proxy1969
potporučnik
 Offline
Posts: 2 170
|
 |
« on: June 03, 2012, 03:54:47 pm » |
|
Malo je poznato da je i riječki brodar odmah nakon rata u svojoj floti imao i dva linijska parobroda, doduše zbog posebne namjene, ali ih je imao. Ja do danas nisam o tome imao pojma, pa ako netko zna više neka dopuni, priča ide otprilike ovako:
Završetkom Drugog svjetskog rata, milijuni raseljenih ljudi trebali su se vratiti u svoje domove, ili im je trebalo omogućiti odlazak negdje drugdje da bi započeli novim životom. Europska emigrantska organizacija organizirala je brodove koji će odraditi taj posao. U tu svrhu vlast novonastale komunističke Jugoslavije početkom 1947. godine kupuje parobrod Radnik koji je prevozio emigrante iz Sjeverne Amerike, a znao je otploviti i do Australije. Parobrod Radnik kupljen je u San Francisku pod imenom CIPIKOFF imao je 6665BT, te je dodijeljen Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi. Bio je to parni trgovački brod koji je imao mušku i žensku spavaonicu s po osamdeset ležajeva, zajedničku kupaonicu s četiri tuša i četrdeset kada, te putnički salon i knjižnicu. U teretnom prostoru prevozila se pomoć u hrani, odjeći, lijekovima, rezervnim dijelovima, tehničkoj robi koju je slalo jugoslavensko iseljeništvo iz Kanade i USA. Brod je bio prepoznatljiv po velikom natpisu sa stihom iz pjesme Ostajte ovdje poznatog bosansko hercegovačkog pjesnika Alekse Šantića.
U to vrijeme uspostavljaju se diplomatski odnosi s Argentinom i Australijom. gdje su se masovno doseljavali ljudi još za stare Jugoslavije, u tu svrhu jugoslavenska vlada kupila je putnički brod koji je nazvala Partizanka. Dodijeljen je Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi iz Rijeke, koja je već u to vrijeme mijenjala ime u Jugolinija. Brod je 2. srpnja 1947. kupljen u Portugalu, u luci Lisabon, pod imenom City of Lisabon. Osnovna uloga novokupljenog broda biti će prijevoz jugoslavenskih iseljenika iz Južne Amerike i Australije. Partizanka je imala 195 članova posade i svi su tijekom rata bili u partizanima. Osim kompletnog časničkog pomorskog kadra cijelu organizaciju života na brodu pratilo je i 15 političkih komesara. Prevozila je 750 putnika.
Brod je izgrađen 1927. godine u brodogradilištu Newport News USA pod imenom SHWANE i jedan je u seriji od šest istih brodova koji su nosili imena indijanskih plemena. Plovio je između Sjeverne i Južne Amerike po Tihom oceanu za kompaniju Clayde Lines, a za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje brod bolnica Američke vojske. Odmah poslije rata služio je za povratak izbjeglica iz USA za pacifičke otoke,a godine 1946. prodan je kompaniji Liberian Star Line of Panama te dobiva ime City of Lisabon.
Brod Partizanka imao je pet paluba. Posjedovao je radar, kompas na zvrk, električni aparat za mjerenje dubine na jeku, najmoderniju telegrafiju i telefoniju, aparaturu za otkrivanje požara, napravu za gašenje požara pomoću plina, a sva su se vrata na nepromočivim pregradama zatvarala automatski s komandnog mosta. Brod je bio vrlo luksuzno opremljen - posjedovao je kino dvoranu, knjižnicu, čitaonicu, nekoliko salona za ples , frizerski i pedikerski salon, i brijačnicu.
Posebno se sa ponosom isticalo da je brod Partizanka ljepši i luksuzniji od starog jugoslavenskog putničkog broda Kraljica Marija te da je kupljen nakon samo dvije godine postojanja nove države. Za kapetana broda postavljen je iskusan kapetan - Splićanin Filip Vranković koji je plovio još na starojugoslavenskim kompanijama, na čijim je brodovima oplovio cijeli svijet. U Drugom svjetskom ratu odlazi u partizane i kada je formirana partizanska mornarica, zapovijedao je brodom Galeb koji je služio za opskrbu otoka Visa i prijevoz zbjega za talijanski grad Bari. Kapetan Vranković došao je na Partizanku sa emigrantskog broda Radnik.
Dana 14. prosinca 1947. brod je krenuo sa 680 putnika, na prvo putovanje iz Lisabona prema Australiji i New Zelandu. Na povratku je trebalo preuzeti prvu grupu iseljenika i dovesti ih u Split, Rijeku i Trst. 26.veljače 1948. brod prvi put pristaje u riječkoj luci, gdje je dočeku prisustvovalo na stotine ljudi. Brod je polovicom ožujku 1948. godine krenuo prema Južnoj Americi iz Splita. Početkom travnja stiže u luku Buenos Aires. Brod dočekuje s oduševljenjem na tisuće ljudi, mnogi se žele ukrcati i vratiti u domovinu. Argentinska policija pokušava na sve načine odgovoriti ljude da se ne ukrcavaju, ali bez uspjeha. Brodski komesari su također zabrinuti jer se nisu nadali tolikom interesu za povratak. Ukrcano je više 600 ljudi, a sam ukrcaj su vrlo teško kontrolirali. Silno su se bojali diverzije na brodu od tzv. ekstremne emigracije koja je u to vrijeme bila vrlo dobro organizirana, a glavni cilj im je bio rušenje Jugoslavije. Stizale su i prijetnje, osobito zbog visoko istaknutih zvijezda petokraka na dva brodska dimnjaka.
Brod je zatim posjetio luku Montevideo, gdje je ukrcano nekoliko stotina povratnika iz Čilea, Urugvaja, Bolivije, tako da je na brodu bilo više od tisuću ljudi. Kada je brod početkom svibnja stigao u Split, odmah je sazvan partijski sastanak gdje je izrečen ukor rukovodstvu broda, zbog nekontroliranog ukrcaja putnika u brod i naređeno je da se to više ne smije dogoditi. Brod Partizanka je do sredine desetog mjeseca 1948. godine još dva puta posjetio Južnu Ameriku. Dana 13. listopada 1948. brod se nalazi u riječkoj luci i na njemu je pripremljena svečanost, na kojoj je proglašeno šest udarnika, a osam članova posade pohvaljeno je i nagrađeno novčanom nagradom. Zatim brod odlazi za Australiju, od kuda se vraća u siječnju 1949. godine. Broj putnika naglo se smanjuje i Partizanka 3. ožujka 1949. kreće na svoje posljednje putovanje preko oceana iz Rijeka u Trst pa za Sidney.
Od nešto manje od tri tisuća povratnika koji su tijekom 1948. godine Partizankom stigli u luke Split, Rijeka i Trst, statistički gledano, 70% posto bili su Hrvati, 15% Srbi, 5% Slovenci i 5 % ljudi koji su otišli za zapadno europske zemlje iz Trsta. Partizankom su dolazili i povratnici za Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Rusiju.
Na zadnjem putovanju Partizanka se vraća iz Australije u riječku luku 5.svibnja 1949. godine te iskrcava 5 putnika i četrdeset ovaca. Od ukupno šest putovanja Partizanka je dva puta posjetila Australiju i četiri puta Južnu Ameriku i dovezla u zemlju 2858 putnika. Posadi je rečeno da dođu za nekoliko dana, kako je i bilo uobičajeno pred putovanje. Kada se međutim posada skupila, brod se nalazio u istovarnoj luci Rijeka dobro zaštićen od pogleda lučkim skladištima. Posadi je naređeno da počnu uklanjati brodski interijer. Skidalo sve što se dalo skinuti: slike, namještaj, stubišne rukohvate, tepihe, lustere i ostalu rasvjetu, kuhinju sa namještajem , izvučen je salonski klavir,... Strojarnica i zapovjedni most nisu dirali, a brodski interijer smješten je u jedno lučko zatvoreno skladište.Iako je to bilo vrijeme kad se nisu baš postavljala pitanja, ljude je ipak zanimalo zašto se brod demolira. Slijedio bi odgovor da brod ide na remont. Pražnjenje broda trajalo je oko mjesec dana, a zatim je raspušten veliki dio posade. Na brodu je ostalo oko devedeset članova posade i jednog jutra brod je isplovio za Split. Rečeno je da ide u škver na remont.
Kada je brod stigao u remontno brodogradilište, raspuštena je uglavnom sva posada, ostalo je tek nekoliko mornara koji će držati brodsku stražu. Uglavnom sva posada s Partizanke vrlo brzo razmještena je po drugim brodovima Jugolinije. Na brodu se nije ništa događalo, samo manje pripreme za remont. Brod su posjećivali i ljudi u dugačkim crnim kožnim kaputima. U to vrijeme to nije bilo ništa čudno da tajna policija posjećuje važne objekte za državu, a posada se radije klonila tih ljudi. U noći 12. listopada 1949. g. brodska straža obavila je ophodnju po brodu. Bila je tiha i prohladna noć. Odjednom je straža ugledala na udaljenom mjestu broda neku svjetlost, potrčali su i vidjeli požar u brodu. Pokušali su gasiti, ali temperatura je bila tako visoka da gašenje nije imalo efekta, požar se počeo širiti . Potrčali su po pomoć i idući prema izlazu uočili su da na brodu ima još nekoliko manjih odvojenih požara koji su se širili. Vrlo brzo na gašenje je stiglo ljudstvo i tehnika Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split, ali požari na brodu širili su se velikom brzinom, te se vrlo brzo spojili u jednu ogromnu buktinju. Nemoguće je bilo doći na brod zbog visoke temperature i plamenova, pa su vatrogasci mlazove vode usmjeravali s kopna. Požar je zahvatio cijelu unutrašnjost broda, i uskoro je brod dugačak 120 m i širok 18,90 m postao buktinja. Iako su vatrogasci pokazali veliku požrtvovnost i hrabrost, nisu imali uspjeha zbog slabe opremljenosti i zastarjelosti tehnike i opreme. Odustali su od gašenja te preusmjerili mlazove vode na susjedne objekte na koje se požar počeo širiti. Po pričanju očevidaca splitska je okolica svijetlila cijelu noć, što je posebno upečatljivo bilo vidjeti iz mjesta u zaleđu Splita. Partizanka je gorjela cijelu noć, tek drugi dan su vatrogasci uspjeli doći na brod i početi gasiti vatru. Akcijom gašenja rukovodio je prvi poratni zapovjednik DVD Split Ante Kuzmanić, kojeg pamte po hrabrosti i požrtvovnosti.
Pojavili su se ljudi u crnim kaputima, uslijedila su hapšenja i istraga. Odmah je u zatvor odveden kapetan Partizanke Vranković i pripadnici brodske straže. U zatvoru su proveli na ispitivanju četiri dana nakon čega su pušteni. Brod Partizanka više se nije spominjao, otegljen je na jedno zabačeno mjesto brodogradilišta, gdje je ostao dok se nije naplatila odšteta od osiguravatelja. Početkom pedesetih godina brod je izrezan u staro željezo. Kapetan Filip Vranković nikada više nije dobio brod, poslan je u Egipat kao agent poduzeća Jugolinija Rijeka, a interijer koji je skinut s roda Partizanka raspodijeljen je te ugrađen na ostale brodove Jugolinije. Sličnu je sudbinu doživio parobrod Radnik - rashodovan je 1952. godine zbog starosti i dotrajalosti.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
|
