PALUBA
March 28, 2024, 10:43:28 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Obavezno proverite i neželjenu (junk/spam) e-poštu da bi ste našli svoj aktivacioni link te aktivirali svoj nalog
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 [12] 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 ... 73   Go Down
  Print  
Author Topic: Granične jedinice  (Read 519796 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
galeb
zastavnik I klase
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 695



« Reply #165 on: November 12, 2012, 09:30:09 pm »

stef74, tvoje pisanje je zanimivljivo, samo dalje, hvala.
Logged
ssekir75
poručnik fregate
*
Offline Offline

Posts: 4 194


« Reply #166 on: November 12, 2012, 09:46:10 pm »

тамо је одувек било "пртено", зато настави и не запиткуј да ли је занимљиво јер јесте  Smiley
Logged
stef74
zastavnik
mladji vodnik
*
Offline Offline

Posts: 158


WWW
« Reply #167 on: November 13, 2012, 12:33:56 am »

Drago mi je da je tekst zanimljiv, lepa je prilika da konačno zabeležim vojnička sećanja, kasnije ću ubaciti i po koju sliku.

Jedna od redovnih zabava na karauli bila je i "diskusija" sa kolegama preko granice putem radio veze. Odlično smo se čuli, a "razgovor" se satojao od vređanja po svim osnovama, svakojakih šala, ali nije se sticao utisak da je bilo ko ozbiljno uvređen. Plavci su takođe dosta koristili otvorene veze, ali nisu se mešali u komšijske razgovore. Makedonski graničari su nam često upadali u vezu, dok smo bili na terenu (koristili smo Motorole, RUP je bio apsolutno beskoristan). Vrhunac je bio kada je neko sa njihove strane, koji je govorio srpski bez naglaska i sa istom bojom glasa kao našeg komandira, vratio patrolu nazad na omraženi Krivenik :-) Tri dana smo im se smejali :-). Što se tiče posla...Sem patrola i zaseda, kao što sam napomenuo zadatak nam je bio i obezbeđenje praznog skladišta goriva, koje se protezalo na više hetara, na dve lokacije, pa je dobar deo ljudstva bio na straži, koja je uvek iznosila po 4 sata. Sem ovoga imali smo i stražarska mesta u samoj karauli (koja oko 300m od skladišta) i kao posebno "zadovoljstvo" osmatračku tačku na koti 604, sa koje smo kao na dlanu videli granične prelaze, ilegalne prelaznike, ali kamp Unprofora. Za taj zadatak smo nosili veliki artiljerijski durbin, dobijali SDO i sedeli 12 sati, manje više beskorisna aktivnost i puno dosadno za razliku od patrola, koje smo najviše voleli. Jednostavno nije bilo dve iste, uvek se nešto novo doživelo. Patrole su trajale od 4 do 6 sati, često i više jer smo ponekad dobijali naređenje iz karaule da produžimo aktivnost, sačekamo drugu patrolu itd. Zadatak je bio jasan, kretanje po određenoj ruti, po određenom vremenu. Naravno lokalno stanovništvo bi brzo ividelo ovu rutinu, pa smo mi u praksi (a kako je bilo teško da nas bilo ko kontroliše na terenu) menjali staze, prošli kroz selo pa se odmah vratili itd. Koga smo zapravo lovili? Lokalno stanovništvo se bavilo švercom cigareta i benzina preko makedonske granice. Nisu nikada pružali otpor prilikom privođenja, a mi smo poštovali proceduru pretresa i ophođenja. Obično su zadržavani par sati i karauli i puštani, a roba zaplenjena. Nije bilo dana da bar dvadesetak ljudi nije privođeno, dobar deo od toga bili su maloletnici. Možda neko neće verovati, ali u karauli smo imali prostoriju od recimo 4mx3m, koja je od poda do plafona bila ispunjena kutijama cigareta. Kad kažem kutija (u lokalu su nazivali Box) mislim na ambalažu za 50 boksa (u lokalu Šteka) cigareta, znači u svakoj kutiji 50x10 paklica. Jedan meštanin je nosio jednu kutiju (box). Graničari su mogli neograničeno konzumirati (reč je o isključivo boljim cigaretama), s tim da se nije smelo ništa iznositi van karaule. Od 33-34 vojnika, samo sam ja bio (i ostao) nepušač. Kad se nakupi dovoljno iz Uroševca je dolazio TAM 110 i odvozio plen. Slićno je bilo i sa gorivom, na karauli je uvek bilo više tona, koje je zaplenjeno i čekalo vozilo iz Uroševca. Ponekad je bilo i delikatesa, pa je često zaplenjivana koka kola, razna pića, kafa itd, što je po dozvoli odlazilo u kuhinju.

Lično sam tada, i sada, bio fasciniran brzinom kojom smo tamo sazrevali i kako smo se brzo prilagodili situaciji. Ubrzo se nakupilo i iskustva i često smo samo po osećaju pronalazili ilegalce. Nije bilo naivnog posla, bilo je mirno, ali se uvek osećala napetost, jer smo se nalazili potpuno okruženi sa više hiljada nebaš prijateljski raspoloženih Albanaca. Jedne večeri se trenutno pročulo po karauli da se vraća patrola sa "posebnim" ulovom. Imali smo šta i videti, sprovodili su grupu od 6-7 zbunjenih Kurda, koji su ko zna na koji način došli do granice. Nisu imali isprava, nije bilo načina da se ostvari komunikacija, došlo je vozilo i sprovedeni su dalje. Jedne večeri ja kao vođa patrole i moj "klasić" spuštamo se pored graničnog prelaza, u susret nam idu dvojica mladića. Vidim ukoćenost u njihovim pokretima i zbunjenost, nisu lokalni meštani. Oprezno ih zaustavljamo, deluju sumnjivo, tražim im isprave drugi vojnik preteći drži pušku. Nemaju ništa od isprava, na lošem srpskom pričaju nešto nepovezano, jasno je da su ilegalci i kažem im da ih vodimo u karaulu. Put do karaule vodi preko kamenoloma, noć je potpuni mrak, ćutimo da bi izgledali još opasnije (imali smo samo po 19godina), srećno stižemo do karaule, predajemo ih dežurnom. Posle par minuta zovu nas brzo dole, ove što smo priveli pretrešeni su i kod jednog je pronađen album sa fotografijama sa ratišta u Hrvatskoj. Plaćenici. Sigurno su bili spremni na sve, jer su znali gde ih vodimo, dobro je da nisu nešto pokušali. I nije nam bilo sve jedno, mesec dana ranije vojnik na alb. granici je ubijen tokom sličnog privođenja, ilegalac je izvadio skriveni nož i zabio u glavu vojniku.

Uglavnom najviše "posla" je bilo tokom noći i kada pada kiša, tada su šverceri bili najaktivniji. Večita igra mačke i miša. Za dobar ulov moralo se prići što bliže makedonskom Free shopu, gde su nabavljane cigarete na veliko. Išlo se pored Lepenca, preko visoke travei praktično ulazilo u pojas ničije zemlje. Tako je jedne noći patrola sedela pored neke građevine, kada je neko odozgo počeo bacati kutije (one sa 50 bokseva)cigareta, malte ne na njihove glave, snašli su se i ostali tihi par minuta kasnije dolaze šverceri i u čudu gledaju u vojsku, koje se tek tako stvorila. Između Đ. Janković i susednog Sečošta bio je samo jedan most preko brzog Lepenca. Patrolna linija je tuda i prolazila i isla dalje kroz selo. Jednom kada prođe patrola lako je bilo osmatrati njen povratak, a u međuvremenu šverc. Jedne večeri smo prošli most nastavili još malo kroz selo, a onda skrenuli levo i vratili se do lepenca, sa namerom da ga pregazimo u visini granične linije obmanemo osmatrače i presečemo put švercerima. Letnje je vreme, ali je reka hladna i ni do kolena. Čizme su nam u levoj, pušku stežemo u desnoj ruci, napravili smo par koraka i kasno shvatili da je dno kamenito i klizavo kao da je uljem posuto, kakav je "rafting" usledio :-), dobro je da smo puške sačuvali :-).

Jedne tamne noći ja i stariji vojnik Dauti, krećemo se iznad sela dimci, nastavljamo, kroz planinu, potpuni je mrak i stalno zapinjem o nešto. Dauti samo hoda i govori da ga sledim. Blizu smo ivice kamenoloma, koja se u mraku ne vidi, a tu je brdo vertikalno odsečeno. On nalazi stazu i kroz šiblje se spuštamo prema prelazu, ima fantastičan osećaj za orijentaciju, izbijamo iz nemogućeg pravca i nalećemo na dve osobe, nose neku torbu, koju odbacuju i trenutno nestaju u noći. Pregledamo plen, torba je puna kesica Frank kafe :-) 12kg, kako smo kasnije utvrdili, lep poklon jer u Đ. Jankoviću se nije mogla kupiti takva ili bilo koja kafa.

U selu Dimci iznad karaule, specijalnost je bila nafta. U plastičnim bačvama od po 50l, na mgarcima je prenošena iz Makedonije. Bezbroj staza po šumi, ali su se sve slivale jarugu potok, gde je obavljana primopredaja. Sami potok u jaruzi, je po nama bio granična linija, a po kolegema sa druge strane čitava je jaruga na njihovoj teritoriji. Mi smo redovno silazili i išli do samog potoka, gde su nas čekale poruke, koje su nam svedočile da su i oni išli do vrha jaruge. Jednog dana, kako se i moralo desiti, naša patrola je naletela na njihovu, i oni su se dali u bekstvo. Vojnik Jovanović je danima to prepričavao i ponosno pokazivao beretku, koja je ispala mak. vojniku. Luda i nejasna vremena. Ne znam čime bi nas sada, u ovim godinama, ubedili da sve to ponovimo.

Po našom procenama, smatrali smo da suzbijamo jedva 10% šverca. Teško je nadmudriti lokalno stanovništvo u poznavanju lokalnih staza i zaobilaznih puteva. Uvek su bili korak ispred. Sa druge strane razumeli smo njihov problem. Prvo susedno selo u Makedoniji je od Đ. Jankovića udaljeno manje od 1km. Postajale su mnoga raođačke i ostale veze. Ranije je pijačnim danima, roba stizala iz Makedonije, odjednom tu je granica i moraš, recimo, paradajz cariniti, dobiti potrebne dozvole i izneti ga na lokalnu pijacu u susedni Đ. Janković. Teško je to objasniti starijim ljudima. Opravdan revolt. Bilo kako bilo krupniji šverc se sve više udaljavao od same karaule. Jednog dana je komandir karaule se sa nekoliko vojnika uputi na Biljak, što je bilo planinsko područje i najudaljenija tačka naše zone. Posle dva - tri dana dobijamo ih na radio vezi, a oni nam poručuju da otvorimo kapiju, blizu su karaule. I odjednom vidimo kolonu od 6 ili 7 traktora, koji vuku prikolice pune burića sa naftom, najveći uspeh do tada. I od tog momenta se počinje sa čudnom praksom, da se zaplena i vozila / sredstva koja su prevozila robu. Razumem u sitacijama kada je u pitanju šverc narkotika ili oružja, ali ovde je bila reč o lokalnim meštanima. Nisam ni tada a ni sada odobravao takve mere. Ubro smo na karauli imal, na taj način, dobijeno i nekoliko automobila. Kasnije je to upućeno u Uroševac, gde su dugo ostali u krugu kasarne. Ta praksa se neznam zašto prširila i na konjiće i magarce, morali smo i to zadržati. U jednom momentu karaulom je lutalo 14 magaraca i konjića!!!
Logged
stef74
zastavnik
mladji vodnik
*
Offline Offline

Posts: 158


WWW
« Reply #168 on: November 13, 2012, 12:35:12 am »

U vojničkoj dokolici rešili smo jednog dana da se bavimo jahanjem, a što niko od nas nije ranije probao. Uglavnom ja sam odabrao moju životinju i "zajahao" krenula je sumanuto, a ja shvatio da je ne kontrolišem!! Kako je konj ubrzavao, tako sam se ja sve više naginjao u stranu, ne shvatajući da je kaiš sedišta opušten, uh kako sam tresnuo o zemlju, još se sećam udarca iako se nisam mnogo povredio. U krugu karaule smo imali ko zna kad napravljena / iskopana skloništa zemunice. Plafon tih zemunica je poplačan gredama, a preko je nabacana zemlja, vremenom je sve to oronulo, što nas i nije posebno interesovalo. Jednog dana opšta galama i smejanje u krugu karaule. Jedan od naših konjića je stao na krov skloništa i propao do pola, virele su mu iz tako nastale rupe samo glava i prednje noge. Uh koliko smo muka imali dok ga nismo uspeli izvući van.

Ono što do sada nisam pomenuo, a što je svakom od nas ostalo u sećanju iz tih dana je Umor. Jednostavno premalo je ljudstva bilo za sve zadatke i ko je uspeo da odspava 4 sata tokom 24-časovnog perioda, mogao se smatrati zadovoljnim. Samo tada mi se desilo da na straži, na mrazu, zaspim na nogama. Stražara koji spava na nogama lako smo prepoznavali po karakterističnom naginjanju napred nazad. Na mrazu smo nosili debelu jaknu kakvu sam samo video na karauli, od grubog materijala, mislim da je težila preko 10kg, ali je zato grejala.. Neko se jedne noći setio da u takvoj jakni, tokom straže sedi u kolicima (ona sa jednim točkom) sa ručicama na dole, čime se dobijala fina ležaljka. Kako se samo fino u tome spavalo ;-) Često smo u pola noći spavali u planini, na kamenu, postavimo psa, koji stražari i spavanje. Jedne noći se vojnik Zoran proobudio, a njegov pas Nik, hrče pored njega :-) Takođe na isturenom skladištu imali smo stražarsko mesto sa limenom kućicom bez prozora. Brzo smo prevazišli strah i koristili je za spavanje. Umor je bio jači i nisi mogao izdržati 4 sata neaktivnosti, a da te san ne savlada. Trik je bio u tome da kada dođe smena opkole tu limenu kutiju i počnu iz sve snage lupati po zidovima, kakva tada konfuzija nastaje prilikom tog naglog buđenja, ne možeš da pronađeš vrata, potpuni mrak, a vođa smene se predstavlja kao pobesneli komandir karaule, koji te je uhvatio da spavaš na straži :-) Takav je vojnički humor. A bilo je slučajeva kada se komandir stvarno pojavljivao. Te noći sam ja bio dežurni, bilo je oko pola četiri, i sada je vreme da probudim kuvara. Uh kako je teško bilo probuditi tog čoveka, pokušavam više puta, i onda jednog momenta ležem pored i ja. Budime je jak udarac po čizmama i dreka vodnika. Na pitanje šta radim tu, ja mu odgovaram " Pa budim kuvara gospodine vodniče", a debelikuvar pored i dalje uredno hrče :-) Ustajem i psujem stražara na kapiji što mi nije javio dolazak komandira, kaže mi samo da je i on kažnjen, jer ga je isti i njega zatekao na spavanju !! Karaula je par sati bila potpuno otvorena i bez obezbeđenja, a prve albanske kuće samo stotinak metara od nas. Ima dosta istine u onoj da kasarnu ne čuva straža nego strah. :-)
« Last Edit: November 13, 2012, 12:48:02 am by stef74 » Logged
šepa
mornar
*
Offline Offline

Posts: 3


« Reply #169 on: November 13, 2012, 01:14:25 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

GRANIČNE JEDINICE JNA

Kao prvu sliku koju sam postavio je značka graničnih jedinica JNA.
To je moja značka koju sam dobio ujutro 8. 9. 1988 godine u Mariboru u kasarni "Tone Tomšić" V.P. 8164/20-3 od komandira karaule "Ceršak" V.P. 5457 , zastavnika I klase Spasković Radoja i do danas je sačuvao.

Imam priliku otvoriti novu temu na ovome forumu koji još nitko nije otvorio a radi se o Graničnim jedinicama JNA.  
To su pripadnici JNA koji su svoje zadatke obavljaju na Prvoj crti obrane Jugoslavije.
Kao glavni zadatak tih graničnih jedinica JNA je čuvanje državne granice od „vanjskog neprijatelja“.
Kroz neke moje tekstove koje budem pisao vidjet će te što su u stvari radili graničari JNA.
Kako su obavljali svoje zadatke, sa kojim su oružjem raspolagali, kojim uređajima, sredstvima kako su se obavljali zadaci na terenu, kako to izgleda u stvarnosti, uglavnom kakva je prva crta obrane Jugoslavije, da li je moguće ilegalno izići ili ući iz Jugoslavije dok je čuvaju granične jedinice JNA.
Iz moga iskustva svaka karaula JNA nije ista kako po izgledu karaule, po broju graničara, po opremi, zadacima, naoružanju, tehnici,  drugim sredstvima i nekim pojedinostima koje su i mene iznenadile ne samo mene već i druge graničare sa kojim sam imao kontakta.
Oni su se čudili kako je to na mojoj karauli ja se čudio kako je to na njihovoj karauli.
Postavit ću nekoliko slika iz doba JNA kad sam bi graničar.
Na ovu moju temu će se javiti i drugi graničari koji su služili JNA.

Pozdrav Vojniku Graničaru, od graničara sa karaule Špičnik!
Logged
šepa
mornar
*
Offline Offline

Posts: 3


« Reply #170 on: November 13, 2012, 01:55:03 pm »

Vojnici-graničari su ustvari trebali biti skupina za osiguranje koja štiti minera.
Je li miner trebao biti baš komandir karaule ili netko drugi pitanje je, ali je vrlo moguće da je to trebao biti baš on.

Džumba.
Sve je bilo u rukama komandira karaule "Ceršak" zastavnika I klase Spasković Radoja.
Rekao sam da je bilo pitanje stani-pani, komanda graničnog odsjeka Maribor bi vjerojatno poslala stručne osobe za taj zadatak da nam pomognu.
Također je za napomenuti da je 24 sata na dan u Mariboru u kasarni "Tone Tomšič" V.P. 8164/20-3, bio u pripravnosti jedan granični vod kojem je zadatak bio da intervenira kad nama ga granici nešto zatreba.
On se je nalazio u objektu pod brojem 2 na slici ispod.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Vjerujem da je JNA dobro znala sa kakvim objektom ima posla i kako to efikasno izvesti.
Moje odjeljenje je tada bilo određeno da sudjeluje na zadatku rušenja tog mosta.
Prijatelju baš bi ti Granični vod pomogao.Nama je na Špičniku jedanput zatrebao kao ispomoć i odmah je bilo ranjenih (o tome sam ti pričao na drugom mjestu).
U graničnom vodu su "završavali" vojnici koji su na obuci pokazali psiho-fizičke slabosti, ili ih iz bezbjedonosnih razloga nisu smjeli poslati na granicu(bliski srodnici u inostranstvu ili slično).Ako je ovo most koji ste trebali srušiti, reći ću ti da ovo može srušiti samo krstareča raketa tipa "tomahawk" i sl.(prelazio sam preko njega).
Slažem se sa pričom "o tajnim zadacima", mi smo bili vojska sa tehnikom iz osamdesetih i strategijom i taktikom iz četrdesetih godina prošlog vijeka.(sječaš li se onog na poligonu "Stražun"-JUUUURIIIIIŠŠŠŠ!)
Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #171 on: November 13, 2012, 03:48:24 pm »

13. novembar - Dan GJ VJ
Logged
ssekir75
poručnik fregate
*
Offline Offline

Posts: 4 194


« Reply #172 on: November 13, 2012, 10:21:07 pm »

sepo, jel moze o tom ranjavanju nesto? ipak je u temi o granicnim jedinicama... Wink
Logged
šepa
mornar
*
Offline Offline

Posts: 3


« Reply #173 on: November 15, 2012, 01:19:03 pm »

Mene interesuje sledeće.
Gore su navedena stalna zasedna mesta za koje su posle nekog vremena i vrapci znali.
Kao što su mogli tačno da znaju i raspored i vreme prolaska patrola između zasednih mesta i duž okvira od 100 m pojasa širine graničnih kamenova minut gore-dole ali uglavnom tačno.
Da li je bila praksa da se postavljaju nasumična zasedna mesta tzv. "mrtve straže" mimo tog stalno navedenog rasporeda u cilju sprečavanja onih kojima je taj raspored bio dobro poznat.
Ako nije, to onda znači da su lokalni "vodiči" mogli da organizuju prolazak i šverc kao nožem kroz sir a ne dobro čuvanu granicu.
Takođe me interesuje da li su sve patrole imale službenog psa sa svojim vodičem.
Ako se ne varam jedinice granične milicije SSUP-a su pokrivale unutrašnji deo izvan pojasa od 100 m, da li je bilo redovne koordinacije-razmene podataka o kretanju i zadržavanju lica u tom području između jedinica granične milicije SSUP-a i graničnih jedinica JNA.Možda bi i Džumba to mogao malo da pojasni.Kao i koordinaciju između graničnih jedinica i organa bezbednosti JNA i službi RDB.
Dakle moje pitanje je da li je bezbednost granice pokrivana koordinacijom i učešćem pripadnika više resora i službi celokupnih oružanih snaga SFRJ ili je svako sejao po svom ataru pa posle ko šta požanje.

Oficiru.
Ovako.

Onaj tko je želi nas pratiti taj je to mogao i znao bi točno koliko nas ima na terenu i na kojoj smo poziciji.
Naročito ljudi koji tu u blizini žive.
Izraz "Mrtva straža" na prvoj crti obrane Jugoslavije ne postoji, to je izmišljotina koju je narod prihvatio.
Postoji samo zasjedno mjesto.
Od onih navedenih 8 zasjednih mjesta mi nikada nismo noću postavili zasjede na svih tih 8 mjesta.
Prioritet je bilo zasjedno mjesto "Rupa".
"Rupa" je davala naj više rezultata po pitanju hvatanja ilegalnih prelaznika, zatim zasjedno mjesto "Dol" te zasjedno mjesto "Most".
Ostala zasjedna mjesta nisu davala rezultate hvatanja prelaznika tako da ih nismo ni forsirali.
Međutim bilo je dana kad ni tu "Rupu" nismo pokrivali sa vojnicima jer smo obavljali neke druge poslove i zadatke koje nam je naredio komandir karaule.
Morali smo osigurati stražu ispred karaule i njegove smjene, požarnog kod oružja i njegove smjene, slobodno odjeljenje, dežurnoga karaule i njegove smjene, skladištar je bio u karauli a njega bi vrlo rijetko poslali na granicu, kuhar nije išao na zasjede.
Komandir karaule je po svom mišljenju pisao raspored zasjeda, što pokrivati sa vojnicima a što ne i nismo se mogli buniti jer njegova je bila prva i zadnja.
Lokalni vodiči koji su prevodili ilegalne prelaznike su to mogli izvesti bez problema ako su nas pratili a i poznavali su šumske puteve.

Na ovoj slici možete vidjeti žutom strelicom sam označio gdje je Miljenko Hrkač koji je postavio eksploziv u beogradskom kinu prešao granicu.
Tako nam je bar rekao komandir karaule zastavnik I klase Spasković Radoje.
Prošao je između zasjednih mjesta "Rupa" i "Vis" da li slučajno ili ga je netko savjetovao nije mi poznato.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Karaula je imala 2 psa njemačka ovčara i njih su na teren mogli izvesti vojnici kerovođe.
Znači nitko ih drugi ne bi smio izvesti na granicu osim vojnika koji ga duži.
(Tog se pravila nismo držali)
Ja sam samo jednom u 100 metarskom graničnom pojasu sreo policajca koji je došao na riječni otok (Adu) da provjeri da li su vrata na brani sa strane Jugoslavije zaključana to je bio moj prvi i zadnji kontakt sa policijom u 100 metarskom graničnom pojasu.

Evo slika žutim strelicama je označeno otkuda je došao policajac i kuda je išao a crveni X je mjesto gdje smo se sreli.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
 
Policija nije mogla nas vojnike na karauli dobiti putem radio stanice ili telefona već ako bi imali neku informaciji a da bi se ticalo JNA oni bi izvjestili granično odsjek Maribor a oni bi telefonom nama prenjeli tu informaciju.
Kordinacija između granični jedinica JNA na karaulama i "organa bezbednosti JNA" i službi "RDB" nije bilo.
Nama je bila dužnost da sve što je od interesa za SFRJ prosljedino graničnom odseku Maribor a kome bi oni to dalje prosljeđivali pojma nemam.
Uglavnom kako kažeš svako je sijao po svom ataru pa poslje ko šta požanje.
Ako nisam što odgovorio javi.
Mi smo na karauli Špičnik imali direktnu telefonsku vezu sa policijom(milicijom) u mjestu Zgornja Kungota kod Maribora a takođe i sa stanom komandira karaule koji je stanovao u kući pored policijske stanice, čak smo od kuće mogli primati pozive kad nas policajci spoje (veza je bila direktna putem poljskog telefona ne PTT).Karaula Špičnik je bila lijevo od Šentilja gledano prema Austriji a Ceršak desno.Vidim iz gornjih pitanja i komentara da mnogi ne znaju ili ne razumiju kako je bilo na karauli i na granici, a moj drug Vojnik graničar se preznojava dajući odgovore.Kad nađem više vremena javit ću se sa svojom pričom o životu na karauli Špičnik-Mariborski granični odsjek septembar 1988/1989, a sigurno znam da je na Šentilju i Ceršaku glede prelazaka ilegalaca i discipline graničara bilo puno puno teže. Pozdrav svima do nove prilike
Logged
Pero™
vodnik
*
Offline Offline

Posts: 400



« Reply #174 on: November 17, 2012, 12:02:46 am »

Pošto smo mi graničari vrsta koja izumire jer nema više vojske na našim granicama, da i ja napišem kako je bilo u moje vreme. Ajde da se pridružim vojniku graničaru i ostalima sto smo proveli vreme na karaulama.

Bio sam od početka januara do sredine septembra 1987. Bugarska granica, nešto malo iznad Makedonije. Kde sam bio tačno, i ime karaule i nema veze, jer još uvek posle tolikih godina ima stvari koje bole, i stvarno nebi želeo o tome. Molim da me i ne pitate, neču odgovoriti.

Bilo je kao što je rekao graničar, sto karaula, sto čudi, sto generacija 10.000 hiljada različitih priča. U principu smo bili isti ali su bili detalji različiti. Za sad ču da počnem sa osnovnim stvarima, pa čemo kasnije da nastavljamo debatu i odgovarati na pitanja.

Obuku sam počeo kao obična (ali malo bolja) pešadija. Bilo je puno radnji po terenu, puno gađanja, večina stvari koje je naveo graničar... ali kasnije su nas malo podučili radom sa civilima. Tad sam postao i ''specijalna jedinica'' iako nisam bio nikakav Rambo komandos. Tad su nas malo priučili raznim judo fintama, vezanje uhvačenog samo sa kanapom (bez lisica) uskakanje i izskakanje iz kamijona (novi TAM 110) i još ponešto. U kasarni (četi) smo imali dosta dobre uslove i dobru opremu, standard je bio M70 sa drvenim kundakom, pa bili PM M72, Pa RRB M79, pa bestrzajci, pa minobacači, pa u skladištima još čuda od tada aktualne tehnike. Tokom obuke, nekako su nam desetari nagovestili, da čemo večina otiči po karaulama.

Polako se približavao i taj dan, pa smo jednom dobili psihologa, pa smo svi opravljali IQ test i ocenu psihičkih osobina. Meni je taj test izgledao glup pa sam se malo zajebavao kad sam ga izpunjavao, ali slučajem, kad smo morali da imamo lični razgovor, izpitavač je baš u mojoj grupi morao da izađe pa smo malo povirili u rezultate. Tad sam bio začuđen rezultatima, ali kasnije kad sam sa pojavom interneta ponovio IQ test i pročitao sve osobine ličnosti moram da priznam da nije bio glup test i da je dosta pogodio. Sledio je razgovor, pa na kraju obavezno pitanje dali neko NE želi da ide na granicu. Naravno da nije niko ništa rekao, barem ja bi se osečao izdajnik, da drugi odu a ja ne. A u stvari, zašto da ne, živi bili pa videli.

Toliko za danas, sutra nastavljamo sa dolaskom na karaulu.

LP iz Ljubljane

Pero

PS: izvinjavam se ako moj SH nije najbolji. Ipak mi to nije prvi jezik. U Srbiji sam bio poslednji put 1987 kad sam se skidao iz vojske, a na Hrvatskom moru je dosta da znaš da pročitaš jelovnik (ionako naručujem čevape ili ražnjiče) pa možeš da preživiš. O jezicima možda u drugim debatama.
Logged
ssekir75
poručnik fregate
*
Offline Offline

Posts: 4 194


« Reply #175 on: November 17, 2012, 12:15:35 am »

ja ne vidoh gresku... prema tome samo ti pricaj. ime karaule mozes da navedes, cisto da se zna o kom reonu se radi. ostalo bas i nije toliko vazno. mada kao neko ko poznaje kraj mogu da pretpostavim, ipak cu postovati tvoju odluku i necu nabrajati par mogucih karaula Smiley
Logged
Pero™
vodnik
*
Offline Offline

Posts: 400



« Reply #176 on: November 17, 2012, 12:29:24 am »

ja ne vidoh gresku... prema tome samo ti pricaj. ime karaule mozes da navedes, cisto da se zna o kom reonu se radi. ostalo bas i nije toliko vazno. mada kao neko ko poznaje kraj mogu da pretpostavim, ipak cu postovati tvoju odluku i necu nabrajati par mogucih karaula Smiley

Neki mi kažu da sam talent za jezike, neki da sam za tehniku, ali sigurno sam prespor za sportove, premalo sluha za muziku... svako je u nečemu dobar i u nečemu loš.

Dali bi moja priča bila drugojačija da sam bio na nekoj drugoj karauli? Detalji sigurno da, ali ono što sam doživeo je iz mog iskustva. I stvarno nebi voleo da i preko interneta sretnem neke ljude. One sa kojima sam bio najbolji drug potražiču jih, inače bojim se da jim se nije nešto desilo. Večina je bila iz Hrvatske i Bosne, onih (nas) ostalih je bilo vrlo malo.

Tako da za sad ne hvala, možda kroz vreme ču ti na privatno poslati, pa možda i razloge zašto ne. U principu mislim da sam dosta rekao, negde iznad granice sa Makedonijom.

Toliko za sad.
Logged
Pero™
vodnik
*
Offline Offline

Posts: 400



« Reply #177 on: November 17, 2012, 10:36:00 am »

Da nastavimo sa pričom, imam malo vremena viška.

Posle obuke, razdužili smo oružje, prevezli nas u jednu drugu malo veču kasarnu, valjda odsek, zadužili skoro nove uniforme, radne su bili još stari šinjeli i slične stvari a po PS-u smo na granicu morali da idemo u novijim uniformama, sličnim onim što su jih imale brdske jedinice, osim kape, bila je obična klasična... I dobili smo i dva para ganc novih čizama. To mi se tad činio neviđeni luxuz ali su nam trebale. Išli smo napolje u bilokakvo vreme, pa dok se jedne čizme suše u karauli, nosiš druge. Na  obuci nisam toliko mazao čizme, ali na granici sam shvatio da mi je to najbolje provedeno vreme.

Odemo mi još na komandu rejona za nas nekoliko karauli, tamo imamo neku kraču političku nastavu o obavezama graničara... pa nas posle razvezu po karaulama. Zapravo do kod su stigli kamijoni. Nas ''izbace'' u jednom zabačenom selu, bila je več noč, jedva da se je naslutilo po nekoliko upaljenih svetla po kučama, da tamo neko živi.

Tamo nas dočeka oficir karaule, nekoliko đomba i konj. Poleg transportke sa ličnim stvarima daju nam i transportke pune sa hranom da nosimo na karaulu. Iako bi se morala stvoriti na jesen zaliha hrane uvek je neka ''sitnica'' falila pa se to redovno dopunjavalo. O prehrani kasnije. Konj je dobio da nosi novu posteljninu. Sve naše lične stvari smo prali sami, ali posteljnina se prala u komandi i menjala svake toliko. Mislio sam da sam u dobroj formi, na obuci sam puno prepešačio, i onaj marš preko cele noči (šta ja znam tačno, ali nekde 30-40 km) mi nije bio težak, ali sa dve pune transportke, po snegu, uzbrdo nekoliko stotina metara visinske razlike, sat hodaja, crkavali smo.

I tako mi polako dođemo do onog malog svetla što je bila naša karaula, tad nas pričekaju đombe, pozdrave nas, uđemo mi, pa tamo toplo prijatno, miriše na hranu...mmmmm.... Imali smo tada jednog super kuvara, prvi obrok (večera) nam je bila boranija (sa mesom naravno). Neznam dali sam ikad jeo bolju boraniju, ili je to bilo zbog umora.

I tako posle mi krenemo na spavanje, sutra če novi dan i nove obaveze.
« Last Edit: November 17, 2012, 10:42:21 am by Pero™ » Logged
galeb
zastavnik I klase
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 1 695



« Reply #178 on: November 17, 2012, 10:07:03 pm »

Bravo Pero, još jedan graničar i nove priče, fino, tu smo i čitamo, sve je zanimivljivo.
Logged
Pero™
vodnik
*
Offline Offline

Posts: 400



« Reply #179 on: November 18, 2012, 12:20:34 am »

Hvala za podršku Galeb. (Pozdrav v Izolo)

Nadam se da su vam priče sa karauli zanimljive, jer smo na neki način bili graničari nešto specijalno. JNA nam je dala puno više nego običnoj vojsci, ali i mi smo za to bili spremni da damo puno više od gradske vojske. Pri tome ne mislim da je nekim drugim u JNA bilo lako, ali u nekim stvarima smo morali da žrtvujemo svašta. O tome čemo kasnije, ajdemo polako jednu po jednu stvar.
 
Opis karaule: Bio je jedan tipski objekt nekoliko kilometara od granice. Sličan objekt je bio još na našem terenu, ali napušten. Teško kažem kad je izrađen, ali po stilu građe, prozorima, ohranjenosti bi rekao da negde oko 1960. Možda grešim, ali tako mislim.

Od gore na dole: gore je bilo potkrovlje, neiskorišteno (idealno za sakrivanje stvari), pa malo podignuto prizemlje, tu su bile dve spavaone, dnevni prostor/jedionica, oružarna, soba/kancelarija oficira, kuhinja WC sa kupatilom i hodnik u sredini.

Ogrevanje je bilo na uglje, koje je bilo dovezeno u jesen i sami smo spremali drva. Nije bilo centralno, nego manjim pečima u važnijim prostorijama, znači spavaone dnevni prostor, kancelarija. Peči su pravile dosta prašine, pa kad smo nedeljom pravili generalke, pa za pola sata ili sat odma pojavi prašina. Ako je bio oficir loše volje hebao nas za tu prašinu, ali nema veze, pobrisali smo… ionako nije ostajao dugo. Inače je bilo ugodno toplo, a i što se čistoče tiče bilo je sve na nivoju, barem koliko se moglo i bilo logično.

Največi luksuz se mi činio da smo imali svoj vodovod i praktično neograničeno vode. Gradska vojska: zamislite luksuz, da može svako da se tušira kad god hoče. Ništa prijatnije kad dođeš umoran i premražen iz patrole, pa se stuširaš pa u krevet. Imali smo dva bojlera, i za nas besplatnu struju. Došao je dva puta jedan indijanac iz sela da prečita strujomer ali mi nismo ništa plačali. Ali nismo ni trošili bez veze.

Neko je pitao za vodu u debatama prije. Sve to zavisi od terena i lokacije karaule. Ako nema vode ni vojska ne može da uzme. Mi smo bili na terenu sa puno izvora. Pa smo imali i vodu direkno izvorsku.

Ispod karaule je bio podrum (2 prostora i hodnik), uglavnom neiskorišten. Imali smo tamo samo jedno bure ukiseljenog kupusa i ako je bilo stvarno hladna noč, zatvarali smo psa dole (uz naravno opremu da ne spava na podu).

Ulaz je bio jedan glavni sa malo stepenicama nadole, i pomočni iz podruma sa stepenicama nagore.

Karaula je bila ograđena bodljikavom žicom. Nije bila visoka, ali tek toliko da nije baš lako da se prođe. Nije bila razvijena u kolutovima kao na filmovima, nego kao klasična žičana ograda. U tome krugu karaule smo imali okolo streljačke zaklone (stoječe) i svako je imao tačno mesto kde mora da ide ako bi nas napali. Osim snajperista, koji bi išao/išli na potkrovlje.

Ispred karaule je bilo malo asfaltirane piste, dok sam bio na straži premerio sam je hiljadu puta (koliko stopala), tu je bila i zastava, i jedna kučica za stražara.

Malo niže je bio bukner sa viškom oružja, opreme, municija. Zapravo nije bio ukopan, nego betonska kocka sa gvozdenim vratima. Pored još ''grudobran'' za pražnjenje oružja, pa malo niže skladište, jedan zatvoren/zaključan prostor za hranu, pa pored njega polu otvoren prostor za ugalj i drva.

Diagonalno na uglovima su bile 2 kučice za pse, imali smo još štalu za konja, svinjac i nešto slično štali za ovce (koje nismo imali).

Skoro sam zaboravio najvažniju stvar. Imali smo i svoj televizor i radio. Videli smo samo TV Srbija (ili beše Beograd zvanično ime?) jedan i dva. Ali to je bio standardd tehnike tih dana, nije još bilo kabelske. Bugarske TV nismo mogli da vidimo jer su imali drugi standard slike. Baš je bilo ugodno kad doručkuješ pa gledaš crtani film, ili kada nemaš šta da radiš pa gledaš TV…
Logged
Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 [12] 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 ... 73   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.04 seconds with 23 queries.