PALUBA
March 29, 2024, 02:41:40 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Prilikom registracije lozinka mora da sadrži najmanje osam karaktera, od toga jedno veliko slovo, i bar jednu cifru, u protivnom registracija neće biti uspešna
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 ... 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 [25] 26 27 28   Go Down
  Print  
Author Topic: Prvi svetski rat u Sloveniji - fotografije.  (Read 155516 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #360 on: May 06, 2015, 06:05:14 am »

Vir: Hrvatska revija 2004.3

XI. bitka na Soči

Uz golemu artiljerijsku premoć Talijani su na početku XI. bitke forsirali Soču na više mjesta između Plava i Doblara, probili slabe obrambene linije i izbili na bezvodnu Banjšku zaravan, no ondje su (uzduž Lokovca) zaustavljeni. U obrani lijeve obale Soče između Kanala i Avča istaknuo se satnik Ivan Iskrić, Hrvat koji je za iznimne uspjehe odlikovan viteškim redom Marije Terezije. Ni prodor prema Tolminu nije uspio, a i napad 3. armije na Krasu je zaustavljen pod Grmadom (da bi Austrijanci — kao i u prošloj bitki — kratkom protuofenzivom vratili najveći dio izgubljenog prostora na Krasu). Uspješno je obranjen i ulaz u Vipavsku dolinu, ali izgubljeni su Vodice i Sv. Gora, pa je sjeverni oslonac obrane postao Sv. Gabrijel — brežuljak visok 652 m, tek nešto veći od Medvedgrada i nešto viši od Marjana! Na njega je Capello usmjerio sve raspoloživo ljudstvo i topništvo. Budući da je riječ o jednoj od najtragičnijih epizoda cijelog rata, bit će opisana malo podrobnije.

Napade na Sv. Gabrijel je 24. i 25. VIII. započela brigada Palermo. Uspješno joj se odupro mađarski pučki ustanak. Idućih dana su desetkovanu brigadu Palermo zamijenile brigade Messina i Avellino. One su iskrvarile pod ručnim bombama Dalmatinaca (II/22) kod sedla Dol i rafalima Štajeraca nešto više na obroncima brda. Pojavljuje se nova brigada — Forlí. U nekoliko sati obje su njezine hrabre regimente potpuno uništene i ostaci su žurno morali biti prebačeni u duboku pozadinu da ne bi poljuljali moral novih kandidata smrti.

Od 26. VIII. na brdu je stalno pet bataljuna: Štajerci iz 87. puka (Celje) i IX (štajerski) lovački bataljun. Noću je brdo sa svih strana obasjano reflektorima. Cestu od Solkana do sedla Dol Talijani su miniranjem i vrećama s pijeskom pretvorili u velik rov kojim neprekidno struje ljudi, životinje, topovi, oprema, ranjenici i mrtvaci... Austrijska zaprječna paljba takva je intenziteta da talijanske trupe velike gubitke trpe već na prilazima brdu. Talijani zauzvrat sve austrijske pristupne putove drže pod stalnom paljbom, tako da samo s najvećim teškoćama i gubitcima na brdo stižu austrougarska pojačanja, hrana, voda i streljivo. S hranom ima najmanje problema: od mase nepokopanih mrtvaca u stanju raspadanja širi se nepodnošljiv zadah koji ljudima oduzima svaku volju za jelom. Kaverne su prepune ranjenika jedne i druge strane, a sve te jadnike najviše muči žeđ.

Sv. Gabrijel je kao Moloh proždirao bataljune branitelja i napadača. U prvom tjednu Slovenci i Nijemci iz 87. reg. (Celje) prošli su takva iskušenja kao ni jedna druga austrougarska regimenta do tada. Kako bi se motivirali ljudi koji su upućivani na Sv. Gabrijel u sigurnu smrt, trebale su i iznimne kvalitete zapovjednika. Zbog toga je Borojević odlučio iz Tirola pozvati generala konjaništva, kneza Schönburg-Hartensteina, poznatog (i Hrvatima, s ruske fronte) kao vojskovođu koji uživa bezgranično povjerenje podređenih časnika i vojnika. On u noći na 29. VIII. preuzima zapovjedništvo nad cijelim sektorom. Neposrednom obranom Sv. Gabrijela sposobno rukovodi generalštabni pukovnik Vladimir Laxa, Hrvat, brigadir 18. brigade. Kad su poslije za uspješnu obranu Sv. Gabrijela odlikovani redom Marije Terezije (general komturskim, a brigadir viteškim križem), bilo je to ponajprije priznanje važnosti koju je za moral trupa imala njihova česta prisutnost u prvim borbenim redovima i izlaganje istim opasnostima kojima su se svakodnevno izlagali i obični vojnici.

Primjera junaštva nije manjkalo ni na drugoj strani. Na čelu svojih boraca na Sv. Gabrijelu junačka smrt je zatekla brigadnoga generala Tommasa Montija. Na Sv. Gori teško je ranjen generalmajor A. Cascino, ali budući da je htio ostati sa svojim vojnicima, odbio je prijevoz u bolnicu i umro na prvoj crti od gangrene. Za hrabrost pred neprijateljem odlikovane su cijele brigade: Tortona, Venezia, Livorno, Milano, Piceno i obje bersaljerske brigade 47. divizije.

Zadnjeg dana kolovoza pokazalo se nemogućim zadržati Veliki hrib i iduću istaknutu kotu (552) na grebenu prema vrhu. Nakon tjedan dana borbi od 87. puka ostalo je tako malo ljudi (sve skupa 185) da ih se nije isplatilo zamijeniti. Ostaju na brdu zajedno s lovcima i služe kao vodiči novim postrojbama, a te su iz svih pokrajina Monarhije: jedini kriterij je iskustvo u borbama na Krasu. Nakon Štajeraca dolaze Rusini (IV/20), Mađari i Slovaci (II/34), 2. (ljubljanski) puk brdskih strijelaca, 6. k. k. LS puk (Sudetski Nijemci), 25. k. k. LS puk (Moravska), 1. i 24. streljački puk (Beč), IV/57. (Poljaci), 50. puk (Mađari i Rumunji), III/69. (Mađari) i I/2. k. u. LS (Mađari), IV BH lovački bataljun...

Potkraj kolovoza carskom je odlukom Sočanska armija pretvorena u Armijsku skupinu Borojević s 1. sočanskom armijom na Krasu (GO Wenzel Wurm: ukupno devet i pol divizija) i 2. sočanskom armijom od Vipave do Krna (GO Johann Henriquez, sa šest divizija). Austrougarska zapovjedništva trenutačno nisu očekivala novi snažni napad na Sv. Gabrijel i on ih je zatekao u vrlo nezgodnom trenutku: noću od 3. na 4. rujna, dva puka 106. pučkoustaničke divizije (ukupno oko 2500 pušaka, nakon nedavnih velikih gubitaka uzduž crte Rohota popunjeni mladim i neiskusnim vojnicima) zamijenila su iscrpljene trupe iz sastava 57. div. U mrkloj noći našli su se na nepoznatom terenu, a ujutro su bili zahvaćeni talijanskim napadom. Talijani su ubrzo zauzeli rovove oko kote 552, a malo zatim i sam vrh! U zarobljeništvo je palo više od 1000 pučkih ustanika. U protunapadu je oko podneva oslobođen vrh, ali samo zakratko. Nove neprijateljske kolone uspinjale su se po zapadnim obroncima i počela je iznimno krvava borba prsa u prsa za svaki metar rova, za svaku kavernu. Vrh stalno prelazi iz ruke u ruku, a oba topništva zaprječnom paljbom zahvaćaju i neprijateljsko i svoje pješaštvo. Navečer divizionar podmaršal Hrozny javlja da se situacija malo popravila: ostatci 87. i 50. puka, nešto mađarskog i austrijskoga pučkog ustanka i ljubljanski brdski strijelci drže se na starim položajima nešto sjevernije od kote 526. Od te točke crta preko istočnih padina doseže sam vrh i spaja se s položajima 58. div. kod Kromberka. Siloviti se sukobi nastavljaju i 5. rujna. Kad su 7. IX. povučeni, od tri bataljuna ljubljanskih brdskih strijelaca ostalo je još samo 450 ljudi, od dva bataljuna 24. puka samo 164 puške, a IV/57. reduciran je na 30 ljudi!

Idući dan u borbu je morao ući i prvi pristigli puk 53. divizije (koji je upravo došao s ruskog bojišta); talijanski pokušaji nemaju uspjeha ni 7. rujna, a tada se Capello odlučuje za novu taktiku — neprekidno bombardiranje svim raspoloživim topovima i minobacačima, kako bi branitelje doveo do očaja i kapitulacije. Počinje trodnevna »vatrena opsada«: oko brda je nagomilano 700 talijanskih topova i brojni minobacači. Brdo je okruženo neprekidnim eksplozijama i višestrukim zidom plamena i rasprskavajućih granata, tako da nema mogućnosti dopreme hrane, vode, streljiva i pojačanja. Borci su stjerani u kaverne i zaklone, a vani su samo mrtve (u doslovnom smislu!) straže. U ta tri dana ispucano je oko 45 000 projektila većih kalibara. Sigurni da više nema preživjelih, Talijani 11. i 12. kreću na juriš. To su sada brigade Foggia i Girgenti. Užasno je bilo iznenađenje kad su se na njih bacili branitelji i u strahovitim borbama prsa u prsa odbacili ih, pa čak i nastavili progoniti niz brdo. Što se dogodilo?

Iako je s istočnoga bojišta stiglo nekoliko divizija, bilo je jasno da se na Sv. Gabrijel mogu uputiti samo provjereni i iskušani krški borci. Borojević odlučuje obranu povjeriti legendarnim braniteljima drugog »arkanđela« — Sv. Mihaela, 20. honvedskoj diviziji. Kako i ona ne bi beskorisno iskrvarila kao i tolike druge do tada, trebalo joj je pripremiti teren akcijom koja će uvjeriti Talijane u uzaludnost daljnjih pokušaja osvajanja Sv. Gabrijela. Ta je uloga dodijeljena jednoj od najslavnijih i najelitnijih postrojbi stare vojske: 14. gornjoaustrijskom puku »Ernst Ludwig, veliki vojvoda Hessena i na Rajni« (u literaturi najčešće samo »Hessen«). On je već od 8. rujna u pripremi na obroncima Sv. Danijela. Desetog — nakon što su Talijani opet jednom izbili na vrh — nema više čekanja, iako je Borojević htio da se napad pripremi jakom topničkom paljbom, a sve baterije 20. honvedske divizije još nisu stigle na položaje. Navečer toga dana se »Hessen« — podijeljen u manje skupine — počinje probijati kroz zaprječnu paljbu i kaos kamenjara na jugoistočnim obroncima Sv. Gabrijela. Noć, nepoznat teren i neprijateljsko topništvo omeli su vremenski plan i kad je 11. ujutro u 3.30 otvorena austrougarska topnička pripremna paljba, borci još nisu bili na položajima predviđenima za početak akcije. Skupina koja je trebala napasti kotu 552 morala je odgoditi napad za iduću noć. Druga je skupina uspješno zauzela talijanske položaje oko kote 468 na potezu od vrha prema Sv. Katarini, ali je bila izložena stalnim protunapadima i najtežoj topničkoj paljbi. Iduće je noći međutim napad desnokrilne (vršne) skupine uspio. Osvojena je kota 552 i cijeli vršni greben, a zarobljeno 600 Talijana i 12 strojnica. Napad je izveden upravo u trenutku kad su odredi brigade Foggia ojačani alpinima trebali sami krenuti u napad i rovovi su bili puni ljudi. Borbe su se velikom zagriženošću nastavile cijeli dan, no na kraju su Talijani priznali poraz. Posljednji napad odbijen je 13. rujna, a onda su se borbe postupno umirile. Samo 12. rujna »Hessen« je izgubio polovicu ljudstva, a kad je 14. rujna svoje položaje prepustio honvedima iz 20. divizije, imao je tek trećinu početnoga brojnog stanja! Sporadični napadi i gotovo neprekidno bombardiranje Sv. Gabrijela nastavili su se sve do 20. listopada. Uzornim organiziranjem obrane, suradnje topništva i pješaštva, gradnjom novih zaklona i kaverni, skrivenih pristupnih putova i prihvatnih položaja, ali ponajprije čestim kontaktima s postrojbama na prvim crtama i ratničkim iskustvom s Krasa brigadir 81. honvedske brigade, pukovnik Karl Kratochvil, zaslužan je da je Sv. Gabrijel obranjen, iako su od 12. rujna do 20. listopada na brdo jedan za drugim napadali 21 talijanski pješački i bersaljerski puk, a brdo danonoćno bilo izloženo snažnom topničkom bombardiranju. U tom je razdoblju izvedeno četrdesetak pojedinačnih i dva masovna pokušaja proboja; »topnička« kaverna je izgubljena, pa nakon dva dana ponovno vraćena. Dvadeseta honvedska divizija popunjavala se gradskim stanovništvom (Budimpešta, Székesfehérvár, Debrecin, Nagyvarád), za koje su talijanska zapovjedništva vjerovala da nije doraslo psihičkim i fizičkim naporima borbi na Krasu. Da su se prevarila, pokazuje ne samo iskazana izdržljivost nego i protunapadi, posebno onaj 2. listopada kad je zarobljeno 415 Talijana. Pukovniku Kratochvilu je za zasluge kao trećem istaknutom inspiratoru obrane Sv. Gabrijela bio dodijeljen viteški križ vojničkog reda Marije Terezije.

»Brdo smrti« (Monte della morte) branitelji su obranili uz golemu cijenu. Računa se da je od prvih napada u kolovozu 1916 (nakon pada Gorice) do kraja rujna 1917. na njemu poginulo ili ranjeno oko 56 000 vojnika iz svih pokrajina Monarhije. Talijanski gubitci bili su gotovo dvostruki, razmjerni upotrijebljenim snagama od oko 22 brigade. Umiralo se tragičnom monotonijom: tijekom tri kritična tjedna oko tisuću ljudi svakog dana, bez većih osciliranja. Ukupan broj poginulih (obje strane) na toj, jedva dva četvorna kilometra velikoj uzvisini bio je oko 40 0002 ljudi. Neprepoznatljivi posmrtni ostatci dobrog dijela njih i danas su razbacani među kamenjem i u tankom sloju zemlje na tom brdu smrti koje čak ne resi nikakav spomenik!

Sedmog dana XI. bitke (počela 17. kolovoza) povukle su se posljednje trupe 57. divizije sa Sv. Gore na Škabrijel, koji je time postao najvažnijim branikom ulaza u Vipavsku dolinu. Brdo brani 18. brigada, čiji je Laxa brigadir. Stalna topnička paljba s triju strana ometa dovršavanje obrambenih položaja (rad moguć samo noću). Neprijatelj je, koristeći se napuštenim rovovima, kavernama i tunelima, od sedla Dol mogao gotovo nezapaženo prići do zapreka pred austrougarskim položajima, koje razaraju i avionske bombe i na koje se puca projektilima punjenim bojnim otrovima. Od 26. kolovoza do 15. rujna dnevno je znalo biti i do 10 juriša Talijana. Napadalo je dvadesetak pukova, među njima i neki elitni. Najogorčenije su borbe za obje ključne kote: 646 i 526 (Vel. hrib). Na prvoj je 31. kolovoza izgubljen jedan rov, drugu je 4. rujna na kratko vrijeme zauzeo neprijatelj, ali je protunapadom istoga dana, pa zatim opet 11. i 12. rujna (uz pomoć 14. reg. »Hessen«) protjeran. Utrošak vlastitih snaga bio je strahovit: Laxi je u spomenutom razdoblju redom bilo podređeno ukupno 36 bataljuna. Glavni teret borbi podnijeli su herojski štajerski strijelci, 87. puk (Celje), IX. lovački bataljun (Graz) i mađarski PU bat. I/2. »Borbe za Sv. Gabrijel spominjat će se uvijek kad bude potrebno posebno istaknuti primjer nepopustljive i slavne obrane« (službeni izvještaj AOK-a od 11. IX. 1917). Duša te herojske obrane bio je Hrvat, pukovnik Vladimir Laxa.

Talijanski gubitci nadmašili su sve dotadašnje: identificiranih mrtvih bilo je 18 974 (a njima treba dodati i većinu od 35 187 nestalih), 89 173 ranjena i 18 000 zarobljenih. Jedanaesta sočanska bitka bila je najužasnija od svih i po uloženom i utrošenom materijalu na razini najstrašnijih bitki na zapadnoj fronti.
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #361 on: May 06, 2015, 06:06:25 am »

Vir: Hrvatska revija 2004.3

Epilog XI. bitke

Kao i nakon prijašnjih bitki, oba su protivnika svijetu objavila svoju pobjedu. Talijani su doista mogli pokazati stotinjak četvornih kilometara osvojenog bespuća, neke trofeje i zarobljenike, a Austrijanci su — isto tako s pravom — mogli upozoriti na još jedan obrambeni uspjeh. Talijanima unatoč stravičnim gubitcima nije uspjelo postići nikakav strateški uspjeh. Trst je bio jednako daleko kao i prije bitke, a moral vojske i pučanstva unatoč promidžbenim fanfarama sve slabiji. Obje bitke u 1917. progutale su gotovo 350 000 ljudi i to se nije dalo sakriti. Takvo »puštanje krvi« nije moglo ostati bez posljedica, tim više što je već i u prijašnjim bitkama dolazilo do izoliranih pokušaja pobuna. Od početka godine počeli su se smanjivati obroci hrane (dotad obilni i za moral Talijana jako bitni), ukidati kava i smanjivati novčana naknada koju su primale obitelji boraca. Osim toga Italija je doživjela visoku inflaciju i — bez obzira na uvoz hrane i sirovina — veći dio pučanstva (posebno na industrijskom sjeveru) patio je od oskudice. Nisu nevažni ni utjecaji ruskih revolucionarnih zbivanja. Nakon XI. bitke pobune su se intenzivirale. Brigada Catanzaro je tijekom bitke u nekoliko dana izgubila 3000 ljudi i njezina su se dva puka (141. i 142) pobunila. Slično je bilo i u brigadi Ravenna. Rezultat: 28 nasumice strijeljanih i 123 optužbe pred vojnim sudom. Vojni sud je tijekom rata izrekao 1006 smrtnih osuda (od kojih je 729 izvršeno), a od toga najviše između X. bitke i poraza kod Kobarida. Masovni nemiri u pozadini također su brutalno ugušeni u krvi. Od pobunjenih radnika iz industrijskih središta sjeverne Italije (Torino, Milano...) formirani su kažnjenički bataljuni i upućeni na srednji i sjeverni dio sočanske fronte (upravo na području proboja u XII. bitki!). Zahtjevi za što bržim završetkom rata izneseni su čak i u parlamentu. Talijanski narod bio je umoran od rata, a vojska demoralizirana, samo što to vodstvo nije uviđalo.

U oba generalštaba objektivnije su procjenjivali rezultate. Austrijanci su se nakon te bitke našli u kritičnoj situaciji: na Banjšicama su Talijani zadobili prostor na kojem su mogli dovesti do izražaja svoju sve veću brojčanu nadmoć, prostor koji za razliku od bojišnice oko Gorice i na Krasu praktički uopće nije bio utvrđen. Raspoložive snage i sredstva nisu ni omogućavali solidnije utvrđivanje u dogledno vrijeme. Nova talijanska ofenziva mogla se očekivati već u listopadu, a najkasnije u proljeće 1918. Bilo je jasno da će ona nastaviti ondje gdje je XI. bitka zastala — u smjeru Trnovske zaravni i zaleđa goričke fronte. Pretrpljeni gubitci od 110 000 ljudi (oko 10 000 palih, 45 000 ranjenih, 20 000 oboljelih i 30 000 nestalih, većinom zarobljenih) nisu se mogli nadoknaditi, a trebalo je bar pola godine proizvodnje da se dođe do minimalnih količina streljiva s kojim bi se mogao prihvatiti rizik nove obrambene bitke. Sv. Gabrijel, ugaoni kamen obrane, ovaj put je obranjen, ali je postalo jasno da će Talijani idući put na njega upraviti ne 700, nego 1700 cijevi i da će ga unatoč herojstvu branitelja zauzeti. Početkom rujna Capello je već počeo dovlačiti srednje i teško topništvo na Banjšicu, s ciljem da u lokalnim akcijama odlama kamen po kamen obrane i sruši Tolminski mostobran. Akcije sredinom rujna i početkom listopada jasno su pokazale da je inicijativa ostala u talijanskim rukama. Obrambeni uspjeh u XI. bitki očito je bio Pirova pobjeda. Tako su na stvari gledali u Postojni i Badenu.

U Udinama su već od 23. kolovoza sa sve većom zabrinutošću gledali na golem utrošak streljiva. Za XI. bitku pripremljeno je oko 3,5 milijuna projektila raznih kalibara, ali se minimum pričuva (za suzbijanje eventualne nove austrijske ofenzive iz Južnog Tirola) nije smio potrošiti. Dok su uspješne akcije na Banjšici stajale relativno malo ljudi (prosječni gubitci od oko 3000 po diviziji), na Krasu i na goričkoj bojišnici, a posebno oko Sv. Gabrijela cijele brigade su u nekoliko dana reducirane na nekoliko četa i za popunu je — iako je Italija za razliku od Austro-Ugarske raspolagala s dovoljnim resursima — bilo potrebno bar nekoliko mjeseci. Zbog toga je Cadorna 23. VIII. naredio obustavu ofenzive 3. armije na Krasu, a 29. VIII. i 2. armije posvuda, osim na goričkoj bojišnici.

Ofenziva koju je najavljivao prvo za 15. rujna, prebačena je na kraj rujna, a nakon 18. rujna bila je definitivno odgođena za iduću godinu. Zbog te su odluke saveznici Cadorni oduzeli većinu topova i haubica koje su mu bile posuđene tijekom ljeta.

Minski rat koji su protivnici 1917. vodili na Batognici (kraj Krna) kulminirao je u rujnu; da je završio uspješno za austrougarsku vojsku, a tragično za Talijane, zasluga je Hrvata, Osječanina Đure Hofmanna, pričuvnog opkoparskog natporučnika, koji je za svoju nevjerojatnu hrabrost, požrtvovnost, stručnost i odlike pravog vođe dobio viteški red Marije Terezije.
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #362 on: May 06, 2015, 06:07:44 am »

Vir: Hrvatska revija 2004.3

Bitka kod Kobarida

Kako je već rečeno, austrougarsko zapovjedništvo se nakon XI. bitke našlo u položaju u kojem više ne bi moglo podnijeti još jednu bitku iscrpljivanja. Stanje na istočnoj fronti nije bilo loše, ali unatoč progresivnom raspadanju ruske vojske još se nisu mogle povući znatnije snage na jugozapadno bojište. Na rumunjskom bojištu Nijemci su predlagali konačnu likvidaciju Moldavije (kamo su se povukli ostatci rumunjske vojske i vlada) kako bi ubrzali pad Rusije. S druge strane, saveznici su od Italije tražili da zadrži inicijativu, jer su francuske i britanske trupe na zapadnoj fronti bile praktički nesposobne za veće akcije do kraja godine. Cadorna se tomu odupirao (jamačno uviđajući da je u toj godini »potrošio« već previše ljudi), a saveznici su mu u znak protesta uzeli devedesetak topova koje je dobio na posudbu za dvije ljetne bitke. Austro-Ugarska je međutim morala očekivati nastavak talijanskih napada i postavljala se alternativa: protunapad ili povlačenje, koje bi uključilo i napuštanje Trsta (a time i Istre). Car Karlo zamolio je njemačkog cara za pomoć, ali indirektnu: da njemačke trupe zamijene austrougarske trupe (do 10 divizija) na ruskoj fronti i ustupe nešto teškog topništva s ljudstvom. Karlo je to opravdavao nepovoljnim moralnim učinkom koje bi njemačke trupe i zapovjedništvo imale na moral austrougarskih trupa, međutim očito je bila riječ o pitanjima prestiža (a i germanofobija nekih njegovih savjetnika i carice Zite imala je pritom znatnu ulogu). Nijemci su ubrzo uvidjeli ozbiljnost situacije i — polazeći od taktičkih pretpostavki koje je izradilo zapovjedništvo jugozapadne fronte (o kojima je obaviješten general Krafft von Dellmensingen, kojega je poslalo njemačko vrhovno zapovjedništvo na razgovore s Borojevićem) i u kojima je kao rok za koncentraciju predviđeno najviše šest tjedana — ponudili brži način: prebacivanje sedam elitnih divizija s jugoistočne i zapadne fronte i još nekih trupa iz pričuve vrhovnog zapovjedništva na sočansku frontu. Pregovorima su otklonjene formalno-prestižne zapreke i već je 8. rujna potpisan sporazum o vojnoj pomoći. Akcija je dobila tajni naziv »Oružana vjernost« (Waffentreue) i odmah je započelo dovlačenje trupa i materijala, logističko remek-djelo kojemu nema premca u vojnim operacijama I. svjetskog rata.

Kakav je zapravo bio austrougarski plan koji je postao osnova zajedničke akcije? Polazeći od nemogućnosti daljnjeg iscrpljivanja na Krasu i bilo kakva masovnog proboja na tom dijelu bojišta (sektor: Doblar — more), odlučni proboj se mora i može izvesti iz Tolminskog mostobrana i neprijatelja odbaciti bar do Čedada (Cividale), a u idealnim uvjetima i do rijeke Tilmenta (Tagliamento). Na poticaj generala Alfreda Kraußa i uz suglasnost šefa glavnog štaba novoformirane njemačko-austrijske 14. armije (već spomenutoga generalporučnika Konrada Kraffta von Dellmensingena; zapovjednik te armije bio je general pješaštva Otto von Below) u plan je uključen i proboj iz Bovške kotline, kojim su se sa sjevera trebale odsjeći talijanske snage na Polovniku i Krnskom masivu i zatvoriti kliješta kod Kobarida. Za slučaj uspješnog proboja svim su korpusima naznačeni pravci koji bi konvergirali na prijelaze preko srednjeg Tilmenta: Humin (Gemona) — Osoppo — Cornino — Pinzano — Dignano — Codroipo (Pti. d. Delizia). Sočanske armije trebale su ofenzivnim akcijama onemogućiti prebacivanje pojačanja iz zone 3. u zonu 2. talijanske armije (na koju je trebao biti usmjeren napad 14. armije).

Najveća slabost tog plana bila je u njegovoj pesimističkoj procjeni uspjeha. Kad je uspjeh nadmašio sva očekivanja i ofenziva dosegnula Piave, vodstvo nije imalo pravoga novog cilja, pa je i zbog toga propuštena prigoda da se raširi mali mostobran na donjem toku Piavea (kod San Bartolomea), odnosno dovoljno jakim snagama napadne Grappa. Treba međutim reći i da su Nijemci vremenski uvjetovali »posudbu« svojih trupa, pa iako je ona produžena do kraja godine, nesigurnost je utjecala na strateško planiranje. Na opseg i trajanje njemačkog angažmana najviše je utjecala ofenziva u Flandriji, u kojoj su Britanci uz goleme vlastite gubitke ipak potiskivali Nijemce. Ta je opasnost prestala tek polovicom listopada.

Bez obzira na tajnost priprema, Talijani su saznali za planiranu ofenzivu, ali nisu povjerovali da bi se neki profesionalac odlučio za takvu akciju u poodmaklo godišnje doba. Napad je počeo 24. X. intenzivnim topničkim bombardiranjem, pri čemu je obilno korištena kemijska municija za koju Talijani nisu imali maske. Glavni cilj topništva bili su štabovi, komunikacije i neprijateljsko topništvo. Dramatična je novost bila široka primjena jurišnih trupa umjesto masovnog napada pješaštvom: proboj je uspio na cijeloj liniji i saveznici su (uz relativno vrlo male gubitke) već četvrtog dana izbili na rub Furlanske nizine. Talijanska 2. armija je razbijena, a ostatci su se povlačili u panici. Sočanske armije počinju napredovati 26. X, 28. X. su zauzete Udine, a potkraj mjeseca saveznici su izbili na Tilment u punoj širini. Rijeka je forsirana 2. XI (Bošnjaci!) i progon nastavljen prema zapadu. Prethodnice savezničkih trupa stižu na obalu Piavea 9. XI. Navečer 10. XI. zauzet je i Belluno, a toga i idućeg dana na Piave izbijaju i trupe obje sočanske armije. S mostovima se događa isto što i na Tilmentu: neki lete u zrak i prije nego su se sve talijanske trupe povukle, a na kraju ni jedan ne ostaje čitav. Neke su postrojbe u žaru progona odmah htjele pregaziti rijeku (koja je u donjem toku mirna i ima dosta gazova), ali otpor s druge strane bio je dosta žestok i nastao je dojam da su za organiziran prijelaz potrebni solidna topnička priprema i pionirski materijal.

Conradova ofenziva u Južnom Tirolu počinje 10. XI, ali sa samo 6 divizija. Cilj je visoravan Sette Comuni, kako bi se spriječio promet kanjonom Brente i sišlo u Venetsku ravnicu. Uz teške napore i gubitke trupe se probijaju do Gallia, ali ih talijanski protunapad odbacuje gotovo na početne položaje. No prodor na istok uspijeva: pregazivši utvrđenu zonu Enega i Primolana, Conradove trupe dočekuju Kraußove u Feltreu.

U vezi s nastavkom ofenzive preko Piavea, već tijekom rata, a posebno poslije, postoje brojne kontroverzije. One su razumljive jer je propuštenom šansom za još teži poraz Talijana i vrlo vjerojatan separatni mir, koji bi Italija morala sklopiti da su austrijsko-njemačke trupe prodrle do Adigea i Poa, propala zadnja mogućnost da se Monarhija spasi. Službeno stajalište AOK-Baden bio je da za prijelaz preko rijeke u tom trenutku, sredinom studenoga, nije bilo ni ljudi (odmorenih), ni materijala (pontonskoga), ni dosta topništva i streljiva. Nije naime bilo dovoljno prijeći rijeku — trebalo je nastaviti progon. Kao razlozi navode se i velika udaljenost od opskrbnih baza (što je za municiju svakako istina), još neosposobljene cestovne i željezničke linije prema novoj fronti, utvrđena desna obala Piavea, krajnji umor trupa itd. Sve je to istina, ali ne smije se zaboraviti moralni čimbenik koji je u dotadašnjem tijeku kampanje imao glavnu ulogu i progoniteljima višestruko nadomjestio topništvo i streljivo.

Iako su Talijani Conradovim trupama na južnom rubu visoravni Sette Comuni pružili iznenađujuće jak otpor, pa ih čak i odbacili, nemoguće je da bi se do 10. pa ni do 15. studenoga Talijani toliko oporavili i ponovno naoružali (ostali su gotovo bez topništva) da bi se mogli uspješno suprotstaviti odlučnoj ofenzivi u ravnici. Ni zapadni saveznici nisu do kraja mjeseca bili ni organizacijski ni brojčano sposobni za intervenciju.

U žaru borbe i progona uspostavljena su tri mostobrana na donjem toku Piavea: jedan u samoj delti (nadomak lagunama kod Venecije), jedan kod Zenzona i jedan kod San Bartolomea i Fagarea, samo 12 km od Trevisa. Prva dva mostobrana su poslije dobrovoljno ispražnjena (močvare, bolesti, nemogućnost izgradnje zaklona), a trupe iz sjevernog dijela (dva bataljuna 92. puka) su se, ostavljene bez potpore i opskrbe, morale predati. Pri razbijanju tog mostobrana (kod Molino della Sega) Talijani su u boj morali poslati maloljetnike (godište 1899) jer drugih trupa nije bilo!

Umjesto energičnog (a ne metodičnog) prodora preko Piavea na širokoj fronti, koristeći se tada još prisutnim njemačkim trupama, krenulo se u besmisleni napad preko masiva Grappe sa sjevera prema jugu (po punoj širini!). Pokušaj proboja kroz kanjon Brente propao je, Conrad se bez pojačanja nije uspio probiti na jug, a kad se 16. studenoga jedna četa ujutro probila preko Mte. Prassolana i tada još potpuno praznog Mte. Pertica do pod vrh Grappe (ondje su samo slabi talijanski odredi radili na kopanju rovova), bataljun je (iscrpljen i prorijeđen, izložen bočnoj paljbi s Col’ dell Orso) četu pozvao natrag. Kad je brigadir nakon nekoliko sati dao naredbu za ponovni napad (ovaj put s većim snagama), bilo je već prekasno: Pertica i Col Buratto bili su zaposjednuti, otpor prejak i šansa zauvijek propuštena. Preventivno utvrđivanje Grappe počelo je već 1916 (vjerojatno pod dojmom južnotirolske ofenzive u svibnju te godine) i najveća je usluga koju je Cadorna napravio talijanskom narodu u cijeloj svojoj karijeri i zbog koje su mu oproštene mnoge pogreške. U vrijeme XII. bitke crta obrane na južnom rubu masiva već je uglavnom bila dovršena i oslanjala se ponajprije na moćno naoružanu podzemnu tvrđavu na samom vrhu Grappe, s dobrom cestom od Bassana do vrha, vodovodom, električnom centralom, vojarnama itd. Kavernirane baterije u više kilometara dugoj podzemnoj galeriji (srednji i teški kalibri) pokrivale su cijeli masiv, a Austrijanci su u idućih godinu dana uspjeli do prvih položaja dovući samo nešto brdskog topništva (zbog nedostatka putova). Talijani su bili raspoređeni na sve (rijetke i poznate) pristupne putove i imali su golemu prednost u obrani. Austrougarska pojačanja redovito bi bila desetkovana već pri dolasku do položaja. Najveći je propust AOK — Baden što se o stupnju utvrđenosti i obrambenoj moći Talijana na Grappi nije znalo ništa i što su ljudi slani u besmislene i bezizgledne napade. Trupe dvojne monarhije ipak su do kraja prosinca 1917. postigle nemoguće: probile su se do posljednjih talijanskih položaja pred silaskom u ravnicu, ali s takvim gubitcima da o nastavku operacija nije moglo biti ni govora. Vrh Grappe nije bilo moguće zauzeti, a dva najkraća pravca, preko Mte. Asolone i Mte. Tomba, zapriječili su Talijani i Francuzi. Do kraja godine (a na visoravni Sette Comuni još i u siječnju 1918) vodile su se krvave bitke za pojedine strateške točke, ali do odluke nije došlo. Može se reći da je XII. bitka završila potkraj studenoga 1917. Jedan od znamenitih sudionika bitke bio je i natporučnik Erwin Rommel, koji je već tada pokazao majstorstvo u taktičkom vođenju trupa.

Rezultati su — bar na papiru — bili fenomenalni: 171 saveznički bataljun razbio je 238 talijanskih, pomaknuvši u petnaestak dana frontu za više od 120 km u dubinu neprijateljskog teritorija. Do dolaska na Piave Centralne su sile (prema talijanskim podatcima!) zarobile 293 943 talijanska vojnika, 97 topova velikog dometa, 1577 topova srednjeg i teškoga kalibra, 1462 poljska i brdska topa, 1732 minobacača, goleme količine prehrambenih i odjevnih artikala, 73 000 konja i mazgi, 1600 automobila, 390 km poljskih željeznica (s 32 lokomotive i 370 vagona), oko 120 bolnica (s punim skladištima sanitetskog materijala); mrtvih i ranjenih bilo je oko 40 000, dezertera i raspršenih oko 400 000, zaplijenjeno je oko 3000 strojnica, nepregledne gomile streljiva, zaprežnih vozila i stoke za prehranu. Austrijsko-njemački gubitci iznosili su od 24. listopada do početka prosinca oko 67 000 ljudi, od kojih 12 do 14 tisuća mrtvih. Proboj kod Kobarida među najuspješnijim je operacijama u vojnoj povijesti.

Na samome početku rata s Italijom, Austro-Ugarska je dobrovoljno napustila 2240 km2 državnog teritorija da bi obranu oslonila na prirodno jake prepreke (brda, rijeke). Talijani su u 27 mjeseci ratovanja osvojili još 335 km2 (uz cijenu od 1900 poginulih za svaki četvorni kilometar!), da bi onda u XII. bitki u nepuna dva tjedna izgubili sve osvojeno i još 12 000 km2 (njih su Austrijanci i Nijemci »platili« s po jednim poginulim za svaki četvorni kilometar, a održanje tog osvojenog prostora je do 1. XI. 1918. tražilo još po 4 poginula, uključujući i žrtve u ljetnoj ofenzivi na Piaveu).

Fronta je znatno skraćena i — uzimajući u obzir mase koje će se uskoro početi vraćati iz ruskog zarobljeništva — kad već nije nastavljeno s ofenzivom na zapad, mogao se uz ispravnu taktiku (obrana po dubini, a ne u prvoj crti) bez suvišnih gubitaka čekati kraj rata, jer su veliki osvojeni dijelovi talijanskog teritorija bili dobar adut za mirovne pregovore. No, sudbonosne su se pogreške nastavile: suluda istodobna ofenziva na Piaveu, Grappi i visoravni Sette Comuni (15. lipnja 1918) završila je debaklom i od tada počinje rapidno raspadanje Monarhije — ponajprije na unutrašnjoj (političkoj i gospodarskoj) fronti. Na Grappi su u idućih godinu dana krvarile obje države kao što su krvarile i na Krasu, samo što su ondje Talijani branili domovinu, a to je dizalo njihov moral. Zadnja linija pred ravnicom bit će održana uz cijenu od gotovo 50 000 talijanskih života, a i Austrijanci će svoje položaje (s Venetskom ravnicom nadohvat ruke) održati krajnjom požrtvovnošću, hrabrošću i izdržljivošću očajnika sve do zadnjeg dana rata (isto tako uz neopisive gubitke i tek nešto manje žrtve).

Tako je Austro-Ugarska sredinom studenoga 1917. zapravo proigrala pobjedu. Time ne želim reći da su Austrijanci u slučaju prodora preko Piavea mogli okupirati cijelu Italiju. Za to nije bilo dovoljno snaga. Međutim, izbijanje na Addige i Pad vjerojatno bi prisililo Italiju na kapitulaciju i separatni mir i sudbina rata je (za nas) mogla postati drukčija. Zašto se Centralne sile nisu odlučile na nastavak progona preko Piavea? Nijemci su ga zagovarali (njima je čak i odgovaralo na toj fronti vezati što više Antantinih snaga), iako nisu vjerovali u odluku na talijanskom ratištu. Mnogi niži austrougarski zapovjednici bili su bezrezervno za, ali čini se da su prevladali oportunizam i bezvoljnost u AOK-Baden, strah pred uspjehom (posebno ako bi ga izborili Nijemci) i rivalstvo među zapovjedništvima austrougarskih armija. Račune su svojim životima i krvlju platili vojnici iz svih pokrajina Monarhije, a nakon rata i narodi koje su porobili »pobjednici«.
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #363 on: May 06, 2015, 07:05:38 am »

Borojević,

slike sa: http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=990.0


* 28-Boroevic_1917-2.jpg (157.79 KB, 801x589 - viewed 186 times.)

* 7-Pobjednik_na_Soci.jpg (287.83 KB, 1190x967 - viewed 224 times.)
« Last Edit: May 06, 2015, 07:18:36 am by duje » Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #364 on: May 06, 2015, 07:05:41 am »

Italijani


* Italijani.jpg (44.99 KB, 600x385 - viewed 175 times.)

* Italijani, najveći njihov top.jpg (49.47 KB, 610x419 - viewed 182 times.)
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #365 on: May 31, 2015, 06:05:48 am »

Dvije fotografije iz Kobarida


* 123-KOBARID_-_1915.jpg (75.15 KB, 620x417 - viewed 160 times.)

* 123-KOBARID_PO.jpg (119.61 KB, 620x445 - viewed 159 times.)
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #366 on: July 28, 2015, 12:05:48 pm »

Ruski premjer Dimitrij Medvedjev posjetio rusku kapelu koja je izgrađena ispod prijelaza Vršič. Kapela je postavljena u spomen na ruske zarobljenike (I.svj. rat), koji su poginuli u snježnoj lavini (mart 1915).

Vir: "Obramba" SLO
http://www.obramba.com/
28/07/2015

Prijateljstva med Rusijo in Slovenijo ne pogojujejo sprotne razmere

OBISK PREMIERJA RUSIJE V SLOVENIJI

Ruski ministrski predsednik Dimitrij Medvedjev je med spominsko svečanostjo, posvečeno spominu na ruske ujetnike, ki so umrli pod prelazom Vršič med prvo svetovno vojno, je izjavil, da prijateljstvo med Rusijo in Slovenijo ni pogojevano z s sprotnimi razmerami, temveč je dokaz posebnih odnosov med dvema narodoma, poroča Ruska Rec.

„Dejstvo, da na slovesnosti sodelujejo Slovenci in Rusi govori o nadaljevanju prijateljstva in izjemne tradicije ohranjanja spominov, ki je dokaz posebnih odnosov med našima narodoma,“ je poudaril Medvedjev.“ Želim vam odprto povedati, da mi to izjemno cenimo. Politiki in vsi ljudje, ki sprejemajo odločitve v naših dveh državah, moramo storiti vse, za bi to prijateljstvo nadaljevali, ker tako želijo ljudje.“

Po mnenju ruskega premiera se je rusko-slovensko sodelovanje v zadnjih letih okrepilo, to sodelovanje pa po njegovih besedah ni odvisno od okoliščin. Spomnil je še, da je še na številne pomembne datume v letošnjem in prihodnjem letu.

„Tako smo pred nedavnim obeležili 70-letnico zmage nad fašizmom in spominjamo se prispevka obeh narodov v tem boju, naslednje leto bomo obeležili 100-letnico Ruske kapele pod Vršičem, ki je poimenovana po enem največjih ruskih apostolov knezom Vladimirom.“

„Globoko sem hvaležen vsem našim slovenskim prijateljem, voditeljem države, članom društva prijateljstva Slovenija-Rusija, drugim družbenim in veteranskim organizacijam, prebivalcem Kranjske Gore, vsem slovenskim ljudem za iskreno spoštovanje, ki ga izkazujete spominu na ruske vojake. Tiste vojake, ki so našli svoje zadnje zatočišče v slovenski zemlji. Hvala vam, ker ohranjate najboljše izročilo našega prijateljstva,“ je izjavil Medvedjev.

Po njegovem mnenju je dejstvo, da je kapela sto let po teh dogodkih ostala mesto zbiranja ljudi, dokazuje iskrena čustva in vzajemne simpatije prednikov, ki so še vedno živijo v ljudeh obeh držav.

„V zadnjih sto letih so se na tem ozemlju menjale države, politični režimi, socialni sistemi …, Ruska kapela pa je ostala in še vedno stoji,“ ugotavlja ruski premier in dodaja: „To pa je mogoče zahvaljujoč pobudi in dobri volji nekaj generacij Slovencev, prebivalcev Kranjske Gore, ki so bdeli nad tem spomenikom.“

Po prireditvi se je Medvedjev zadržal v pogovoru z zbranimi ljudmi, med njimi so bili tako ruski izseljenci kot Rusi, ki so prišli pod Vršič iz različnih delov države, da bi se poklonili sonarodnjakom.

Pripravil: B. Knific, vir: Ruska Rec, foto: You Tube


* Medvedjev-govor-Ruska-kapelica-Vrsic-642x336.jpg (51.32 KB, 642x336 - viewed 155 times.)

* 800px-Russian_chapel_on_Vršič_pass.JPG (132.13 KB, 800x600 - viewed 147 times.)
« Last Edit: July 28, 2015, 12:10:54 pm by duje » Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #367 on: August 19, 2015, 03:50:46 pm »

Na današnji dan 19.08.1917. godine počela je XI bitka na Soči.


* 294e50c0dbc45804559870d6b684e05c.jpg (142.32 KB, 780x505 - viewed 149 times.)

* 8ca9e4d06596aebd285aa83e5f440450.jpg (79.71 KB, 900x607 - viewed 166 times.)

* 2e5470180026b82b48b08682947be0b0.jpg (247.84 KB, 900x696 - viewed 188 times.)
Logged
jadran2
Stručni saradnik - istorija RM
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 13 147



« Reply #368 on: August 19, 2015, 06:01:29 pm »

Ruska kapelica - sve strane su na fotografiji.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* ruska_kapelica_arhiv1a.jpg (117.17 KB, 462x600 - viewed 169 times.)
Logged
jadran2
Stručni saradnik - istorija RM
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 13 147



« Reply #369 on: September 08, 2015, 08:03:45 pm »

U toku je X bitka na Soci; Car Karlo u obilasku.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* 17.5.1917..JPG (217.19 KB, 1315x754 - viewed 162 times.)
Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #370 on: April 03, 2016, 03:27:21 pm »

Bošnjačke elitne jedinice i prva dzamija u Sloveniji, Log pod Mangartom !914-1918

Logged
duje
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 876



« Reply #371 on: August 19, 2016, 05:14:17 am »

Vir: "Večernji list" Vojna povijest   Zagreb
http://www.vecernji.hr/
18.08.2016.

Talijani pokreću jedanaestu krvavu bitku na Soči

Za 11. pokušaj, Cadorna je poslao 51 diviziju i 5 200 topova na svog neprijatelja - Austrijance. Talijansko napredovanje je uistinu bilo impresivno, odbacili su austrougarsku vojsku na svim diejlovima bojišta, a na sjeveru je talijanska vojska najviše napredovala - 2. armija koju je vodio Luigi Capello.
 
Talijani pokreću jedanaestu krvavu bitku na Soči
 
Na današnji dan 1917. godine talijanska vojska pokreće 11. bitku protiv austrougarskih postrojbi na rijeci Soči, blizu talijanske granice s Austro-Ugarskom, piše History.com.

Talijansko bojište je zbog svog brdovitog reljefa bilo najmanje pogodno za osvajanje u Prvome svjetskom ratu. Međutim, od 1915. godine talijanska vojska je pokrenula više od deset napada na austrougarske položaje. Iako su često imali puno više vojnika od neprijatelja, Talijani nisu uspjeli napredovati. Linija je bila od rijeke Soče do istočnog dijela današnje Slovenije. Nakon početnih uspjeha, bitka je prešla u mrtvu točku kao i na ostalim bojištima u Drugome svjetskom ratu. Talijanski šef stožera Luigi Cadorna nastavio je bacati svoje vojnike u vatru gdje je najvažnije bilo zaustaviti austrijsko napredovanje preko planina u Italiju.

Za 11. pokušaj, Cadorna je poslao 51 diviziju i 5 200 topova na svog neprijatelja - Austrijance. Talijansko napredovanje je uistinu bilo impresivno, odbacili su austrougarsku vojsku na svim dijelovima bojišta, a na sjeveru je talijanska vojska najviše napredovala - 2. armija koju je vodio Luigi Capello. Talijani su ukupno zauzeli pet planinskih vrhova uz 20 000 zarobljenika dok ofenziva nije usporila, a Austrijanci su posložili svoje linije. Talijanski napad je zaustavljen 12. rujna. Dvanaesta bitka za Soču, poznatija kao Bitka kod Kobarida krajem listopada 1917. godine bila je veliku uspjeh za Centralne Sile koje su tada skoro uspjele izbaciti Italiju iz rata. S velikom savezničkom pomoći, novi šef stožera Armando Diaz koji je zamijenio Cadornu, nastavio se boriti u Italiji. Do kraja Prvoga svjetskog rata, studenoga 1918. godine, pola od ukupnog broja talijanskih žrtava (300 000 od 600 000) se dogodilo upravo uz rijeku Soču.


* 1419c15fddf04e3234bb3a51f1fd76d6.jpg (247.84 KB, 900x696 - viewed 136 times.)

* 0aa3bb8619d6a1a8084c18c946d866d7.jpg (123.72 KB, 900x562 - viewed 132 times.)

* 8b2df031805245662880d2d67406d17f.jpg (98.59 KB, 780x505 - viewed 127 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #372 on: March 09, 2018, 04:14:24 pm »


Ne znam da li su bile ...


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



* soška fronta (3).jpg (679.38 KB, 2548x1432 - viewed 70 times.)

* soška fronta (1).jpg (630.46 KB, 2556x1436 - viewed 141 times.)
Logged
Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 69 456



« Reply #373 on: March 09, 2018, 04:16:28 pm »


Dve razglednice na temu ...


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* soška fronta (4).jpg (416.2 KB, 1200x773 - viewed 63 times.)

* soška fronta (5).jpg (402.08 KB, 1200x782 - viewed 74 times.)
Logged
PetarD95
mornar
*
Offline Offline

Posts: 14


« Reply #374 on: September 14, 2018, 08:39:40 pm »

Dobar dan dobri ljudi.
Znam da ovo nema veze sa fotografijama, ali ne znam više kome da se obratim..Ovde na ovom forumu sigurno postoje ljudi koji mogu da mi pomognu. Zato bih zamolio admine da mi dozvole ovaj post, bio bih vam zahvalan.
Moj navrdeda je ratovao u soči, imam podatak iz Austrougarske arhive i crvenog krsta da je ranjen 9. januara 1916 godine, tako je zavedeno u arhivi.
Istraživao sam dosta već godinama, možda bi mi neko bio od pomoći, značilo bi mi mnogo.. On je regrutovan u 23. domobransku pešadijsku pukovniju (k.k. 23. Landwehrinfanterieregiment Zara), kao konjovodac.
Čukundeda mi je poginuo u Sloveniji, nemam podatak dal je sahranjen u neku zajedničku grobnicu ili posebno, voleo bih da odem na to mesto kada bih saznao gde mu je grob. Možda neko od vas može da mi pomogne, s obzirom da je ranjen 9. januara 1916. godine (po mojim nekim istraživanjima između 4 i 5 sočke ofanzive). Ne znam na koji način je poginuo i na kojem groblju je sahranjen, ali ko je više informisaniji od mene zna više detalja sigurno zna gde je tih dana januara 1916 godine dejstvovala 23. domobranska pješadiska pukovnija, ili na kom mestu su sahranjeni borci njegove pukovnije ili bilo kakvu značajnu informaciju, molio bih vas..Stvarno mi mnogo znači.  Smiley Smiley
Logged
Pages:  1 ... 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 [25] 26 27 28   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.041 seconds with 23 queries.