PALUBA
March 29, 2024, 02:59:35 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News:
Važno
Za sve članove foruma Paluba.Info, apel da uzmete učešće na samo u glasanju već i u temi.
Link do teme je ovde
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Prinudno sletanje Kraguja 106-Politikin Zabavnik  (Read 4773 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
wermez
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 847



« on: October 28, 2012, 04:16:08 pm »

Sve je trajalo nepuna dva minuta, u rano prepodne 24. Februara 1977. Godine oko pet kilometara severno od vojnog aerodroma Zemunik kod Zadra. Po secanju Aleksandra  Aleksica, tada dvadesetogodisnjeg potporucnika, zbilo se to ovako:
Tog jutra bilo je predvidjeno da jedno odeljenje, znaci cetiri aviona, krene prema poligonu u Benkovcu. Leteli smo na Kraguju, sasvim dobrom borbenom jednosedu, sa zadatkom vezbanja gadjanja meta ubojnim sredstvima. Sa sobom smo nosily po dve bombe od 50 kilograma, dve rakete I mitraljez.
Dan je bio bez oblacka, s vrlo malom brzinom vetra. Idealan, rekli bi piloti. Nas trojicu mladjih predvodio je komandir Mihael Ostir, I on poreklom iz Niksica, sjajan I iskusan pilot. Uz vezbe gadjanja, meni je to bio I deo obuke za nastavnika letenja, ali I dodatne obuke na tipu aviona koji je za mene bio nov. Do tada sam leteo na Utvi, Galebu, I 522. Kraguj je bio nesto posebno, pravi izazov.
Poleteli smo u paru. Ja uz desno krilo komandira, druga dvojica odmah za nama. I dok su se avionic, uz zaglusujucu buku motora, peli prema obroncima Velebita, pod nama su promicala rastrkana naselja koja sam tek ovlas primecivao. U tim trenutcima vojni piloti jednostavno nemaju vremena za takve sitnice, a jai h se sada prisecam vrlo jasno jer mi je to pomoglo da kasnije spasem I glavu I letelicu.
Ni pet minuta nakon poletanja, kad je avion bio pod punim gasom, motor se jednostavno ugasio. Uz eksploziju koju nisam cuo. Jednostavno, to sam znao jedino po gubitku snage motora I kazaljkama na uredjajima koje su pocele klonulo da padaju prema pocetnom polozaju. Uz to, ucinilo mi se kao da sam u vazduhu naglo zakocio, toliko su brzo pored mene proletela dvojica kolega koji su krenuli malo posle nas.
Ubrzo, a u pitanju su I bukvalno bili delici sekunde, preko radio veze cuo sam od kolega da vide dim iz motora mog aviona. Motor mi je bio pred nosom, a ja to nisam ni primetio! Verovatno ga je brzina letelice oduvala natrag. Primetio sam zato das am jos na maloj visini, ne visoj od dvestotinak metara. I ispod sebe selo Skabrnju, s mnostvom rasutih kuca. Das u na gomili, lakse bih izabrao mesto za prinudno sletanje posto sam znao da mi nema druge nego das to pre, I sa sto manjim posledicama dodirnem zemlju.
Sa oko dvesta sati naleta, ipak malim iskustvom za ovakve slucajeve, znao sam da nemam dovoljnu visinu za izbacivanje padobrana I da ne smem da napustim letelicu natovarenu bombama, raketama I mitraljezom. Ispod mene su ljudi o cijoj bezbednosti prvenstveno moram da brinem, ali I da pokusam da spasem izuzetno skup avion. Naravno, nas su u toku skolovanja ucili da je covek vredniji od masine, ali kakav je to pilot koji izgubi avion?!
U tim delicima vremena trebalo je doneti odgovarajucu odluku. Na srecu, kao da mi je providjenje pokucalo na staklo kabine, s desne strane ugledao sam ovecu njivu, sasvim dovoljnu za koliko toliko sletanje. Ali, trebalo je pre toga izbaciti bombe okacene o krila I to naravno, na bezbednoj udaljenosti od naselja. Za izbacivanje raketa nije bilo ni prostora ni vremena.
Kad covek ovako dokono sedi, ne moze ni da pojmi sta sve moze da uradi za malo vremena, posebno kad se nadje u nevolji. Ja sam tada iznad Skabrnje, s tek nagaravljenim nausnicama, morao da donesem toliko vaznih odluka kao da je citava vecnost ispred mene, a u zbilji mi je zivot zavisio od nepuna dva kruga koja je trebalo da okrene sekundara. U tom gotovo treptaju oka, podalje od sela, ugledao sam livadicu I iznad nje otkacio bombe. Zanet manevrom, nisam ni primetio kad su I da li su eksplodirale.
Kraguj je vec opasno gubio visinu, ali je zato povecavao brzinu, dovolju da mogu, kako tako da upravljam letelicom. Zaokretom od 270 stepeni prbilizio sam se njivi istovremeno iskljucujuci dovod goriva u motor I sve elekticne vodove da pri dodiru sa zemljom, jos nisam znao kakvom, ne bi doslo do varnicenja I eksplozije aviona s rezervoarima punim goriva.
U medjuvremenu su sva trojica pilota, kad su videli sta se dogodilo, pocela da kruze iznad mene davajuci mi dragocena uputstva. U jednom trenutku uglas su me savetovali tako das am, da ne bih izgubio pribranost, jednostavno morao da prestanem da ih slusam svestan da sad sve zavisi iskljucivo od mene. Zemlja mi je bila sve bliza.
Kakos am prilazio njivi, koja mi se u pocetku cinila kao savrsena staza za sletanje, primetio sam da je bila tek uzorana I poravnata. To je znacilo da je mekana I prilicno opasna za teret I brzinu koju je trebalo da primi. U tom trenutku, kad sam brzinom od 140 kilometara na sat bio na visini ne vecoj od desetak metara, s desne strane kao na fotografiji iz kakvog starog zaturenog spomenara, u mangovenju sam spazio stado ovaca I skamenjenu cobanicu. Ili sam mislio da sanjam.
Za divno cudo, mada sam I ja tu imao nekog udela, avion je lagano dodirnuo oranicu. Napravio liz kako bi reli piloti. Od kolega gore u vazduhu radio vezom je gotovo uglas, odjeknulo “Bravo!” Ali u vec  sledecem trenutku shvatio sam das am tek sada u nevolji. Tockovi su sve dublje upadali u mekano tlo tek uzorane ledine jer avion je,gubeci  brzinu, dobijao na tezini. Cinilo mi se kao da vozim gliser posto je zemlja oko mene mahnito prstala  sa obe strane.
Onda se, kao u crtanom filmu, dogodilo da se avion bukvalno usadio na nos I prevrnuo na ledja.  Odjednom mi je nebo bilo na stopalima, a nos na tlu, sa ustima punim zemlje. I, verovali ili ne, prvo sto mi je tada palo na pamet bilo je das am unistio avion. I to ja, dobar pilot I buduci nastavnik letenja. U tom mraku, kad mi pogled nije dopirao dalje od nosa, nisam znao kud cu pre. Naravno das am hteo napolje, ali gde se to napolje sada nalazilo, meni okrenutom naopacke?!
U skucenom prostoru kabine, gde nije bilo mesta ni glavu da okrenes, nekako sam uspeo iz cizme da izvucem pilotski noz-skakavac I njime potrazim otvor na napukloj kabini. Prethodno sam morao da otkopcam trostruke kaiseve (one preko grudi, stomaka I izmedju nogu) sto je podrazumevalo da prvo izvadim osigurac, okrenem ga za devedeset stepeni I snazno udarim. Lepo I korisno, ali ja sada nisam imao prostora za neophodni zamah. Nekako sam, ipak, to uspeo da izvedem verujuci da sam konacno slobodan.
Djavola! Taman kad sam kroz mali otvor uspeo da izvucem glavu, ubedjen da svugde I uvek mogu da se iskobeljam ako uspem da izbacim glavu napolje, osetio sam da me nesto vuce natrag. Sta je sad, pobogu?! Padobran se otkacio od sedista I krenuo za mnom. Nije bilo druge, morao sam natrag, u stesnjenu kabinu da otkacim padobran. A vreme je isticalo. U medjuvrmenu sam osetio da curi I gorivo koje sam prethodno, sasvim skolski zatvorio. Na srecu ono je naslo put kroz proctor za ventilaciju na krilu I nije, znao sam, pretilo eksplozijom.
U svoj toj dramai, koja po nekim mojim proracunima, nije trajala mnogo duze od dva minuta prvi prizor koji sam ugledao bilo je stado ovaca okupljeno kao na petoparcu, I cobanica koja nije zalila maramicu da obrise suze. Tek kasnije sam shvatio njen strah jer sam, izvukavsi se oz zgnjecene kabine, nalikovao coveku koji je stigao iz samog sredista pakla. S ulubljenom kacigom, u pilotskom odelu koje se nije prepoznavalo od naslaga zemlje I licem sa groznom blatnjavom masnom, uistinu sam licio na osobu koja je stigla iz nekog tamo drugog sveta.
I dok sam, znajuci da jos postoji opasnost od raketa koje su I dalje bile okacene o krila kao I oko tri stotine mitaljeskih metaka u okvirima smestenim u nosu aviona, bezuspesno mahao seljacima koji su hitali prema meni da se sto pre sklone na bezbednu udaljenost, s neba se cuo zvuk helikopterskih elisa. Dolazili sup o mene s aerodrome u Zemuniku znajuci u kakvoj sam nevolji.
Zacas sam se nasao u kabini helikoptera. Vojna ambulanta, lekar, rendgen, uobicajena ispitivanja kad pilot dozivi udes. Osmehnuta lica nadleznih odmah su mi dojavila da sam se u toj vanrednoj situaciji sasvim dobro snasao, a od nacelnika Akademije ubrzo sam dobio I javnu pohvalu das am sve besprekorno uradio.
Ubrzo sam, kao najmladji pilot oficir u tadasnjoj Jugoslaviji, dobio priliku da letim kad I gde hocu. A tek sam bio napunio dvadesetu godinu. Od tada sam znao da je nebo moja sudbina. Kao, uostalom, I mnogim mojim kolegama, posebno ucenicima cijih sam dvanaest generacija a u svakoj prosecno po 45 pitomaca, uspeo da ubedim da je gore mnogo lepse za zivot.
Inace, nekoliko godina posle udesa iznad sela Skabrnje, na tuzlanskom aerodromu ponovo sam video svoj avion koji sam prepoznao po broju 106 na trupu. Bio je I dalje u sastavu borbene eskadrile. Danas se nalazi kao deo zbirke Muzeja vazduhoplovstva. On na Surcinu, ja na slepu, a galebovi I dalje gore…
Dok su savski galebovi na krilima proletnjeg sunca radoznalo istrazivali povrsinu zemunskog rukavca Dunava, na slepu koji pripada marini “4.jul” lagano je tekla prica koja se zbila pre tridesetak godina. Njen glavni junak danas stanuje u neposrednoj blizini I ne cudi sto je ovde cest gost. Jednostavno, ne moze da odoli tim beloreim letacima koji s nepojmljivom lakocom paraju nebo. Kao I on, donedavno.
Aleksandat Aleksic sada leti samo povremeno na sportskim avionima. Letucka ,kako kaze toliko da odrzi pilotsku dozvolu. Mada je tek u cetrdeset osmoj godini, na nebu je kao profesionalac proveo tacno pola zivota, 24 leta ne racunajuci skolovanje na Vazduhoplovnoj akademiji I srednjoskolske dane u Niksicu-nekad izuzetnom rasadniku sjajnih pilota-kad je mnogo pre dobijanja vozacke dozvole vec leteo jedrilicama I avionima. Od pre cetiri godine je u penziji, a ovaj dogadjaj izdvaja kao prvu pravu potvrdu da je nebo oduvek bilo njegova sudbina.
                                         Zabelezio Petar Milatovic, Politikin Zabavnik, 22.4.2005
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.02 seconds with 22 queries.