Na karauli smo imali lisice kuglar nekoliko komada,ali bile su neispravne.
Svaki vojnik je morao da nosi kanap za čišćenje puške.
Obučeni smo da vezujemo na različite načine.
Što se tiče lisica kuglar dobre su samo nove.
To su bile prve koje sam zadužio,trenutno koje imam na zaduženju zaboravio sam koje su marke, opasač mi nije kod kuće.
Na kuglaru ona blokada zna da pravi probleme,kada se lisice mnogo upotrebljjavaju.Meni je jedna strana blokirala-teško se otvarala,jedan ključ otključava a drugi blokadu.
Rešio sam problem tako što sam pronašao pravi položaj i sipao super lepak.
Lako se otvaraju bez ključa,ja sam praktikovao uvek kada su pravila dopuštala da ruke budu na leđima.
Za vezivanje najbolje je lanac i katanac,nema skidanja bez ključa.
Lakat uz lakat i vežeš lice.Koristili smo običan lanac dužine oko 25-30 cm i to isključivo iz razloga bezbednosti ako je lice sklono bekstvu ili opasno.
Ako lice sarađuje onda je lako staviti lanac,ali ako se opire onda je skoro nemoguće.
VJEŽBA STAVLJANJA LISICA NA RUKE OSOBI KOJU SE PRIVODI 
Eto igrom slučaja ja sam bio osoba koju se trebalo privoditi.
Moj zadatak je bio da se oduprem osobama koji su mi trebali na ruke staviti lisice.
Naravno u ovoj vježbi bilo je zabranjeno koristiti udarce i tome slično.
Zadatak da mi na ruke stave lisice trebali su obaviti 4 osobe dok za 5 osobu sada baš nisam siguran.
Akcija je krenula.
Ja sam stajao od njih na udaljenosti od oko 10 metara.
Nitko me nije pripremio za tu vježbu tj. nisam imao nikakve instrukcije.
Njima je rečeno da mi moraju staviti lisice na ruke a njih 4 su se mogli dogovoriti kako će to da naprave.
Ja nisam smio bježati već ih čekati do dođu do mene .
Glupo bi bilo trčati uokolo po šumi a da drugi ne vide bit te vježbe.
Morao sam ih čekati i suprotstavit im se samo da mi na ruke ne stave lisice.
Oni su me opkolili sa svih strana.
Moja prva reakcija je bila ta što sam stao u raskorak u širini ramena.
Ruke sam držao što bliže prsima.
Lagano sam se nagnuo prema naprijed i čekao sam napad.
Od jednom su oni počeli da me hvataju za ruke.
Jedni me vuku na jednu stranu drugi me vuku na drugu stranu.
Kako god oni mene vukli ja sam uvijek bio na sredini i ispadalo je da se oni međusobno nadjačavaju u povlačenju.
Vidio sam da mi je u tome trenutku bilo bitno da mi ruke ne razvuku u stranu jer tada ne bi imao snage da im se suprotstavim.
Oni bi mi ruke tada savili na leđa i to bi bilo gotovo ja bi bio svladan.
Dok sam ruke držao što bliže prsima a ponekada sam se i držao sa jednom rukom za drugu, oni mi nisu mogli ništa.
Također mi je bilo bitno da me na bace na pod na leđa.
Tada im opet ne bi imao snage se oduprijeti.
Mogao sam pasti na pod na prsi ali tada bi njima bilo još teže staviti im lisice na ruke.
Jer bi ja ruke opet držao ispod sebe na prsima.
Što je njih bili više ispadalo je da su više nesposobniji.
To je kao i ona narodna izreka „Puno babica kilavo dijete“.
Na kraju nisu
mi uspjeli staviti lisice na ruke.
Zato sam pokidao hlače u tom hrvanju.
I ponovio bi onu izreku koju je rekao „Crki“ a koja glasi: "Ako lice sarađuje onda je lako staviti lanac,ali ako se opire onda je skoro nemoguće".!
Evo postavljam jednu moju sliku na kojima se kako-tako vide lisice.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Ova slika je nastala 1.5.1989. god. ponedjeljak u popodnevnim satima na zasjednom mjestu „VIS“.
Lisice koje se vide kod mene za opasačom nije fotomontaža i tako su se naj češće nosile na teren u obilazak granice i u zasjede.
Snimljeno je u gustoj šumi, sa lošim fotoaparatom, bez blica i u pokretu.
Tu sam nosio pušku M70 AB2 koja nije moja već sam je tada posudio od jednog graničara on je Albanac sa Kosova a zove se Šabani Iljaz.
