Američki razarači u Drugom sv. ratu

[duje]

Američki razarači u II. svjetskom ratu

Američki su razarači imali dvije velike prednosti. Jedna je bila njihivi standardno topovsko naoružanje, koje se sastojalo od nenadmašivog 127mm oruđa. To je bio najbolji top na razaračima u tom ratu, jednako efikasan u gađanju pod malim, kao i pod velikim kutom elevacije; ispaljivao je znatnu težinu granata pri vrlo dobroj brzini gađanja, a s tim se topom i lako rukovalo. Druga prednost je bila što su SAD u vrijeme stupanja u drugi svjetski rat imale i  pouzdano visokotlačno parno postrojenje, koje je bilo ekonomično i solidno, tako da nije bilo čestih kvarova od kojih su trpili njemački brodovi. Sve je to imalo za posljedicu da su standardni ratnodobni razarači bili vjerojatno najbolji veliki razarači na svijetu, povrh toga što su bili i najborbeniji. Zahvaljujući  izvrsnom snabdijevanju flote Amerikanci  su se u savlađivanju golemih udaljenosti na Pacifiku mogli više pouzdati u nadopunu gorivom na otvorenom moru nego  na prevelike rezervoare za gorivo u svojim brodovima, ali i na taj su način njihovi brodovi imali upravo izvaredan akcioni radijus.

[duje]

Odlike ovih razarača mogu se po svoj prilici pripisati činjenici što su Amerikanci započeli  izgradnju svojih  razarača izmeđi dva rata s jednim neadekvatnim projektom, pa su gradili čitav niz tipova tokom tridesetih godina, što im je omogućilo da eksperimentiraju s raznim kombinacijama dimenzija i ostalih svojstava. Kad je rat nadošao, ni su se mogli ustaliti na jednom izvrsnom tipu i njegovoj masovnoj proizvodnji. S Britancima je bilo potpuno  drugačije. Oni su počeli s izvrsnim projektom kojeg su se na Odlike ovih razarača mogu se po svoj prilici djelomično pripisati činjenici što su Amerikanci započeli dugo i široko pridržavali u međuratnim godinama, da bi mnogo toga rezuckali i mijenjali na svom standardnom projektu tokom rata.

[duje]

Godinama iz prvog svjetskog rata Amerikanci nisu gradili razarače. Imali su suviše veliki broj razarača svog standardnog “četverodimnjačkog” projekta koji su se mogli nepovoljno usporediti sa svojim vršnjacima iz britanske klase “V&W”. Raspored njihovog artiljerijskog naoružanja, a pogotovo njihovih torpednih cijevi bio je vrlo nezgrapan a brodovi su bili vrlo uski. Najbolje svojstvo bila im je velika brzina i trup s neprekinutom palubom, što je za strukturu brod bolje rješenje od povišene pramčane palube kod večine drugih razarača. Uprkos nedostacima tih brodova mornarica SAD-a je mnoge od ovih reazarača zadržala u vrijeme kad je potreba za brzima eskorterima bila najveća, pa je i onih pedeset razarača koji su bili predani po “zajmu i najmu” britanskoj mornarici, kao i razarači zadržani u američkoj ratnoj mornarici obavilo veoma vrijedan posao. Oni su bili podvrgnuti mnogim preinakama da bi poslužili kao eskorteri velikog dosjega , kao brzi transporteri, kao razarači-minopolagači i kao matični brodovi za hidroavione.


Slika:Tipičan "flush-decker" razarač, tj. sa neprekinutom palubom "Crowninshield" DD-134 jedan od preživjelih iz prvog svjetskog rata, koji je 1940. prešao u britansku mornaricu kao "Chelsea", a 1944. u sovjetsku mornaricu kao "Derzki"

[duje]

Tek  1932. godine Amerika je započela gradnjom novih razarača i to klase Farragut, čiji su brodovi, protivno od britanskih međuratnih vođa flotile s pet topova od 127mm i povišenim pramcem, imali nešto veće dimenzije i veći kapacitet za smještaj goriva. Poput svojih britanskoh vršnjaka, čini se da su i ovi brodovi bili premaleni da bi se mogli mjeriti sa super-razaračima kave su gradili Francuzi i Talijani, a pogotovo ne sa mnogo uglednijim razaračima japanske klase Fubuki. Poput britanskih razarača klase Tribal, koji su također bili inspirirani tim japanskim brodovima, i vođe flotile iz američke klase Porter imali sup o osam topova u dvocijevnim kulama, ali je njihovo protuavionsko kao i torpedno naoružanje bilo jaće nego u britanskih brodova, a posljedica toga bila je pretovarenost tih brodova.     

[duje]

Preostali brodovi klase Faragut:

[duje]

Vođe flotile klasa Porter:

[duje]

Preostali brodovi klase Porter:

[duje]

Klasa razarača Mahan vratila se tipu Farragut, osim u tome  što su imali po tri garniture torpednih mehanizama, od kojih su krmene cijevi bile montirane jedna nasuprot drugoj, što nije bio idealan raspored jer je svaka cijev mogla biti ispaljena samo u jednu stranu. Ovi su razarači imali svoje topove  u kombinaciji otvorenog i  zaštićenog tipa, ali je jedna modificirana verzija ove klase imala montiran prototip jednocijevne 127mm zatvorene topovske kule koja se pokazala uspješnom. Standardne ratnodobne preinake uključivale su i demontiranje petog topa od 127mm na sredini, uz zamjenu lakog protuavionskog naoružanja.  

[duje]

Ostali brodovi Mahan klase:

[duje]

Ostali brodovi klase Mahan:

[duje]

Ostali brodovi klase Mahen:

[duje]

Dva razarača  klase Dunlap:

[duje]

Na brodovima klase Gridley i Benham bilo je povećano torpedno naoružanje jer su dobili po dva para četverocijevnih torpednih  mehanizama. Nosili su samo po četri topa od 127mm, a raspoznavali su se po svom  jedinom  dimnajku. Poslije vođa flotilla klase Porter  došlo je po pet brodova klase Somers i Sampson. Ovi su imali po jednu dvocijevnu kulu manje nego njihovi prethodnici, ali su nosili  po jednu posebnu garniture  torpednih cijevi, a imali su samo po jedan prilično ružan dimnjak.

Brodovi klase Gridley:

[duje]

Razarači klase Benham:

[duje]

Preostali razarači klase Benham: