Organizacija paljbenih jedinicaKao što je vidljivo iz dosadašnjih opisa podsustava, sustav je vrlo modularno zamišljen i otvorene arhitekture pa je prilagodljiv raznim preinakama u skladu s prosudbama i potrebama nabavljača ili korisnika. Podrazumijeva se da tako modularno zamišljen može biti dograđivan i poboljšavan u nekoliko koraka.
U zemlji proizvođaču temeljna je paljbena jedinica bitnica i sastoji se od jednog središta za upravljanje paljbom, jednog motrilačko-akvizicijskog radara, jednog optoelektroničkog i IC sustava, tri lansera i jednog vozila za prijevoz pričuvnih raketa i pretovar na lanser.
Naravno da proizvođač ovakvu strukturu bitnice preporuča kupcima. No, tehnički gledano, na jedno je središte za upravljanje paljbom moguće povezati do dvanaest lansera. Umjesto više od četiri lansera zemlje korisnice ovog sustava obično na središte za upravljanje paljbom povezuju timove lakih prijenosnih sustava PZO kojima se ciljevi pokazuju pomoću odgovarajućih elektroničkih planšeta. Timova LPRS PZO može biti do devet (uz tri osnovna lansera), odnosno do osam ako je ovakva paljbena jedinica dio PZO bojne, dakle organizirana u širi sustav PZO-a.
Preporučenu bitnicu (bez LPRS PZO) čini 19 djelatnika od kojih je jedan časnik, šest su dočasnici, a ostalo vojnici. Održavanje sustava i njegova priprema za borbeni rad je na članovima bitnice, ali je sve ostalo održavanje na posebnoj postrojbi ili specijaliziranoj radionici.
Borbene i opće značajke sustavaNASAMS sustav iznimno je zanimljiv , ali i modularan, pa je stoga uporabljiv kako za zaštitu nepokretnih objekata zaštite tako i za zaštitu važnih grupacija oružanih snaga. Primjerice, Norveška ih rabi u zrakoplovstvu za zaštitu zrakoplovnih baza, kao i Turska, Grčka, Španjolska, Nizozemska, Švedska i Finska u kopnenoj vojsci, a Poljska u mornarici za zaštitu luka. Čile će ih rabiti i za zaštitu zrakoplovnih baza i u kopnenoj vojsci. SAD rabi svoje inačice s drugačijim lanserima i u kopnenoj vojsci i u marinskom korpusu i u ratnom zrakoplovstvu.
Razne zemlje ih rabe i s različitim LPRS PZO; primjerice Norveška s RB-70 i PZO topovima, Španjolska s Mistralom, Marinski korpus SAD-a i Nizozemski KoV sa Stingerom, a Švedska sa RB-70 LPRS. Zapravo, izvodivo je ovaj sustav upotrebljavati bilo s kakvim drugim sustavom jer se na središte za upravljanje paljbom spaja elektronička planšeta, a ne PZO sustav.
Sustav je malih dimenzija i zahtijeva malo članova posluge, a može gađati i ciljeve koji lete iza lanserova horizonta, ciljeve najrazličitijih odlika. Posebna kombinacija načina vođenja čini raketu jako otpornom na ometanje i protudjelovanje.
Posebna mu je vrijednost mogućnost izdvajanja lansera (ali i timova LPRS PZO) i do 25 km od središta za upravljanja paljbom čime se znatno povećava zapremnina branjene zone.
Sustav, zbog konfiguracije i posebnosti podsustava može ostvariti golemu gustoću paljbe, svaki lanser može lansirati svih šest raketa na šest različitih ciljeva u 10 sekundi, a ako je paljbena jedinica sa 12 lansera, onda može lansirati ukupno 72 rakete na 72 različita cilja, također u 10 sekundi.
13.jpg (88.94 KB. 544x576 - viewed 180 times.)
Osim toga, na sustavu se neprekidno radi, dorađuje se i prema potrebama kupaca i na temelju prosudbe sadašnjih i budućih ugroza. Primjerice, motrilačko-akvizicijskom radaru AN/TPQ-64 Sentinel nedavno je povećan domet do 75 km, a radi se i na ispitivanju mogućnosti povećanja dometa raketi lansiranoj sa zemlje ugradnjom prvog startnog stupnja i/ili povećanjem potiska novog motora.
Ipak, najveća vrijednost sustava NASAMS je u tome što je raketa koju rabi, bez ikakvih radnji ili preinaka, uporabljiva i s opisanog sustava i sa zrakoplova (koji ju inače može nositi). To daje mogućnost zapovjedniku obrane područja donositi odluku s koje će platforme rabiti rakete.
Osim toga, sve inačice rakete AMRAAM su uporabljive i s jedne i s druge platforme.
Stoga je sustav iznimno vrijedan za zemlje koje već imaju zrakoplove naoružane raketama AMRAAM ili ih planiraju nabaviti.
