Članak o ovom sistemu u dva dijela objavljen na stranici "
Hrvatski Vojnik" 2011 godine ,autor je Vladimir Superina ;
PZO zemaljski sustav NASAMS (I. dio)
Proteklog je desetljeća zemaljski PZO sustav NASAMS i njegove izvedenice osim uporabe u matičnoj zemlji proizvođaču našao svoje kupce u još devet drugih, uglavnom NATO zemalja postavši tako najprodavaniji zemaljski PZO sustav ne samo unutar Saveza već i šireSustav NASAMS zajednički je proizvod norveške tvrtke Konsberg i američke Rytheon koji se (ili će ubrzo) operativno rabi u Norveškoj, SAD-u, Grčkoj, Španjolskoj, Turskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Poljskoj, Finskoj i Čileu. Veliki komercijalni uspjeh ovog sustava prigoda je pobliže ga upoznati.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Povijest sustavaOsamdesetih godina prošlog stoljeća Norveška se suočila s velikim dvojbama oko protuzrakoplovnog sustava (PZO), posebno zemaljskog. Postojeće četiri vatrene jedinice PZO zemaljskog sustava Nike Hercules, raspoređene za obranu šireg područja glavnog grada Osla, bile su zastarjele te sa stajališta, tada, modernih ugroza neisplative za daljnju operativnu uporabu. Trebalo ih je zamijeniti novijim i djelotvornijim sustavima.
Premda noviji i djelotvorniji, sustav I-HAWK, također u uporabi u oružanim snagama Kraljevine Norveške, počeo je pokazivati nedostatke u novim uvjetima. Postao je nedovoljno djelotvoran protiv ciljeva na malim i iznimno malim visinama i nedovoljne brzine reagiranja na iznenadnu pojavu niskoletećih ciljeva. Premda je imao skromne mogućnosti istodobnog gađanja dvaju ciljeva koji lete na međusobno malim udaljenostima, nije bio sposoban suprotstaviti se masovnom naletu zrakoplova. Osim toga trebalo ga je učiniti mnogo manje osjetljivim na elektroničko ometanje protivnika koje se iznimno razvilo i primjenjivalo u svim sukobima. Kako je dio I-HAWK opreme bio razmjerno nov i uporabljiv još najmanje desetak godina, cijeli je sustav bilo nužno brzo poboljšati ili ga zamijeniti nekim drugim.
Uvidjevši to, Kraljevsko norveško ratno zrakoplovstvo je 1983. izradilo studiju o stanju i budućim PZO zahtjevima. Studija je bila osnova za pokretanje mnogih projekata poboljšanja ukupnog PZO sustava Norveške, ali i njegova boljeg uključivanja u jedinstven sustav PZO NATO zemalja. Jedan od programa bio je i znatno unapređenje mogućnosti šest I-HAWK paljbenih jedinica u triad- konfiguraciji, čega su se zajednički prihvatile norveška tvrtka Konsberg Defence & Aerospace i američka tvrtka Raytheon Company koje su početkom 1984. o tome potpisale sporazum. Studija o modernizaciji predviđala je dvije etape.
Prva je zamjena triju radara sustava I-HAWK (AN/MPQ-50 - motrilačkog radara, AN/MPQ-51 - radara za motrenje malih visina i AN/MPQ-51 - radarskog daljinomjera) jednim modernim, trodimenzionalnim radarom s elektroničkim skeniranjem. Izabran je, tada veoma moderan, radar AN/TPQ-36A tvrtke Raytheon.
Druga je etapa zamjena bitničkog nadzornog središta AN/TSW-8 i vodnog zapovjednog mjesta AN/MSW-11 jednim središtem za upravljanje paljbom tvrtke Konsberg.
Radar za osvjetljavanje cilja AN/MPQ-46, lanseri raketa M-192 i rakete MIM-23B ostale su netaknute, zapravo nisu se ni mogle mijenjati jer je raketa i dalje bila poluaktivno radarski samonavođena te joj je bio nužan radar za osvjetljavanje cilja. Projekt je dobio naziv NOAH - Norwegian Adapted HAWK. Projekt je bio zgotovljen do početka 1987. kada je modernizirana prva bitnica. Do sredine 1989. svih je šest bitnica bilo modernizirano na novu konfiguraciju, a zadržale su se u operativnoj uporabi gotovo do početka novog stoljeća. Ukupno je nabavljeno 25 radara AN/TPQ-36A i napravljeno 25 središta za upravljanje paljbom (FDC - Fire Direction Centre). Uspjeh ove modernizacije bio je osnova za nastavak rada koji će dovesti do stvaranja sustava NASAMS.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 2 : Središte za upravljanje paljbom postavljeno je na lako terensko vozilo
Naime, novi je sustav ujedinjavao jednake podsustave, FDC i AN/TPQ-36A s novim lanserima i raketama. Ideja je prihvaćena, pogotovo kada je za raketu izabrana AMRAAM. Stoga je početkom 1989. godine sklopljen novi ugovor sa zrakoplovstvom o razvoju sustava NASAMS. Novi je sustav zgotovljen do sredine 1993. kada je i isproban u gađanju ciljeva meta u Kaliforniji na poligonu San Nicolas Island u središtu za ispitivanje oružja za ratovanje u zraku Ratne mornarice SAD-a. Uspjeh je bio potpun, lansirane su četiri rakete od kojih dvije s istog lansera na poprilično udaljene ciljeve i sve su pogodile gađane ciljeve. Proizvodnja sustava NASAMS počela je 1992. godine, a prve su dvije paljbene jedinice dostavljene norveškom Kraljevskom ratnom zrakoplovstvu potkraj 1994. Te godine sklopljen je novi ugovor kojim su se sve bitnice NOAH sustava trebale pretvoriti u NASAMS bitnice zadržavajući FDC-ove i radare AN/TPQ-36A. Radeći na sustavu i prateći dostignuća, posebno u tvrtki partneru, Rayrheonu, već je potkraj 1996. bilo jasno da će ubrzo radar AN/TPQ-36A biti zamijenjen novijim radarom većih mogućnost, AN/TPQ-64 Sentinel, koji se upravo počeo uvoditi u PZO postrojbe KoV-a SAD-a. Nastali su uvjeti za razvoj sustava NASAMS II koji je stvoren na prijelazu tisućljeća uz prve dostave gotovih sustava u jesen 2003.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 3 : Unutrašnjost središta za upravljanje paljbom
Sustav je našao dvanaest kupaca u deset zemalja; oružane snage SAD rabe ovaj ili sustave s većinom istih podsustava u KoV-u, Ratnom zrakoplovstvu i Marinskom korpusu. Sustavom je čak bio branjen glavni grad SAD-a Washington tijekom druge inauguracije predsjednika George W. Busha za predsjednika SAD-a, u siječnju 2005.
Trenutačno se u tvornicama u Norveškoj i SAD-u proizvode sustavi za Finsku, a u proljeće prošle godine sklopljen je ugovor za prodaju sustava Čileu.
Sustav čini nekoliko podsustava: rakete AMRAAM-120, lanseri raketa, radar AN/TPQ-36A ili AN/TPQ-64 Sentinel kod inačice NASAMS II, FDC-a, agregat za napajanje podsustava, podsustav veza i vučnih/tovarnih vozila.
Raketa AIM-120 AMRAAMRaketa AIM-120 AMRAAM (Advanced Medium-Range Air-to-Air Missile) je raketa zrak-zrak srednjeg dometa, dometa većeg od vizualnih mogućnosti pilota zrakoplova koji ju lansira. U naoružanju je zamijenila stariju raketu AIM-7 Sparrow.
Potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća oružane snage SAD-a su odlučile zamijeniti tada već zastarjelu raketu srednjeg dometa Sparrow novijom koja će biti ne samo većeg dosega nego i radarski samonavođena tipa lansiraj i zaboravi. Naime, Sparrow je, kao poluaktivno radarski samonavođena raketa, zahtijevao da se gađani cilj neprekidno i stabilno osvjetljava s aviona koji ju je lansirao tijekom cijelog procesa gađanja. Premda je bilo pokušaja da se gađani avion osvjetljava s nekog drugog aviona, to nije prevladalo zbog brojnih tehničkih poteškoća kao i zbog potrebe za iznimnom koordinacijom posada obaju aviona. Za sve to vrijeme nije se mogao gađati drugi cilj, a avion koji je lansirao Sparrow raketu se morao nastaviti približavati gađanom zavionu čime se dovodio u opasnost da i na njega bude lansirana slična raketa, čak da bude uništen prije negoli završi proces gađanja s nekog drugog aviona.
Jednostavnije rješenje bila je konstrukcija nove rakete s radarom ugrađenim u nju, dakle, s potpunom autonomnošću rakete nakon njezina lansiranja. Kod postavljanja taktičko-tehničkih zahtjeva za novom raketom uvjetovano je da bude brža, manja i lakša od prethodnika Sparrow rakete, da ima poboljšane mogućnosti protiv niskoletećih ciljeva, da bude znatno otpornija na elektroničko ometanje protivnika, te da se znatno skrati vrijeme bavljenja pilota procesom gađanja kako bi se moglo istodobno gađati više ciljeva.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 4 : Radar AN-MPQ-64 Sentinel na položaju
Radovi na novoj raketi počeli su potkraj sedamdesetih godina, a u veljači 1984. lansiran je prvi prototip ove rakete s aviona F-16. No zbog raznih tehničkih, ali i političkih problema koji su se pojavljivali tijekom razvoja i koji su, jedan po jedan, uspješno rješavani, prvo nadzvučno uspješno lansiranje izvedeno je u rujnu 1987. Premda su prve predserijske dostave ove rakete počele 1988., njezina je operativna uporaba počela 1991. Valja uočiti da je ugovor za proizvodnju NASANS PZO sustava potpisan i prije negoli je AMRAAM raketa postala operativna. Do danas se ova raketa rabi sa 16 višenamjenskih aviona Zapadne proizvodnje (AV-8B Harrier II, BAE Sea Harrier, Eurofighter Typhoon, F-4 Phantom II, F-14 Tomcat, F-15 Eagle, F-15E Strike Eagle, F-16 Fighting Falcon, F/A-18 Hornet, F/A-18E7F Super Hornet, F-22 Raptor F-5S/T, Panavia Tornado ADV, JA 37 Viggen, JAS 39 Gripen, i HAL Tejas.) u 37 zemalja diljem svijeta, a proizvedeno je više od 12.000 komada ove rakete svih inačica. Tijekom ovog vremena, raketa je nekoliko puta modernizirana, pa danas postoje inačice A, B, C, C-4/5/6/7 i D. Pri svemu tome ona nije fizički povećavana te su sve inačice uporabljive s PZO sustava NASAMS.
Raketa AMRAAM je u zrakoplovnoj inačici imala prvu borbenu uporabu prosinca 1992. kada je njome jedan američki F-16D srušio irački MiG-25 koji je povrijedio južnu zonu zabrane letenja u Iraku. Do danas je ovim raketama srušeno ukupno devet aviona u raznim ratovima među kojima je već spomenuti MiG-25, MiG-23 šest MiG-29 i J-21 Jastreb koje su lansirane s aviona F-16, američkih i nizozemskog te američkog F-15.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Raketa AMRAAM ima masu 152 kg, od čega na bojnu glavu, rasprskavajuće-fragmentirajućeg tipa, otpada 22 kg, dužinu 3,66 m, raspon krila 0,53 m, promjer tijela 0,178 m, najveću brzinu leta 1020 metara/sekundi (4 maha) i raspoloživo preopterećenje do 40 gravitacija.
Njezin najveći doseg zavisi od niza čimbenika, primjerice brzine kretanja aviona s kojeg se lansira, brzine i visine cilja na koji se lansira, njegova manevriranja tijekom procesa gađanja, visinske razlike aviona s kojeg se lansira i onoga koji se gađa itd. pa se u raznoj literaturi spominje domet od 40 do čak 60 km kada se lansira s aviona. Svakako, lansirana sa zemlje može ostvariti znatno manji domet pa se spominje 20 do 30 km.
Aerodinamična shema rakete AMRAAM je standarnog tipa. To znači da su upravljajuće površine iza nosećih površina, zapravo noseće površine su približno na polovici dužine rakete, a upravljajuće sasvim na kraju rakete, u repu. U repu rakete je smješten i sustav za pomicanje upravljajućih površina, ali i prijamna antena veze podataka. Bojna je glava na sredini rakete u visini krila, zatim slijedi autopilot i računalo, radarski sklop, izvori napajanja, i u nosu rakete je servosustav pokretanja antene i radarska antena ispod prozračnog prednjeg aerodinamičkog konusa.
Najzanimljiviji je sustav vođenja rakete. Neposredno prije lansiranja rakete, dok je još na lanseru, avionskom ili zemaljskom, raketa prima podatke o cilju (pozicija u prostoru u odnosu na lanser, brzinu i smjer kretanja). Na temellju tih podataka u računalu rakete se proračunava buduća točka susreta rakete i cilja i raketa se usmjerava prema njoj. Ako, tijekom leta rakete, dođe do bitnije promjene parametara kretanja cilja, na raketu se šalju, jednokratno, novi relevantni podaci o cilju, a računalo proračunava novu buduću točku susreta rakete i cilja te se preusmjerava prema njoj. Osvježeni podaci o kretanju gađanog cilja mogu se na raketu slati više puta ili periodično tijekom leta rakete. Radar rakete uključuje se na izabranoj udaljenosti rakete do cilja, obično na daljini 10 do 20 km. Leteći u smjeru buduće točke susreta rakete i cilja, sa ili bez korekcija te točke tijekom leta, u trenutku uključenja radara cilj će biti radarski vidljiv i raketa će se nastaviti voditi prema cilju vlastitim radarom. Radar na raketi moderne je tehnologije, vrlo zaštićen na ometanje s antenom tipa antenske rešetke. Činjenica da radi vrlo kratko vrijeme, tijekom leta rakete, dodatno ga zaštićuje na ometanje. Računalo rakete ima mogućnost proračunavanja putanje rakete s uzdizanjem da bi se izbjegle geografske zapreke njezinu letu (up and over trajectory) te režim rada radara prema zemlji sa zaštitom od ometanja izazvanog zemaljskim smetnjama (all aspect, look down missile seeker). To joj omogućuje, ako se cilj vidi bilo kojim izvorom informacija o njemu, gađati i ciljeve koji lete u maski terena na vrlo malim visinama koji se ne mogu vidjeti s lansera.
Ovakvim izborom sustava vođenja ostvareni su svi postavljeni taktičko-tehnički zahtjevi za novu raketu. Štoviše, omogućeno je istodobno gađanje većeg broja ciljeva, međusobno znatno udaljenih, lansirajući rakete čak i s jednog lansera, jednu za drugom, u vrlo kratkim vremenskim razmacima.
