PALUBA
March 29, 2024, 02:44:52 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Donirajte Palubu
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 2 3 [4]   Go Down
  Print  
Author Topic: Projekat jugoslovenske atomske bombe  (Read 27055 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
gocemk
potporučnik
*
Offline Offline

Posts: 2 636


« Reply #45 on: August 15, 2016, 11:09:00 pm »

Jugoslavija ne vlozi dovolno sredstva za razvojot na svojata A -Bomba ako trebase neka jadeja korenja ama neka ja razvijaja svojata nuklearna bomba koj ke se osmelese da gi provocira ?
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #46 on: December 15, 2016, 07:08:23 pm »

Najbolje čuvana tajna SFRJ: Tito je želeo atomsku bombu
Express , M. B.   15.12.2016.

U vreme Hladnog rata i opšteg straha od atomske bombe, državni vrh neutralne SFRJ osniva nuklearni institut Vinča. Svečano ga je otvorio predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito, a SFRJ je bila jedna od samo sedam evropskih zemalja koje su same izgradile nuklerani reaktor.

Nekoliko godina kasnije, daleko od očiju javnosti započinje tajni projekat "Atomska bomba". Tokom jednog eksperimenta dolazi do havarije u kojoj je pet mladih naučnika ozračeno smrtonosnom dozom uranijuma i jedina šansa za spas njihovih života je bila u eksperimentalnoj klinici Kurije u Parizu. Francuski doktor Žorž Mate dolazi na radikalnu ideju - po prvi put u istoriji medicine napraviće transplantaciju koštane srži. Pet Francuza rizikovaće svoj život kako bi spasli potpune strance, jer su svi dotadašnji pokušaji transplantacije imali smrtne posledice i za donatore i one koji su primali koštanu srž. Projekat atomske bombe vodili su ljudi koji su bili vrlo bliski s Titom – Leka Ranković i Jovo Kapičić.

- Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovine svih prihoda - reči su kojima je Edvard Kardelj objašnjavao prohteve prvog jugoslovenskog nuklearnog programa pokrenutog krajem 1948.

Bio je to neverovatno velik poduhvat za mladu jugoslovensku državu, pogotovo u vreme kada Staljin još nije imao svoju bombu (napraviće je 1949.). Glavni motiv za nuklearno oružje bio je sukob Tito-Staljin i izbacivanje Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja. Tito lično je izabrao Vinču za izgradnju instituta. Na prostoru od oko 60 hektara, ubrzo je nastalo veliko gradilište. Livade, voćnjaci, vinogradi su nestali i počela je velika akcija gradnje laboratorija, radionica sa upravnim i stambenim zgradama i na taj način je u Jugoslaviji počela nuklearna era. Na ceo projekat potrošeno je tadašnjih 1,75 milijardi dinara, odnosno 282 miliona dolara. Odgovornost za nadzor jugoslovenskog nuklearnog programa dodeljena je početkom 1955. Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju čiji je predsednik bio Aleksandar Ranković, šef tajne policije i potpredsednik Saveznog izvršnog veća. Zanimljivo je uočiti paralele sa sovjetskim programom gde je Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije takođe nadzirao razvoj atomske bombe. Partnerstvo je ostvareno s Norveškom i SSSR-om. Program nuklearnih istraživanja nastavljao se punim tempom. U Vinči je osnovan odsek za obnavljanje nuklearnog goriva 1956.godine. Uređaj nulte snage moderiran teškom vodom sagrađen je na istoj lokaciji 1958, a 1959. dopremljen je i istraživački reaktor snage 6,5 megavata pokretan uranijumom obogaćenim na 80 posto uranijum-235. Ovaj reaktor sagradili su Sovjeti, a isporučivali su tešku vodu i visokoobogaćeni uran. Razlog tome bilo je zatopljenje odnosa sa SSSR-om za vreme Hruščova što je omogućilo sovjetsko-jugoslovensku saradnju. Jugoslovenski državni podsekretar Slobodan Nakićenović u pismu norveškim partnerima iz oktobra 1960. navodi nužnost izgradnje fabrike za preradu plutonijuma kako bi se prerađivalo istrošeno gorivo, a "uređaj bi trebalo da ima kapacitet od najmanje jedne i po tone uranijuma na godinu, kako bi reaktor mogao da radi punom snagom". Fabrika međutim nikada nije sagrađena. Tito je u međuvremenu obustavio program. Razlozi tome bili su mnogi. Sovjetska pretnja Jugoslaviji je oslabila nakon dolaska Hruščova na vlast. Tito je u međuvremenu postao najveći pobornik nuklearnog razoružavanja i jedan od vođa pokreta nesvrstanosti, pa bi nuklearne aspiracije naštetile njegovom ugledu. Na kraju, program je bio vrlo skup, a ponudio je malo rezultata.

Izvor: www.blic.rs
Logged
MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 62 007



« Reply #47 on: May 01, 2017, 07:03:42 am »

Dr Dragomir Bondžić: Tito tri puta hteo da pravi atomsku bombu
Ivana Mićević   30. april 2017.

Saradnik Instituta za savremenu istoriju obelodanio kako je SFRJ pokušavala da se i na vojnom planu približi velikim silama. Plan "Kozara" iz 1974. za proizvodnju atomske bombe oslanjao se na očekivanu pomoć iz Indije

U VINČI nikada nije pravljena atomska bomba, iako je politički vrh SRFJ, na čelu sa Titom, u tri navrata od naučnika tražio da nuklearnu energiju upotrebe u vojne svrhe. Ovo je zaključak višegodišnjeg istraživanja dr Dragomira Bondžića, saradnika Instituta za savremenu istoriju. On je prvi istoričar koji je istražio arhivsku građu o posleratnoj nuklearnoj politici Jugoslavije, ukrstio memoarske zapise, razbio mitove i sve to objavio u knjizi "Između ambicija i iluzija. Nuklearna politika Jugoslavije 1945-1990".
 
Bondžić, za "Novosti", objašnjava kako sačuvani dokumenti svedoče da je jugoslovenska politička vrhuška u tri navrata tražila da naučnici počnu da se bave razvojem nuklearnog oružja, ali nema nijednog dokaza da se to ikada i dogodilo.

- Prvi pokušaj bio je samo nekoliko meseci nakon osnivanja Instituta za nuklearna istraživanja u Vinči, 1948. godine. Institut je osnovan u januaru, kada se Pavle Savić, prvi direktor, vratio iz Rusije, gde je bio po Titovom nalogu, kako bi istražio mogućnosti nuklearnih istraživanja - otkriva Bondžić. - Tokom leta je došlo do raskola sa SSSR i već pred kraj godine su Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Edvard Kardelj poslali zahtev Institutu u Vinči, sa obrazloženjem da moramo imati oružje kojim bismo se suprotstavili Sovjetskom Savezu. Samim tim, i Tito je morao da bude upoznat sa celim projektom. U to vreme, objašnjava naš sagovornik, samo dve svetske supersile ovladale su nuklearnom tehnologijom u vojne svrhe, a Jugoslavila je, prema ekonomskim i naučnim kapacitetima, bila daleko od njih. Dokumenti kažu da naučnici nisu odbijali da učestvuju u nuklearnim istraživanjima, ali su se bavili mirnodopskim primenama, a političarima su objašnjavali da nemaju kapacitete za vojnu primenu.

- Nisu ih direktno odbijali, jer su dobijali ogromna sredstva za razvoj instituta i istraživanja, ali su govorili da još ne postoje uslovi - objašnjava Bondžić. - Tako su odlagali sve do 1953. godine. Tada umire Staljin i dolazi do izvesne liberalizacije u Jugoslaviji, te Pavle Savić i drugi naučnici jasno govore da nauka nije u stanju da napravi atomsko naoružanje. To je prvi ozbiljniji trag, dokument iz maja 1953. godine, iz kog se jasno vidi da je političko rukovodstvo htelo atomsko oružje, a da naučna elita odbija tu mogućnost. Drugi pokušaj pravljenja atomske bombe bio je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Godine 1955. osnovana je Savezna komisija za nuklearna istraživanja, sa Aleksandrom Rankovićem na čelu, i ona je kontrolisala sve što su instituti radili. U tom periodu nauka je dosta napredovala, a političko rukovodstvo je ponovo počelo da razmatra proizvodnju nuklearnog oružja.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

- Postoji nekoliko elaborata naučnika i vojnih lica iz tog perioda u kojima su detaljno razrađivane mogućnosti pravljenja nuklearnog oružja. Zaključak svih tih elaborata bio je da i dalje nema ekonomskih, kadrovskih i naučnih mogućnosti da rezultat istraživanja bude atomska bomba - otkriva Bondžić. - Najveći napori ulagani su u sirovine. Grčevito se tragalo za rudom uranijuma po celoj Jugoslaviji. Radilo se o pravoj "uranijumskoj groznici". Najviše novca uloženo je u rudnik uranijuma Kalna, gde su vršena najveća istraživanja. Zbog želje da se tamo nešto nađe, godinama se žmurilo na činjenicu da ta iskopavanja nisu ekonomski isplativa. Ogroman novac je uložen, da bi 1965. godine Kalna bila zatvorena kao promašena investicija, jer koncentracija uranijuma u rudi nije bila dovoljna ni za obična istraživanja, a kamoli za oružje.

Kao epilog, politički vrh je shvatio da su postignuti rezultati neznatni, a ulaganja ogromna. Fundamentalni naučni rezultati bili su dobri, ali to njih, kaže, nije mnogo interesovalo. Tokom šezdesetih godina, kada dolazi do velike ekonomske, međunacionalne i međurepubličke krize, ulaganja se smanjuju, od instituta se traži da zarađuju na tržištu i da menjaju predmet istraživanja, a 1971. godine ukida se Savezna komisija za nuklearna istraživanja. Utoliko je, naglašava Bondžić, ogromno iznenađenje treći pokušaj političara da Jugoslavila dobije nuklearno oružje.

- Bilo je to 1974. godine, nakon što je Indija izvršila prvu nuklearnu probu. Tvrdili su da je to za mirnodopske svrhe, ali naravno to nije bila istina, u trenutku kada su vladale velike tenzije između Indije, Pakistana i Kine - smatra ovaj istoričar. - Već tokom leta Tito okuplja naučni i vojni vrh i direktno iskazuje želju da se ispitaju mogućnosti da se ovlada nuklearnom tehnologijom u vojne svrhe. Iz prepiske se vidi da je od Indije očekivao direktnu pomoć, iako je nikada nismo dobili. Sačuvan je elaborat projekta "Kozara", u kome su učestvovali naučnici i visoki oficiri i u kome se razrađuje mogućnost da se dobije atomska bomba. Već iz tog elaborata, a posebno iz rasprave na predsedništvu SFRJ, vide se još manji kapaciteti, naučni i ekonomski. Jugoslavija je zaostala u istraživanjima, jer nekoliko godina nisu unapređivana, degradiran je bio i centralistički politički sistem, Ustavom iz 1974. republike su dobile veća ovlašćenja, te su njihovi predstavnici tražili široku javnu raspravu o ovom pitanju u svim republikama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

PROJEKAT "MENHETN"

- JUGOSLAVIJA je, sa svojim kapacitetima, uvek bila daleko od pravljenja atomske bomba - tvrdi Dragomir Bondžić. - Koliko je to složen posao, najbolje pokazuje projekat "Menhetn", proizvodnja prve atomske bombe u Americi, koji je bio skuplji od dve milijarde dolara. U njemu je učestvovalo više od 100.000 naučnika i tehničara.

"PROGRAM B"

U štampi i publicistici se mogu naći podaci o navodnom postojanju nuklearnog "programa B", u vojne svrhe. O tome, potvrđuje naš sagovornik, ne postoji nijedan zapis u dostupnim arhivama. Možda, mada nema ni posrednih dokaza o tome, kaže Bondžić, tajne službe i vojni arhivi čuvaju neke informacije, ali one nisu dostupne javnosti.

- Jugoslavija tokom osamdesetih godina ne samo da nije imala vojni nuklearni projekat već je bila u takvoj ekonomskoj, političkoj i međunacionalnoj situaciji da nije mogla ni da razmišlja o tako ozbiljnom i složenom projektu - napominje ovaj naučnik. - Takav program postojao je samo na papiru i nikada nije ni započeta njegova realizacija.

ARHIVI

NAJVEĆI deo argumenata za svoje stavove Bondžić je našao, kaže, u dokumentaciji Rankovićeve savezne komisije, koja se čuva u Arhivu Jugoslavije. Tu se čuva i dosta tajnih dokumenata koji su u komisiju stigli iz drugih državnih organa. Za period sedamdesetih i osamdesetih godina najkorisniji je bio fond Predsedništva SFRJ.

Izvor: www.novosti.rs


* 20 Tito Rankovic.jpg (85.19 KB, 620x833 - viewed 122 times.)

* 20 TITO REAKTOR.jpg (59.14 KB, 620x458 - viewed 104 times.)
Logged
Pages:  1 2 3 [4]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.023 seconds with 22 queries.