duje
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 17 876
|
|
« on: July 24, 2012, 05:50:21 am » |
|
Grumman F4F Wildcat bio je standardni avion RM SAD za službu na nosačima aviona u toku prvih dviju godina rata, pa je u tom svojstvu morao izdržati glavni udarac japanske zračne ofanzive s opasnim Mitsubishi A6M na čelu. Avionu tipa F4F uvelike služi na cast što je, iako u aerodinamičkom pogledu inferioran japanskom lovcu, pružio ovome junački otpor, koristeći svoju vatrenu moć, snagu i veliku brzinu u obrušavanju protiv okretnosti i žustrine “Zeroa”.
Avion F4F bio je prvi jednokrilac koji je projektirala firma Grumman, a njegovo podrijetlo od dugoga niza dvokrilnih lovačkih aviona Grumman lako je uočljivo po zdepastom trupu i tipu korištenja stajnog trapa, kod kojeg su se kotači uvlačili u trup. Podrijetlo F4F leži u zahtjevu mornarice iz 1935. godine za lovačkim avionom s visokim performansama. Firma Brewster ponudila je svoj jednokrilni F2A, koji će na kraju ući u službu kao Buffalo, ali da bi se osigurala od mogućeg neuspjeha s još neprovjerenim projektom jednokrilnog aviona za brodove-nosače, mornarica je naručila i prototip dvokrilca Grumman F4F.
Međutim, eksperimentalni rad sa F2A i sve jasnija uočljiva zastarjelost koncepcije dvokrilnih aviona naveli su 1936. godine Grummana da svoj lovački avion preradi u srednji jednokrilac s oznakom XF4F-2, za razliku od ranijeg dvokrilnog XF4F-1. Mornarica je naručila prototip jednikrilca u julu1936. i on je svoj prvi let izvršio u septembru 1937, pokazavši se odmah nadmoćnim tipu Brewster F2A u pogledu brzine. Po ostalim osobinama, međutim, Brewsterov lovac je bio bolji i po završnim ispitivanjima u junu 1938. Brewster F2A je bio izabran za serijsku proizvodnju.
Uprkos tome, osjetilo se da su performanse tipa XF4F-2 dovoljno dobre da bi garantirale uspješan daljnji razvoj, pa je bio naručen model XF4F-3. Imao je zvijezdasti motor Pratt & Whitney XR-1830-76 os 1.200KS sa dvostepenim kompresorom, umjesto motora R-1830-66 od 1050KS kod prvog modela, tupo rezane vrhove krila i uglatije vertikalne repne površine. XF4F-3 je prvi put poletio u februaru 1939. i odmah pokazao dobre performanse, a zabilježena je brzina od 537km/h. Ispitivanja u letu otkrila su problem s hlađenjem motora, ali je uprkos tome u augustu 1939. mornarica odredila taj tip za serijsku proizvodnju, po modelu izvedenom od drugog prototipa XF4F-3. Kod tog prototipa izvršena su daljnja poboljšanja, vertilalni stabilizator i kormilo bili su bili su mu okomitiji, a horizontalne repne površine podignute iznad razine krila. Poslije nekoliko eksperimenata sa ugrađivanjem mitraljeza od 7,62mm i 12,7mm u trupu i krila standandizirano je naoružanje od četri mitraljeza od 12,7mm u krilima. Prvi F4F-3 serijske proizvodnje poletio je u februaru 1940. i ubrzo impresionizirao mornaričke pilote svojom brzinom, nešto većom od tadašnjih lovaca konenih snaga SAD, te svojom brzinom penjanja, kojom je neposredno nadmašio lovce USAAF-a. Dozvoljen je bio izvoz novih Grummanovih lovaca, pa su uskoro stigle narudžbe iz Francuske, Velike Britanije i Grčke. U Velikoj Britaniji je F4F-3 u početku bio poznat pod imenom Martlet.
Isporuke F4F-3 mornarici započele su u decembru 1940. i do kraja 1941. Mnoge su lovačke eskadrile RM i korpusi mornaričke pješadije SAD bile opremljene novim avionima. U toku 1940. bio je naručen manji broj F4F-3A. Imao je motor R-1830-90 s jednostepenim kompresorom, budući da je s dvostepenim kod motora R-1839-76 još uvjek bili problema. Proizvodnja F4F-3 iznosila je ukupno 285, a F4F-3A 9 aviona.
Slijedeći se pojavio model F4F-4, koji je prvi put poletio u aprilu 1941. Imao je krila koje je osoblje sklapalo rukom da bi se olakšalo njegovo korištenje na nosačima aviona. U naoružanje je F4F-4 ušao na vrijeme da bi odigrao značajnu ulogu u bitkama u Koraljnom moru i kod otoka Midway, koje su pomogle da se potisne plima japanskih osvajanja na Jugozapadnom Pacifiku. Grumman je izradio 1.169 aviona F4F-4, a Estern Aircraft Division, ogranak korporacije Genral Motors, daljnjih 1.140 s oznakom FM-1. Taj se model razlikovao od F4F po svoja četri mitraljeza od 12,7mm u krilima, umjesto šest ugrađenih kod modela Grumman F4F-4.
Izgrađena su bila samo dva aviona modela XF4F-5, s zvijezdastim motorom od 1.200KS Wright R-1820-40 i prvi je poletio u decembru 1940. Samo jedan XF4F-6 bio je izgrađen u jesen 1940, da bi se za model F4F-3A ispitalo ugrađivanje zvijezdastog motora R-1830-90 s jednostepenim kompresorom. F4F-7 bio je sličan modelu F4F-4, ali namijenjen daljinskom izviđanju. Bez naoružanja i sa većom količinom goriva, što mu je ukupnu težinu povećalo na 4.685kg, prvi od 100 naručenih aviona tog modela poletio je u decembru 1941, ali su poslije 79 izgrađenih aviona ostali bili otkazani početkom 1942. F4F-7 jednosjedni avion imao je izvanredna dolet od 5.633km. Zadnji Grummanov model izveden iz F4F bio je XF4F-8, ali samo su dva aviona tog modela bila izgrađena krajem 1942. kao prototipovi za Eastern FM-2. Taj posljednji Wildcat nastao je da bi se zadovoljila za lakšim lovcem koji bi mogao djelovati s manjih uzletnih paluba eskortnih nosača aviona, koji su se u to vrijeme počeli sve više upotrebljavati. Za zmaj aviona manje težine korišten je zvijezdasti motor od 1.350KS Wright R-1820-56, a zadržano je naoružanje modela FM-1 od četri mitraljeza kalibra 12,7mm u krilima. Eastern je izgradio ukupno 4.127 aviona modela FM-2 i 340 aviona Wildcat IV, koji je bio jednak modelu FM-2 ali građen za potrebe zrakoplovstva britanske flote.
Kao što je već spomenuto, porodica aviona F4F bila je glavni oslonac SAD u borbi protiv japanskih mornaričkih aviona u toku prvih dviju godina rata s Japanskim carstvom. U povoljnim okolnostima Wildcat se mogao suprostavljati japanskim lovcima, ali je svoju stvarnu snagu pokazivao u napadu na japanske bombardere. Avioni te kategorije obilno su zastupljeni na listi obaranja Wildcata, pa je omjer za cijelo razdoblje rata iznosio 6,9 oborenih japanskih bombardera prema 1 izgubljenom američkom lovcu. A tamo gdje je prestala karijera aviona Wildcat, nastavio je tip F6F Hellcat. Grumman F4F-3
Prikazani avion je iz sastava Mornaričke lovačke eskadrile VF-8 koja je u decembru 1941. vršila operacije s nosača aviona USS Hornet. Kamuflaža je standardna za to razdoblje, sa srednjosivim gornjim površinama i bijelim donjim površinama. Znaci nacionalne pripadnosti takođe su uobičajeni za to razdoblje. Pruge na vertikalnom kormilu, koje simbolički predstavljaju pruge američke zastave, ukinute su u februaru 1941. na kamufliranim avionima, a na ostalim u junu 1942. Da bi se izbjegla zamjena s japanskim hinomaru, središnji crveni krug izbačen je iz znakova nacionalne pripadnosti na krilima i trupu 18. augusta 1942, 29. juna 1943. uveden je poznati znak, koji se sastojao od kruga i zvijezde s crveno obrubljenom prugom, koja je 17.septembra 1943. dobila konačan plavi rub.
-Tip: mornarički lovac-bombarder, jednosjed -Motor: jedan zrakom hlađeni zvijezdasti Pratt & Whitney R-1839-76 Twin Wasp, četrnaest silindara, 1.200KS u polijetanju i 1.050KS na3.353m -Naoružanje: četri mitraljeza Browning od 12,7mm sa 450 metaka po mitraljezu u krilima i do 91kg bombi -Maksimalne brzine: 533km/h na 6.492m; 451km/h na razini mora -Brzina krstarenja: 249km/h -Početna brzina penjanja: 690m/min -Penjanje: 6.096m za 9min 54sek -Operativni plafon: 11.278m -Dolet: 1.348km -Težine: 2.376kg prazan; 3.205 opterećen -Razmah krila: 11,58m -Dužina: 8,76m -Visina: 2,81m -Površina krila: 24,15m²
|