike smo nosili u ruksacima pješke preko Ravnih kotara do Drvara.
Na putu do Drvara bio je s nama američki novinar Walter Bernstine, koji je isto pomagao nositi ruksake sa slikama. Dalje smo izložbu postavili u oslobođenom Hvaru na kongresu narodnooslobodilačkih odbora Dalmacije. Sljedeća je bila već na splitskim Prokurativama, u dvorani poviše kina, u Šibeniku i u Beogradu. U Beogradu smo dočekali kraj rata.
Ubrzo ste rasformirani?- Ustvari, premješteni u Zagreb. Naime, na traženje Vicka Krstulovića, kad je postao član Vlade NR Hrvatske, Fotosekcija “Slobodne” postala je pri Propagandnom odjelu Sabora Fotocentar Hrvatske - FCH, sa sjedištem na Preradovićevu trgu. Postali smo agencija! A priključeni su i članovi Pavelićeve promidžbe. Bio sam šef i bilo mi je neugodno jer sam kao fotografski amater postao nadređeni slavnim fotografima poput Milana Pavića. No, imao sam ambicije i u drugom smjeru. U Zagrebu su se počeli otvarati fakulteti, zatražio sam otpust i upisao agronomiju.
A tko je ostao u “Slobodnoj”?- Stvarala se nova fotoslužba, čini mi se da je prvi došao Danilo Kabić, koji je također prije držao fotoradnju u Splitu.
A vi za Sovjetski Sojuz...- Godinu dana sam studirao u Zagrebu, a onda se otvorila mogućnost da 700 jugoslavenskih studenata ode u SSSR. Odmah sam znao šta hoću - upisati voćarstvo na čuvenom Univerzitetu Mičurinsk, koji je ime dobio po velikom ruskom voćaru-selekcioneru Ivanu Vladimiroviču Mičurinu. Taj je fakultet bio 400 kilometara južno od Moskve. Ostao sam dvije godine tamo...
A onda je došao Informbiro?- Tako je. Jugoslavija i SSSR zahladnjeli su odnose, studenti su se vraćali doma, a ja sam bio toliko infišan u kvalitetan studij i agronomiju da san htio svakako ostat. Javio sam se u ambasadu, a sekretar Salko Fejić se zadere: “Mrš u Jugoslaviju, odma!”
Ništa, javio sam se u Ministarstvo višeg obrazovanja SSSR-a, rekao da bih nastavio studij. Sutradan su me obavijestili da mogu, ali u Moskvi, na Timirijazenskoj akademiji i umjesto jugoslavenske dobio san rusku stipendiju! Imao sam odlične ocjene, nisam se dirao u politiku i ne mogu reć da mi je bilo loše. Ljeti bismo išli na imanje fakulteta koje je bilo savršeno, a na zadnjoj godini praksu sam proveo pola godine na Altajskoj eksperimentalnoj stanici za voćarstvo u Sibiru.
U Sibir ste se zaljubili?- Diplomirao sam 1951. i nastanio se u Altajskoj pokrajini u gradu Barnaulu, gdje mi je mentor bio Mičurinov učenik, akademik Mihail Lisavenko.
Kakva je to hladnoća?- Moskva je za Barnaul Dalmacija! Zimi padnu temperature do -52, najčešće je bilo između -20 i -30, a ja sam svaki dan uru vrimena hodao na skijama kroz šumu. Ljeta su bila ugodna, znalo je zavrućiti kao u Splitu! A sve skupa bio je raj za izučavanje voćarstva.
Altajska voćarska stanica pretvorena je ubrzo u Institut sibirskog voćarstva. To je bilo na obali rijeke Ob, gdje sam držao i kaić. Obožavao san taj posao, nikad nisam bio na godišnjem odmoru, atmosfera na Institutu je bila vrlo znanstvena i prijateljska. Uvodio sam u kulturu sibirsku voćnu vrstu, koja se na ruskom zove “obljepiha”, latinski Hyppophae rhamnoides, koja sadrži ljekovito ulje, a jedna sorta nosi i moje ime!
Zaboravili ste na “Slobodnu”...- Nikad! Nakon smrti Staljina, mater mi je svakih deset dana slala pakete s deset Slobodnih Dalmacija unutra. Tako sam i u Sibiru čitao svoju novinu!
Jesu li vas zvali doma?- Mater Marija bila je tri miseca kod nas 1959. godine. Inače, u Moskvi mi se za vrijeme studija rodio sin Ivan, a još dvoje djece, Marija i Aljoša su Sibirijanci. Otac mi je samo slao pisma: “Vrati se pa ćemo razgovarat!” Vratio sam se 1964. godine, a prije toga na Institutu u Barnaulu su mi napravili veliku feštu, pravi pir. I kasnije sam odlazio tamo, zadnji puta prije deset godina.
A onda ste napravili revoluciju uz Neretvu?- Stanko Parmać, tadašnji direktor imanja u Opuzenu, PIK-a Neretva, tražio je način kako poljoprivredno pokrenuti taj kraj. On je zatekao samo dvjesto kvadrata pod mandarinama, koje su posađene još 1934. godine. Došao sam kad je bilo posađeno 20 hektara, a kad smo završili posao, bilo je dvije tisuće hektara pod mandarinama na imanju, i još više po privatnim parcelama. Valja reći i ovo; s kolegama iz Kombinata Neretva uvezli smo iz Gruzije, Japana i s Korzike mnoge sorte, rane, srednje i kasne, koje pokrivaju vremenski raspon od četiri mjeseca i omogućuju veliku proizvodnju.
Još malo “Slobodne”, koji su vam bili najdraži autori?- Dvojica mi odma padaju na pamet, Jug Grizelj i oni šta je pisa s putovanja...
Popadić?- Je, Momčilo Popadić.
Čitate na kompjuteru?- Sve radim na kompjuteru, imam ga od prošlog stoljeća...
Koje vam je razdoblje “Slobodne” najdraže?- Ratno. Bio sam mlad...
Nekoliko fotografija sa izložbe iz 2015. godine u Fotoklubu Split ;
Kao prvi fotoreporter 'Slobodne Dalmacije' s kolegama organizira izložbe pod nazivom 'Narod Dalmacije u borbi za oslobođenje'. Snima Tita u Jajcu, Drvaru i na Visu 1944. i portretira ga. Bilježi akcije svojih suboraca. Snima Tita s Randolphom Churchillom i Saharovim. Portretira američkog novinara Waltera Bernsteina, poznatog holivudskog filmskog i televizijskog scenarista i producenta, prvog novinara koji je intervjuirao Tita i s ratišta izvještavao za američki vojni tjednik 'Yank', a reportaže ilustrirao Gattinovim fotografijama.
2.jpg (207.1 KB. 1000x704 - viewed 45 times.)
Novinarska iskaznica Slobodne broj 1 dodijeljena je prvom fotoreporteru i osnivaču foto službe naših novina, Živku Gatinu. Potpisao ju je prvi glavni urednik SD-a, Šerif Šehović- Herceg.
3.jpg (238.62 KB. 1000x641 - viewed 61 times.)
Snimljeno za vrijeme talijanske okupacije Splita. Talijanska zastava vijori na zgradi Banovine, u pozadini je tvornica cementa 'Betizza'.
4.jpg (243.27 KB. 1000x649 - viewed 53 times.)
Djevojčice iz Bukovice, 1944. - prenosile su odjeću i hranu partizanima.
5.jpg (220.77 KB. 684x1000 - viewed 51 times.)
Bombaš, 1943. - najmlađi član partizanskog odreda na Mosoru.
6.jpg (297.81 KB. 719x1000 - viewed 45 times.)
Desant na Hvar, 1944. Partizanska kolona kod mjesta Milna na Hvaru prilikom akcije oslobađanja otoka.
7.jpg (339.08 KB. 1000x1000 - viewed 42 times.)
Susret s grupom stočara , pripadnika starosjedilačkog plemena Orjota, snimljen je u planinama Gornjeg Altaja, 1950. godine.
8.jpg (143.48 KB. 718x1000 - viewed 43 times.)
Najbolji prijatelji i suborci - Niko Babarović (gore), Aljoša Žanko (u sredini) i Jure Kaštelan (dolje), snimljeni u privremenoj redakciji Slobodne u kući kapetana Farolfija u Visu, 1944.
9.jpg (226.54 KB. 1000x657 - viewed 47 times.)
Zabava grupe prijatelja, planinara kod Lugarnice, planinske kućice na vrhu Mosora.
10.jpg (179.16 KB. 1000x638 - viewed 48 times.)
Titov govor na Visu, 1944. Na proslavi godišnjice Prve dalmatinske brigade Tito je za govornicom poručio 'Tuđe nećemo, svoje ne damo!'
11.jpg (203.79 KB. 1000x661 - viewed 54 times.)
Na putu za Brštanovo, prilaz Muću, 1943. Prilikom ofenzive talijanske vojske na Mosor, Agitprop Oblasnog komiteta se seli s Mosora u Brštanovo.
