Kubura pećanka

[Solaris]

Autor Tomislav ARALICA

Kubure pećanke pripadaju velikoj obitelji tursko-balkanskih pištolja koji su se izrađivali i rabili na velikom prostoru Zapadnog Balkana od kraja 18. stoljeća pa do okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Pećankama su. a otuda i njihova važnost za hrvatsku vojnu povijest, bili naoružani serežani te neregularne jedinice Hrvatske vojne krajine, kao i stanovništvo Dalmatinske zagore koje je vojnu službu služilo u sklopu takozvane Forze teritorrialle.

Ujednoj Zagrebačkoj pri­vatnoj zbirci nalazi se pištolj koji ima sustav opaljenja na krmen o kom. Osim da je nađen na nekom Zagrebačkom tavanu, ne raspolažemo nikakavim drugim histori­ografskim podatkom. Pištolj ima kvalitetnu cijev s dva profila, pri dnu je osmerokutna, a od polovine prema ustima okrugla. Na zadnjaku cijevi, blizu mehanizma, nalazi se složen žig čiji središnji dio ima oblik četvrtastog polja s nekom četveronožnom životi­njom, najvjerojatnije konjem. Oko nje­ga je udareno još osam malih romboidnih žigova s križevima i točkicama. Me­hanizam je turski miquelet s glavnom oprugom na vanjskoj strani pločice, oblika karakterističnog za jugozapadni Balkan.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Mada korodiran, mehanizam još sadrži ostatke graviranih ukrasa u obliku cvijeća i ptica kakvi su inače nezaobilazni na ovakvoj inačici miqueleta. Kundak je izrađen od orahovog drveta i ukrašen skromnim vitičastim rezbarijama oko kurjaka (repa) cijevi. Šipka za nabijanje nije predviđena, ali na dnu usadnika postoji izrezbareno rebro koje oponaša šipku. Oprema pištolja je veoma skromna.
 Palčana pločica (ukras s gornje strane rukohva­ta) je običan punktirani željezni lim presvučen tankim slojem kositra koji oponaša srebro (takozvano kalaisanje). Kontrapločica (pločica s druge strane usadnika, nasuprot mehanizma) je također od običnog željeznog lima, a okov obarača od debljeg kovanog že­ljeza sasvim grube izrade. Cijev je za usadnik prvobitno bila pričvršćena samo željeznim klinovima koji su pro­lazili kroz drveni usadnik i alkice na donjem kraju cijevi, ali je tijekom radnog vijeka pištolja spoj ojačan jed­nim željeznim i jednim mjedenim obručem improvizirane izrade.

 Naj­ljepši, a ujedno tipološki najupečatljivi­ji dio pištolja, njegova je oveća jabuka izrađena od lijevane mjedi. Tijelo jabuke izliveno je od dvije polovice oblika «žlice» nakon čega su «čašice žlice» zavarene i dalje obrađivane cizeliranjem. Tijelo jabuke ima oblik cvi­jeta s osam ispupčenih latica. Dno ja­buke izgleda kao osmostranična pirami­da. Pištolj je u svom izvornom stanju i na njemu u novije vrijeme nije ništa dorađivano ni mijenjano osim što je agresivno čišćen potapanjem u nekakvu kiselinu. Dug je 386 mm. cijev je duži­ne 224 mm, a kalibar cijevi je 15 mm.

[Solaris]

Pećanke

Opisani pištolj pripada velikoj obitelji tursko-balkanskih pištolja i to sku­pini takozvanih kubura pećanki. Nai­me, još su etnolozi s kraja 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini zabilježili postoja­nje izraza "kubura pećanka" koji je bio pojmovno vezan za mjesto Peć na Ko­sovu, ali nitko od njih nije donio pot­puno precizan opis tih pištolja. Zovko prenosi samo izraz za koji je čuo u nar­odu, ah mu pravo značenje nije pozna­to.1
Bjelokocić ga ispravl]a te kaže kako je pećanka mala puška .U nje je kundak od drveta. pas i jabuka (glavica drške) od tuča. cvijet ozgo na špatlji (palčani okov) od srebra. Još po špatlji oko cvijeta imade šara urezanih u drvo, u koje je ulijevano srebro. Na isti način o se šaraju lijevanski cigarluci.

Ime je istina dobila od Peči (Ipeka) u Staroj Srbiji (Kosovu) ali ne što je tamo tobož iz nje pucano, nego što se tamo grade.
Na lemcliu ovog ne osobito preciznog opisa nekadašnji kustos Etnografskog muzeja u Beogradu, Simo Trojanovic sve pištolje s mjedenim jabukama osmorolatičnog oblika naziva pećankama i pod tim izrazom ih katalogizira u muzejskom inventaru.
To je kasnije 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća prihvatila kustosica Vojnog muzeja u Beogradu Đurđica Petrović da bi zah­valjujući njezinim brojnim radovima navedeni termin postao općeprihvaćen među muzealcima i skupljačima diljem nekadašnje Jugoslavije.3 Ali, da oko ovog timina nije sve potpuno čisto vidljivo je iz okolnosti što Vejsil Ćurčić autor poznatog djela o povijes­nom oružju u Bosni i Hercegovini, pojam pećanke shvaća nešto drukčije. On sve  jednostavne pištolje okruglemjedene jabuke, dakle ne samo one s osam ispupčenih latica, naziva tim imenom.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kao ilustraciju tog pojma donosi fotografiju raskošne balkanske kubure okovane srebrnim limovima iskucanim vegetabilnom ornamentikom u stilu zajedničkom Dubrovačko- bokeljsko-fočanskom krugu, a koje se u novijoj literaturi obično nazivaju “fočankama”.4 Vrijednost Ćurčićevog rada leži ponajprije u činjenici što je on balkansko oružje identificirao na osnovi razgovora s tada još živim starim majstorima koji su ga izrađivali u predokupacijskim vremenima i za koje nazivi poput ovog o kojem disku­tiramo nisu bili tek puka skolastika. Nažalost, katkad je među te izvorne podatke znao ubacivati neka svoja domišljanja i konstrukcije, a da ne bi napravio jasnu razliku među tim kate­gorijama informacija.

Vrijedno je spomenuti i podatke koje nam priop­ćava još jedan stari etnolog, Dubrov­čanin, Vid Vuletić-Vukasović. U svojim radovima Vuletić nam je ostavio mnošt­vo dragocijenih podataka o balkanskom oružarstvu koje je prikupio terenskim radom potkraj 19. i početkom 20. sto­ljeća mahom na tlu Dubrovačke oko­line i Hercegovine. On za te pištolje kaže da su se “u Foči pravile kubure koje su nalikovale pravim pećankama”.
Znajući pouzdanost njegovih podataka taj navod možemo prihvatiti sa sigurnošću. Ali, problem je u tome što je on podrazumijevao pod nazivom pećanke. Kad govori o fočanskim zanatlijama Alija Bejtić kaže da su pećanke što su ih tamo radili “bogato ukrašene”, najv­jerojatnije misleći na pištolje koje danas zovemo fočankama.

Također valja istaknuti kako u junačkim narod­nim pjesmama Hrvatsko-srpsko-musli- manskog kruga nigdje ne zatječemo izraz pećanka makar one poznaju na stotine naziva za razne vrste oružja. To nas upućuje na veliki oprez glede ovog termina koji bi čak mogao biti novijeg podrijetla pri čemu mislimo na drugu polovinu 19. stoljeća!

U svakom slučaju ova tema još uvijek nije do kraja proučena ni ti je o njoj rečena posljednja riječ. Zasad termin “kubura pećanka” možemo prihvatiti jedino kao rasprostranjen stručni tipološki termin bez prejudiciranja njegovog sadržaja.

[Solaris]

Tipološka analiza

U brojnim muzejima i zbirkama pećanki se sačuvao prilično velik broj, sigurno nekoliko stotina. Koliko je na­ma poznato najviše ih je u Mađarskom narodnom muzeju u Budimpešti gdje su kao ratni plijen i vojnički suveniri dospjele mahom iz Bosne i Hercegovine nakon njene okupacije 1878. godine. Tamo ih je ravno trideset6. Nekoliko desetaka ih se nalazi u Hrvatskom povi­jesnom muzeju gdje su također bar jed­nim dijelom dospjele iz Bosne i Herce­govine nakon njezine okupacije u sklo­pu velike donacije ondje zaplijenjenog oružja koju je ondašnjem Narodnom muzeju u Zagrebu darovao feldzeug- meister (general s tri zvjezdice) Josip barun Filipović (1819.-1889.), vrhovni zapovjednik okupacijske habsburške vojske. I drugi muzeji u Hrvatskoj,poput etnografskih muzeja u Zagrebu i Splitu7, raspolažu s više primjeraka ovog tipa oružja, a priličan ih je broj i u našim privatnim zbirkama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Njihovom tipološkom analizom možemo konstatirati kako im je svima zajednički karakterističan oblik mje­dene jabuke s osam latica - kriški. Če­tiri latice su nešto veće, a četiri nešto manje pa se nižu naizmjenično. Balka­nski oružari očito su ovaj oblik jabuke preuzeli od nekih zapadnoeuropskih vojnih pištolja kojima je bila naoruža­na habsburška oružana sila početkom i sredinom 18. stoljeća. Najstarije piš­tolje s latičastom jabukom pronalazi­mo u nizozemskoj produkciji iz 60-ih godina 17. stoljeća, pogotovo na piš­toljima rađenim u Maastrichtu. Pri­mjerice, takvu jabuku ima lijepi čas­nički konjanički pištolj oko 1700. go­dine koji je izradio Gilles De Sellier iz Lutycha.8 Ovakav oblik jabuke kasnije je prihvatio dio austrijskih puškara iz prve polovine 18. stoljeća te ih zatječemo na njihovim proizvodima.

Dok su im jabuke svima prilično slične, a dobrim dijelom i istovjetne, ostali dijelovi pištolja pećanki među­sobno prilično variraju. Cijevi su im raznolikog oblika i podrijetla. Pretežu jednostavne cijevi izrađene unutar granica Osmanlijskog Carstva ali nisu rijetke ni one uvozne, uglavnom tali­janske. Ima dosta kopija francuskih, londonskih i brešanskih cijevi s lažn­im žigovima i natpisima primjerice poput manje ili više uspješnog oponašanja natpisa Lamotte, London ili L.Lazarino. Onaj prvi natpis bi trebao uvjeriti naivnog kupca kako je cijev iz­radio član poznate puškarske obitelji iz Saint-Etienna u Francuskoj, drugi da cijev potječe iz Londona, a treći da ju je proizveo čuveni majstor Lazaro Lazari- ni iz Gordone della Val Trompia pokraj Brescie. Ove zadnje su bile veoma poz­nate u našim krajevima te ih narodne junačke pjesme spominju pod nazivom lazarinke.

Pištolj o kojem je riječ ima cijev koja je najvjerojatnije talijanskog, brešanskog podrijeria. a izrađena je tijekom druge polovine 18. stoljeća. Premda žigovi na cijevi nalikuju španjolskom sustavu označavanja, ona zasigurno nije španjolska. To se vidi po tome jer im nedostaje jedan bitan satojak. Naime, španjolski žigovi iz 18. stoljeća imaju dva osnovna dijela: marku i kontra- marku. Marka sadrži skraćeno ili cje­lovito ime majstora otisnuto unutar malog četverokuta u tri ili četiri reda. Kontramarka predstavlja simbol grada ili ceha unutar kojeg majstor djeluje. Oba ta žiga su uokvirena s više žigova ljiljana ili križeva koji simboliziraju kraljevsku vlast. Kako naš žig nema marku, odnosno ime majstora, zaklju­čujemo da je ovdje riječ o krivotvorini i to najvjerojatnije brešanskoj. Poznato je, naime, kako su brešanski majstori radi bolje prođe svoje robe izrađivali cijevi pušaka i pištolja po ukusima pojedinih tržišta pa su tako radili i one koji su oponašali španjolske.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Zvali su ih castiglioni, spignoli ili napolitani. Cijev na našem pištolju je nemarno skraćena i dosta izlizana s gornje lijeve strane što nam govori kako je sekundarno, kao rabljena, montirana na pećanku. To nije rijedak slučaj kod balkanskog vat­renog oružja, a pogotovo kod pećanki koje su obično kraće od drugih vrsta balkanskih pištolja. Između Italije, pon­ajprije Venecije, s jedne strane i luka na istočnoj obali Jadrana s druge strane, postojala je tijekom 18. i prve polovine 19. stoljeća uhodana trgovina novim ili rabljenim dijelovima talijanskog vatre­nog oružja.

Izgleda kako je prevagu imala trgovina rabljenim djelovima i starim lovačkim pušakama te civilnim pištoljima jer su oni bili bitno jeftiniji i mada rabljeni, još uvijek bolji od proiz­voda lokalnih majstora koji su katkad bili sumjive kakvoće. Tako u Šarplaninskoj Gori, čiji su Gorani (stanovnici slavenskog podrijetla i muslimanske vjere koji nisu bili ni Albanci ni Srbi ni Makedonci, a ni Bošnjaci) bili poznati izrađivači balkanskog vatrenog oružja, osobito cijevi za puške i pištolje, posto­ji predaja kako su cijevi s pogreškom i s rupicama na stranicama cijevi nastalim zbog nesavršene proizvodne tehni­ke, iznutra zalijevali kositrom koji bi privremeno zapunio takve rupice te bi ih podvaljivali kao ispravne. Meki kosi­tar bi vrlo brzo popustio pod pritiskom barutnih plinova pa možete zamisliti osjećaj nesretnog kupca koji je za takvo vatreno oružje dao kravu ili nekoliko ovaca. Zato su Gorani i drugi balkanski proizvođači cijevi za vatreno oružje morali ukucavati na njih lažne zapadnoeuropske signature i žigove da bi uopće mogli “uvaljivati” svoje proizvode.9

Ti talijanski dijelovi, ponajprije cijevi ali također i mehanizmi te okovi, nano­vo su kundačeni i opremani u brojnim radionicama diljem Dalmacije, Hrvatske vojne krajine, Bosne i Hercegovine, Ko­sova, Albanije te drugdje po europskoj Turskoj. Šarolikosti je pridonosila i uporaba lokalno proizvedenih dijelova te primjena orijentalnih dekorativnih tehnika rezultirajući nevjerojatnim kombinacijama poput, primjerice, piš­tolja kundačenog i opremljenog u puš- karskoj radionici u Cavtatu 1820. go­dine, koji ima talijansku cijev iz kraja 17. stoljeća, a mehanizam izrađen u Prizrenu 1790. godine! Taj primjer sli­kovito ilustrira problem koji se postav­lja pred suvremenog istraživača kad želi vremenski i prostorno atribuirati neki konkretan primjerak balkanskog vatre­nog oružja.

Treba naglasiti kako se u siromašnim i militariziranim krajevima Dalmatinske zagore, Hrvatske vojne krajine te krajeva zapadnog Balkana oružje cijenilo i čuvalo te višekratno recikliralo, pre­pravljalo i popravljalo prelazeći od pre­tka na potomka, katkad i kroz više naraštaja.

Mehanizam naše pećanke oblika je karakterističnog za zapadni Balkan. Poznato je da su takve mehanizme iz­rađivali u Šarplaninskoj Gori, Prizrenu, Debru, Boki kotorskoj, Konavlima, Trebinju i drugdje. Razlike među njima su sasvim male i uglavnom su svi uk­rašeni prepoznatljivim i jendoobraznim gravirama ptica, cvijeća i vitica. Neki od njih imaju male žigove s imenima muslimanskih majstora na arabici, neki tek oponašaju takve žigove, a treći ima­ju i godinu proizvodnje ispisanu na la- tiničan način. Najstariji nama poznati primjerak datiranje 1788. godinom10 dok najmlađi primjerci potječu iz 50-ih i 60-ih godina 19. stoljeća.
 Inače, pe­ćanke razmjerno rijetko imaju miquelet mehanizam te su na njima mnogo češći latinski mehanizmi s glavnom oprugom na unutarnjoj strani pločice. Razmjer je približno 1 naprama 10 u korist latin­skog mehanizma. Ovo je upravo jedan od razloga koji nas navodi na sumnju glede atribucije svih pećanki u kosov- sko-albanskoj produkciji. Naime, pišto­lji proizvedeni na kosovsko-albanskom području (primjerice poznate šilje ili debarske celine, ledenice i prizrenske kubure) gotovo uvijek imaju miquelet mehanizme za razliku od bosanskih pištolja na kojima je češći latinski me­hanizam.

[Solaris]

Oprema i ukrasi

Oprema i ukrasi na kundaku pećanki mogu biti raznoliki. Grupiraju se u ne­koliko dekorativnih razina. Najljepši primjerci imaju srebrne limene okove ukrašene iskucavanjem, filigranom, nijelom i umetnutim koraljima.
Tim zlatarskim tehnikama uglavnom su ukrašeni samo palčana pločica i okov repa cijevi, ono što se najviše vidi kad je pištolj zataknut za pojas. Neki prim­jerci imaju i srebrnu nazuvku na usti­ma cijevi.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Skromnije ukrašeni primjerci imaju vegetabilne rezbarije po kundaku i ukrase u obliku intarzije tanke srebr­ne ili mjedene žice po rukohvatu pišto­lja. Obično se na gornjoj strani rukoh­vata javlja ukras velike potkove, a na donjoj prikaz Zulfikara, mača proroka Alije, junaka nad junacima, koji je pre­ma Knjizi imao dva vrha.
Takve intarzi­je zatječu se i na nekim drugim skupinama balkanskih pištolja.
U našoj ku­lturnoj povij esti ovakve intarzije pozna­te su pod nazivom livanjski vez zbog tako ukrašenih cigaršpica izrađivanih u Livnu potkraj 19. i početkom 20. stolje­ća. I treću, najskromniju dekorativnu razinu, čine pištolji poput spomenutog koji imaju grube željezne okove i sas­vim rudimentarne rezbarije po kun­daku.

[Solaris]

Zaključak

Naše istraživanje pokazuje kako su se pištolji pećanke izrađivali i rabili na velikom prostoru zapadnog Balkana od kraja 18. stoljeća pa do okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Kako pred­meti nisu datirani vrlo je teško unutar izloženog razdoblja odrediti trenutak njihova nastanka.
Matično područje pećanki zasig­urno je bila upravo Bosna i Hercegovina, a ne Kosovo i Albanija. Kundačili su ih i opre­mali posvuda te nije moguće istaknuti neki grad ili kraj čiji bi to bio specifičan uradak.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Za hrvatsku vojnu povijest pećanke su važne jer su njima, uz razna druga oružja, bili naoružani serežani te neregu­larne jedinice Hrvatske vojne krajine, kao i stanovništvo Dalmatinske zagore koje je vojnu službu služilo u sklopu takozvane Forze teritorialle, koja je po­stojala tijekom 18. stoljeća pa do uvo­đenja opće vojne obveze u Dalmaciji potkraj 60-ih godina 19. stoljeća.
Na­ime, tijekom 18. stoljeća, a posebno u prvoj polovini 19. stoljeća, odigravala se znatna trgovina oružjem koje je, le­galno ili ilegalno, iz Bosne i Hercego­vine pod Osmanlijskom vlašću dospijevalo u hrvatske krajeve pod habsbur­škom vlašću.
Osim toga postoje indicije kako su neki od pištolja s osmolatičnom mjedenom jabukom izrađivani i u Hrvatskoj vojnoj krajini u čijim je gradovima i gradićima uvijek bilo puškara.11
Zamjetno je prisustvo takvih pištolja u naoružanju hrvatskih krajiških serežana i drugih graničarskih neregu­larnih i neuniformiranih postrojbi 1848. godine u hrvatskoj vojsci koju je skupio ban Jelačić i krenuo s njom na Mađarsku.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Jelačićeva vojska oslikana je na brojnim crtežima i slikama onog doba. Ti likovni prikazi nisu, što se oružja tiče, baš potpuno precizni, ali se ipak tu i tamo mogu primijetiti karak­teristične velike mjedene jabukepećanki kako proviruju iz kožnih pojaseva Jelačićevih vojnika.
Stoga i ovaj naš pištolj, premda sasvim skroman i ne baš reprezentati­van predstavnik svoje vrste, unatoč grubosti i jednostavnosti njegove izrade, kao preživjeli svjedok burne prošlosti zaslužuje nježnost i pažnju.

[Solaris]

Literatura:

llvan Zovko, Zbirčica o oružju, Sarajevski list,godina XIX., broj 17/9,11/1896., Sarajevo

Luka Grđić Bjelokosić, Zbirčica o oružju, Zora, godina treća, Mostar 1898., str. 123.

Đurđica Petrović, Katalog oružja, odlikovanja i pečata, 1974., Beograd, kat.br. 36. i mnogi drugi radovi

Vejsil Ćurčić, Starinsko oružje, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXXVI-Sarajevo 1926., str.. 121, si. 20.

Vid Vuletić-Vukasović, Napomene o narodnom umjeću, Dubrovnik 1913., str. 73

Ferenc Temesváry, Pisztolyok, Budimpešta,1988.kat. br. 86-116.

Silvio Braica, Katalog oružja i dodatne opreme, Etnologica Dalmatica, Split, Vol. 4-5 , str 161-168.

Vladimir Dolínek, Palné Zbran_, Prag, 1998., str. 120-121.

Milisav Lutovac, Puškarski zanat u Šarplaninskoj Gori , Glasnik Etnografskog instituta Srpske akademije nauka, kn. II-III, Beograd 1957., str. 805-808.

Zašto se puškarski zanat, točnije proizvodnja cijevi za vatreno oružje, tako razvio u jednoj zabiti poput Šarplaninske Gore zapravo nije tajna. Zbog brojnih brzaca koji se spuštaju s visoke planine Gora je bila pogodna za izgradnju mlinova
koji su pokretali svrdla kojima su se bušile cijevi. Svako od četiri sela imalo je po pet do deset puškarskih radnji te četiri do pet mlinova. Za izradu jedne cijevi trebalo je promjeni ti 12 svrdala, od užeg prema širem, a čitav proizvod­ni proces bušenja iskovane cijevi tra­jao je samo jedan i po sat. Zato su Gorani mogli proizvesti na tisuće cije­vi koje su kasnije trgovinom dospje- vale po čitavom Balkanu, a prodavane su čak i u Egiptu te sjevernoj Africi.

Rana bokeljska poluzlatka iz Na­rodnog muzeja u Pragu, Evženie Šnajdrová, Palné Zbranze sbírky Národniho muzea, Prag, 1998., kat. br. 71.

Fedor Moačanin, Cehovske privilegije Banske krajine, Glina, Glinski kraj kroz stoljeća, Glina, 1988, str.38 - 44;

Službeni podaci o obrtnicima, pa tako i puškarima, u krajiškim komita tima i gener­alatima mogu zavarati jer ne uključuju takozvane «fušere», obrtnike koji nisu prošli propisano školovanje po gradovima Habsburške Monarhije, koji nisu «vandrovali» i koji nisu uključeni u cehove. Puškari koji su izrađivali balkansko-turske tipove oružja pripadali su upravo takvim polulegal- nim i polusamoukim obrtnicima koje izvori zapra­vo ne spominju. Znamo za njih na temelju posred­nih podataka, njihovih potpisanih uradaka (prim­jerice lijepih ličkih štuceva) i stalnih prigovora cehovskih obrtnika na «nelojalnu konkurenciju» ovih «fušera».

Članak objavljen u časopisu Hrvatski vojnik br.101, g. 2003.

[ssekir75]

odlican clanak. pored ovih pecanki, bile su poznate i kubure "skadarke". one su bile izduzenije i imale su stariji tip vatre sa spoljnim federom.

[MOTORISTA]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]